Prva ljubav

18 ožujka 2007

Znate kada kažu da prva ljubav ostaje zauvijek u sjećanju. I kod mene je tako. Baš mi je maloprije pala na pamet ta moja prva ljubav, pa rekoh da napišem koje slovo o tome.
Bilo je to davno, prije više od deset godina, 12, 13, tko će se sjetiti... Upoznali smo se preko neke telefonske dating linije. Sve je trajalo vrlo kratko, koji tjedan, ali ostavilo je duboki trag u meni. Iako smo se zajedno bili svega nekoliko puta, mislim da bi se mogao snimiti i film o tome. Toliko je bilo intenzivno, barem sam to ja tako doživio i to nakon što smo se već razišli. Dobro, neću sada pretjerivati, film bi bio onako umjetnički, bez previše radnje, ali znate na što mislim.
Iako bih htio biti iskren, ne mogu ulaziti u detalje. Ne volim pričati o drugima, a još manje pisati o tome. To bi mi izgledalo kao neka vrsta izdaje.

Naš prvi susret je bio vrlo zanimljiv. Pogotovo mjesto na kojemu smo završili u njegovom autu. To spada u kategoriju “koje je najbizarnije mjesto gdje ste se...”, ako znate na što mislim. Je, pao je i sex pri prvom susretu. Što mogu, svidio mi se na prvi pogled, odmah sam osjetio onaj neki “klik” među nama. Mislim da je tako bilo i s njegove strane. Bio je onako normalan dečko iz susjedstva (što god to značilo), zgođušan, simpa, ugodan, nije bio serator... Barem sam takav utisak stekao, jer zapravo nisam imao dovoljno vremena zaista ga i upoznati.

Bio je to skoro pa početak moje gay "karijere " i bio sam prilično nesiguran i uplašen. No s njim kao da je ta moja uplašenost nekako nestala i mogao sam se pred njim slobodno ponašati. Čini mi se da je on bio još uplašeniji. Naime, on je bio biseksualan i imao je i curu, ako je istina što mi je rekao. Ajoj majmune, što ti bi da se s takvim petljaš? Zar nisi mogao unaprijed znati kakav će biti kraj? Tada nisam. Zapravo, tada sam mislio da bi mi u tom trenutku takva veza i odgovarala. Maštao sam o nekom fuck buddy-ju. Ono, o nekome s kim bi se mogao povremeno sastajati, bez nekih velikih obveza, a u isto vrijeme živjeti svoj “normalan” život. U principu smo se i sporazumjeli da bi naš odnos takav i bio. Ali očito je to išlo prebrzo i to u krivom smjeru.

Počeli su se javljati osjećaji i to, čini mi se, ponajprije s njegove strane, što ga je možda i uplašilo. Nekoliko puta je nešto u tom smislu i spomenuo, više kao neka obrambena reakcija. Čudio sam se, o čemu on to priča? A možda sam si sve to samo umislio. Kod mene je to došlo malo poslije. Barem mi se sada to tako čini kada analiziram stvari.

Kako rekoh, bio je prilično uplašen. Ispočetka mu nisam niti ime znao, bojao mi se ostaviti i broj telefona. U biti sam ja sjedio doma čekajući da me nazove. Nisam niti ja volio ostavljati broj telefona svakome, iako sam živio sam, tako da sam ga mogao razumijeti. Kada je on bio u pitanju, odmah sam mu dao moj broj, bez imalo razmišljanja. U to doba mobiteli još nisu bili tako rašireni kao danas. To je još bilo vrijeme viceva o mobitelima, bijelim čarapama i hercegovcima. Zapravo, bojao sam se navaljivati da mi kaže pravo ime ili broj telefona, ne bih li ga uplašio i otjerao. Znam da to, ovako napisano, zvuči glupo, ali tada mi to nije smetalo. Mislio sam, sve će doći na svoje mjesto, osloboditi će se kada bude uvidio da ga ne ugrožavam i da sam u biti good guy kome ni u peti nije nekome nanijeti neugodnosti. Jednom se odvažio i rekao mi pravo ime. I prezime, čak. Nisam bio siguran da li je to njegovo uistinu pravo ime, ali poslije, kada je već sve bilo gotovo, saznao sam (nije bitno kako) da nije lagao. Telefon mi nije nikada dao. Ovo "nikada" zvuči kao jako dugo vremena, ali rekoh da je sve trajalo vrlo kratko, kao ljetna oluja.

I onda je došao kraj. I to onaj bez nekog objašnjenja, bez closure-a. Nakon jednog telefonskog razgovora. Bez svađe, bez razloga. Jednostavno gotovo. S njegove strane. A da ne znam zašto. Nisam ga mogao pitati za razlog, jer nisam znao njegov broj telefona, a kamoli gdje je stanovao. Milijun puta sam analizirao naš zadnji razgovor, koji se čino sasvim normalnim. Mislim da je prošlo nekoliko godina dok mi na pamet nije pala jedna stvar koju sam ja izrekao u tom razgovoru, a koju je on mogao krivo razumjeti. Da li je to bio razlog? Zaista bih i danas to volio saznati.

Mogu reći da sam stvarno patio jako dugo vremena nakon tog “prekida”. Koristim navodnike, jer kako rekoh naša “veza” i nije trajala više od nekoliko tjedana. Tek kada je otišao shvatio sam da sam ga jako zavolio. Što sam sve radio u to vrijeme, bolje i da ne napišem. Bile su to zaista “Patnje mladog Werthera”.

Iako živimo u istom gradu, nikada se nakon rastanka nismo niti slučajno sreli, niti onako u prolazu. Često sam razmišljao kakav bi bio naš ponovni susret. U isto vrijeme sam se toga i pribojavao. Kako bi on reagirao? Kako bih ja reagirao? Čak se pomalo i bojim tih misli. Osjećam to kao neku vrstu izdaje prema mom sadašnjem partneru s kojim sam u vezi skoro deset godina. A on mi je puno više od partnera, on mi je uistinu životni partner. Njemu, niti bilo kome drugome, tu moju prvu ljubav nisam nikada spomenuo.

Ali svejedno potajno želim taj još jedan susret. Volio bih raščistiti stvari, jer očito je da je to još živo u meni. Možda bi se time moja romantičarska maštanja rasplinula? Možda bih uvidio da sam o njemu stekao potpuno krivo mišljenje? Možda bih uvidio da je sva ova moja analiza bila potpuno pogrešna? Možda bih uvidio da je moja patnja bila besmislena? Ali što ako to ne bi bilo tako? Da li bi došao u iskušenje? Toga se bojim.

8 komentara:

Anonimno kaže...

bok jonasy! dolazil sam par put na tvoj blog u međuvremenu, al sorry nisam imal uopće snage a ni volje staviti neki komentar.
mislim da je najbitnije iz svega uzeti ono tebi najbolje i najugodnije , a na loše stvari zaboraviti i ostaviti ih tam di jesu, desetak godina unatrag.
ko zna di je taj tip sad. sad kad imaš svog ljubimca s kojim se kužiš, te s kojim uživaš i kojeg voliš; kaj če ti sad prvi dečko ak je uopće to i bil.
ilinčićev roman nisam pročital niti me baš i ne miga previše to.
zasad tolko, uživaj!
varaždinec(26) ;)

Tomo kaže...

potpuno sam te shvatio.. od riječi do riječi. Na ta pitanja nikad nećeš saznati odgovor sve dok ga ne sretneš, ako ga sretneš. Pozz

Jonasy kaže...

Varaždinec, znam da bi to tako trebalo biti. Nemoj misliti da to mene stalno opsjeda. Ne patim ja više za njim, ali svejedno mi koji put doluta u misli. Sve to skupa mi i nije ostavilo neki gorak okus u ustima, pa čak mogu reći da ga se ponekad i rado sjetim. No svejedno, sve što sam napisao i stoji.
btw, ne moraš se ispričavati. Drago mi je da te opet "vidim". Kad imaš nešto reći reci, a kad nemaš - nemoj. Ne moraš na silu.
Booleth, nije valjda da si imao slično iskustvo? Ali opet čini mi se da je to pomalo i tipična priča za "nas". Nisam siguran želim li ga sresti. Ipak je prošlo dosta vremena. Ali istina je, ako ga ne sretnem, uvijek će me to kopkati. Kažem, nije da me to strašno muči, jednostavno me kopka znatiželja. Inače, zanimljiv mi je tvoj blog, zato sam i stavio link.

Tomo kaže...

HVALA ti! I ja tebe rado čitam.

Hm... mislim da za svakoga od nas postoji barem jedan fantom za kojeg bi možda i sve ostavili kad bi ga sreli na ulici ili se samo skamenili bez reakcije... bez obzira na trenutnu vezu u kojoj se nalazimo. Imao sam neko takvo iskustvo... Iako se scenarij dosta razlikuje, ali rezultat je skoro isti. Pozz

Anonimno kaže...

Ja sam svoju prvu gay ljubav imao u srednjoj školi. Ja sam imao 16, a on 32 godine. Jel to jako loše? :D
Uglavnom, viđali smo se na zboru, puno pričali, zezali se i td... Samo kaj je on bio oženjen. :/
Ali bilo je svašta zanimljivog, iako kad sad razmislim to je bilo sve tako benigno i nategnuto, ali onda mi je srce svaki put lupalo kao da će iskočit kad sam ga trebao vidjet...

Jonasy kaže...

Znači duplo stariji od tebe? Pa čuj, mislim da je s njegove strane bilo neodgovorno očijukati s maloljetnikom, ako je to uopće bilo očijukanje. Možda si ti jednostavno bio zaljubljen, a on eto, samo mu je odgovaralo tvoje društvo... Tko će ga znati.

Anonimno kaže...

Sjajna priča. Zanimljivo kako uopšte nisi ništa zapravo rekao o svojoj prvoj ljubavi. Kako je izgledao? Šta je radio? Koliko godina je imao? Pa ipak... Sve je jasno. Koliko je to bilo usisavajuće osećanje. Koliko je to bila stvar van tvoje kontrole. I van njegove. Sve prave su ljubavi tužne, kaže Balašević. I tako je u pravu. Postaje potpuno nebitno ko je u pitanju. Koliko godina ima. Šta radi. I kako izgleda. To uvek isto znači. Taj slatki bol. Te naviruće misli. To kad svaki sekund dobije smisao. To kad bi mogao zagrliti celi svet koliko ga voliš. Koliko si srećan što si živ ovde i sada. Što sve patnje i tuge i čekanja unazad konačno dobiju smisao. Beznadežno je opirati se. Nemoguće je zaustaviti i početak i kraj. Uvek je sudbinski. Uvek je neki viši plan u pitanju. I uvek postajemo bolji ljudi za vreme trajanja ljubavi. Treba biti hrabar beskrajno kad celo telo drhti i ponos baca pod noge. Ali uvek. Ali uvek se isplati. Zato što je kajanje zbog nedoživljene ljubavi mnogo strašnije od onog ko je učinio sve bez obzira na ishod i VOLEO. A ko jednom oseti moć ljubavi, on nikad nemože da prestane. Da VOLI. Zauvek. Pozdrav!

ian774 kaže...

Oh da, to dođe nekako s prolječa, toplije vrijeme, zgodna tijela, uske majice, ne možeša da ne dođeš do prve ljubavi.... mojoj prvoj ljubavi hvala jer i sada se naježim i prođu me trnci čitavim tijelom kada se sijetim kako sam se osiječao pod njegovim usnama....uf.... nitko to još nije ponovio, a nadam se da hoće.....znao je gdje i kako, ubiti bio sam cijeli senzibilan na njegove usne...jedan poziv i više se nije pojavio.