Praznik rada

Praznik rada mi je jedan od omiljenih praznika, možda čak odmah nakon Božića i Uskrsa. Dolazi u doba godine kada vrijeme napokon postaje ljepše, ljudi su valjda zbog toga nekako veseliji, poletniji, a osim toga taj dan mi vraća i lijepa sjećanja na djetinjstvo kada su nas zorom budili pleh orkestri, kada smo svi išli na organizirane sindikalne ili gradske proslave i kada su još neki postavljali majpam i kitili vrata. Zvuči kao scena iz filma "Tko pjeva zlo ne misli", ali nisam baš tako star.

Drago mi je da se ovaj praznik ponovno vraća u “modu”. Ako ništa drugo onda zbog idealne mogućnosti za roštiljanje i izlete u prirodu.

Nažalost danas neću raditi ništa od toga. Ostajem doma sa svojim dragim, proslaviti ćemo praznik uz jedan pravi praznički/nedjeljni ručak. Evo ga, on već počinje kuhati. Nije ni to tako loše.

Kada sam već kod nerada, mislim da bi svakako trebalo da u tjednu postoje tri neradna dana. Vikend + srijeda. Mislim da bi to uvelike poboljšalo kvalitetu života. Jer na što nam se sada svodi život? Rad, rad, rad i ta dva pišljiva slobodna dana. Zar je rad stvarno u našoj biti? Iskreno, u mojoj nije. Radim zato što moram. Po prirodi sam više hedonista, neki bi rekli i ljenčina, nego teški radnik. Radim puno, ali to je opet zato što moram, nije moj izbor niti moja potreba. E kad bih dobio na lotu... Još samo da uplatim koji listić.