Money talks (ili sjebani smo totalka)

13 veljače 2008

Neki dan sam pročitao na Yahoo-u zanimljiv članak. Radi se o četiri stvari koje nikada ne biste smjeli reći svome šefu. Te četiri stvari su:

1. Morati ću vam kasnije odgovoriti na pitanje
2. Ismijavati program tvrtke
3. Zbijati suvišne šale
4. To se ne može napraviti

Članak je napisao čovjek koji je 20 godina radio u General Electricsu kao „pisac govora“ za generalnog direktora Jacka Welcha. Znate tog Welcha, imao je prošle godine seminar i u Zagrebu, a spada među najcjenjenije svjetske menadžere. Nedavno mu je objavljena i autobiografija kod nas.

Za vrijeme svog dugogodišnjeg direktorovanja, Welch je povećao zaradu GE-a za više od nejvjerojatnih 3000 posto, mada neki osporavaju da je baš on najzaslužniji za to. No ipak, pretpostavljam da s pravom nosi titulu menadžera stoljeća. Pretpostavljam i da su dioničari bili jako sretni. No pitam se, koja je cijena za to plaćena?

Zanimljiva je bila i cijena za prisustvovanje njegovom ukazanju u Zagrebu: već od od 4.300 pa do 9.700 kn! Istina, studenti su se mogli provući i sa samo 390kn. No nije to sasvim bačen novac. Za tu cijenu dobili ste i dvije kave i ručak.

Vidio sam tog Welcha na kratko i na našoj televiziji kada je gostovao u Zagrebu. Sjećam se i što sam pomislio u tom trenutku: koji narcisoidni gad!

Znam da treba učiti na tuđim iskustvima, ali sjećam se da sam tada još i pomislio, koliko netko mora biti snob, koliko mora da je nekome stvar prestiža pojaviti se na Welchovom predavanju? Uvijek kažem da nastojim nikome ne sudit, ali u nekim situacijama, poput ove, jednostavno se ne mogu suzdržati.

I ne bih se više niti sjetio tog Welcha da nedavno nisam u izlogu vidio na udarnom mjestu njegovu biografiju i da nisam pročitao taj već spomenuti članak na Yahoo-u. I dok bi se djelomično mogu složiti s gornja četiri pravila (iako to nisu njegova pravila, nego čovjeka koji je radio za njega), ako pročitate cijeli članak možete vidjeti o kakvom se čovjeku radi. A to je onaj odvratni tip menadžera kojima je jedino na umu profit, profit, profit.

Zamislite koji je put, unutar samog GE-a, potreban da biste održali prezentaciju pred generalnim direktorom? I onda dobijete otkaz jer ste prije same prezentacije ispričali nekoliko šala koje se direktoru (tj. Welchu) nisu svidjele. Konkretno, taj menadžer stoljeća smatrao je da je loša prezentacija i po njemu neozbiljan prezentator dovoljan razlog istome dati otkaz. Nije mu možda palo na pamet popričati s njim, upozoriti ga na pogreške, ili ako je to ispod njegovog nivoa, zadužiti nekoga drugog da to obavi? Ne, pretpostavljam da u poslovnom svijetu nema mjesta takvom gubljenju vremena (novaca). Lakše je nekoga otpustiti, nema mjesta emocijama, na kraju krajeva, ima ih bezbroj koji čekaju svoju šansu i koji će u roku odmah uskočiti na mjesto otpuštenog.

I kada su ga pitali kako se osjeća nakon svih tih bezbroj otkaza koje je uručio tijekom života, njegov odgovor je bio da mirno spava poslije otkaza koje je podijelio, jer je tako osnažio tvrtku koja je mogla sve više novca vratiti zajednici.

Kojeg li cinizma i apsolutnog nedostatka i najmanje naznake ljudskosti. Ako čovjek ne može biti čovjek prema ljudima koji ga okružuju, sva njegova pravdanja o općem dobru jednostavno padaju u vodu. Zamislite imati takvog gada za oca?

Evo još nekoliko njegovih bisera:

Welch je pozvao sudionike skupa na uspostavu kulture otvorene komunikacije unutar kompanija, što znači da menadžment zaposlenima mora jasno priopćiti koja je vizija i misija tvrtke i motivirati ih da tu viziju ostvare.
Kao prvo, čini mi se da se ovdje radi o jednosmjernoj komunikaciji. Kao drugo, motivirati da ostvare viziju tvrtke? Vrlo popularna uzrečica ovih dana. Moja jedina vizija je pošteno odraditi svoj posao, ništa više, ništa manje. Želim ostvarivati samo svoju viziju, a ne nečiju tuđu. Vizija tvrtke me ne zanima. Ja ne živim zbog vizije vlasnike moje tvrtke, ja živim zbog sebe. Možda će netko reći da zbog takvog stava i nisam neki top menadžer na nekoj top poziciji. Ja ću im odgovoriti da su u pravu.
Drugi je važan korak je diferencijacija zaposlenih prema rezultatima njihova rada, na one najbolje, osrednje i loše. Najbolje treba nagraditi, osrednje motivirati da dođu u skupinu najboljih, a loših se riješiti.
Vjerojatno nikome ne padne na pamet potražiti uzrok nečije loše izvedbe na poslu, pa ako se ništa ne može napraviti tek onda nekome uručiti otkaz. Ne, pretpostavljam da tvrtke nisu socijalne službe ili psiholozi.
Zaposlenici moraju znati da neće napredovati ne budu li uspješni i imaju pravo znati što se točno traži od njih, gdje su trenutno u strukturi zaposlenih i što trebaju poboljšati.
Sa ovime se slažem. Zadaci trebaju biti jasno definirani, a ne organizirati kojekakve seminare, tim bildinge i druga sranja gdje se ljudima ispire mozak, gdje odrasli ljudi uzvikuju firmino ime uz kojekakve glupe rituale, a sve to u cilju ostvarivanja misije i vizije tvrtke u kojoj smo svi mi na kraju jedna velika obitelj (pretpostavljam da Welch nije baš to točno mislio reći). Da, samo što su u toj obitelji ogromna većina nezakonita djeca koje otac nikada nije priznao. Mene ne zanima nikakva vizija tvrtke u koju bih se ja trebao uživjeti, tvrtka za mene nije nikakva sveta krava, tvrtka je za mene isključivo sredstvo preživljavanja.
Potrebno je nagrađivati uspjeh i javno stvarati junake od uspješnih poslovnih ljudi, kako bi postali uzor i model uspješnog ponašanja.
Molim? Idem to još jednom pročitati? Tko je tu lud? Zar da dam 4.900 kn kako bih to slušao? Po meni uspješni poslovni ljudi nisu nikakav model uspješnog ponašanja, a ponajmanje su junaci. Oni su jednostavno samo uspješni poslovni ljudi i ništa više od toga. Kriteriji za junake su sasvim drugačiji, a također i za uspješno ponašanje. Uspješno ponašanje? Kakav je to uopće idiotski izraz? Možda se izgubio smisao u prijevodu….
Uspješan kapitalizam zasnovan na privatnoj inicijativi je puno bolji za alimentiranje potreba onih koji nemaju, nego što je to državna pomoć.
Ma o kome on to priča? Jesu li tvrtke novi Bogovi? Je li novac novi Bog? Trebaju li ljudi živjeti za svoj posao ili raditi da bi mogli živjeti?

Žalosno je da današnje društvo traži gotovo isključivo takve ljude, hladne, beskrupulozne, gotovo neljudske. Jedino što je bitno je zarada. Čovjek kao pojedinac ne znači ništa. Gadi mi se takvo društvo i gade mi se njegovi predstavnici. I onda se još nađe netko tko će platiti skoro 10.000 kuna kako bi slušao nekoga takvog, a što je najgore, nije ih vjerojatno dao iz svog džepa, nego na uštrb svojih radnika koji rade za neku mizeriju od plaće. Ali pretpostavljam da je i to ipak bilo za opće dobro njegovih radnika jer će naučenim znanjem omogućiti bolje poslovanje tvrtke, a time i poboljšati život svojih radnika, a u konačnici i cijelog društva.

Što je zapravo uspjeh? Pretpostavljam da je to vrlo osobna stvar svakog pojedinca, ali nekoga proglašavati junakom ili uzorom zato što je uspio u poslovnom svijetu? Gdje je granica tom mazanju očiju, licemjerju i naglavačke postavljenim vrijednostima?



Zaista počinjem vjerovati da postoji određena grupa ljudi koja drma svijetom, kako se malo toga zapravo događa slučajno. Bankari, predsjednici uprava, veliki dioničari, ljudi poput Welcha. Zapravo mislim da je Welch samo mali pijun u cijeloj priči, samo mali poslušnik koji izvršava naredbe sakrivenog big bossa. Možda on toga nije niti svjestan. On je toliko pun sebe, toliko arogantan, bezobziran, bezobrazan i misli da je neka faca, a zapravo nije niti svjestan da je samo obična marioneta kojom se na perfidan način upravlja sa nekog njemu nepoznatog mjesta. Možda mu se čak i izruguju i gledaju na njega kao na budalu koja je za njih dobro odradila posao. Zapravo siguran sam da to rade. "Ma tako je buraz, samo ti drži te tvoje seminarčiće na kojima zaradiš koju desetinu tisuća dolara, to je mačji kašalj za ono što si za nas napravio. Da bar dobiješ 10.000 dolara za svakog onog kojeg si otpustio."

Pa i ovi naši kao fol neki menađeri. Gledam ih svaki dan i ne mogu se načuditi njihovoj kratkovidnosti. Kao da su im stavili ono što se konjima stavlja na oči, pa nisu u stanju pogledati niti lijevo niti desno.

Gadi mi se taj svijet korporacija, globalizma, čipova i općenito smjera u kojem ide naša civilizacija. Gadi mi se opći nedostatak ljudskosti, humanosti, pažnje prema običnom čovjeku, pojedincu.

Pitam se bih li jednako razmišljao da sam i sam vlasnik hrpe dionica GE-a? Vjerujem da bih... Iako, priznajem, da me štrecne kada na TV-u jave da su pale dionice INA-e ili T-Com-a. Da, ja sam smrdljivi bogataš-dioničar. Isto kao još nekoliko stotina tisuća ljudi u Hrvatskoj.

Ali sreća je osobna stvar. Možda nekoga zaista ispunjava većinu svog vremena, većinu svog intelekta posvetiti tvrtki za koju radi. Osobno radije štedim svoj intelekt za neke druge stvari, na primjer za pranje suđa uz Louisa Armstronga u pozadini. Ja živim za takve stvari. A možda jednostavno većina ljudi ima na lageru više intelekta od mene, pa ga mogu bolje i raspodijeliti? Možda sam ja samo običan ljubomorni kompleksaš?

A možda niti ja nisam bolji od njih. Možda sam i ja, ne možda nego sigurno, samo još jedan pijun koji nesvjesno ostvaruje nečije ciljeve time što padam pod utjecaj reklama, time što uopće radim.

Ali nije niti rješenje biti i sam robovlasnik, pardon tvrtkovlasnik, jer ste i tako zapravo u službi nekoga drugoga. I tako trošite, kupujete, plaćate poreze, doprinose, koji se slijevaju u neku ogromnu kasicu prasicu.

Mislim da ću si kupiti neki pusti otok i pobjeći od svega. Sam ću uzgajati biljke koliko mi je potrebno za preživjeti i konačno ću biti slobodan. Samo da što prije zaradim dovoljno novaca da si mogu kupiti takav otok. Trebao bih otići na neki seminar kako se postaje uspješnim menadžerom. Jebemu mu miša, da sam bar tog Welcha gledao… Možda bih koju pametnu naučio. Možda bi duh menadžerstva jednostavno ušao u mene. Kao spas, ostaje mi još njegova autobiografija.

Možda jednostavno ne mogu shvatiti ili prihvatiti na koji način ljudsko društvo funkcionira, kako je oduvijek funkcioniralo i kako će zauvijek funkcionirati.

Zanimljivo je i tko je doveo Welcha u Zagreb. Adris grupa. I rest my case. Da, to su isti oni koji nas idiote truju svaki dan. Pretpostavljam da je za takve i njima slične sve to i organizirano. Samo je tu još nedostajala i INA pa da pušta svoje spotove o ekologiji.

I za sam kraj, prije nego sam krenuo pisati ovaj post, mislio sam da točno znam što želim reći. Bojim se da nisam uspio. Sve mi se nekako raspršilo, razvodnilo, zakompliciralo. Možda je u pitanju moj stil pisanja, a možda je u pitanju to što nisam imao dobru pripremu, jasan plan, jasnu misiju i viziju.

Pretpostavljam da ima malo i jednog i drugog. I znam da su plan i vizija osnove poslovnog uspjeha, što samo po sebi i nije loše, ali ima li negdje kraja prevlasti novca nad ljudskosti?

I evo stvarno na kraju, najnoviji primjer: ulaznice za EURO*. HNS** će pustiti u prodaju tek oko 10% hrvatskoj dodijeljenih ulaznica. Sve ostalo ide sponzorima. Pitam se igra li se nogomet zbog sponzora ili zbog gledatelja? Mislim da je i vrapcima na grani jasno da se igra jedino i isključivo zbog sponzora. Gledatelji i fanovi su tu samo kako bi poslužili cilju: namaći još više novaca.


* Među poznavateljima nogometa*** skraćeni naziv za Europsko prvenstvo u nogometu 2008.
** Hrvatski nogometni savez
*** Nogomet – igra s loptom. Znate ono kad na TV-u bude cijeli ekran zelen, a mi odmah prebacimo na nešto drugo. Ma kako ne znate… Ono tamo gdje glumi Beckham.

6 komentara:

Anonimno kaže...

uh prijatelju, ti kad kresneš temu to mi dođe ko dizertacija o menađerstvu... i ja ga vidjeh po novinama i televiziji - osjećaj ko kad pojedeš stari krumpir; ne znaš bi li rigao ili srao...ovakav način razmišljanja, kaubojski, preuzeli naši menađeri stil samoupravljanja i deru i musu i jarca...slažem se s tobom u svemu, jedino ne glede nogometa, ja ostavim program...:))

mauro kaže...

PREJEBEN :-)ova rijec tko ju kuzi najduzi je komentar na neki post ikad napisan :-)

Jonasy kaže...

Hvala Mauuuurrrrrooo. :-) Sory, nisam mogao izdržati. To ime tako sexy zvuči...

mauro kaže...

konacno si me zamijetio :-)

Anonimno kaže...

evo da se i ja javim...prije neka 2 mj kolege sa faxa su na osnovama menagementa imali seminar o tom debilu....cak smo gledali na projektoru pola sata onu emisiju sa milićom...ma uzas nemam komentara na takve ljude,narcisoidan,egoistican i odvratan starac...onako mirno spavati nakon toliko podijeljenih otkaza-totalno nehumano. Zato ljudi zapamtite,najbolje supci prolaze na ovom svijetu-ostali otpadaju...pozdrav jonasy pre dobar ti je blog ,citam ga redovito......

Jonasy kaže...

Pitanje je što znači "prolaze na ovom svijetu". Hoću reći, meni uopće nije cilj na takav način proći, mene to ne bi usrećilo. To sam i napisao, uspjeh je relativna stvar i ovisi o svakom pojedincu.
Inače, nisam ja toliko htio u ovom postu o pojedincima, o menadžerima... Više sam imao na umu opčenito u kojem smjeru ide društvo, kakvi nam se uzori serviraju i zapravo tko nam ih uopće servira. I s kojom svrhom.

Hvala na pohvali anonimac.