Charlie me ugrizao

28 veljače 2008

Kak bi se reklo, totali hileries.



Eto, što mi pederi propuštamo. Ali dobro, neki od nas imaju i nećake, djecu prijatelja i tako to... Makar moram priznati da mi je to sasvim dovoljno. Ne znam, još se u meni nisu javili majčinski instinkti.

Obećavam da ću (možda) uskoro napisati i neki pametan post, ali s druge strane, ne obećavam li to od dana kada sam krenuo s ovim blogom?

Klikni za ostatak posta...

Money talks (ili sjebani smo totalka)

13 veljače 2008

Neki dan sam pročitao na Yahoo-u zanimljiv članak. Radi se o četiri stvari koje nikada ne biste smjeli reći svome šefu. Te četiri stvari su:

1. Morati ću vam kasnije odgovoriti na pitanje
2. Ismijavati program tvrtke
3. Zbijati suvišne šale
4. To se ne može napraviti

Članak je napisao čovjek koji je 20 godina radio u General Electricsu kao „pisac govora“ za generalnog direktora Jacka Welcha. Znate tog Welcha, imao je prošle godine seminar i u Zagrebu, a spada među najcjenjenije svjetske menadžere. Nedavno mu je objavljena i autobiografija kod nas.

Za vrijeme svog dugogodišnjeg direktorovanja, Welch je povećao zaradu GE-a za više od nejvjerojatnih 3000 posto, mada neki osporavaju da je baš on najzaslužniji za to. No ipak, pretpostavljam da s pravom nosi titulu menadžera stoljeća. Pretpostavljam i da su dioničari bili jako sretni. No pitam se, koja je cijena za to plaćena?

Zanimljiva je bila i cijena za prisustvovanje njegovom ukazanju u Zagrebu: već od od 4.300 pa do 9.700 kn! Istina, studenti su se mogli provući i sa samo 390kn. No nije to sasvim bačen novac. Za tu cijenu dobili ste i dvije kave i ručak.

Vidio sam tog Welcha na kratko i na našoj televiziji kada je gostovao u Zagrebu. Sjećam se i što sam pomislio u tom trenutku: koji narcisoidni gad!

Znam da treba učiti na tuđim iskustvima, ali sjećam se da sam tada još i pomislio, koliko netko mora biti snob, koliko mora da je nekome stvar prestiža pojaviti se na Welchovom predavanju? Uvijek kažem da nastojim nikome ne sudit, ali u nekim situacijama, poput ove, jednostavno se ne mogu suzdržati.

I ne bih se više niti sjetio tog Welcha da nedavno nisam u izlogu vidio na udarnom mjestu njegovu biografiju i da nisam pročitao taj već spomenuti članak na Yahoo-u. I dok bi se djelomično mogu složiti s gornja četiri pravila (iako to nisu njegova pravila, nego čovjeka koji je radio za njega), ako pročitate cijeli članak možete vidjeti o kakvom se čovjeku radi. A to je onaj odvratni tip menadžera kojima je jedino na umu profit, profit, profit.

Zamislite koji je put, unutar samog GE-a, potreban da biste održali prezentaciju pred generalnim direktorom? I onda dobijete otkaz jer ste prije same prezentacije ispričali nekoliko šala koje se direktoru (tj. Welchu) nisu svidjele. Konkretno, taj menadžer stoljeća smatrao je da je loša prezentacija i po njemu neozbiljan prezentator dovoljan razlog istome dati otkaz. Nije mu možda palo na pamet popričati s njim, upozoriti ga na pogreške, ili ako je to ispod njegovog nivoa, zadužiti nekoga drugog da to obavi? Ne, pretpostavljam da u poslovnom svijetu nema mjesta takvom gubljenju vremena (novaca). Lakše je nekoga otpustiti, nema mjesta emocijama, na kraju krajeva, ima ih bezbroj koji čekaju svoju šansu i koji će u roku odmah uskočiti na mjesto otpuštenog.

I kada su ga pitali kako se osjeća nakon svih tih bezbroj otkaza koje je uručio tijekom života, njegov odgovor je bio da mirno spava poslije otkaza koje je podijelio, jer je tako osnažio tvrtku koja je mogla sve više novca vratiti zajednici.

Kojeg li cinizma i apsolutnog nedostatka i najmanje naznake ljudskosti. Ako čovjek ne može biti čovjek prema ljudima koji ga okružuju, sva njegova pravdanja o općem dobru jednostavno padaju u vodu. Zamislite imati takvog gada za oca?

Evo još nekoliko njegovih bisera:

Welch je pozvao sudionike skupa na uspostavu kulture otvorene komunikacije unutar kompanija, što znači da menadžment zaposlenima mora jasno priopćiti koja je vizija i misija tvrtke i motivirati ih da tu viziju ostvare.
Kao prvo, čini mi se da se ovdje radi o jednosmjernoj komunikaciji. Kao drugo, motivirati da ostvare viziju tvrtke? Vrlo popularna uzrečica ovih dana. Moja jedina vizija je pošteno odraditi svoj posao, ništa više, ništa manje. Želim ostvarivati samo svoju viziju, a ne nečiju tuđu. Vizija tvrtke me ne zanima. Ja ne živim zbog vizije vlasnike moje tvrtke, ja živim zbog sebe. Možda će netko reći da zbog takvog stava i nisam neki top menadžer na nekoj top poziciji. Ja ću im odgovoriti da su u pravu.
Drugi je važan korak je diferencijacija zaposlenih prema rezultatima njihova rada, na one najbolje, osrednje i loše. Najbolje treba nagraditi, osrednje motivirati da dođu u skupinu najboljih, a loših se riješiti.
Vjerojatno nikome ne padne na pamet potražiti uzrok nečije loše izvedbe na poslu, pa ako se ništa ne može napraviti tek onda nekome uručiti otkaz. Ne, pretpostavljam da tvrtke nisu socijalne službe ili psiholozi.
Zaposlenici moraju znati da neće napredovati ne budu li uspješni i imaju pravo znati što se točno traži od njih, gdje su trenutno u strukturi zaposlenih i što trebaju poboljšati.
Sa ovime se slažem. Zadaci trebaju biti jasno definirani, a ne organizirati kojekakve seminare, tim bildinge i druga sranja gdje se ljudima ispire mozak, gdje odrasli ljudi uzvikuju firmino ime uz kojekakve glupe rituale, a sve to u cilju ostvarivanja misije i vizije tvrtke u kojoj smo svi mi na kraju jedna velika obitelj (pretpostavljam da Welch nije baš to točno mislio reći). Da, samo što su u toj obitelji ogromna većina nezakonita djeca koje otac nikada nije priznao. Mene ne zanima nikakva vizija tvrtke u koju bih se ja trebao uživjeti, tvrtka za mene nije nikakva sveta krava, tvrtka je za mene isključivo sredstvo preživljavanja.
Potrebno je nagrađivati uspjeh i javno stvarati junake od uspješnih poslovnih ljudi, kako bi postali uzor i model uspješnog ponašanja.
Molim? Idem to još jednom pročitati? Tko je tu lud? Zar da dam 4.900 kn kako bih to slušao? Po meni uspješni poslovni ljudi nisu nikakav model uspješnog ponašanja, a ponajmanje su junaci. Oni su jednostavno samo uspješni poslovni ljudi i ništa više od toga. Kriteriji za junake su sasvim drugačiji, a također i za uspješno ponašanje. Uspješno ponašanje? Kakav je to uopće idiotski izraz? Možda se izgubio smisao u prijevodu….
Uspješan kapitalizam zasnovan na privatnoj inicijativi je puno bolji za alimentiranje potreba onih koji nemaju, nego što je to državna pomoć.
Ma o kome on to priča? Jesu li tvrtke novi Bogovi? Je li novac novi Bog? Trebaju li ljudi živjeti za svoj posao ili raditi da bi mogli živjeti?

Žalosno je da današnje društvo traži gotovo isključivo takve ljude, hladne, beskrupulozne, gotovo neljudske. Jedino što je bitno je zarada. Čovjek kao pojedinac ne znači ništa. Gadi mi se takvo društvo i gade mi se njegovi predstavnici. I onda se još nađe netko tko će platiti skoro 10.000 kuna kako bi slušao nekoga takvog, a što je najgore, nije ih vjerojatno dao iz svog džepa, nego na uštrb svojih radnika koji rade za neku mizeriju od plaće. Ali pretpostavljam da je i to ipak bilo za opće dobro njegovih radnika jer će naučenim znanjem omogućiti bolje poslovanje tvrtke, a time i poboljšati život svojih radnika, a u konačnici i cijelog društva.

Što je zapravo uspjeh? Pretpostavljam da je to vrlo osobna stvar svakog pojedinca, ali nekoga proglašavati junakom ili uzorom zato što je uspio u poslovnom svijetu? Gdje je granica tom mazanju očiju, licemjerju i naglavačke postavljenim vrijednostima?



Zaista počinjem vjerovati da postoji određena grupa ljudi koja drma svijetom, kako se malo toga zapravo događa slučajno. Bankari, predsjednici uprava, veliki dioničari, ljudi poput Welcha. Zapravo mislim da je Welch samo mali pijun u cijeloj priči, samo mali poslušnik koji izvršava naredbe sakrivenog big bossa. Možda on toga nije niti svjestan. On je toliko pun sebe, toliko arogantan, bezobziran, bezobrazan i misli da je neka faca, a zapravo nije niti svjestan da je samo obična marioneta kojom se na perfidan način upravlja sa nekog njemu nepoznatog mjesta. Možda mu se čak i izruguju i gledaju na njega kao na budalu koja je za njih dobro odradila posao. Zapravo siguran sam da to rade. "Ma tako je buraz, samo ti drži te tvoje seminarčiće na kojima zaradiš koju desetinu tisuća dolara, to je mačji kašalj za ono što si za nas napravio. Da bar dobiješ 10.000 dolara za svakog onog kojeg si otpustio."

Pa i ovi naši kao fol neki menađeri. Gledam ih svaki dan i ne mogu se načuditi njihovoj kratkovidnosti. Kao da su im stavili ono što se konjima stavlja na oči, pa nisu u stanju pogledati niti lijevo niti desno.

Gadi mi se taj svijet korporacija, globalizma, čipova i općenito smjera u kojem ide naša civilizacija. Gadi mi se opći nedostatak ljudskosti, humanosti, pažnje prema običnom čovjeku, pojedincu.

Pitam se bih li jednako razmišljao da sam i sam vlasnik hrpe dionica GE-a? Vjerujem da bih... Iako, priznajem, da me štrecne kada na TV-u jave da su pale dionice INA-e ili T-Com-a. Da, ja sam smrdljivi bogataš-dioničar. Isto kao još nekoliko stotina tisuća ljudi u Hrvatskoj.

Ali sreća je osobna stvar. Možda nekoga zaista ispunjava većinu svog vremena, većinu svog intelekta posvetiti tvrtki za koju radi. Osobno radije štedim svoj intelekt za neke druge stvari, na primjer za pranje suđa uz Louisa Armstronga u pozadini. Ja živim za takve stvari. A možda jednostavno većina ljudi ima na lageru više intelekta od mene, pa ga mogu bolje i raspodijeliti? Možda sam ja samo običan ljubomorni kompleksaš?

A možda niti ja nisam bolji od njih. Možda sam i ja, ne možda nego sigurno, samo još jedan pijun koji nesvjesno ostvaruje nečije ciljeve time što padam pod utjecaj reklama, time što uopće radim.

Ali nije niti rješenje biti i sam robovlasnik, pardon tvrtkovlasnik, jer ste i tako zapravo u službi nekoga drugoga. I tako trošite, kupujete, plaćate poreze, doprinose, koji se slijevaju u neku ogromnu kasicu prasicu.

Mislim da ću si kupiti neki pusti otok i pobjeći od svega. Sam ću uzgajati biljke koliko mi je potrebno za preživjeti i konačno ću biti slobodan. Samo da što prije zaradim dovoljno novaca da si mogu kupiti takav otok. Trebao bih otići na neki seminar kako se postaje uspješnim menadžerom. Jebemu mu miša, da sam bar tog Welcha gledao… Možda bih koju pametnu naučio. Možda bi duh menadžerstva jednostavno ušao u mene. Kao spas, ostaje mi još njegova autobiografija.

Možda jednostavno ne mogu shvatiti ili prihvatiti na koji način ljudsko društvo funkcionira, kako je oduvijek funkcioniralo i kako će zauvijek funkcionirati.

Zanimljivo je i tko je doveo Welcha u Zagreb. Adris grupa. I rest my case. Da, to su isti oni koji nas idiote truju svaki dan. Pretpostavljam da je za takve i njima slične sve to i organizirano. Samo je tu još nedostajala i INA pa da pušta svoje spotove o ekologiji.

I za sam kraj, prije nego sam krenuo pisati ovaj post, mislio sam da točno znam što želim reći. Bojim se da nisam uspio. Sve mi se nekako raspršilo, razvodnilo, zakompliciralo. Možda je u pitanju moj stil pisanja, a možda je u pitanju to što nisam imao dobru pripremu, jasan plan, jasnu misiju i viziju.

Pretpostavljam da ima malo i jednog i drugog. I znam da su plan i vizija osnove poslovnog uspjeha, što samo po sebi i nije loše, ali ima li negdje kraja prevlasti novca nad ljudskosti?

I evo stvarno na kraju, najnoviji primjer: ulaznice za EURO*. HNS** će pustiti u prodaju tek oko 10% hrvatskoj dodijeljenih ulaznica. Sve ostalo ide sponzorima. Pitam se igra li se nogomet zbog sponzora ili zbog gledatelja? Mislim da je i vrapcima na grani jasno da se igra jedino i isključivo zbog sponzora. Gledatelji i fanovi su tu samo kako bi poslužili cilju: namaći još više novaca.


* Među poznavateljima nogometa*** skraćeni naziv za Europsko prvenstvo u nogometu 2008.
** Hrvatski nogometni savez
*** Nogomet – igra s loptom. Znate ono kad na TV-u bude cijeli ekran zelen, a mi odmah prebacimo na nešto drugo. Ma kako ne znate… Ono tamo gdje glumi Beckham.

Klikni za ostatak posta...

Lude 80-te

11 veljače 2008

Netko je nedavno komentirao kako bi bilo zanimljivo pročitati kakva je bila mladost nas trunčicu starijih jel, ovaj, pardon my french, pedera. Kako smo se snalazili u ta mračna pred-internetska doba.

Ta moja tzv. mladost i pubertetsko doba, uglavnom su se odvijali u 80-tima. Znate ono, novi romantizam, Duran Duran, early Depeche Mode, Visage, Human League, Thomson Twins, Yazoo (nije tipfeler, tj, nije Yahoo), Aerodroom, Film, Videosex, itd., Modra lasta (dobro, to je bilo 70-tih, barem za mene), nestašice kave i benzina, prvi gay na televiziji - Steven iz Dinastije, počeci aerobica i općenito fitness manije... Ma znate na koje to mračno doba mislim.

Danas se ljudi uglavnom ismijavaju s osamdesetima, a posebno s tadašnjom modom i frizurama. Tako su vam tada skoro svi muški nosili frizuru tzv. talijanku, a tek tu i tamo netko i omraženu fudbalerku. Kako vjerujem da mnogi među vama nemaju pojma kako je izgledala ta čuvena talijanka, imate nekoliko dobrih primjeraka iste u donjem klipu, a dapače i fudbalerke, i sve to popraćeno tipičnom 80's stupid disco glazbom.

Dakle ovaj klip u dvije minute najbolje sažima cijelo jedno desetljeće: glazba, moda i aerobic, i pokazujem ga isključivo u edukativne svrhe!




p.s.
Budem jednom i malo ozbiljnije na ovu temu.

Klikni za ostatak posta...

Who's your father? Who's your father?

10 veljače 2008

Danas mi je genijalan dan. Kada bih morao izabrati najdraži dan u tjednu, to bi bila nedjelja. Njen jedini nedostatak je što nakon nje slijedi ponedjeljak, ali ima puno veću prednost koja poništava sve moguće negativne stvari. Odgovor je u samom imenu: ne-djelja. Najviše volim ne djelati ništa. Subota je isto super dan, ali je to ipak polu ne-djelni dan. Možete se otići ošišati, platiti račune na pošti, usisivati stan, a to su sve ipak neke vrste djelanja. Kod subote je jedina prednost što je sutra nedjelja.

Danas se baš super osjećam. Točka na «i» bio je savršeni ručak koji je pripremio kućni ljubimac. Prava juha, mesina u nekom umaku od češnjaka, rizi-bizi, izmuljano povrće iz juhe i salata. I sve to uz savršenu emisiju na radio Sljemenu «Ljudi 20. stoljeća» (nedjeljom u 14.00h, svakako preporučam), a nakon nje fenomenalni pop-jazz amerčki standardi iz 50-tih i 60-tih godina. Luis Armstrong, Frank Sinatra, Doris Day, Dinah Washington… Ma savršeno. Prati suđe nakon ručka i lagano se njihati u ritmu "Dancing Cheek to Cheek" od Louis Armstronga i Elle Fitzgerald, ima li išta bolje od toga? Stavio sam pjesmu na moju playlistu, zadnja je na popisu, pa ju poslušajte. Zamislite da je pokraj vas Čarli, u ruci spužvica, a pred vama hrpa tanjura, rajngli i mašću zašpricani štednjak. Vidjeti ćete na što sam mislio. Nije me ništa moglo izbaciti iz ritma, pa ni zvocanje kućnog ljubimca da nisam dobro očistio ringl. Jedno od najboljih pranja suđa – ikada!

I što je najbolje od svega, nisam ni najmanje sarkastičan. Osjećao sam se idilično kao savršena kućanica na osamljenoj farmi sa drvenim trijemom negdje na američkom srednjem zapadu, recimo u Nebraski ili Iowi. Savršena, osim što nisam skuhao ručak i što se nije čulo mukanje krava iz štale pokraj kuće. Ali zato sam, kao savršena kućanica, skuhao prefinu kavu koju i sada lagano pijuckam.

Čim svršim s ovim postom, natočiti ću si čašu vina i uzeti u ruke jednu savršenu knjigu koju sam nedavno počeo čitati. Već se veselim. Malo mi sporije ide, knjiga je na engleskom, a ja se jednostavno ne mogu suzdržati od pogledavanja u riječnik svaki puta kada neku riječ ne razumijem. Evo, recimo, jeste li znali da je «mackerel» skuša? Dobro će vam doći kada se idući puta budete našli u Londonu. Budem o toj knjizi malo i ovdje, jednom kada je pročitam. Kako je krenulo, to neće biti tako brzo.

I još povrh svih ovih lijepih stvari, dan mi je dodatno uspio oraspoložiti kolichar ponovno me prisjetivši na ludnicu od klipa sa YouTube-a. U glavnoj ulozi je Stephen Lynch, američki stand-up komičar, glazbenik i glumac. Klip je onako, škakljiv, totalno politički nekorektan, uvredljiv, bezobziran, ali i nevjerojatno smiješan, a uz sve to i žalosno stvaran (link na tekst). Možda ovo nije pravo vrijeme (nakon nedjeljne mise) za ovaj klip, kao ni pravi post, ali nema veze.

Ako niste open-minded, ili ste kojim slučajem katolički fundamentalist, nemojte kliknuti na «play». Svi ostali – uživajte.

Klikni za ostatak posta...

Nemam neki pametan naslov

06 veljače 2008

Nisam baš imao običaj previše spominjati teme koje nemaju veze s pederlukom, ali opet sam bio ponukan nečime čemu sam i sam nedavno svjedočio.

Vikend, gluho doba noći, razbijen BMW, razbijen još jedan auto do neprepoznatljivosti, grupa mladića sa strane hvataju se za glave, neka žena plače … Jednostavno me stisne u želucu kada nešto tako vidim, a koga uostalom i ne bi.

Ne znam tko je bio kriv i je li netko teško nastradao, samo sam produžio automobilom. Ono što mi je upalo u oči je ta grupica mladića (ne više od 20 godina) koja je pretpostavljam bila u BMW-u i vraćala se ili možda tek išla u noćni provod.

U potpunosti podržavam zakon o mladim vozačima – pripravnicima. Ako se ne varam, mislim da je zakonodavac previdio jednu važnu stvar, a to su kazne za roditelje koji protivno zakonu dopuštaju svojoj djeci upravljati nabrijanim automobilima ili u nedozvoljeno vrijeme bez odgovarajuće pratnje. Da se mene pita ja bih taj zakon još pooštrio. Automobile bih proglasio nekom vrstom oružja i veliki dio odgovornosti za kršenje zakona o sigurnosti u prometu za mlade vozače bih prebacio na neodgovorne roditelje koji su dozvolili svom djetetu da prekrši zakon. Ili čak i ako nisu dozvolili, ostavili su ključeve od automobila nenadzirane tj. na mjestu dostupnom njihovom djetetu. Uopće, mladim vozačima zabranio bih ne samo vožnju u nabrijanim autima, nego bih im zabranio da se takav automobil uopće registrira na mladog vozača.

Kako rekoh, ja bih to u istu vreću s oružjem ili opasnim tvarima. Pa da vidimo… Uhvate ti dijete da vozi bemburu 100km/h u 2 ujutro, osim što se dijete dobrano oplete kaznom, kazna slijedi i samom roditelju. Novci, bodovi, oduzimanje dozvole, štogod… Što više to bolje, jer očito da na nas ne može djelovati ništa osim kandžije.

Zaista ne kužim roditelje koji svojoj djeci dozvoljavaju voziti skupe i jake automobile ili još gore kupiti im neku mrcinu. Zar ti ljudi ne čitaju novine? Koliko mora da su glupi? To mora da su oni ograničeni roditelji za koje je njihovo dijete najveće sunce zlaćeno, uvijek u pravu, nikad u krivu, a u stvari bahato i primitivno kao i oni sami. U svemu tome više krivim roditelje nego tu djecu koja od njih nisu bolje niti mogla naučiti.

I znam da ne rade teške nesreće samo mladi vozači, i znam da su većina mladih vozača savjesni barem u tolikoj mjeri kao i oni iskusniji i zašto bi onda i njih trebalo kažnjavati? Jednostavno si ne mogu pomoći i strašno se uzrujam kada u novinama pročitam kako je opet nečija bahatost i glupost nekome uništila život. A to se događa redovito svaki vikend.

Svakome se može dogoditi da malo jače stisne gas, svakome se može dogoditi da se nađe u situaciji da jednostavno zanemari sve što mu razum govori i popije koju čašicu više, svakome se može dogoditi trenutak nepažnje i svatko od nas može sutra završiti u crnoj kronici kao netko nad kojim će se čitatelji zgražati. Zbog toga se uvijek bojim osuđivati druge, ali ponekad si ipak ne uspijevam pomoći.

A znate što je najgore od svega? Pa to što mi se čini da u moje vrijeme toga nije bilo ili barem ne u tolikoj mjeri. I što je tu najgore? Pa to što sam dospio u godine kada govorim „u moje vrijeme toga nije bilo“. Ali kad fakat nije, pa vi recite što hoćete!

I mi smo polagali vozački ispit čim smo imali dovoljno godina, i mi smo izlazili van, i mi smo znali drmnuti koju pivicu (onda se to još smjelo), ali nikada nam nije palo na pamet ludovati, izigravati frajere… Možda zato što nismo niti mogli kad smo ionako svi vozili jugiće, stojadine i slične nazovi automobile koji ionako nisu mogli ići puno brže od maksimalno dozvoljene brzine. Tek su rijetki imali sarajevskog Golfa, a da o nečemu boljem niti ne govorim. Nemam pojma što se u međuvremenu dogodilo da su se stvari toliko promijenile. Promjena sistema? Nije se samo promijenio broj konja na cesti nego i mentalni sklop u glavama. Divlji i bahati kapitalizam i poludemokracija u kombinaciji s balkansko-južnjačkim mentalitetom? Biti će da je to…

Malo izvan teme posta, ali kada razmislim, cijela ta stvar s prometnim nesrećama pomalo mi djeluje orwelovski. Dogodi se nesreća, za nekoliko minuta stiže policija, obično nakon njih hitna i vatrogasci, po potrebi i pogrebnik, reže se lim, vade se unesrećeni, odvoze u bolnicu ili mrtvačnicu, nekoliko znatiželjnika se raspituje što se dogodilo, istražni policajci nešto malo izmjere i poslikaju, ostali vozači usporavaju i bacaju pogled prema mjestu nesreće, pomisle – strašno, ali nakon 10 sekundi stisnu gas i zaborave da su išta vidjeli, vučna služba odvozi olupine automobila, čistaći pokupe sve ostatke i sitne krhotine, asfalt operu od krvi i ostataka benzina… Za sat ili dva ljudi će ponovno juriti istim mjestom kao da se ništa nije dogodilo, kao da tu netko nije poginuo samo koji sat ranije.

Sve je tako hladno, isplanirano, proračunato, industrijski, kao u nekom SF filmu iz 70-tih koji je prikazivao kako će izgledati život u dalekoj 2008. godini (osim što ljudi ne lete u osobnim auto-letjelicama, ne nose srebrna odijela i ne jedu hranu u obliku tableta zbog kojih su im se i usta skupila poput šupka). Tu nema mjesta nikakvim emocijama, osim za onih nekoliko osoba kojima je nečija glupost ili nepažnja zauvijek odnijela nekog dragog. Ali može li to uopće i biti nekako drugačije? Bojim se da ne može.

Klikni za ostatak posta...

Kuća i kućni ljubimac

03 veljače 2008

Nedavno sam se našao s nekim frendovima na piću u gradu. Šaroliko poveće društvo gdje sam neke poznavao, a neke nisam. Sve fini, ozbiljni ljudi mojih godina, ljudi s karijerama, obiteljima, kućama i kućnim ljubimcima. Pa dobro, imam i ja kućnog ljubimca, nisam baš tamo bio totalni autsajder.

Društvo je bilo veselo, malo se i popilo, no sve skupa ne bi bilo na ovom mjestu vrijedno spomena, da se nije pojavio još jedan fini, zgodan, ozbiljan frajer, s obitelji i karijerom (za kućnog ljubimca ne znam). Čak ni to ne bi bilo na ovom mjestu vrijedno spomena, da tog frajera prije više od deset godina nisam vidio u sasvim drugom kontekstu.



Vidio sam ga napušenog i pripitog kako potrbuške samo u bijelim pamućnim gaćama leži na krevetu i stenje «Treba mi netko da me dobro izjebe, treba mi kurac.». Ako se pitate jesam li tada iskoristio priliku, odmah vas moram obradovati razočarati – nisam. A mogao sam, jer je taj njegov vapaj očito bio upućen meni (iako u prostoriji nismo bili samo nas dvojica). A jebiga, šta ja znam zašto nisam… Bilo me strah, bilo mi je neugodno, bio sam konzerva kakva sam uostalom i danas. Cijela ta situacija mi je izgledala kao u nekom filmu Andya Warhola, iracionalna, opskurna, kao da sam se našao usred nekog performansa. Ma nemojte me krivo shvatiti, nisu to bile nikakve orgije, jednostavno nekoliko studenata koji su se navečer malo opustili. Radi se o tome da sam bio i ostao konzerva, licimjer, kukavica, lažni moralista. I da se nisam usro u gaće i ubrzo otišao doma, tko zna kako bi sve to svršilo završilo.* Nikada ga više nisam sreo, do neki dan.

Upoznali smo se kao da se vidimo prvi puta (iako kao da sam primjetio neki lagani trzaj njegovog tijela kada me ugledao), on sjeo pokraj mene (bila prazna stolica), ničim nije davao do znanja da smo se već susreli. Ponašao se potpuno normalno, vesel, pričljiv, ljubazan, a napose muževan i zgodan kao i onda… Ma možda me se, obzirom na njegovo ondašnje stanje, zapravo niti ne sjeća. No nisam baš siguran jer sam ipak primjetio da me je više nego nekoliko puta dobrano odmjerio. Nisam mu ostao dužan – što se odmjeravanja tiče. Bio je lijepo skockan, onako fini casual za večernji izlazak, ali vidljivo pomno izabran i moderan. Ne, samo sam ja tamo bio peder! A možda mu je ipak žena izabrala što će obući?

Prvo što sam primjetio je prsten na ruci. Aha, dakle znači tu smo… Nešto kasnije nije mu promaklo (gledajući u mene) spomenuti ženu i djecu. Možda sam ga ipak previše gutao očima odmjeravao?** Možda mu je ipak nešto ostalo u pamćenju, unatoč (pretpostavljam, nisam vidio) marici i alkoholu (to sam vidio) koje je te davne večeri konzumirao.

Ponovni susret s njim naveo me na razmišljanje o takvim «slučajevima». A ima ih jako puno. Dečki su u mladosti volili šarati na sve strane, ali jednog dana su se ipak odlučili primiriti uz ženu, djecu, kuću i kućnog ljubimca. Takve ljude susrećete svaki dan, na poslu, na ulici, u obitelji, a da toga mnogi ljudi nisu niti svjesni. I većina vas koji ovo čitate znate to i sami vrlo dobro. I ako su se odlučili smiriti još je stvar OK, ali mnogi od njih nikada se nisu smirili.

Priznati ću iskreno i reći da sa malim prijezirom gledam na takve ljude. S prijezirom zato što i sam ne mogu biti takav, zato što oni imaju ono što ja ne mogu – biti naoko normalan čovjek, «poštovan u svojoj zajednici». Zašto ja ne mogu? Mislim da smo to već apsolvirali – ne diže mi se na (nekom velikom pogreškom nazavni) ljepši spol. A nije da nisam imao prilika. Upucavale su mi se stjuardese, medicinske sestre, studentice, pravnice, you name it. Bilo je pravo umijeće izmotavati se. I dok sam se ja i mogao pretvarati i hodati s nekom curom, praviti se da sam tradicionalnog kova i da me ne zanima seks prije braka, već bi prve bračne noći i najveća katoličkim duhom zadojena djeva shvatila da tu nešto ne štima i da kurac stvar ne funkcionira onako kako treba.***

Pa čak mi se i danas upucavaju. Istina sada su više u igri stare cure koje možda u meni vide zadnji vlak dobru priliku****. Jednostavno se branim zidom šutnje i izbjegavanjem svake moguće aluzije na seks, kao i svake moguće situacije u kojoj bih mogao ostati nasamo s nekom ženom za koju osjetim da se možda zagrijala za mene. Nemojte misliti da sam ja neki princ na bijelom konju. Dapače, više ličim na konja nego na princa. To možda i objašnjava činjenicu da upucavanja redovito dobivam nakon što se malo već upoznamo (pa makar to bilo i nakon samo dva sata ćaskanja)… Valjda ih obori moj fenomenalan smisao za humor. A-ha.

Ali da se vratim onima koji su tema ovog posta. Nisam zapravo sasvim siguran što osjećam prema njima. Spomenuo sam neku lagano dozu prijezira, ne bih to nazvao ljubomorom. Zapravo im ne zavidim jer sam zadovoljan svojim životom, osim onim dijelom koji uključuje stalno uključene sve senzore, skrivanje, laganje, tajne pred drugima i konstantne pokušaje bakica da mi uvale njihove neudane nećakinje ili susjedine kćeri.

Nastojim takve muškarce ne osuđivati jer nisam siguran da i sam ne bih jednako postupio samo da nemam problem s već ranije spomenutom nemogućnosti izveđenja seksualnog čina s osobom ženskog spola. Ako nisam nikada probao, kako znam da ne mogu? Jednostavno znam kao što znam da se ne bih mogao seksati s npr. drvetom hrasta.

U jednu ruku ih i žalim, jer zamislite samo stalno žudjeti za nečime i biti spreman zbog toga riskirati cijeli svoj mukom izgrađeni imidž pravog muškarca, sastajati se s nekim sumnjivim tipovima po mračnim parkiralištima, skrivećki kreirati profile na web stranicama za upoznavanje, skrivećki čitati ovaj blog, skrivećki tražiti gay pornjavu na internetu (opet bi se u tu rubriku mogao uvrstiti i ovaj blog) i biti konstantno u strahu da će ga žena, djeca, susjedi otkriti. Mi, pošteni pederi, barem se samo susjeda bojimo. Mora da im je život pravi kaos i pun mizerije. Koliko su oni u stvari sretni? Sjetite se samo Planine Brokeback.

Zapravo kada kod čujem za takav slučaj, prvo što mi na pamet padne su te jadne žene koje pojma nemaju s kim su u braku i s kime imaju djecu. Je li cijeli njihov život varka? Kako bi se one osjećala kada bi nakon 10, 20, 30 godina braka otkrile istinu?

Pomislim i, ma kako im nije neugodno držati ženu pod ruku i gurati kolica ispred sebe kada ga je pola gradskih pedera pregazilo? Kako ga nije strah da će mu netko iskočiti pred dječja kolica i pred ženom mu se rasplakati zato što mu se nikada više nije javio nakon one dobre jebačine?

I dok mogu shvatiti one koji su odlučili unatoč neodrživoj želji ostati vjerni svojim ženama, za one druge, slabiće koji su spremni uništiti život svoje žene tražeći seksualnu strast sa sumnjivim tipovima (ili s kolegom sa nogometa) nemam niti malo razumijevanja ili suosjećanja.

Valjda neki ljudi jednostavno imaju obraz debel poput džona…

Upravo mi je palo na pamet kako cijeli ovaj moj post i nema nekog smisla, jer zapravo u čemu je razlika osobu, kojoj biste trebali biti vjerni, prevariti s nekima istog ili s nekime suprotnog spola? Sve se svodi na isto. Prevara je prevara, jedino što je jedna možda skandaloznija i nosi veće posljedice od druge, a da za to nema pravog razloga, osim općenitog stava društva prema homoseskualnosti.

A da je taj stav drugačiji do takvih situacija ne bi niti dolazilo. Možda bi se ti mačo frajeri skrasili uz nekog drugog mačo frajera s kojim bi imali i karijeru i obitelj i poštovanje okoline i kućnog ljubimca. Možda bi i život poneke žene bio sretniji. I ponekog muškarca koji je u braku s lezbijkom. Možda ne bi toliko često morao čuti «ne večeras dragi, boli me glava».




* Oduvijek sam htio u nekom postu upotrijebiti ova cool križanja koja sam primjetio da koriste neki blogeri, ali nikako prilike. A sada čak dva puta!
** Juhu, treći put!
*** A je me krenulo.
**** Pretjerujem!

Klikni za ostatak posta...