Shan Sa: Aleksandar & Alestrija

31 svibnja 2008

Prekrasna knjiga. Riječ je o Aleksandru Velikom odn. Aleksandru Makedonskom (356. pr.Kr. – 323. pr.Kr.), velikom starogrčkom odn. makedonskom kralju i jednom od možda najvećih vojskovođa svih vremena. Isprva mi je bilo čudno kako je moglo pasti na pamet jednoj Kineskinji, pa makar već 15 godina živjela u Francuskoj, napisati knjigu o Aleksandru Velikom? Kakve to ona ima veze s antičkom Grčkom ili općenito zapadnom civilizacijom? No odmah mi je sinulo koliko sam zapravo ograničen i možda čak i rasist, ali sam se i sjetio kako sam i sam sa zanimanjem čitao, a nedavno i gledao nekoliko dokumentaraca za redom na jednom od Discovery programa o počecima kineskog carstva i caru Shi Huang-Tiu koji je prvi ujedinio Kinu i utemeljio dinastiju Qin (Ćin) po kojemu je Kina u zapadnom svijetu i dobila ime. Kužite, Ćin- China - Kina… Inače, na kineskom vam se Kina kaže 中国 - Ajde recite da to niste znali, ajde recite da sam konačno i ja nekoga nešto naučio.

Ne treba zanemariti niti činjenicu da je priča o Aleksandru Velikom sigurno doprla u sve kutove ondašnjeg Euro-Azijsko-Afričkog svijeta, pa je tako zasigurno bila prisutna i u kineskim legendama i pričama.

Knjiga je zaista prekrasna, posebna, gotovo poetska. Uostalom Shan Sa je i pjesnikinja. To se itekako osjeti u knjizi. Ali vi nepoteske duše, u koje i sebe ubrajam, nemojte da vas to zavara. Knjiga je uzbudljiva, očaravajuća, gotovo izvan relanosti. Kao neki divlji san.

Povijesne činjenice Shan Sa postavlja kao grubi kostur svoje priče (bajke) oko kojeg plete mrežu svoje mašte i onoga kako je ona doživjela Aleksandra. Mene je knjiga cijelog zaokupila i uvukla u antički svijet bitaka, izdaja, osvajanja, zagrljaja, senzualnosti, orgija, pobjeda, krvi, fijuka strelica, topota konja, nasilja, patnje, časti i smrti.

Roman prati Aleksandra od rođenja, mladosti, prvih bitaka, pa sve do pohoda na Perziju i Indiju i do same Aleksandrove smrti. Ali nemojte misliti da se radi o pukom nabrajanju činjenica i nekoj vrsti biografije. Knjiga je sve samo ne to. Ispričana je magično, u prvom licu, pa tako imate osjećaj da ste i vi na trenutak sam Aleksandar ili sama Alestrija, kako se kome više sviđa. Očito je da je Shan dobro proučila dostupne informacije o Aleksandru, jer mi se čini da ga je prilično vjerno prikazala, barem u onoj mjeri u kojoj uopće možemo složiti sliku o njemu i o onome što se moglo događati u njegovoj glavi prije skoro 25. stoljeća. Možda nam čak daje uvid u misli jednog od najvećih ljudi antičkog svijeta. Lako moguće, ali ujedno i malo vjerojatno. Tko će ga znati. Radi se ipak samo o izmaštanom antičkom svijetu jedne kineske pjesnikinje i književnice.

Alestrija je vođa divljeg stepskog plemena Amazonki, mrziteljica muškog roda. I dok se u romanu uglavnom redom pojavljuju ili spominju stvarne povijesne osobe, ona je u cijeloj priči izmišljen lik, iako Shan aludira na njegovu pravu prvu ženu Roksanu. Shan nimalo ne dvoji, Aleksandar je homoseksualac i žene ga ne zanimaju, ali nakon što je pokorio gotovo cijeli poznati svijet preostalo mu je još samo da pronađe kraljicu s kojom će učvrstiti carstvo i dobiti nasljednika. Red je red. Alestriju susreće u žaru borbe negdje u dubokoj stepi, te kao što je on, usljed njena grubog stepskog i ratničkog života, u prvi tren pomislio da je ona u stvari muškarac-ratnik, tako je i ona u prvi tren, usljed njegove iznimne ljepote, pomislila da je on u stvari žena-ratnica. On voli muškarce, ona voli žene, no progoni ih ista žudnja da osvoje svijet, što će dovesti do toga da će između njih buknuti iskra iskonske strasti… Barem nešto tome slično piše na koricama…

Knjiga me je potakla da nešto više saznam o Aleksandru Velikom. Prilično sam toga pročitao na internetu. Oduvijek me je zanimala antika, posebno Grčka, i priznajem da je vjerojatno uzrok tome oni silni kipovi (u stvari većinom rimske kopije) golih muškaraca savršenog tijela, homoerotični prikazi na vazama, kult savršenog muškog tijela i muških prijateljstava, goli sportaši na Olimpijskim igrama i u gimnazijima (vježbališta, od grčke riječi gymnos – gol), pa na kraju i prihvaćanju homoseksualnosti, iako pojam homoseksualnosti u današnjem smislu nije bio poznat u staroj Grčkoj. Ajde, kao da vas to ne intrigira? Evo recimo, ne intrigira li vas ovaj kip grčkog boga Apolona sa Zeusovog hrama u Olimpiji, koji je osim ženskih, imao i mnogo muških ljubavnika? Inače gotovo svi grčki bogovi imali su i ljubavnice i ljubavnike.
Antički Grci nisu doživljavali seksualnu orijentaciju kao društveni identitet osobe, kao što je danas slučaj, nego im je važnije bilo koliko su se takve čežnje uklapale u u društvene norme koje su se bazirale na spolu, dobi i društvenom statusu.

I onda je tu i Aleksandar Veliki, Kralj Makedonije, u prvom redu nepobjedivi vojskovođa, osvajač svijeta koji je u deset godina osvojio cijelu Grčku, Egipat, srušio moćno Perzijsko carstvo i došao do granica tadašnjeg svijeta, sjeverne Indije, podno Himalaja. I to u svojim dvadesetim i ranim tridesetim godinama. Prvim bitkama je zapovijeda sa samo 16 godina.


Aleksandar Veliki

Slovio je kao izuzetno zgodan muškarac, pa je za života bio motiv mnogim kiparima i slikarima. Većina sačuvanih djela su rimske kopije, ali povjesničari se slažu da one vjerojatno daju prilično točnu sliku kako je Aleksandar u stvarnosti izgledao. Pratilo ga je i imidž muškarca čija koža i dah imaju ugodan miris. Pravo postignuće, za tadašnje vrijeme. Reklo bi se, antički preteča današnjih metroseksualaca.

Ali daleko od toga da je bio mimoza. Bio je velike fizičke snage i izdržljivosti, isklesanog tijela, gibak, neustrašiv i hrabar, obožavao je tjelovježbu. A sudeći prema ovoj statui, nije mi jasno zašto su ga nazvali "velikim". Mislim, znam da veličina nije važna, ali ipak...

Zasigurno spada među najveće vojskovođe svih vremena, ako nije i najveći. Nitko ga nikada nije pobijedio. Bio je neumoran u želji za novim pohodima, uvijek je prvi jurišao u bitkama, nikada se nije skrivao iza svoje vojske, što mu je donijelo bezbroj ranjavanja i ožiljaka po tijelu, ali i neizmjerno poštovanje i ljubav vojske koja ga je 10 godina vjerno pratila kroz bespuća pustinja, džungli, savana, neprestalnih kiša, kroz blato i jad. A radilo se o nekoliko desetaka tisuća vojnika.


Aleksandar u borbi protiv perzijskog kralja Dariusa III, mozaik iz Pompeja

Bio je nemilosrdan prema neprijatelju. Ubijao ih je, sakatio, masakrirao, prodavao u roblje, bespoštedno prolijevao krv, ali ako to zanemarimo povjesničari se slažu da je bio sasvim fin momak.

Nije bio tiranin, izuteno je cijenio prijateljstvo i odanost, te je imao mnoga prijateljstva koja su trajala cijeli njegov život. Iako ga žene u fizičkom smislu nisu zanimale, s poštovanjem se odnosio prema njima. Možda to sada zvuči banalno, ali pokušajte zamislit kako je funkcionirao svijet prije gotovo 25 stoljeća koji je u potpunosti bio patrijarhalan i kontroliran od strane muškaraca, gdje se najviše cijenila muževnost i estetika muškog tijela, gdje žene nisu imale nikakava prava, čija je jedina uloga bila rađanje i briga za kuću i koje su doista bile građani drugog reda i u potpunosti ovisne o muškarcima.

Iako ih je osvajao, s poštovanjem se odnosio prema drugim kulturama nastojeći ih integrirati u vlastitu vojsku, zadržati njihove običaje, religije pa čak i vladare, pogotovo one koji nisu bili tirani. Imao je viziju da je njegov božanski zadatak ujediniti ljudsku rasu, pomiješati sve kulture u jednu veliku, pa je čak i poticao brakove između svojih vojnika i lokalnih žena na osvojenim teritorijima, te je i sam usvajao neke njihove običaje. Bio je izuzeteno nesebičan i darežljiv, te je sve osvojeno blago dijelio sa svojim trupama.

I bio je megaloman. Sebe je vidio kao kralja svijeta, nepobijedivog osvajača (što je uistinu i bio), te je u osnovi njegovih megalomanskih težnji za osvajanjem svijeta bila njegova želja da i sam postane jedan od bogova, koje je tako štovao.

Otac mu je bio makedonski kralj Filip II, a majka Filipova četvrta žena, aristokratkinja Olimpijada. Školovao se na kraljevskoj školi, a učitelj mu je bio Aristotel. Od malih nogu je bio predodređen da postane kralj i vojskovođa.

Zanimljiva je Shanina vizija Aleksandrova djetinjstva u kojem ona i pronalazi razloge njegove megalomanije, nevjerajtne upornosti i hrabrosti. Otac mu, Filip II, je bio kurviš, biseksualac, nije birao između muškaraca i žena, bolje rečeno mladića i djevojaka. Sve to je i povijesno točno. Neprestalno je imao ljubavnike i ljubavnice, ali Shana u svojoj mašti ide toliko daleko da zamišlja kako je Filip II seksualno iskorištavao i vlastita sina, izuzetno lijepog Aleksandra, za što ne postoji nikakav dokaz. Ona zamišlja da je Aleksandar bio vrlo nježno dijete kojeg je i vlastiti otac zadirkivao da je skoro djevojčica i da od njega nikada neće biti pravi muškarac, što je u njemu rezultiralo samo jednom željom – postati najveći muškarac na svijetu i cijelo svoje biće tijekom cijelog svog života je usmjerio samo u tom smjeru, iako je do svoje smrti itekako bio svjestan i svoje ženske strane osobnosti. To sve zapravo niti ne zvuči tako nevjerojatno.

Filip II je umro na vrlo uobičajen način za ondašnje doba – ubili su ga tj. ubio ga je vlastiti ljubavnik kojeg su odmah nakon toga ubili stražari, pa se pravi motiv ubojstva nikada nije saznao. Postoji mnogo teorija, od toga da je ubojstvo naručio sam Aleksandar u dosluhu s majkom Olimpijadom do toga da ga je ljubavnik ubio zbog ljubomore jer si je Filip II našao ljepšeg i mlađeg ljubavnika. Prava istina se ne zna.

Gotovo svi današnji povijesničari se slažu u tome da je Aleksandar bio homoseksualac tj. svi osim hrvatskih, barem sudeći po tekstovima koji se mogu pročitati na webu. Zapravo grčki povjesničari su još zadrtiji. Tako su se izrodile prave demonstracije i prijetnje sudskim tužbama za vrijeme jednog internacionalnog skupa o Aleksandru Makedonskom u Grčkoj gdje se neki stranac spremao izložiti svoje predavanje o Aleksandrovoj homoseksualnosti.

I dok se svugdje nadugačko i naširoko piše o njegovom privatnom životi, o kojem se dosta toga zna, i odnosu s najvećem prijateljem i ljubavnikom Hefestionom, naši ga povjesničari (na webu) gotovo i ne spominju, a o Aleksandrovoj homoseksualnosi progovaraju u najboljem slučaju s «priča se da je imao i homoseksualne sklonosti», te napominju da je bio nadaleko poznat po svojim brojnim ljubavnicama. Što nema veze s istinom, barem ne s onim o čemu pišu antički povjesničari.

Aleksandar je bio homoseksualac od glave do pete. Čak i tvrdnje da je bio biseksualac, čine se pretjerivanjem i zapravo pokušajem spašavanja obraza jednog tako poznatog i uspješnog vojskovođe i uopće jednog od najznačajnijih osoba u ljudskoj povijesti. Ili se zapravo radi o homofobiji na djelu?

Njegov potpuni izostanak interesa za fizički kontak sa ženama i omalovažavanje ženske senzualnosti uplašio je čak i njegove roditelje koji su se zabrinuli da im sin neće podariti nasljednika. U mladosti doveli su mu i jednu od najljepših kurtizana kako bi ga zainteresirali za ljepši spol, ali, kako je zapisao jedan biograf, njegov suvremenik, Aleksandra ona uopće nije zanimala. Kasnije mu pokušavaju namjestiti ženidbu s kćeri važnog grčkog aristokrata, ali Aleksandar i to odbija.

Aleksandra je više zanimao Hefestion. Hefestion je bio godinu ili dvije stariji i upoznali si se u kraljevskoj školi na jednom grčkom otoku gdje je obojici bio učitelj Aristotel. Ostali su najbolji prijatelji cijeli život. I ne samo prijatelji, nego i suborci i ljubavnici. Zapravo mnogi danas prihvaćaju da je Hefestion bio Aleksandrov životni partner i ljubav njegova života, te iako je imao veliki krug prijatelja, Hefestion je bio jedina osoba kojoj je potpuno vjerovao i kome se u potpunosti povjeravao. Uzajmnu ljubav otvoreno su prikazivali i svi su za nju znali.


Aleksandar (lijevo), Hefestion (desno)

Hefestion je sudjelovao u svim Aleksandrovim osvajanjima. Završio je kao drugi najvažniji zapovjednik, prvi je bio sam Aleksandar, naravno. Osim toga, obavljao je i brojene diplomatske misije, zapovijedao izgradnjom mostova i gradova.

Poznate su brojne angdote iz njihova života. Tako nakon što su porazili perzijsku vojsku i došli pred zatočenu perzijsku kraljevsku obitelj, svrgnuta perzijska kraljica je greškom kleknula pred Hefestiona moleći za milost. Kako je Hehestion bio viši, a neki kažu i zgodniji, te su nosili sličnu odjeću, zamijenila ga je za Aleksandra kojemu to uopće nije zasmetalo nego je samo rekao «Niste pogriješili Majko, ovaj čovjek također je Aleksandar.». Neki kažu da je Aleksandar doživljavao Hefestiona kao svoj alter ego.

Ostali su zabilježeni i slučajevi kada je Hefastion jedno jutro ispričao kako je ostao u Aleksandrovu šatoru cijelu noć, Aleksandar je sam priznao da zajedno s Hefestionom čitao svoja privatna pisma (majčina npr.), a Diogenez od Sinope u svom pismu Aleksandru optužuje ga da njegovim (Aleksandrovim) umom vladaju Hefestionova bedra, aludirajući na seksualnu privlačnost koju je Aleksandar osjećao prema Hefestionu. Poznato je i pismo Hefestiona koje je uputio Aleksandrovoj majci kao odgovor na njeno pismo, u kojem je napisao «… znate da nama oboje Aleksandar znači više nego išta drugo na svijetu.»


Scena s vaze gdje Ahil zamata ranu Patroklu, cca. 500.g. pr.Kr.

Poznat je i događaj kada su Aleksandar i Hefestion javno pred cijelom svojom vojskom «objavili» svoju ljubav na grobu Ahila, najvažnijeg grčkog heroja u borbi za Troju, i njegova najboljeg prijatelja Patrokla, čiji su odnos mnogi grčki filozofi, uključujući i Platona, okarakteriziravali kao ljubavnički te su Ahil i Patrakol zapravo postali simbolom ljubavničkog odnosa između dva odrasla muškarca. Jednom prilikom, pred cijelim kontigentom svoje vojske, Aleksandar je položio vijenac na grob svog junaka Ahila, kojeg je izuzetno cijenio, a Hefestion je položio vijenac na grob Patrokla. Nakon toga su se obojica skinuli goli i utrkivali odajući time počast svojim herojima. Usporedba Aleksandra i Hefestiona s Ahilom i Patroklom pratila ih je sve do njihove smrti i smatra se ključnim dokazom da su bili ljubavnici tijekom cijelog života.


Scena sa amfore, 5. st. pr. Kr.; Stariji i mlađi muškarac

Iako je u staroj Grčkoj homoseksulansot bila prihvaćena, Aleksandar je proširio granice antičke ljubavi između muškaraca. Ne samo da je imao ljubavne afere s mlađim muškarcima, što je kroz povijest mnogih grčkih gradova državica bio uglavnom jedini široko društveno prihvaćeni oblik homoseksualnosti i koji nije samo uključivao seksualne apsekte nego i društvene i odgojne (treba isto tako reći da su se muškarci tada ženili tek u svojim 30-tim godinama i to opet za vrlo mlade djevojke u ranim tinejdžerskim godinama), nego je iznad svega bila njegova otvorena ljubav prema muškarcu vlastitih godina, čiji je odnos bio gotovo identičan odnosu današnjih homoseksualnih partnera, a na to se već u staroj Grčkoj nije svugdje gledalo s blagonaklonošću, iako postoje mnogi primjeri takvih veza, kako stvarnih, tako i onih mitoloških, najpoznatiji primjer među njima je upravo onaj Ahila i Patrokla. I dok je u na primjer Ateni prihvatljiv oblik homoseksualnosti bio samo onaj između iskusnog, starijeg muškarca s jedne strane i mladića s druge, u dorskim dijelovima antičke Grčke ljubavne veze odraslih muškaraca bile su potpuno prihvaćene. Makedonska kraljevska loza bila je ponosna na svoje čisto dorsko porijeklo.


Scena sa vaze 430. g. pr. Kr.; dva sportaša spremaju se na seks, treći muškarac gleda

Aleksandar je Hefestionu bio ne samo ljubavnik, nego i najbolji prijatelj, njegov kralj i zapovijednik, i osoba kojoj je u potpunosti pretpostavljao vlastite želje i kojoj je beskrajno bio odan. Antički povjesničari ga uvijek spominju u kontekstu s Aleksandrom i uglavnom ga opisuju kao smirenu i staloženu osobu. Hefestion je bio kum Aleksandru na njegovom prvom vjenčanju, a koliko mu je on značio pokazuje i to što se, na Aleksandrov nagovor, pristao oženiti sestrom Aleksandrove druge žene. Navodno je Aleksandar silno htio biti ujak Hefestionove djece (kad već nisu mogli imati vlastitu, dodao bih ja).

Oba dva Aleksandrova braka su nastala iz najvjerojatnije samo dva razloga. Prvi razlog je bio utvrđivanje političkih veza i mješanja raznih kultura. Prva žena Roksana je bila princeza nekog dalekog azijskog kraljevstva, a druga, Stateira, je bila perzijska princeza čime je i osobnom primjerom htio potaknuti svoje vojnike da se žene perzijskim ženama, a sve u cilju stvaranja jedinstvene nacije kako više ne bi bili potrebni ratovi. Eto, nevjerojatno, ali Aleksandra je bio i mirotvorac, no ipak je vjerojanije da je njegova želja za multikulturalnošću ipak imala razlog u tome da je sebe vidio kao kralja svijeta kojim će lakše vladati ako se svi narodi međusobno slažu. Drugi, i možda i važniji razlog za ženidbu, bila je silna želja za nasljednikom kojeg je i dobio. Rodila mu ga je Roksana, ali tek nekoliko mjeseci nakon njegove smrti. Sin mu je još kao vrlo mlad ubijen u spletkama za vlast koje su nastupile nakon Aleksandrove smrti.

Ali ništa tako dobro ne pokazuje prirodu i dugotrajnost Aleksandrova i Hefestionova odnosa kao Hefestionova smrt koja se ne može nikako drugačije protumačiti nego kao najbliža moguća veza između dva ljudska bića. Hefestionova smrti i Aleksandrova rekacija na nju dobro su dokumentirani.

Hefestion je dobio vrućicu i umro nakon sedam dana. Radilo se vjerojatno o tifusu. Kada je čuo da je Hefestion teško bolestan, Aleksandar, koji se nalazio na proslavi na drugom kraju zemlje, mu je pohitao, ali bilo je pre kasno. Kada je došao, Hefestion je već bio mrtav.

Ostalo je zabilježeno da je Aleksandrova tuga i ožalošćenost bila izvan svake kontrole. Legao je na Hefestionovo mrtvo tijelo i plakao cijeli dan i noć dok ga konačno na silu nisu odvukli u njegov šator gdje je ostao iduća tri dana plačući i odbijajući svaku hranu. Naredio je dane žalosti u cijelom kraljevstvu te mnoga obilježja javne žalosti poput toga da su grive i repovi konja morali biti ošišani, ukrasi građevina razbijeni, a zabranio je izvođenje bilo kakve glazbe u cijelom kraljevstvu. U znak žalosti ošišao se na kratko, a kao zadnji poklon Hefestionu tijekom sahrane, po uzoru na Ahila i Patrokla, kako je zabilježio jedan grčki povjesničar «uvojak svoje kose stavio je u ruku svog voljenog pratioca, što je sve prisutne nagnalo u plač».

Liječnika koji je njegovao Hefestiona dao je pogubiti zbog nedovoljne brige, a masakrirao je cijelo jedno pleme kao žrtvu mrtvom Hefastionu, opet po uzoru na Ahila koji je ubio 12 novorođenčadi kao žrtvu nakon Patraklove smrti.

Nikoga nije službeno imenovao na Hefestionovo zapovjedničko mjesto u vojsci, te je Hefastionova pukovnija i dalje nosila njegovo ime i nakon njegove smrti, te je pred njom uvijek išla Hefestionova slika u znak sjećanja.

Od vrhovnih svećenika zatražio je da Hefestiona proglase bogom, ali ovi su odgovorili da može biti proglašen samo božanskim herojem. Aleksandra je to zadovoljilo jer je to značilo da će se moći podizati svetišta posvećena Hefestionu te da će se, nakon svoje smrti, moći ponovno spojiti s Hefestionom u svetom kraljevstvu gdje bogovi i heroji žive vječnim životom. Naime, u to da je on – Aleksandar - također Bog, nije nimalo sumnjao.

U Babilonu je priredio veličanstven pogreb Hefestionu za koji je potrošio basnoslovnu hrpu novaca. Naredio je održavanje pogrebnih igara na kojima je sudjelovalo 3000 sportaša i umjetnika, što je premašivalo sve festivale koji su do tada bili viđeni.

Kako je tada običaj bio spaljivati mrtve, dao je izraditi 60 metara visoku lomaču obloženu raznoraznim prizorima i ukrasima izrađenim od čistog zlata. Nije jasno je li lomača ikada zapaljena ili je bila namjenjena kao trajna grobnica, kao niti je li uopće završena, jer je i sam Aleksandar umro nedugo nakon Hefestiona te je ostalo zabilježeno da su neki njegovi megalomanski i skupi projekti ostali nedovršeni, među kojima je mogla biti i ta lomača.

Na dan sahrane, naredio je gestu koja je bila rezervirana samo za smrt kralja. Dao je ugasiti sveti plamen koji je gorio u hramu.

Aleksandar je umro ubrzo nakon Hefestionove smrti, u Babilonu gdje je Hefestion bio spaljen, baš kako je i Ahil umro ubrzo nakon Patrokla. Osam mjeseci nakon Hefestionove smrti, mjesec dana prije nego što bi napunio 33 godine, naglo se razbolio i umro nakon 12 dana. Možda bi se moglo reći da možete biti i kralj, možete osvojiti svijet, možete čak biti i bog, ali kada umre vaša ljubav, sve postaje nevažno i morate ju slijediti i na taj put. Netko reče…

Uzrok Aleksandrove smrti nije poznat. Sumnja se na malariju, pa preko tifusa, trovanja alkoholom, pankreatitisa, sve do trovanja otrovom, što je malo vjerojatno jer tada nisu poznavali otrove koji polako ubijaju. Ako biste bili otrovani, smrt je bila vrlo brza. Grčki povjesničari su zabilježili da je umro prirodnom smrću. Kako nasljednika nije imao, odn. sin koji mu se rodio tek nakon njegove smrti ubijen je vrlo mlad, kraljevstvo se raspalo i bilo podijeljeno među njegovim zapovjednicima.

Zanimljiva i maštovita je Shanina interpretacija Aleksandrove smrti, koju veže uz teško ranjavanje Aleksandra u bitci u Indiji, koje se zaista dogodilo i od kojeg je Aleksandar gotovo poginuo. No neću vam prepričavati knjigu.

Istina je da za vrijeme Aleksandrova života nije bilo nepristranih komentatora i da je većina stvari o njegovu životu poznata kroz brojne sačuvane zapise grčkih povjesničara koji su nastali i 200 godina nakon njegove smrti, no ne vidim što bi u tome trebalo biti posebno sumnjivo. To bi bilo otprilike kao da danas netko, na osnovu dostupnih informacija, piše biografiju npr. Marije Terezije. Imali su valjda i stari Grci svoje načine za prenošenje povijesnih događaja kroz vrijeme. No zanimljivo mi je da se ponekad uz napise o njegovoj homoseksualnosti dodaje ograda kako je to većinom na osnovu zapisa koji su nastali i 200 godina nakon njegove smrti, dok se ostale stvari vezane uz njegov privatan život ili karijeru uzimaju skoro zdravo za gotovo i kao povijesne činjenice. Homofobija? Strah da bi jedan tako značajan čovjek koji je obilježio zapadnu civilizaciju mogao biti homoseksualac?

Istina je i da se istina o Aleksandrovoj homoseksualnosti prešućivala tijekom cijele povijesti, da su stari dokumenti i zapisi koji su govorili o tome sustavno uništavani, da se Hefestiona pokušavalo jednostavno izbrisati. Takvi pokušaju uslijedili su svega nekoliko stoljeća nakon Aleksandrove smrti i nastavljali su se do modernih vremena. Prvi stidljivi napisi povjesničara o postojanju dokaza i antičkih zapisa koji govore o tome počeli su se pojavljivati tek početkom 20. stoljeća. Poznat je i primjer knjige o Aleksandru koja je napisana u 18. stoljeću u kojoj se stidljivo nagovještala njegova homoseksualnost, a koja je objavljena tek u 70-tim godinama 20. stoljeća.

U samoj knjizi «Aleksandar & Alestrija» Shan ne daje preveliku pozornost Aleksandrovu odnosu s Hefestionom, iako se Hefestion često spominje i Shan daje naslutiti da je njihov odnos puno više od samog prijateljstva. Možda je važniju ulogu dala lijepom, ali perfidnom i lukavom eunuhu Bagosu kojeg je Aco zarobio na dvoru perzijskog kralja i s kojim je također održavao seksualne odnose i razvio određenu vrstu povjerenja, možda čak i ljubav, što su antički povjesničari također dobro dokumentirali. Veza Bogusa i Aleksandra je također trajala do njegove smrti. Stari Grci su tim odnosom bili osupnuti. Ne zbog toga što je eunuh bio muškarac, nego zbog toga što nije bio Grk već Perzijanac koji su za njih predstavljali barbare. Bogusa posebno nije volio jedan od Aleksandrovih najodanijih prijatelja Orsines, koji je Bogusa jednom prilikom uvrijedio nazvavši ga «kurvom koju su perzijanci pretvorili u ženu u svrhu jebanja» te je ovaj raznim smicalicama uspio uvjeriti Aleksandra da pogubi Orsinesa. Poslije si Aleksandar to nikada nije mogao oprostiti i smatrao je taj čin jednom od najvećih pogrešaka u svom životu. No Aleksandrov odnos s Bogusom nije ni u kojoj mjeri utjecao na duboku odanost i njegovu ljubav prema Hefestionu.

Najviše pozornosti Shan posvećuje njegovu odnosu s Alestrijom. Alestrija je izmišljen lik, ali kako već napisah, a Shan ga bazira na liku Aleksandrove prve žene Roksane. Neki povjesničari spominju da je Aleksandrov odnos prema Roksani mogao biti i nešto više osim puke pragmatičnosti, ali o tome nema gotovo nikakvih naznaka u zapisima starogrčkih povjesničara. Shan taj odnos, odn. odnos s Alestrijom, opisuje kao buru emocija između dvoje ratnika koje je privukla vlastita neustrašivost i snaga, ali u kojemu očekivanja ipak bivaju posve drugačija. Aleksandrov jedini cilj je nasljednik, pa tako jednom prigodom razmišlja (u knjizi naravno):
«Alestrija nije moj odraz. Uopće nisam shvaćao njezino tijelo, a još manje taj njezin povećani trbuh. U njoj nisam tražio užitak. Sjedinjavao sam se s njezinom snagom koja je obnavljala život»
Čini se da su i Shan stvari vrlo jasne.

Knjiga je prekrasna. Mene je u potpunosti očarala. Predivno je napisana, jednostavno, a opet tako sanjarski, mistično, već sam napisao da je skoro kao san. Potpuna istina. Dok sam je čitao, jedne noći sam usnuo san o Aleksandru. Ne lažem. Ne sjećam se više o čemu se radilo. Knjiga me općinila. Ili me općinila slika koju sam složio u svojoj glavi o Aleksandru i o tom fascinantnom vremenu ljudske povijesti. Nije bitno. Bitno je da sam uistinu uživao čitajući je.

Ima Shan i drugih knjiga. Dobila je kojekakve nagrade po Francuskoj, knjige su joj bestseleri. Kada ću ja sve to stići pročitati? A imam toliko drugih zaostataka. Zašto sam izgubio jedno desetljeće, možda i više, na nečitanje? Nije život samo čitanje, nije život samo životi drugih, treba živjeti svoj život, ali ponekad pročitati i koju knjigu.

Nekoliko ulomaka s početka knjige možete pročitati ovdje. Kasnije, stvari postaju još zanimljvije. Divljije i čarobnije.

Klikni za ostatak posta...

Gdje god pogledaš: homoseksualci

26 svibnja 2008

Ne znam što je to bilo danas, gdje god da sam se okrenuo, koju god stranicu otvorio, sve same neke pederske vijesti. Pa dokle ta tiranija pedera? Zar nema baš nikakvih drugih tema za pisati? Je li već počela sezona kiselih krastavaca.



Evo čitam da je Vatikan u posebnom pismu svim biskupijama svijeta naložio da vrata svim sjemeništima moraju biti zatvorena homoseksualcima. Dakle ono što je Papa 2005., nakon pedofilskoh skandala odaslao kao uputsvo, sada je postalo i izričita naredba.

Ako je i od Pape koji uživa u svojim crvenim Prada cipelicama, previše je. I da, znam da pape nose crvene cipele.

To sa sobom povlači niz pitanja, od toga što će sa već postojećom gomilom homoseksualaca u crkvi do toga da me baš zanima tko će i kako provjeravati je li netko homoseksualac. Padaju mi na pamet neke metode, sve redom prilično škakljive. Evo recimo, predlažem da se kandidatima za sjemenište prikazuju lascivne slike obnaženih muškaraca i da nakon toga ravnatelj istog ide od jednog do drugog kandidata i vlastoručno utvrdi stupanj uzbuđenosti ili neuzbuđenosti. To je posao koji, pretpostavljam, mnogim ravnateljima sjemeništa neće teško pasti. Mislim da sam to već jednom predložio u nekom prošlom postu, ali nije na odmet ponoviti.

No imas tu još jedan puno veći problem, a to je ponovno dovođenje u isti kontekst pedofiliju i homoseksualnost. Pa zar se u 21. stoljeću, u tom navodno civiliziranom zapadnom društvu, u koje prilično nategnuto ubrajam i nas, još uvijek mora nekome dokazivati da jedno s drugim nema veze? Očito da mora. I ja sam o tome više puta pisao, očito da ću trebati opet. Nije da mislim da je to važno što ja pišem, ali jednostavno osjećam potrebu.

Pada mi na pamet još jedan problem. Što je sa antidiskriminacijskim ZAKONIMA? Zar ne postoje u gotovo svim zapadnim državama, pa čak i u našoj, zakoni po kojima se ljude ne smije diskriminirati, između ostalog, i po seksualnoj usmjerenosti? Kako se do sada gay udruge i organizacije nisu dosjetile tužiti crkvu? Ne samo zbog ove zabrane, nego i zbog silnih budalaština koje na račun homoseksualca izriču mnogi s oltara? Pretpostavljam da Vatikan nema takve antidiskriminacijekse zakone, ali što je s ostalim državama? Evo recimo, zar ja ne bi mogao tužiti HBK što mi kao homoseksualcu ne dozvoljavaju upis u sjemenište, ovdje u Hrvatskoj, kada je po našim zakonima zabranjena diskriminacija na osnovu seksualne usmjerenosti? Po čemo ja ne zaslužujem upis u sjemenište? Dobro, iskreno rečeno, mogu nabrojati puno razloga zbog kojih to ne zaslužujem, ali razumijete što želim reći. Po čemu se to ja razlikujem od heteroseksualca? Još jednom, pod «ja» ne mislim nužno na samoga sebe, nego na nekog finog i pristojnog homoseksualca. Dakle apsolutno je riječ o diskriminaciji. Ili zašto netko ne opali tužbu čim neki svećenik zine da je homoseksualnost grijeh? Zar to nije diskriminacija, zar to nije poziv na diskriminaciju i netoleranciju? Zar to nije kažnjivo po zakonu? Ako ne kod nas, onda bar po nekom Švedskom zakonu. Zar to nije isto kao da netko s oltara kaže da su npr. svi crnci niža vrsta?

Ne razumijem se u pravo, možda su crkve u vlasništvu Vatikana, pa se na nju ne primjenjuju lokalni zakoni? Da li to znači da svećenik može i nekoga ubiti a da prođe nekažnjeno? Idem malo u krajnosti, ali ima li neki pravnik da mi malo objasni neke stvari? Ako pošalje sliku, možemo se dogovoriti i za privatne instrukcije…

I onda se pitam zašto je Papa zatvorio vrata sjemeništa svim homoseksualcima…

Vijest druga. Javljaju mediji da će se 7. po redu Zagreb Pride ove godine održati od 25. do 28. lipnja, s glavnim događanjem, koncertom i samom povorkom, 28. lipnja. Najavljuju se i predstavnici brojnih svjetskih udruga za ljudska prava, kao i europski parlamentarci i članovi Vijeća Europe. Tema Pridea, koji će se održati pod sloganom "Imaš hrabrosti", je snaga koja proizlazi iz pojedinca/ke i zajednice. Organizatorima bravo za upornost i bravo za hrabrost. Hvala i Gradu Zagrebu na simboličkoj donaciji od 15.000 kuna. Simbolika je bitna.

Vijest treća. Ove nedjelje, na gay prideu u Sao Paulu u Brazilu okupilo se više milijuna ljudi. Kažu pet milijuna. Nisam niti znao da nas toliko ima.









Imate možda problema s gornjom slikom?







Pogledajte taj razvrat! I onda se čudimo zašto nas ne žele u sjemeništima?

Izgleda da je stvarno počela sezona kiselih krastavaca. Pa zar zaista nema ničeg pametnijeg o čemu bi mediji mogli izvještavati? Pa zar je 10% stanovništva bitno? Pa što je to, tek svaki deseti čovjek kojeg sretnete na ulici, pa šta je to, samo kojih 400.000 ljudi u Hrvatskoj? Pa dokle će ta manjina maltertirati većinu? Pa dokle će tih pišljivih 10% moći ugrožavati tamo neke institucije poput crkve npr.? Što je slijedeće? Hoće li uskoro i pedofili na ulice zahtijevati svoja prava? Hoće li možda i nekrofili? Gdje je tu kraj?

Ma koliko ste puta čuli kako ljudi kažu, nemam ništa protiv homoseksualaca, ali samo da su među svoja četiri zida. Ili da su dalje od mene. Ili nemam ništa protiv homoseksualaca, ali ide mi na živce što se stalno govori o njima, što stalno traže neka prava, što nema više gotovo niti jedne serije u kojoj nije neki peder. Ako ćemo vjerovati statistici, ako serija ima barem 10 likova, onda bi i red bio da jedan od njih bude istospolno usmjeren.

Iako takvi vjerojatno za sebe misle kako su jako otvoreni i open minded, u stvari su homofobi. Ali vjerojatno ne ona vrsta zadrtih homofoba, nego više homofobi iz neznanja. I zato treba na njima raditi, na njihovom znanju.

Pa čak se i među gayevima mogu čuti slične izjave. Znam iz iskustva, imam jednog takvog doma. Koliko puta sam ga čuo dok gledamo nešto na televiziji kako se pretjeruje s tim gay pravima i forsiranjem toga u medijima. Ali on je posebna priča…

Moje mišljenje je drugačije. Mislim da je osnova homofobije zapravo neznanje, a ono se može smanjiti samo obrazovanjem. I zato podržavam sve akcije gay udruga, sve emisije u kojima se razgovara o homoseksualnosti, sve gay pride-ove, dapače, trebalo bi ih biti i više. Treba tražiti prava za homoseksualce, treba inzistirati na maksimumu, ne treba raditi kompromise. Zašto bi se zadovoljavali s kompromisima? Zar vi smatrate da ste zbog nečega manje vrijedni? Zar se skrivate u mišjoj rupi zbog toga što ste nešto zgriješili ili zbog toga što vas je strah? Dajte mi jedan jedini razlog zbog čega onaj tamo gore debeli travestit iz Sao Paula nekoga vrijeđa, nekome nanosi štetu, čini nešto loše?

Strejt ljudi obično ne shvaćaju o kakvim se to pravima radi. Oni zamišljaju da je riječ o nekim posebnim pravima kojima bi se homoseksualce trebalo na neki način zaštititi. A zapravo se radi o izjednačavanju prava homoseksualaca sa svim ostalim ljudima. Što u tome ima loše? Ako se ja razbolim, zbog čega moj partner mora lagati u bolnici tko je on meni? Zbog čega on ne može tražiti slobodan dan ili bolovanje da ostane sa mnom kod kuće ili da me odveze u bolnicu? Tko će mene odvesti u bolnicu? Zbog čega ne može otići kod liječnika i s njim ozbiljno porazgovarati dok ja ležim u bolesničkoj postelji? Ili zašto bi morao izmišljati zbog čega ga to interesira? Zašto ne bi mogao otići kod liječnika opće prakse i uzeti za mene recept ili uputnicu ako ja ne mogu? Što će biti s našom imovinom kada netko od nas umre? Zašto netko od nas dvojice ne može naslijediti imovinu koju smo zajednički stvorili, ali je na ime samo jednoga jer nam je bilo neugodno zatražiti da glasi na obojicu? Zašto bi tamo neki rođak u šestom koljenu imao prednost u odnosu na deset ili trideset godina zajedničkog života, dijeljenja i dobrog i lošeg? Zašto bi nas dvojica trebali komplicirati s odvjetnicima i sve staviti na papir? Pa i onda, zašto bi onaj drugi trebao platiti porez za nasljeđivanje? Zašto bi, nakon smrti jednoga, onaj rođak iz šestog koljena došao i istjerao na ulicu onog drugog, a s njime i desetljeća zajedničkog života? Ako ja dobijem otkaz, zbog čega ne mogu imati zdravstveno preko njega? Zašto ne bismo i mi imali porezne olakšice? Zar mi ne plaćamo poreze? Zar mi ne plaćamo za školstvo iako su naši roditelji plaćali za nas a mi nikada nećemo imati djecu? Što je sa životnim osiguranjem? Tko će sahraniti onoga koji prvi umre? Zašto ne možemo biti zajedno sahranjeni? Možemo, ali što će svijet reći…

U Americi postoji 1138 federalnih zakona koji su usko povezani s bračnim statusom. Zanimljivo bi bilo saznati koliko kod nas postoje takvih zakona.

U čemu je razlika između našeg preko deset godina zajedničkog života i života nekog heteroseksualnog para? Zbog čega moj partner ne može uzeti dan bolovanja i odvesti me u bolnicu? Zar naših deset godina manje vrijedi?

I nije samo stvar u konkretnim pravima, ja bih to više nazvao slobodama, koliko o podizanju svijesti da homoseksualnost nije bauk, da homoseksualci nisu izopačena stvorenja i čudovišta (iako se neki malo čudnije odijevaju i vole debele slojeve šminke, ali od kada je to grijeh?), da su to ipak samo najobičniji ljudi koje, ne njihovom krivnjom, privlači suprotan spol i da time ama baš nikome ne nanose bilo kakvu štetu.

Homofobija vjerojatno još jako dugo vremena neće nestati, jer su stoljeća sotoniziranja i proganjanja učinili svoje. Previše je to duboko ukorijenjeno u ljudima. Niti u tim tzv. razvijenim državama homofobija nije nestala, dapače, ima je i na pretek. Ali tamo su silne godine rada gay aktivista ipak učinile svoje i postigle to da javno izražavanje homofobije izaziva jednoglasnu osudu. Tamo će homofob dobro promisliti prije nego otvori usta. Može on ili ona misliti u svojoj glavi što želi, ali će to ipak zadržati za sebe i neće se usuditi javno nekoga napasti ili diskriminirati zbog toga što je gay, jer će time ispasti primitivan. Licemjerje? Možda, ali ja bih vrlo lako mogao živjeti sa takvim licemjerjem. Ne tražim da me ljudi vole niti da se druže sa mnom, pa niti čak da me prihvaćaju. Tražim samo da me ne ugrožavaju kao što i ja njih ne ugrožavam.

Nije možda ista situacija, ali je slična. I žene su bile diskriminirane, i one su se morale izboriti za svoja prava. I dobile su svoja prava. Ipak i dalje ima mnogo muškaraca koji omalovažavaju žene, smatraju ih manje vrijednima. Ali, uglavnom drže jezik za zubima. Barem u tim nekim «naprednim» zemljama. Jer je to postala opće prihvaćena norma ponašanja. Kod nas se čak do prije nekoliko godina moglo dogoditi da nekome nešto izleti i za saborskom govornicom i uz par zgražanja B.a.B.a. uglavnom je sve završilo na općoj zafrkanciji po novinama. To dovoljno govori o našem društvu.

Ipak, i kod nas se primjećuje lagani pomak opće svijesti društva. I kod nas polako ljudima postaje jasno da baš i nije najpristojnije nekoga diskriminirati ili mrziti zbog toga što je gay. I kod nas polako, ali zaista polako, javno izražavanje homofobije postaje znakom primitivizma i zadrtosti. Primjećujem to u svakodnevnom životu, među ljudima koje svakodnevno susrećem, primjećujem to u medijima. I dok su do samo prije koju godinu ljudi bez ustručavanja upotrebljavali najgore izraze u osudi homoseksualaca, danas sve više ljudi upotrebljava famoznu «nemam ništa protiv njih, ali…». A neki čak i bez te ograde. Najviše zasluga za takve promjene u svijesti ljudi pripisujem domaćim gay aktivistima i naravno utjecaju medija, kako naših, tako i inozemnih. Eto, nisu ni mediji baš sam vrag do vraga. Ili možda njihovo postupno prihvaćanje homoseksualnosti možda govori da i jesu? Možda bi i novinarima trebalo zatvoriti vrata sjemeništa?

No pomaci se mjere u mrvicama.

I zbog toga mislim da treba stalno ponavljati i ponavljati kako homoseksualci zaslužuju isto što i svi ostali ljudi, kako homoseksualci nisu bauk i kako nije u redu diskriminirati ih. Ponavljati i ponavljati, unatoč svemu, unatoč svima onima kojima to ide na živce, unatoč svima onima koji misle da je to pretjerano, unatoč svima onima koji bezosjećajno mahnu rukom neka rade što žele u svoja četiri zida, dok svima ne postane jasno, dok društvo, barem na javnoj razini, ne počne osuđivati homofobno ponašanje.

Jer mi ne možemo živjeti samo u četiri zida. Mi moramo živjeti i na sudu, i u bolnici, i u trgovini, i u agenciji za nekretnine, i kod agenta za životno osiguranje, i u turističkoj agenciji, i kod odvjetnika, i u poreznoj upravi, i na zavodu za zapošljavanje, i na razgovoru za posao, i u HZZO-u, i na ostavinskoj raspravi.

Klikni za ostatak posta...

Dana Han: Vitezovi Arijadnine niti

25 svibnja 2008

Kod nekih knjiga ne mogu dočekati niti da ih pročitam u cijelosti, a već moram nešto napisati. Kod drugih, prođe i o-ho-ho vremena da se pohvalim kako sam opet nešto pročitao. Ovo je jedna takva knjiga.

Radi se o domaćoj knjizi, unatoč imenu autorice i unatoč spominjanju ove neke Arijadne. Kao i vi, niti ja nisam imao pojma tko je ta Arijadna, ali to je u knjizi lijepo objašnjeno.

Nije riječ o gay knjizi, ali ima gay likova. Nema seksa, ako vas to zanima. Mene ne zanima, samo vas dobro poznajem, pa rekoh da vas unaprijed obavijestim kako se ne bi bespotrebno razočarali. Radi se u stvari o krimiću. Knjizi prvijencu GrozDANE HANžek, liječnice.

Knjigu sam pročitao za jedno popodne. Ne zato što mi je bila toliko zanimljiva, nego zato što ima prilično skroman opseg. Svega 120 i koja stranica prilično velikog fonta i pristojnog razmaka između redova. Skromno sigurno nije prava riječ. Mogu zamisliti koliko je truda potrebno napisati nešto na 120 stranica, a da sve to skupa ima nekog smisla.

Možda možete već i pretpostaviti da me se knjiga nije nešto posebno dojmila. Korektno, lagano, realno, bez i trunke filozofiranja. Stil me malo podsjetio na Damira Radića, barem na one dijelove gdje on ne filozofira.

Znam da stalno zanovijetam kada u nekim knjigama ima puno filozofiranja, ali ova knjiga mi je pomogla shvatiti da zapravo i volim malo filozofiranja, Ali stvarno malo, mrvicu, na kapaljku. Ovdje toga uopće nema. I to mi nedostaje. Nedostaje mi uživljavanje u likove, nedostaje mi ona neka tajna veza koju volim osjetiti s autorom dok ga čitam. Iako mi se čini da Dana ima duha i na pretek. Kao i stila i humora. I sudeći prema fotki na koricama, baš simpa izgleda.

Radnja je, manje-više, ovo:



Knjiga je korektna. Čak i zabavna na neobavezan način. Mogao bih ju zamisliti kako izlazi u nastavcima nekih dnevnih novina. Mogao bi se po njoj snimiti i sasvim pristojan film. Dapače, odličan film, kada malo bolje razmislim. Jeste li pročitali knjigu Brokeback Mountain? Ja jesam, btw. To je zapravo teško nazvati knjigom jer se radi o kratkoj pričici. A tako je po njoj fenomenalan film snimljen. Iako tematski potpuno drugačija, i ova knjiga bi mogla poslužiti za dobar scenarij. Krimić s gay motivima.

Ako planirate ovo ljeto provesti barem jedno usamljeno popodne na nekoj plaži, ponesite si ovu knjigu. Neće vas previše zaokupiti, pa ćete i dalje na miru, kroz sunčane naočale, moći promatrati što se oko vas zbiva, bez bojazni da će vam neki ultra frajer potpuno poremetiti koncentraciju i da ćete izgubiti (Arijadninu) nit. I što je najbolje, knjiga vam neće niti previše opteretiti prtljagu, a možda vas i zabavi.

Klikni za ostatak posta...

Predstavljamo li zaista samo sebe?

20 svibnja 2008

Kada sam na blogu dosta davno imao anketu o tome koristite li kondome, planirao sam nakon njezina završetka napisati kratak osvrt na rezultate. Vrijeme se čak i preklopilo sa svjetskim danom protiv AIDS-a. No, nekako mi je stvar promakla, nisam imao vremena, sutra ću, i tako nikada nisam ništa napisao. Možda to ostavim za idući dan borbe protiv AIDS-a, koji se, kako znate, obilježava svakog 1. prosinca.

U anketi koja je upravo završila, na pitanje biste li pristali da vas dobra vila pretvori u heteroseksualca, najzanimljivije mi je bilo da se 25% onih koji su ogovorili na pitanje izjasnilo heteroseksualcima. Naravo da su sve ankete nepouzdane, a pogotovo ovakve anonimne internetske gdje nitko ne može garantirati da ista osoba nije odgovorila više puta ili da netko nije namjerno kliknuo na «krivi» odgovor. I nema veze što je tijekom više od mjesec dana u anketi sudjelovalo manje ljudi nego što ih dnevno posjeti ovaj blog, pretvarajmo se da su rezultati barem približni stvarnoj situaciji.

Priznajem da sam se zamislio zbog podatka da su 25% mojih posjetitelja (ili barem onih koji su odgovorili na anketno pitanje) heteroseksualci. Postavio sam si pitanje, trebam li osjećati odgovornost zbog toga što će oni barem dijelom na osnovu onoga što ovdje pročitaju ili vide upotpuniti svoju općenitu sliku o homoseksualcima? Hoće li samo produbiti svoje već postojeće predrasude?

Svaki čovjek treba biti odgovoran za svoje postupke, ili bi tako barem trebalo biti. Ali u stvarnom životu to ipak nije tako. Uvijek osim samih sebe predstavljamo i druge, htjeli mi to ili ne, priznajemo li to ili ne. To je činjenica. Možemo reći da smo mi iznad toga, ali to nam neće pomoći da nas okolina na neki način doživljava i kao predstavnika određene skupine (npr. vlastite obitelji u kojoj smo rođeni ili odrasli), te će na taj način naši postupci imati utjecaj ne samo na nas nego i na tu skupinu.

Uvijek su mi prava pojedinca na prvom mjestu, važnija od samog društva, no određena pravila moraju postojati kako bi društvo moglo funkcionirati. I ne radi se tu samo o nekim pisanim zakonima i normama, puno toga ovisi i o osjećaju odgovornosti svakog pojedinca, a to je nešto s čime bi ljudska bića trebala dolaziti u paketu.

Mislim da mi, kao ugrožena, neshvaćena, obespravljena i kakva god želite manjina, trebamo biti dvostruko oprezniji u našim istupima, bez obzira istupamo li ispred neke organizacije, web site-a ili kao pojedinci. Čak mislim da i svi mi kao pojedinci snosimo određeni dio odgovornosti prema našoj manjini. Vjerujem da se mnogi neće složiti s time, te da oni odgovaraju samo za svoje postupke i za ničije druge.

I zaista, predstavljamo li u životu zaista samo sebe? Ili imamo i određenu odgovornost prema skupini čiji smo dio? Zar baš sve što nam je na umu trebamo staviti na papir ili na blog ili izgovoriti u nekoj opskurnoj trash emisiji na televiziji?

Živimo u realnom, a ne nekom idealnom svijetu, pa se u skladu s time trebamo i ponašati. Kako sam uvijek htio-ne htio ponosan (iako te ne pokazujem mahanjem zastavama i pucanjem iz kalašnjikova) na sportske i ine uspjehe naših ljudi, tako me uvijek pogodi kada neki Hrvat napravi neku pizdariju u svijetu i doživim to skoro pa kao sramotu i za samoga sebe.

Možda će nekome biti smiješno, ali kada god sam u inozemstvu dvostruko sam oprezniji kako ću se ponašati jer mi je uvijek u kutku mozga misao da moje ponašanje tamo u nekoj stranoj državi utječe, istina u vrlo maloj, ali ipak u nekoj mjeri, na mišljenje prema Hrvatima i našoj domovini. Možda nekima nije stalo, neki govore da im nacija ništa ne znači, da su se slučajno rodili tamo gdje su se već rodili i da predstavljaju samo sebe. Ne tvrdim da je to pogrešan pristup, samo tvrdim da nisam takav i ne osjećam se tako.

Na potpuno isti način, samo još više osobnije, doživljavam stvari u koje su upleteni homoseksualci. Kako sam ponosan na recimo Dražena Ilinčića ili Dorina Manzina, iako ljude ne poznajem niti sam ih ikada u životu vidio, tako osobno doživljavam i svako drugo pojavljivanje homoseksualca u javnosti. Zbog toga me zna zasmetati ako ponašanje nekog homoseksualca doživim kao moguću nepotrebnu provokaciju koja će samo produbiti predrasude prema nama. I ne mislim tu na feminiziranost, gay pride i slično, nego na neke opće prihvaćene društvene norme ponašanja. Neke stvari bi možda zaista trebale ostati između četiri zida, i to nema veze s homoseksualcima, nego s ljudima općenito.

Zapravo i prije ove ankete razmišljao sam o tim stvarima. Htio ja ili ne, ovim mojim blogom ipak na određeni način predstavljam sve homoseksualce. Možda zvuči pretenciozno, ali nadam se da razumijete što želim reći. To je i bio jedan od razloga što sam ukinuo rubriku «18+». Zapitao sam se, što ako na primjer roditelji nekog njima tek outanog gay sina odu na internet saznati nešto više o homoseksualnosti i upišu u Google «gay» ili "homoseksualnost"i tamo, među prvim rezultatima, nađu ovaj blog iz kojeg mal-mal iskaču kurci i šupci? Odnosno, iz kojeg su do nedavno iskakali... Ah ta dobra stara vremena... Neće li im to samo biti dokaz da je homoseksualnost nešto loše i nemoralno, da su homoseksualci seksom opterećeni perverznjaci? Možda neke među vama i zabavljaju moji nazovi tekstovi, ali ne činim li zapravo više štete nego koristi?

Evo, baš bi mi sada na ovom mjestu legla jedna dobra, napaljena, prostačka i vulgarna fotografija. Jedva se suprežem da ju ne stavim... A tako bih rado... Mislim ono, čisto ilustracije radi, da bude jasnije o čemu pišem... Ali neću.. Trudim se... Na odvikavanju sam.

Druga je stvar pitanje što je uopće nemoralno. Je li pornografija nemoralna? Je li slika dignutog kurca nemoralna? Je li nemoralno, ili možda čak i samo nepristojno, napisati riječ «kurac»? Je li nemoralno pisati o seksu? Je li nemoralno pisati o svojim seksualnim maštarijama? Je li seks nemoralan? Je li seks samo zbog čistog zadovoljstva nemoralan? Ako i je, bojim se da bi dobar dio populacije, bez obzira gay ili strejt, u tom slučaju bio nemoralan, pogotovo onaj gay dio jer naši seksualni odnosi zaista nemaju drugu svrhu osim čistog zadovoljstva. Ili možda i imaju? Možda im je smisao emocionalno zbližavanje dva ljudska bića koja se vole?

Bojim se da su to sve pitanja na koja nema jednoznačnih odgovora, no činjenica je da živimo u društvu u kakvom živimo. Nemojte misliti da si nešto umišljam, da je moj blog «nešto», ali svjedno ipak osjećam određenu dozu odgovornosti. Siguran sam da će se neki zapitati, na što bi tek ličio ovaj blog da ne osjećam nikakvu odgovornost, da nemam nimalo srama? O kakvim bih tek onda razvratima ili banalnostima pisao?

Možda je moje popuštanje zapravo kukavičluk, prepuštanje liniji manjeg otpora, samosputavanje, robovanje konzervatizmu, pa možda čak i autohomofobija (u što zaista sumnjam), ali to je moje mišljenje i ne mogu si pomoći.

Ma zapitao sam se i što to meni treba? Koja je svrha objavljivanja pornografskih sadržaja? Zašto to radim? Pa koliko to imam godina? Jesam li ja napaljeni tinejdžer ili čovjek u ozbiljnim godinama? Pa naravno da i strejt muškarci svih uzrasta vole pornografiju, pa naravno da i oni pomisle na seks svakih 7 sekundi, pa naravno da oni međusobno uglavnom pričaju o seksu, pičkama, sportu i automobilima (čast iznimkama), ali svejedno nešto i nisam baš primjetio da se često zamaraju na svojim blogovima o stvarima kojima se ja zamaram. Je li to zbog toga što nemaju problema sa svojom seksualnosti, odnosno društvo u kojem živimo nema problema s njihovom seksualnosti? Za razliku od naše seksualnosti… S kojom društvo ima i te kakvih problema. Ili možda ne posjećujem dovoljno strejt blogove?

Da, najlakše je druge kriviti. Nisam ja kriv, krivo je društvo, krivi su ljudi oko mene. U stvari ja uopće nisam seksom opterećeno homoseksualac, odnosno možda i jesam, ali nisam ja kriv. Društvo me takvim napravilo.

Istine radi, treba reći da nisu svi strejteri sveci. Evo, sigurno ste sada ostali šokirani ovom konstatacijom. No ne tvrdim to bez osnove, jer imam i dokaz. Priznajem da mi prijatelji ponekad inbox natrpavaju pornografijom. Strejt pornografijom, da se razumijemo. I radi se o strejt prijateljima, da se opet razumijemo. Sve sami ozbiljni obiteljski ljudi, sa svojim ženama i djecom, psima i okućnicama, karavanima i jednovolumenima, dobro plaćenim poslovima i sa svojim nedjeljnim misama. I svejedno mi zatrpavaju inbox pičkama i kurcima, jebanjem i pušenjem. Valjda misle da mi se to sviđa. Ili me možda žele izliječiti?

Ali zanimljivo je postojanje tih dviju različitih mailing lista. Jedna u koju su uključene i njihove žene, kolegice, prijateljice, i ova druga u kojoj su adrese samo nas muških prijatelja i kolega. Tajni muški klub. Tješim se da je sve dobro dok sam u ovoj muškoj listi. Ako me prebace u žensku, e to bi već bio problem. Očito je da i oni baš nisu imuni na te stvari te da i za njih onih sedam sekundi itekako vrijedi. Ali oni barem biraju vrijeme i mjesto i pred kim će razotkriti svoje interese. Za razliku od nekih…

Izgleda da mi nema druge nego i dalje balansirati na rubu pornografije, prostakluka, banalnosti i apsolutnog nedostatka ikakvog smisla. Valjda mi je tako zapisano. Možda je to nama tako zapisano? Možda mi stvarno jesmo takvi? Ali barem se trudim… Tješim se. Trudite li se i vi? Trebamo li se uopće truditi?

I ako ima neki strejter ili strejterica koji ovo čita, želim vas zamoliti da me ne shvaćate ozbiljno, da ne sudite svim homoseksualcima na osnovu mojih lupetanja.

Želim vas uvjeriti da nisu svi homoseksualci kao ja. Ima još i puno gorih. :-)

Klikni za ostatak posta...

Tom Ford: Kako miriši šupak?

18 svibnja 2008

Znate i sami da ne pišem o modi i parfemima, naime, glumim mačo frajera. Da bar… Daleko sam ja od od toga, ali moda i parfemi me stvarno ne zanimaju. Mislim ono, parfemi… meni to sve fino miriše… Ne mogu se odlučiti koji mi je najdraži. Imam nekoliko parfema, mislim da niti jedan nisam sam kupio. Sve sam dobio na poklon. Neki su stari i 15-tak i više godina, tako često ih koristim. Ja sam više sapun, after shave i dezodorans tip. I to oni, iz obližnje samoposluge. E da, i sapun za guzicu, skoro zaboravih najvažniju stvar. Ali nije da osuđujem vas koji koristite parfeme, dapače… Fino mi je u prolazu ili liftu omirisati ugodno mirišljavog frajera. Dakle, slobodno se parfumirajte.

Eto, sada kada sam raščistio stvar o tome tko sam i što sam, da ne bi netko nešto krivo pomislio, da sam tetka ili neki ne-daj-bože neki namirisani femi ili još gore metroseksualac, sada ću malo o parfemima. Naletih na reklamu za parfem Tom Ford for Men. Fotografija je bila napravljena za američki Out časopis, ali je i za njih bila previše provokativna. Out je kao neki finjak gay časopis… No ipak se našao netko tko ju je bio spreman objaviti. Nizozemski gay časopis znakovita imena Butt. Pa evo, zar i vama ne dođe da pohitate u prvu parfumeriju i kupite si tu bočicu?





Priznajem, fotka je malo provokativna i ne mogu izbjeći upitati se kako parfem zaista miriši. Ponekad taj dio tijela i nema neki posebno ugodan miris, ali to prvenstveno ovisi o vlasniku, naravno. Malo sam guglao, i ako je sudeći po fotografijama samog Toma Forda, čini mi se da bi njegova guzica njegov parfem mogao sasvim lijepo mirisati. Onako, na mošus, drvo i muževnost. Šta ja znam, tako to ja zamišljam, Tomov... parfem.



Čuo sam ja za njega i prije. Za vas koji ste još više mačo od mene i nemate pojma tko je Tom Ford, e pa radi se o modnom dizjaneru. I još k tome je gay. Tu je vjerojatno «još k tome» sasvim suvišno. 2007 godine dobio je GLAAD Media Award za otvoreno gay osobu koja u javnosti promovira prava homoseksualnih osoba. Živi zajedno sa svojim 15 godina starijim partnerom već 20 godina. Nemojte odmah osuđivati, čovjek je prebolio rak. Još jedan dokaz da gay veze mogu opstati unatoč svemu. Zamislite samo koliko zgodnih frajera se svakodnevno baca Tomu pod noge? Zar ih treba osuđivati? Znam za sebe da bih se i ja rado bacio… Ono što želim reći, unatoč svemu, izgledu, bogatstvu, slavi, bolesti… Tom ima partnera već 20 godina i žive u monogamnoj vezi, i u dobru i zlu. Ove godine planiraju dobiti dijete. Opet je u pitanju nova moda među gay parovima - zamjenska majka.



Čovjek ima skoro 5 banki i ovako izgleda? Ne znam kako vi, ali ja bih ga odmah ženio. Zar niste sami sebi odmah ružniji kad vidite njegove fotografije? Pa kako netko može biti tako zgodan? Pa što to on jede? Čime se to on miriše? Odoh ja sutra do Martimexa…

Inače, u svim ostalim časopisima, reklama izgleda ovako:



I to sad kao može? Sise i obrijana pička su OK, a prirodno dlakava muška guzica kao nije? Pa gdje je tu pravda. Gdje su sada borci za ravnopravnost spolova? Kada ih se najviše treba, onda ih nikada nema.

Klikni za ostatak posta...

Lažna uzbuna

16 svibnja 2008

Ja sam zaista plitak do boli. Rađena su ona neka istraživanja, za koja ste sigurno čuli, po kojima muškarcima seks padne na pamet svakih sedam sekundi, ili neki drugi, ali jednako nevjerojatan broj.

Meni to zaista zvuči pretjerano. Čak pomišljam da je taj vremenski razmak puno veći, ali da je stvar zapravo u meni, da sam JA taj koji spušta prosjek na sedam sekundi. Vjerojatnije je da svi ostali muškarci pomisle na seks možda svakih minutu ili dvije, ali s obzirom koliko pute meni ovih dana seks padne na pamet, taj prosjek pada na sedam sekundi. S jedne strane imate 3,5 milijarde muškaraca koji pomisle na seks svaki puta kada vide privlačno čeljade, od toga najmanje jedno 500 milijuna kojima seks padne na pamet kada vide privlačno čeljade vlastitog spola (brojke su odokativne i moguća su velika odstupanja), i s druge strane sam ja. Pa sad vi probajte izračunati koliko meni puta padne seks na pamet ako ja sam nasuprot 3,5 milijarde ostalih muškaraca uspijevam spustiti prosjek sa 60 na 7 sekundi.



Evo, čisto da vam dočaram što me zaokuplja u zadnje vrijeme...



Nemam pojma što mi je. Ne znam bih li se brinuo ili jednostavno mirno čekao da me sve to skupa lijepo prođe. Krivim proljeće i ove prekrasne tople dane i svježe noći. Ali znam nekoga tko se ne buni. Kućni ljubimac. Tko zna što si on misli. Možda misli da nam je ovo medeni mjesec kojeg nikada nismo imali? Za sada se ne buni…

Ponekad se i pitam je li vrijedno (muke) ovih naših još malo pa 11 godina vjernosti? Pogotovo kada ima toliko lipog svita na svakom koraku. Sve same holivudske zvijezde i glumci iz pornića. Sve sami lipi svit iz mojih najluđih maštarija. Tko zna što sve propuštam. Ili što sam sve propustio?

Nemojte pomisliti da sam na kušnji. To nikako. Makar možda zvučim drugačije. Pa valjda si mogu dozvoliti malo puštanja mozga na pašu? Znam da je stvarnost zapravo potpuno drugačija. Možda bih se zapravo mogao malo uozbiljiti. Možda bih konačno trebao početi ozbiljnije upotrebljavati mozak. Tješim se da kažu kako ljudi podjetinje kada dođu u određene godine. Možda je to i kod mene slučaj? Možda ja zapravo nisam predjetinjast, nego sam prestar pa sam već lagano počeo podjetinjavati. No gdje je onda u cijeloj toj priči nestala moja ozbiljna, odrasla faza? Zašto nje nikada nije bilo?

Možda bih i ja trebao biti kao neki moji poznanici. Gledam ih i mislim, wow, pa ovo su odrasli ljudi. Oni pričaju i ponašaju se kao odrasli ljudi. Ali opet, tko zna što se krije iza njihovih lica, tko zna kakve misli njima prolaze sivim vijugama. Možda i oni za mene misle da sam super ozbiljan tip sa dvije čvrsto na zemlji? Možda ja to i jesam, jedino što mi se u zadnje vrijeme i neka treća stvar vuče po zemlji. Ne, nažalost nije ona stvar. Nego jezik. I slini li i slini. Zbog svog tog silnog lipog svita svuda oko mene… A ima lipog svita, pa to je da čovjeka izludi.

A kakve sve to skupa ima veze s lažnom uzbunom? Pa, nikakve, ili možda samo sasvim male. Lažna uzbuna je to da su me lažno obavijestili kako je ove subote Eurosong. To je kao nešto što mi homoseksualci volimo. Ma zapravo i ima nešto u tome. I ja sam ga nekad volio. Iz meni sasvim neobjašnjivih razloga. Muzika tamo je niš vrijedna, barem za mene, potpuno izvan svega onoga što volim. I svejedno sam to gledao i volio gledati. Gotovo odbrojavao dane. Gledao one pred-emisije sa spotovima pjesama u konkurenciji. Možda zbog takmičenja, glasanja, dijeljenja bodova, mogućnosti zbijanja sarkastičnih šala na račun tamo kojekakve zemlje i njihovih pjevača, kad se zna da smo mi Hrvati naj u svemu... Tko će ga znati…

S neskrivenim ponosom mogu reći da Eurosong već nekoliko godina nisam gledao. I još sam ponosniji na činjenicu da je razlog mog negledanja to što sam jednostavno zaboravio da je uopće na televiziji pa sam si nešto drugo isplanirao. I poslije mi uopće nije bilo žao. Niti me zanimalo tko je pobijedio ili na kojem smo mjestu mi završili. Dobro, nisam baš toliko cool, ipak sam to sa zanimanjem pročitao u sutrašnjim novinama. Ali svejedno, spokojno snobovski, ali i sasvim iskreno, mogu priznati da sam nadrastao Eurosong!

Možda je ovo znak mojeg odrastanja? Možda moja (skoro) potpuna nezainteresiranost za Eurosong znači da konačno i ja postajem odrastao, ozbiljan gay muškarac? Možda bi se životna dob svakog homoseksualca mogla podijeliti na Eurosong i post-Eurosong doba?

Još samo da se riješim ovih sedam sekundi i možda konačno odrastem. Odlučio sam. Pokušati ću snagom vlastite volje prosjek podignuti na barem 10 sekundi! To je moja zakašnjela novogodišnja odluka!

I za kraj, najbolja Eurosong pjesma ikad! Opet iz Nizozemske. Nebo i zemlja. Ah ta dobra stara vremena…

Klikni za ostatak posta...

Play that funky music white boy

12 svibnja 2008


Ovo je do boli dobro. Stalno to čujem na radiju. Malo sam guglo. Saznao sam da se zovu Kraak & Smaak. Dolaze iz Nizozemske. Ima ih trojica. Pjesma je Squeeze Me. Ali vi mladi ste to ionako sve već znali. Kad sam u autu i čujem ovu stvar, osjećam se napaljeno. I onda fiksiram zgodnog frajera u retrovizoru iza mene. Kroz sunčane naočale, naravno. Poslušao sam još nekoliko stvari. Money in the Bag. Jebački. Funky&Blaxploitation 70'tih ali ovaj puta 30 godina kasnije. Malo su si zabrijali? Ali sviđa mi se. Jako.




Htio sam staviti Squeeze Me sa YouTube-a, ali, iako dobar, spot ne dočarava moje profinejne osjećaje dok slušam stvar. I zato samo ritam. Pojačam, stavim slušalice i zatvorim oči.



Ova stvar budi u meni... pohotu. Kao ni jedna druga stvar od ne pamtim kada. Dirrrtyyy... I want me some dirty dancin'.

I onda kažu da Rock&Roll (i varijacije) ne donosi ništa loše...

Klikni za ostatak posta...

Nedjeljna razmišljanja

11 svibnja 2008

Lijep je danas dan. Završili smo s ručkom. Domaća juha, pohana piletina, pire, zelena salata, jedino je domaći desert nedostajao. Ništa zato, imam Monte od Zotta i smlatit ću ih sva četiri. Kućni ljubimac ih ionako ne jede.

Prije podne sam bio na kavi s frendovima. Sunce lagano grije, sunčane naočale na nosu, lagani život.

I onda se to dogodilo. Pripišalo mi se i bio sam prisiljen otići na WC. Laknulo mi je kada sam vidio da je prazan. Bilo je sasvim ugodno, prazan, čist, mirišljav, baš onakav kakvog ga volim. No ujedno mi je i palo nešto na pamet, nešto od izuzetne važnosti, nešto što sam morao podijeliti s vama. Izgleda da mi uvijek nedjeljom dolaze na pamet tako krucijalne stvari.

Postavio sam si pitanje, trebaju li homoseksualcima posebni WC-i?

Koja je zapravo svrha odvojenih javnih WC-a za žene i muškarce? Privatnost? Udobnost? Čednost? Higijena? Pretpostavljam da je velikom broju ljudi neugodno koristiti javni WC ako se u blizini nalaze osobe suprotnog spola.Gdje to onda nas stavlja?

Očekivalo bi se da su ženski WC-i čistiji od muških i da ih žene nikako ne bi htjele dijeliti s muškim spolom.. Ne sjećam se da sam ikada bio u ženskom javnom WC-u, ali često sam čuo žene kako se žale da ženski WC-i znaju biti strašno odurni i da su gori od muških. Ne znam kako one to znaju, nikada nisam vidio ženu u muškom WC-u i nisam baš u potpunosti siguran da shvaćam zbog čega bi ženski WC-i bili prljaviji od muških, pretpostavljam da ima neke veze s onim danima u mjesecu, ali zapravo niti ne želim znati. No nekako sam ipak sumnjičav prema toj njihovoj konstataciji i pitam se jesu li i one ikad poželjele na nogama imati ribarske čizme umjesto sandala?

I muškarci i žene koriste WC u istu svrhu. Čak je i način obavljanja te svrhe gotovo potpuno jednak. Razlike su zapravo samo u nijansama. Zbog čega bi onda WC-i bili odvojeni?

Iako izbjegavam koliko je to god moguće odlazak u neki javni WC, priznajem da u svemu tome ima i neke čudne seksualne napetosti kada znate da muškarac na korak od vas drži onu stvar u rukama. Bi li se jednako osjećali i hetero muškarci kada bi znali da je u kabini pokraj neka žena spuštenih gaća i da tamo dolje nešto prtlja?
Možda je to razlog, neka apstraktna čednost ili apstraktna napaljenost koja nalaže da osobe koje se međusobno privlače ne bi trebale koristiti isti javni WC?

Slična je stvar i sa svlačionicama, ali tu su stvari ipak puno jasnije. U njima se ljudi skidaju do gola i kako bi se izbjegle bilo kakve seksualne konotacije ljudi se odvajaju na osnovu spola. I dok bi vjerojatno većina muškaraca rado podijelila svoju svlačionicu sa osobama ženskog spola, žene su puno sramežljivije po tom pitanju.

I gdje to onda nas stavlja? Za homoseksualce muška svlačionica dođe skoro kao besplatan pornić u živo. Kako bi se osjećao neki strejt muškarac kada bi znao da ga snima gay do njega? Možda bi mu laskalo. možda bi mu došlo da mu razbije njušku? Tko zna… Znam samo da po svlačionicama ima svakakvih tipova. Ima ih koji paradiraju uokolo goli bez ikakva očigledna razloga. Jedini razlog koji mogu smisliti je da ih to očito na neki čudan način pali. «Čudan», za slučaj da su strejt, ili bi barem takvi htjeli biti. Izađu ispod tuša s ručnikom oko vrata i pola sata se brišu i onda još stanu pred ogledalo suše kosu ili se briju potpuno goli kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Možda to i je najnormalnija stvar na svijetu. Možda su muški jednostavno takvi, nesramežljivi. Zajednička golotinja, lupkanja po guzi, odmjeravanja čiji je veći, možda je to sve dio muškog učvršćivanja prijateljstva? Možda samo mi to doživljavamo na neki drugi, manje čedan način? Zašto bi nam bilo uopće dozvoljeno uprljati našim mislima nešto tako čisto i nevino kao opušteno muško druženje? Evo, što vama prvo padne na pamet kada pogledate ovu fotografiju?



Znam što ste prvo pomislili, ali možda smo takvi samo vi i ja. Možda bi strejt frajer pomislio, hej koji simpa lik, dođe mi da ga pljesnem po guzi, možda nam to učvrsti prijateljstvo?

Čak sam na nekim forumima pročitao da neki traže teretane na osnovu toga imaju li otvorene ili zatvorene tuševe. To im je važnije od toga kako je teretana opremljena, kakvo je osoblje, je li gužva, kakava je higijena, kolika je udaljenost. Putovati će i na drugi kraj grada samo kako bi mogli malo voajerizirati pod tuševima i u svlačionici.

Pita li itko strejt muškarce kako se oni pri tome osjećaju?

Bi li nas zbog svega toga trebalo strpati u posebnu svlačionicu? Bi li javni WC-i trebali imati i dio za homoseksualce? Treba li i lezbijke posebno odvojiti?

Sve su to vrlo zamršena pitanja.

Ipak, vjerojatno to i nije tako dobra ideja. Bojim se i pomisliti u što bi se pretvorili odvojeni WC-i i svlačionice samo za homoseksualce. A postavlja se i pitanje koji bi se znak stavio na vrata homo WC-a?

Uostalom, ako su pravi muškarci sve do sada mogli pišati rame uz rame s homoseksualcima i ništa im se strašno nije dogodilo, zašto oko toga praviti dramu i praviti probleme i tamo gdje ih nema?

Navodno stvari ide u tom smjeru da se sve više rade i unisex javni WC-i. Ne znam što bih mislio o tome. Meni je to malo onako, neugodnjak. Radije pišam kraj nekog muškarca, pa makar on bio i strejt.

Klikni za ostatak posta...

Gay roditelji uz pomoć zamjenskih majki

09 svibnja 2008

Čitam na Yahoo-u kako je u Americi sve veći broj gay parova koji plaćaju desetine tisuća dolara kako bi im zamjenske majke rodile potomstvo.

Tako su bile potrebne dvije žene i dva muškarca kako bi blizanci Katherine i Connor došli na svijet. Njihovi očevi, 40-ogodišnji Michael i A.J., koji već godinama žive zajedno, potrošili su svu svoju ušteđevinu kako bi mogli imati djecu. Jaja, koje je donirala jedna žena, su bila in vitro oplođena (u epruveti) pomješanom spermom oba muškarca i zatim stavljena u maternicu druge žene koja je blizance i rodila. Ispalo je tako da su Michael i A.J. biološki očevi svaki za jedno od blizanaca.

Cijelu stvar im je omogućila agencija Circle Surrogacy specijalizirana za pronalaženja donorica jajašaca i zamjenskih majki, kao i obavljanje svih pitanja vezano uz zakone, papirologiju i sl. U 12 godina koliko postoje, posao im se povećao 6000 puta s tendencijom daljnjeg rasta. Ispočetka su im gay parovi činili samo oko 10% klijenata, dok je danas taj postotak 80% i to iz 29 različitih zemalja. Od ukupnog broja parova kojima su pomogli samo ih se 2% kasnije razvelo, što je zanemarivo nasuprot 50% razvoda brakova koliki je prosjek u Americi.

Ukupno se troškovi penju na oko 100.000 dolara, od čega 25.000 ide zamjenskoj majci, 4.000-10.000 donorici jaja, a ostatak za medicinske i pravne troškove te postotak agencije.

Isti taj članak kaže da je danas u New Yorku sasvim uobičajeno vidjeti gay roditelje sa svojom djecom u vrtićima i parkovima iako se gay parovi mogu legalno vjenčati u samo jednoj saveznoj državi – Massachusettsu. Računa se da u SAD-u danas živi između 1 i 9 milijuna djece koji imaju roditelje osobe istog spola.

Psiholozi tvrde da su djeca koja žive u ovim «novim» obiteljima 21. stoljeća u potpunosti sretna i normalna kao i djeca čiji su roditelji tradicionalan parovi koje čine žena i muškarac. Zaista nije važno radi li se o dvije mame, dva tate, samohranom ocu, samohranoj majci, sve dok dijete zna da je voljeno i zbrinuto.

Pogledajte i prilog sa TLC-a o dva muškarca (i to prilično zgodna ako smijem primjetiti, mogli su uštedjeti sve te silne novce i jednostavno mene usvojiti!) koji su se nakon deset godina veze i sedam godina zajedničkog života odlučili na isti način postati roditelji. Dobili su dvije djevojčice, a kamere su ih pratile prvih 36 sati nakon poroda i ponovno nakon 11 tjedana.

Prvi dio - Drugi dio - Treći dio - Četvrti dio

Zapravo, polusatna emisija nije u ničemu spektakularna, ali u tome je i poanta. Pokazuje trenutke novih roditelja koji se u ničemu ne rezlikuju od trenutaka drugih novih roditelja, osim što se ovdje radi o dva muškarca. I osim toga što su još i prilično dobrostojeći, imaju dobre poslove, žive u velikoj kući i mogu si priuštiti i dadilju. No koliko ima i potpuno isto takvih «tradicionalnih» parova? Istina, njihove dvije kćeri vjerojatno će ići u skupe privatne škole, živjeti u izoliranom okruženju ljudi koji prihvaćaju gay parove i gay roditelje, kojima je homofobija strana, ako možda ne u potpunosti u njima samima, onda barem na nekoj deklarativnoj razini.

Ako vam niti ovo nije bilo dosta evo još dva primjera, jedan iz Australije i još jedan iz Amerike.

Koliko svjetlosnih godina smo mi udaljeni od takvog života?

Klikni za ostatak posta...

Nekada davno, iza sedam gora i sedam mora…

08 svibnja 2008

Postoje stvari, situacije, trenuci, mjesta koje nikada nećete zaboraviti. Jedna od takvih situacija dogodila mi se davno, iza sedam gora i sedam mora. Još pamtim osjećaj koji je izazvala u meni.

U predinternetsko doba nama gejevima nije bilo nimalo lako. Pogotovo ako su još bili konzerve kao što sam to ja. Jednostavno nisam znao gdje nekoga upoznat. Niti se o tome nešto posebno pisalo, a još manje pričalo.

Nikad nisam bio posjetitelj parkova, javnih WC-a, nasipa uz Savu, kolodvora, botaničkih vrtova i kojekakvih drugih sumnjivih mjesta o kojima se pričalo. To mi je bilo baš ono, ik, fuj i bljak. Nemojte misliti da vas koji ste išli, ili možda još idete, osuđujem. To jednostavno nije bilo nešto što bi mene zanimalo. Upravo sam primjetio da pišem u prošlom vremenu. Da se zabrinem? Uostalom, nisam li se već nekoliko puta zaprijetio da ću možda i ja ovo ljeto u žbunje kraj kakve nudističke plaže?

Pričalo se i o nekim lokalima (sjećate se Bakhusa?) gdje se navodno okupljaju gay osobe, ali ja sam ih uvijek zamišljao kao mjesta gdje dolazi stare tetke pronaći mlado meso. Tako da niti to nije dolazilo u obzir. Nego, ponovno imam osjećaj prosvjetljenja. Nisam li i ja opasno na rubu da postanem stara tetka? Uostalom, ne biste li me i mnogi među vama nazvali starom tetkom? Sve se vraća, sve se plaća, i zato dobro pazite idući puta kada nekoga (iza leđa) nazovete starom tetkom jer, htjeli vi to ili ne, za koju godinu ćete i sami to biti. Učite od nas starijih (tetaka).

Bio sam u totalnoj slijepoj ulici. Oko mene svi su upareni, svi se pare, jedino sam uvijek ja onaj treći, peti, sedmi… uglavnom neki neparni broj. A tako sam žarko želio biti paran, pa makar i u tajnosti.

Kako sam cijelo vrijeme bio okružen mojim strejt društvom, tako nije postojala niti teoretska šansa nekog upoznati pri normalnom izlasku. Sjećam se, jednom smo bili vani u jednom klubu, nismo nešto posebno razgovarali. Svatko je držao svoju bocu u ruci i šutke promatrao što se događa. Jesam već spomenuo da mi je društvo strašno zabavno? Uglavnom snimio sam nekog tipa da me promatra. Valjda je mislio da sam sam. Kao nešto se drmusao i šetkao i eto ti ga jednom pokraj mene i traži vatru. Dao sam mu. Ode on. Nije prošlo 10-tak minuta eto ti njega nazad. Nešto je promumljao, nisam ga od buke čuo, on ponovi, nisam mogao vjerovati. Pitao me jel ima neka dobra tekma večeras na televiziji. Ako je već i htio nešto tu večer baciti pod jaja, mislim ono, i nije mu baš bio neki ulet? Možda je očekivao da ga pozovem doma da zajedno gledamo?

Zapravo i nije mu bio tako loš ulet, kada bolje razmislim. Ako bi žrtva, u tom slučaju to sam bio ja, bila gay, ipak postoji neka mogućnost nastavka razgovora. Ako žrtva nije gay, barem ga nije mogla optužiti da je pederčina i razbiti mu nos, jer svi znamo da pederi ne vole nogomet. Čini se da taj, pa recimo zgodan, momak zalizane i nauljene kose, uopće nije bio glup. Svakako je bio barem poduzetan. Uglavnom, frendovi kraj mene su se već lagano počeli ceriti i ja sam ovom nauljenom Casanovi dao do znanja da nisam sam. U roku od pet minuta je nestao. Vjerojatno je otišao u neki drugi klub tražiti ljubitelje nogometa. Pitam se, je li imao sreće te davne večeri?

Lako se meni sada zajebavati, ali tada mi nije bilo nimalo lako. Cijela ta situacija mi je bila pomalo smiješna, ali i pomalo žalosna. Samo me podsjetila na moju jadnu neparnu životnu situaciju u kojoj sam se nalazio i iz koje nisam vidio izlaz. Pa ja sam samo htio jednog finog, normalnog, nepromiskuitetnog, bez puno iskustva ali zato dobrog u krevetu, zgodnog, nefeminiziranog i nadasve pametnog, duhovitog i šarmantnog momka svojih godina. Zašto je to toliko teško bilo pronaći? Hoću li ikada doživjeti zagrljaj muškarca? Hoću li zaista umrijeti kao junfer? A više niti nisam bio tako mlad…

Odlučio sam se dati oglas. Cijela ta epizoda s oglasom u novinama mi je ostala u mutnom sjećanju. Znam samo da sam skupljao hrabrost kojih godinu dana kako to izvesti. Problem je bio ostavljanje svoje adrese. Dotični časopis (Erotika) je imao neku proceduru sa šiframa, nešto kao oni skupe sve odgovore na vaš oglas i onda ih zajedno pošalju u paketu, tako nešto. Sjećam se da sam dao oglas, ali se ne sjećam koliko sam odgovora dobio. Ipak, ono što se sjećam je nekoliko prilično nepismenih odgovora. Automatski sam ih diskvalificirao. Možda sam pogriješio. Tko zna koliko centimetara simpatičnih frajera se krilo iza tih silnih gramatičkih pogrešaka. Mislim da sam dvojici odgovorio. Ne ovim nepismenima, onim drugim. Dečki su odmah bili za upoznavanje, a ja sam više bio za jedno dvije do tri godine upoznavanja kroz dopisivanje, pa onda eventualno, ako se pokaže da smo kompatibilni, u obzir bi došla kakva kava na neutralnom terenu. Bio sam jedan od onih koji bi se jebali, ali da im ne uđe. Mladost – ludost. Uglavnom epizoda s oglasom je neslavno završila.

I onda sam negdje vidio reklamu za Čvenk. «Negdje» je vjerojatno bila opet Erotika, to mi je ionako bila omiljena literatura koju sam sakrivao gdje sam stigao sve dok mi jednog dana nije dopizdilo i sve, godinama teškom mukom prikupljene, primjerke bacio u kantu za smeće. A mogao sam ih dobro prodati na Hreliću! Ili barem onom tipu što ih prodaje na improviziranom štandu kod remize na Ljubljanici.

Čvenk je bio telefonski servis u kojem ste mogli otvoriti svoj pretinac i snimiti svoju glasovnu poruku za sve ostale da ju čuju ili ste mogli preslušavati tuđe poruke te ako vam se netko posebno svidi mogli ste mu ostaviti poruku koju samo on može čuti. A najbolje od svega je bilo da je postojao dio posebno za gay populaciju. Tako da su stvari bile jasne od samog početka. Razgovor o nogometu i večerašnjoj tekmi ste hladno mogli preskočiti.

No ni to meni nije potpuno odgovaralo. Kompliciran i sumnjičav, kakav sam nekada davno bio, jel ovaj, da... postavljalo se pitanje a što ako snimim poruku i netko mi prepozna glas? To što bi taj netko gotovo sigurno bio isto gay, pa čak i da mi prepozna glas to ne bi imalo posljedice, to mi tada nije padalo na pamet. Danima sam preslušavao poruke i skupljao hrabrost. Tada je to bio strašno skup sport. Prisilno sam bio primoran otići i na dijetu kako bih poplaćao telefonske račune.

Čvenk je imao još jednu opciju, a to je bila mogućnost razgovora u živo. Kakvu stravu i užas je to u meni izazivalo, ne moram niti spominjati. Ja da pričam s nekim pederom? Pa zna se da oni jedu malu djecu za doručak, a kamoli ovakve iskompleksirane i jadne junfere. Trebalo mi je prilično vremena da shvatim da mi jedan običan telofonski razgovor i ne može nešto puno naškoditi.

I tu dolazim do tog trenutka zbog kojeg sam i napisao gornji kratki uvod. S puno nervoze odlučio sam pritisniti brojku koja vodi do razgovora u živo, do razgovora jedan na jedan. A možda sam još imao onaj telefon s brojčanikom na okretanje, ne sjećam se više. Eto, to bi kao trebao biti trenutak koji mi je zauvijek ostao u sjećanju, a ne sjećam se niti kakav sam telefon imao.

Kada je on rekao halo, meni je nešto prostrujalo cijelim tijelom. Nisam baš sasvim siguran da je rekao halo. Možda je bilo i molim, a možda je bilo i, obzirom na većinu likova koji su se tamo skupljali, samo jedno direktno Koliki ti je?. To uopće nije bitno. Sjećam se da mi je kroz glavu samo prolazilo To je glas nekoga kao ja. To je glas muškarca kojemu se sviđaju muškarci.

Prvi puta u životu sam razgovarao s nekim naše vrste, a da sam toga bio svjestan. Možda to sada zvuči banalno, pogotovo vama koji chatate od svoje tko zna koje godine, koji stalno gledate homoseksualce u serijama i filmovima, koji čitate kojekakve perverzne gay blogove, koji imate svoje gay udruge i gay parade, gay forume, koji plešete u Globalu, koji imate razne manzine i koji ste se barem pomaknuli s mrtve točke. Meni tada, junferu u tko zna kojoj godini života, to je bilo gotovo pa nezamislivo. Sav sam se stresao, tko zna koliko volti je prošlo kroz mene. Tog osjećaja se i danas sjećam. Pa ja pričam s pederom?!

Čvenk mi je postao utočište. Droga. A telefonski računi… Bolje da ih se ne sjetim. Bilo je tu svega, svakakvih likova, neki su čak bili i sasvim pristojni i zanimljivi. S nekima sam se gotovo pa sprijateljio, satima smo pričali, razmijenili telefonske brojeve kako ne bismo trošili skupe «čvenk» impulse. I oni su bili pacijenti kao i ja i visili tamo svaku večer, a ponekad i tijekom dana. Kada bi se susreli na čvenk liniji, bilo bi kao da su se našla dva stara prijatelja. Kako si? Što ima? Jesi položio onaj ispit? Ajde, baš mi je drago.



Bilo je tu i ozbiljnijih razgovora. Onako odmah u glavu, odmah nakon prvog pozdrava. Jel drkaš? Jesi gol? Kita mi se digla, a tebi? Koliki ti je? Što bi mi radio? Što bih ti radio…. Moram priznati da su neki imali prilično napaljujuće glasove. Problem je bio što meni drkica preko telefona i nije bila nešto. Probao sam i to. Bilo je blago rečeno komično. Probao sam se uživiti nekoliko puta. Mislio sam, možda mi samo nedostaje prakse. Mislim da sam jednom, možda dva puta, čak i svršio, ali uglavnom se to svodilo na:

«Što imaš na sebi? Jel se diraš?»
(hoće skoro kraj ovome)
«Ah, oh, kako mi je tvrd…»
(hoće li ovaj skoro svršiti)
«Ah, kako bih ti pušio…»
(hoće li ovaj skoro svršiti, impusli idu)
«Ah kako bih ti šupak lizo…»
(hoće li ovaj skoro svršiti, ma čekati ću do kraja, nema smisla ostaviti ga u pola posla, ipak sam ja pristojan),
«Ah kako bih te pojebo…»
(hoće li ovaj skoro svršiti, ne volim otići bez pozdrava)
«Ah svršavam, ah, oh, aaaaa…»
(napokon, pa onda i ja u istom ritmu prihvatim igru: «Ah svršavam i ja, ah, oh, aaaaa…»)
«Mmmm, bilo je dobro, laku noć…»
(«Laku noć», što je meni ovo trebalo.)
Trebalo mi je određeno vrijeme da shvatim kako telefonski seks i nije za mene. Što ću, polako učim.

Bilo je i onih koji bi otišli bez pozdrava. Nakon nekoliko rečenica bi zaključili da im se ne sviđaš i «bip», jednostavno te odrežu, bez bok, bez sori, bez pardona. Ili bi zaključili da od tebe ništa, da su s tobom već razgovarali i da od tebe nema niš koristi. Što je zapravo i OK. Nije baš pristojno, ali štedi vrijeme i novac.

Trajalo je to poprilično. Jebiga, nisam htio sa svakim. Tražio sam princa na bijelom konju. Možda nisam imao osnove tražiti princa, ali svejedno sam ga tražio.

Bilo je i nekih koji su me u isto vrijeme i privlačili i odbijali. Bio je neki tip, jednom smo samo pričali, ali ostao mi je u sjećanju… U stvari ostavio sam mu poruku u njegovom pretincu, pa smo se poslije čuli. Napalio me potpuno. Glas – mrak. Spika – da svršim u gaće. Mogao sam ga zamisliti u svoj njegovoj krasoti, savršenog tijela, muževnog, dlakavog i suncem opaljenog sa sunčanim naočalama na nosu. Pametan, kulturan, rječit, ozbiljan, samouvjeren, pronicljiv, zna što želi – i oženjen. Problem je bio da ja nisam bio toliko siguran u ono što želim. A on na takve nije želio trošiti vrijeme. Može mu sada biti žao. Možda se i on mene još uvijek sjeća? Možda misli: E, da nisam onda odjebo onog nevjerojatno simpatičnog mladića…

Bilo je zaista svakakvih likova.

I što me čudi, Čvenk još uvijek postoji. Možete i vi okušati svoju sreću. Samo pazite na telefonske impulse.

Znam da vas na kraju zanima jesam li imao konačno i uspjeha sa cijelom tom dugotrajnom i zamršenom operacijom zvanom «Čvenk». Jesam li se napokon našao s nekim? Jesam li konačno izgubio nevinost?

I te kako. I to više puta.

Klikni za ostatak posta...

Brian Paddick: Line on Fire

04 svibnja 2008

Za sve vas koji niste pratili lokalne izbore u Engleskoj, posebice one za londonskog gradonačelnika, a vjerujem da je takvih ipak vrlo malo, s najvećim žaljenjem obavještavam vas da je Brian Paddick, gay kandidat liberalnih demokrata i bivši visoko rangirani policajac Metropolitan policije, o kojem sam već pisao ovdje, završio na trećem mjestu s osvojenih oko 10% glasova. Što bi rekli zlobnici, izgleda da su samo homoseksualci glasali za njega.



Upravo pročitah njegovu autobiografiju "Line on Fire". I što da kažem, dosadna knjiga je možda i pre blaga riječ. I prije početka čitanja imao sam osjećaj da me knjiga neće oduševiti. Znao sam da se čovjek takmiči za gradonačelnika Londona, pa koliko onda zapravo može biti iskren u svojoj knjizi? Svejedno, ipak se odlučih nabaviti i pročitati knjigu.

Ukratko, radi se o stilu pisanja s nedostatkom bilo kakvog stila. Veliki dio knjige svodi se na suhoparno nabrajanje događaja iz njegove 31-godišnje policijske karijere u kojoj je postao najviše rangirani gay policajac na svijetu. Te prešao sam s ovog položaja na ovaj, te nabrajanje beskonačnog niza imena i policijskih činova u kojem sam se potpuno izgubio, te usputno kratko spominjanje raznoraznih slučajeva iz njegove dugogodišnje prakse, te kako je bio zadužen za odnose s medijima kad je poginula Lady D, a isto kod terorističkih napada na londonsku podzemnu. Beskonačan niz imena, policijskih titula, kratica, suhoparnih podataka, policijskih procedura, izvještaja… Privatni život, iako je uvelike utjecao na njegovu karijeru, zauzima samo mali dio knjige.

Knjiga je idelano štivo za sve one koji imaju fetiš na policiju kao organizaciju. Za sve nas obične, normalne homoseksualce, koji imamo samo običan fetiš na policajce, knjiga je većim dijelom zapravo strašno dosadna.

Šteta, jer život mu je zaista bio zanimljiv i sigurno predstavlja materijal za jedan izuzetno zanimljiv i uzbudljiv roman. Možda je upravo u tome razlog mom razočaranju. Ovo ipak nije roman, nego autobiografija u kojoj je Brian htio pokazati sav svoj entuzijazam da učini nešto za svoju zajednicu, ali ujedno i pokazati kako netko s imalo drugačijim ili nekonvencijalnijim idejama, ma koliko se one uspješno pokazale u praksi, ipak teško prolazi u nečemu tako rigidnom kao što je policija. Brian je možda na trenutke i prilično neskroman. Naravno da je sebe prikazao u najboljem mogućem svjetlu, što je zapravo i razumljivo obzirom na njegove političke ambicije. A možda čovjek zapravo i je ono što ispada prema vlastitoj knjizi – svetac.

Ipak, nije mi žao što sam knjigu nabavio i što sam ju pročitao. Unatoč suhoparnosti i nedostaku bilo kakvog stila, knjiga ipak daje uvid u fascinantan život jednog hrabrog čovjeka koji se odlučio za policijsku karijeru odmah nakon završene srednje škole iz dva razloga. Prvi je bio to što mu knjiga nikako nije ležala i jednostavno nije želio ići na fakultet, a drugi to što je mislio da će mu takvo mačo zanimanje pomoći u sakrivanju vlastite seksualne orijentacije.

Čini se da nije mogao gore izabrati jer ne samo da mu taj izbor nije donio prestanak učenja nego je, kada su nadređeni uvidjeli njegove kvalitete, bio ispočetka gotovo prisiljen završiti hrpu škola, fakulteta, tečajeva, postdiplomskih studija. Između ostalog, završio je i Cambridge. Naravno svemu su potpomogle i njegove rastuće ambicije, ali kako sam tvrdi, sa željom da promijeni i poboljša određene stvari u radu policije.

I drugi cilj mu se izjalovio, pa je tako u 90-tima javno obznanio svoju seksualnost u ni manje ni više nego jednom od najprestižnijih engleskih novina – The Times. Pomoglo je i to što je tada londonskoj policiji odgovaralo da ima visokorangiranog gay časnika kako bi sebe predstavili u što boljem svjetlu, kao naprednu i open minded organizaciju, što naravno nisu bili.

Knjiga ipak daje dobar uvid kako funkcionira jedna tako mačistička organizacija i kako se u njoj našao jedan sposoban i drugačiji policajac, koji je još k tome gay. Fascinantno je kako većina ljudi, većina njegovih kolega zapravo nije marila za njegovu seksualnu orijentaciju, kako su znali cijeniti njega kao osobu i njegove sposobnosti. Mislim da je on živi dokaz za teoriju po kojoj gay osobe mogu biti zaista dobre vođe jer lakše mogu sagledati i onu neku drugu, ljudsku stranu, lakše mogu suosjećati i zapravo shvatiti ljude, a ne samo sve promatrati u svijetu brojki i postotatka. I o tome sam ranije pisao.

No daleko od toga da je sve bilo idealno. Naravno da je imao mnogo neprijatelja, pa mu je čak jedan nadređeni savjetovao da u svojoj kući postavi alarmne sigurnosne uređaje i videonadzor kako bi spriječio moguće podmetanje lažnih dokaza (droge) od strane onih koji su mu htjeli uništiti karijeru.

Zanimljivo je bilo čitati o odnosu medija koji ne prežu pred ničim kako bi povećali tiražu. Istina i informiranje javnosti tu nemaju gotovo nikakvu ulogu. I prije sam se mogao u to osvjedočiti, ali i ova knjiga me je učvrstila u uvjerenju da ono što novine pišu je u najmanju ruku diskutabilno.

Brian se tako 2002.g. našao u središtu skandala kada se preko svih naslovnica u Engleskoj vrištali naslovi kako on puši marihuanu, traži strance za seks na javnim mjestima, obilazi bazene tražeći seks, gay saune i ima nezaštićene seksualne odnose s oboljelima od AIDS-a. Visokorangirani policajac, homoseksualac i bivši ljubavnik koji je za 100.000 funti spreman prodati svoje izmišljotine… Ima li išta bolje za žutu štampu? Ima li išta poželjnije nego razapeti nekog uspješnog homoseksualca? Neke novine su tada pisale da činjenica da je netko takav mogao postati visokorangirani policijski službenik samo pokazuje kako je društvo postalo bolesno. Brian je sve podnio dostojanstveno, iako priznaje da na trenutke nije vidio izlaz i mislio da se sve oko njega srušilo. Tada je izgledalo da je to kraj njegove karijere.

U to vrijeme Brian je bio zapovjednik po kriminalu i drogi najozloglašenijeg dijela Londona – Lambetha, kojeg još zovu i glavni grad crne Engleske. Njegova misao vodilja uvijek je bila da svoj posao može dobro obavljati jedino ako izgradi dobre odnose kako sa policajcima koji su ispod njega, tako i sa lokalnim stanovništvom, jedino ako ih upozna, jedino ako ih pokuša razumjeti, jedino ako se i sam «spusti u narod» i pokaže im da mu je zaista stalo. To mu se na kraju i isplatilo. Dva tjedna nakon izbijanja skandala slika o njemu u medijima se počela polako mijenjati, zahvaljujući i bezbrojnim pismima podrške koje su obični ljudi slali, kako njemu osobno, tako i policiji i medijima, zahvaljujući peticijama i skupovima organiziranih njemu u podršku, zahvaljujući njegovim kolegama i policajcima kojima je bio šef i koji su mu dali bezrezervnu podršku. Vrh policije, naravno, skrio se u mišju rupu i nisu niti htjeli čuti njegovu stranu priče.

U samo dva tjedna, Brian je od engleskog najvećeg pervertita gotovo obješenog na stup srama ili spaljenog na lomači doživio da je postao osoba kojoj se plješće gdje god da se pojavi. Pohvale su pljuštale sa svih strana, pa i od samog gradonačelnika Londona, konzervativca, koji je izjavio da je Brian vrijednost ne samo za Lambeth nego i za cijelu policiju, te da ovog skandala niti ne bi bilo da je njegova seksualnost drugačija i da su oni koji su pokrenuli cijelu kampanju protiv njega prava kočnica u borbi protiv kriminala.

Kojih desetak mjeseci nakon skandala, lokalne novine južnog Londona provele su anketu među stanovnicima tko je po njima najveći žitelj južnog Londona koji je ikada tamo živio. Stanovnici su izabrali Briana Paddicka. Znate tko je bio na drugom mjestu? Charlie Chaplin!

Na osnovu optužbi bivšeg ljubavnika objavljenih u novinama pokrenuta je protiv njega interna policijska istraga. Sve optužbe su odbačene, pa je, ohrabren time, Brian odlučio tužiti dvije novine koje su prednjačile u optužbama. Isprva bahati, direktor jednih novina mu je čak rekao da od njih može dobiti novce samo ako se odluči pisati za njih, no kada su bili suočeni s dokazima, novine su, uvidjevši da nemaju šansu na sudu, ipak pristale na izvansudsku nagodbu po kojoj je Brian dobio, kako sam kaže, značaju 6-eroznamenkastu cifru. U funtama naravno (to vam je otprilike x10 u kunama).

Nakon svega, Brian ipak nije vraćen u Lambeth, što je bila njegova želja, nego je zapravo unaprijeđen u zamjenika pomoćnika glavnog zapovjednika Metropolitena. No ubrzo se događa i skandal kada je policija u Londonu greškom ubila nedužnog brazilskog turista, zamjenivši ga za teroristu, i kada je glavni zapovjednik Meta očito davao lažne informacije novinarima. Brian to jednostavno nije mogao prešutjeti što ga je na kraju i koštalo karijere. Nakon bezbroj podmetanja i otvorene netrpeljivosti prema njemu od strane glavnog zapovjednika, te nakon što ga je premjestio na neku, za Briana, potpuno nezanimljivu funkciju, Brian je shvatio da više nema što tražiti u policiji. Nakon 31 godine dao je otkaz.

Prebacio se u političke vode, a prije koji dan, eto, nije uspio postati gradonačelnik Londona. Kaže da ga je želja za promjenom i odlučnost u tome da bude otvoren i iskren stajali većinu njegovih problema u policiji, ali da on jednostavno ne može drugačije. Upravo su to opet i razlozi koji su ga nagnali da se okuša u političkim vodama.

Iz knjige se vidi da je homofobija i u Engleskoj u velikoj mjeri prisutna u cijelom društvu, i tamo su smicalice i političke igre široko prisutne, i tamo postoje poželjni i nepoželnji novinari, no ipak je očito da je to društvo otišlo puno dalje u smislu neke demokracije, tolerancije i političke korektnosti. Pokušajte samo zamisliti da situaciju da kod nas netko otvoreno gay orijentacije postane visoko rangirana osoba bilo gdje, a kamoli u policiji.

Unatoč ovoj dosadnoj knjizi i unatoč možda trunčice previše samohvale u njoj, ipak moram priznati da se i dalje divim Brianu. Divim mu se na hrabrosti što se odlučio na put protiv vjetrenjača, divim mu se na njegovom, čini se, velikom integritetu i stabilnosti. Mislim da neću pretjerati kad kažem da on može predstavljati uzor svakome, a ne samo homoseksualcima i da se zaista radi o velikom čovjeku.



A da budem iskren, svemu tome doprinosi i činjenica da je Brian, barem za mene, izuzetno privlačan, muževan i seksi frajer i u svojoj 52. godini. Mada znate da su meni draži mediteranski tipovi, on je valjda iznimka koja potvrđuje pravilo. Ima još nekoliko takvih iznimaka, koji su mi iz nekog razloga izuzetno privlačni i koji zapravo sliče na Briana.

Možda ste čuli za, a neki i vidjeli, reportera sa CNN-a, Andersona Coopera. Opet je tu ta srebrna kosa, čelično plave oči, gotovo aristokratski izgled… Kada ga ugledam na CNN-u, moram priznati da se teško koncentriram na ono što govori. Postao je prava zvijezda u Americi, a inače ga već godinama prozivaju po novinama da konačno prizna da je gay. On to nikada nije opovrgao, samo jednostavno odgovara da je on prvenstveno novinar i da ne želi pričati o svom privatnom životu. Pa ima valjda čovjek na to pravo? Naravno, takvi odgovori samo podgrijavaju maštu. Čak ga je i out.com postavio na 2. mjesti stotinu najutjecajnijih gejeva i lezbijki u Americi. Što god bilo, jedno je sigurno, Anderson je u svojoj 41. godini komad i pol.

Što sve rade jadnom Adnersonu, pogledajte i u ovom klipu. Netko je uzeo Andersonov glas i snimio snimku sa dva "medvjeda" u plastičnom bazenu. Ne znam kako se Anderson osjeća zbog takvih šala i zapravo je nemoralno nekome nešto nametati što očito nije spreman podijeliti s javnosti, ako uopće nešto i ima za podijeliti, ali fakat je smiješno.



A tu je i još jedan primjer sličnog tipa muškarca, koji mi je uvijek bio privlačan, ali se nikada nisam usudio to i priznati. Ime mu je John Slattery, glumac je, i možda ga se sjećate iz Očajnih kućanica gdje je u nekoliko epizoda glumio političara u kojeg se zeljubila Eva Longoria. Iako mi se čini da ga godine baš ne štede (4 godine je mlađi od Paddicka, a izgleda starije) ipak mu se ne može poreći šarmantnost i muževnost.

Eto, ovo je bio moj mali osvrt zgodnih frajera sa sijedom kosom. Nemojte sada iz toga izvlačiti kojekakve zaključke, jer, kako kaže moj kućni ljubimac, meni se sviđa sve što ima 8==D među nogama.

Klikni za ostatak posta...