Novi stanari BB5

28 kolovoza 2008

Upravo naletih na ovo i jednostavno sam morao podijeliti. Što mogu kad nisam sebičan. EKSKLUZIVNO: Novi Big Brother stanari, Big Brother 5, Tajland 2008. Što li će sada RTL Televizor? Kako li su samo dopustili da procuri ova informacija? Miriše li to sve skupa na neki novi skandal? Tužbu, možda? Ali ima i te kako mmmm stanara! Čini mi se da će biti i boljih od onih iz prošle sezone.

Klikni za ostatak posta...

Moj prošli život

Imate li neki period iz prošlosti, određenu lokaciju na zemaljskoj kugli, određenu grupu ljudi ili naciju s kojima se na neki čudan način osjećate povezani? Ili možda sve to troje zajedno?
Ja imam. Iz nekog neobjašnjivog razloga osjećam se čudno povezanim s crncima s američkog juga za vijeme robovlasništva. Nekako sam posebno osjetljiv na njihove patnje i uvijek s velikim zanimanjem pogledam kakav film ili dokumentarac na tu temu, te dublje, nego što bi bilo uobičajeno, proživljavam u sebi sve ono kroz što su prolazili. Ponekad mi se čini da sam u nekom prošlom životu bio rob na američkom jugu. Zapravo, čini mi se da sam bio debela crna ropkinja.

Samom se sebi čudim kako još nisam pročitao i neku knjigu na tu temu. Ako netko ima koju za predložiti, molit ću lijepo.

Valjda iz istog razloga posebno volim Gershwinov standard «Summertime». Za mene je to zapravo izuzetno tužna pjesma od koje se uvijek naježim. Mogu se zamisliti kako kao debela, tužna i nad svojom sudbinom nemoćna crna ropkinja (dadilja ili u najmanju ruku kuharica, nikako ne obična ropkinja na poljima pamuka, ipak ja nisam baš za fizički rad), negdje u bespućima sparne Alabame ili Virginije, jednog vrućeg kolovoškog popodneva uspavljujem bebu mojih bogatih bijelih gospodara pjevajući joj tiho «Summertime, and the livin' is easy, tata ti je bogat, mama lijepa, a ja sam faking sjebana crna ropkinja koja tu trune umjesto da uspavljujem svoje crno dijete…».

Možda niste znali, «Summertime» je Gershwin komponirao 1935. godine za operu «Porgy and Bess» i od tada pjesma je doživjela preko 4000 obrada i spada među najpopularnije pjesme svih vremena.
Poslušajte snimku Elle Fitzgerald uživo iz Berlina 1968. godine.




Općenito sam slab na crnačku glazbu, a posebno gospel, funk, soul, house, acid jazz, smooth jazz i sve njihove kombinacije, a pogotovo kad ih izvodi neka debela crnkinja. Aretha, Chaka, Patti Labelle, Ella Fitzgerald, Mahalia Jackson, Queen Latifah, Etta James, Ruth Brown, Big Mama Thornton, Big Maybelle Smith, Millie Jackson… Ovo su samo neke koje sam se uspio prisjetiti uz pomoć mog najboljeg prijatelja Google-a. Ima ih ih još sigurno jako puno. Namjerno sam izostavio gay clubbing ikonu Marthu Wash, jer me toliko podsjeća na jednu drugu divu (hrvatsku), da mi je to potpuno uništilo svaku iole pozitivnu sliku o Marth. Nuff said.

Meni je ipak najdraža fenomenalna Jocelyn Brown s neponovljivim i jedinstvenim glasom bez kojeg bi mnoge njene pjesme jednostavno bile obične. Rođena 1950. u Sjevernoj Karolini, malo toga je objavila pod svojim imenom, a veći dio svoje preko 35-godišnje karijere je posvetila pjevajući za druge, kao što su npr. Incognito, NuYorican Soul i hrpa drugih DJ-jeva i bandova. Iako je snimila dosta smeća, pogotovo u 70-tima i 80-tima, ono što radi zadnja dva desteljeća je fenomenalno.



A sada čista umjetnost. Ovo je u rangu Mozarta, Michelangela, Leonarda, Caravaggia, Berninija, Corbusiera, Vitruvija, Colt Studija, da nabrojim samo nekolicinu najznačajnijih umjetničkih umova svih vremena. Incognito feat. Jocelyn brown - Always There:



A za odlikaše i one koji žele naučiti nešto više, te za one kojima nikad dosta Jocelyn (a takvih znam da ima jako puno), evo je još malo. Ljuti disco «All About the Music»; genijalna «It's Alright, I Feel It» koja obuhvaća sve ono što volim, soul, funk, acid-jazz, latin, gospel; pa onda da-svršiš akustična verzija «Always There»; klasik iz 1986. i prva pjesma koju je izdala pod svojim imenom «Somebody Else's Guy”; još jedna ludara od pjesme i to opet sa Incognito u «Nights Over Egypt»; disco/house pjesmuljci “I Don’t Want You Anymore” i «Ain't No Mountain High» koji bi bez njenog glasa i ostali samo to – disco pjesmuljci; vrhunski clubbing u «Hold Me Up» i «Believe»; i za kraj poslastica: «I Am the Black Gold of the Sun» s Nuyorican Soul.

JocelynBrown

Klikni za ostatak posta...

Uzbuđen sam

24 kolovoza 2008

Još malo pa počinje Big Brother 5. Znam, sve znam, ali ne mogu si pomoći. I dok su mi ostali realityji (?) nezanimljivi, recimo ona Farma mi je bila skoro pa negledljiva, ne mogu dočekati da počne BB. Jeste li čuli da su BB producenti kontaktirali Društvo naturista Hrvatske jer su bili zainteresirani da se netko od njihovih članova (nudista, naturista, što god) prijavi za sudjelovanje? Kakve sam ja sreće, umjesto nekog njihovog člana, sigurno će biti neka njihova članica. Kako bilo, valjda će vruća tajlandska klima potaknuti i ostale da pokažu malo više kože. Joj, jedva čekam, strašno sam uzbuđen.

U redu, malo pretjerujem, ali zaista samo mrvicu. Možda je «uzbuđen» preteška riječ. Više se, onako, veselim novoj sezoni. Nemam pojma zašto volim BB. Radi li se o mom skromnom intelektu? Je li to znak mojeg laganog ali sigurnog podjetinjavanja koje dolazi s godinama? Ili nikada nisam niti odrastao? Pokušavam si objasniti, ali ne ide. Kako sam svjestan da se ne treba time hvaliti (barem nešto), i ove ću godine u javnosti odmahivati rukom – «Pa tko uopće može gledati tu glupost!». Eto, takav sam ja.

Primijetio sam da mi se s godinama mijenja ukus, barem što se televizije tiče. Evo recimo, klizanje na ledu. Kako sam ja to volio gledati. Kao dijete sam znao ostaviti na cjedilu frendove i usred «kauboja i indijanaca» ili «partizana i nijemaca», ovisno kakvog smo bili raspoloženja, odbaciti oružje i otrčati kući na reviju zadnjeg dana prvenstva. Naravno da sam i o tome svima lagao. Smislio bih neki opravdani razlog zašto ne mogu ostati dok ne završi ofenziva. Eto vidite, i onda sam takav bio. I tada sam podsvjesno znao da nije u redu voliti umjetničko klizanje. A danas? Ne mogu to gledati niti tri minute, odn. taman toliko da skužim da klizačevo dupe i nije baš nešto i da prokomentiram da si je barem mogao staviti čarape u gaće kako bi to ipak ličilo na nešto, a pogotovo da su mu noge neke tanane i jadnjikave. Ako već mora biti klizač, onda neka je barem hokejaš.

Klizanje je tako postala napokon jedna stvar o kojoj više ne moram lagati. Zapravo ima još jedna. Ne gledam i ne zanima me više niti Pjesma Eurovizije. A i nju sam tako rado gledao.

Kako ništa nije bez vraga, pojavile su se neke druge stvari o kojima sada moram lagati. Na primjer «normalni» sportovi. Nekada sam ih tako rado gledao. Recimo, bio sam strastveni navijač Cibone, nisam propuštao gotovo niti jednu tekmu (barem na televiziji), ali pratio sam i ostale sportove. Olimpijada mi je bila vrhunac četveroljetke. Za vrijeme Olimpijade gledao sam sve živo, od košarke, rukometa, atletike, preko badmintona i ping ponga, pa sve do skokova u vodu. Posebno skokova u vodu. Radi se o za oku, vjerojatno, najugodnijem sportu, ali o tome bi se dalo diskutirati na dugačko i na široko. Evo samo kao primjer gimnastika. Ili još bolje atletika i to posebno sprinterske discipline i slow motion nakon finiša. Trebam li možda nacrtati?

Inače, čuli ste da je na Olimpijadi samo 10 deklariranih homoseksualaca, od toga devet žena i jedan muškarac. I to skakač u vodu, australac Matthew Mitcham. To je ovaj dolje. Izgleda da je Kožulj bio u pravu kada je rekao da među skakačima u vodu ima popriličan broj, jel, ovaj, pedera.



Danas više sport skoro uopće ne pratim osim kada sam prisiljen pretvarati se da me baš zanima i da mi ludo zadovoljstvo predstavlja gledati tekmu s društvom. A znate li što još radim? Ako znam da je neka važna tekma, informiram se o rezultatu na teletekstu ili na internetu kako sutradan ne bih ispao pravi papak. I ne samo o rezultatu, nego pročitam i tko je kako igrao, kakve su bile šanse, a sve kako bih mogao izvaliti «Onaj kreten promašio prije kraja poluvremena…»… Ili nešto tome slično. Eto, i takav sam ja.

Ovu kinesku Olimpijadu sam gledao, pa možda sve zajedno, ne bih htio pretjerivati, hmmmm… pa negdje oko deset minuta. Možda čak i devet. Dijelom je razlog bio i to što sam stalno nekud išao, par dana tu, par dana tamo, malo na more, pa opet malo na more, sve nešto ispresijecano, pa dva dana radi, pa opet skokni malo na more. Jednostavno se nisam uspio skoncentrirati na olimpijska tijela Olimpijadu. No pravi je ipak razlog da me jednostavno više ama baš uopće ne zanima. Dosta mi je i teletekst. Uopće se ne živciram zbog košarkaša, vaterpolista, rukometaša, Blanke… Uostalom, tko će skočiti više? Nije li to, onak, malo djetinjasto? Po toj logici mene bi to onda strašno zanimalo, dakle odgovor je – nije djetinjasto.



A za sve vas koje sport još uvijek barem malo zanima (a posebno za vas koji me često pronalazite putem ključnih riječi "goli sportaši"), slijedi prikaz kako bi to danas izgledalo da se stare Grke pita. Pretpostavljam da znate da su stari Grci trenirali i natjecali se na olimpijadi kao od majke rođeni. I ne samo to, nego su i gledatelji morali biti goli. E da mi je stroj za putovanje vremenenom. Što mislite gdje bih prvo otišao?

Da krenemo s hrvanjem (grčko-rimski stil, stiliziran prikaz, ako se pitate što ovdje nije u redu)...


...pa dalje redom, nisu više potrebna objašnjenja.





Gdje samo nađe ovog žgolju, pa još za veslača?






E, u ovakvom izdanju bih volio vidjeti damn hot Primorca:












E moj Udo, da si i ti ovako, možda bi i zlato dobio!




Ako se pitate koji je ovo sport na slici ispod, odgovor je: nunčake! Mislim da ne spada u olimpijske sportove (više ulične), ali kompozicija i osvjetljenje na fotografiji su toliko dobri da sam i ovu fotografiju morao uvrstiti:


Ni ragbi nije olimpijski sport. Ponovno je u pitanju kompozicija...


Fotografije su djelo švicarskog fotografa Richarda Ackermanna. Posjetite njegov site (www.richardackermann.ch) za još puno lipih stvari.

Iako na starogrčkim olimpijadama žene nisu mogle sudjelovati, a u publici su smjele biti samo ako nisu udane, iza klika slijede nekoliko golih sportašica. Upozoravam: samo za najhrabrije među vama!







Klikni za ostatak posta...

Dlakavi ćelavci i ostale ljetne perverzije

16 kolovoza 2008

Baš sam pomislio kako bi bio red da napišem par riječi o mojim ovogodišnjim morskim iskustvima, ali sam shvatio da su ona gotovo identična onim prošlogodišnjim. I zaista, uz nekoliko manjih izmjena, mogao bih bez problema copy/paste prošlogodišnji tekst i ne bih vas ništa slagao. Mogao bih si uštedjeti trud pisanja, a pogotovo jer opet imam osjećaj da će ovo biti poduži tekst. Što mogu kada sve izuzetno duboko proživljavam. Kada kažem «sve», onda zapravo mislim samo na jednu stvar.

Jedna od promjena je drugo mjesto u kojem sam bio, što nisam siguran da je bio pametan potez. Mjesto samo po sebi je prekrasno, ali bio je jedan veliki problem – nedostatak materijala za bestidno buljenje. Ne sjećam se kada sam toliko malo zgodnih frajera vidio na našem moru. Imam za to i glavnog krivca: Talijane koji su doslovce preplavili mjesto! Svi ostali jednostavno su se izgubili među njima. Zaista nisam šovinist, rasist, ksenofob i tko zna što već ne, ali Talijani su vjerojatno jedna od najružnijih nacija u Europi. Ne znam iz koje napuljske ili neke druge južnotalijanske rupe su dogmizali, ali 90% tamo izloženih primjeraka su bili ljigavi, tamnoputi, nauljeni, mali Talijani s očajnim smislom za odijevanje, a da o kupaćim gaćama i barem trunci samokritike da i ne govorim. Gotovo svi nose one uske kupaće bicke, a da za to nemaju nikakvo pokriće. Pod pokrićem mislim na barem solidno dupe i barem pristojnu kvrgu među nogama. Ovako te jadne gaćice vise nepopunjene što je zaista i više nego otužan prizor. Inače su mi niski muškarci poprilično seksi, ali u ovoj kombinaciji to je bilo nešto strašno. Da me netko ne optuži za muškomrsca, u svoju obranu moram reći da niti tamo prisutne Talijanke nisu ništa bolje. Od dugonogih rasnih ljepotica kakvima RAI obiluje, ni traga ni glasa. Pa zar je to država iz koje dolazi Alfa Romeo, visoka moda, vrhunski dizajn i arhitektura? Pa zar je to država na glasu po vatrenim latino ljubavnicima? Nisam vidio niti vatre, niti latinizma, a o nekim ljubavnicima da i ne govorim.

Od ostalih 10% pripadnika tamo prikazanog talijanskog muškog roda, možda ih je bilo svega 2% onakvih kako u mojim najluđim prljavim snovima zamišljam da bi jedan rasan Talijan trebao izgledati. Preostalih 8% su jednostavno bili zgodni muškarci koji bi mogli proći kao stanovnici bilo koje europske države. Zaista moram priznati da sam bio duboko razočaran. Bio sam puno puta u Italiji, ali ne znam što se u međuvremenu dogodilo s Talijanima.

A kako bi jedan rasan Talijan, koji imalo drži do sebe, trebao izgledati, pogledajte ovdje:



Ime mu je Andrea Minguzzi, policajac je iz grada Castel San Pietro Terme blizu Bologne i neki dan je osvojio zlatnu medalju na olimpijskim igrama u hrvanju grčko-rimskim stilom do 84 kilograma. Idealan sport i idealna kilaža, barem za gledanje.




Tanka je linija između baleta i hrvanja.


A bome i između hrvanja i nečeg drugog.

Zanimljivo mu je i prezime: Minguzzi. Mislim da bih mu dozvolio da me jednim dobrim hrvačkim zahvatom okrene i dobro naguzzi. Znam da imam kućnog ljubimca i da bih prvo možda trebao dobro promisliti o posljedicama, ali koga zavaravam? Ne samo da bih mu bez razmišljanja dozvolio da me dobro pojebe, nego bih mu pri tome dozvolio i da me lisičinama sveže za krevet, opali pendrekom po ustima (znate dobro na koji pendrek mislim), pljuje, istuče po guzici, vrijeđa kojekakvim imenima i na kraju svrši u usta. Ajde nemojte se iščuđavati, kao da ste vi bolji. Božanstvo u muškom obliku koje se bavi hrvanjem i koje je još k tome policajac? Postoji li ijedna druga klasičnija gay fantazija?



Ovo gore nije slika Minguzzija, ali prilično dobar guzzi, ako mene pitate. Jednostavno sam morao i ovu sliku staviti. Bilo je jače od mene. Nekako mi se dobro uklapa u tekst. Istina je zapravo da se ovakav guzzi dobro uklapa u bilo kakav tekst.

Što se tiče bestidnog buljenja (detalji ove tehnike opisani su u prošlogodišnjem morskom postu), sa željenjem konstatiram da sam, iz već spomenutog razloga nedostatka odgovarajućih za buljenje vrijednih i raspoloženih primjeraka, ovu tehniku uspio primijeniti svega dva puta. I da bi ironija bila veća, ili je to možda bio izuzetak koji potvrđuje pravilo, u jednom slučaju se radilo o Talijanu.

Mjesto radnje: terasa jednog od najkulerskijih kafića u mjestu. Vrijeme: kasna večer. Ja sa svojim društvom, on za susjednim stolom sa svojim. Bilo ih je 10-tak Talijana i među njima samo jedna Talijanka. Već su bili tamo kada smo mi došli i naravno da sam ih odmah primijetio. A kome ne bi upala u oči hrpa zgodnih i glasnih muškaraca u kasnim 30-tim ili ranim 40-tim godinama, od toga polovica obrijani na ćelavo, a svi redom opaljeni od sunca, sa sasvim pristojnom količinom nabijenih mišića, dlakavih ruku i nogu, te blistavih osmijeha, a duboko sam uvjeren i odgovarajućih debelih kurčina i punih muda? Da, sve sam to uspio zapaziti u djeliću sekunde i pohitao zauzeti njima najbliži stol i smjestiti se na mjesto s najboljim pogledom. Priznajem da sam time bio pomalo nesmotren, te da sam mogao pobuditi određenu sumnju u mom društvu, ali već sam bio lagano očajan kako će mi cijeli godišnji odmor biti upropašćen izostankom buljenja, pa sam bio prisiljen i na radikalne poteze.

Izgledali su kao da su netom sišli s neke jedrilice, zapravo sam siguran da su netom sišli s neke od jedrilica usidrenih u luci. Ispočetka sam ih gotovo zanemario. Opravdavam se živahnom diskusijom za mojim stolom, a ne gubitkom interesa za određene stvari koje dolazi s godinama. Ipak, razina testosterona koja je naprosto besramno prodirala sa susjednog stola, bila je jača od mene. On je sjedio ravno ispred mene, cca 40 godina (ali je izgledao kao da mu je 35), taman, ćelav, brkova produženih do ispod razine usana (onako kao neki naši vaterpolisti na olimpijadi), prekrasnog osmijeha, prekrasnih ruku, prekrasnih prsa iznad kojih se lagano dizala stazica najmekanijih i najmirišljavijih dlaka i sve to okrunjeno najtoplijim i najseksipilnijim smeđim očima koje sam ikada vidio. Naravno da sam i za njega bio sasvim siguran da ga je majka priroda, uz sve te nabrojane dobrote, podarila i savršenim primjerkom mirišljavog kurca okrunjenog busenom najfinije šumice u koju bih s užitkom zaronio svoj nos i velikih, punih jaja koje bih tako rado obuhvatio dlanom i oblizao jezikom. Zamišljam ga (na kurac mislim) podatnog i toplog, slatkog i mirišljavog (kombinacija gela za tuširanje i prirodnog muškog mirisa) u opuštenom stanju, a kada to zahtijeva situacija, velikog i debelog, čvrstog i nabreklog, savršeno ravnog s blistavim glavićem koji poziva usne, u borbenom stanju. E da, nisam niti dupe zaboravio. Zamišljam ga (na dupe mislim), oblo i jedro, čvrsto i puno, prekriveno nježnim dlakicama koje su lagano posvijetlile od sunčanja na palubi i koje se slijevaju u dubinu između dva guza. Naravno, i dupe je mirišljavo, nisam ja valjda neki perverznjak. Opet je u pitanju kombinacija gela za tuširanje i prirodnog muškog mirisa, ali ništa fuj i bljak, nego baš onako njam i mljac. Mislim, moram si valjda podrobnije dočarati predmet besramnog buljenja, ne mogu napamet, trebam zamisliti i ono što se ne vidi. E da, a noge zamišljam da su mu bile…

Do sada sam imao nepogriješiv instinkt u koga se može besramno buljiti (kuc, kuc, kuc). Jednostavno osjetite vibru s druge strane, jednostavno mu to pročitate u očima. Niti ovaj put se nisam prevario, zapravo prvo sam primjetio da on gleda u mene, što sam ja naravno spremno prihvatio ne sklanjajući moj pogled. Pogledi su nastavili fijukati u vrućoj ljetnoj noći, a on bi se svaki puta kada bi me pogledao lagano uozbiljio, malo jače otvorio oči i, kunem se, učinilo mi se da su mu oči svaki puta lagano zabljesnule, poput čistih dijamanata. Sedmo nebo je preslaba riječ koja opisuje stanje u kojem sam se nalazio.

Naravno da ova priča nema neko veliko finale. Nismo se upoznali, šetali pod mjesečinom i proveli nezaboravnu strastvenu noć u kojoj bi on shvatio da ne može živjeti bez mene, nisam se odselio u Italiju i bez riječi ostavio svog kućnog ljubimca koje me vjerno i s nestrpljenjem očekivao u Zagrebu. Zapravo, kada sam se vratio doma, bio sam toliko sretan što ga vidim da vam to ne mogu opisati. Tu noć smo zaspali držeći se za ruke, što mislim da nam se do tada nikada nije dogodilo.

Pažljiviji među vama primijetili su da sam spomenuo dva slučaja buljenja. Drugi slučaj, nimalo manje zanimljiv i vrijedan trošenja kilobajta na blogu, zbio se iduću večer. Tako to obično i bude, nakon suše slijedi poplava. Tko zna kako bi se sve to završilo da mi to ujedno nije bila zadnja večer na moru. Možda bih konačno skupio snage prići nekome i reći – Čuj, primjetio sam da me proždireš pogledom, jel' ti često ovdje izlaziš?

Sve je zapravo bilo slično kao i s brkom Talijanom. Ponovno ista terasa (doduše drugi stol), ponovno isto doba večeri, ponovno isto moje društvo, ponovno oveće društvo za susjednim stolom. Samo ovaj puta se radilo o domaćem miješanom društvu sastavljenom od djevojaka u ranim dvadesetim i frajera u kasnim dvadesetim godinama i među njima ponovno, nećete vjerovati, dva seksi lagano (ali zaista lagano) nabildana ćelavca. Jesam već koji puta spomenuo da se palim na dlakave mišićave ćelavce? Dlakavi ćelavac, jel' to kak ti neki oksimoron? Uglavnom, moje jedino racionalno objašnjenje zašto me toliko privlaće ćelavci je da nedostatak kose olakšava put testosteronima koji izlaze kroz kakav skriveni otvor na glavi, nešto poput trećeg oka, i tako pronalaze put do centra u mom mozgu koji regulira razinu napaljenosti. Nema druge, sigurno je to razlog. Što se tiče mišića i dlaka i zašto me oni privlače - nemam neko slično uvjerljivo objašnjenje, osim da su to znakovi muževnosti na koje je slaba moja ženska strana.

Ova dva domaća ćelavca iz drugog primjera besramnog buljenja su sjedili jedan do drugog, bočno okrenuti prema meni. Trudio sam se ne buljiti, ali to je jednostavno jače od mene. Kao da mi je neka nevidljiva sila oči usmjeravala prema odbljesku s njihovih prekrasnih glatkih glava. Bio sam nemoćan. Sjećam se da sam pomislio kako bih se najradije ustao, odšetao do njih, obgrlio ih s leđa, utješio ih ma kakve kod brige ih možda morile i prislonio usne ravno na vrh ćelavih im glava. Siguran sam da se radi o skrivenom testosteronskom otvoru.

Što da vam pričam, bili su jebački prekrasni. Ponovno taj prijateljski i topli pogled, ali istovremeno i izuzetno muževan, ponovno prekrasne dlakave ruke, ponovno ispod bermuda prekrasni dlakavi listovi na nogama, a ovaj puta sam, zahvaljujući natikačama, uspio primjetiti i prekrasna stopala (cca broj 43) s prekrasnim prstima koje bih najradije sisao cijelu noć. Ovaj bliže meni imao je i prekrasnu tri dana staru bradicu i prekrasne plave oči koje su posebno dolazile do izražaja na prekrasnoj suncem opaljenoj puti. On me je i puno češće pogledavao, toliko često da je već i meni postalo neugodno (zamislite!), jer je pri svakom pogledu morao okrenuti glavu u mom smjeru. Ponekad su me istovremeno oba ćelavca pogledavala. Ma siguran sam da su njih dvojica u stvari ljubavnici, skrivene tetke koje u miješanom društvu prikrivaju svoju pravu perverznu prirodu i koje su me htjele odvući u krevet. Sva sreća da imam tako čvrstu volju i ne idem dalje od nevinog flerta besramnog buljenja. Ili to, ili su zapravo bili iznervirani mojim prisustvom i pogledom zamišljali kako mi razbijaju nos. Nisam dovoljno pametan, jer, ako pogledam istini u oči, drugim riječima u ogledalo, ja sam o-ho-ho izvan njihove lige.

I zaista, nemam neko logično objašnjenje od kuda dolazi ta spremnost nekih absofakinlutli jebozovnih i muževnih frajera da flertuju očima s nekime kao što sam ja. Upravo mi je cijela stvar nevjerojatna. Toliko nevjerojatna da sam, unatoč svakom nedostatku iskazivanja bilo kakvog neprijateljstva ili možda čak i gađenja s njihove strane, ipak sklon vjerovanju da se u njihovoj (ćelavoj) glavi nikako ne može vrtjeti isto što i u mojoj, a radi se uglavnom o scenama iz tvrde pornografije. Sklon sam vjerovati da u najboljem slučaju misle kako sam im poznat, ali se ne mogu sjetiti odakle ili im je možda neugodno zbog mog besramnog buljenja pa cijelo vrijeme provjeravaju jesam li konačno prestao. Ili im jednostavno nije jasno o čemu se tu radi. Da me žele opaliti po nosu, to nisam primjetio. Valjda bih mogao primjetiti određene neprijateljske signale prije nego bude prekasno? Što ja znam, neko režanje, ljutiti pogled, navlačenje boksera na šaku, hvatanje za pištolj, valjda bi to bili neki od znakova?

Razmišljam čak da nekom drugom prilikom pokušam otići i korak dalje. Mogao bih, recimo, usred razmjene pogleda ustati se i otići na WC i čekati tamo da vidim hoće li isto napraviti i druga strana. Bojim se da bi to ipak završilo tako da bih proveo sam na WC-u cijelu večer. A opet tko zna… Možda bih se iznenadio. A u kakvoj bih tek tada bio dilemi? Bojim se i pomisliti. Bolje se ne doviditi u iskušenje. Naravno tu je uvijek i mogućnost da me hitna odvede iz WC-a….

Naravno da se ne može buljiti u baš svakoga koga poželite. Ako je frajer u društvu sa ženskom osobom i očito je da su par, za mene je prekrižen za sva vremena. Isto tako, najčešće pri prvom susretu očima obično ne osjetim ništa s druge strane, te se u tom slučaju odmah povlačim i izbjegavam svaki daljnji čak i letimičan pogled. Ipak nisam toliki mazohist da se bez razloga dovodim u neugodnu situaciju. Poprilično je zapravo i teško naći odgovarajuću žrtvu, jer mi je u mojoj plitkosti i orijentiranosti na vanjštinu, teško pronaći dovoljno zgodnog frajera koji bi bio vrijedan besramnog buljenja i kojemu još to ne bi niti smetalo. Ali ipak, poprilično često osjetim neku čudnu vibru s druge strane koja mi kaže da žrtvi ne smeta moje besramno buljenje. I onda ne znam što da mislim.

Mada čisto sumnjam, možda i netko u mene bulji a da ja prvi nisam započeo s igricom, samo to ne primjećujem zbog te moje spomenute plitkosti bez pokrića koja mi onemogaćava primjećivati išta drugo do savršene muževnosti. Istine radi, moram spomenuti i dvojicu Talijana, očitih pedera, od kojih mi je jedan uvijek kada bi me primjetio upućivao napadne poglede. Možda ni to ne bih primjetio da se opet nije radilo o prilično zgodnom frajeru (dlakav, ćelav, mišićav, što da vam pričam), a išlo mi je na živce jer mu je kompanjon izgledao otprilike ovako: sav sjajan od kremica, uske bijele hlače na tananim krivim nogama, bijela poluprozirna tri broja premala košulja koja otkriva gotovo crno poprsje s izraženim sisama (ne od vježbanja u teretani), pokvareni zubi i perverzan osmjeh. Daleko od toga da sam ja savršen (vjerujte, zaista daleko), ali barem se ne kurčim sa svojom nesavršenošću. Mislim da znam koje su mi granice. Čak su ih i neki iz mog društva primjetili i lagano prokomentirali, što me je još i više dovodilo u nezgodnu situaciju. Jebiga, plitak sam do boli i priželjkujem besramno buljenje samo od alfa mužjaka u društvu drugih alfa mužjaka ili barem od mužjaka koji i nisu baš pravi alfa mužjaci ali koji su mi ipak zbog nekog razloga neodoljivo privlačni. A bio je i jedan takav, ali neću sad o njemu. Mlađahan je (u usporedbi sa mnom), nije ćelav i ima curu. Jebeš ga glupog.

Da ne ispadne kako sam fašista po pitanju ćelavaca i kako me ništa drugo ne zanima, moram priznati da sam primijetio dvojicu nećelavaca prilično bujne, ali ipak kratke kose. Mladi zgodni pijetlići, kojih 25 godina svaki, savršeno nabildani i sve što uz to ide (uske majice, puni sebe, mrki i pomalo prijezirni pogled koji svima govori gledajte kako smo prekrasni). Uvijek sam ih primjećivao zajedno, valjda su u teretani postali nerazdvojni prijatelji. Dobro bih ih odmjerio od glave do pete, a pogled mi se obično malo duže zadržavao na prekrasnim dlakavim nogama (opet dlake). U prolazu bih ih uvijek dobro pogledao u oči (a i oni mene), ne bih skidao pogled sve dok se ne mimoiđemo, i uvijek bih pomislio Fuj kako ste odvratni i napuhani, puni sebe s tim napućenim usnicama i sunčanim naočalama, gadite mi se, sigurno ste obične pederčine koje se praše cijelu noć, a tu izigravate neke frajerčine… Jel' mogu i ja s vama? Barem me primite u krevet iz samilosti. Pliz? A jebiga, ne mogu si pomoći…

I tako, dok drugi sa svojih odmora objavljuju fotografije prekrasne arhitekture i prirodnih ljepota, ja sve samo ne o tome. Dobro, i muškarci zapravo jesu prirodne ljepote. Ali vjerujte, nije da me takve stvari ne zanimaju. Fotić mi je pun slika kuća, palača, vila, ljetnikovaca, zalazaka sunca, uvala i mora. Ali kada znam da vas sve to skupa ne zanima. U stvari ste vi krivi što ja samo o kurcima i onda se još tobože čudim pojmovima po kojima me ljudi pronalaze preko kojekakvih tražilica.

Pitam se, što ću li samo pisati iduće ljeto kada mi je svaki godišnji isti? Kakvi li će to rasni mužjaci nagodinu uletjeti u moj vidokrug? Eto, odmah sam samom sebi dao odgovor.

Za kraj, da ne kažete da sam samo priča, ništa akcija, jedan savršeni dlakavi ćelavac i još jedan bezdlaki ćelavac…





A nakon linka i jedan bezobrazni čelavac (s brkovima).




E u ovom položaju su ćelavci najbolji. I ne samo oni. Inače, ovo vam je primjer tih famoznih produženih brkova. Faking seksi.

Klikni za ostatak posta...

Kuhajte sa mnom: Brokula s njokima

10 kolovoza 2008

Znam da ste svi nestrpljivo očekivali moj novi recept. Stvarno nismo jako dugo ništa zajedno kuhali, a tako je bio odličan feedback na moje prošle specijalitete.

Ovo bi bilo idealno vrijeme da pokušate nešto sami iskemijati. Starci su vam vjerojatno na moru, ono što vam je mama spremila u duboki odavno ste pojeli i što sada? Ne možete svaki dan u McDonald's ili naručivati pizzu.

Osim toga, dajte se malo uozbiljite, shvatite da ste pederi i da vam navjerojatnije za koju godinu, kada se budete, nadam se , konačno odselili od staraca, više neće imati tko kuhati. Nakon selidbe još ćete neko kratko vrijeme mami malo-malo svraćati na ručak, ali s vremenom to će se početi svoditi na vikende ili samo na nedjelju. Vrijeme je da nešto i sami naučite.

Ali da ne budem totalni crnjak i pesimist, možda imate u vidu kakvog zgodnog frajera kojeg biste rado pozvali doma na neobavezni ručak (a poslije tko zna), ali se jednostavno ustručavate jer vaše kulinarske sposobnosti ne idu dalje od pomfrija.

A i vas dvoje-troje malo starijih, koji ponekad ovdje navratite jer ste i sami dovoljno infantilni mladoliki kao i ja, možda i vi nešto naučite.

Već sam bezbroj puta rekao kako u našem domu kuhar nisam ja, ali to ne znači da ponešto i sam ne znam skuhati. Uglavnom vrlo jednostavne i brze stvari, kakva je i slijedeća. Glavni sastojak je djeci omražena brokula. Obožavam brokulu.

Recept je za dvoje. Nedavno sam ga baš pripremio, što sam i ovdje spomenuo. Točnu količinu sastojaka ne znam, jer uvijek kuham iz glave, onako otprilike. I ne radi se zapravo o pravom, velikom i kompliciranom jelu, nego samo o prilogu.

Trebat će vam jedna veća glavica brokule ili dvije manje, maslinovo ulje, komadić slanine, jedna mala glavica luka, tri češnja češnjaka, 200 gr vrhnja za kuhanje, sir parmezan, sol i papar. I naravno paketić smrznutih njoka.

Uzmite jednu srednju glavicu brokule, raščerupajte ju na one njene manje cvjetove tako da budu otprilike iste veličine. Možete iskoristiti i njezinu debelu stabljiku koja je obično teža od samog cvijeta pa kad ste ju već platili šteta je ne iskoristiti ju, no prethodno ju ogulite i pripazite da u potpunosti skinete debelu žilavu koru i da ostane samo mekana srž koju isjeckajte na kockice. Sve dobro isperite pod mlazom hladne vode.

Cvjetove i kockice stabljike stavite u posoljenu kipuću vodu i kuhajte dok ne omekša, recimo 15 minuta. Kako stabljici treba nešto više vremena da omekša, možete prvo nju staviti kuhati jedno 5 minuta, a zatim dodati i cvjetove. Osobnom volim kada se brokula dobro skuha i ocijedim je tek prije nego se cvjetovi počnu raspadati.

U malo dubljoj posudi (ne u tavi), na maslinovom ulju popržite malo narezane slanine. Znam da će se sada neki i lijevom rukom križati, jer kao prvo - neki kažu da se ne prži na maslinovom ulju i da ga je šteta tako upropastiti i kao drugo - slanina i maslinovo ulje, kako to može ići zajedno? Baš me briga što oni kažu, ja tako volim. Osim toga, za prženje ne morate koristiti vrhunsko maslinovo ulje, dobro će poslužiti i ona jeftinija varijanta.

Kada se slanina malo isprži (recimo do pola) dodajte sitno isjeckanu malu glavicu luka i pržite dalje dok luk ne poprimi zlatnu boju. Pred sam kraj dodajte tri češnja isjeckanog češnjaka i pustite da se još prži kojih 30-tak sekundi, tek toliko da češnjak pusti svoje predivne sokove. Preko svega isipajte vrhnje za kuhanje, malo posolite i popaprite i pustite neka još krčka 2-3 minute.



Umjesto običnog vrhnja za kuhanje možete koristiti i već gotovi umak od parmezana kojeg u dućanima također možete naći u tetrapaku u pakiranju od 200 gr. Obično stoji u frižideru odmah kraj vrhnja za kuhanje. Ako ga ne možete naći, nakon što ste dodali obično vrhnje za kuhanje, odmah istresite i naribanog parmezana iz vrećice, otprilike pola vrećice bi bilo dosta. Umjesto parmezana, oni avanturističkiji raspoloženi mogu dodati i usitnjenu gorgonzolu, ali u tom slučaju potrebno je još koju minutu dulje kuhati da se gorgonzola sasvim rastopi. A treća varijanta je da uopće ne dodajete parmezan za vrijeme kuhanja, nego ga pospete kada jelo već bude servirano.

Budite oprezni s dodavanjem soli, jer je parmezan sam po sebi prilično slan, pa tako i taj već spomenuti gotov umak od parmezana. Osobno dodam tek prstohvat-dva soli.

Dakle, dodali ste vrhnje, prokuhali sve zajedno koju minutu, još vam je jedino ostalo da u sve to umješate skuhanu i ocijeđenu brokulu i još dok je posuda na vatri sve skupa dobro promiješate. Osobno volim da se brokula raspadne tijekom miješanja (zato ju dobro skuham) i da ostanu vidljive samo male zelene mrvice odn. pupoljci.

Smrznute njoke ubacite u kipuću zasoljenu vodu i kuhajte dok ne isplivaju na površinu. Ocijedite ih i ubacite u posudu s umakom i voila, prilog je gotov. Uz ovo poslužite neko meso, ali i ne morate. Njoki mogu biti i glavno jelo bez ikakva mesa. Osobno ipak preferiram napraviti i meso, a ovdje mi najviše odgovaraju pileći šnicli, bilo pohani, bilo pečeni na grill-u ili grill tavi.

Uz ovo jelo uvijek napravim i salatu, bilo klasičnu zelenu s dodatkom malo nasjeckanog češnjaka ili miješanu (luk, paprika, paradajz) s dodatkom malo nasjeckanog svježeg kopra.

Nemam riječi koliko je meni fino ovo jednostavno jelo kojeg možete pripremiti u manje od sat vremena.

Dakle, namamili ste tipa doma, skuhali mu fini ručak ili večeru, dalje je sve na vama. Za taj dio recepta nemam.

Klikni za ostatak posta...

Kiseli krastavci

07 kolovoza 2008

Ajmo se malo igrati. Pripremite digitron. Može biti i korisno za one koji ne znaju koliko imaju godina.


1. Izaberite broj koji označava onoliko koliko često biste htjeli jesti vani tijekom tjedna. (više od 1, manje od 10)

2. Pomnožite taj broj s 2.

3. Dodajte 5.

4. Pomnožite s 50.

5. Ukoliko ste ove godine već imali rođendan dodajte 1758, a ako još niste imali rođendan onda dodajte 1757.

6. Oduzmite četverznamenkasti broj koji predstavlja godinu vašeg rođenja.


Rezultat bi trebao biti troznamenkasti broj.
Prva znamenka je broj kojeg ste izabrali u koraku 1, a druge dvije znamenke su vaše godine.
Jupiiii.

Tko li samo smišlja ovakve stvari? Kome uopće padne na pamet ovako nešto smisliti? Tko uopće za tako nešto ima vremena ? Možda bih se ja time trebao početi baviti? Možda se radi o nečijem domaćem uratku kod nekog nadobudnog profesora?


Kako ne bi ovaj post bio potpuni gubitak vremena, prilažem dvije fotkice za popravljanje raspoloženja, sve opet u ljetno-kolovoškom ozračju. Nisam ja odsjekao onu drugu, a kako bih bio u skladu s mojom novom čednom politikom. Dapače, vrlo bih ga ju rado vidio cijelu i to podijelio s vama, jer čini se da obećava. Ovako, pustite mašti na volju. Ponekad je uzbudljivije ono što se ne vidi.





Pretpostavljam da sve ovo ipak ima neke veze s krastavcima, samo se nadam da nisu kiseli. Ma siguran sam da nisu.!

Klikni za ostatak posta...

I zato volim ljeto

04 kolovoza 2008

Svakog ljeta se ne mogu načuditi kako do posla stignem za samo 15 minuta, umjesto 30 uobičajenih. Uvijek mi je gotovo žao otići na godišnji i propustiti prazan Zagreb. Nema čekanja na semaforima, nema problema s parkiranjem (osim bezobrazno skupe naplate), čak niti ne koristim kojekakve prečace i sporedne ulice ne bih li izbjegao prometne čepove jer čepova jednostavno nema. Tu i tamo neka raskopana ulica, ali i to spada uobičajeni ljetni dekor. Srećom ne moram često u centar.
I na poslu je lagano hladovina. Više od pola ureda je prazno, telefoni šute, idealno vrijeme za obaviti neke stare zaostatke i napraviti veliko čišćenje. Blaženi mir, tišina i klimatizirani ured. Čak me i šef neki dan pozvao na pivo nakon ručka. Ne na kavu, odlučnim glasom je rekao na pivo. A ja padam na odlučne glasove, osim toga teško žabu u vodu natjerati. Očito je bilo da niti on nije imao pametnijeg posla, pa sam među razrijeđenim djelatnicima valjda ja bio najmanje loš izbor za društvo uz kriglu hladnog. Da sam nakon ručka i pive jedva držao oči otvorenima, mislim da je odviše i spominjati. Možda bi mi šef mogao biti novi coffee buddy? Beer buddy? Neki-drugi buddy? (evil grin) Ma daj, što vam pada na pamet… Nema šanse, iako bih se s nekim drugim primjercima u uredu vrlo rado detaljnije upoznao. Rekao sam već jednom da se palim na muškarce u odijelima. Ali isto tako mislim da sam već više puta spomenuo da se palim na dobre frajere bez obzira što imali ili nemali na sebi. Moj su fetiš, ako to do sada nije bilo dovoljno jasno – jednostavno muškarci.
Danas sam uspio čak i ranije zbrisati s posla. Preusmjerio sam telefon, iskrao sam se na prstima i stisnuo gas. Grad je prazan za ne povjerovati. Usput sam skočio po pileća prsa i u dućanu vidio mog jebozovnog nabildanog susjeda sa najsavršenijom guzicom što ste ju ikada vidjeli, što mi je dodatno oraspoložilo ovaj sasvim ne loš dan. Mislim da ću ga sanjati noćas.
Kako sam stigao doma prije kućnog ljubimca, uspio sam ga iznenaditi s pohanima pilećim šniclima, brokulom s njokima i miješanom salatom s koprom. Ručak je bio gotov za sat vremena. Za prste polizati. On je prilegao nakon ručka, i evo ga još spava. Što će raditi noćas – ne znam. Oko 9 sam ga pokušao probuditi, samo je zastenjao (na prilično sexy način, moram priznati) i okrenuo se na drugu stranu.
Sutra je neradni dan. Aleluja. Praznik ću proslaviti u mirnoj obiteljskoj atmosferi s knjigom u ruci. Sutra on kuha. Ako ništa drugo, barem će biti naspavan.
Zapravo mislim da ću i sada uzeti knjigu u ruke i pročitati koju stranicu prije spavanja. Možda si natočim i čašu vina. Prevruće je za sjediti kraj otvorenog prozora s cigaretom u ruci i lupkati po tastaturi. Čak mi se ne da niti pornanisati. Baš sam raspoložen za malo čitanja uz čašu vina. Navodno ima i pedera u knjizi.
U skladu s mojim raspoloženjem, evo i par veselih slikica. I zato volim ljeto.








Klikni za ostatak posta...