Pucajte

28 rujna 2008

Klikni

Klikni za ostatak posta...

Ideal

27 rujna 2008

Ležim danas udobno izvaljen na kauču, dok iz kuhinje dopiru mirisi ručka što ga sprema kućni ljubimac, i uživam u filmu «Mačka na vrućem limenom krovu». Prije nego pomislite kako sam grozan, u svoju obranu moram reći da sam prije toga usisao cijeli stan, obrisao prašinu i oprao kupaonicu. I ne samo to, nego sam oprao jednu mašinu veša, a druga me još čeka. Tek toliko da se zna.



Kada je kućni ljubimac privirio u sobu, pitao sam ga tko mu je zgodniji, Paul Newman ili Liz Taylor. I on se sa mnom složio, radi se vjerojatno o dvoje ljudi koji su se možda najviše približili idealu ljudske ljepote. Barem za nas dvojicu. Zaista sam uživao u filmu, ne samo zbog odličnog filma, nego i zbog istinskog uživanja u ljepoti tih dvaju ljudskih bića. Iskreno, ne znam tko mi je ljepši, barem ako se pokušavam koncentrirati na čistu estetiku.

I onda malo kasnije vrtim po teletekstu gdje pročitah da je danas Paul Newman preminuo. Valjda je ovaj rujan koban za umjetničke duše. Dino Dvornik, Sonja Savić, a evo sada i Mr Blue-Eyes Paul Newman. Osim što je bio veliki glumac, bio je i veliki čovjek i filantrop. Iskoristio je svoje svjetski poznato ime i osnovao tvrtku koja isključivo proizvodi zdravu hranu i čiji sav profit odlazi u humanitarne svrhe. Do sada je tvrtka donirala preko 250 milijuna dolara. Suosnivač je i niza ljetnih kampova u više zemalja za teško bolesnu djecu. Ti kampovi svake godine ugoste preko 13.000 djece. Prošle godine je donirao 10 milijuna dolara za stipendije studenata jednog umjetničkog koledža, a tu su i nebrojene druge donacije i aktivnosti, od kojih mnoge i na političkom planu. Da je barem više takvih ljudi.

Klikni za ostatak posta...

Imate li što se traži?

Taj sažetak nije dostupan. Kliknite ovdje da biste vidjeli post.

Klikni za ostatak posta...

Upozorenje

15 rujna 2008



Moj me kućni ljubimac upozorio, pa je red da i ja vas. Danas u 23h na HTV2 imate Almodovarov «Volver» (Vraćam se) iz 2006. Nisam ga gledao, ali izgleda da se radi o odličnom filmu. Film je dobio fenomenalne kritike i mnogi najznačajniji svjetski filmski kritičari proglasili su ga jednim od najboljih filmova u 2006.g. Svi Almodovaru tako tipični elementi su opet prisutni. Ne znam za vas, ali ja još nisam gledao niti jedan Almodovarov film koji nije bio dobar. Jedva čekam, možda si čak i kokice ispečem u mikrovalki, unatoč tome što sam danas jedva zakopčao hlače koje nisam nosio od prošle zime. Za neke stvari se vrijedi žrtvovati.

Klikni za ostatak posta...

Ljeto je gotovo

14 rujna 2008

Ovu smo subotu, kao uostalom i svaku drugu subotu, kućni ljubimac i ja provodili večer uz televizor. On je gledao neki film, a ja sam bio udubljen u Hadrijanove memoare. U prethodnom postu sam zaboravio napomenuti važnu stvar koju sam planirao napisati ali koja mi je ipak nekako promakla. Zadnjih 50-tak stranica knjige sam pročitao u cugu. I dak sam ostatak knjige čitao nevjerojatnom brzinom od otprilike 20 stranica na tjedan, morajući pri tome odspavati nakon svakih nekoliko stranica, sam kraj knjige mi je predstavljao veliki užitak i nije mi pri tome smetala čak niti buka televizora. Nije da se sada pokušavam vaditi nakon što sam taj klasik od romana proglasio dosadnim, ali zaista sam na kraju uživao. Možda zato jer sam bio svjestan da se bliži kraj?

Ipak, cijelu večer sam imao osjećaj kako mi nešto nedostaje. Nisam mogao odrediti točno o čemu se radi i onda mi je napokon sinulo. Imao sam neutaživu želju nešto staviti u usta. Kako zapravo niti nisam bio gladan, nisam znao žudim li za slatkim ili za slanim. Razmišljao sam bih li otišao po još koju knedlu sa šljivama što ih je to popodne pripremio kućni ljubimac. Iako obožavam knedle, to ipak nije bilo to. Na pomisao o keksima ili čokoladi, želudac mi se odmah počeo buniti. Pokušao sam samog sebe uvjeriti da je ono što mi nedostaje čips, iako mi se ni najmanje nisu jeli ti preslani krumpirovi listići. Unatoč tome, čak sam i kućnog ljubimca zamolio da skokne preko puta do našeg malog dućana i prije nego se zatvori kupi vrećicu čipsa s paprikom. On je to s gnušanjem odbio, a za razlog je nemaštovito naveo kišu. Nakon što sam mu prigovorio da kako može onaj tip u reklami za Juicy po kiši trčati po cijelom gradu bježeći od podivljalih pasa ne bi li svojoj ženi/djevojci donio sok, on je samo hladno odgovorio – «Ti nisi trudan!». Protiv tog argumenta nisam ništa pametno mogao smisliti.

I onda su mi se obrisi moje želje polako počeli nazirati. Suzio sam izbor na neko fino, mirišljavo pecivo, kakvu kiflu ili pogaćicu, nešto mekano i toplo, niti slatko niti preslano. Čak sam i naglas počeo razmišljati i tada odjednom slijedilo je prosvjetljenje. Ono što mi nedostaje je slanac. Bez razmišljanja sam ustao i obznanio da odlazim do obližnje pekarnice. Čak me niti kućni ljubimac nije proglasio ludim jer je vjerojatno shvatio o kakvoj se želji radi. Vjerojatno je vidio sjaj u mojim očima i luđački pogled neizdržive želje.

Navukao sam na sebe jaknu i izašao na ulicu. I onda se dogodilo ono o čemu sam zapravo i htio napisati koju riječ, još i prije ovog posta o Hadrijanovim memoarima. Nakon mjeseci vrućine i dugog ljeta, prvi puta me zapljusnuo val svježeg jesenskog zraka. Duboko sam udahnuo i odmah me neka milina i sreća ispunila. Gotovo da sam mogao u zraku osjetiti miris pečenih kestena. Volim te promjene godišnjih doba. Volim taj trenutak kada shvatim, ljeto je gotovo, počinje duga hladna zima. Iako volim ljeto, čovjek ga se valjda vremenom zasiti, poželi nešto novo i drugačije. Već se unaprijed radujem smrznutim prstima i osjećaju ugode kada se vratim u topli dom. Svjestan sam da će mi i to dosaditi. Ali zato će opet doći taj uzbudljivi trenutak kada ću shvatiti da su hladni dani prošlost i da je pred nama opet dugo toplo ljeto.

Nakon što sam postao svjestan da sam opet doživio taj trenutak, ne bih li ga produžio, do pekare sam ispod kišobrana prošetao dužim putem. Usput me je bilo strah da su možda prodali sve slance, ali na sreću to nije bilo tako. Pekarica ih je donijela iz stražnje prostorije, vidio sam kako ih je uzela ravno sa velikog protvana, gotovo direktno iz vruće peći. Bili su baš onakvi kakvim sam ih i zamišljao. Meki i mirišljavi, vrući i blago slani, topili su se u ustima. Baš sam bio sretan. Pola sam ih ja smazao, a pola kućni ljubimac. I to je bilo ono što mi je nedostajalo da bi ta večer bila potpuna. Mirno sam mogao završiti knjigu čitajući Margueriteinu radnu bilježnicu i bibliografsku napomenu koje se nalaze na kraju knjige.

Rijetko mi se dogodi baš taj neki potpuni osjećaj zadovoljstva, a zapravo je tako malo potrebno. Potrebno je da se poklopi neka čudna kombinacija. Ovaj puta je to bilo zadovoljstvo što se bliži kraj knjige koju nikako da pročitam, zadovoljstvo što sam napokon u njoj počeo uživati i tuga što se to ranije nije dogodilo, blizina kućnog ljubimca, osjećaj ugodne sitosti koji su mirišljavi slanci u meni proizveli i prohladna svježina skoro pa jesenske noći. I najbolje od svega, tek sada shvaćam koliko sam bio u pravu kada sam u prošlom postu napisao da Hadrijanovi memoari nikako nisu ljetno štivo. Ili to opet samo samog sebe tješim.

Klikni za ostatak posta...

Marguerite Yourcenar: Hadrijanovi memoari

Za ovu knjigu kažu da je jedan od klasika 20. stoljeća, možda posljednji veliki francuski roman, a redovito ju uvrštavaju i među 10 najboljih gay romana svih vremena. Knjiga je napisana u prvom licu a zamišljena je kao pismo koje ostarjeli i teško bolesni rimski car Hadrijan piše svom nasljedniku Marku Aureliju. Hadrijan opsežno priča o svom životu, razmišljanjima, putovanjima, meditira o svojoj ljubavi prema filozofiji, umjetnosti, arhitekturi i strasti prema svom ljubavniku Antinoju.

Hadrijan je carevao na početku 2. stoljeća i bio je treći od pet dobrih, pametnih i sposobnih careva (Nerva, Trajan, Hadrijan, Antonin Pio i Marko Aurelije) za čije vrijeme je Rimsko carstvo doživjelo najveću moć, slavu i prosperitet. Ime je dobio po Jadranskom moru sa čijih obala potječu njegovi preci. Rodio se u Španjolskoj iako neki kažu da je u vlastitoj autobiografiji, koja nije sačuvana, napisao da se rodio u Rimu, ali se to općenito smatra kao njegov pokušaj lažiranja u svrhu ublažavanja kritičara koji su bili protiv cara koji nije «pravi» rimljanin. Kao zanimljivost za naše prostore, osnivač je Murse, današnjeg Osijeka.

Iako po prirodi osvetoljubiv, bio je izuzetno mudar i pošten car koji je težio miru i blagostanju za sve građane. Pa tako iako nije ukinuo ropstvo, znatno ga je ublažio i zabranio mučenje. Bio je veliki ljubitelj umjetnosti i filozofije, grčke kulture, po cijelom carstvu osnovao je mnoge gradove, dao sagraditi nebrojene knjižnice, akvadukte, kupališta, kazališta. Među najznačajnija djela njegove ostavštine spadaju raskošna Hadrijanova vila u Tivoliju i Panteon u Rimu. Veći dio svog carevanja proveo je na putovanjima po cijelom carstvu i svugdje gdje je došao nastojao je uvesti poboljšanja. Neki idu čak toliko daleko da Hadrijanovo doba proglašavaju za jedno od najsretnijih u ljudskoj povijesti. Prema životu imao je pozitivan stav, ali prije svega ipak je bio pragmatičar.

Nije imao vlastite djece, a brak sa Sabinom bio je gotovo pa samo na papiru. Ljubav života mu je bio Antinoj, mladić nevjerojatne ljepote, kojeg je upoznao na proputovanju kroz Bitniju, koja je danas dijelom sjeverozapadne Turske. Neki drugi kažu da je Antinoja upoznao tako što je organizirao izbor za najljepšeg mladića carstva na kojem je izabrao Antinoja kao pobjednika. Kako god bilo, Antinoj mu je ubrzo postao ljubavnik i nerazdvojni pratioc na svim putovanjima.

Antinoj je umro pod nerazjašnjenim okolnostima u svojoj 20. godini. Hadrijan je napisao da se Antinoj utopio u rijeci Nil u Egiptu, ali ostaje nerazjašnjeno da li se radilo o nesreći, ubojstvu, samoubojstvu ili religijskom žrtvovanju. Nakon Antinojeve smrti, tuga cara Hadrijana nije imala granica i naredio je najekstravagantije oblike obilježevanja njegove uspomene. Slijedeći primjer Aleksandra Velikog i njegova nauma da nakon smrti svog ljubavnika Hefestiona od njega napravi božanstvo, Hadrijan je naredio osnivanje gradova Antinoju u čast, od kojih je najpoznatiji bio Antinupol u Egiptu izgrađen na mjestu gdje je Antinoj poginuo, podizani su kipovi po cijelom carstvu, izrađene nebrojene biste, medaljoni i reljefi, pojavljivao se na kovanicama, posvećivani su mu hramovi, održavani festivali. Hadrijanova vila bila je okićena nebrojenim Antinojevim portretima od kojih su mnogi sačuvani do danas. Hadrijan je pretvorio Antinoja u božanstvo i uspio u naumu da se njegov kult proširi po cijelom carstvu. Upravo je zbog toga lik Antinoja, onakav kako je zaista izgledao u zbilji, jedan od najvjernije očuvanih antičkih likova. Sa sigurnošću možemo reći, da, Antinoj je točno tako izgledao. Antonija danas možemo pronaći u bezbroj muzeja širom svijeta, a vjerojatno još i više u mnogim privatnim zbirkama nedostupnim javnosti.

Hadrijan je umro u svojoj 62. godini, petnaest godina nakon Antinojeve smrti, vjerojatno od srčanih problema. Odnos Hadrijana i Antinoja zaokupljao je maštu ljudi, povjesničara i umjetnika sve do današnjih dana. Evo kako je taj odnos vidio francuski slikar Édouard-Henri Avril tamo negdje u 19. stoljeću. Po Avrilu, ovaku su Hadrijan i Antinoj provodili dane za vrijeme onog kobnog putovanja u Egipat kada se Antinoj utipio u Nilu. Čini mi se da Avril nije bio nešto posebno suptilan umjetnik.



Upravo se počeo ili će se upravo tek početi i snimati film po ovoj knjizi u režiji britanca John Boormana. Na internetu sam pronašao razne podatke, od toga da će izaći 2009. ili tek 2010. godine. Prvotno je Hadrijana trebao glumiti Antonio Banderas, ali izgleda da je ta odluka promijenjena pa će se tako u ulozi Hadrijana naći seksi Daniel Craig, najnoviji James Bond. Antinoja će glumiti Charlie Hunnam, engleski glumac kojemu to neće biti prva gay uloga jer je glumio u britanskoj verziji serije Queer as Folk.


Hadrijan i Daniel Craig


Antinoj i Charlie Hunnam

A sada konačno nešto i o samoj knjizi.

Nakon preko 20 godina mučenja, istraživanja, pisanja, odustajanja, pa ponovnog pisanja, knjigu je 1951. godine objavila francuskinja Marguerite Yourcenar. Sam život Marguerite je također bio zanimljiv i od njega bi se sigurno dalo napraviti uzbudljivu knjigu. Rodila se 1903. g. u Bruxellesu, proputovala je pola svijeta, imala nevjerojatnu energiju a kao prva žena u povijesti 1981.g. primljena je u Francusku akademiju. Marguerite je bila lezbijka, u najmanju ruku biseksualka. Nesretno je bila zaljubljena u francuskog pisca Andrea Fraigneaua, kojeg su pak više privlačili muškarci. U svojoj 35. godini upoznaje amerikanku Grace Frick koja joj postaje životna družica. Knjiga je nakon objavljivala doživjela nevjerojatan uspjeh i hvalospjeve. Prvo izdanje knjige u Hrvatskoj je rasprodano, a drugo se još teškom mukom može pronaći u nekoj knjižari. Pitam se kako to da ja do nedavno nisam nikada čuo za tu knjigu? Mislim da je odgovor prilično očit.

Naravno da sam za knjigu čuo tražeći moje slijedeće gay štivo. Zapravo bi se dalo raspravljati što je to uopće gay literatura ili što je to dobar gay roman. Nisam sasvim siguran koji bi odgovor bio kao što nisam niti siguran je li ovo uopće gay roman. Ako je gay roman onaj roman u kojem je glavni lik gay, onda bi ovo bio gay roman. Ali ako očekujete da nečija gejstvenost (kako bi to Tonique lijepo rekao) prevladava, onda ovo nikako nije gay roman. Više se zapravo radi o jednom iznimnom čovjeku iz davne prošlosti koji raspreda o svemu i svačemu, o svom životu, o životu općenito, o prolaznosti i smrti. Kako u predgovoru knjige piše, zapravo se radi o univerzalnom pojedincu koji se osjećao slobodnim kao malo tko prije i poslije njega. Pa sad, ako vas zanimaju takve stvari…

Par rečenica iznad, namjerno sam upotrijebio riječ «raspreda». U potpunosti razumijem Marguerite što joj je trebalo 20 godina da napiše ovu knjigu. Meni je trebalo 2 mjeseca da ju pročitam. Mislim da mi se to nikada ranije nije dogodilo, ali čitajući Hadrijanove memoare uspio sam nekoliko puta zaspati u pola poglavlja. Zapravo «nekoliko» je više bliže desetak ili više puta. Pročitah 2-3 stranice i evo me već u carstvu snova. Ovu knjigu se nikako ne smije čitati u ležećem položaju. Uspravan, sjedeći položaj, potpuna koncentracija bez ičega što vam može odvući pažnju (kućni ljubimac, televizija, radio, buka prometa…) je jedini način. Čak sam u međuvremenu uspio pročitati dvije druge knjige, znate ona džepna izdanja koja možete kupiti na svakom aerodromu.

Na uvijeni način pokušavam zapravo reći da mi je knjiga bila dosadna. Dijelom krivim i pogrešno doba godine (dugo i toplo ljeto) koje baš i nije najsretniji odabir za «ozbiljne klasike». Dakle osim duboko koncentriranog sjedećeg položaja, svakako preporučam i nešto hladnije i kišovitije dane. Evo, čini mi se da je nastupilo idelano vrijeme ukoliko planirate pročitati ovu knjigu.

Ma pronaći ću hrpu razloga da se opravdam osim možda onog najvažnijeg. Možda je jednostavno nisam za klasike. Možda nisam dovoljno njima dorastao, možda nemam potencijala, možda nemam dovoljno kapaciteta, strpljenja, duha, tko zna čega. Intelekta? Često su neke velike umjetničke stvari meni polurazumljive. Što je nešto manje razumljivo, što je nešto dosadnije, to je čini mi se nekim drugim, većim umovima značajnije. Možda ja ipak nisam za literarne bravure, nevjerojatne usporedbe i metafore, dugačke tekstove bez dijaloga, duboke misli i propitkivanje srži?

Iz nekih mojih ranijih postova, mogli ste vidjeti kakve mi se knjige sviđaju. Ako ste zagrizli pod utjecajem mog oduševljenja, odlučili pročitati knjigu koju sam nahvalio, te i sami nakon čitanja ostali oduševljeni, vjerojatnost je da ćete i vi uz ovu knjigu možda riješiti svoj problem nesanice. Ako su vam pak moje preporuke bile djetinjaste i nezahtijevne, tada ćete možda ovaj puta zaista uživati. Kažu da je ova knjiga za književne sladokusce.

Ali ipak odbijam tako olako prihvatiti poraz i sumnje u samoga sebe. Negdje u mojoj dubini ipak kao da osjećam da sam nešto propustio. Nisam bio dovoljno pažljiv, koncentriran, nešto treće. Osjećam da ipak imam malo više potencijala. Ne obećavam, ali mislim da ću Hadrijanovim memoarima kroz neko vrijeme pružiti još jednu šansu. Samo to sigurno neće biti tijekom ljeta jer siguran sam da je ljeto u pitanju.

Klikni za ostatak posta...

Opet malo crnjaka... valjda mi je bio takav dan

12 rujna 2008

Ponekad se pitam kakvi smo mi to ljudi. Ne znam čitate li komentare članaka koje ljudi ostavljaju na stranicama Večernjaka i ostalih sličnih portala, ali posebno Večernjaka… Već sam si bezbroj puta rekao da neću čitati de bljuvotine jer se svaki put iživciram, ali opet to činim. Valjda je to nešto mazohističko u meni. Ne razumijem otkuda u ljudima toliko gnjeva, mržnje, zlobe, zavisti, pakosti, nekulture, primitivizma, šovinizma, ksenofobije, isfrustriranosti, uplitanja u tuđe živote… Kakvi li su to samo pacijenti? Naježim se kada pomislim da takvi ljudi žive pored mene. Možda bi se i oni naježili kada bi znali da netko kao ja živi pored njih. Reklo bi se, uzajamno naježivanje.

Najnoviji primjer su mi komentari ostavljeni uz vijesti o Dinovoj smrti, a posebice uz vijest o njegovoj sahrani. Kako netko može napisati takve bezosjećajne strahote i onako olako osuđivati? Stvarno ne znam radi li se općenito o ljudskoj naravi ili je to ipak značajka ovog brdovitog Balkana.

Još i mogu razumjeti kada se takvi primitivci istresaju na vijesti o npr. pederima, ali da se zaista radi o istinskim primitivcima najgore vrste pokazuju i druge teme na kojima liječe svoje frustracije. Samo pljuj, pljuj, pljuj, po svemu pljuj. Pretpostavljam da je lakše ispasti strašno pametan ako po svemu pljuješ i ako ti je sve glupo. I što je najgore pozivaju se na neku pravdu, moral, poštenje, crkveni nauk. Ma ne želim se opet uplitati u crkvene teme, ali nikako mi ne ide u glavu kako se netko može pozivati na neko katoličanstvo i ujedno bljuvati toliku količinu mržnje, netolerancije i isključivosti. Pa znaju li ti ljudi išta o svojoj vjeri?

I baš smo mi neki čudan narod. S jedne strane se stalno omalovažavamo i smatramo kako nismo u ničemu dovoljno dobri niti dorasli drugim državama (pravi bečki konjušari), a s druge strane u mnogim stvarima se neopravdano precjenjujemo.

Često se kritiziramo da nam je turizam loš, da smo neljubazni, usluge loše, da su nam gradovi prljavi, neuređeni, da nam je administracija očajna, javni prijevoz nikakav, kolone u špici sezone prava sramota, televizijski program negledljiv… No dovoljno je samo malo proviriti preko granice ili ako nemate novaca, popričati s nekim tko može biti objektivan, recimo stranac koji je kod nas došao bilo na kraće, bilo na duže vrijeme i vidjeti njihovu, ne pretjerujem, gotovo oduševljenost mnogim stvarima što ovdje vide, od zglancanih gradova, preko učinkovitog javnog prijevoza do super uslužnih prodavača. Naravno da ima ljudi i s negativnim iskustvima, ali takvi su debela manjina. Ili jedan drugi primjer. Jeste li ikada bili u javnom WC-u uz neki talijanski ili francuski autoput? Možda sam jedino ja imao peh naletjeti na najgore primjere.

A onda imamo one naše dobre stare predrasude o nama samima, gotovo pa superherojima, supernacijom. Te smo nevjerojatni sportski fenomeni, te talentirani za umjetnost i znanost, te kulturni za ne povjerovat, nikad si za ništa nismo sami krivi, uvijek je netko drugi kriv, suci su uvijek krivi, Hrvatice su najljepše na svijetu, Hrvati su najbolji jebači na svijetu, s Balkanom nemamo zajedničko ni „b“, naše more je najplavije na svijetu, hrana najbolja na svijetu… Jeste li znali da su Hrvati jedna od najdebljih nacija u Europi? Ili da nas je američki poslovni časopis Forbes, nakon opsežnog istraživanja, proglasio najvećim alkoholičarima u Europi?

Forbes u svom članku "Najveći europski pijanci" objašnjava kako je europske zemlje rangirao na osnovu potrošnje alkohola po glavi stanovnika, zakonskoj regulativi vezanoj uz alkohol, količinu oboljenja povezanih s alkoholom i rizičnom ponašanju vezanom uz alkohol.
Iako je Hrvatska tek na petom mjestu po konzumaciji alkohola po glavi stanovnika (prva je Češka), na ukupno su je prvo mjesto svrstali 'odlični rezultati' u kategorijama riskantnih obrazaca pijenje alkohola i oboljenja od ciroze jetre (drugo mjesto iza Mađara).
Odmah do Hrvata na ljestvici su susjedi Slovenci, pa zatim slijede Estonci, Nijemci, Mađari, Česi, Austrijanci, Slovaci, Rusi i Litvanci.
Hrvati spadaju među najdeblje narode u Europi: žene su na trećem mjestu, Hrvati na petome. Službeni podaci govore da prekomjernu težinu ima 19% žena i 38% muškaraca.
O kakvim to mora da se frustracijama radi kada su u jednoj državi od 4,5 milijuna stanovnika najpopularniji vicevi na račun veličine jedne druge države od 2 milijuna stanovnika. Baš su se našle dvije super sile. Predlažem našim vicmaherima da ubuduće počnu smišljati viceve na račun njihovih $29.000 BDP-a po stanovniku naspram naših $16.000. Evo ja sam upravo smislio jedan vic. Koja je razlika izmedju njihovih i nasih penzica? Njihovi penzici idu na turisticke ture po Austriji, a nasi kopaju po kantama za smece. Da puknes od smijeha.

Čini mi se da nama jednostavno nedostaje objektivnosti. Često nam je teško realno gledati na određene stvari. Ili stvari vidimo precrno ili preblistavo. Ili se kritiziramo i tamo gdje za to nema osnove ili si sami sebi laskamo bez konkretnog dokaza. Sredina i umjerenost su za nas gotovo nepoznati pojmovi.

Ne volim generalizirati, ali zaista počinjem vjerovati da se radi o balkanskom mentalitetu koji je ovdje itekako duboko ukorijenjen. Dovoljno je otići na bilo koji internetski forum neke „normalne“ države, za početak možete i do nekima omražene susjedne državice, pa da shvatite kako i tamo ljudi polemiziraju, kako i tamo ljudi vrijeđaju, ali kako tamo ipak nema u tolikoj mjeri te balkanske mržnje, zadrtosti i primitivizma.

No općenito, mislim da se ipak radi o mentalitetu koji je zajednički cijelom ljudskom rodu, samo što su se na određenim prostorima ljudi naučili ponašati, naučili su kako nije u redu govoriti određene stvari ili ponašati se na određeni način. Iako obično savršeno politički korektni, nakon određenog vremena počinju se na površini nazirati određene stvari koje su nama itekako dobro poznate. Shvatite da su i oni ispod kože ksenofobi, šovinisti, hipokriti, homofobi, baš kao što smo i mi. Izvana gladac, iznutra jadac. Ali oni se barem trude to suzbijati u sebi ili barem ne iznositi u javnost svoje najdublje osjećaje. Njih su naučili da su to loše osobine i da ih treba sakrivati. Je li to licemjerno? Je li bolje ponašati se „što na umu, to na drumu“? Siguran sam da nije.

Očito je da mi ljudi u sebi imamo dvije krajnosti. Nazovite to borbom vraga i anđela ili kako god želite. Problem je da neki ljudi olako popuštaju vragu, a da možda toga nisu niti svjesni. Možda i ja popuštam vragu a da toga nisam svjestan. Siguran sam da bi mnogi to za mene utvrdili.

Uz ono „živi i pusti druge da žive“, postoji još zapravo samo jedno jednostavno pravilo kojeg bi se svi trebali držati. Nije to ništa nepoznato, svi to znamo. Mislim da bi se svatko prije nekoga osudi trebao postaviti u njegovu kožu. Ali zaista probati sagledati stvar, probati proniknuti u nečije misli, u nečiju situaciju, okruženje… Kada ugledate pijanca/klošara na ulici, jeste li se ikada probali upitati što je tog čovjeka snašlo u životu? Ili ste samo osjetili gađenje. Kada čujete za nekog narkomana, jeste li se ikada probali upitati što je tog čovjeka snašlo u životu? Ili ste samo osjetili gađenje ili nezainteresiranost jer to nema veze sa vama i jer se to vama ne može dogoditi? Kada pročitate u novinama da toliko i toliko pedera u Hrvatskoj umire godišnje od AIDS-a, jeste li se ikada probali upitati što je te ljude snašlo u životu? Ili ste samo osjetili gađenje, strah, radost ili možda samo nezainteresiranost jer to nema veze sa vama i jer se to vašoj djeci sutra ne može dogoditi?

Fakat nisam pametan. Dobro, to nije ništa novo, ali hoću reći, zaista nisam pametan, ali mislim ono, fakat. Ponekad se zapitam, kako to da tolikim ljudima nisu jasne određene stvari koje su meni tako kristalno čiste. Ponekad se pitam, kako to da sam ja tako produhovljen a većina drugih tako glupi i zadrti? Ponekad se pitam, kako to da sam samo ja tako savršen? A što je najgore, svjestan sam da sve to vrijedi i obrnuto.

Klikni za ostatak posta...

Čestitajte mi

11 rujna 2008



Uspio sam odgledati jednu tekmu od početka da kraja, onako iz čista mira, ničim izazvan i bez ikakve prisile. Čak je i moj kućni ljubimac odgledao cijelo poluvrijeme i još malo prije nego je otišao spavati. I sve smo to uspjeli a da nismo uopće imali niti materijala za komentiranje. Znate na što mislim… Ma bio je zapravo jedan materijal za komentiranje, inače naš stalni materijal za komentiranje, ali taj je već malo stariji i sjedi na klupi. Nije izbornik, ako ste na njega pomislili. Ma što ja znam, ne volim pisati o nedužnim ljudima na ovakvom jednom izopačenom mjestu. Radije ja o belosvetskim facama, nekako mi se to čini bezazlenijim. Mada ipak ne mogu izdržati a da ne kažem kako mi je na trenutke onaj Srna baš onak…

Ipak, u jednom trenutku me je kućni ljubimac pitao hoću li mu kupiti suca jer mu je baš simpatičan. Pretpostavljam, ne sjećam se više, da je to bilo prije crvenog kartona. No on ponekad izvali tako nešto da se ja zaista duboko zamislim i odem se još jednom pogledati u ogledalo, jer ako se njemu sviđa taj sudac, gdje to mene stavlja? Bojim se da mi je odgovor vrlo dobro poznat.

Ma što da vam pričam, tekma ko tekma. I baš sam pravu izabrao… Nema veze, barem ću sutra imati o čemu pričati a da prije toga ne moram prošvrljati teletekstom ili panično pred semaforom prelistavati sportske stranice. Možda koji put i opsujem i pljunem na pod. Ma neću, nisam baš toliki serator.

Klikni za ostatak posta...

I gdje je tu misterija?

08 rujna 2008

Možda ste prije koji tjedan primjetili vijest o tome kako su u Velikoj Britaniji arheolozi pronašli kosture dvaju osoba za koje se procjenjuje da potječu između 410. i 1066. godine. Zbog zagrljenog položaja u kojem su pronađeni, odmah se počelo pisati o bračnom paru, o novim Romeo i Juliji, možda jednoj od najvećih ljubavnih priča svih vremena, uglavnom o misteriji.

I onda hladan tuš. Sada stručnjaci vjeruju da se radi o dva muška kostura, ali svejedno se nisu dali zbuniti. Iako uz kosti nisu pronašli nikakve artefakte koji bi to potvrdili, odmah su ih proglasili saksonskim ratnicima koji su zajedno poginuli, vjerojatno junačkom smrću u bitci koja se odvijala rano popodne jednog sivog i kišnog jesenskog popodneva dok su jata gavrana nadlijetala tmurno i maglovito nebo, te su zajedno i pokopani, kao braća po oružju.

Ne znam kako vama, ali meni ta dva kostura više izgledaju kao topla braća. Mislim ono, koliko fakulteta za arheologiju moraš završiti da primjetiš da poza u kojoj su pokopani nekako i nije nešto previše mačo ratnička? Tim više što, opet stručnjaci kažu, lijevi kostur ima neke ženske osobine. Reklo bi se, kakti neki femi ratnik, ne?

Možda se i radi o jednoj od najvećih ljubavnih priča svih vremena, možda se i radi o ljutim mačo ratanicima, ali barem što se mene tiče tu nikakve misterije nema i ova dvojica preko 1,80m visokih seksi frajerčina su bili – pa jel, kak da to fino velim, - tetkice! I za razliku od kojekakvih nadri stručnjaka, ja uz moju tvrdnju nudim i dokaz. Usporedite dvije slike ispod i sve će vam biti jasno. Može li se ovome uopće proturječiti?




Ipak da budem pošten, možda su trupla jednostavno nabacana i slučajno ostala u tom položaju, a osim toga detaljni rezultati analize kostiju se tek očekuju, kao i mogući uzrok smrti. Evo ja ih očekujem s nestrpljenjem.

Do tada, ova dva davna ratnika više zamišljam u nekakvoj drugačijoj borbi, tim više što takve stvari, kažu stručnjaci, u ona doba nisu bile rijetke i čak su bile poticane, te su još od starogrčkog doba ratnici-ljubavnici zakapani zajedno o čemu svjedoče mnogobrojni nađeni nadgrobni spomenici (primjer lijevo).

Izgleda da je na kraju ova poza bila poprilično mačo ratnička, barem u nekim davnim vremenima.

Link na članak: DailyMail.co.uk

Klikni za ostatak posta...

Iza sedam gora

06 rujna 2008

Ne znam kada su mi se zadnji puta usta tako spontano razvukla u osmijeh od uha do uha, a srce istovremeno jače zakucalo. Naletih na ovo:



Nedjelja prijepodne, još u pidžami sjedim pred televizorom, iz kuhinje dopiru mirisi nedjeljnog ručka, Maja i Pavo upravo započinju… Čini mi se kao neki drugi život.

Eto vidite na čemu smo mi odrasli, a ne kao ove neke nove generacije koje samo gledaju makljažu, borbe, čudovišta, krv, smrt… Zato smo mi možda još i zadnja normalna generacija. Zar nisu moji postovi pravi dokaz za to? Idem polako, početi će BB, ovaj pardon, drugom poluvremenu skoro će kraj, ne smijem ga propustiti.

Klikni za ostatak posta...