Vjesnici zime

24 studenoga 2009

Zapravo se veselim svakom godišnjem dobu, pogotovo kada ono tek nadolazi, kada se još samo naslućuje. Ponekad tada osjetim neku čudnu nervozu iščekivanja . Možda je moj kućni ljubimac stvarno u pravu kada kaže da mene nešto zanima samo dok je novo, pa tako i novo godišnje doba? Ma kakvi, pojma on nema.

Ali fakat, svaki put tamo negdje u veljači ili ožujku osjetim neku čudnu proljetnu groznicu, da bih već valjda u travnju i svibnju svuda polako mirisao kremu za sunčanje i smolu borova, valjda pod utjecajem toga da su frajeri skinuli zimske kapute pa se konačno nešto može i vidjeti. Da ne pričam o tome kako već u rujnu počinjem mirisati pečene kestene iako uličnih kestenjara još nema na vidiku. Pa tako i sada, ne mogu dočekati zimu i nadam se da će biti ona prava, duga, hladna i bijela. No kako je počelo s ovim temperaturama do skoro 20°C, bojim se da ću se opet razočarati. Jedino me još malo tješe maglovita i prohladna jutra.

Evo ove nedjelje sam navečer izašao van, malo se prošetati po kvartu, i silom sam tražio neki nagovještaj zime, ali uzalud. Nebo je bilo jasno i puno zvijezda, pod nogama mi šuštalo otpalo lišće, još se jedino breze dobro drže, istina bilo je lagano svježe, ali ništa drugo. Nisam ništa osjetio. Valjda je bio kriv čisti zrak u kojem nije bilo niti trunke smoga ili mirisa ugljena iz dimnjaka. Ove godine mi moj predosjećaj zime kasni. Mogu vam reći da mi to nedostaje.

Moj prvi vjesnik zime je kada nam, tamo negdje sredinom listopada, stigne paket božićnih čestitki, stolnog kalendara i koječega drugog iz udruge slikara koji slikaju ustima i nogama. Uvijek se razveselimo, pogotovo ja. I nema veze što se tu pomalo radi o emocionalnoj ucjeni, jer oni bez pitanja pošalju svoj paket igrajući na vaše osjećaje kako biste se osjećali krivim ako ne platite. Meni to ne smeta, a ne smeta mi niti to što pošalju uplatnicu na kojoj je sve upisano osim iznosa kojeg trebate uplatiti. Svake godine uplatimo malo više, nego je naznačeno koliko košta komplet, kako su, pretpostavljam, i htjeli. I nije mi žao. I opet ćemo, i idućeg Uskrsa, i onda opet za Božić, sve dok nam budu slali i dok budemo mogli uplaćivati. Iako prazne, te čestitke su jedine koje svake godine dobijemo. E da, skoro sam zaboravio, tu je i UNICEF. I oni nas se uvijek sjete s prigodnom čestitkom koja nam već krasi kuhinju.

Drugi opipljivi vjesnik zime mi je lagana promjena jelovnika. Jela postaju teža i masnija, jer treba nekako prebroditi ove hladne dane. I nema veze što je vani proljetno vrijeme, kalendar kaže da je vani studeni i da hladan vjetar puše, te stoga treba puno kalorija unijeti. Dođem tako neki dan doma i dočeka me ovo na stolu:




Ako vam se ova kobasica učinila tvrdom i žilavom, u pravu ste. Niti knedle nisu puno zaostajale. Obično, ali to ponajviše ovisi o situaciji, zapravo preferiram tvrde i žilave kobasice, te čvrste i pune knedle. Jedno je sigurno, moj kućni ljubimac ima smisla za aranžiranje hrane. Mislim da je tome zaslužna Večera za 5 koju volimo pogledati.

Još da mi je samo osjetiti u zraku onaj neki miris snijega.

0 komentara: