U borbi protiv predrasuda

31 kolovoza 2009

Taj sažetak nije dostupan. Kliknite ovdje da biste vidjeli post.

Klikni za ostatak posta...

Bazhe: Damages

28 kolovoza 2009

Zbog dvije stvari sam uzeo u ruke ovu knjigu. Prva je bila to što se radi o «gay» knjizi, a druga to što ju je napisao Makedonac koji je imigrirao u Ameriku, te knjiga zapravo opisuje jedno sasvim netipično i tužno odrastanje u Makedoniji 80-tih, u vrijeme početka raspada Jugoslavije. Nisam nikada bio u Makedoniji, a površno sam upoznao svega nekoliko Makedonaca, pa mi je ova knjiga ujedno predstavljala priliku da nešto više saznam o toj, kako mnogi kažu, prelijepoj zemlji punoj kontrasta i burne povijesti. I s te strane knjiga me nije razočarala, a daje i savršen uvid u balkanski mentalitet, toliko prisutan i kod nas.

A kada sam već kod Makedonije. sutra (petak) na HTV1 u 21.00h je repriza filma o Aleksandru Velikom, pa ako ga kao i ja do sada niste pogledali, eto prilike.

Damages su memoari u potpunosti zasnovani na stvarnim i gotovo nevjerojatnim događajima. Kako autor sam kaže, istina i život su stvarno čudniji od fikcije. Bazhe je rođen i odrastao u Makedoniji, ali danas već preko jednog desetljeća živi u Americi u dugogodišnjoj vezi sa svojim partnerom Fredom. Bazhe je pisac, pjesnik i slikar, a ovo mu je prva knjiga proze.

Nakon smrti okrutnog oca, Bazhe se vraća iz Amerike u Makedoniju kako bi se brinuo o majci koja umire od raka. U isto to vrijeme Bazhe, nakon 30-ogodišnje potrage, napokon upoznaje svoju biološku majku koja ga iz Splita dolazi posjetiti u Makedoniju. Dok teško pokretna majka boluje u prizemlju kuće, Bazhe skriva biološku majku na katu te joj priča o svom nesretnom djetinjstvu i odrastanju.

Bazhe je bio usvojen kao šestomjesečna beba, te je odrastao uz osjećaj da zapravo nigdje ne pripada. Njegovi usvojitelji, otac, strogi tiranin i viskopozicionirani uvjereni komunist i majka, lokalna ljepoticu kojoj je imidž njezine obitelji bila najvažnija stvar na svijetu, su ga ipak neizmjerno volili, kao i on njih, ali njihov odgoj i pogledi na život, kao i sam njihov život u troje koji je bio pun konflikata, ostavili su teške posljedice na Bazhea. Gotovo da se radi o stereotipu, kada neki pokušavaju pronaći uzroke homoseksualnosti u odgoju i utjecaju okoline: distanciran i strog otac kojeg je nemoguće zadovoljiti, te zaštitnička majka. Bazhe u intervjuu kojeg sam pročitao kaže da njegov odgoj ipak nije imao veze s njegovom homoseksualnosti, te da je on oduvijek znao da je homoseksualac.

Pratimo Bazhev život od ranog djetinjstva i adolescencije u kojima se osjećao izolirano i usamljeno, te mu je najveća želja bila imati barem jednog prijatelja, što mu roditelji nisu dozvoljavali pod izlikom da je on bolji od svih te da ga nitko nije vrijedan, preko sablažnjivanja susjeda u malom makedonskom mjestu svojim androgenim izgledom i nekonvencinalnim ponašanjem, prvih seksualnih kontakata u vojsci, prve velike ljubavi, skandala na fakultetu, očajničke potrage za ljubavi i prijateljstvom koja ga odvodi u promiskuitetno ponašanje, bijega u Tursku gdje kao transvestit živi s bogatim muškarcem, pa sve do nevjerojatne brige i odanosti prema jedinoj majci koju je imao – onoj koja ga je odgojila. Ono što je Bazhe prošao, svu tugu i zlostavljanja, nijedno dijete ili ljudsko biće ne bi smjelo proći. Ipak, Bazheov neslomljiv duh, hrabrost i optimizam u nijednom trenutku nisu mu dozvolili da se slomi, te on ipak pronalazi svoju sreću i mir.

Bazhe piše vrlo pitko, te je knjiga, iako na engleskom, lako razumljiva čak i ako vam engleski nije savršen. Valjda je uzrok tomu to što engleski nije Bazheov materinji jezik, te su mu rečenice jednostavne. Ali to nije ikakav nedostatak, zapravo potpuno suprotno. Bazhe pripovijeda s velikom lakoćom, opisi su detaljni i nevjerojatno realni, rečenice su prelijepe, a s izuztenom lakoćom gradi uzbudljivu priču koja niti u jednom trenutku ne postaje dosadna. Odlično funkcionira i način na koji je priča ispričana. Miješa se sadašnjost i prošlost, te postupno upoznajemo i počinjemo shvaćati Bazhea kroz događaje iz njegove prošlosti koje prepričava svojoj biološkoj majci.

Knjiga je toliko toga. Uzbuđujuća, ozbiljna, zastrašujuća, šokantna, poetska, nježna, osjećajna, tužna, optimistična, mudra, erotska, puna energije i brutalno iskrena. Detaljno opisujući šokantne događaje i analizirajući svijet i ljude oko sebe, Bazhe ne štedi ni sebe ni druge. Sadržaj i tijek radnje se lako prate, ali kompleksnost tema koje knjiga dotiče je upravo nevjerojatna. Obitelj, brak, odrastanje, svijet odraslih i svijet djece, izdaja, razočaranje, ponos, stid, država, institucije, totalitarnost, demokracija, moderni imperijalizam, materijalizam, korupcija, ucjena, škola, tinejdžerska zlostavljanja, vojska, usamljenost, bol, bolest, smrt, ljubav, mržnja, sreća, patnja, silovanje, Balkan, Makedonija, raspad Jugoslavije, rat, Amerika, Turska, vjera, kršćani, muslimani, religijski fundamentalizam, nacionalizam, seksizam, šovinizam, povijest, zatucanost, tračanje, zloba, licemjerje, provincijalziam, zavist, manipulacije, dobrota, nježnost, priroda, karma, umjetnost, poezija, erotika, seks, homoseksualnost, transvestizam, homofobija, suosjećanje, invalidnost, prijateljstvo, odanost, poštenje, optimizam, iskrenost, kajanje, oprost i još toliko toga. U cijelom tom košmaru, Bazhe gotovo gubi život, ali spas ipak pronalazi u Americi.

U određenim trenucima me je zasmetalo što Bazhe na toliko mjesta zamjera ljudima zatucanost, uskogrudnost i olako osuđivanje, ali često se i sam hvata u klopku olakog osuđivanja drugih, ne pokušavajući se dovoljno postaviti u tuđu kožu i razumjeti nečije postupke. Čak mi se čini da ponekad i sam sebi dozvoljava da mu razmišljanja vode određene predrasude, a u isto vrijeme kada je riječ o nekim drugim stvarima, takvo ponašanje drugih osuđuje. Mislim da bi se homoseksualci posebno trebali zamisliti prije li nekoga olako osude ili si dozvole razmišljati rukovodeći se predrasudama. Nismo li upravo i mi žrtve olakog osuđivanja, neznanja i predrasuda?

U knjizi se zapravo radi o potrazi za vlastitim identitetom i slobodom koji se kriju negdje njegovom u djetinjstvu, mladosti, društvu, njegovoj usvojenosti i homoseksualnosti, ali i u onom vječnom općeljudskom pitanju kojeg si svi postavljamo neovisno o bilo kakvim društvenim utjecajima: Tko smo i što smo? Iako Bazheova homoseksualnost igra značajnu ulogu u knjizi, rekao bih da je ovo knjiga za sve, bez obzira na nečiju seksualnu orijentaciju, te da svatko u njoj može prepoznati vlastita razmišljanja ili iz nje ponešto naučiti.

Radi se o nevjerojatnoj i zadivljujućoj knjizi koju sam jednostavno gutao, gotovo ne vjerujući što čovjek u životu može proći. Mislim da ova knjiga svakome može poslužiti kao inspiracija da se zapita tko je i što je, što čini u životu i da možda počne malo drugačije gledati na stvari oko sebe. Možda čak i da postane malo hrabriji.

Ako bih trebao dati neku preporuku, onda bi to bilo: svakako pročitajte. Problem bi mogao biti jedino to što nisam siguran da se kod nas može nabaviti. A što da vam kažem, imate Internet…

Na samom kraju knjige Bazhe kaže nešto što sam i ja ovdje često puta ponovio, a to je da ipak nije dobro previše razmišljati i analizirati stvari. Previše analiziranja ponekad samo komplicira stvari i događaje, jer oni rastavljeni na svoje sastavne dijelove onemogućavaju sagledati cjelinu.

http://www.bazhe.com

Klikni za ostatak posta...

Malo čišćenje

21 kolovoza 2009

Malo sam čistio, što mi i nije baš najdraža aktivnost. Moju fobiju od redovitog čišćenja doma, kućni ljubimac je vrlo zgodno sumirao tako da je našem usisavaču dao prikladno ime: mali zeleni. Kužite, zelene je boje, relativno je mali i ja ga se kao strašno bojim dirati, kako bi se valjda i svi ljudi trebali bojati malih zelenih, marsovaca i ostalih stanovnika nepoznatih nam planeta. Razmišljam, možda bismo mogli angažirati nekoga tko se specijalizirao za čišćenje? Recimo ovaj Chris… Bilo bi u svakom slučaju zanimljivo.



U BBC-jevom prilogu je Chris istaknuo jednog klijenta koji je jedino tražio da mu promijeni sve žarulje u kući, iako su sve bile ispravne. Možda isprva zvući čudno, ali ako se uzme u obzir da je za to potrebno višestruko penjanje na ljestve, klijentov zahtjev postaje sasvim razumljiv.
Chris ima i svoju internetsku stranicu, a u dijelu s preporukama, najzanimljivija mi je ona gdje ga hvali bračni par koji ga je angažirao kao iznenađenje za 21. rođendan svoje kćeri. Ima svakakvih perverznjaka na ovom svijetu…

Ali malo sam skrenuo s teme, jer nisam htio ovdje o takvoj vrsti čišćenja. Radi se zapravo o tome da sam malo čistio po blogu, ne pretjerano, samo malo. Primjetio sam da je ostalo vrlo malo aktivnih gay blogera. Neki blogeri su zadnji post objavili prije godinu ili više, a neki su i sasvim ugasili svoje blogove. Ove koji su zatvorili svoje blogove sam uklonio s popisa, a za one koji nisu ništa objavili još od stoljeća sedmog, nadam se da će se ipak predomisliti.

Od moje poduže liste uglavnom gay blogova, vrlo malo ih je ostalo aktivnih. Izgleda da blogovi više nisu u modi. Stoga sam s desne strane uključio simpa mali gadget koji s mog popisa blogova automatski objavljuje samo deset onih koji imaju nove postove. Ipak, klikom na “pokaži sve”, možete dobtiti cijeli popis. Ako netko zna za još koji zanimljivi i ćudoredni gay blog (kao što je to uostalom i moj) slobodno neka ostavi poruku. Volim čitati gay blogove, što-ja-znam, valjda mi to pruža određeno unutarnje smirenje jer vidim da ima još sličnih meni. Nemojte se uvrijediti, kolege blogeri, nikako ne tvrdim da ste i vi udareni kao i ja.

U općoj oskudici gay blogova, htio sam dati podršku i ukazati vam pozornost na dva relativno nova bloga. Jedan se u međuvremenu ugasio, tako da ništa od toga, ali je zato drugi još ovdje. Vjerojatno ste ga već i primjetili. Jedino mislim da je vlasnik sasvim fulao ime svog bloga. Nazvao ga je «Još jedan g blog», kao da ih ima tko zna koliko, barem ovih aktivnih. Bolje da ga je nazvao «Konačno još jedan g blog». Unatoč problemima, vlasnik pokušava normalno živjeti i pozitivno gledati na svijet. Zar se u tome ne možemo svi lako pronaći? Uglavnom, radi se o vrlo zanimljivom blogu i preporučam da ga svako posjetite, a onda i nastavite čitati i dalje. Nadam se samo da mu neće pisanje bloga brzo dosaditi, kao što je to mnogima ranije.

U sklopu moje male akcije čišćenja, maknuo sam i "play listu". Počela mi je ići na živce, uključivala se sama od sebe, iako sam u postavkama odredio da se aktivacija tj. play vrši isključivo na klik posjetitelja, većina pjesama je postala samo 30-sekundni isječak (autorska prava, bla, bla...), tako da je moja play lista otišla u povijest. Nekako si mislim da nitko baš neće za njom suze roniti.

Još jedna mala novost kod mene je i to da sam uveo mogućnost ocjenjivanja postova. Pa evo, raspalite i budite iskreni. Ako mi se ne svide ocjene, lako ja to sve maknem…

Klikni za ostatak posta...

Psihološkom terapijom nije moguće promijeniti seksualnu orijentaciju

19 kolovoza 2009

Vodeća američka strukovna udruga psihologa (APA) objavila je 4. kolovoza 2009. godine službeno priopćenje u kojem savjetuje psihologe da ne potiću svoje pacijente u vjerovanju da terapija može promijeniti seksualnu orijentaciju.

U pripćenju stoju da ne postoje znanstveni dokazi da terapija može pretvoriti homoseksualce u heteroseksualce. APA radna skupina je proučila 83 različite znanstvene studije na engleskom jeziku koje su provođene od 1960. do 2007. godine, te su utvrdili da u njima ne postoji ništa što može sugerirati da terapija može pomoći usmjeravanju pripadnika seksualne manjine (izraz koji obuhvaća sve vrste i stupnjeve privlačnosti prema istom spolu) prema heteroseksualnosti. Štoviše, radna skupina je objavila da nije pronađeno dovoljno dokaza da takva terapija ne ostavlja štetne posljedice za pacijente.

Predsjednica radne skupine Judith M. Glassgold, PsyD je rekla: «Najveći dosegnuti rezultati pojedinih proučavanih studija bili su ti da su određeni pojedinci naučili kako ignorirati ili ne djelovati po pitanju homoseksulane privlačnosti. Ipak, iste te studije ne daju odgovor na pitanje za koje pojedince je to bilo moguće, koliko dugo su trajali rezultati te kakve su njihove dugoročne posljedice za mentalno zdravlje tih pojedinaca. Također, ti rezultati su uvelike manje vjerojatni za osobe koje od početka privlači samo vlastiti spol.»

Još sredinom 70-tih godina APA organizacija je utvrdila da su homoseksualnost i njezine varijacije normalni vidovi ljudske seksualnosti te se ne trebaju smatrati pataloškim oblicima ponašanja kojima je potrebna terapija. Ovo novo pripćenje samo potvrđuje takav stav.

Novo priopćenje govori i o onima koji traže pomoć jer im se seksualni identitet suprotstavlja osobnim religijskim uvjerenjima. Prema takvima treba biti potpuno iskren i otvoreno im reći da se seksualna orijenatcija ne može mijenjati pomoću bilo kakvih terapija te ih se treba savjetovati kako ostvariti osobne ciljeve kroz prihvaćanje vlastite seksualnosti u svijetlu njihove religije. Mladima, kao i odraslima, koji traže terapeutsku pomoć vezano uz vlastitu homoseksualnu orijentaciju, potrebno je pružiti pomoć i savjetovanje u smjeru prihvaćanja vlastitog seksualnog identiteta i nošenja s društvenim reakcijama na taj identitet.

Priopćenje savjetuje roditelje, skrbnike, mlade i njihove obitelji da izbjegavaju orijentacijske tretmane koji prikazuju homoseksualnost kao mentalnu bolest ili razvojni poremećaj te da umjesto toga potraže psihoterapeutsku pomoć, društvenu potporu i obrazovne usluge koji daju točne informacije o seksualnoj orijentaciji i seksualnosti, da povećaju potporu u obitelji i u obrazovnom sustavu i smanje odbacivanje mladeži koja pripada seksualnim manjinama.

APA je izdala ovo pripoćenje u svijetlu pojačanih napora nekih koji tvrde da se seksualna orijenatcija može promijeniti pomoću terapije te da homoseksualnost predstavlja mentalni poremećaj.

Klikni za ostatak posta...

Kolovoške misli

18 kolovoza 2009



Danas sam radio moj omiljeni ljetni recept. Piletina s paradajzom, paprikama, lukom, bosiljkom… Bio sam posebno avanturistički raspoložen, pa sam ružmarin iz originalnog recepta zamijenio s nekoliko malih lovorovih listova. Stavio sam i više bosiljka, te, umjesto jedne, dva paradajza i dvije paprike. Isplatilo se.

Obožavam paradajz. On mi je jedna od najsnažnijih asocijacija na ljeto, posebno na kolovoz. A ovaj jednostavni recept, za koji opet snažno apeliram da ga svakako probate, ne može se nikako drugačije opisati nego hrana bogova. I to onih iskonskih antičkih, grčkih i rimskih. Na stranu što niti Grci niti Rimljani nisu uopće znali za paradajz, a kamoli ga jeli, jer je u Europu došao iz Amerike tamo negdje u srednjem vijeku.

Gotovo da mi je za ne povjerovat da se stari Grci i Rimljani nisu sladili paradajzom, jer Mediteran = paradajz, barem za mene. Ali kako su bogovi svemoćni, siguran sam da su Zeus, Apolon, Atena, Dioniz, Jupiter, Bakus, Neptun i ostali, na svojim nebeskim pašnjacima itekako uzgajali rajčicu i možda baš pravili ovakav isti ručak. Možete li zamisliti išta mediteranskije od pomiješanog okusa paradajza, češnjaka, bosiljka, bijelog vina i maslinovog ulja? Čak je i moj kućni ljubimac lizao prste i hvalio me. Nisam ga zbog toga posebno nagradio, to smo jučer obavili. Mislim, ipak smo mi u određenim godinama…

Nije mi namjera bila zvučati kao (meni obadvojica antipatični, ali dozvoljavam da sam zapravo u biti na njih samo ljubomoran) Rene Bakalović i Veljko Barbieri. Htio sam pisati o nečemu sasvim drugom, ali kad su me misli odvukle na sasvim drugu stranu.

Guštajući u današnjem božanskom ručku (kako rekoh, to je prije svega zasluga paradajza, a ne kuhara), sjetio sam se plakata za jedno Splitsko ljeto od prije nekoliko godina kojima je Zagreb bio obljepljen. Prikazivao je pomidore i preko njih jednostavni bijeli natpis. Plakat mi se urezao u pamćenje jer sam u to vrijeme pomislio kako je baš pogodio u sridu. Da, to je ono što me asocira na ljeto, da, zbog tog plakata bih mogao pogledati neku predstavu. Iako nisam neki kulturnjački tip, mogao sam se zamisliti kako nakon vrućeg ljetnog dana uživam na nekoj večernjoj predstavi na otvorenoj pozornici ispod ljetnog splitskog neba. Toliko mi je taj plakat bio privlačan.



Malo sam se pomučio dok sam pronašao plakat na webu, jer sam ga svakako htio staviti u ovaj post. Tražeći ga, naišao sam i na ovo:

Vizualni identitet 48. splitskog ljeta i rajčice jarko crvene boje koje prekrivaju cijeli plakat, kaže Boris Ljubičić, ne povezujemo sa kulturom, nego sa splitskim Pazarom. Crvene i zrele rajčice, kako objašnjava autor, nisu pogodne za gađanje glumaca. Radi se o tipičnom promašaju, tvrdi Ljubičić, kojim se željelo postići odmak od standarda, pa se zapalo u klopku konzumnog proizvoda koji je eto u modi, baš ljeti kao što je i sam Festival.
Josip Vrančić smatra da se o motivu rajčica može govoriti kao o odnosu urbanog i ruralnog. Da su ruralne, ističe Vrančić, vjerojatno ne bi ovako suhoparno sličile jedna drugoj baš kao da su genetski modificirane, čime opravdavaju naziv autorskog studija »Laboratorium« iz kojega su ponikle.
Sve je tako laboratorijski sterilno, nadodaje, a u rajčicama nema ni svježine, ni mirisa, ni okusa, pa na žalost ne može biti ni »šuga«, ni ičega ekscesnog, tako specifičnog za splitsko htijenje za tronom hipertemperamentne i naglašeno ulično-pučke mediteranske metropole, a ni razlikovnoga kad se uzmu u obzir neke španjolske turističke fieste.

Svaka čast našim uvaženim dizajnerima i kulturnjacima, ali ne mogu ne zapitati se kome su namijenjene takve kritike? Vjerojatno nikome drugome osim drugim kritičarima. Iako ima istine u svemu što su rekli, meni je ipak važnije što mi je jedan plakat ostao u pamćenju i nakon sedam godina nakon što sam ga vidio na ulici. Ne mogu se sjetiti da mi je ijedan drugi plakat ostao u tako dubokom sjećanju i da je zapravo pokrenuo toliko emocija u meni, a što je najvažnije i pobudio interes za ono što oglašava. Nije li to bit dobrog plakata? Sjećam se da sam zbog tog plakata otišao na internet saznati nešto više o Splitskom ljetu. Na stranu to što zapravo nisam pogledao niti jednu predstavu s tog Splitskog ljeta (niti s bilo kojeg drugog)… Krivim činjenicu da te godine nisam išao u Split, a ne moju nezainteresiranost za kulturu. A što se tiče laboratorijske sterilnosti, zamislite da su autori plakata iskoristili fotografiju s vrha ovog posta?

Ali to je bilo prije sedam godina, idem ponovno naprijed, u bliskiju prošlost.



U današnji ručak stavio sam naš, svježi bosiljak s balkona. Kućni ljubimac mi je otrgnuo komadić, baš kao ovaj sa slike. Bosiljak je ključ ovog recepta.

Dobro napreduje naš bosiljak s balkona, dali smo mu i ime – Bosiljko. Istina, nije baš originalno ime i možda nije u skladu s njegovim kraljevskim statusom začina grčkih vladara, ali tako nam je došlo u trenutku kada je došao u naš stan. Jesi zalio danas Bosiljka? Dobro zvuči i nasmijem se u sebi svaki puta kada mi to pitanje postavi kućni ljubimac.

Inače, naša svaka biljka ima svoje ime. To nisu imena bez veze, imaju itekako dobru podlogu. Nadam se da mi nijedna od naših biljaka ne viri iza ramena, jer ovo što ću sada napisati, ni u ludilu ne bih rekao na glas pred njima. Kažu da biljke razumiju, pa ne bih htio da ijedna pomisli da nam je išta manje draga od neke druge. To su naša djeca, reklo bi se. Ipak, najdraži su nam Eustahija i Pero. Neka mi Pero i ostali oproste, ali Eustahija nam je ipak najveća miljenica, jer je najduže s nama. Inače, Pero joj je najbolji prijatelj i susjed.

Volimo naše biljke i veselimo se svakom njihovom novom listu, zabrinuti smo svaki puta kada se neki list osuši. Ne razgovaramo s njima, ali im se na glas divimo i komentiramo ih. Kućni ljubimac stalno nešto petlja oko njih. Te ih veže, umeće štapove, briše lišće, te ih zaokrene za punih 5 stupnjeva, te ih pomakne za punih 5 centimetara, sve to ne bi li pronašao za njih idealan položaj. Tijekom zime čak stavlja jednu malu stolicu ispred Eustahije i Pere, kako im ne bi bilo prevruće zbog radijatora u blizini. Neki dan je došao doma sav ozaren jer je kod nekoga uspio iskamčiti komadić lijepe i mekane trake kojom će moći za štap privezati Eustahiju. Naime, bojao se da joj je prethodna traka možda preoštra te bi ju mogla oštetiti.

Problem je što biljke ne pričaju, pa je potrebno biti strpljiv i pažljiv i promatrati neke druge znakove. I zaista, često se zateknem kako buljim u Eustahiju ili Peru ili neku drugu našu biljku i iskreno im se u sebi divim.

I dalje uživajte u ljetu.

Klikni za ostatak posta...

1001 noć - كتاب ألف ليلة و ليلة

17 kolovoza 2009

Slučajno mi dopala ruku knjiga «Culture Shock! Morocco: A Survival Guide to Customs and Etiquette». Radi se o turističkom vodiču za Maroko iz serije Culture Shock! Guides, namjenjenom onima koji namjeravaju ostati duže vremena u Maroku, ali i svima onima koji bi htjeli barem malo zagrepsti ispod površine i saznati nešto o kulturi, tradiciji, povijesti, običajima i svakodnevnim navadama lokalnih ljudi, a sve to iz perspektive zapadnog čitatelja. Naravno da sam ju objeručke zgrabio, ponajviše zbog toga što me na neki čudan način privlači i fascinira arapska kultura.

Knjiga je laganini napisana, duhovito i pitko i nadasve zanimljivo. U seriji Culture Shock! obrađene su mnoge zemlje, pa ako imate neku zemlju koja vas posebno zanima, svakako preporučam vodič ove vrste. Bilo bi zanimljivo pročitati i onu o Hrvatskoj, samo ta još nije napisana.

Razmišljao sam koji bih detalj iz knjige mogao izdvojiti? Što očekivati kada vas Marokanac pozove u svoj dom na večeru? Razlike u položaju žena i muškaraca? Razlika između privatnog i javnog? Što Marokancima predstavlja prijateljstvo? Islam u životu običnog Marokanca? Što je to hshuma? Koja je tipična hrana? Gdje jesti, a gdje spavati? Što piti? Koji se praznici slave? Što misle o zapadnjacima? Kako se ponašati u javnoj kupelji odn. hamamu? Kako se na arapskom kaže dobro jutro? Kakav im je TV ili radio program? Koje su regije i značajniji centri i turističke atrakcije? Ima toliko toga...

Ali poznavajući vas, znam što bi vam moglo biti zanimljivo. Jeste li tako npr. znali da je sasvim normalno ako se na ulici dva Marokanca drže za ruke? Ali to je samo izraz prijateljstva... No isto tako, jeste li znali da su homoseksualni odnosi među mladićima koji nisu oženjeni sasvim normalna i raširena pojava, iako se o tome ne priča? Obično je to veza jednog starijeg i jednog mlađeg mladića. Kada se stariji oženi, mlađi si nađe novog, ovog puta mlađeg od sebe i to traje sve dok se on ne oženi, i tako u nedogled... Inače, neoženjen muškarac je nepoznanica u Maroku. Jednostavno se svaki muškarac mora oženiti.

Dok sam prema nekim velikim kulturama prilično indiferentan, zanimljive su mi, ali ne mogu reći da nešto osjetim ili se uzbudim pri samoj pomisli na njih, kao što su to na primjer indijska ili kineska, neke druge me privlače iz meni neobjašnjivog razloga. Među takvima je i arapska kultura, od Bliskog istoka pa do zapada sjeverne Afrike i juga Španjolske. Glazba, arhitektura, umjetnost, mozaici, hrana, začini, odjeća, beduini, pustinje, deve, oaze, trbušni ples, hamami, Arapi, Berberi, Kazablanka, Marakeš, Tunis, Alžir, Kairo, Beirut, Oman, Jordan, Saudijska Arabija, Mezopotamija, Alhambra, okusi, mirisi, kus-kus, zvukovi, sve mi je to strašno egzotično, blisko, strano, privlačno, zastrašujuće, sve odjednom.

Tko zna, možda je na mene utjecala Šeherezada i njezin Sinbad, Aladin, Ali Baba i ostali o kojima sam čitao u djetinjstvu i koje sam jako volio. Znam da je moj pogled prilično romantičarski i zapadnjački (holivudski) površan, ali ne mogu si pomoći. Na trenutak ću zanemariti neke druge, manje privlačne dijelove ili običaje određenih arapskih prostora.

Uživao sam čitajući ovu knjigu. Za razliku od ostalih turističkih vodiča, u ovoj knjizi su turističke atrakcije samo sporedna stvar. U njoj se može saznati i nešto o povijesti Maroka, njegovim kontrastima, običajima, ali najinteresantnije mi je ipak bilo čitati o običnim ljudima i kako se međusobno odnose u svakodnevnom životu. Je, knjiga je napisana na tipično zapadnjački politički korektan način, da se nitko ne naljuti, ali svejedno imam osjećaj da daje prilično dobar uvid u ono što Maroko zaista jest. Pročitavši knjigu, došlo mi je da odmah rezerviram kartu za Maroko iako me je u isti mah i malo prizemljila, barem kad su u pitanju moja romantičarska maštanja (uglavnom potaknuta holivudskim filomovima) o zanosnim, uzbudljivim, seksipilnim i misterioznim jahačima deva kroz arapske pustinje.

Jedna od posebnih stvari koje me fasciniraju su arapski interijeri, bilo da se radi o palačama, džamijama ili običnim obiteljskim kućama. Rekao bih da su mi arapski interijeri najljepši interijeri uopće, na žalost vidio sam ih samo na slikama. Volio bih posjetiti Alhambru u Granadi. Pa i ona njihova fenomenalna unutarnja dvorišta kuća me strašno očaravaju. Kako je u arapskoj kulturi obitelj i dom svetinja, a sve vanjsko je baš to - vanjsko i strano, nije niti čudno da su toliko pažnje posvetili upravo ograđenim dvorištima, uređivanju interijera, a u isto vrijeme često zanemarili vanjske fasade koje su gotovo bez prozora, barem kada je su u pitanju tradicionalne obiteljske kuće.

Naravno, grijeh bi bio ne spomenuti i arapske muškarce koji mogu biti izuzetno zgodni, posebno oni kod kojih se izmješala arapska, židovska i europska krv. Istina takvi su u manjini, ali priznajem da su mi to općenito najzgodniji tipovi muškaraca. Pogledajte samo Španjolce… Da o Francois Sagatu i ne govorim, koji je libanonskog porijekla. Čisto estetike radi, primjećujem da su im i žene prilično lijepe. Objektivno, možda u prosjeku čak i ljepše od muškaraca. A i jednima i drugima su oči najizraženije. Duboke, tamne, tople, misteriozne, opasne, nepovjerljive, uzbudljive, jebozovne... Možda je to ipak samo mediteranski tip koji se meni sviđa? Mediteranski lonac izmješanih rasa?





Evo i malo arapske glazbe od fenomenalne Natache Atlas, svjetski poznate world music pjevačice egipatskog porijekla koja u ovoj pjesmi kaže «Zašto ratujemo kada smo svi jednaki?». Na arapskom to bi bilo ليش نتعارك ونحن كلنا سو



Iako nije Natachi ni do koljena, glazbe što se tiče, evo pjesmice Amr Diaba (punim imenom Amr Abdel Basset Abdel Azeez Diab ili عمرو عبد الباسط عبد العزيز دياب), također Egipćanina, tek toliko da vidite na što se pale ljubitelji muškog spola u arapskom svijetu (i ljubiteljice, naravno), gdje je Amr zvijezda br. 1. Mislim ono, zvuči seksi... Amr, Amrrr, Aaaaammrrrrr... ah, uh, da, uuu, daa, to mi radi... A i pjesmica je strašno zarazna (Zauvijek s tobom - تملي معاك), zlobnici bi rekli zato jer je više španjolska nego arapska... Spot je snimljen u Češkoj.



Još puno arapske glazbe na odličnom blogu www.arabicmusictranslation.com na koji znam povremeno svratiti.

Slike govore više od riječi.









Još nešto prekrasnih slika nakon linka.































































































Klikni za ostatak posta...