BB, Hrvoje, dvoličnost i još koješta

Opa, dva posta zaredom o Big Brotheru. Možda bih trebao prihvatiti savjete iz nekih prijašnjih komentara kako je život bez TV-a puno bolji.


Ne znam jesam li ja konzerva, autohomofob, licimjer, dvoličan ili nešto peto, ali gledajući večeras Big Brother čini mi se da je Hrvoje malo pretjerao. Istina malo je i popio, ali kažu “što trijezan misli – pijan govori”.

Evo biti ću u potpunosti iskren i izložiti se opasnosti da me se ovdje razapne. Ali ako već čitate moje postove onda barem trebate znati s kime zaista imate posla.

U mom prvom postu o Big Brotheru htio sam se izdići iznad samoga sebe i prešutiti jednu stvar. Radi se o tome da me je u prvi tren zasmetalo što su u BB stavili jednog toliko feminiziranog homoseksualca. I nije me to smetalo zbog njegove feminiziranosti kao takve, nego što sam smatrao da će naša javnost, ovakva zadrta kakva već je, time samo učvrstiti svoju odbojnost i averziju prema homoseksualcima. Smatram da sam bio u krivu, jer da je ostalo samo na njegovoj feminiziranosti i da se Hrvoje mogao barem malo suzdržati od seksualnih komentara i aluzija vjerujem da bi i većini javnosti postao simpatičan. Znate ono, “Nemam ništa protiv homoseksualaca koji su benigni, aseksualni, koji eto tako postoje, kojima se ne diže kurac na zgodne frajere i ne jebu ništa sa strane, dakle koji su po tom pitanju drugačiji od svih nas heteroseksualaca koji stalno mislimo na seks”.

No Hrvoje se nije mogao suzdržati. Sa stanarkama komentira muške stanare, tko mu se sviđa fizički; kako bi sa Stipom rado nešto konkretno; kako mu nedostaje seks i kako bi najradije od Big Brothera zatražio vibrator; izjavljuje da je spavao sa 70 muškaraca; izjavljuje da bi Gorana volio za dečka; kako bi volio da ga Arsen pukne; otvoreno se nabacuje Goranu i govori mu kako mu je napet i seksipilan; Goranu se nudi da mu pomogne prilikom masturbacije ako mu se umori ruka; dok Goran s Ivanom leži u krevetu u nekom polusnu, transu ili što ja znam gdje, Hrvoje im se uvaljuje u krevet i počne Gorana češkati po glavi preko Ivanine glave nadajući se da će Goran misliti kako ga u stvari češka Ivana... I onda sve to ode ispričati drugim curama i sav uzbuđen izjavljuje kako misli da je Goran ipak znao da ga to on češka i kako mu nije smetalo, ali nije ništa rekao, i kako misli da se zaljubio u Gorana (inače Hrvoje ima dečka koji ga vani čeka).

I zapravo nije to ništa strašno i ne bi tako niti trebalo biti, jer ako ostali mogu, zašto i on ne bi mogao otvoreno pokazati svoje osjećaje i simpatije prema nekome (na stranu što je taj netko heteroseksualnac, barem kako sam za sebe tvrdi)? Pa čak i ostali stanari to čini se dobro prihvaćaju i shvaćaju kao zajebanciju. Evo i Arsen je danas dao “gimme five” Hrvoju nakon što je Hrvoje izjavio da bi volio da ga Arsen pukne (rekoh ja, treba Arsena za premijera). Ali nisam siguran da i ostatak javnosti to tako vidi, jer mi ne živimo u idealnom društvu i još je dalek put da dođemo do neke barem elementarne snošljivosti prema drugačijoj seksualnoj orijentaciji.

RTL je dobio što je htio, show, kontroverzu, skandal, gledanost. Boli njih 8===D za homoseksualce i što će javnost o njima misliti. U redu da smo mi normalna zemlja u kojoj je biti gay barem donekle normalno, zemlja u kojoj postoji više javno priznatih osoba homoseksualca koji se ne srame onoga što jesu i za koje javnost zna ono što jesu, a ne zemlja u kojoj se, uz rijetke iznimke, otvoreno o svojoj (homo/bi)seksualnosti usude progovoriti samo koreografi koji tuku balerine, frikovi stilisti kojima je uzor Michael Jackson (barem prema broju plastičnih operacija), travestiti na privremenom radu u Sloveniji, a evo sada i Hrvoje koji danas u Big Brotheru izjavljuje “Dovedite mi Gorana da mu popušim kurac”. I da smo mi takva normalna zemlja, jedan peder manje-više, bio on ovakav ili onakav, ne bi ništa posebno značilo. No mi nismo takva zemlja.

Žao mi je ako ću neke razočarati, ali nismo svi homoseksualci takvi. Istina, većina nas bi vrlo rado popušila Goranov kurac, ali ne bismo to izjavili na televiziji. Isto kao što bi vjerojatno većina strejt muškaraca, uključujući i one u kući, pojebalo Vitu, ali to ne izjavljuju toliko otvoreno, barem ne riječima “Dovedite mi Vitu da ju pojebem u pičku”.

Da se razumijemo, Hrvoju ništa ne nedostaje. Završio je fakultet, radio u banci, ima dečka dvije godine i to što je on feminiziran ne tiče se nikoga drugoga osim njega. Hrvoje je, za razliku od drugih, iskren, kaže ono što možda i ne bi trebao, pomalo naivan (inače ne bi bio u BB-u), hrabar (inače ne bi bio u BB-u) istina, i tračbaba je, ali u njemu nema nikakve zloće. Reklo bi se, vrlo simpatičan dečko. On to uistinu i je. Ali pitam se što prosječan Hrvat gledajući Big Brother misli o njemu i na osnovu toga općenito o homoseksualcima?

Kada sam ja tako divan i krasan, uzoriti peder, mogao sam se ja prijaviti i tako popraviti sliku javnosti o nama? Mogao sam, ali nemam muda, a osim toga nemam nikakve želje sudjelovati u bilo kakvom show-u, a kamoli realityu. Plus niti nisam tako divan, niti krasan, a pogotovo nisam uzorit. Nisam li i ja dvosmisleno komentirao neke BB stanare, pripadnike jačeg (i ljepšeg) spola i to ne samo na mom blogu? Zar nisam upravo ja objavljivao postove iz kojih su ispadale nabrekle kurčine i dlakave šupčine? Jesam, i opet ću. Zar nisam ja napisao da svršavam čim vidim Chris Melonija ili Colina Farella, i to baš tu, na ovom blogu koji je dostupan svakome? I što je sada to drugačije od izjave da želite nekome popušiti kurac? Nema nikakve razlike osim što moj blog dnevno posjeti tu i tamo netko (i to uglavnom oni koji ionako žele gledati i čitati o kurčinama, isprike onima koji se takvima ne smatraju), a BB dnevno gleda nekoliko stotina tisuća. Nisam li dvoličan, i to debelo?

Nadam se da me niste krivo razumjeli. Ne mislim da sam ja išta bolji, moralniji, bolji primjer, ili bilo šta drugo bolje od Hrvoja. Dapače, možda je on bolja osoba od mene. Ali opet nadam se da ste i shvatili ono što ovim postom želim reći, a to je da mislim da će Hrvojev boravak u kući samo još više ojačati predrasude koje vladaju prema homoseksualcima.

Možda sam u krivu (vjerujte, jako bih volio da sam u krivu), možda krivo gledam neke stvari, možda sam licimjeran, dvoličan, konzerva, kukavica, autohomofob...

Možda je to pravi put, biti iskren i otvoren do kraja bez obzira što misli okolina oko tebe. Možda tako i treba, glavom u zid pa kud puklo da puklo. Vrijeme će pokazati.

BB, Arsen, fotomontaže i još koješta

Da vam uštedim vrijeme i trud na komentare, ponovno ponavljam i priznajem, nemam život, gledam Big Brother i baš me briga što se tamo nema puno toga naučiti i baš me briga koliko imam godina i što bih se trebao ponašati više u skladu s njima. I ne zanima me što će netko zbog toga o meni misliti, jer pogledajmo si u oči, osim što gledam zatupljujuće emisije još i lažem o tome. Izigravam cool frajera koji okolo priča kako samo tu i tamo to pogleda po nekoliko minuta. Dakle, ljudi oko mene u stvarnom životu ni ne sanjaju s kakvim primitivcem imaju posla. A vi? Ma baš me briga i za vas, jer ste vi to ionako već od ranije znali.

Uglavnom gledamo mi tako danas BB... Moram opet malu digresiju napraviti. Vi nemate pojma koju muku ja doma moram mučiti da se izborim za sat vremena mira i uživanja u BB-u. Mom kućnom ljubimcu je BB prilično dosadan i zna ponekad usred emisije očajnički zavapiti da do kada to traje i da on to više ne može gledati i da stišam ton jer se sve trese (a moram pojačati ne da ne bih propustio niti jednu riječ). I onda samo kada se sjetim kako potiho u sebi mislim da sam u našoj vezi ja intelektualno superiorniji.

Uglavnom dosta o meni i mom kućnom ljubimcu, prava tema je Arsen, tko drugi. Ma ne radi se zapravo o nekoj velikoj temi, jer se samo htio osvrnuti na razgovor stanara u današnjoj emisiji o Hrvoju.

Dok se Hrvoje u ispovjedaonici jadao Big Brotheru kako razmišlja o tome da odustane i izađe iz kuće, stanari su primjetili da s njim nešto nije u redu i da često odlazi u ispovjedaonicu. I tako se svi stanari zabrinuli, a Vedran i Krešo (posebice ovaj potonji mali autohomofobni* izbljuvak) se naročito jako čude jer su svi prema Hrvoju bili fer i korektni. I na to, od svekolikog pučanstva obožavani Arsen izjavi ono što sam i ja u tom trenutku pomislio, te opere Vedrana i Krešu, nešto u stilu da zašto oni misle da su super što su prema Hrvoju fer i korektni unatoč tome što je Hrvoje gay (manje-više, zaboravio sam točno što je rekao). Svaka čast dragi moj Arsene (ovo “drag” i “moj” upotrebljavam bez imalo ironije). Go Arsen! Arsena za premijera!

Tražeći slike Arsena da ukrasim ovaj post, naletih na Indexovom forumu na temu gdje frikovi objavljuju fotomontaže stanara iz BB kuće. U stvari opet lažem, i inače non stop visim na BB forumima i pola tih fotomontaža je mojih ruku djelo. Ma opet lažem.

Nije za čuditi da je ove godine većina na gay temu. Prenosim nekoliko prilično zabavnih, a ostale jednako duhovite uratke možete pogledati ovdje.

I zaista, Stipe i Luigi, onako sami i cijelo vrijeme polugoli u onoj maloj BB kući, kao da su ispali iz Brokeback Mountain 2. Mislim ne bunim se, pogotovo kada je Stipe u pitanju.

* Radi se samo o mojoj zločestoj impresiji, nikako ne tvrdim da to on uistinu i je. Inače, “autohomofoban” je sada jako moderna riječ na svim gay forumima, pa rekoh, eto zgode da je i ja upotrijebim.

Za Mahmuda (16) i Ajaza (18)

Možda ste načuli na vjestima da se u New Yorku odvija opća sjednica UN-a na kojoj sudjeluje čitava hrpa predsjednika sa svih strana svijeta. U medijima je najeksponiraniji, čak i više od samog Busha, iranski predsjednik Ahmadinedžad.

Dotični se pojavio na javnoj raspravi sa studentima na sveučilištu Columbia, gdje je na pitanje jednog studenta o progonu homoseksualaca u Iranu odgovorio:

“U Iranu mi nemamo homoseksualaca kao u vašoj zemlji.”

Nakon te njegove izjave dvoranom se prolomila mješavina smijeha i glasnog negodovanja.

Naravno da ih nema kada ih tamo ubijaju po kratkom postupku. I ne samo njih, nego i preljubnice, trudne maloljetnice i tko zna koga sve ne, da o onima amputiranih nogu, ruku ili iskopnih očiju niti ne govorim. Po aktivistima za ljudska prava, od 1979. godine tj. od svrgavanja šaha Reze Pahlavija i dolaska na vlast ajatolaha Homeinija, u Iranu je pogubljeno 4,000 homoseksualaca, a sveukupno je oko 100,000 Iranaca pogubljeno po šerijatskom zakonu.

S Ahmadinedžadom se jučer sastao i naš predsjednik Mesić. Evo baš slušam na vijestima da mu to baš i nije bila najpametnija odluka, iako je bilateralni susret bio pod okriljem UN-ove sjednice, jer osim već poznatog natezanja oko iranskog nuklearnog programa (po Iranu samo u mirnodopske svrhe, a čini mi se da dokaza za suprotno niti nema – slično kao i u slučaju oružja za masovno uništenje što je bila izlika Tonyu Blairu da se priključi Amerikancima u ratu u Iraku), tu su i Ahmadinedžadove izjave u kojima negira holokaust, zalaže se za uništenje židovske države i niz drugih, po općim svjetskim normama, neprihvatljivih stajališta. Na stranu sada pitanja da ako Izrael ima atomsku bombu, zašto je i Iran ne bi mogao imati (iako Iran tvrdi da im nije namjera proizvesti ju) tj. ako se brani Iranu nuklearno naoružanje, zašto se ne zabrani i Izraelu? Mislim da je Mesić ipak učinio dobro sastavši se s njime, jer mjesta za razgovore s bilo kime uvijek treba biti. Riječ bi uvijek trebala biti jača od oružja, a Mesić se na kraju krajeva u razgovoru dovoljno jasno distancirao od iranske politike. No odlutah ja u vode gdje mi nije namjera bila ići.

Mi zapravo jako malo toga znamo. Znamo samo ono što nam mediji serviraju, a tko njima upravlja, tko to zna. Nisam htio pisati o Iranu, niti njihovom predsjedniku, niti je li on zaista takav kakvim ga prikazuju ili je to smišljena propaganda iz nekih velikih (jednako zlih ili jednako prikazivanih zlima) zapadnih centara moći, niti o tisućama nevinih žrtava u Iraku, Palestini, Izraelu, Ruandi, Vijetnamu, Hrvatskoj, Bosni, New Yorku, niti o različitim kulturama, niti tko smo mi da sudimo drugim kulturama. Nisam htio o tome, a kamoli o politici.

Htio sam o nečemu drugome. O dva mlada života.



Vjerojatno se svi sjećate ove potresne fotografije iz 2005.g. koja prikazuje dvojicu Iranaca, mladića Mahmuda Asgarija (16) i Ajaza Marhonija (18) neposredno prije nego su obješeni zbog svoje homoseksualnosti tj. jer su bili uhvaćeni na “djelu”. Još nekoliko fotografija s pogubljenja možete pogledati ovdje (nije za nježne duše). Pogubljenje je izazvalo niz polemika po cijelom svijetu, kao i različitih istina. Iz službenog Irana su dolazila objašnjenja da su njih dvojica (u vrijeme počinjenja “zločina” bili su stari 14 i 16 godina) u stvari kažnjena zbog silovanja 13-ogodišnjeg dječaka, no ta teorija je na vrlo klimavim nogama i malo tko u nju vjeruje. Ako vas zanima, nešto više možete saznati ovdje (pod uvjetom da je točno ili barem dobronamjerno napisano).

Sjećam se da me je kada sam prvi puta vidio ovu fotografiju preplavila bujica emocija. Nisam mogao s nje odvojiti pogled. Na neki način mogao sam osjetiti djelić njihove patnje, užasa, boli, nesreće koju im je sudbina (ili netko drugi) dodijelila zato što su se rodili kao homoseksualci i to još u Iranu. Vjerujte mi, mene pogodi bilo čija patnja, ali ovo je jedna od onih fotografija, jedna od onih situacija koje su u meni ostavili najdublji trag.

Jednostavno ne znam što da pametno napišem. Ta fotografija i danas u meni izaziva mješavinu najrazličitijih osjećaja jada, tuge, bijesa, samosažaljenja. Da i samosažaljenja, i to ponajviše zbog toga, glupo i patetično će zvučati, što svakim pogledom na tu fotografiju umire i dio mene.

I ne znam što da mislim ili kažem. Da li da zaplačem, da li da se veselim što se nisam rodio kao peder u Iranu, da li da se bojim što će netko u komentarima možda napisati “i sve vas pedere u Hrvatskoj bi trebalo isto tako po kratkom postupku”... Jednostavno ne znam.

I zaista, jesmo li zaista zaslužili da nas se ubija, kamenuje, muči, zatvara, da nas se mlati po ulicama, da nas se trpa u geto (po prijedlogu drugog najpopularnijeg rumunjskog političara), da nam se zabranjuje rad s djecom i rad u određenim zanimanjima (po prijedlogu poljske pravobraniteljice za djecu), da nas se cijeli život tjera skrivati se po mišjim rupama? Zbog čega je toliko odurno ako se dvije osobe istog spola vole? Zbog čega je odurno ako se dvije odrasle osobe međusobno slože da im odgovara međusobno voditi ljubav, ili čak i pojebati se samo za jednu noć, ako vam tako više odgovara? Kome to smeta? Koga to ugrožava? Jesmo li zaista toliko ogavni, neprirodni, protuprirodni? Da li se zaista gadimo i samom Bogu? Vjerujem da to nikada nećemo saznati. Barem ne u ovom svijetu.

Nadam se da su Mahmud (16) i Ajaz (18) sada na nekom ljepšem mjestu.

Rahmet im duši.

Prvo hop, pa onda reci skoči

Nisam dugo vremena proveo na “slobodnom tržištu”. Kasno sam počeo s time, a i kada sam počeo ubrzo sam upoznao ovog mog s kojim sam i dan danas. Hoću reći, nemam puno iskustva s izlascima ili “datingom”. Ne mogu pronaći bolju riječ u hrvatskom jeziku.

Pitam se, zapravo, da li sve gay veze započnu seksom već prvu noć? Čini mi se da je onaj neki heteroseksualni obrazac započinjanja veze skoro u potpunosti nepostojeći u svijetu homoseksualaca. Znate ono, dečko upozna dečka, privuče ga, počne se družiti s njim, pozove ga van, jednom, dva, tri puta i negdje na tom putu dogodi se seks, a možda i veza.

Gdje je nestala romantika i je li je uopće ikada bilo?

Kod nas se to svodi uglavnom na upoznavanje na ovaj ili onaj način i odlazak u krevet (ili mračno parkiralište) već prvu noć. Sutradan slijedi hladan tuš u vidu, frajer mi se uopće ne sviđa ili se ja frajeru uopće ne sviđam.

Možda ista ili slična pravila vrijede i u hetero svijetu, no o tome još manje znam. Možda sam ja već u godinama (ne možda, nego sigurno), možda su se vremena promijenila, možda i nema neke velike razlike.

Iskreno, i moja veza je tako započela. OK, nije pao seks odmah prve noći, nego tek druge. Ali za to je postojao itekako dobar razlog. Ne znam da li da to uopće napišem ili ne. Totalna blamaža. Ali ionako to nitko ne zna, osim mene i mog dragog kojemu sam to priznao tek nakon nekoliko godina.

Uglavnom taj dan nisam imao nikakve planove, pa sam se ništa ne sluteći dobro najeo graha za ručak. Mislim da već možete pretpostaviti u kom smjeru ide ova priča. Slučajno mi navečer uletilo da se po prvi puta nađem s mojom budućim (tada još nisam znao da će mi biti budući). Izašli smo navečer van, a kasnije te iste večeri me pozvao do njega. Tu su započeli problemi. Polako sam osjetio da mi se nešto počinje kuhati u stomaku. Stvar je počela postajati neizdrživa. Nisam više niti mogao sjediti, a kamoli nešto drugo. Pod “nešto” znate na što mislim. I dok je on meni pričao svoju životnu priču, ja nisam mogao misliti na ništa drugo nego kako će mi stomak uskoro eksplodirati. Otišao sam od njega negdje oko 3 ili 4 ujutro. Možete misliti kakav je bio odlazak doma. Imao sam osjećaj da sam napuhani ogromni balon koji će svakog trena odletjeti. No zato smo sve nadoknadili idući put.

Pišem sve ovo samo kako bih rekao da niti ja nisam bolji. I mojih nekoliko kratkih prijašnjih veza počele su na sličan način. Ne mislim na ovaj dio s grahom, nego na seks već prve noći.

I zaista, može li danas uopće neka gay veza započeti jednostavnim upoznavanjem dečka, razvijanjem prijateljstva, upoznavanjem, ramantikom, zaljubljivanjem na neki tradicionalan način i ostavljanjem seksa za trenutak kada obje strane osjete da među njima ima nešto više osim fizičke privlačnosti?

Rekao bih da je odgovor na to pitanje – poprilično teško i rijetko. Eventualno ako nekoga upoznate na internetu pa se određeno vrijeme dopisujete, chatate, izmjenite fotke i onda se nakon tjedan, dva, mjesec ili nije bitno koliko vremena na koncu i upoznate. Ali je li to isto kao i izlaženje u živo?

Kod nas je proces u većini slučaja obrnut. Prvo seks, pa onda, ako je seks bio dobar, slijedi eventualno upoznavanje, romantika i zaljubljivanje.

Možda je razlog u tome što smo mi homoseksualci ipak na kraju krajeva muškarci i kao svi muškraci prvenstveno razmišljamo onom manjom, donjom glavom. Dečki će uvijek biti dečki, neki kažu. Zar mislite da i (skoro) svaki strejt muškarac ne bi odmah prve noći rado uskočio u krevet samo kada bi i druga strana (žena) bila jednako za to zagrijana ili imala jednak pogled po tom pitanju?

Osim toga tu je prisutan i taj odnos društva prema nama. Kako da dva dečka započnu vezu na tradicionalniji način kada ih društvo tjera da se skrivaju po mišjim rupama i onda kada se već tamo nađu što im drugo preostaje nego odmah skočiti u krevet? Pa neće valjda cijelu noć prepričavati svoju životnu priču (osim ako su se taj dan dobro najeli graha)?

Ipak mislim da ne moraju sve gay veze započeti seksom i siguran sam da i među vama ima onih koji će to potvrditi. Ali ipak sudeći po mom iskustvu i iskustvu ostalih blogeraša, čini mi se da je to više izuzetak nego pravilo.

Ljubav je ljubav

... da se poslužim sloganom nedavne kampanje za promicanje prava homoseksualnih osoba. Mislim da nema osobe koju ovo što slijedi ne bi pogodilo ravno u srce. Pa tako i mene.

Njih dvoje su toliko različiti, da različitiji ne mogu biti. No unatoč tomu ljubav je našla svoj put.



Malog makao majmunčića, starog samo 12 tjedana, napustila je majka i bio je skoro na rubu umiranja kada su ga spasili i odveli u bolnicu za životinje na Neilingding otoku u provinciji Goangdong u Kini.

Fizičko zdravlje mu se ubrzo počelo popravljati, ali njega je mučila i neka druga, puno teža bol. Klonuti duh i bol usamljenosti. Sve dok se nije sprijateljio s bijelim golubom, također pacijentom u bolnici.Veterinari kaže da je majmunčić od tada jednostavno živnuo i ponovno dobio volju za životom. Ovaj neobičan par postao je nerazdvojan.

Još da mi je samo onaj zvučni efekt “aaaaaaaaaaa” iz Oprah Show-a, i ovaj post bi bio savršen.

I što bi rekla dobra stara Sade Adu, Everybody wants to live together. Why can't we be together?

Link.

Kakve veze ima UPS s Marcom Dapperom?

Ima neki film “Eating Out 2”, kojeg nisam još pogledao, a navodno njegova najveća vrijednost je u tome što jednu od glavnih uloga ima Marco Dapper. Radi se o zabavnom gay filmu u kojemu Marco glumi homoseksualca. Na Queer Republici imate post o filmu i Marcu, pa si ga izvolite pogledati. Ukoliko vas slike Marca zanesu, tamo se nalaze i linkovi za download cijelog filma. Još nekoliko seksi fotografija Marca možete pogledati na web site-u fotografa Adama Bouske.



Uglavnom, privukao mi pažnju ovaj zgodni mladac, pa rekoh da to podijelim s vama. Iako vrlo mlad (24 su mu godine), Marco ima onu neku urođenu muževnost. Mada je strejt, ne libi se ukrasiti naslovnice mnogobrojnih gay časopisa, Men’s Healtha (zapravo i to je samo još jedan gay časopis), a kako vidimo niti zaigrati u gay filmu. To mu zapravo daje još dodatan seksipil. Meni su uvijek privlačni muškarci koji su toliko sigurni u svoju seksualnost i svoj seksipil da ih ni najmanje ne smeta što su predmetom požude kako ženske, tako i muške populacije. Time mi nekako još i više dobivaju na svojoj muškosti. Marco kaže: "if you gotta be a piece of meat, you gotta be". I sasvim je u pravu. Baš je dobar komad mesa.



Prije nego se otisnuo u glumačke vode, radio je kao vozač za UPS. To me uopće ne čudi. Ne znam je li u pitanju politika kompanije, ali UPS ima stvarno sexy dostavljače. Obratite pažnju po Zagrebu na smeđa UPS dostavna vozila. Ne toliko na vozila koliko na one što se nalaze za volanom. Ako budem imao hitnu pošiljku za inozemstvo, znam koga ću zvati. Jer sudeći po Marcovom “paketu”, UPS zaista zna svoj posao s paketima.


Scena iz filma Eating Out 2.

Jedan od onih dana

Danas je bio jedan od onih dana kada od samog jutra znate da nešto ne štima.

Planirao sam puno toga napraviti, pogotovo što se kućnih poslova tiče. Nadao sam se da ću se rano probuditi, jer tako obično i činim. Zbog toga si nisam niti navio sat. Dosta mi je budilice preko tjedna, ne moram ju i vikendom slušati. Probudio sam se u 11:30h. I odmah pomislio, eto pola dana otišlo u vjetar.

Nekako sam se iskobeljao iz kreveta, i mrzovoljan popio prvu podnevnu kavu, nešto ubacio u usta i krenuo na posao. Planirao sam polako spremiti dio ljetne garderobe i izvaditi nešto jesenske. Sve sam povadio iz ormara i vreća, poslagao po krevetu i došlo mi je da plačem koliko puno stvari imam koje nikada ne nosim i za koje ne znam zašto sam ih u prvom redu uopće kupio. A i inače imamo problema s ormarima i prostorom za odjeću. Napunio sam cijelu jednu putnu torbu stvari koju ću prvom prilikom odnijeti u Caritas. Sve fino, čisto, opeglano, nadam se da će nekome dobro doći. Ali ni to nije bilo dovoljno da rasteretim ormare. I dalje je puno toga previše i dalje većinu tih stvari neću nikada obući. Možda glupo zvuči, ali to me strašno isfrustriralo. Baš sam bio nadrkan.

Gnjavio sam se s tim dobrih tri sata, ako ne i duže, usput malo oprao kupaonicu, tek toliko da malo smetnem s uma tu ogromnu količinu beskorisnih odjevnih predmeta koji su me počeli doslovno gušiti.

Onda je s posla došao moj dragi. Nisam ništa skuhao, on ništa nije donio. Nije nam se dalo ništa naručivati (tj. meni se nije, on je inače zagriženi protivnik pizza i ostalog junk fooda), pa sam ja pojeo nešto što je bilo na dubokom (i što je imalo vrlo čudan okus), a on si je ispekao jaja. Nakon tog jadnog (i možda pokvarenog) ručka navalio sam na usisavanje i brisanje prašine, kao i na sređivanje radne sobe. Pobacao sam punu crnu vreću kojekakvih prašnjavih papira, fascikala, časopisa, novina, računa (našao sam i neke neplaćene račune iz 2006.g.).

Kada sam krenuo staviti veš na pranje, došao je moj dragi do mene i počeo mi soliti pamet, nemoj staviti ovo, stavi ono, daj meni, nemoj ti, ovo će pustiti boju, ono neće, na što je meni prekipilo i demonstrativno sam bacio iz ruku što sam u tom trenu držao i pokupio se iz kupaonice. U meni je kuhalo. Nakon što je on uključio mašinu, došao je do mene u kuhinju i pokušao pričati. Nisam imao volje odgovarati s bilo čim drugim osim “da” ili “ne”, pušeći cigaretu i tupo piljeći u zid.

Takve su naše svađe. Uvijek se posvađamo oko nekih gluposti. I ako se ja prvi naljutim, ubrzo se i on naljuti zato što sam se ja naljutio. Pa se onda zajedničkim snagama ljutimo.

Ostatak večeri je prošao u laganoj tihoj misi. Jednostavno nisam imao volje ni za što. Htio sam mu reći da nisam popizdio zbog njega, nego sam takav cijeli dan, loše volje i nadrkan. Ali nisam. Nije mi se dalo, toliko sam i dalje bio isfrustiran ni sam ne znam čime. Ipak sam krajičkom oka uspio primjetiti da se lagano smijuljio dok je gledao Alo Alo, ali nije htio naglas jer smo mi kao službeno posvađani.

Rano je otišao spavati. A ja se dohvatio knjige (što znači da ćete uskoro opet čitati moja trabunjanja o onome što sam pročitao).

Sutra je novi dan. Nadam se da će biti ljepši.

Spasitelji čovječanstva

Neki dan malo razmišljam (i meni se to ponekad dogodi) i padne mi nešto na pamet.

Zapravo smo mi, homoseksualci, spasitelji čovječanstva, a da o spasenju naše drage majčice Zemlje niti ne govorim. Mislite da se šalim i da sada slijedi neki kvaziduhoviti post? Ne, ne šalim se, no možda ipak malo pretjerujem čisto zanimljivosti radi.

Kažu da nas homoseksualaca ima između 5 i 10%, te je taj postotak konstantan kroz cijelu ljudsku povijest. Znači 5-10% stanovništva je tijekom cijele ljudske povijesti bilo neaktivno u smislu reprodukcije. Probajte zamisliti što bi se dogodilo s brojem ljudske populacije da su se i tih 5-10% razmnožavali tijekom cijele povijesti, kao i njihovi potomci uključujući i 5-10 dodatnih postotaka tih potomaka itd. Mislim da bi trenutna brojka od 6,6 milijardi ljudi na Zemlji bila znatno uvećana. Što bi to značilo za već ionako dobrano limitirane resurse hrane, vode, prostora, energije? Pa bojim se da nam ne bi bilo veselo.

Kako broj stanovništva raste po nekoj eksponencijalnoj formuli, dakle matematički račun nije jednostavan, ne može se reći da bi ljudi bilo jednostavno 5-10% više nego što ih trenutno ima. Taj broj bi bio puno veći, jer ne samo da bi se povećavao broj ljudi koji se reproduciraju, nego bi i stopa nataliteta bila veća. Dakle, zajebana stvar koja uključuje logaritme i kojekakve druge matematičke gadosti, ali ne i samo matematičke.

Kako biste dobili osjećaj o eksponencijalnom rastu, evo primjera. Pocjenjuje se da je 10.000. godine p.K. na Zemlji živjelo oko četiri milijuna ljudi, u godini Kristova rođenja oko 170 milijuna, 1000. godine 310 milijuna, 1700. godine 600 milijuna, 1900. godine milijarda i pol, a 2000.g. šest milijardi.

Na grafikonu to izgleda ovako:



A nakon 2000. godine, u samo sedam godina, broj stanovništva se dodatno povećao za 600 milijuna, pa nas danas ima preko 6,6 milijardi.

Zemljin sat. Pogledajte kako se u ovom trenu povećava broj stanovnika na zemlji. I ne samo to, tu je još hrpa zanimljivih podataka.


Poodwaddle.com
Kako sam ovdje ograničen širinom pa se gornja stvar i ne vidi baš najbolje, to isto, samo veće, možete pogledati ovdje.

A kako bi se te brojke tek uvećavale da su i pederi i lezbe doprinosili razmnožavanju?

Čak sam probao i izračunati koliki bi taj broj bio. Postoji više matematičkih modela po kojima se računa rast stanovništva, a ja sam pokušao s onim koji se meni učinio najjednostavnijim. Na žalost niti najjednostavnije nije uvijek dovoljno jednostavno za moj intelektualni kapacitet.

Meni je ispalo da bi nas danas na Zemlji bilo oko 7,5 milijardi, ali znam da to nikako nije točan broj. Naime, nisam uzeo u obzir povećanje stope nataliteta, koja bi se sigurno dogodila da pederi i lezbe prave djecu, a što bi zasigurno povećalo konačnu brojku. Ja sam jednostavno za 10% povećao početni broj stanovnika i izračunao današnji teoretski broj populacije koristeći prosječnu stopu nataliteta od pamtivjeka do danas. Baš bi me zanimalo kolika bi bila današnja svjetska populacija kada bi se uzela u obzir i uvećana stopa nataliteta? Ipak bi se time trebao pozabaviti netko pametniji od mene, recimo neki demograf-matematičar.

Ili recimo nešto jednostavnije. Uzmimo 20 ljudi, 10 muškaraca i 10 žena. Neka je 10% njih homoseksualaca, dakle dvoje, jedan peder i jedna lezba. To nam ostavlja 9 hetero muškaraca i 9 hetero žena. Neka se oni spoje u parove i neka svaki par ima troje djece, sve zajedno djece komada 27. Od tih 27, neka 10% bude homoseksualaca, što nam ostavlja 24 spremnih za razmnožavanje ili 12 parova. Neka svaki od tih 12 parova opet ima troje djece. Dakle, u tri generaciji sveukupno će ih biti 83.

Uzmimo sada isti primjer, samo bez homoseksualaca. Na početku imamo 20 ljudi odn. 10 parova. Neka svaki par opet ima troje djece, to je 30 djece ili 15 novih parova koji će opet imati svaki po troje djece. U ovom slučaju u tri generacije biti će ih 95, što je povećanje od preko 20% u samo nekih 40-tak godina.

Pa sada vi probajte ovo prebaciti na svjetsku razinu. U redu, znam da je ovo bio pojednostavljen primjer, nitko se nije razbolio, nitko nije umro, nitko nije neplodan ili sterilan, nitko nije imao izvanbračno dijete, svi su imali troje djece, svi su se sretno zaljubili i našli si para... Ali rekao sam da je ovo samo mali jednostavan primjer koji pokazuje koja se moć nalazi u pederima i lezbama odn. u njihovim jel, ovaj, mudima i maternicama.

Dakle, dragi moji pederi i drage moje lezbe, zaključak je da možda mi, a s nama i ostatak tzv. normalnog pučanstva, nismo niti svjesni koju važnu ulogu imamo. Možda je nama Bog ili Priroda ili Izvanzemaljci (ovisno u koju teoriju vjerujete) dao tu važnu ulogu kontrolora rasta ljudske populacije.

Možda bi bez nas ljudski rod već odavno izumro u međusobnim ratovima za hranu, pitku vodu, energiju ili životni prostor? Možda smo mi, usprkos onome što nas uče od malena, ne samo prirodni (kao suprotno od neprirodni ili protivni prirodi), nego i potrebni, a čak što više, imamo i neku svrhu? A ona nije puko razmnožavanje, (pih, to mogu svi), nego očuvanje ravnoteže broja ljudi.

Nisam bio sasvim ozbiljan u ovom postu, ali čujte, sve je moguće, zar ne?

Michael Cunningham: Dom na kraju svijeta + bonus

Pročitah još jednu knjigu za koju biste mogli biti zainteresirani. Radi se o knjizi Michaela Cunninghama «Dom na kraju svijeta». Opet je u pitanju gay tematika. Kako me nešto krenulo čitanje u zadnje vrijeme, odlučih otvoriti posebnu temu «čitaba», gdje ćete povremeno moći pročitati kakvu sam to novu pedersku knjigu pročitao. Tko zna, možda bude nešto i onih nepederske vrste.

Uvijek prije čitanja nastojim nešto malo više doznati, kako o samoj knjizi, tako i o autoru.

Cunningham je rođen 1952. g. u Ohiou, a živi u New Yorku. Iako je i sam gay i u vezi sa svojim partnerom već 18 godina, ne voli kada ga se naziva «gay piscem», iako ipak priznaje da to što je gay u mnogočemu utječe na njegov rad. Danas se smatra jednim od najznačajnijih američkih suvremenih pisaca.

U knjizi se opisuje odrastanje dva dječaka iz Clevelanda, introventiranog i nesigurnog Jonathana i zgodnog i neartikuliranog Bobbya, preko osnovne i srednje škole, a zatim i njihov odlazak u New York gdje upoznaju deset godina stariju Clare s kojom će zajedno živjeti i ostvariti neku vrstu veze u troje. Njih dvojica još u djetinjstvu postaju nerazdvojni prijatelji, a kasnije to prijateljstvo izrasta u nešto puno veće i složenije.

Radnja romana nije napeta, više je to onako inteligentno napisana priča o međuljudskim odnosima ispričana u prvom licu nekoliko glavnih likova, koje se mijenja u svakom poglavlju što daje posebnu draž i daje nam poglede iz različitih kuteva. Malo me zasmetalo što sva lica pripovjedaju gotovo u istom stilu, iako se radi o potpuno različitim karakterima, pa sam se povremeno morao i podsjećati tko u tom trenutku zapravo pripovijeda radnju.

Volim takve priče i takve filmove. Onako, baš ljudske, tople, dirljive, stvarne... I kraj romana je takav. Dirljiv i prozračan, neizrečen, ali dovoljno jasan. Kraj koji ipak svakome ostavlja mogućnost da samostalno donese neki zaključak. Kraj kakvog sam i priželjkivao.

Iako je riječ o laganini priči, sam roman ne bih nazvao laganim štivom mada sam stranice jednostavno gutao. Možda laganini nije prava riječ, jer ipak se radi o bitnim životnim trenucima, ma koliko oni izmišljeni bili. Čitao sam je kad god bi našao malo vremena i teško mi ju je bilo ispustiti iz ruku. Sviđa mi se Cunninghamov stil pisanja, tečno, sjetno, na trenutke i prilično zahtijevno. Za mene ponekad i prezahtijevno. Ali radim na tome.... Likovi su besprijekerno karakterizirani i činilo mi se da ih i sam dobro poznajem.

Unatoč svemu tome, nešto mi je nedostajalo, ali ne mogu reći da je to bilo u nekom negativnom smislu. Nisam se uspio identificirati s radnjom niti likovima, kao što je to bio slučaj kod Rumunja. Kod Rumunja sam se bukvalno borio sa stranicama i intelektualnim masturbacijama Bendersona i teško, tj. sporo sam ga čitao. Uzeo bih knjigu prije spavanja, jedva pročitao jedno poglavlje i već bih utonuo u carstvo snova. Ali me zato knjiga držala, razmišljao sam o njoj, cijelog me okupirala, i dok sam je čitao i nakon što sam završio. Kako sam već i napisao, sigurno ću je još jednom pročitati.

Kod Cunninghama je to pomalo izostalo. Ne znam u čemu je stvar i nisam siguran je li to uopće neka mana. Možda je u pitanju što se ovdje radi o fikciji, a ne o stvarnom životu, iako Cunningham kaže da je u lik Jonathana ugradio nešto autobiografskih elemenata. Kod Rumunja mi je stalno bilo u glavi da se to zaista i dogodilo i nekako mi se bilo lakše identificirati s likovima i radnjom, iako moj život nema nikakve veze sa samom radnjom.

U ovom pak romanu, iako bih možda i našao neke sličnosti sa samim sobom, identifikacije s likovima je izostalo. Nisam proživljavao njihove misli i osjećaje, mada sam ih u dušu poznavao i shvaćao. Više sam bio kao netko sa strane, možda neka muha na zidu koja ih prati kroz život i koja sa velikim zanimanjem promatra što se u njemu odvija.

Ali ono što mi se čudno dogodilo je da sam se na neki način identificirao s Cunninghamom, autorom. Call me stupid ili što god, dok sam čitao njegove redove mogao sam osjetiti neku povezanost. Iako je sve to ipak fikcija, čitajući nečiji tekst možete steći dojam o kakvoj se osobi radi. A dojam koji sam dobio o Cunninghamu je nešto posebno.

Po knjizi je i snimljen istoimeni film 2004. g. (A Home at the End of the World) Nisam ga gledao, ali svakako bih rado. Pogotovo što u njemu glumi fucking nevjerojatno seksi Colin Farrel i to, naravno, u ulozi Bobbya. Colin je jedan od onih rijetkih frajera zbog kojih bi bio u stanju ostaviti mog dragog. Samo malo, mislim da me dragi zove... Evo me, na Internetu sam. Ma, neee, ne faćkam frajere i ne gledam 8===D (2. put) od 20cm, bez brige, samo ti nastavi kuhati ručak.

Gledajući tko sve glumi u filmu, mislim da je odabir glumaca bio savršen. Colin Farell je baš pravo utjelovljenje Bobbya, kao što je i Dallas Roberts Jonathana. Dallas me čak malo podsjeća na samog autora, ako ga možete zamisliti kako je izgledao u mladim danima (slika ispod). Već sam napisao kako je autor rekao da je unio malo autobiografskih elemenata u Jonathanov lik.



"Dom na kraju svijeta" je pravi, ozbiljni, čistokrvni gay roman kojeg bih bez zadrške preporučio svima koji ipak traže neko malo ozbiljnije štivo, a ne samo petparački (gay) ljubavni roman.

Knjigu možete kupiti u Algoritmu (NAJ biblioteka) po simboličnoj cijeni od 29kn. I još k tome niti naslovnica nije previše provokativna. Ali zamislite samo koliko je vremena potrebno da netko napiše knjigu od preko 300 stranica? Koliko je samo potrebno sati? I kako onda to može koštati samo 29kn ili točno dvije kutije Ronhilla? I znam da se radi o reizdanju s Večernjim listom, ali svejedno.


Bonus - "Sati"

Nisam se tu zaustavio. Kako mi se knjiga svidjela, odlučio sam pročitati još jednu Cunninghamovu knjigu. Možda je pogrešno ovu knjigu staviti kao “bonus”, jer ipak se radi o knjizi koja je dobila Pulitzerovu nagradu.

I po ovoj knjizi snimljen je istoimeni film (The Hours, 2002.) s Nicole Kidman u glavnoj ulozi.

Knjiga je homage Virginiji Woolf, jednoj od najznačajnijih engleskih i svjetskih književnica, koja je na kraju poludila i počinila samoubojstvo. Nisam pročitao ništa od Virginije, tako da ne mogu suditi o provlačenju njezinih motiva u “Sate”, iako je prilično očito (osim toga tako sam negdje i pročitao) da je utjecaj u prvom redu preko njezinog romana “Gospođa Dalloway”, kao i preko njezina vlastita života odn. onoga što Cunningham zamišlja kakav je on mogao biti. Možda jednom i pročitam taj roman. Ma sigurno bi užitak čitanja ove knjige bio veći da sam pročitao "Gospođu Dalloway", ali čak i bez toga knjiga je u potpunosti razumljiva. Ako je i vi niste pročitali, nemojte da vas to obeshrabri.

Roman govori o jednom danu u životu tri potpuno različite žene koje su živjele u tri različita doba, a čije su sudbine na neki način usko povezane. Virgina Woolf na početku 20. stoljeća, uzorna domaćica gđa. Brown nakon 2. svj. rata i gđa. Vaughn na kraju 20. stoljeća. Ne bio Cunningham pravi homoseksualac, u priču su utkani mnogi homoseksualni motivi i likovi, počevši od gđe. Vaughn koja živi sa svojom partnericom i organizira zabavu za svog gay prijatelja koji umire od AIDS-a, ali slični motivi prisutni su i u životima ostale dvije žene.

Što da kažem, knjiga mi se jako svidjela i kao u prethodnoj, gotovo sam je progutao. Kao i kod "Doma na kraju svijeta", i ovdje uranjate u mozak likova i čitate njihove misli koje sad skaču tu, sad skaču tamo, možda baš onako kako se taj proces odvija i u našim glavama. Opet je tu prisutan Cunninghamov stil, opet je to malo profinjenije i zahtijevnije štivo. Ne tvrdim da sam ja profinjen i zahtijevan, dapače. Možda bih samo takav želio biti pa samog sebe podsvjesno uvjeravam da mi se upravo takav način pisanja sviđa.

Uostalom, nemojte uzimati za ozbiljno ovo što ja ovdje pišem. Cilj mi nije pisati ozbiljne recenzije knjiga. Za to jednostavno nisam potkovan. Tko sam uostalom ja, netko tko je nekada volio čitati, pa čitavu jednu vječnost nije niti taknuo knjigu, pa onda opet malo čitao, pa opet godinama ništa, pa unazad koju godinu opet uzme u ruke koju knjigu. Ovo ovdje su samo moje impresije koje će možda nekome pomoći odlučiti se ili ne odlučiti se nešto pročitati.

I ovu knjigu možete kupiti u Algoritmu za 29 kuna. Smiješno. Ali ne bunim se.

Bez milosti

Znam da od mene niste očekivali da gledam Big Brother. Ne od jednog tako produhovljenog i dubokoumnog blogera. Ma oni koji čitaju između redaka dobro znaju da je to zapravo hrpa prazne slame i da se od mene baš to i moglo očekivati.

Što da vam kažem. Lijepo sam pripazio da večeram prije osam. Naravno i da operem suđe, jer si je moj dragi uvrtio u glavu da ako on kuha, ja trebam oprati suđe. Svašta. Čak sam i Dnevnik zbog toga propustio, ali ne brinite, ne i vremensku prognozu. Tako vam je kod nas starijih, vremenska prognoza je udarna vijest.

Utočio sam si čašu crnog vina (pokušavam postati što je više moguće profinjeniji, za sada sam još samo na Merlotu, ali polako škicam na policama i boce od preko 100 kn), iskamčio dozvolu od dragog da donesem cigarete i pepeljaru pred televizor (teško žabu u vodu natjerati) i zauzeo 3/4 kauča. Moj moto je oduvijek bio, use, nase i podase, pa tek onda svi ostali.

Neću sada ulaziti u detalje, ionako ste svi gledali, osim ako ste bili spriječeni neodgodivim obvezama. Skoncentrirati ću se samo na nekoliko važnijih detalja.

Tonka – simpatična kao i uvijek. Moj dragi je čak pitao, možemo li si kupiti jednu takvu za po doma. Uz Tonku se ovijek sjetim one njene neponovljive scene kada se od smijeha doslovno upišala nekome (zaboravio sam kome) na leđa i njene izjave "Sada će me cijela Hrvatska pamtiti po pišanju". I naravno tu je bila i nezaboravna Bilja.
Hrvoje – svaka čast na hrabrosti. Treba imati muda. Iako je diva, ima ih na pretek. Muda mislim. No u njegovom slučaju izbor i nije tako veliki, osim možda uopće ne prijaviti se na Big Brother. Jer stvari su tako očite. Dragi i ja smo se valjali od smijeha. Koliko sam primjetio i ostali stanari. Tužno zapravo.
Arsen – ajme... I ja bih se igrao picigin s njim. Možda ne na Bačvicama, ali loptice bi svakako bile u igri. Ili bih se penjao s njim. Po nečemu.
Stipe – opet ajme... Ali nešto malo manjim intenzitetom nego kod Arsena.
Goran – e s njim bih i na kavu rado otišao.

Nemojte mi zamjeriti što o ženskim stanarkama još nisam stekao neki poseban dojam. U ovoj prvoj emisiji usredotočio sam se isključivo na vizualne podražaje koji posebno dolaze do izražaja među plahtama. Ali čini mi se da i među stanarkama ima zgođušnih. Mislim, nisam ekspert za te stvari, pa me nemojte hvatati za riječ.

Bile su i dvije stvari koje su me pomalo i zabrinule. Tri zapravo.

Prije nego je Hrvoje ušao u kuću, rekao sam dragom, pazi sada kako će uplašeno ciknuti kada se upali bakljada. Vrisak koji je nakon toga uslijedio, kao i odgovarajuća koreografija, može otići ravno u anale televizije u Hrvata. Usudio bih se čak reći da je za nas to bilo isto ono što je coming out Ellen DeGeneres bio za Amerikance. Ili Will&Grace.

Kada je u kući zazvonio telefon i kada je Hrvoje trebao izabrati tri muška stanara i tri ženske stanarke koji će dijeliti s njim spavaću sobu, ja sam kao iz topa izvalio: Arsen, Stipe i Goran. Naravno da je Hrvoje nekoliko sekundi nakon toga odabrao Stipu, Arsena i Gorana. U redu, poredak je bio malo drugačiji, ali mentalitet tetke je ostao isti.

I treća stvar. Ujedno i najozbiljnija. Mom dragom se najviše sviđa onaj mali jado iz Slavonskog Broda koji želi postati sportski komentator. I što to onda govori o meni? Zar to znači da sam cijelo vrijeme bio u zabludi kada bih se pogledao u zrcalo i u odrazu vidio Arsena?

Nikada nije kasno

Evo jedan post za sve vas koji se žalite da ste prestari, da je prekasno da napravite nešto od svog života, tijela, štogod.

Španjolka María Amelia López je sa svojih 95 godina vjerojatno najstarija blogerašica na svijetu.



U svom prvom postu kaže:

“Zovem se Amelia i rođena sam u Muxíai (Coruña – Španjolaska) 23. Prosinca 1911. Danas mi je rođendan i od unuka, koji je inače vrlo škrt, na poklon sam dobila blog”.

Eto, i tako Amelia već osam mjeseci uredno šiba postove pune humora, nostalgije, topline i optimizma (a ne kao neki, nećemo sad o imenima). Ova bakica i prabakica postala je pravi globalni hit i posjetitelji joj ostavljaju poruke na svim mogućim jezicima svijeta. Problem je jedino što piše na španjolskom.

Bakica ima i dobar savjet, kojeg bi svi mi, bez obzira na godine, trebali poslušati:

“Trebate živjeti život, a ne sjediti u fotelji i čekati na smrt”.

Ili sjediti u fotelji i pisati blog, rekli bi zlobnici. Ili čitati tuđe blogove, rekli bi oni još zlobniji!

A mis 95 Anos (U mojoj 95. godini). Članak Guardiana.

Prijatelji

Nemam nešto puno prijatelja. Najbolji prijatelji su mi još oni iz srednje škole. Njih nekoliko s kojima sam proveo mnogo vremena, s kojima sam izlazio, putovao, i koje, čini mi se, dobro poznajem. U svakom slučaju više nego oni mene.

Nikada nisam imao žensku prijateljicu na način kako je uvriježeno mišljenje da ih „mi” imamo. Uvijek su to zapravo bile cure (sada žene) mojih muških prijatelja. I s njima uvijek sam se odlično slagao. Čak neke od njih traže i savjete od mene, ne u vezi uređenja stana ako ste to prvo pomislili, iako ima i toga, nego glede njihovih muževa, mojih prijatelja. Uglavnom, vrlo zajebana situacija. Najbolje mi je kada mi dođe frend i žali mi se na ženu, pa onda nakon 15 minuta dođe i ona da mi se požali na njega. A ja samo klimam glavom i suosjećam s oboje.

Zapravo mislim da sam djelomično i svjesno držao distancu od žena iz dva razloga. Prvo kako se neka ne bi zaljubila u mene (koliko god to nevjerojatno zvučalo, bilo je i toga, unatoč svim mojim naporima), a kao drugo da izbjegnem taj stereotip kako se homoseksualci druže sa curama. Iskreno, najbolje se osjećam u miješanim društvima. Na taj način se osjećam najsigurnije. Nema onih tipično muških priča o ženama i seksu (o čemu ja apsolutno nemam ništa za reći), ali nema ni onih tipično ženskih priča o kojima također nemam puno toga za reći.

Ima i jedna stvar vezano uz moje muške prijatelje. U njima uopće ne vidim seksualne objekte. Iako svakog muškarca kojeg upoznam prvo svjesno i nesvjesno ocijenim prema njegovom seksipilu, prijatelje uopće ne gledam u tom svijetlu. Bilo je i slučajeva da mi je za oko zapeo neki tip, no nakon što bi se sprijateljili izgubio bih svaki interes za njega u smislu fizičke privlačnosti.

Takav je bio slučaj i sa mojim najboljim prijateljem. Baram ga ja smatram mojim najboljim prijateljem. Nismo si nikada zaista i izgovorili te riječi. Meni je došlo nekoliko puta da mu kažem, čuj, ti znaš da si mi ti najbolji frend? Ali nikada nisam. Osjećao bih to kao neku vrstu izdaje prema našim ostalim zajedničkim prijateljima. Ispalo bi, kao da njih manje volim.

Naše prijateljstvo traje duže od 20 godina i mogu reći da je to baš ono prijateljstvo kada se kužite u skoro pa u svemu. Ili je bar tako nekada bilo.

Sjećam se, nekada jako davno dok smo još bili tinejdžeri, kako sam ga primjećivao dok se još uopće nismo poznavali i uvijek bih pomislio, uf što je ovaj frajer jebeno dobar. Igrom sudbine upoznali smo se i postadosmo najbolji prijatelji. Nakon toga više ga nikada nisam gledao u tom svijetlu.

Sada mi je i sama pomisao da bih se s njime mogao poseksati potpuno odbojna. Isto kao i pomisao na seks sa ženom. Iako je on još itekako zgodan. Zapravo pomisao na seks sa ženom nije mi odbojna. Radi se o potpuno nemogućoj situaciji jer, pogledajmo činjenici u oči - ne diže mi se na njih. Žene me seksualno privlače otprilike jednakim intenzitetom kao i Borislav Škegro. Ili Zdravko Tomac. Dakle, nula bodova. S njim je drugi slučaj. Pomisao na seks s njim mi je gotovo pa incestuozan. A tako je i sa svim ostalim mojim muškim prijateljima.

On ne zna za moje sklonosti i da živim s muškarcem već 10 godina. Kako je to moguće? Pa sve je moguće. Vjerojatno i sumnja da sa mnom možda nešto „nije u redu”, ali me nikada, apsolutno nikada, nije ništa pitao, niti davao bilo kakve naznake da sumnja. I dok je on mijenjao cure, ženio se i pravio djecu, ja nisam nikada ništa od toga radio. Mislim si, ako nikada ništa nije posumnjao onda mora da je lud, jer znam da glup, slijep, nijem i gluh nije. Pa mi smo toliko vremena proveli zajedno, o zajedničkim putovanjima i ljetovanjima da i ne govorim.

Nismo nikada previše niti pričali o curama, a kamoli o seksu. Kada bi bili nasamo, znao bi on ponekad, iako rijetko, komentirati cure, kako to muškarci obično rade, a ja uzvratio reda radi, kako on ne bi ništa posumnjao. Ali sada, kada se sjetim takvih situacija, moji mi nevješti pokušaju glumljenja srejtera tako jadno i patetično izgledaju.

Kada je i ostatak društva bio oko nas, on se ponašao drugačije i puno otvorenije komentirao ženski spol. Valjda je nekako znao da mi to nije tema u kojoj se osjećam doma, pa to nije niti forsirao kada bismo bili nasamo. Mada moram priznati da moji muški prijatelji nikada međusobno nisu previše razgovarali o seksu. Što je meni sasvim odgovaralo.

Moram s nostalgijom konstatirati da vrijeme čini svoje. Mi smo sada odrasli ljudi. On ima svoj život i svoju obitelj, ja imam svoj život. I naš odnos više nije kao nekada. Nema više one lakoće prijateljevanja. Danas su one neugodne šutnje postale doista upravo to – neugodne šutnje. Situacije kada vam se po glavi motaju misli kako biste trebali konačno na silu nešto progovoriti i prekinuti muk. Uvijek u tim trenucima pomislim kako nekada nije bilo tako. Što se promijenilo? Gdje je nestala ona naša veza? Siguran sam da i on tako osjeća, jednostavno vidim po njemu. Nekada smo znali satima prosjediti uz kavu i ne obazirati se ako u nekom trenutku baš i nismo imali teme za razgovor. To je tada bilo tako jednostavno i prirodno.

Više se niti ne viđamo toliko kao prije. Naravno da je to normalno, obzirom na naše godine i različite životne situacije. Češće se čujemo telefonom. Obično on nazove. I ne treba mu neki poseban razlog. Jednostavno nazove da se čujemo i neobavezno popričamo o nekim običnim svakodnevnim stvarima. Ja puno rjeđe nazovem. I grizem se zbog toga. Ali bojim se nečega, ne znam čega, da ne budem dosadan, nečega drugoga. Ne znam.

I kada se nađemo, češće je to na njegovu inicijativu. Ja osjećam neku distancu. Ne prema njemu, nego imam neki glupi osjećaj da nemam pravo odvajati ga od žene i djece. On ima svoje obveze, treba vozikati djecu u školu, vrtić, na treninge, treba pokositi travu u dvorištu... Nekako mi je uvijek u kutku mozga misao da ja svega toga nemam i da moje slobodno vrijeme nije jednako vrijedno kao njegovo. Naravno da idem kod njih u posjete, ali ne volim biti dosadan, ne volim se nametati, ne volim odlaziti bez poziva, ne volim se sam najavljivati. Čekam da me se pozove.

I nije tu samo stvar u tome da ne želim biti dosadan. Ne mogu to točno objasniti, ali u meni je stalno ta spoznaja da sam gay, da sam drugačiji i od njega i od ostalih. Gotovo kao da sam neko biće s druge planete koji živi nekim neobičnim životom. Osjećam se kao da bih trebao biti gotovo zahvalan što se netko uopće želi družiti sa mnom. Oni svi imaju svoje obitelji, ali oni ne znaju da i ja imam nekoga. Ne želim izgledati u njihovim očima kao neki osamljeni patetični čudak koji ih gnjavi da se druže s njim, a još manje da se druže sa mnom iz samilosti.

Ma ajmo se naći s njim, on je sam, ma idemo ga pozvati na večeru da konačno i on nešto kuhano pojede...

Oni ne znaju da nisam osamljen i da svaki dan imam nešto kuhano za pojesti. I to čak dva puta. Jednom na poslu, a drugi put doma. A ja bih se jednostavno volio s njima češće družiti zato što mi je ugodno sa svima njima. I zato što ih volim.

Zanima me gdje će biti naše prijateljstvo za 10 godina. Ako doživimo te godine.

Ne znam kada ću mu reći, ali znam da ću mu reći. Sada još nisam spreman, ali to je jedna od stvari kojima se najviše radujem i koje se ujedno i pribojavam. Onaj trenutak kada ću mu reći. Želim vidjeti njegovu reakciju. Želim da me, nakon više od 20 godina što smo najbolji prijatelji, konačno i u potpunosti upozna. Jednostavno želim staviti na kušnju naše prijateljstvo i želim vidjeti kamo će ono nakon toga otići. Ako i ode u nepovrat, opet mi neće biti žao. Možda zvuči okrutno, ali ne mislim ništa loše niti zlobno.

Želim vidjeti jesmo li zaista bili ono što mislim da smo bili i što još uvijek, na neki drugi način, i dalje jesmo – najbolji prijatelji. Želim vidjeti je li on zaista ono što mislim da jest. Jedno dobro i pristojno ljudsko biće. Želim vidjeti može li me prihvatiti u cijelosti. Jer ja se nisam ništa pretvarao, osim vezano uz znate već što. Ona osoba koju on (možda) smatra svojim prijateljem zaista postoji.

To mu i dugujem. Na neki način osjećam se neiskreno i kao lažov. Mislim da on ima pravo znati tko je zapravo njegov najbolji prijatelj na kojeg je potrošio zadnjih 20 godina. Bojim se da će pomisliti, kada mu jednom kažem, da je tih 20 godina potrošio na nekoga tko toga nije bio vrijedan. Pa ako tako i bude, opet mi neće biti žao. Svjestan sam moguće žrtve. Već sam se i pripremio na to. Savjest će mi biti mirna.

Evo upravo sam pročitao ovaj post, kako uvijek i činim bar nekoliko puta ne bih li ispravio sve moguće tipfelere i greške. Znam što sada mislite, ako je ovo pregledano i ispravljeno, kako tek izgleda na početku. Pravopis mi nije jaka strana. Često nešto ponovno pročitam mjesecima nakon što sam to objavio. I svejedno opet nađem hrpu grešaka.

No ono što želim reći je da mi se sada ovaj post nekako čini onako tužnjikav. Ali ja se ne osjećam tužnjikavo. Ne žalim za ničim u svom životu. Odluke sam u životu donosio sam, možda bih sada ponešto i drugačije napravio, ali za ničime ne žalim. Zadovoljan sam životom. Zadovoljan sam svojim odlukama.

Ali već neko vrijeme osjećam se kao da sam na nekoj prekretnici. Kao da mi je više dosta tog glumatanja. Želio bih konačno biti ravnopravan sa svima. Želio bih konačno jednom povesti i mog dragog kod prijatelja na nedjeljni ručak. Ili ako me nisu u stanju takvog prihvatiti, želio bih to onda i znati. Pa da zatvorim to najljepše poglavlje iza sebe i krenem u neko novo. Možda još i ljepše.

Pa što me onda spriječava da im kažem? Nemam blage veze. Nešto me koči. Možda strah od odbacivanja, možda nešto drugo. Nisam siguran ima li o tome uopće smisla razmišljati. Već ću znati kada bude vrijeme. Ako ikada bude.

Shvatio sam da zapravo i jesam malo usamljen. Jebem mu, 100 puta sam rekao da ne treba previše razmišljati. Čovjek si samo stvara probleme tamo gdje ih do maloprije nije bilo.

Nedostaje mi onaj tip prijateljstva gdje možemo nas dvojica funkcionirati kao par. Moj dragi i ja živimo kao na pustom otoku. Nemamo zajedničkih prijatelja, pa čak niti onih gay. Imamo jednog, koji je u stvari njegov prijatelj i koji niti ne živi u Hrvatskoj. Tako da ga vidimo možda jednom ili dva puta godišnje.

Mislim da ću možda negdje staviti oglas. Dva netipična homo geja, skoro 4 banke svaki, ali mladi u duši, svaki vuće na svoju stranu, iako su obje pomalo dosadne, u vezi već skoro jedno cijelo desetljeće, traže normalan homo par za čedno prijateljsko druženje. Promiskuitetni, feminizirani i lažovi isključeni. Slika lica obavezna. Ostalo dijelovi tijela po želji. Diskrecija zagarantirana.

Ovo je samo teoretski oglas. Hoću reći, nemojte ostavljati svoje ponude :-). Kao da bi i bilo zainteresiranih...

In memoriam

Sadomazo

Evo danas još jedan post. Kalendarski je u stvari već sutra, ali znate na što mislim. Ne bih postati ovisan o ovom blogu, što možda polako i postajem (get a life, rekli bi neki), ali stvarno sam bio ponukan još nešto napisati.

Ne znam da li će mi itko vjerovati da sam danas prvi puta u životu gledao od početka do kraja emisiju Red Carpet na Novoj TV. Šlatajući po programima, znao sam prije koji puta baciti oko, ali moju pažnju ta emisija nije uspjela održati dulje od 5 ili 10 minuta.

Oni koji me poznaju, a takvih nije puno, znaju da se rijetko iživciram nečime toliko beznačajnim kao neka TV emisija. Nisam se ni sada iživcirao, jednostavno se nisam mogao načuditi količini ljudske gluposti skupljene u nekih sat vremena ili koliko već traje ta emisija.

Razmišljao sam da li da nešto uopće napišem na blogu, je li to uopće vrijedno? Bojim se da ne ispadnem snob, a baš sam danas neke kritizirao zbog toga. Još jedan dokaz da nikada druge ne treba suditi, jer ti se uvijek vrati. Još se više bojim da ne ispadnem neka bitchy tetka. Možda to sve nešto govori o meni. Možda u biti i jesam prikriveni snob i bitchy tetka. Ali nije ovo post o meni, nego o toj nazovi emisiji.

Možda sam večeras jednostavno bio posebno mazohistički raspoložen, pa sam odgledao sve od prve do posljednje minute. Osim nekog jadnog priloga o VIP Music Festivalu na Jarunu, sve ostalo je bilo potpuno negledljivo. Počevši od voditelja i njihovih idijotskih čavrljanja. Ženski dio para je onako klasična zgodna cura bez imalo osobnosti, ali muški dio... Pa to je strašno. Iritantan do boli. Pa zatim ti prilozi. Iva Majoli objašnjava svađu s mužem i je li on bacio prsten u more, je li ga ona pljunula, a on nju ošamario. Onda neka kreatura, neki imitator(ica), na oporavku nakon plastične operacije. Za anale trasha. U anale bi mogao ući i onaj prilog Alke Vuice na jahti s Dikanom. Jednostavno negledljivo. Ali ja sam svejedno i dalje gledao. Pa Danijel Džuli Popović telefonom demantira iz Ljubljane da nije tražio novce od svoje bivše žene da dođe na operaciju svog sina u Zagreb. Bilo još tu bisera koji mi sada više ne padaju na pamet. E da i onaj neki Fashion-guru...

Još mi je gorak okus u ustima od gledanja. Ili je to, ili se možda radi o tome što sam danas popušio skoro dvije kutije cigareta. Mislim da osjećam i laganu mučninu.

Zaista se pitam tko propušta u javnost takvo smeće? Smeće je preblaga riječ jer se u njemu može naći i poneka korisna stvar. Možda govno? I s govnima je isto. Ponešto je i dalje iskoristivo. Jednostavno nemam riječi (osim ovih nekoliko što sam ovdje napisao).

Drugi puta kada ponovno osjetim napadaj mazohističkih sklonosti, jednostano ću iz ormara izvaditi bičeve, lance i kvačice. To je puno bezbolnije.



Laku noć svima.

Dizajn vs. funkcionalnost

Nisam zadovoljan s našim stanom. Zapravo stan je, tehnički gledano, moj, ali nakon deset godina zajedničkog života moje-tvoje malo gubi smisao. Evo još jedne nepravde. Da se meni smisli, mogu ga sutra izbaciti na ulicu i nikome ništa. Godine zajedničkog života ne bi ništa značile.

Kada kažem da nisam zadovoljan, prvenstveno mislim na uređenje. Stan kao takav mi je OK. Dobra lokacija, dobar raspored, prilično kvalitetna izgradnja, OK susjedi (svatko gleda svoja posla što mi je najbitnije). Ono što mi nedostaje je onaj neki osjećaj topline, osjećaj da tu netko zaista i živi.

Gotovo sav namještaj je kupljen na brzinu, s misli da je to samo privremeno, dok se ne kupi nešto bolje. I to je najveća greška. Obično se dogodi da to privremeno potraje desetljećima.

Često razmišljam da kupimo nešto novo, ali nikada to ne činimo. Lijenost, nedostatak novaca, glavni su razlozi. Treba uložiti malo truda u sve to. Potrebno je prevaliti kilometre od salona do salona, od buvljaka do bovljaka, a to mi se jednostavno ne da. I da bih nešto kupio, to mi se mora baš svidjeti, a ne da bude “ajde, kada nema ništa bolje”.

Uz sve to, iskreno nemam baš ni viziju što bih zapravo htio. Moj dragi ima neku viziju, samo što to na žalost nije i moja vizija. Na sreću on ne forsira svoje želje jer je uvijek tu ona nikada izgovorena rečenica “Ipak je to tvoj stan, tvoja je zadnja”.

Ponekad je dovoljan i jedan mali komad namještaja ili neki detalj da promijeni cijelu atmosferu u prostoriji. Meni se zapravo čini da ja za to jednostavno nemam smisla.

Ali naletio sam na jednom blogu na savršeni komad namještaja kojeg bih i sam, ne trepnuvši, odmah kupio i za kojeg sam siguran da bi se idealno uklopio u našu dnevnu sobu. Što kažete, nije li ovo savršeni stolić za dnevnu sobu?



Pogledajte samo taj sklad linija, to savršenstvo oblika. No priznajem, ima i nedostataka. Možda je dizajner malo pretjerao u svojoj želji za savršenstvom linija nauštrb funkcionalnosti. Evo recimo, bio bi malo problem odložiti na stolić vruću šalicu s kavom ili čajem.

Ali s druge strane stolić ima i puno prednosti. Recimo zamislite da prolijete malo pića iz čaše pa da to onda morate polizati sa stola? Ili vidim jedno savršeno mjesto za utaknuti novine kako bi mi uvijek bile nadohvat ruke. A da ne govorim o tome da bi brisanje prašine postalo pravo zadovoljstvo.

Stolić je zapravo multifunkcionalan. Može poslužiti i kao neki moderan ležaj, sofa, otoman, kanape... Ne kanape. Oni imaju tvrde, neudobne naslonjače za ruke. Ovo je definitivno više u stilu otomana ili sofe. Meko, zaobljeno, jednostavno savršeno udobno.

Unatoč minornim nedostacim, rekao bih da se ovdje ipak radi o jednostavno besprijekornom komadu namještaja koji bi oplemenio svačiju dnevnu sobu. Pitanje je samo koliko ste spremni zažmiriti na jedno oko kada je u pitanju funkcionalnost. U ovom slučaju bio bih itekako spreman, samo je problem u tome što bi meni oči bile stalno širom otvorene.