Prikazani su postovi s oznakom čitaba. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom čitaba. Prikaži sve postove

Gledati i čitati

06 prosinca 2012

Iako sam siguran da ste svi već odavno proguglali Bali Bega, čak i nekoliko puta, i da znate sve o njemu, pa i to da ga je djevojka navodno prije nekoliko mjeseci uhvatila u njihovom stanu u vrućem klinču s frajerom, a da je nedavno, zli jezici kažu kako bi opovrgao glasine da je gej, objavio zaruke (nije mi poznato je li zaručnica ista ona koja je svjedočila gej klinču), dakle, unatoč tome što svi o njemu znate sve, ipak sam odlučio nakon više mjeseci bez ijednog posta, novi post posvetiti baš njemu. Jer on to zaslužuje.


Mislim da neću pretjerati ako kažem da se vjerojatno radi o jednom od najzgodnijih muškaraca kojeg sam ikada vidio. Ne sjećam se da mi se ikada dogodilo da mi se nešto stisne u želucu, leptirići počnu letjeti, kroz tijelo mi prođe val uzbuđenja, ama baš svaki put kada se netko pojavi na ekranu, u svakoj sceni. Eto, to mi se događa s Bali Begom. Ispočetka sam se zavaravao da mi se ne sviđa jer je nekako prezgodan, ali onda sam ipak došao k pameti. I KLJ-u se sviđa. KLJ i po nekoliko puta u jednoj epizodi promumlja «Ma baš je zgodan». Inače, nemojte misliti da sam zaboravio Onura. Priznajem da je Bali Beg zgodniji, ali svejedno, Onur je ipak Onur i ne bih ga s nikim mijenjao. KLJ i ja smo se već dogovorili, ako nam ikada u isto vrijeme pokucaju na vrata Onur i Bali Beg, moj je Onur, njegov je Bali Beg (ali samo ako ja smijem gledati).

Toliko o ovoj temi, sada prelazim na drugu.

Znate što, uhvatila me neka manija čitanja gej romantičnih romana. Pretpostavljam da to dođe s a) godinama i s b) kada ste s istim partnerom punih 15 godina. Jel ima 15-ogodišnjica neko ime? Znate ono, zlatni, srebrni, brončani, željezni, papirnati, ovaj, onaj pir? Uglavnom, ako se i vi poželite malo gej romantike, preporučam vam knjigu "The Nothingness of Ben" od autora Brada Boneya (to mu je valjda prva knjiga). Knjiga je super. Nema dosadnih opisa, unutarnjih promišljanja, dvojbi, strahova i nedoumica glavnih junaka koje se protežu na nekoliko stranica. Sve se rješava u nekoliko rečenica i s puno dijaloga, tu je i par vrućih scena, uglavnom, prava milina. Nije loša ni priča, fina, romantična, bez pucnjave i sa sretnim završetkom. Nakon pogibije roditelja, odvjetnik napušta New York i vraća se u rodni Texas kako bi se brinuo o svoja tri malodobna brata. Tamo upoznaje crvenokosog rednecka i tako to onda krene u smjeru u kojem gej romantični roman i treba krenuti. Pročitao sam ju u tri dana, zbog nje jedan dan zaspao na posao, drugi dan propustio cijelu epizodu Bali Bega, a treći bio optužen od strane KLJ-a da ga već tri dana zanemarujem. Uglavnom, sigurno sam vas uspio zaintrigirati. Knjiga je dostupna na Amazonu i toplo ju preporučam nezahtjevnim čitateljima poput mene.

Klikni za ostatak posta...

James Baldwin: Giovanni's Room

22 kolovoza 2010

Ove godine mi je bio super godišnji odmor. Možda i najbolji u životu, a zasigurno sasvim drugačiji, barem za mene. Nažalost to je jedino što o tome mogu reći, a imao bih puno toga za ispričati i bilo bi jako smiješno, sigurno biste se i vi smijali. I meni je žao što ništa ne mogu reći, pogotovo što već imam neke super smiješne rečenice spremne u glavi. Ali ne mogu ispričati iz više razloga, ne mogu čak reći niti o kojim se razlozima radi. Uglavnom, hebi ga, ne mogu i ne mogu. Znam da sam već nedavno imao sličnu navlakušu i da više nije fora, ali što mogu kad bih silno volio sve napisati, ali ne mogu...

Ali vam zato mogu ispričati koju sam novu knjigu pročitao tijekom ljeta, to je također vrlo zanimljivo, pomislit ćete zasigurno. Radi se o klasiku gej književnosti, romanu koji redovito završava među najboljih 10 gej knjiga svih vremena: Giovannijeva soba od Jamesa Baldwina. James je imao dvostruku nesreću, rodio se kao crnac i homoseksualac u rasističkoj i homofobnoj Americi, što je naravno utjecalo na njegovu književnost. Giovannijevu sobu je napisao 1957.g., ali rekao bih da se radi o bezvremenskoj knjizi koja je jednako tako mogla biti napisana jučer. U romanu David, mladi bijeli Amerikanac u Parizu, prepričava svoju priču u kojoj biva rastrgan između zaručnice koja je otputovala u Španjolsku i mladog konobara, Talijana Giovannija, u kojeg se zaljubljuje i s kojim ima aferu u Parizu. Radi se zapravo o tome treba li biti svoj i živjeti život u skladu sa svojim bistvom ili živjeti život na način da svi oko vas budu sretni, osim vas samih. Kao i većina nas, i David izabire ovo drugo, što za posljedicu ima tragediju i nesreću.

Roman obrađuje one neke najvažnije strahove i frustracije gotovo svih homoseksualaca, pa tako i moje, istina s početka moje gej karijere. Jeste li se ikad osjećali kao stranac u vlastitoj koži? Ne kažem da danas živim slobodno, daleko od toga, ali barem nemam više nedoumica tko sam, što želim i kako bih trebao živjeti svoj život. Moj život danas vidim kao određeni kompromis između onoga kako bih trebao i kako zaista živim. Nadam se da će se to s vremenom pomicati prema onom «kako bih trebao». Ma ima vremena, još sam mlad momak. Eto, baš nas je neki dan, mene i mog KLJ, jedan konobar (nije Giovanni)  oslovio s "momci". Nije da ne godi...

Back to Giovanniju, mislim da roman s pravom ubrajaju među najbolje gej romane ikad napisane. James izuzetno lijepo piše, nešto otprilike kao i ja, knjiga se čita gotovo u jednom dahu, iako od početka znate da neće dobro završiti, pa čak i kako će završiti. Rekao bih da je ovo obavezno štivo za svakog iole ozbiljnijeg pedera koji drži do sebe i zato imate moju apsolutnu preporuku da naručite knjigu prego interneta, jer mislim da prijevoda na hrvatski nema, a sumnjam i da se kod nas može nabaviti engleska verzija.

Inače, da ne mislite kako sam preko ljeta pročitao samo jednu knjigu, pročitao sam i «Barrel Fever» od Davida Sedarisa. David je i više nego izvrstan i urnebesan, te me time još i više obradovala vijest da Algoritam uskoro objavljuje prijevod njegove knjige «When You Are Engulfed in Flames», a u prijevodu «Kad ste utopljeni u plamenu». Jedva čekam, pa možda u istom postu napišem i koju o «Barrel Feveru». Ali nemojte vi čekat na mene, Sedarisa morate obavezno pročitati, pogotovo ako volite Seinfelda.

Kako ljetu još nije kraj, što vjerno dočaravaju tri slike iza klika (a znate kakve slike stavljam iza klika), tko zna, možda još nešto pročitam, pa vam odmah javim.

Napomena: obavezno kliknite na gornju sliku kako bi vam se prikazala u svoj svojoj ljepoti.


Klikni za ostatak posta...

Augusten Burroughs: Sellevision

22 studenoga 2009

Iskreno, isprva nisam bio siguran da li da išta napišem o ovoj knjizi. Kao prvo, nisam baš siguran je li uopće vrijedna da se o njoj previše piše, a kao drugo uopće se niti ne radi o gej knjizi, osim što joj je autor gej. Ali kada uzmete u obzir da se u knjizi radi o lažnom sjaju, potrošačkom društvu, shoppingu, televiziji, ljubavi, intrigama, prevarama, osamljenosti, seksu, pornografiji, licemjernosti i penisu koji je slučajno provirio ispod kućnog ogrtača i time svom zgodnom vlasniku nepovratno promijenio život, shvatio sam da knjiga zapravo sadrži sve što jednog prosječnog gej čitatelja može zanimati.

Ali najveći razlog što sam ipak odlučio napisati riječ-dvije, je to što je pisac knjige moj omiljeni autor, Augusten Burroughs. Istina, malo sam se razočarao u njega kada sam vidio klip kako pretjerano afektirano čita odlomke iz svojih knjiga. Davno sam to slušao i pokušao sam opet pronaći, no bezuspješno, iako je You Tube krcat njegovim klipovima. Ali znate ono kada netko strašno naglašava i odglumljava gotovo svaku riječ, nešto slično kao kada se Josipa Lisac i Zdenka Kovačićek (koju inače jako volim) silom trude što više zavijati i pjevati što nazalnije, ili kad Massimo Savić pokušava imitirati iritantne najavljivače duboka glasa s RTL-a, pa to onda ispadne smiješno, pretjerano i preafektirano. Evo, usporedite Josipu iz ranih dana i današnje preseravanje, pa recite da nisam u pravu. Valjda ljudi s godinama izgube kompas i osjećaj za mjeru.

Uglavnom, odlučio sam oprostiti Augustenu i posvetiti mu koju riječ. Radi se o njegovoj prvoj objavljenoj knjizi, roman Sellevision iz 2000. godine. Sellevision je lagani roman čije likove povezuje to da svi rade u izmišljenoj najpoznatijoj američkoj televizijskoj kući za 24h/dan TV prodaju tzv. home shopping network. Tu su Peggy, čiji se naizgled savršeni svijet uzdrma kada počne primati uznemirujuće e-mailove od obožavateljice, Bebe, voditeljica iz stare garde i najveća zvijezda Sellevisiona koja usamljenost liječi opsesivnim šopingiranjem, Leigh, mlada voditeljica koja ima aferu s oženjenim producentom, Trish, kćerka arogantnog milijunaša i jedini muški lik Max, homoseksualac koji dobije otkaz sa Sellevisiona nakon što mu pišo slučajno izviri ispod kućnog ogrtača pred milijunima američke djece za vrijeme nedjeljne jutarnje emisije o igračkama.

Kako rekoh, ima tu svega, baš kao u pravoj, ako ne baš meksičkoj sapunici, onda barem u Kućanicama. Kakav je sadržaj ste već pročitali, svi glavni likovi su žene, dobro, i jedna tetka, istina zgodna i nabildana, ali ipak tetka, tako da sumnjam kako bi ovaj roman mogao biti zanimljiv ijednom iole pravom muškarcu. To što se meni svidio, pa to vjerojatno nešto govori o meni.

Ipak u svoju obranu moram reći da ne preporučam da se postavite na trepavice kako biste nabavili ovu knjigu, tim više što sumnjam da se kod nas može nabaviti. Više onako, ako slučajno budete imali sat-dva viška vremena dok čekate let u nekom velikom duty freeju na nekom velikom aerodromu i ako kojim čudom ugledate Sellevision na polici pa se sjetite, vidiš, onaj simpatični Jonasy je rekao da knjiga nije loša, lagano zabavno štivo, taman pogodno za ubijanje vremena u avionu, e u tom slučaju svakako preporučam kupnju.

Uskoro bi se trebala početi snimati homoristična dramska serija (a-la Kućanice) bazirana na ovoj knjizi. Među glumcima se spominju Carrie Fisher, najpoznatija po ulozi princeze Leije iz Ratova zvijezda, Julia Louis-Dreyfus, fenomenalna Elaine iz Seinfelda i Kristin Davis, Charlotte iz Seks i grada. Jedva čekam.

Zapravo, vidi se da je ovo Augustenova prva knjiga, a ujedno i jedini roman, dok su sve ostalo memoari. Još se ovdje malo učio. Iako je knjiga zabavna i duhovita (ipak je to Augusten), nije u meni niti približno izazvala oduševljenje kao njegovi veliki hitovi Running With Scissors i Dry. Za mene, Running With Scissors i Dry su klasici, Sellevision je možda samo zabavna potrošna roba, koja ne ulazi previše u karakterizaciju svojih likova, nego onako više ovlaš, kroz zabavu, daje kritiku današnjeg površnog potrošačkog, lažno moralnog i licemjernog društva u kojem se više cijeni materijalno od nekih drugih osobina.

Dok Running With Scissors i Dry možda i nisu baš za svaki želudac (ali morate ih pročitati, stvarno ne znam što čekate?), Sellevision je pogodna knjiga za svaku žensku ili gej dušu, ma koliko ona nježna ili osjetljiva bila. Evo, mogu zamisliti Charlotte iz Seks i grada kako se lagani smijulji i možda čak prepoznaje sebe dok čita Sellevision. Uglavnom, ne vidim ništa loše u tome.


Sam Augusten je o ovoj svojoj knjizi rekao:
"It is absolutely the most shallow, petty, mean-spirited little book you'll read."

Pretjeruje, pokušavajući biti duhovit, ali zapravo, gdje ima dima, ima i vatre.

Inače, Augusten i njegov dugogodišnji ljubavni partner Dennis Pilsits su nakon devet godina prekinuli svoju vezu. Takve i slične zanimljive stvari možete doznati na Augustenovom web site-u, blogu, Facebook i MySpace profilu ili Twitteru.

Upravo sam počeo čitati najnoviju Augustenovu knjigu. Za sada, knjiga obećava, tako da opet možete očekivati neku preporuku. Znam da jedva čekate.

Klikni za ostatak posta...

All I want for Christmas is…

19 listopada 2009



Nisam baš neki gadget freak, ali evo jedne stvarčice koju bih stvarno volio. Istina, radi se o nekako ženskastom gadgetu. Pa tko još uopće čita knjige osim nadobudnih žena i gejeva? Nije li čitanje knjiga, onako, malo ženskasto? Malo, onak, gejiš? Malo, onak, za šmokljane?

Ja sam jedan od onih koji su govorili da Internet nikada neće zamijeniti novine, televiziju ili knjige. Očito je da nisam baš neki vizionar.

Ima li boljeg osjećaja, nego napraviti si kavicu i uzeti novine u nedjeljno jutro? Osjetiti taj miris svježeg novinskog papira? Ne sjećam se kada sam zadnji put kupio novine u nedjelju.

Dobro, još sam itekako vjeran televiziji. Big Brother na internetu? Ma ne dolazi u obzir. Užasno sam tužan što ove jeseni nema BB-a.

Ima li boljeg osjećaja uzeti neku dobru knjigu u ruke, dok kućni ljubimac gleda Tarzana i izgubljeni grad? Osjetiti papir pod rukama, vrtiti knjigu sa svih strana, pročitati kritike sa zadnje stranice, bibliografiju, pogledati kada je objavljeno prvo izdanje? Baciti povremeno pogled na ekran televizora kada se kućni ljubimac nasmije ili gundžati što vam ometa čitalačku koncentraciju moleći vas da pogledate neku super scenu?

Bojim se da ipak ima boljeg osjećaja, a ime mu je Kindl. Možda baš nije bolji osjećaj, ali je sigurno nekako praktičniji, a to je valjda danas ipak najvažnije.

A evo još jednog zgodnog gadgeta, na kojeg sam upravo naletio. Weener Kleener Soap. Ako vam nije jasno, radi se o sapunu s rupom u sredini koji je namijenjen pranju jel, ovaj, pišonje, pardon my French, a sve u svrhu bolje higijene i zabave pod tušem. Svega nekoliko brzih poteza i visuljak će biti čist i spreman za uporabu. Navodno na E-Bayu imaju i rabljenih. Samo, ne bih htio zvučati neskromno, ali nije li ta rupa nekako malena?


p.s. "All I want for Christmas..." odnosi se na prvi gadget, mada kada malo bolje razmislim...

Klikni za ostatak posta...

Bazhe: Damages

28 kolovoza 2009

Zbog dvije stvari sam uzeo u ruke ovu knjigu. Prva je bila to što se radi o «gay» knjizi, a druga to što ju je napisao Makedonac koji je imigrirao u Ameriku, te knjiga zapravo opisuje jedno sasvim netipično i tužno odrastanje u Makedoniji 80-tih, u vrijeme početka raspada Jugoslavije. Nisam nikada bio u Makedoniji, a površno sam upoznao svega nekoliko Makedonaca, pa mi je ova knjiga ujedno predstavljala priliku da nešto više saznam o toj, kako mnogi kažu, prelijepoj zemlji punoj kontrasta i burne povijesti. I s te strane knjiga me nije razočarala, a daje i savršen uvid u balkanski mentalitet, toliko prisutan i kod nas.

A kada sam već kod Makedonije. sutra (petak) na HTV1 u 21.00h je repriza filma o Aleksandru Velikom, pa ako ga kao i ja do sada niste pogledali, eto prilike.

Damages su memoari u potpunosti zasnovani na stvarnim i gotovo nevjerojatnim događajima. Kako autor sam kaže, istina i život su stvarno čudniji od fikcije. Bazhe je rođen i odrastao u Makedoniji, ali danas već preko jednog desetljeća živi u Americi u dugogodišnjoj vezi sa svojim partnerom Fredom. Bazhe je pisac, pjesnik i slikar, a ovo mu je prva knjiga proze.

Nakon smrti okrutnog oca, Bazhe se vraća iz Amerike u Makedoniju kako bi se brinuo o majci koja umire od raka. U isto to vrijeme Bazhe, nakon 30-ogodišnje potrage, napokon upoznaje svoju biološku majku koja ga iz Splita dolazi posjetiti u Makedoniju. Dok teško pokretna majka boluje u prizemlju kuće, Bazhe skriva biološku majku na katu te joj priča o svom nesretnom djetinjstvu i odrastanju.

Bazhe je bio usvojen kao šestomjesečna beba, te je odrastao uz osjećaj da zapravo nigdje ne pripada. Njegovi usvojitelji, otac, strogi tiranin i viskopozicionirani uvjereni komunist i majka, lokalna ljepoticu kojoj je imidž njezine obitelji bila najvažnija stvar na svijetu, su ga ipak neizmjerno volili, kao i on njih, ali njihov odgoj i pogledi na život, kao i sam njihov život u troje koji je bio pun konflikata, ostavili su teške posljedice na Bazhea. Gotovo da se radi o stereotipu, kada neki pokušavaju pronaći uzroke homoseksualnosti u odgoju i utjecaju okoline: distanciran i strog otac kojeg je nemoguće zadovoljiti, te zaštitnička majka. Bazhe u intervjuu kojeg sam pročitao kaže da njegov odgoj ipak nije imao veze s njegovom homoseksualnosti, te da je on oduvijek znao da je homoseksualac.

Pratimo Bazhev život od ranog djetinjstva i adolescencije u kojima se osjećao izolirano i usamljeno, te mu je najveća želja bila imati barem jednog prijatelja, što mu roditelji nisu dozvoljavali pod izlikom da je on bolji od svih te da ga nitko nije vrijedan, preko sablažnjivanja susjeda u malom makedonskom mjestu svojim androgenim izgledom i nekonvencinalnim ponašanjem, prvih seksualnih kontakata u vojsci, prve velike ljubavi, skandala na fakultetu, očajničke potrage za ljubavi i prijateljstvom koja ga odvodi u promiskuitetno ponašanje, bijega u Tursku gdje kao transvestit živi s bogatim muškarcem, pa sve do nevjerojatne brige i odanosti prema jedinoj majci koju je imao – onoj koja ga je odgojila. Ono što je Bazhe prošao, svu tugu i zlostavljanja, nijedno dijete ili ljudsko biće ne bi smjelo proći. Ipak, Bazheov neslomljiv duh, hrabrost i optimizam u nijednom trenutku nisu mu dozvolili da se slomi, te on ipak pronalazi svoju sreću i mir.

Bazhe piše vrlo pitko, te je knjiga, iako na engleskom, lako razumljiva čak i ako vam engleski nije savršen. Valjda je uzrok tomu to što engleski nije Bazheov materinji jezik, te su mu rečenice jednostavne. Ali to nije ikakav nedostatak, zapravo potpuno suprotno. Bazhe pripovijeda s velikom lakoćom, opisi su detaljni i nevjerojatno realni, rečenice su prelijepe, a s izuztenom lakoćom gradi uzbudljivu priču koja niti u jednom trenutku ne postaje dosadna. Odlično funkcionira i način na koji je priča ispričana. Miješa se sadašnjost i prošlost, te postupno upoznajemo i počinjemo shvaćati Bazhea kroz događaje iz njegove prošlosti koje prepričava svojoj biološkoj majci.

Knjiga je toliko toga. Uzbuđujuća, ozbiljna, zastrašujuća, šokantna, poetska, nježna, osjećajna, tužna, optimistična, mudra, erotska, puna energije i brutalno iskrena. Detaljno opisujući šokantne događaje i analizirajući svijet i ljude oko sebe, Bazhe ne štedi ni sebe ni druge. Sadržaj i tijek radnje se lako prate, ali kompleksnost tema koje knjiga dotiče je upravo nevjerojatna. Obitelj, brak, odrastanje, svijet odraslih i svijet djece, izdaja, razočaranje, ponos, stid, država, institucije, totalitarnost, demokracija, moderni imperijalizam, materijalizam, korupcija, ucjena, škola, tinejdžerska zlostavljanja, vojska, usamljenost, bol, bolest, smrt, ljubav, mržnja, sreća, patnja, silovanje, Balkan, Makedonija, raspad Jugoslavije, rat, Amerika, Turska, vjera, kršćani, muslimani, religijski fundamentalizam, nacionalizam, seksizam, šovinizam, povijest, zatucanost, tračanje, zloba, licemjerje, provincijalziam, zavist, manipulacije, dobrota, nježnost, priroda, karma, umjetnost, poezija, erotika, seks, homoseksualnost, transvestizam, homofobija, suosjećanje, invalidnost, prijateljstvo, odanost, poštenje, optimizam, iskrenost, kajanje, oprost i još toliko toga. U cijelom tom košmaru, Bazhe gotovo gubi život, ali spas ipak pronalazi u Americi.

U određenim trenucima me je zasmetalo što Bazhe na toliko mjesta zamjera ljudima zatucanost, uskogrudnost i olako osuđivanje, ali često se i sam hvata u klopku olakog osuđivanja drugih, ne pokušavajući se dovoljno postaviti u tuđu kožu i razumjeti nečije postupke. Čak mi se čini da ponekad i sam sebi dozvoljava da mu razmišljanja vode određene predrasude, a u isto vrijeme kada je riječ o nekim drugim stvarima, takvo ponašanje drugih osuđuje. Mislim da bi se homoseksualci posebno trebali zamisliti prije li nekoga olako osude ili si dozvole razmišljati rukovodeći se predrasudama. Nismo li upravo i mi žrtve olakog osuđivanja, neznanja i predrasuda?

U knjizi se zapravo radi o potrazi za vlastitim identitetom i slobodom koji se kriju negdje njegovom u djetinjstvu, mladosti, društvu, njegovoj usvojenosti i homoseksualnosti, ali i u onom vječnom općeljudskom pitanju kojeg si svi postavljamo neovisno o bilo kakvim društvenim utjecajima: Tko smo i što smo? Iako Bazheova homoseksualnost igra značajnu ulogu u knjizi, rekao bih da je ovo knjiga za sve, bez obzira na nečiju seksualnu orijentaciju, te da svatko u njoj može prepoznati vlastita razmišljanja ili iz nje ponešto naučiti.

Radi se o nevjerojatnoj i zadivljujućoj knjizi koju sam jednostavno gutao, gotovo ne vjerujući što čovjek u životu može proći. Mislim da ova knjiga svakome može poslužiti kao inspiracija da se zapita tko je i što je, što čini u životu i da možda počne malo drugačije gledati na stvari oko sebe. Možda čak i da postane malo hrabriji.

Ako bih trebao dati neku preporuku, onda bi to bilo: svakako pročitajte. Problem bi mogao biti jedino to što nisam siguran da se kod nas može nabaviti. A što da vam kažem, imate Internet…

Na samom kraju knjige Bazhe kaže nešto što sam i ja ovdje često puta ponovio, a to je da ipak nije dobro previše razmišljati i analizirati stvari. Previše analiziranja ponekad samo komplicira stvari i događaje, jer oni rastavljeni na svoje sastavne dijelove onemogućavaju sagledati cjelinu.

http://www.bazhe.com

Klikni za ostatak posta...

1001 noć - كتاب ألف ليلة و ليلة

17 kolovoza 2009

Slučajno mi dopala ruku knjiga «Culture Shock! Morocco: A Survival Guide to Customs and Etiquette». Radi se o turističkom vodiču za Maroko iz serije Culture Shock! Guides, namjenjenom onima koji namjeravaju ostati duže vremena u Maroku, ali i svima onima koji bi htjeli barem malo zagrepsti ispod površine i saznati nešto o kulturi, tradiciji, povijesti, običajima i svakodnevnim navadama lokalnih ljudi, a sve to iz perspektive zapadnog čitatelja. Naravno da sam ju objeručke zgrabio, ponajviše zbog toga što me na neki čudan način privlači i fascinira arapska kultura.

Knjiga je laganini napisana, duhovito i pitko i nadasve zanimljivo. U seriji Culture Shock! obrađene su mnoge zemlje, pa ako imate neku zemlju koja vas posebno zanima, svakako preporučam vodič ove vrste. Bilo bi zanimljivo pročitati i onu o Hrvatskoj, samo ta još nije napisana.

Razmišljao sam koji bih detalj iz knjige mogao izdvojiti? Što očekivati kada vas Marokanac pozove u svoj dom na večeru? Razlike u položaju žena i muškaraca? Razlika između privatnog i javnog? Što Marokancima predstavlja prijateljstvo? Islam u životu običnog Marokanca? Što je to hshuma? Koja je tipična hrana? Gdje jesti, a gdje spavati? Što piti? Koji se praznici slave? Što misle o zapadnjacima? Kako se ponašati u javnoj kupelji odn. hamamu? Kako se na arapskom kaže dobro jutro? Kakav im je TV ili radio program? Koje su regije i značajniji centri i turističke atrakcije? Ima toliko toga...

Ali poznavajući vas, znam što bi vam moglo biti zanimljivo. Jeste li tako npr. znali da je sasvim normalno ako se na ulici dva Marokanca drže za ruke? Ali to je samo izraz prijateljstva... No isto tako, jeste li znali da su homoseksualni odnosi među mladićima koji nisu oženjeni sasvim normalna i raširena pojava, iako se o tome ne priča? Obično je to veza jednog starijeg i jednog mlađeg mladića. Kada se stariji oženi, mlađi si nađe novog, ovog puta mlađeg od sebe i to traje sve dok se on ne oženi, i tako u nedogled... Inače, neoženjen muškarac je nepoznanica u Maroku. Jednostavno se svaki muškarac mora oženiti.

Dok sam prema nekim velikim kulturama prilično indiferentan, zanimljive su mi, ali ne mogu reći da nešto osjetim ili se uzbudim pri samoj pomisli na njih, kao što su to na primjer indijska ili kineska, neke druge me privlače iz meni neobjašnjivog razloga. Među takvima je i arapska kultura, od Bliskog istoka pa do zapada sjeverne Afrike i juga Španjolske. Glazba, arhitektura, umjetnost, mozaici, hrana, začini, odjeća, beduini, pustinje, deve, oaze, trbušni ples, hamami, Arapi, Berberi, Kazablanka, Marakeš, Tunis, Alžir, Kairo, Beirut, Oman, Jordan, Saudijska Arabija, Mezopotamija, Alhambra, okusi, mirisi, kus-kus, zvukovi, sve mi je to strašno egzotično, blisko, strano, privlačno, zastrašujuće, sve odjednom.

Tko zna, možda je na mene utjecala Šeherezada i njezin Sinbad, Aladin, Ali Baba i ostali o kojima sam čitao u djetinjstvu i koje sam jako volio. Znam da je moj pogled prilično romantičarski i zapadnjački (holivudski) površan, ali ne mogu si pomoći. Na trenutak ću zanemariti neke druge, manje privlačne dijelove ili običaje određenih arapskih prostora.

Uživao sam čitajući ovu knjigu. Za razliku od ostalih turističkih vodiča, u ovoj knjizi su turističke atrakcije samo sporedna stvar. U njoj se može saznati i nešto o povijesti Maroka, njegovim kontrastima, običajima, ali najinteresantnije mi je ipak bilo čitati o običnim ljudima i kako se međusobno odnose u svakodnevnom životu. Je, knjiga je napisana na tipično zapadnjački politički korektan način, da se nitko ne naljuti, ali svejedno imam osjećaj da daje prilično dobar uvid u ono što Maroko zaista jest. Pročitavši knjigu, došlo mi je da odmah rezerviram kartu za Maroko iako me je u isti mah i malo prizemljila, barem kad su u pitanju moja romantičarska maštanja (uglavnom potaknuta holivudskim filomovima) o zanosnim, uzbudljivim, seksipilnim i misterioznim jahačima deva kroz arapske pustinje.

Jedna od posebnih stvari koje me fasciniraju su arapski interijeri, bilo da se radi o palačama, džamijama ili običnim obiteljskim kućama. Rekao bih da su mi arapski interijeri najljepši interijeri uopće, na žalost vidio sam ih samo na slikama. Volio bih posjetiti Alhambru u Granadi. Pa i ona njihova fenomenalna unutarnja dvorišta kuća me strašno očaravaju. Kako je u arapskoj kulturi obitelj i dom svetinja, a sve vanjsko je baš to - vanjsko i strano, nije niti čudno da su toliko pažnje posvetili upravo ograđenim dvorištima, uređivanju interijera, a u isto vrijeme često zanemarili vanjske fasade koje su gotovo bez prozora, barem kada je su u pitanju tradicionalne obiteljske kuće.

Naravno, grijeh bi bio ne spomenuti i arapske muškarce koji mogu biti izuzetno zgodni, posebno oni kod kojih se izmješala arapska, židovska i europska krv. Istina takvi su u manjini, ali priznajem da su mi to općenito najzgodniji tipovi muškaraca. Pogledajte samo Španjolce… Da o Francois Sagatu i ne govorim, koji je libanonskog porijekla. Čisto estetike radi, primjećujem da su im i žene prilično lijepe. Objektivno, možda u prosjeku čak i ljepše od muškaraca. A i jednima i drugima su oči najizraženije. Duboke, tamne, tople, misteriozne, opasne, nepovjerljive, uzbudljive, jebozovne... Možda je to ipak samo mediteranski tip koji se meni sviđa? Mediteranski lonac izmješanih rasa?





Evo i malo arapske glazbe od fenomenalne Natache Atlas, svjetski poznate world music pjevačice egipatskog porijekla koja u ovoj pjesmi kaže «Zašto ratujemo kada smo svi jednaki?». Na arapskom to bi bilo ليش نتعارك ونحن كلنا سو



Iako nije Natachi ni do koljena, glazbe što se tiče, evo pjesmice Amr Diaba (punim imenom Amr Abdel Basset Abdel Azeez Diab ili عمرو عبد الباسط عبد العزيز دياب), također Egipćanina, tek toliko da vidite na što se pale ljubitelji muškog spola u arapskom svijetu (i ljubiteljice, naravno), gdje je Amr zvijezda br. 1. Mislim ono, zvuči seksi... Amr, Amrrr, Aaaaammrrrrr... ah, uh, da, uuu, daa, to mi radi... A i pjesmica je strašno zarazna (Zauvijek s tobom - تملي معاك), zlobnici bi rekli zato jer je više španjolska nego arapska... Spot je snimljen u Češkoj.



Još puno arapske glazbe na odličnom blogu www.arabicmusictranslation.com na koji znam povremeno svratiti.

Slike govore više od riječi.









Još nešto prekrasnih slika nakon linka.































































































Klikni za ostatak posta...