Začarani krug

Zanimljivo mi je kako neki rado u javnosti natuknu svoju veliku odanost tradicionalnim katoličkim, obiteljskim, hrvatskim i inim vrijednostima, da bi odmah nakon toga napustili djecu i suprugu, s kojom su se zavjetovali pred Bogom na život do smrti i u dobru i u zlu, i otišli u naručje ljubavnice s kojom imaju dijete i s kojom vode dvostruki život već nekoliko godina.

Pitam se koliko takvih ima u našem društvu? Ima li sličnih i među onima kojima su usta puna obitelji i svetosti tradicionalnog braka? Ima li sličnih i među onima koji bacaju drvlje i kamenje na sami spomen slova h u homoseksualnost, a da ne govorim o spomenu slova p u pravima homoseksualaca? To su samo retorička pitanja, jer svi znamo odgovor.

Da podsjetim:

Nemoj imati drugih bogova uz mene.

Ne izusti imena Gospodina Boga svoga uzalud.

Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji.

Poštuj oca i majku (da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji).

Ne ubij!

Ne sagriješi bludno!

Ne ukradi!

Ne reci lažna svjedočanstva (na bližnjega svoga).

Ne poželi žene bližnjega svoga.

Ne poželi nikakve tuđe stvari.

Koliko ima, među onima kojima su tradicionalne vrijednosti stalno na jeziku, onih koji se zaista drže barem ovih osnovnih zapovijedi? I ovo je ponovno retoričko pitanje. Lako je popovati, suditi i pljuvati, ali je malo teže pogledati u zrcalo.

Vjerujem da su i veliki štovatelji tradicionalnih i kršćanskih vrijednosti, te veliki domoljubi, i svi oni koji su uhapšeni ili ih se sumnjiči zbog malverzacija u Podravci, HAC-u, brodogradilištima, ministarstvima. Posebno ovi zadnji, jer naposljetku oni dolaze iz jedne demokršćanske stranke koja okuplja ljude na načelima demokracije i kršćanske civilizacije, te na tradiciji i identitetu hrvatskoga društva i naroda, kako stoji u njihovom programu. Samo izgleda da su u Hrvatskoj „tradicionalne i kršćanske vrijednosti“ nešto sasvim drugo u odnosu na ostatak kršćanskog svijeta. Kod nas se te vrijednosti svode, manje-više, na izražavanje gnjusnosti prema homoseksualnosti, umjetnoj oplodnji i pobačaju, dok izgleda neke druge stvari (pogledaj zapovijedi iznad) imaju puno manju ulogu.

Jednom davno je rečeno: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi (na nju) baci kamen!“. Od silnog citiranja, ova izjava se valjda toliko već izlizala da malo kome išta više znači, ali ipak ju svi rado koristimo kada nam odgovara, najčešće kada nas netko optužuje.

Ne osuđujem postupak s početka posta, niti mislim da se radi o lošem čovjeku. To se svakome može dogoditi jer ljubav ne pita i dolazi nenajavljena. Stvari se mijenjaju, ljudi se mijenjaju i vjerujem da je bolje razići se nego provesti život u mizeriji. Ono što me smeta je licemjerje od kojeg nitko nije cijepljen, pa ni ja, ovakav savršen kakav jesam, a pogotovo licemjerje onih koji se usuđuju drugima govoriti kako bi trebali živjeti, dok istovremeno sami rade nešto drugo.

Općenito govoreći, ako je netko već svjestan da mu/joj niti vlastita zakletva pred Bogom ništa ne znači, onda neka barem ima toliko poštenja i drugima ne popuje o moralnim vrijednostima i ne pretvara se da je nešto što nije. Ipak, ako nekima niti vlastita zakletva pred Bogom ništa ne znači, možda je teško od takvih osoba očekivati poštenje? Bojim se da se radi o začaranom krugu.