Prekrasna knjiga. Riječ je o Aleksandru Velikom odn. Aleksandru Makedonskom (356. pr.Kr. – 323. pr.Kr.), velikom starogrčkom odn. makedonskom kralju i jednom od možda najvećih vojskovođa svih vremena. Isprva mi je bilo čudno kako je moglo pasti na pamet jednoj Kineskinji, pa makar već 15 godina živjela u Francuskoj, napisati knjigu o Aleksandru Velikom? Kakve to ona ima veze s antičkom Grčkom ili općenito zapadnom civilizacijom? No odmah mi je sinulo koliko sam zapravo ograničen i možda čak i rasist, ali sam se i sjetio kako sam i sam sa zanimanjem čitao, a nedavno i gledao nekoliko dokumentaraca za redom na jednom od Discovery programa o počecima kineskog carstva i caru Shi Huang-Tiu koji je prvi ujedinio Kinu i utemeljio dinastiju Qin (Ćin) po kojemu je Kina u zapadnom svijetu i dobila ime. Kužite, Ćin- China - Kina… Inače, na kineskom vam se Kina kaže 中国 - Ajde recite da to niste znali, ajde recite da sam konačno i ja nekoga nešto naučio.
Ne treba zanemariti niti činjenicu da je priča o Aleksandru Velikom sigurno doprla u sve kutove ondašnjeg Euro-Azijsko-Afričkog svijeta, pa je tako zasigurno bila prisutna i u kineskim legendama i pričama.
Knjiga je zaista prekrasna, posebna, gotovo poetska. Uostalom Shan Sa je i pjesnikinja. To se itekako osjeti u knjizi. Ali vi nepoteske duše, u koje i sebe ubrajam, nemojte da vas to zavara. Knjiga je uzbudljiva, očaravajuća, gotovo izvan relanosti. Kao neki divlji san.
Povijesne činjenice Shan Sa postavlja kao grubi kostur svoje priče (bajke) oko kojeg plete mrežu svoje mašte i onoga kako je ona doživjela Aleksandra. Mene je knjiga cijelog zaokupila i uvukla u antički svijet bitaka, izdaja, osvajanja, zagrljaja, senzualnosti, orgija, pobjeda, krvi, fijuka strelica, topota konja, nasilja, patnje, časti i smrti.
Roman prati Aleksandra od rođenja, mladosti, prvih bitaka, pa sve do pohoda na Perziju i Indiju i do same Aleksandrove smrti. Ali nemojte misliti da se radi o pukom nabrajanju činjenica i nekoj vrsti biografije. Knjiga je sve samo ne to. Ispričana je magično, u prvom licu, pa tako imate osjećaj da ste i vi na trenutak sam Aleksandar ili sama Alestrija, kako se kome više sviđa. Očito je da je Shan dobro proučila dostupne informacije o Aleksandru, jer mi se čini da ga je prilično vjerno prikazala, barem u onoj mjeri u kojoj uopće možemo složiti sliku o njemu i o onome što se moglo događati u njegovoj glavi prije skoro 25. stoljeća. Možda nam čak daje uvid u misli jednog od najvećih ljudi antičkog svijeta. Lako moguće, ali ujedno i malo vjerojatno. Tko će ga znati. Radi se ipak samo o izmaštanom antičkom svijetu jedne kineske pjesnikinje i književnice.
Alestrija je vođa divljeg stepskog plemena Amazonki, mrziteljica muškog roda. I dok se u romanu uglavnom redom pojavljuju ili spominju stvarne povijesne osobe, ona je u cijeloj priči izmišljen lik, iako Shan aludira na njegovu pravu prvu ženu Roksanu. Shan nimalo ne dvoji, Aleksandar je homoseksualac i žene ga ne zanimaju, ali nakon što je pokorio gotovo cijeli poznati svijet preostalo mu je još samo da pronađe kraljicu s kojom će učvrstiti carstvo i dobiti nasljednika. Red je red. Alestriju susreće u žaru borbe negdje u dubokoj stepi, te kao što je on, usljed njena grubog stepskog i ratničkog života, u prvi tren pomislio da je ona u stvari muškarac-ratnik, tako je i ona u prvi tren, usljed njegove iznimne ljepote, pomislila da je on u stvari žena-ratnica. On voli muškarce, ona voli žene, no progoni ih ista žudnja da osvoje svijet, što će dovesti do toga da će između njih buknuti iskra iskonske strasti… Barem nešto tome slično piše na koricama…
Knjiga me je potakla da nešto više saznam o Aleksandru Velikom. Prilično sam toga pročitao na internetu. Oduvijek me je zanimala antika, posebno Grčka, i priznajem da je vjerojatno uzrok tome oni silni kipovi (u stvari većinom rimske kopije) golih muškaraca savršenog tijela, homoerotični prikazi na vazama, kult savršenog muškog tijela i muških prijateljstava, goli sportaši na Olimpijskim igrama i u gimnazijima (vježbališta, od grčke riječi gymnos – gol), pa na kraju i prihvaćanju homoseksualnosti, iako pojam homoseksualnosti u današnjem smislu nije bio poznat u staroj Grčkoj. Ajde, kao da vas to ne intrigira? Evo recimo, ne intrigira li vas ovaj kip grčkog boga Apolona sa Zeusovog hrama u Olimpiji, koji je osim ženskih, imao i mnogo muških ljubavnika? Inače gotovo svi grčki bogovi imali su i ljubavnice i ljubavnike.
Antički Grci nisu doživljavali seksualnu orijentaciju kao društveni identitet osobe, kao što je danas slučaj, nego im je važnije bilo koliko su se takve čežnje uklapale u u društvene norme koje su se bazirale na spolu, dobi i društvenom statusu.
I onda je tu i Aleksandar Veliki, Kralj Makedonije, u prvom redu nepobjedivi vojskovođa, osvajač svijeta koji je u deset godina osvojio cijelu Grčku, Egipat, srušio moćno Perzijsko carstvo i došao do granica tadašnjeg svijeta, sjeverne Indije, podno Himalaja. I to u svojim dvadesetim i ranim tridesetim godinama. Prvim bitkama je zapovijeda sa samo 16 godina.
Aleksandar Veliki
Slovio je kao izuzetno zgodan muškarac, pa je za života bio motiv mnogim kiparima i slikarima. Većina sačuvanih djela su rimske kopije, ali povjesničari se slažu da one vjerojatno daju prilično točnu sliku kako je Aleksandar u stvarnosti izgledao. Pratilo ga je i imidž muškarca čija koža i dah imaju ugodan miris. Pravo postignuće, za tadašnje vrijeme. Reklo bi se, antički preteča današnjih metroseksualaca.
Ali daleko od toga da je bio mimoza. Bio je velike fizičke snage i izdržljivosti, isklesanog tijela, gibak, neustrašiv i hrabar, obožavao je tjelovježbu. A sudeći prema ovoj statui, nije mi jasno zašto su ga nazvali "velikim". Mislim, znam da veličina nije važna, ali ipak...
Zasigurno spada među najveće vojskovođe svih vremena, ako nije i najveći. Nitko ga nikada nije pobijedio. Bio je neumoran u želji za novim pohodima, uvijek je prvi jurišao u bitkama, nikada se nije skrivao iza svoje vojske, što mu je donijelo bezbroj ranjavanja i ožiljaka po tijelu, ali i neizmjerno poštovanje i ljubav vojske koja ga je 10 godina vjerno pratila kroz bespuća pustinja, džungli, savana, neprestalnih kiša, kroz blato i jad. A radilo se o nekoliko desetaka tisuća vojnika.
Aleksandar u borbi protiv perzijskog kralja Dariusa III, mozaik iz Pompeja
Bio je nemilosrdan prema neprijatelju. Ubijao ih je, sakatio, masakrirao, prodavao u roblje, bespoštedno prolijevao krv, ali ako to zanemarimo povjesničari se slažu da je bio sasvim fin momak.
Nije bio tiranin, izuteno je cijenio prijateljstvo i odanost, te je imao mnoga prijateljstva koja su trajala cijeli njegov život. Iako ga žene u fizičkom smislu nisu zanimale, s poštovanjem se odnosio prema njima. Možda to sada zvuči banalno, ali pokušajte zamislit kako je funkcionirao svijet prije gotovo 25 stoljeća koji je u potpunosti bio patrijarhalan i kontroliran od strane muškaraca, gdje se najviše cijenila muževnost i estetika muškog tijela, gdje žene nisu imale nikakava prava, čija je jedina uloga bila rađanje i briga za kuću i koje su doista bile građani drugog reda i u potpunosti ovisne o muškarcima.
Iako ih je osvajao, s poštovanjem se odnosio prema drugim kulturama nastojeći ih integrirati u vlastitu vojsku, zadržati njihove običaje, religije pa čak i vladare, pogotovo one koji nisu bili tirani. Imao je viziju da je njegov božanski zadatak ujediniti ljudsku rasu, pomiješati sve kulture u jednu veliku, pa je čak i poticao brakove između svojih vojnika i lokalnih žena na osvojenim teritorijima, te je i sam usvajao neke njihove običaje. Bio je izuzeteno nesebičan i darežljiv, te je sve osvojeno blago dijelio sa svojim trupama.
I bio je megaloman. Sebe je vidio kao kralja svijeta, nepobijedivog osvajača (što je uistinu i bio), te je u osnovi njegovih megalomanskih težnji za osvajanjem svijeta bila njegova želja da i sam postane jedan od bogova, koje je tako štovao.
Otac mu je bio makedonski kralj Filip II, a majka Filipova četvrta žena, aristokratkinja Olimpijada. Školovao se na kraljevskoj školi, a učitelj mu je bio Aristotel. Od malih nogu je bio predodređen da postane kralj i vojskovođa.
Zanimljiva je Shanina vizija Aleksandrova djetinjstva u kojem ona i pronalazi razloge njegove megalomanije, nevjerajtne upornosti i hrabrosti. Otac mu, Filip II, je bio kurviš, biseksualac, nije birao između muškaraca i žena, bolje rečeno mladića i djevojaka. Sve to je i povijesno točno. Neprestalno je imao ljubavnike i ljubavnice, ali Shana u svojoj mašti ide toliko daleko da zamišlja kako je Filip II seksualno iskorištavao i vlastita sina, izuzetno lijepog Aleksandra, za što ne postoji nikakav dokaz. Ona zamišlja da je Aleksandar bio vrlo nježno dijete kojeg je i vlastiti otac zadirkivao da je skoro djevojčica i da od njega nikada neće biti pravi muškarac, što je u njemu rezultiralo samo jednom željom – postati najveći muškarac na svijetu i cijelo svoje biće tijekom cijelog svog života je usmjerio samo u tom smjeru, iako je do svoje smrti itekako bio svjestan i svoje ženske strane osobnosti. To sve zapravo niti ne zvuči tako nevjerojatno.
Filip II je umro na vrlo uobičajen način za ondašnje doba – ubili su ga tj. ubio ga je vlastiti ljubavnik kojeg su odmah nakon toga ubili stražari, pa se pravi motiv ubojstva nikada nije saznao. Postoji mnogo teorija, od toga da je ubojstvo naručio sam Aleksandar u dosluhu s majkom Olimpijadom do toga da ga je ljubavnik ubio zbog ljubomore jer si je Filip II našao ljepšeg i mlađeg ljubavnika. Prava istina se ne zna.
Gotovo svi današnji povijesničari se slažu u tome da je Aleksandar bio homoseksualac tj. svi osim hrvatskih, barem sudeći po tekstovima koji se mogu pročitati na webu. Zapravo grčki povjesničari su još zadrtiji. Tako su se izrodile prave demonstracije i prijetnje sudskim tužbama za vrijeme jednog internacionalnog skupa o Aleksandru Makedonskom u Grčkoj gdje se neki stranac spremao izložiti svoje predavanje o Aleksandrovoj homoseksualnosti.
I dok se svugdje nadugačko i naširoko piše o njegovom privatnom životi, o kojem se dosta toga zna, i odnosu s najvećem prijateljem i ljubavnikom Hefestionom, naši ga povjesničari (na webu) gotovo i ne spominju, a o Aleksandrovoj homoseksualnosi progovaraju u najboljem slučaju s «priča se da je imao i homoseksualne sklonosti», te napominju da je bio nadaleko poznat po svojim brojnim ljubavnicama. Što nema veze s istinom, barem ne s onim o čemu pišu antički povjesničari.
Aleksandar je bio homoseksualac od glave do pete. Čak i tvrdnje da je bio biseksualac, čine se pretjerivanjem i zapravo pokušajem spašavanja obraza jednog tako poznatog i uspješnog vojskovođe i uopće jednog od najznačajnijih osoba u ljudskoj povijesti. Ili se zapravo radi o homofobiji na djelu?
Njegov potpuni izostanak interesa za fizički kontak sa ženama i omalovažavanje ženske senzualnosti uplašio je čak i njegove roditelje koji su se zabrinuli da im sin neće podariti nasljednika. U mladosti doveli su mu i jednu od najljepših kurtizana kako bi ga zainteresirali za ljepši spol, ali, kako je zapisao jedan biograf, njegov suvremenik, Aleksandra ona uopće nije zanimala. Kasnije mu pokušavaju namjestiti ženidbu s kćeri važnog grčkog aristokrata, ali Aleksandar i to odbija.
Aleksandra je više zanimao Hefestion. Hefestion je bio godinu ili dvije stariji i upoznali si se u kraljevskoj školi na jednom grčkom otoku gdje je obojici bio učitelj Aristotel. Ostali su najbolji prijatelji cijeli život. I ne samo prijatelji, nego i suborci i ljubavnici. Zapravo mnogi danas prihvaćaju da je Hefestion bio Aleksandrov životni partner i ljubav njegova života, te iako je imao veliki krug prijatelja, Hefestion je bio jedina osoba kojoj je potpuno vjerovao i kome se u potpunosti povjeravao. Uzajmnu ljubav otvoreno su prikazivali i svi su za nju znali.
Aleksandar (lijevo), Hefestion (desno)
Hefestion je sudjelovao u svim Aleksandrovim osvajanjima. Završio je kao drugi najvažniji zapovjednik, prvi je bio sam Aleksandar, naravno. Osim toga, obavljao je i brojene diplomatske misije, zapovijedao izgradnjom mostova i gradova.
Poznate su brojne angdote iz njihova života. Tako nakon što su porazili perzijsku vojsku i došli pred zatočenu perzijsku kraljevsku obitelj, svrgnuta perzijska kraljica je greškom kleknula pred Hefestiona moleći za milost. Kako je Hehestion bio viši, a neki kažu i zgodniji, te su nosili sličnu odjeću, zamijenila ga je za Aleksandra kojemu to uopće nije zasmetalo nego je samo rekao «Niste pogriješili Majko, ovaj čovjek također je Aleksandar.». Neki kažu da je Aleksandar doživljavao Hefestiona kao svoj alter ego.
Ostali su zabilježeni i slučajevi kada je Hefastion jedno jutro ispričao kako je ostao u Aleksandrovu šatoru cijelu noć, Aleksandar je sam priznao da zajedno s Hefestionom čitao svoja privatna pisma (majčina npr.), a Diogenez od Sinope u svom pismu Aleksandru optužuje ga da njegovim (Aleksandrovim) umom vladaju Hefestionova bedra, aludirajući na seksualnu privlačnost koju je Aleksandar osjećao prema Hefestionu. Poznato je i pismo Hefestiona koje je uputio Aleksandrovoj majci kao odgovor na njeno pismo, u kojem je napisao «… znate da nama oboje Aleksandar znači više nego išta drugo na svijetu.»
Scena s vaze gdje Ahil zamata ranu Patroklu, cca. 500.g. pr.Kr.
Poznat je i događaj kada su Aleksandar i Hefestion javno pred cijelom svojom vojskom «objavili» svoju ljubav na grobu Ahila, najvažnijeg grčkog heroja u borbi za Troju, i njegova najboljeg prijatelja Patrokla, čiji su odnos mnogi grčki filozofi, uključujući i Platona, okarakteriziravali kao ljubavnički te su Ahil i Patrakol zapravo postali simbolom ljubavničkog odnosa između dva odrasla muškarca. Jednom prilikom, pred cijelim kontigentom svoje vojske, Aleksandar je položio vijenac na grob svog junaka Ahila, kojeg je izuzetno cijenio, a Hefestion je položio vijenac na grob Patrokla. Nakon toga su se obojica skinuli goli i utrkivali odajući time počast svojim herojima. Usporedba Aleksandra i Hefestiona s Ahilom i Patroklom pratila ih je sve do njihove smrti i smatra se ključnim dokazom da su bili ljubavnici tijekom cijelog života.
Scena sa amfore, 5. st. pr. Kr.; Stariji i mlađi muškarac
Iako je u staroj Grčkoj homoseksulansot bila prihvaćena, Aleksandar je proširio granice antičke ljubavi između muškaraca. Ne samo da je imao ljubavne afere s mlađim muškarcima, što je kroz povijest mnogih grčkih gradova državica bio uglavnom jedini široko društveno prihvaćeni oblik homoseksualnosti i koji nije samo uključivao seksualne apsekte nego i društvene i odgojne (treba isto tako reći da su se muškarci tada ženili tek u svojim 30-tim godinama i to opet za vrlo mlade djevojke u ranim tinejdžerskim godinama), nego je iznad svega bila njegova otvorena ljubav prema muškarcu vlastitih godina, čiji je odnos bio gotovo identičan odnosu današnjih homoseksualnih partnera, a na to se već u staroj Grčkoj nije svugdje gledalo s blagonaklonošću, iako postoje mnogi primjeri takvih veza, kako stvarnih, tako i onih mitoloških, najpoznatiji primjer među njima je upravo onaj Ahila i Patrokla. I dok je u na primjer Ateni prihvatljiv oblik homoseksualnosti bio samo onaj između iskusnog, starijeg muškarca s jedne strane i mladića s druge, u dorskim dijelovima antičke Grčke ljubavne veze odraslih muškaraca bile su potpuno prihvaćene. Makedonska kraljevska loza bila je ponosna na svoje čisto dorsko porijeklo.
Scena sa vaze 430. g. pr. Kr.; dva sportaša spremaju se na seks, treći muškarac gleda
Aleksandar je Hefestionu bio ne samo ljubavnik, nego i najbolji prijatelj, njegov kralj i zapovijednik, i osoba kojoj je u potpunosti pretpostavljao vlastite želje i kojoj je beskrajno bio odan. Antički povjesničari ga uvijek spominju u kontekstu s Aleksandrom i uglavnom ga opisuju kao smirenu i staloženu osobu. Hefestion je bio kum Aleksandru na njegovom prvom vjenčanju, a koliko mu je on značio pokazuje i to što se, na Aleksandrov nagovor, pristao oženiti sestrom Aleksandrove druge žene. Navodno je Aleksandar silno htio biti ujak Hefestionove djece (kad već nisu mogli imati vlastitu, dodao bih ja).
Oba dva Aleksandrova braka su nastala iz najvjerojatnije samo dva razloga. Prvi razlog je bio utvrđivanje političkih veza i mješanja raznih kultura. Prva žena Roksana je bila princeza nekog dalekog azijskog kraljevstva, a druga, Stateira, je bila perzijska princeza čime je i osobnom primjerom htio potaknuti svoje vojnike da se žene perzijskim ženama, a sve u cilju stvaranja jedinstvene nacije kako više ne bi bili potrebni ratovi. Eto, nevjerojatno, ali Aleksandra je bio i mirotvorac, no ipak je vjerojanije da je njegova želja za multikulturalnošću ipak imala razlog u tome da je sebe vidio kao kralja svijeta kojim će lakše vladati ako se svi narodi međusobno slažu. Drugi, i možda i važniji razlog za ženidbu, bila je silna želja za nasljednikom kojeg je i dobio. Rodila mu ga je Roksana, ali tek nekoliko mjeseci nakon njegove smrti. Sin mu je još kao vrlo mlad ubijen u spletkama za vlast koje su nastupile nakon Aleksandrove smrti.
Ali ništa tako dobro ne pokazuje prirodu i dugotrajnost Aleksandrova i Hefestionova odnosa kao Hefestionova smrt koja se ne može nikako drugačije protumačiti nego kao najbliža moguća veza između dva ljudska bića. Hefestionova smrti i Aleksandrova rekacija na nju dobro su dokumentirani.
Hefestion je dobio vrućicu i umro nakon sedam dana. Radilo se vjerojatno o tifusu. Kada je čuo da je Hefestion teško bolestan, Aleksandar, koji se nalazio na proslavi na drugom kraju zemlje, mu je pohitao, ali bilo je pre kasno. Kada je došao, Hefestion je već bio mrtav.
Ostalo je zabilježeno da je Aleksandrova tuga i ožalošćenost bila izvan svake kontrole. Legao je na Hefestionovo mrtvo tijelo i plakao cijeli dan i noć dok ga konačno na silu nisu odvukli u njegov šator gdje je ostao iduća tri dana plačući i odbijajući svaku hranu. Naredio je dane žalosti u cijelom kraljevstvu te mnoga obilježja javne žalosti poput toga da su grive i repovi konja morali biti ošišani, ukrasi građevina razbijeni, a zabranio je izvođenje bilo kakve glazbe u cijelom kraljevstvu. U znak žalosti ošišao se na kratko, a kao zadnji poklon Hefestionu tijekom sahrane, po uzoru na Ahila i Patrokla, kako je zabilježio jedan grčki povjesničar «uvojak svoje kose stavio je u ruku svog voljenog pratioca, što je sve prisutne nagnalo u plač».
Liječnika koji je njegovao Hefestiona dao je pogubiti zbog nedovoljne brige, a masakrirao je cijelo jedno pleme kao žrtvu mrtvom Hefastionu, opet po uzoru na Ahila koji je ubio 12 novorođenčadi kao žrtvu nakon Patraklove smrti.
Nikoga nije službeno imenovao na Hefestionovo zapovjedničko mjesto u vojsci, te je Hefastionova pukovnija i dalje nosila njegovo ime i nakon njegove smrti, te je pred njom uvijek išla Hefestionova slika u znak sjećanja.
Od vrhovnih svećenika zatražio je da Hefestiona proglase bogom, ali ovi su odgovorili da može biti proglašen samo božanskim herojem. Aleksandra je to zadovoljilo jer je to značilo da će se moći podizati svetišta posvećena Hefestionu te da će se, nakon svoje smrti, moći ponovno spojiti s Hefestionom u svetom kraljevstvu gdje bogovi i heroji žive vječnim životom. Naime, u to da je on – Aleksandar - također Bog, nije nimalo sumnjao.
U Babilonu je priredio veličanstven pogreb Hefestionu za koji je potrošio basnoslovnu hrpu novaca. Naredio je održavanje pogrebnih igara na kojima je sudjelovalo 3000 sportaša i umjetnika, što je premašivalo sve festivale koji su do tada bili viđeni.
Kako je tada običaj bio spaljivati mrtve, dao je izraditi 60 metara visoku lomaču obloženu raznoraznim prizorima i ukrasima izrađenim od čistog zlata. Nije jasno je li lomača ikada zapaljena ili je bila namjenjena kao trajna grobnica, kao niti je li uopće završena, jer je i sam Aleksandar umro nedugo nakon Hefestiona te je ostalo zabilježeno da su neki njegovi megalomanski i skupi projekti ostali nedovršeni, među kojima je mogla biti i ta lomača.
Na dan sahrane, naredio je gestu koja je bila rezervirana samo za smrt kralja. Dao je ugasiti sveti plamen koji je gorio u hramu.
Aleksandar je umro ubrzo nakon Hefestionove smrti, u Babilonu gdje je Hefestion bio spaljen, baš kako je i Ahil umro ubrzo nakon Patrokla. Osam mjeseci nakon Hefestionove smrti, mjesec dana prije nego što bi napunio 33 godine, naglo se razbolio i umro nakon 12 dana. Možda bi se moglo reći da možete biti i kralj, možete osvojiti svijet, možete čak biti i bog, ali kada umre vaša ljubav, sve postaje nevažno i morate ju slijediti i na taj put. Netko reče…
Uzrok Aleksandrove smrti nije poznat. Sumnja se na malariju, pa preko tifusa, trovanja alkoholom, pankreatitisa, sve do trovanja otrovom, što je malo vjerojatno jer tada nisu poznavali otrove koji polako ubijaju. Ako biste bili otrovani, smrt je bila vrlo brza. Grčki povjesničari su zabilježili da je umro prirodnom smrću. Kako nasljednika nije imao, odn. sin koji mu se rodio tek nakon njegove smrti ubijen je vrlo mlad, kraljevstvo se raspalo i bilo podijeljeno među njegovim zapovjednicima.
Zanimljiva i maštovita je Shanina interpretacija Aleksandrove smrti, koju veže uz teško ranjavanje Aleksandra u bitci u Indiji, koje se zaista dogodilo i od kojeg je Aleksandar gotovo poginuo. No neću vam prepričavati knjigu.
Istina je da za vrijeme Aleksandrova života nije bilo nepristranih komentatora i da je većina stvari o njegovu životu poznata kroz brojne sačuvane zapise grčkih povjesničara koji su nastali i 200 godina nakon njegove smrti, no ne vidim što bi u tome trebalo biti posebno sumnjivo. To bi bilo otprilike kao da danas netko, na osnovu dostupnih informacija, piše biografiju npr. Marije Terezije. Imali su valjda i stari Grci svoje načine za prenošenje povijesnih događaja kroz vrijeme. No zanimljivo mi je da se ponekad uz napise o njegovoj homoseksualnosti dodaje ograda kako je to većinom na osnovu zapisa koji su nastali i 200 godina nakon njegove smrti, dok se ostale stvari vezane uz njegov privatan život ili karijeru uzimaju skoro zdravo za gotovo i kao povijesne činjenice. Homofobija? Strah da bi jedan tako značajan čovjek koji je obilježio zapadnu civilizaciju mogao biti homoseksualac?
Istina je i da se istina o Aleksandrovoj homoseksualnosti prešućivala tijekom cijele povijesti, da su stari dokumenti i zapisi koji su govorili o tome sustavno uništavani, da se Hefestiona pokušavalo jednostavno izbrisati. Takvi pokušaju uslijedili su svega nekoliko stoljeća nakon Aleksandrove smrti i nastavljali su se do modernih vremena. Prvi stidljivi napisi povjesničara o postojanju dokaza i antičkih zapisa koji govore o tome počeli su se pojavljivati tek početkom 20. stoljeća. Poznat je i primjer knjige o Aleksandru koja je napisana u 18. stoljeću u kojoj se stidljivo nagovještala njegova homoseksualnost, a koja je objavljena tek u 70-tim godinama 20. stoljeća.
U samoj knjizi «Aleksandar & Alestrija» Shan ne daje preveliku pozornost Aleksandrovu odnosu s Hefestionom, iako se Hefestion često spominje i Shan daje naslutiti da je njihov odnos puno više od samog prijateljstva. Možda je važniju ulogu dala lijepom, ali perfidnom i lukavom eunuhu Bagosu kojeg je Aco zarobio na dvoru perzijskog kralja i s kojim je također održavao seksualne odnose i razvio određenu vrstu povjerenja, možda čak i ljubav, što su antički povjesničari također dobro dokumentirali. Veza Bogusa i Aleksandra je također trajala do njegove smrti. Stari Grci su tim odnosom bili osupnuti. Ne zbog toga što je eunuh bio muškarac, nego zbog toga što nije bio Grk već Perzijanac koji su za njih predstavljali barbare. Bogusa posebno nije volio jedan od Aleksandrovih najodanijih prijatelja Orsines, koji je Bogusa jednom prilikom uvrijedio nazvavši ga «kurvom koju su perzijanci pretvorili u ženu u svrhu jebanja» te je ovaj raznim smicalicama uspio uvjeriti Aleksandra da pogubi Orsinesa. Poslije si Aleksandar to nikada nije mogao oprostiti i smatrao je taj čin jednom od najvećih pogrešaka u svom životu. No Aleksandrov odnos s Bogusom nije ni u kojoj mjeri utjecao na duboku odanost i njegovu ljubav prema Hefestionu.
Najviše pozornosti Shan posvećuje njegovu odnosu s Alestrijom. Alestrija je izmišljen lik, ali kako već napisah, a Shan ga bazira na liku Aleksandrove prve žene Roksane. Neki povjesničari spominju da je Aleksandrov odnos prema Roksani mogao biti i nešto više osim puke pragmatičnosti, ali o tome nema gotovo nikakvih naznaka u zapisima starogrčkih povjesničara. Shan taj odnos, odn. odnos s Alestrijom, opisuje kao buru emocija između dvoje ratnika koje je privukla vlastita neustrašivost i snaga, ali u kojemu očekivanja ipak bivaju posve drugačija. Aleksandrov jedini cilj je nasljednik, pa tako jednom prigodom razmišlja (u knjizi naravno):
«Alestrija nije moj odraz. Uopće nisam shvaćao njezino tijelo, a još manje taj njezin povećani trbuh. U njoj nisam tražio užitak. Sjedinjavao sam se s njezinom snagom koja je obnavljala život»
Čini se da su i Shan stvari vrlo jasne.
Knjiga je prekrasna. Mene je u potpunosti očarala. Predivno je napisana, jednostavno, a opet tako sanjarski, mistično, već sam napisao da je skoro kao san. Potpuna istina. Dok sam je čitao, jedne noći sam usnuo san o Aleksandru. Ne lažem. Ne sjećam se više o čemu se radilo. Knjiga me općinila. Ili me općinila slika koju sam složio u svojoj glavi o Aleksandru i o tom fascinantnom vremenu ljudske povijesti. Nije bitno. Bitno je da sam uistinu uživao čitajući je.
Ima Shan i drugih knjiga. Dobila je kojekakve nagrade po Francuskoj, knjige su joj bestseleri. Kada ću ja sve to stići pročitati? A imam toliko drugih zaostataka. Zašto sam izgubio jedno desetljeće, možda i više, na nečitanje? Nije život samo čitanje, nije život samo životi drugih, treba živjeti svoj život, ali ponekad pročitati i koju knjigu.
Nekoliko ulomaka s početka knjige možete pročitati ovdje. Kasnije, stvari postaju još zanimljvije. Divljije i čarobnije.
Klikni za ostatak posta...
.jpg)
Osoba online:
