Oksimoron: Kristoga

Odlučio sam se oglasiti tek kada budem imao nešto jako važno za podijeliti. Evo jedne takve prigode. Prepoznajete li ovu desnu?

Nisam je ni ja prepoznao. To je ona pilotkinja iz Života na sjeveru. Bome, još malo pa će prestići Petea Burnsa. To je onaj iz Dead or Alive. Za vas malo mlađe, radi se sve o nekim prapovijesnim likovima, nemojte se uzbuđivati ako ih ne znate.

Uglavnom, reklamira Janine kršćansku jogu. Nije li to pomalo oksimoron? Možda i nije. Ukoliko ste se uvijek htjeli baviti jogom, ali ste bili zabrinuti zbog mogućeg konflikta s vašim kršćanskim uvjerenjima, možda je ovo pravo rješenje. Sada možete imati čvrsta bedra i to bez uplitanja sotone.

A kada sam već kod Indije, pogledajte u klipiću ispod hoće li prelijepa plesačica uspijeti zadovoljiti bogove i ogromnu, strašnu umjetnu zmiju ne bi li ju oženio maharadža.

Nije li super mjuza? Ne znam za vas, ali ja nisam uspio ne zanjihati bokovima u stolcu. Čak sam i onako lagano podigao ruke u zrak. Super su i šljokice.

Klikni za ostatak posta...

Koje ste religije?

Sigurno ste popunjavali kojekakave profile na webu gdje se od vas tražilo da označite i koje ste religije. Ako ništa drugo, onda barem na stranicama za upoznavanje. Istina, nisam siguran sadrže li tu rubriku Gaydar i slične stranice namjenjene samo gej populaciji. Ali uostalom, zašto i ne bi mogle sadržavati?

Zbog čega gej osoba ne bi mogla biti vjernik? Zbog čega gej osoba ne bi mogla biti, na primjer, dobar katolik? Zato jer jer netko rekao da živjeti gej životom i katoličanstvo (ili bilo koja druga vjera) ne idu zajedno? Tko je tu osobu uopće ovlastio da nešto tako ustvrdi? Ne bi li duhovnost i religija ipak trebali biti nešto osobno? Nisu li sva ta sveta pravila i svete knjige svih religija zapravo napisali sasvim obični ljudi, ljudi kao što smo vi i ja? Tko je napisao Bibliju, Kuran, Toru? Jesu li one, eto tako, jednostavno pale s Neba?

Ako slijepo i bez razmišljanja pratiš "pravila" određene religije, koja to možda čak i nisu, nego si je netko dozvolio tumačiti ih na način koji njemu/njoj odgovara, i ne dozvoljavaš bilo kakvo drugačije mišljenje, zar sami time ne dovodiš u pitanje "božanstvenost" te iste religije?

Za mene, religija bi trebala biti nešto sasvim osobno, nešto što će ti možda pomoći biti boljom osobom i pomoći razmišljati vlastitom glavom, a ne nešto čime ćeš dijeliti moralne lekcije drugima. Ne bismo li svi mi trebali živjeti mir i toleranciju bez obzira na naša religijska uvjerenja, bez obzira bili mi vjernici, agnostici ili ateisti? Nije li nam zapravo svima isti cilj?

Priznajem da sam malo sumnjičav kad je napredak čovječanstva u pitanju. Ako zanemarimo tehnološki napredak, čini mi se da se ljudi u svojoj biti ništa nisu promijenili od kada postoji pisana povijest. Možda živimo duže, putujemo brže, lakše dolazimo do hrane, barem u određenim dijelovima svijeta, ali i dalje nas najvećim dijelom gone osnovni nagoni. Jedino što nas spriječava da se ne pretvorimo u neljude, jesu zakoni. Kada nam crne kronike u novinama izgledaju tako kako izgledaju, zamislite kako bi tek izgledale da nema zakona, da vlada bezvlašće?

Tu zapravo i vidim najveću ulogu religije, a to je da nas na određeni način drži na "uzdi", jer nama je kontrola očito potrebna. Problem je, naravno, što oni koji su se, pod okvirom religije, našli pozvani drugima dijeliti moralne lekcije, potpuno obični ljudi kao svi mi, ništa više ili manje sveti, a ponekad i vrlo sumnjiva morala.

Evo dva on-line upitnika gdje možete provjeriti, ukoliko do sada niste bili sigurni, koliko se vaši stavovi podudaraju ili razlikuju od stavova određene religije.

Belief-O-Matic

Evo kako sam ja prošao.

1.	Neo-Pagan (100%)
2.	Unitarian Universalism (98%)
3.	New Age (93%)
4.	Liberal Quakers (92%)
5.	Mahayana Buddhism (81%)
6.	Secular Humanism (80%)
7.	Reform Judaism (77%)
8.	Mainline to Liberal Christian Protestants (70%)
9.	Scientology (69%)
10.	Taoism (68%)
11.	Jainism (66%)
12.	Theravada Buddhism (66%)
13.	New Thought (65%)
14.	Sikhism (62%)
15.	Baha'i Faith (59%)
16.	Orthodox Quaker (55%)
17.	Hinduism (54%)
18.	Nontheist (52%)
19.	Orthodox Judaism (50%)
20.	Christian Science (Church of Christ, Scientist) (49%)
21.	Islam (44%)
22.	Mainline to Conservative Christian/Protestant (26%)
23.	Church of Jesus Christ of Latter-Day Saints (Mormons) (24%)
24.	Seventh Day Adventist (22%)
25.	Eastern Orthodox (14%)
26.	Roman Catholic (14%)
27.	Jehovah's Witness (12%)

Which is the right religion for you?

Moji rezultati:

You Scored as Agnosticism

You scored as agnosticism. You are an agnostic. Though it is generally taken that agnostics neither believe nor disbelieve in God, it is possible to be a theist or atheist in addition to an agnostic. Agnostics do not know or claim to know whether or not God exists, but could admit that someone else might know. An intellectually honest agnostic would have to take that position, as he has no more evidence of the impossibility of knowing God than he has of the existence of God. Agnosticism is a philosophy that God's existence is not proven. Some say it is possible to be agnostic and follow a religion; however, one cannot be a devout believer if he or she does not truly believe.

Dijagram toka

A za vas koji ne volite popunjavati upitnike, evo vrlo jednostavne i duhovite sheme pomoću koje lako možete saznati kojoj vjeri biste trebali pripadati.

Klikni za ostatak posta...

Svjetlosnih godina daleko

Najveća crkva u Švedskoj, Švedska luteranska crkva, kojoj pripada 72,9% Šveđana, danas je donijela odluku da će ubuduće vjenčavati i homoseksualne parove. Odluka je donesena slijedeći primjer Švedskog parlamenta, koji je od 1. svibnja 2009. u potpunosti izjednačio hetero i homo brakove. Na kraju ceremonije vjenčanja za gej parove, umjesto "mužem i ženom", svećenik će par proglasiti "zakonitim supružnicima". Engleska, katolička i pravoslavna crkva su razočarane.

• 1944. homoseksualnost je u Švedskoj dekriminalizirana uz diskriminatornu dob za pristanak od 18 godina (15 godina za heteroseksualne odnose) - u Hrvatskoj se to dogodilo 1977.
  

• 1972. dob za pristanak izjednačana za homoseksualne i heteroseksualne partnere - u Hrvatskoj od 1998.
  

• 1979. zabilježeno je više slučajeva gdje su pojedinci javili na posao da su bolesni i da ne mogu doći na posao jer imaju bolest "homoseksualnost" (dobra fora!). Nakon nekoliko mjeseci, Švedska je bila prva država na svijetu koja je skinula homoseksualnost s popisa bolesti.

• 1987. antidiskriminacijski zakon koji zabranjuje svaki oblik diskriminacije na osnovu nečije seksualne orijentacije - u Hrvatskoj od 2008.
  

• 1995. zakon koji omogućava registraciju istospolnih partnerstva - u Hrvatskoj Zakon o istospolnim zajednicama iz 2003. koji regulira određene odnose vezano uz uzdržavanje, imovinske odnose i zabranu diskriminacije u takvoj zajednici. Registracija nije moguća, prava se dokazuju na sudu. Zakon o registriranom partnerstvu nije prošao 2005. uz poznatu izjavu u Saboru da je cijeli svemir heteroseksualan.
  

• 2003. omogućeno posvajanje djece homoseksualnim parovima

• 2009. istospolni brakovi.

Tko zna, za jedno 20, 30 godina... Ali možda se i iznenadimo?

Klikni za ostatak posta...

OK je ubijati...

...barem kada se neke pita.



Znate li da preko 80 zemalja u svijetu zabranjuje homoseksualne odnose? Kazne se kreću od kratkotrajnih zatvorskih do doživotnih, pa čak i do smrtne kazne.



Mahmud (16 g.) i Ajaz (18 g.), koji su u vrijeme "zločina" bili 14 i 16 godina, obješeni su u Iranu 2005. zbog svoje homoseksualnosti. Prije vješanja svaki je primio 228 udarca bičem.

Francuska, kao trenutno predsjedavajuća država EU-a, sastavila je Deklaraciju o općoj dekriminalizaciji homoseksualnosti, koju će 10.12.2008. podnijeti Glavnoj skupštini UN-a. Taj dan je ujedno i 60. godišnjica UN-ove Opće deklaracije o ljudskim pravima.

Francusku deklaraciju je do sada podržalo/potpisalo/usvojilo oko 50 zemalja članica UN-a (od ukupno 192). Među njima su sve države članice EU-a, većina ostalih europskih zemalja, među kojima i Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Makedonija, Norveška, Švicarska, Island, Ukrajina, Andora i Lihtenštajn. Tu su još i Kanada, Argentina, Brazil, Čile, Ekvador, Meksiko, Urugvaj, Gabon, Kabo Verde, Gvineja Bisau, Novi zeland, Izrael, Armenia i Japan. Najuočljivije trenutno nedostaju dvije države: SAD i Australija.

Francuska će do kraja godine, u ime svih zemalja članica EU-a, i službeno predstaviti deklaraciju pred Glavnom skupštinom. Deklaracija će biti dobrovoljna, a ne obvezujuća za UN članice, te se o njoj neće glasovati. Gay aktivisti se nadaju da će deklaracija ipak jednog dana dovesti do rezolucije koja bi bila obvezujuća.

Najveći borac protiv deklaracije je, imate pravo na jedan pokušaj za pogađanje – Vatikan, iako nije član, nego samo promatrač, i nema pravo glasa u UN-u. Slično kao kada se kod nas usvajao zakon o suzbijanju diskriminacije, Vatikan tvrdi da deklaracija o dekriminalizaciji vodi do nametanja legalizacije gay brakova. Ja bih išao čak i dalje. Moje osobno mišljenje je da deklaracija u konačnici vodi i do legalizacije brakova između krava i ljudi. Za konje, svinje, ovce i majmune nisam toliko siguran, ali kako su stvari krenule, može se i to očekivati. E da, zaboravih, jamačno vodi i do dekriminalizacije teških droga, o pedofiliji da i ne govorim, to se valjda podrazumijeva. Pardon, da je u pitanju ovo zadnje, Vatikan se vjerojatno tu ne bi puno miješao. Oni bi to radije gurnuli pod tepih, opet pardon, vjerojatno pod Natuzzi kožne presvlake.

Očito je da je Vatikan odaslao upute po cijelom svijetu, jer kler svugdje ponavlja isto poput papagaja. Čim se spomenu neka prava pedera, suzbijanje diskriminacije, dekriminalizacija, njima nije bitno, možda čak niti ne razlikuju značenje riječi, svi zdušno u jedan glas počinju ponavljati da se to sve svodi na legalizaciju gay brakova, a svima je opće poznata činjenica da su upravo gay brakovi trenutno najveći problem čovječanstva i da se protiv njih treba boriti svim sredstvima.

Vezano uz francusku deklaraciju, vatikanski nadbiskup i promatrač u UN-u Celestino Migliore tvrdi da bi «dodavanje novih kategorija onih koji su zaštićeni od diskriminacije» moglo dovesti do obrnute diskriminacije protiv tradicionalnog heteroseksualnog braka odn. do mogućeg pritiska na države koje ne žele legalizirati homoseksualne brakove.

Zar nije prekrasno kako neki svako protivljenje njihovoj mržnji, koja bi im ionako kao samoproglašenim beskomprimisnim borcima za ljudska prava trebala biti potpuno strana, pretvaraju u diskriminaciju prema njima samima i kršenje njihovih prava?

Talijanski gay aktivisti označili su ovaj najnoviji vatikanski napad "totalno idijotskom i luđačkom", optužujući katoličku crkvu da je postala opsjednuta homoseksualnošću i grijehom. Srednjostrujaške novine La Stampa ju nazivaju "grotesknom".

Sastavljači deklaracije kažu da se radi o dobrovoljnoj deklaraciji o dekriminalizaciji, te nema nikakve veze s istospolnim brakovima, usvajanju djece od strane istih, pa čak niti o suzbijanju diskriminacijie u zapadnjačkom smislu te riječi. Ali zato ima itekakve veze sa zakonima nekih država po kojim se homoseksualci ritualno vješaju, kamenuju do smrti, bičuju i zatvaraju. Radi se zapravo o pravu na život. Nekima očito ozakonjeno ubijanje i mučenje odgovara. I to baš onima koji zagovaraju pravo na život.

Glasnogovornik francuskog Ministarstva vanjskih poslova je rekao da se francuska inicijativa temelji na postojećim dokumentima o ljudskim pravima i da ideja nije stvaranje novih prava. "Ideja je... omogućiti da dekriminalizacija bude moguća".

Čuli ste vjerojatno kako je Vatikan zabranio zaređivanje homoseksualcima, sve naravno kako bi se posipali pepelom zbog izbijanja u javnosti velikog broja pedofilskih skandala u crkvenim krugovima koje se toliko dugo pokušavali skrivati. Ali neću sada ponovno o apsurdnosti dovođenja u vezu pedofilije i homoseksualnosti. U jednom ranijem postu, zapitao sam se kako će to crkva uopće utvrđivati tko je homoseksualac? Ne znam čita li netko u Vatikanu ovaj blog, ali nisam trebao dugo čekati odgovor na moje pitanje. Vatikanska Kongregacija za katolički odgoj objavila je «Smjernice za uporabu psihologije za prijem i formaciju kandidata za svećeništvo» u kojem se navodi da muškarci s duboko usađenim homoseksualnim tendencijama nisu dostojni ređenja te se nalaže sjemeništima da potraže pomoć psihologa koji će obaviti pregled kandidata za svećenike u svrhu otkrivanja onih s homoseksualnim i drugim «psihološkim poremećajima».

Nakon što je prošlo nekoliko desetljeća od kada su sve respektabilne svjetske zdravstvene organizacije skinule homoseksualnost s popisa mentalnih poremećaja, evo pojavljuju se ponovno neki znanstvenici po vatikanskim podrumima koji valjda imaju neka druga saznanja i dokaze, samo što ih valjda drže dobro skrivenima. To su valjda isti oni znanstvenici koji su spaljivali vještice, ubijali sve one koji su se drznuli pomisliti da Zemlja nije ravna ploha i centar svemira, te koji su u ime Boga ubijali i vodili ratove. Pa tako i sada, neka visi jedan Mahmud i i jedan Ajaz, uostalom koga briga za njih. Niti su katolici, niti nose Prada cipele i Gucci naočale, a i baš se ne voze često u Natuzzi kožom presvučenim auto sjedalima.

Iz govora Pape Ivana Pavla II u UN-u 1995.:

The fact of "difference", and the reality of "the other", can sometimes be felt as a burden, or even as a threat. Amplified by historic grievances and exacerbated by the manipulations of the unscrupulous, the fear of "difference" can lead to a denial of the very humanity of "the other": with the result that people fall into a cycle of violence in which no one is spared, not even the children.

Jesam li zbog mog lošeg engleskog nešto ovdje krivo razumio, ili je Papa stvarno spominjao strah od različitost, potpirivan povijesnim uvredama i manipulacijama beskrupuloznih ljudi, koji može dovesti do nasilja pa čak i prema djeci?

We must overcome our fear of the future. But we will not be able to overcome it completely unless we do so together. The "answer" to that fear is neither coercion nor repression, nor the imposition of one social "model" on the entire world. The answer to the fear which darkens human existence at the end of the twentieth century is the common effort to build the civilization of love, founded on the universal values of peace, solidarity, justice, and liberty. And the "soul" of the civilization of love is the culture of freedom: the freedom of individuals and the freedom of nations, lived in self-giving solidarity and responsibility.

We must not be afraid of the future. We must not be afraid of man. It is no accident that we are here. Each and every human person has been created in the "image and likeness" of the One who is the origin of all that is. We have within us the capacities for wisdom and virtue. With these gifts, and with the help of God's grace, we can build in the next century and the next millennium a civilization worthy of the human person, a true culture of freedom. We can and must do so! And in doing so, we shall see that the tears of this century have prepared the ground for a new springtime of the human spirit.

To se valjda odnosi na sve, osim na pedere.

Klikni za ostatak posta...

Gdje god pogledaš: homoseksualci

Ne znam što je to bilo danas, gdje god da sam se okrenuo, koju god stranicu otvorio, sve same neke pederske vijesti. Pa dokle ta tiranija pedera? Zar nema baš nikakvih drugih tema za pisati? Je li već počela sezona kiselih krastavaca.



Evo čitam da je Vatikan u posebnom pismu svim biskupijama svijeta naložio da vrata svim sjemeništima moraju biti zatvorena homoseksualcima. Dakle ono što je Papa 2005., nakon pedofilskoh skandala odaslao kao uputsvo, sada je postalo i izričita naredba.

Ako je i od Pape koji uživa u svojim crvenim Prada cipelicama, previše je. I da, znam da pape nose crvene cipele.

To sa sobom povlači niz pitanja, od toga što će sa već postojećom gomilom homoseksualaca u crkvi do toga da me baš zanima tko će i kako provjeravati je li netko homoseksualac. Padaju mi na pamet neke metode, sve redom prilično škakljive. Evo recimo, predlažem da se kandidatima za sjemenište prikazuju lascivne slike obnaženih muškaraca i da nakon toga ravnatelj istog ide od jednog do drugog kandidata i vlastoručno utvrdi stupanj uzbuđenosti ili neuzbuđenosti. To je posao koji, pretpostavljam, mnogim ravnateljima sjemeništa neće teško pasti. Mislim da sam to već jednom predložio u nekom prošlom postu, ali nije na odmet ponoviti.

No imas tu još jedan puno veći problem, a to je ponovno dovođenje u isti kontekst pedofiliju i homoseksualnost. Pa zar se u 21. stoljeću, u tom navodno civiliziranom zapadnom društvu, u koje prilično nategnuto ubrajam i nas, još uvijek mora nekome dokazivati da jedno s drugim nema veze? Očito da mora. I ja sam o tome više puta pisao, očito da ću trebati opet. Nije da mislim da je to važno što ja pišem, ali jednostavno osjećam potrebu.

Pada mi na pamet još jedan problem. Što je sa antidiskriminacijskim ZAKONIMA? Zar ne postoje u gotovo svim zapadnim državama, pa čak i u našoj, zakoni po kojima se ljude ne smije diskriminirati, između ostalog, i po seksualnoj usmjerenosti? Kako se do sada gay udruge i organizacije nisu dosjetile tužiti crkvu? Ne samo zbog ove zabrane, nego i zbog silnih budalaština koje na račun homoseksualca izriču mnogi s oltara? Pretpostavljam da Vatikan nema takve antidiskriminacijekse zakone, ali što je s ostalim državama? Evo recimo, zar ja ne bi mogao tužiti HBK što mi kao homoseksualcu ne dozvoljavaju upis u sjemenište, ovdje u Hrvatskoj, kada je po našim zakonima zabranjena diskriminacija na osnovu seksualne usmjerenosti? Po čemo ja ne zaslužujem upis u sjemenište? Dobro, iskreno rečeno, mogu nabrojati puno razloga zbog kojih to ne zaslužujem, ali razumijete što želim reći. Po čemu se to ja razlikujem od heteroseksualca? Još jednom, pod «ja» ne mislim nužno na samoga sebe, nego na nekog finog i pristojnog homoseksualca. Dakle apsolutno je riječ o diskriminaciji. Ili zašto netko ne opali tužbu čim neki svećenik zine da je homoseksualnost grijeh? Zar to nije diskriminacija, zar to nije poziv na diskriminaciju i netoleranciju? Zar to nije kažnjivo po zakonu? Ako ne kod nas, onda bar po nekom Švedskom zakonu. Zar to nije isto kao da netko s oltara kaže da su npr. svi crnci niža vrsta?

Ne razumijem se u pravo, možda su crkve u vlasništvu Vatikana, pa se na nju ne primjenjuju lokalni zakoni? Da li to znači da svećenik može i nekoga ubiti a da prođe nekažnjeno? Idem malo u krajnosti, ali ima li neki pravnik da mi malo objasni neke stvari? Ako pošalje sliku, možemo se dogovoriti i za privatne instrukcije…

I onda se pitam zašto je Papa zatvorio vrata sjemeništa svim homoseksualcima…

Vijest druga. Javljaju mediji da će se 7. po redu Zagreb Pride ove godine održati od 25. do 28. lipnja, s glavnim događanjem, koncertom i samom povorkom, 28. lipnja. Najavljuju se i predstavnici brojnih svjetskih udruga za ljudska prava, kao i europski parlamentarci i članovi Vijeća Europe. Tema Pridea, koji će se održati pod sloganom "Imaš hrabrosti", je snaga koja proizlazi iz pojedinca/ke i zajednice. Organizatorima bravo za upornost i bravo za hrabrost. Hvala i Gradu Zagrebu na simboličkoj donaciji od 15.000 kuna. Simbolika je bitna.

Vijest treća. Ove nedjelje, na gay prideu u Sao Paulu u Brazilu okupilo se više milijuna ljudi. Kažu pet milijuna. Nisam niti znao da nas toliko ima.









Imate možda problema s gornjom slikom?







Pogledajte taj razvrat! I onda se čudimo zašto nas ne žele u sjemeništima?

Izgleda da je stvarno počela sezona kiselih krastavaca. Pa zar zaista nema ničeg pametnijeg o čemu bi mediji mogli izvještavati? Pa zar je 10% stanovništva bitno? Pa što je to, tek svaki deseti čovjek kojeg sretnete na ulici, pa šta je to, samo kojih 400.000 ljudi u Hrvatskoj? Pa dokle će ta manjina maltertirati većinu? Pa dokle će tih pišljivih 10% moći ugrožavati tamo neke institucije poput crkve npr.? Što je slijedeće? Hoće li uskoro i pedofili na ulice zahtijevati svoja prava? Hoće li možda i nekrofili? Gdje je tu kraj?

Ma koliko ste puta čuli kako ljudi kažu, nemam ništa protiv homoseksualaca, ali samo da su među svoja četiri zida. Ili da su dalje od mene. Ili nemam ništa protiv homoseksualaca, ali ide mi na živce što se stalno govori o njima, što stalno traže neka prava, što nema više gotovo niti jedne serije u kojoj nije neki peder. Ako ćemo vjerovati statistici, ako serija ima barem 10 likova, onda bi i red bio da jedan od njih bude istospolno usmjeren.

Iako takvi vjerojatno za sebe misle kako su jako otvoreni i open minded, u stvari su homofobi. Ali vjerojatno ne ona vrsta zadrtih homofoba, nego više homofobi iz neznanja. I zato treba na njima raditi, na njihovom znanju.

Pa čak se i među gayevima mogu čuti slične izjave. Znam iz iskustva, imam jednog takvog doma. Koliko puta sam ga čuo dok gledamo nešto na televiziji kako se pretjeruje s tim gay pravima i forsiranjem toga u medijima. Ali on je posebna priča…

Moje mišljenje je drugačije. Mislim da je osnova homofobije zapravo neznanje, a ono se može smanjiti samo obrazovanjem. I zato podržavam sve akcije gay udruga, sve emisije u kojima se razgovara o homoseksualnosti, sve gay pride-ove, dapače, trebalo bi ih biti i više. Treba tražiti prava za homoseksualce, treba inzistirati na maksimumu, ne treba raditi kompromise. Zašto bi se zadovoljavali s kompromisima? Zar vi smatrate da ste zbog nečega manje vrijedni? Zar se skrivate u mišjoj rupi zbog toga što ste nešto zgriješili ili zbog toga što vas je strah? Dajte mi jedan jedini razlog zbog čega onaj tamo gore debeli travestit iz Sao Paula nekoga vrijeđa, nekome nanosi štetu, čini nešto loše?

Strejt ljudi obično ne shvaćaju o kakvim se to pravima radi. Oni zamišljaju da je riječ o nekim posebnim pravima kojima bi se homoseksualce trebalo na neki način zaštititi. A zapravo se radi o izjednačavanju prava homoseksualaca sa svim ostalim ljudima. Što u tome ima loše? Ako se ja razbolim, zbog čega moj partner mora lagati u bolnici tko je on meni? Zbog čega on ne može tražiti slobodan dan ili bolovanje da ostane sa mnom kod kuće ili da me odveze u bolnicu? Tko će mene odvesti u bolnicu? Zbog čega ne može otići kod liječnika i s njim ozbiljno porazgovarati dok ja ležim u bolesničkoj postelji? Ili zašto bi morao izmišljati zbog čega ga to interesira? Zašto ne bi mogao otići kod liječnika opće prakse i uzeti za mene recept ili uputnicu ako ja ne mogu? Što će biti s našom imovinom kada netko od nas umre? Zašto netko od nas dvojice ne može naslijediti imovinu koju smo zajednički stvorili, ali je na ime samo jednoga jer nam je bilo neugodno zatražiti da glasi na obojicu? Zašto bi tamo neki rođak u šestom koljenu imao prednost u odnosu na deset ili trideset godina zajedničkog života, dijeljenja i dobrog i lošeg? Zašto bi nas dvojica trebali komplicirati s odvjetnicima i sve staviti na papir? Pa i onda, zašto bi onaj drugi trebao platiti porez za nasljeđivanje? Zašto bi, nakon smrti jednoga, onaj rođak iz šestog koljena došao i istjerao na ulicu onog drugog, a s njime i desetljeća zajedničkog života? Ako ja dobijem otkaz, zbog čega ne mogu imati zdravstveno preko njega? Zašto ne bismo i mi imali porezne olakšice? Zar mi ne plaćamo poreze? Zar mi ne plaćamo za školstvo iako su naši roditelji plaćali za nas a mi nikada nećemo imati djecu? Što je sa životnim osiguranjem? Tko će sahraniti onoga koji prvi umre? Zašto ne možemo biti zajedno sahranjeni? Možemo, ali što će svijet reći…

U Americi postoji 1138 federalnih zakona koji su usko povezani s bračnim statusom. Zanimljivo bi bilo saznati koliko kod nas postoje takvih zakona.

U čemu je razlika između našeg preko deset godina zajedničkog života i života nekog heteroseksualnog para? Zbog čega moj partner ne može uzeti dan bolovanja i odvesti me u bolnicu? Zar naših deset godina manje vrijedi?

I nije samo stvar u konkretnim pravima, ja bih to više nazvao slobodama, koliko o podizanju svijesti da homoseksualnost nije bauk, da homoseksualci nisu izopačena stvorenja i čudovišta (iako se neki malo čudnije odijevaju i vole debele slojeve šminke, ali od kada je to grijeh?), da su to ipak samo najobičniji ljudi koje, ne njihovom krivnjom, privlači suprotan spol i da time ama baš nikome ne nanose bilo kakvu štetu.

Homofobija vjerojatno još jako dugo vremena neće nestati, jer su stoljeća sotoniziranja i proganjanja učinili svoje. Previše je to duboko ukorijenjeno u ljudima. Niti u tim tzv. razvijenim državama homofobija nije nestala, dapače, ima je i na pretek. Ali tamo su silne godine rada gay aktivista ipak učinile svoje i postigle to da javno izražavanje homofobije izaziva jednoglasnu osudu. Tamo će homofob dobro promisliti prije nego otvori usta. Može on ili ona misliti u svojoj glavi što želi, ali će to ipak zadržati za sebe i neće se usuditi javno nekoga napasti ili diskriminirati zbog toga što je gay, jer će time ispasti primitivan. Licemjerje? Možda, ali ja bih vrlo lako mogao živjeti sa takvim licemjerjem. Ne tražim da me ljudi vole niti da se druže sa mnom, pa niti čak da me prihvaćaju. Tražim samo da me ne ugrožavaju kao što i ja njih ne ugrožavam.

Nije možda ista situacija, ali je slična. I žene su bile diskriminirane, i one su se morale izboriti za svoja prava. I dobile su svoja prava. Ipak i dalje ima mnogo muškaraca koji omalovažavaju žene, smatraju ih manje vrijednima. Ali, uglavnom drže jezik za zubima. Barem u tim nekim «naprednim» zemljama. Jer je to postala opće prihvaćena norma ponašanja. Kod nas se čak do prije nekoliko godina moglo dogoditi da nekome nešto izleti i za saborskom govornicom i uz par zgražanja B.a.B.a. uglavnom je sve završilo na općoj zafrkanciji po novinama. To dovoljno govori o našem društvu.

Ipak, i kod nas se primjećuje lagani pomak opće svijesti društva. I kod nas polako ljudima postaje jasno da baš i nije najpristojnije nekoga diskriminirati ili mrziti zbog toga što je gay. I kod nas polako, ali zaista polako, javno izražavanje homofobije postaje znakom primitivizma i zadrtosti. Primjećujem to u svakodnevnom životu, među ljudima koje svakodnevno susrećem, primjećujem to u medijima. I dok su do samo prije koju godinu ljudi bez ustručavanja upotrebljavali najgore izraze u osudi homoseksualaca, danas sve više ljudi upotrebljava famoznu «nemam ništa protiv njih, ali…». A neki čak i bez te ograde. Najviše zasluga za takve promjene u svijesti ljudi pripisujem domaćim gay aktivistima i naravno utjecaju medija, kako naših, tako i inozemnih. Eto, nisu ni mediji baš sam vrag do vraga. Ili možda njihovo postupno prihvaćanje homoseksualnosti možda govori da i jesu? Možda bi i novinarima trebalo zatvoriti vrata sjemeništa?

No pomaci se mjere u mrvicama.

I zbog toga mislim da treba stalno ponavljati i ponavljati kako homoseksualci zaslužuju isto što i svi ostali ljudi, kako homoseksualci nisu bauk i kako nije u redu diskriminirati ih. Ponavljati i ponavljati, unatoč svemu, unatoč svima onima kojima to ide na živce, unatoč svima onima koji misle da je to pretjerano, unatoč svima onima koji bezosjećajno mahnu rukom neka rade što žele u svoja četiri zida, dok svima ne postane jasno, dok društvo, barem na javnoj razini, ne počne osuđivati homofobno ponašanje.

Jer mi ne možemo živjeti samo u četiri zida. Mi moramo živjeti i na sudu, i u bolnici, i u trgovini, i u agenciji za nekretnine, i kod agenta za životno osiguranje, i u turističkoj agenciji, i kod odvjetnika, i u poreznoj upravi, i na zavodu za zapošljavanje, i na razgovoru za posao, i u HZZO-u, i na ostavinskoj raspravi.

Klikni za ostatak posta...

Ove nedjelje o radu nedjeljom

Pitam se koji je stvarni smisao zabrane rada trgovina nedjeljom? Pitati se je zapravo suvišno jer vjerujem da svi znate o čemu je zapravo riječ.

Zakonom nisu zadovoljni poslodavci, nisu zadovoljni sindikati, jedino je valjda Crkva zadovoljna jer joj je još jednom uspjelo uplesti se u politiku. Na jednom sam blogu pročitao (ne sjećam se više čijem), zbog čega crkva uvijek ide rješavati posljedice, a ne uzrok? Zbog čega jednostavno ne bude dosljedna i ne kazni one koji se ne ponašaju u skladu s njezinim načelima? Zbog čega recimo ne izbaci iz svojih redova sve one velike vjernike vlasnike trgovakih lanaca koji prisiljavaju trgovce na rad nedjeljom i još k tome povoljnim akcijama i sniženjima odvraćaju i ostale poštene ljude od nedjeljne mise? Zašto jednostavno ne kažu, e ako ti dućan radi nedjeljom, ne možeš više biti katolik?

Naravno da je pravo crkve predlagati određene stvari i davati svoja mišljenja, pogotovo kada su u pitanju obespravljeni. Problem je u politici koja joj se iz tko zna kojih razloga dodvorava. Zapravo su i poznati razlozi dodvoravanja. Doći će ponovno izbori i ponovno će netko hrvatskom puku trebati uvijeno prišapnuti za koga je potrebno glasovati.

A što je s ostalima koji moraju raditi nedjeljom? Zašto se ne bi recimo zabranio nedjeljno emitiranje televizije i radija? Zamislite kolika je samo mašinerija ljudi potrebna da bi HRT emitirao nedjeljom na tri TV i tri radijska programa, plus još tko zna koliko loklanih postaja? Da li ti ljudi nemaju svoje obitelji i svoje vjerske potrebe, pa čak i oni koji na komercijalnoj televiziji pripremaju sotonsku emisiju Celebrety Big Brother? I to zbog čega? Zbog puke zabave? Pih…

I te vijesti nedjeljom, kome je to uopće potrebno kada se sve važne stvari mogu saznati na nedjeljnoj misi. Ili recimo javni gradski prijevoz nedjeljom. Koja je njegova uopće svrha? Zašto bi itko poželio ikuda ići nedjeljom? Uostalom, u zadnje vrijeme je toliko crkvi izgrađeno da je svakome čas posla i na koljenima odšetati se da najbliže crkve.

Kakva je to zabrana kada ona ne vrijedi u turističkoj sezoni i u prosincu? Je li novac kojeg potroše turisti vrijedniji od duševnog spokoja?

Priznajem da mi uvijek bude žao trgovaca i trgovkinja kada ih vidim kako rade na Badnjak ili neki drugi praznik, pa i na samu nedjelju. I tek kada pomislih kako će i oni konačno provesti Badnjak u krugu svoje obitelji (ovaj put zaista nisam ironičan), opet ništa od toga.

Postoje i druge iznimke, recimo trgovine koje prodaju svijeće. Može li mi netko objasniti zbog čega su one iznimka? Zar netko tko nedjeljom ide u crkvu ili nedjeljom poželi zapaliti svijeću na grobu svojih pokojnika, ne može biti toliko odgovoran da svijeću kupi u subotu? Po čemu je svijeća važnija od kruha? Malo me to podsjeća na onu staru od Marije Antoanete: Ako nemaju kruha, neka jedu kolače" ili u ovom slučaju "Ako nemaju kruha, nega jedu duhovnu hranu".

A u cijeloj toj priči gdje su oni pravi ljudi, oni prodavači i prodavačice koji zaista nedjeljom moraju stajati za blagajnom, koji rade šest dana u tjednu za plaću od 2.000 ili 2.500 kuna, koje se ne prijavljuje, kojima se ne plaćaju doprinosi, koji su vječito zaposleni na neodređeno vrijeme, koji ne mogu niti na WC?

Tko njih uopće pita? Tko uopće išta poduzima da dobiju ono što su zaradili?

Evo, ja najozbiljnije predlažem da se zabrani emitiranje TV i radijskog programa nedjeljom, osim ako se ne radi o prijenosu mise ili emisiji Mir i dobro. I naravno, ako se ne radi o Hrvatskom katoličkom radiju i Informativnoj katoličkoj agenciji.

Klikni za ostatak posta...

Gade mi se

Kada sam već kod Pape, moram se osvrnuti na naš nedavni skandal sa svećenikom pedofilom, još jedan u nizu koji tresu katoličku crkvu posljednjih godina.

Vjerojatno ste čitali ili gledali na vijestima da je priveden svećenik s otoka Raba osumnjičen za pedefiliju nad petoricom dječaka u dobi između 10 i 12 godina. Ne bih se sada osvrtao na sam čin, valjda se svi slažu da je to zaista gnjusno i za svaku osudu. Ono što mene u cijeloj stvari najviše smeta, što mi se izuzetno gadi i čega se gnjušam, je ponovno izlaženje na vidjelo kakva je organizacija katolička crkva.

Reakcije iz crkvenih krugova su standardno bla-bla, mumbo jumbo, to je za svaku osudu, ako se dokaže njegova krivnja poduzećemo odgovarajuće mjere. Kakve mjere, pitam se? Zar nije tu sud koji treba poduzeti nekakve mjere.

Ali najviše od svega me smeta izjave koje dolaze iz crkvenih redova da nije bilo nikakvih pritužbi na dotičnog svećenika, da su oni valjda kao jako iznenađeni. I onda se počnu javljati roditelji djece iz Novalje na otoku Pagu koji kažu da je i njihovu djecu isti taj svećenik zlostavljao dok je bio župnik u Novalji, dirao po genitalijama, vodio na nudističke plaže i sl. Za to su svi u Novalji znali, slali anonimna pisma krčkom biskupu (tada je to bio Bozanić), i što je crkva napravila? Premjestila je tog svećenika u drugu župu i nije poduzela apsolutno ništa. Zapravo poduzela je nešto, omogućila mu je pristup novoj djeci u novoj župi koja još nisu imale priliku upoznati dotičnu spodobu i manijaka (pod pretpostavkom da je zaista kriv).

Ima li išta odvratnije i to od ustanove koja bi htjela biti moralni autoritet? Usude se drugima govoriti kako bi trebali živjeti, a pod tepih skrivaju vlastite gadarije. Ne samo da ih skrivaju, nego tim manijacima i dalje omogućavaju rad i pristup djeci.

I ne radi se tu uopće o tome da nisu svi svećenici takvi, pedofila ima među svima, pa i među svećenicima, tu se radi o još jednom pokušaju zataškavanja od strane crkve i to na najgori mogući način.

I onda kada se provode kojekakve ankete, Hrvati najviše vjeruju crkvi. Ovce, ništa drugo, rekao bih. Ja mogu biti vjernik, ali crkvu kao moralni uzor nikako ne bih mogao prihvatiti. I ne radi se tu samo o slučajevima pedofilije. Tu je općenito njihov pristup, propovjedam jedno, živim drugo. Koliko slučajeva ima da svećenici imaju ljubavnice, pa i djecu sa strane, a da u isto vrijeme propovijedaju da je seks prije (ili izvan) svetog braka grijeh, da ne žele pričestiti djecu kojoj roditelji nisu crkveno vjenčani, da osuđuju rastavu braka, upotrebu kondoma.... I to oni koji su se u ime Boga zavjetovali celibatom. Pa zar će mi netko takav držati propovijedi? Netko tko se Bogu zavjetovao, a ništa ne drži do tog zavjeta? A da ne pričam o BMW-ima koje voze, mutnim poslovima, gramzivost za novcem, neplaćanje PDV-a...

Koji će Bog njih kazniti?

I da, sada će opet homoseksualci biti krivi. Jer to je naravno isto, homoseksulanost = pedofilija. I onda taj naš nesretni papa donosi tamo nekakvu odluku da čak ni pritajeni homoseksualci, dakle oni koji u tajnosti drže svoju homoskesualnost, ne mogu biti svećenici. Nije mi jasna ta odluka. Po čemu oni to ne bi mogli biti svećenici? Zato što će zlostavljati djecu? Zna se da je postotak osuđenih homoseksualca pedofila jednak postotku homoseksualca među ukupnim stanovništvom. Dakle samo je 5-10 posto muških pedofila koji zlostvaljaju dječake, a ostalo su pedofili koji zlostavljaju djevojčice. Tako govore statistike osuđenih pedofila.

Osim toga, kako će u sjemeništu ili na teološkom fakultetu provjeravati je li netko homoseksualac ili nije? Možda će im prikazivati gay porniće do iznemoglosti, pa da vidimo kome će se dignuti? Kako će se provjeravati je li se nekome dignuo? Ručno? I tko će provjeravati da li se nekome dignuo? Hoće li staviti oglas za to radno mjesto na Moj-posao.net? Mogu li se i ja prijaviti? A ne, mislim da će crkva rado za sebe ostaviti tu dužnost. Oni sve vole obaviti među svoja četiri zida.

Šalu na stranu, ipak vjerujem da je postotak pedofila homoseksualaca veći među svećenstvom, jer isto tako vjerujem da homoseksualca i inače ima više među svećenstvom nego što ih ima među običnim ljudima. Mnogi homoseksualci vjerojatno razmišljaju, ionako se nikada neću oženiti, mogao bih postati svećenik. Pogotovo oni iz religioznih obitelji. Jednostavno im se to čini kao dostojan izlaz od mogućih pitanja obitelji i okoline o tome zašto se ne žene.

Ali homoseksualac isto toliko zna o poštenju, moralu, ljubavi, obitelji kao i svaki drugi muškarac koji se nikada nije ženio ili imao obitelj. I zašto onda homoseksualci ne mogu biti svećenici? Možda zato što su svi pedofili? Barem nam tako papa poručuje. I baš se on našao...

U cijeloj priči mi je jedino žao onih pravih svećenika, koji cijelim svojim tijelom i dušom žive za svoj poziv i kojima je dobrota na prvom mjestu. Nisam siguran koliko je takvih.

Klikni za ostatak posta...

Crkva i homoseksualnost

Malo da se uozbiljim, evo tri ozbiljna i, po mom mišljenju, važna posta. Radi se o odnosu crkve prema homoseksualcima, te što zapravo Biblija govori o homoseksualnosti. Zašto tri? Međusobno se nadopunjuju, ponegdje i preklapaju i ponavljaju. No ponavljanje je majka znanja.

Čini se da je protivnicima homoseksualca Biblija glavni izvor napada na njih i vrhunski dokaz da je homoseksualnost nešto odvratno, grozno, nešto protiv čega se treba boriti. U prilog tvrdnji da je krščanstvo, a ne neki "prirodni zakoni", izvor takvog negativnog stava šire društvene zajednice, govori podatak da se ta silna mržnja prema homoseksualcima dogodila tek pojavom krščanstva i to tek nakon 12 stoljeća njegova postojanja.

Da su ti isti ljudi, koji toliko vole citirati Bibliju, a u stvari ju ne razumiju, potpuno u krivu mislim da će pokazati donja tri posta. Vjerojatno Bibliju mnogi među njima nisu niti pročitali. Nisam niti ja, osim skraćene verzije, ali sam se barem potrudio nešto više saznati na web-u. Takvi ljudi jednostavno izvlače pojedine citate koje su negdje pročitali i bez ikakvih argumenata interpretiraju ih na svoj način.

Kako nisam ni sam ekspert za Bibliju, preveo sam dva članka osoba koji se nešto bolje razumiju. Istina, oba dva su homoseksualci, ali zašto bi to trebalo značiti da su pristrani? Pa kome će biti više u interesu ukazati na nepravdu i krivo tumačenje Biblije, tko će si u tome dati najviše truda, nego oni koji su takvim tumačenjima najviše pogođeni? Ali svejedno dopuštam da su oni možda bili pristrani, možda i oni tumače Bibliju na krivi način. Ako ništa drugo, ovi će članci pokazati da se Biblija može tumačiti na više načina. A to je također bitno.

Tome sam dodao još jedan članak s izdvojenim citatima iz Biblije, te zapažanjima i komentarima na njih.

Iako si nikako ne umišljam da ovaj moj blog išta znači, nadam se da će ove članke ipak netko pročitati. Možda nije najsretnije rješenje ovakve teme stavljati između postova o jebanju i drkanju, ali to je moj život. I jebanje i drkanje i (potencijalna) osuda zbog onoga tko sam i što sam.

Nadam se da će možda netko za mrvicu promijeniti mišljenje ili da će se barem zamisliti i samostalno pogledati što to zapravo Biblija kaže o homoseksualcima.

Klikni za ostatak posta...

Homoseksualnost i kršćanstvo

Napisao: Michael S. Piazza


Biblija

U našem Judeo-krščanskom društvu, dokumenti pod zajedničkim imenom Biblija služe kao osnovni vodič za mnoga pitanja. Zanimljivo je da mnogi krščani uzimaju doslovno navode o homoseksualnom ponašanju, a s druge strane ostale dijelove interpretiraju vrlo fleksibilno. Jedna me osoba izvjestila o tome kako je slušala govor žene, poznate u cijeloj zemlji, koji je bio posvećen protivljenju homoseksualnosti. Ta žena je prilično vremena posvetila citirajući dijelove iz Levitskog zakonika. Slušatelj je prihvaćao dobar dio njezinih poruka, dok nije shvatio da je govornica, po Levitskom zakoniku, i sama prekršila mnoge biblijske zakone – govorila je u crkvi (Prva poslanica Korinćanima 14:34), poučavala je muškarce (Prva poslanica Timoteju 2:12), nosila je na sebi haljinu od pamuka i poliestera (Levitski zakon 19:19, Ponovljeni zakon 22:11), kao i druge za koje slušatelj vjerojatno nije niti znao.

Što Biblija u stvari govori o homoseksualnosti? Zapravo, vrlo malo. Ono što je najznačajnije, Isus o tome ništa nije rekao. Uzimajući u obzir relativno malu pozornost koju je Biblija posvetila toj temi, moramo se zapitati zašto je to tako osjetljivo pitanje. Druge teme o kojima pisci (Biblije, op.gi.) puno više govore (npr. osuđivanje, ponos, licemjerstvo) dobivaju mnogo manje takve goruće pozornosti. Prije nego pogledamo posebne odlomke, važno je napomenuti da svatko shvaća pisanja na osnovu onoga kako je bio naučen. Biblija nije pisana u kulturnoj praznini, i mnoge njezine naputke i zakone danas se jednostavno označava kao manje relevantne (npr. zabrana jedenja svinjetine).

Biblija nigdje ne spominje pojam osobe koja je lezbijka ili gay. Tvrdnje se, bez iznimke, odnose na određene homoseksualne radnje. Rani pisci ne poznaju homoseksualnost kao psihoseksualnu orijentaciju. To je tek relativno nedavno otkriveno. Autori Biblije govore o homoseksualnim radnjama koje vrše osobe za koje su smatrali da su heteroseksualci.

Priča o Sodomi

Glavni tekst korišten u osudi homoseksualnosti je priča o Sodomi (Knjiga postanka 19:1-29), često interpretiran i kao dokaz božjeg gađenja prema homoseksualnosti. U toj priči, dva anđela, u obliku muškaraca, poslani su domu Lotovu u Sodomu. Dok su bili tamo, građani “mladi i stari, sav narod do posljednjeg čovjeka, opkole kuću” i zatražiše da se posjetitelji izvedu “da ih se namilujemo”. Lot ih je preklinjao da ostave na miru njegove goste i da uzmu u zamjenu njegove kćeri. Građani su pobijesnili i razvalili vrata. Kao rezultat, svi su ostali zaslijepljeni ugledavši anđele.

Postoji nekoliko problema s tradiocionalnim interpretacijama ovog odlomka. Svejedno je da li je ili nije namjera građana Sodome bila seksualne prirode, negostoprimstvo i neljubaznost rulje, što je općenito karakteriziralo to društvo, bili su glavni grijesi Sodome. (Ezekiel 16:49-50, Izaija 13:19, Jeremija 49:18; 50:40). I sam Isus govori o negostoljubivosti građana Sodome. (Luka 10: 10-13) Ako su ti građani (muškarci) zaista bili homoseksualci, zašto bi im onda Lot ponudio svoje kćeri? Ono čime se ovdje prijeti je silovanje. Značajno je, stoga, da sva silovanja Bog smatra groznima. Priču bi svakako neki trebali ponovno pročitati.

Treba i napomenuti da nikako svi ljudi Sodome nisu mogli biti homoseksualci, jer tada ne bi bilo potrebe da ih se uništi. Da su svi bili homoseksualci, ionako bi umrli ne ostavljajući za sobom nasljednike. Vjerojatnije je da su oni bili grupa zlih ljudi koja je pokušala biti neprijateljska prema ljudima koji su bili drugačiji. Ironično, lezbijke i gayevi su i sami često žrtve takvog grijeha.
Iako uvriježena tumačenja priče o Sodomi ne uspijevaju kao argument protiv homoseksualnosti, postoje drugi odlomci iz Starog zavjeta koji zaista osuđuju homoseksualni čin. Opet treba primjetiti da se ti odlomci ne bave orijentacijom prema vlastitom spolu niti da postoje bilo kakve reference prema genitalnom seksu između lezbijki i gayeva.

Homoseksualne radnje

Od tisuća odlomaka Starog zavjeta, samo dva otvoreno govore o homoseksualnim radnjama: Levistki zakonik 18:22 i Levitski zakonik 20:13. Oba odlomka dio su levitskog svetog kodeksa, kojeg nije zadržala niti jedna krščanska zajednica. Kada bi se taj zakonik doslovno provodio, gotovo svaki krščanin bi bio izopčen ili pogubljen. Logično je zaključeno da su znanost i napredak učinili mnoge levitske zakone irelevantnima. Na primjer, krščanski fundamentalista Tim LaHaye kaže da, iako levitski zakon zabranjuje odnos tijekom menstruacije, medicinari to ne vide kao štetno, pa stoga to ne bi trebalo smatarti griješnim. On dalje objašnjava “Ti zakoni su napisani 3.500 godina prije nego su tuševi i kade postali svakome dostupni”. Tom tvrdnjom LaHaye proglašava ovaj zakon nevažnim, i to s pravom. Ironično, u svojoj knjizi “The Unhappy Gay” koristi levitske zakone kao osnovu svojih argumenata (protiv homoseksualnosti op.gi.). Veći dio svetog zakona danas je za nas irelevantan kao moralni zakon. Prema tome, imati djecu, što je bilo od izuzetne važnosti za rane Židove, danas je manje važno zbog prenaseljenosti, baš kao što je zabrana jedenja svinjetine i školjaka postala nevažna pojavom hladnjaka.

Biblija nikada ne postavlja pitanje homoseksualne ljubavi, no u isto vrijeme ima nekoliko lijepih primjera ljubavi prema istom spolu. Davidova ljubav prema Jonatanu premašila je njeguvu ljubav prema ženama. (Druga knjiga o Samuelu 1:26, op.gi.: Prva knjiga o Samuelu 19:24) Odnos Rut s Naomi primjer je duboke, povezujuće ljubavi, a zavjetne riječi Rut izgovorene Naomi često se koriste u heteroseksualnim ceremonijama vjenčanja. (Knjiga o Ruti 1:16-17) Biblija jasno cijeni ljubav između osoba istog spola.

Stav Isusa

U Novom zavjetu ne postoji niti jedno mjesto gdje bi Isus govorio bilo što o homoseksualnosti. To bi nas moralo začuditi u svjetlu velike opasnosti koju homoseksualnost predstavlja za krščanstvo, obiteljski život i američki način života, u što bi nas neki htjeli uvjeriti. Isus je vidio nepravdu i religiozno licemjerstvo kao mnogo veću opasnost za Božje kraljevstvo.

Episkopalni svećenik Dr. Tom Horner napisao je da Evanđelje implicira na dva mjesta da Isusov odnos prema lezbijkama i gayevima ne bi bio neprijateljski. (Jonathan Loved David: Homosexuality in Biblical Times by Tom Horner, str. 122) Prvo mjesto je u priči gdje Isus liječi satnikova slugu. (Evanđelje po Mateju 8:5-13) Riječ koja se ovdje koristi za slugu je pais, što se u staroj Grčkoj koristilo za “mladog ljubavnika starijeg, snažnijeg i obrazovanog muškarca”. Jasno da priča pokazuje neuobičajno intenzivnu ljubav, a Isusov odgovor je potpuno pozitivan.

Drugi nagovještaj Isusova stava može se vidjeti iz njegova komenatra o eunusima (Matej, 19:10-12) Isus je stavio razvod nasuprot zlostavljanju koje doživljavaju žene. U kontekstu braka Isus je rekao “neki eunusi su tako rođeni; drugi su na to prisiljeni postati, a neki su opet sami odlučili postati eunusima za volju Kraljevstva.” Isusove napomene vezano uz celibat i kastraciju su jasne, ali muško dijete rođeno bez testisa je rijedak poremećaj. Tek je u našem vremenu Kinsey Institut pokazao da se seksualna orijentacija određuje prije rođenja. Može lako biti da su oni koji su, kako ih Isus naziva “rođeni kao eunusi”, zapravo ljudi koje mi zovemo lezbijkama i gayevima.

Isusov odnos prema eunusima u velikoj se mjeri razlikovao od fundamentalističkih farizeja njegova vremena. Za njih eunusi su trebali biti isključeni iz zavjeta i zabraniti im sudjelovanje u vjerskim obredima. Isusov dražestan pristum eunusima lijepo je prikazan u Proročanstvu Izainom "Uškopljenicima ... dat ću im vječno ime koje neće biti iskorijenjeno. (56:4-8)
U Isusovo vrijeme postojali su tri tipa eunuha: oni koji su se pridržavali celibata, oni koji su bili robovi i kastrirani kako ne bi mogli imati djecu, i oni koji su bili “rođeni kao eunusi” ili homoseksualci. Kraljevska i bogataška domaćinstva iskorištavali su kastrirane robove za rad i za čuvanje konkubina i sluškinja. Ipak kada su dodjeljivali robove ženskim članovima kraljevskih obitelji, izabirali su homoseksualne robove. Brigu im nije samo zadavala neželjena trudnoća, nego i silovanja.

U tom kontekstu trebamo čitati priču u Djelu apostolskom 8:26-40. U ovom odlomku Sveti Duh šalje Filipa kako bi bio svjedok krštenju eunuha etijopske kraljice. Jedan od najranijih pokrštenika bila je osoba isključena zbog seksualnih razloga iz zajednice Starog zavjeta.

Pavlov stav

Pavlova izjava u Poslanici Rimljanima 1:18-32 uzima se kao najjače odbacivanje homoseksualnosti u Novom zavjetu. On je zabrinut utjecajem poganskih kultura na rimske krščane. Nakon što je detaljno opisao svijet u kojem su “Boga zamijenili lažju, častili i štovali stvorenje umjesto Stvoritelja”, Pavao dalje nastavlja “Stoga ih je Bog predao sramotnim strastima: njihove žene zamijeniše naravno općenje protunaravnim, a tako su i muškarci napustili naravno općenje sa ženom i raspalili se pohotom jedni za drugima, te muškarci s muškarcima sramotno čine i sami na sebe primaju zasluženu plaću svoga zastranjenja.”

Kompletno čitanje svih ovih odlomaka, u njihovom originalnom kontekstu, jasno pokazuje da je Pavao u stvari govorio o hramovima s homoseksualnom prostitucijom, koje su održavali razni kultovi (iako je u isto vrijeme puno više kultova koristilo heteroseksualnu prostituciju). Ponovno, ni Pavao ništa ne govori o istospolnoj ljubavi, a jasno je da on ne poznaje pojam osoba za koje je takav život “prirodan”.

Pavlova druga napomena o homoseksualnim radnjama nalazi se u Prvoj poslanici Korinćanima 6:9-10 i slična je Prvoj poslanici Timoteju 1:8-11. Ta dva odlomka sadrže listu osoba koje se treba isključiti iz Kraljevstva Božjeg. Interpretacija ta dva odlomka ovisi o dvije grčke riječi (malakos, op.gi.) koje su oduvijek predstavljale problem za prevoditelje. (kod nas u Hrvatskoj prevedono s “muškoložnici" op.gi.). U verziji King James, prevedeni su sa “ženskast” i “zlostavljači samog sebe s muškosti” (ili samozadovoljavatelji, op.gi.). U Revidiranoj standardnoj verziji prevedene su s jednom riječju “homoseksualci”, iako to nisu grčke riječi za homoseksualce. Znači ti prijevodi održavaju prevoditeljevu pristranost. Nova internacionalna verzija uočava razliku u te dvije riječi i prevodi ih s “muške prostitutke” i “homoseksualni prijestupnici”. Jeruzalemska Biblija upotrebljava izraze catamites i sodomites. Catamites su bili mladići držani radi seksualnog zadovoljstva i kojima su obično isplaćivane velike količine novca. Niti jedno poglavlje ne govori o osobama istospolne orijentacije, nego o osobama koje su iskorištavale svoju seksualnost radi osobnog dobitka. (op.gi.: malakos se do 15-16. stoljeća prevodila s "masturbacija" ili "samozadovoljavanje". Izgleda da je nekima zasmetalo da bi samozadovoljavatelji ili masturbatori mogli biti isključeni iz Kraljevstva Nebeskog, pa su tu riječ jednostavno zamijenili s "homoseksualci")

Ljubav Isusova

Isus je puno toga učinio kako bi promijenio mnoge društvene običaje i ideje. Uzdigao je položaj žena i, na kraju krajeva, one su bile njegove najbolje i najvjernije sljedbenice. Te promjene je postigao djelom i zapovjedima koje su apsolutno uključivala prava svih ljudi. Ipak, u ime Krista čija nas ljubav sve obuhvaća, crkva je najhomofobnija od svih ustanova. To zapravo i ne treba čuditi kada znamo da je crkva još uvijek najveća ustanova koja je podijeljena po različitim rasama ljudi.

Završna i središnja poruka Novog zavijeta je da Bog voli SVE ljude toliko jako da je poslao svog Sina kao otkupitelja svih bolesti koje su nas zadesile. Lijek za te bolesti ne može se pronaći niti u jednom paketu mjera. Niti homoseksualnost niti heteroseksualnost nisu iskupljujuće. Božja ljubav kroz Isusa je dana svim ljudima.

Teološka razmatranja

Za Krščanina, grijeh se treba razumjeti kao bolest koja proizlazi IZ razvrgnute veze s Bogom i koja rezultira U razvrgnujtoj vezi s drugim i sa samim sobom. Dakle, Isusova vrhovna zapovijed je voliti Boga i voliti svoje bližnje kao što volimo sami sebe. Krščanstvo nije religija s novim pravilima i zakonima, nego je ona više novi odnos s Bogom. Stvari koje striktni legalisti vole označavati kao “grijesi” zapravo su samo simptomi puno dublje bolesti udaljavanja i otuđenja. Veliki dio energije crkva je potrošila baveći se simptomima, a ostavljajući bolest netaknutu. Isus se nije činio posebno zabrinutim pravnim deliktima onih kojima je služio. Radije je bio okupiran lječenjem fizičkih, duhovnih i emocionalnih napuknuća kod ljudi. Kada bi se možda crkva ponovno posvetila liječenju/oporavku na Isusov način, tada bi i neki simptomi koji nas sve brinu počeli iščezavati.

To nas dovodi na pitanje: Da li je homoskesualnost simptom napuknuća? U vrlo malo primjera, to možda i je. Ipak, upiranje prstom i optužbe nisu Kristov put. Isus je radije prihvaćao ljude kakvim jesu i dopustio ljubavi i prihvaćanju da učine čudo. Većina lezbijki i gayeva su homoseksualci otkada se sjećaju da postoje. Za njih je to potpuno prirodna stvar kao što je to i boja očiju ili da li su ljevaci ili dešnjaci. Kinsey Institut (Univerzitet u Indiani, 1981) nagovještava da bi homoseksualnost ipak mogla biti uzrokovana genetikom, ili bar povezana s nekim predporođajnim čimbenicima. (Sexual Preference, Bell & Weinberg) Sigurno bi se najkompetetniji psiholozi složili da je seksualna orijentacija kod većine ljudi definirana prije dobi od pet godina. Stoga, tu se ne radi o izboru, pa time niti može biti moralno ili etičko pitanje.

Mnogi krščani inzistiraju na tome da Bog može promijeniti/izlječiti homoseksualce. U knjizi “Third Sex” nalaze se šest slučajeva homoseksualaca koje je Bog “izlječio”. Od tih šest, zna se za barem četvero koji su se kasnije vratili homoseksualnom načinu života. (Christianty Today, February 1981) Mnoge lezbijke i gayevi provedu većinu svojih života pokušavajući, bez imalo uspjeha, nagovoriti Boga da ih primjeni. To je isto kao da Ga pokušavate nagovoriti da vam promijeni boju očiju. Koje su onda opcije ostale tim ljudima? Rečeno im je da ne mogu biti gay i biti krščani. Kako su svi njihovi napori da ne budu homoseksualci propali, tada je njihov jedini izlaz, prema Crkvi, da ne budu krščani. Znači crkva se odriče barem 10% populacije.

Ako ih se isključi iz života krščanske zajednice, tko će im tada moći reći da je Božja ljubav sveobuhvatna i pričati o Isusovoj otkupljujućoj smrti? Da li bi oni trebali pretpostaviti da je Božja ljubav toliko uskogrudna da ih isključi zbog nečega nad čime nemaju kontrolu i radi izbora kojeg nisu sami napravili? Kada će Crkva biti napokon dovoljno hrabra da kaže zajedno s Pavlom: “Nema više Židov – Grk, rob – slobodnjak, muško - žensko", gay ili hetero, “Svi ste vi jedan u Kristu Isusu”? Bog ima dovoljno ljubavi za sve!


Opaska:
Ovaj članak moj je prijevod originalnog članka na engleskom kojeg možete pronaći ovdje. Unaprijed se ispričavam na mogućim greškama ili nespretnostima u prijevodu. Originalnom tekstu dodao sam linkove na citate iz Biblije, kao i neke druge linkove u svrhu referenci. Gdjegod sam u tekstu nešto dodao, označio sam to s "op.gi" - opaska Gay iskreno.
Članak je napisao Michael S. Piazza, velečasni u Katedrali Nade (Cathedral of Hope), koja je po njima najbrže rastuća liberalna krščanska crkva, s posebnim iskorakom i prihvaćanjem LGBT populacije. Piazza radi u svećenićkoj službi već trideset godina. Završio je povijest i teologiju. I sam je homoseksualac i živi sa svojim partnerom Billom od 1980. godine. Imaju dvije kćerke.
Neki će reći, taj članak je pristran, pisao ga je peder i član nekog kulta. Ne znam da li je Katedrala Nade kult. Takvih crkvi ima po Americi puno. Da li je pristran, ne znam. Znam da mi se svidio članak i zato sam osjetio potrebu prevesti ga i podijeliti ga s vama. Ako ništa drugo, možda vas navede na razmišljanje. U svakom slučaju daje jedan drugi pogled od onoga koji nam se stalno servira.
Ako kojekakve spodobe imaju pravo u javnosti pozivati se na Boga i Bibliju, mislim da onda to pravo još i više ima Piazza.

Klikni za ostatak posta...

Homoseksualnost i rani krščani

"Homoseksualnost," pisao je Platon, "smatraju sramotnom barbari i oni koji žive u despotskim društvima, baš kao što je i filozofija po njima sramotna, jer izgleda nije u interesu takvih vladara pojavljivanje velikih ideja, ili snažnih prijateljstava, ili strastvene ljubavi, sve čemu je homoseksualnost posebno sklona.” Ovakav stav Platona bio je karakterističan u antičkom svijetu.

Zapadni stavovi prema pravu, religiji, literaturi i vlasti proizlaze iz stavova Rimljana. Zašto su tada naši stavovi prema homoseksualnosti i seksualnoj toleranciji toliko različiti od stavova Rimljana? Rimljani su bili indiferentni prema pitanjima spola i spolne orijentacije. Rimljani nisu smatrali seksualnost ili seksualnu orijentaciju pitanjem od velikog značaja, niti su ih posebno analizirali.

Jedan je carski pisar napisao opći komentar “Zeus je došao kao orao božanskom Ganimedu i kao labud svjetlokosoj majci Heleni. Jedna osoba preferira jedan spol, druga drugi, ja volim oba dva.” Plutarh je napisao “Nitko razborit ne može prihvatiti da se spolovi razlikuju u ljubavi kao što se razlikuju u oblačenju. Inteligentni ljubitelj ljepote biti će privućen ljepotom bez obzira na spol u kojem ju nalazi.” Rimsko pravo i društvene strukture apsolutno nisu postavljali ograničenja na osnovu spola. Neki tvrde da su postojali zakoni protiv homoseksualnih odnosa u Rimu. To nije istina. Ali je isto tako pogrešno je reći da je tamo vladao raskalašeni hedonizam. Rimljani su imali složen paket mjera složenih da zaštite djecu od zlostavljanja ili da zaštite bilo kojeg građanina od prisile ili iskorištavanja u seksualnim odnosima. Rimljani su bili osjetljivi na pitanja ljubavi i brige, ali individualni seksualni izbor bio je potpuno neograničen. Muška prostitucija bila je toliko uobičajena da je predstavljala jedan od značajnijih izvora poreza u carskoj blagajni. Bila je toliko profitabilna da su se i u kasnijim razdobljima, kada se pojačavala opća netolerancija, carevi nisu mogli odlučiti zabraniti je i time izgubiti značajan izvor poreza.

Gay brakovi su bili legalni i česti u Rimu. Čak su se i carevi često ženili drugim muškarcima. Postojalo je potpuno prihvaćanje od strane naroda takvog homoseksualnog stava i ponašanja. Popularna rimska literatura sadržavala je mnoge gay ljubavne priče. U rimskom svijetu, svijetu u kojem je rođeno krščanstvo, apsolutno nije postojala neka svjesna namjera da se homoseksualnost proglašava nenormalnom ili nepoželjnom. U rano rimsko doba nitko nije pravio razliku između stvari da netko preferira vlastiti spol od npr. činjenice da netko preferira plave oči ili plavu kosu. Ni gay ni hetero ljudi nisu povezivali određene karakteristike sa seksualnom opredjeljenjem. Gay muškarce se nije uvjeravalo da budu manje muževni od hetero muškaraca. Gay ljude se nije uvjeravalo da budu ništa bolji ili lošiji od hetero ljudi, što je stav koji se razlikovao od onoga u društvima koja su im prethodila ili koja su došla nakon njih. Grci su mislili da su gay ljudi urođeno bolji od hetero ljudi. Društvo nakon Rima mislilo je da su gay ljudi inferiorni u odnosu na ostale.

Ako je Rim društvena struktura iz koje se razvila zapadna civilizacija, odakle su došli negativni stavovi prema gay ljudima? Najočitiji odgovor na ovo pitanje je onaj kojeg su najčešće navodili u prošlosti, a to je da je krščanstvo odgovorno za tu promjenu. Kada krščanstvo stupa na scenu, tolerancija prošlih vremena nestaje i općenito prihvaćanje homoseksualnosti postaje znatno rjeđe.

Današnji krščani pogrešno vjeruju da njihov stav prema gay ljudima ima neke veze s Biblijom. U zapisima ranog i kasnog srednjeg vijeka ne spominje se Biblija kao porijeklo tih predasuda protiv gay ljudi. Kada su se davali razlozi za taj novi neprijateljski stav, Biblija se nije citirala. Biblija bi trebala biti zadnje mjesto gdje bi se trebali tražiti razlozi rastućem neprijateljstvu, ali toliko mnogo ljudi ipak vjeruje da je učenje Biblije odgovorno za nastalu situaciju.

Ozbiljni proučavatelji Biblije danas priznaju da priča o Sodomi na nikoji način nije komentar o homoseksualnosti. Sigurno je da od strane ranih krščanskih pisaca ona nije bila interpretirana kao zabrana homoseksualnosti. Priča govori o grijehu negostoljubivosti, radije nego o seksualnoj zastrani. Gotovo svi srednjovjekovni naučnici smatrali su da je to priča o gostoljublju. To je najočitija interpretacija i također najčešče se tako tumačila i u ostalim dijelovima Biblije. Upadljivo je da iako se Sodoma i Gomora spominju na preko deset različitih mjesta (uz Postanak 19 gdje je priča prvotno ispričana), nigdje se homoseksualnost ne povezuje sa sodomitima (žiteljima Sodome).

Dijelovi koji bi se pogrešno mogli tumačiti kao da govore o homoseksualnosti su Ponovljeni zakon 23:17 i Knjiga kraljeva 14:24, i bez sumnje najpoznatiji Levitski zakonik 18:22 i 20:13, gdje “Ako bi muškarac legao s muškarcem kao što se liježe sa ženom” u stvarnosti opisuje ritualnu nečistost židova. Nijedan od navedenih dijelova rani krščani nisu citirali kao argument protiv homoseksualnog ponašanja. Rani krščani nisu imali potrebu nametati Levitski zakon niti sebi, niti drugima. Većina krščana nežidovskog porijekla bili su zapravo šokirani većinom židovskih zakona i nisu se htjeli obvezati starim zakonima. Sveti Pavao često je ponavljao da se ne smijemo vratiti nazad starim zakonima i u stvari ide tako daleko tvrdeći da ako se obrežemo (jedan od temelja starog zakona), Krist nam više u ničemu neće pomoći. Rani krščani nisu se željeli okovati pravilima starog zakona. Jeruzalemsko vijeće, održano oko 50. g. n.k., što je i zabilježeno u Djelima apostolskim 15, posebno se posvetilo ovom pitanju i odlučilo da se krščani neće vezati starim ograničavajućim zakonima, osim onih koje će oni posebno nabrojati – nijedan od tih se nije odnosio na homoseksualnost.

U Novom zavjetu ne nalazimo citate ograničenja Starog zavjeta. Na tri mjesta nailazima na riječi koje bi mogle biti relevantne i to u Prvoj poslanici Korinćanima 6:9, prvoj poslanici Timoteju 1:10 i Poslanici Rimljanima 1:26-27 . Grčku riječ malakos u Prvoj poslanici Korinćanima 6:9 i u Prvoj poslanici Timoteju 1:10, koju su učenjaci 20. stoljeća koristili kao dokaz neke vrste osude homoseksualnog ponašanja , krščanski pisci su do 15. ili 16. stoljeća upotrebljavali u značenju masturbatora. Početkom 15. stoljeća mnogim ljudima je dosadila ideja da će oni koji masturbiraju biti isključeni iz Kraljevstva Božjeg. Oni pak nisu bili posebno zabrinuti idejom isključivanja homoseksualaca, pa se riječ malakos počela prevoditi kao da se odnosi na homoseksualce umjesto na masturbatore. Tekst i riječi ostali su isti, ali prevodioci su samo promijenili njihovo značenje o tome tko treba biti isključen iz Kraljevstva Božjeg.

Preostali spomenuti dio – Poslanica Rimljanima 1:26-27 – nije bila pogođena pogrešnim prijevodom, iako lako možete biti pogrešno zavedeni frazom “protunaravno”. Ovaj dio također je bio drugačije interpretiran od strane rane Crkve. Sv. Ivan Zlatousti kaže da Sv. Pavao lišava ljude o kojima govori bilo kakave izlike. Primjećujući da “njihove žene zamijeniše naravno općenje”, nitko ne može tvrditi, naglašava Pavao, da su one došle u to stanje jer su bile onemogućene u zakonitom odnosu i jer nisu bile u stanju zadovoljiti svoju želju... Samo oni koje nešto imaju, mogu to i promjeniti. On upućuje na istu stvar i kod muškaraca, ali na drugi način govoreći da su oni “napustili naravno općenje sa ženom”. Slično, on ovim riječima odbacuje svaku izliku, govoreći da su oni ne samo imali legitman način dolaženja do zadovoljstva i da su ga odbacili uzevši neki drugi način, nego da su odbacivanjem prirodnog posegnuli za neprirodnim. Ono što Sv. Ivan Zlatousti govori, i to na dugačko i naširoko, je da Sv. Pavao kada je to napisao nije govorio o gay ljudima, nego o heteroseksualcima, vjerojatno oženjenim, koji su odbacili užitke koje im pripadaju po njihovoj samoj prirodi za užitke koje im ne pripadaju. To se zrcali u crkvenim kanonima koji određuju pokoru za homoseksualne radnje, koji su se kroz 16. stoljeće poglavito odnosili na oženjene osobe, tj. na oženjene muškarce koji su upražnjavali seks s drugim muškarcima. Malo se govori o samcima tj. o neoženjenima.

Dio ovog odlomka Biblije koji se najjače uvukao u krščansku misao je stanovište da su homoseksualni odnosi “protunaravni”. Ono što je Pavao pod time vjerojatno mislio je bilo “neobični”, a ne “protivno” prirodnom zakonu, kako se to često interpretira. Koncept prirodnog zakona u potpunosti se razvio tek 1200 godina nakon što je to napisano. Sve što je Pavao htio reći bilo je da je neobično da ljudi imaju takvu vrstu seksualne želje. To je vidljivo po činjenici što se u istoj poslanici u 11. dijelu i sam Bog opisuje kao “protivan naravi” kada spašava pogane. Stoga je nezamislivo da ta fraza podrazumijeva moralnu izopaćenost.

Zašto Novi zavjet ne indicira nešto o stavu ranokrščana prema homoseksualnosti? U Novom zavjetu Isus, Sv. Pavao i drugi pisci odgovaraju na pitanja vezana uz društvene i moralne probleme koje ispred njih postavlja prevladavajuće heteroseksualno društvo. Ljudi su ih pitali o razvodu, udovicama i udovcima, vlasništvu itd., i oni su odgovarali na ta pitanja. Čini se da Isus ne daje detaljne upute vezano uz sve aspekte ljudskog života, nego više daje opće principe. Gotovo da se u Bibliji uopće ne spominje ljubav prema vlastitoj djeci, postoji svega nekoliko komentara o prijateljstvu, a ne postoji niti jedan komentar o onome što mi zovemo “romantična ljubav”, iako je ona osnova suvremenog krščanskog braka.

Današnji osnovni razlog neprijateljstvu prema homoseksualnosti je opće protivljenje prema seksualnosti kojoj nije cilj rađanje djeteta odn. koja nije reproduktivna. Ranokrščani su bili neprijateljski orijentirani prema bilo kojem obliku seksualnosti koja nije bila potencijalno reproduktivna. To se ipak ne može uzeti kao nešto što bi uzrokovalo odstupanje od krščanskih principa. Ne postoji niti riječ u Starom ili Novom zavjetu o nereproduktivnoj seksualnosti između oženjenih osoba. Većina židovskih tumača slaže se da je sve dopušteno između muža i žene. Uobičajeno je stajalište da postoji klasno orijentirana predrasuda protiv nereproduktivnog seksualnog čina između pripadnika krščana niže klase, kao i bilo koje niže klase u društvu. Izričito odbacivanje ideje nereproduktivnog seksa od strane teologa, ne odnosi se direktno na homoseksualce. Teolozi rane crkve nastojali su nametnuti svim krščanima da moraju promatrati svaki čin heteroseksualnog seksa kao potencijalno stvaranje djeteta. U to doba nije postojala niti jedna metoda kontracepcije (osim apstinencije), pa čak ni metoda plodnih/neplodnih dana. Jedini način da se izbjegnu djeca bio je da ih se ubije ili napusti. Teolozi su stoga željeli krščane uvjeriti da trebaju biti odgovorni prema stvaranju djeteta svaki puta kada bi se upuštali u seksualna zadovoljstva. Sve druge alternative su u njihovo doba bile neprihvatljive. Čini se da je zapravo sama ideja ovakvog pristupa bila zaštititi djecu. To nije bio napad na homoseksualce. Prošlo je puno vremena prije nego se ovakvo gledanje (nereproduktivni seks) proširilo i na homoseksualce, ali to se napokon ipak dogodilo.

Do kasnog 11. i početka 12. stoljeća , čini se da nije bilo nikakvih konflikata između krščanskog života i homoseksualnosti. Gay život je u 11. i 12. stoljeću prisutan svugdje, u umjetnosti, poeziji, povijesti itd. Najpopularnija literatura toga vremena bila je na ovaj ili onaj način povezana s ljubavnicima istog spola. Kler je bio na čelu ovog povratka gay kulturi. Sveti Aelred od Rivaulxa, na primjer, piše o svojoj mladosti kao vremenu u kojem nije razmišljao o ničemu drugome nego o svojoj ljubavi prema muškarcima. Postao je član cistercitskog reda i uključio je svoju ljubav prema muškarcima u svoj krščanski život na način da je ohrabrivao fratre da se međusobno vole, ne samo općenito, nego individualno i strastveno. On je citirao primjer Isusa i Sv. Ivana kao vodilju za takvo razmišljanje. “Sam Isus”, govorio je Aelred, “u svemu kao što smo mi, strpljiv i suosjećajan s drugima u svim stvarima, preobrazio je takvu vrstu ljubavi kroz izražavanje vlastite ljubavi. Jer je dozvolio samo jednom – ne svima – da položi glavu na njegova prsa kao znak njegove posebne ljubavi: i što su bili bliži jedan drugom, to su sve više tajne njihova svetog braka otkrivale sladak miris duhovne krizme njihove ljubavi.”

Nakon 12. stoljeća krščanska tolerancija i prihvaćanje gay ljubavi naglo iščezava. Pisanja Sv. Aelreda nestaju jer su bila zaključana i zaboravljena. S godinom 1150., iz nepoznatog razloga, dogodio se veliki porast netolerancije prema homoseksualcima i nasilni obračuni s židovima, muslimanima i vješticama. Žene su odjednom bile isključene iz struktura upravljanja u koje su do tada imale pristup. Odjednom su svi postali sumnjivi. Godine 1180. židovi su bili protjerani iz Francuske.

Promjena je bila jako brza. U Engleskoj u 12. stoljeću nije bilo zakona protiv židova i oni su bili na važnim mjestima u društvu, no do kraja 13. stoljeća odlazak u krevet s židovom bilo je izjednačen sa spavanjem sa životinjom ili s ubojstvom, a u Francuskoj židovi su se smjeli ubiti na licu mjesta ako bi doveli u pitanje krščansku vjeru. U to vrijeme bilo je i mnogih oštrih osuda homoseksualaca, sugerirajući da oni zlostavljaju djecu, krše naravni zakon, da su zvjerski i da donose štetu narodu koji ih tolerira. Za samo jedno stoljeće od 1250. do 1350. godine, gotovo svaka europska država donijela je zakon koji je zahtijevao smrt za čin homoseksualnog seksa. Ta reakcija pogodila je u velikoj mjeri krščansku teologiju. Kroz 12. stoljeće homoseksualni odnosi su u najgorem slučaju bili u rangu heteroseksualnog bludničenja, a u najboljem slučaju uopće ih se niti nije smatralo griješnim. U 13. stoljeću pisci kao Thomas Aquinas portretiraju homoseksualnost kao jedan od najvećih grijeha, usporediv jedino s ubojstvom.

Sveti Toma Akvinski pokušao je prikazati homoseksualnost kao nešto što je neki način protivno prirodi, upotrebljavajući najpoznatiju zamjerku da je priroda stvorila seksualnost za rasplođivanje i koristiti ju u bilo koju drugu svrhu kršilo bi prirodne zakone. Toma je bio preinteligentan da bi prihvatio samo taj razlog, pa je pokušao pronaći i druge. U svom djelu “Summa Contra Gentiles” pita se, “da li je griješno hodati na rukama kada ih je priroda namijenila nečemu drugome? Ne, to zaista nije griješno.”, pa je od toga odustao. To očito nije razlog zbog čega bi homoseksualnost bila griješna, pa traži dalje. Prvo pokušava raspravljati na način da homoseksualnost mora biti griješna jer ometa reprodukciju čovječanstva. Ali i taj mu je argument propao jer u “Summa Theologica” primjećuje, “postoji dvije vrste obveza: može se uživati kao pojedinac u obvezi koja se ne može promatrati bez grijeha, ali može se uživati i od strane grupe. U ovom drugom slučaju nijedan pojedinac nije obvezan ispuniti obvezu. Zapovijed vezana uz razmnožavanje vrijedi za čovječanstvo kao cjelinu, koje je obvezno umnožiti se fizički. Stoga je za čovječanstvo dovoljno ako se neki ljudi posvete fizičkoj reprodukciji.” Toma je priznao u “Summa Theologica” da je homoseksualnost potpuno prirodna nekim pojedincima i stoga nije griješna. Kako se onda može argumentirati da je neprirodna? On priznaje da pojam “neprirodno” zapravo nema moralni značaj, nego je to jednostavno izraz koji se dodjeljuje stvarima za koje postoji jako protivljenje. “Homoseksulanost”, on govori, “nazivaju ‘neprirodnim porokom’ obični ljudi, i stoga se može reći da je to neprirodno.” Ovakvo razmišljanje nije izmislio Toma. To je bio odgovor popularnim predrasudama tog vremena. Takvo razmišljanje nije crplo svoju snagu iz Biblije ili iz neke prethodne tradicije krščanskog morala, ali naposljetku postalo je dijelom katoličke misli. Takvi stavovi ostali su u osnovi nepromijenjeni, jer nije bilo opće podrške da ga se promijeni. Javnost je nastavila osjećati neprijateljstvo prema homoseksualcima i crkva nije bila pod pritiskom da ponovno ispita izvore svog učenja na temu homoseksualnosti.

Moguće je promijeniti crkvene stavove prema homoseksualcima i njihovoj seksualnosti jer primjedbe na homoseksualnost nisu biblijske, one nisu dosljedne, one nisu bile dijelom isusova učenja, i one nisu čak niti u osnovi krščanske. Moguće je jer je krščanstvo duži period svoga postojanja bilo nezainteresirano, ako ne za prihvaćanje homoseksualca i njihovih osjećaja, onda barem nezainteresirano za otvoreno neprijateljstvo prema njima. Moguće je jer su osnivači vjere posebno držali ljubav kao sredstvo za prevazilaženje grešaka biologije i kao cilj, a ne sredstvo. Možda nije moguće iskorijeniti netoleranciju iz sekularnog društva, jer netolerancija je do neke mjere neiskorjenjiva, ali crkveni stav se može i mora promijeniti. Bilo je drugačije u prošlosti, i može opet tako biti. Promatrajući sekularno društvo prije skoro 2400 godina, Platon je ustvrdio “gdjegod se smatralo homoseksualne odnose sramotnima, to je bilo zbog zla u zakonodavstvu, despotizma od strane vladara i kukavičluka onih nad kojima se vladalo.”

Postoji mnoštvo prethodnih slučajeva u crkvenoj povijesti koji pokazuju da crkva može usvojiti pozitivniji stav. Kako je jedan nadbiskup homoseksualac napisao u 12. stoljeću “nismo mi ti koji učimo Boga kako se ljubi, nego On uči nas. On je učinio našu narav punom ljubavi.” Njegov suvremenik je napisao “Ljubav nije zločin. Kada bi bilo pogrešno voljeti, Bog ne bi obvezao duhovnike na ljubav.” Ove izjave dolaze iz krščanske zajednice, iz krščanske vjere. Ta zajednica se može i mora podsjetiti na svoja nekadašnja vjerovanja, svoje nekadašnje prihvaćanje.






Opaska:
Preuzeo s bloga Backward Spiral. Prijevod by moja malenkost. Unaprijed se ispričavam na mogućim netočnostima ili nespretnostima u prijevodu. Imate link, pa možete pročitati i originalnu verziju. Originalnom tekstu dodao sam linkove na reference iz Biblije ili drugih izvora.

Klikni za ostatak posta...