Molitve za Bobbyja

Zahvaljujući blogu Pronaći sebe, pronašao sam ovaj film na You Tube-u, pa ga i ja ovdje prenosim. Izvrstan, ali jako emotivan film. Priznajem, pustio sam koju suzu, i to nekoliko puta. Uglavnom, ako ste u bedu, a htjeli biste još više biti u bedu, ovo je pravi film za vas. :-)

Film je istinita priča o drami Mary Griffith, majke koja nije mogla prihvatiti sina homoseksualca, snimljena prema knjizi Leroya Adamsa, a u uspomenu na Bobbyja Griffitha i Leroya Adamsa. Mary Griffith prekasno je shvatila da je njezin sin samo bio drugačiji od većine. Mary Griffith govorila je u Kongresu o pravima homoseksualaca i lezbijski i danas je jedna od nautjecajnijih aktivistica gay pokreta. 

Priča počinje 1979. godine. Bobby (R. Kelley) je miljenik svojih roditelja i cijele rodbine, uzoran u svemu, kompleks za ostalu braću i sestre koji nisu tako savršeni. Tek kad pokuša popiti tablete za spavanje, njegov stariji brat Ed (A. Nichols) prvi dozna istinu: Bobby je homoseksualac. Iako je bratu obećao da ništa neće reći roditeljima, Ed kaže majci (M. Griffith), jer se brine da se Bobby ponovno ne pokuša ubiti. Majka je odlučna da će sina izliječiti od homoseksualizma, pa Bobbyja vodi na psihoterapije na kojima mora odgovarati na pitanja kao da je duševni bolesnik. Kad ga jedna sestrična pozove k sebi u Portland, Bobby otkriva da ima obitelji različitih od njegove: roditelji njegovog dečka Davida (S. Bailey) razboriti su i tolerantni, a svog sina smatraju normalnim. Bobby je potresen kad shvati da se njegova majka neće promijeniti...

Film je osvojio nagrade GLAAD i Prism, te je bio u nominacij za Emmy i PGA kao najbolji film, a Sigourney Weaver za ulogu Mary Griffith, velike aktivistice za toleranciju i prava homoseksualaca, bila je nominirana za Zlatni globus, Emmy i niz drugih nagrada.

Izvor teksta: Mojtv.hr.

Klikni za ostatak posta...

Iskorak

Pogledajte kako je Jacob napravio iskorak pred svojom cijelom školom, mnogobrojnim roditeljima i učiteljima te kakva je bila reakcija publike. 

Primajući nagradu za najboljeg glumca u svojoj školi, Jacob je rekao:

Istina je, nastupao sam u nekoliko predstava i mjuzikla, ali što je još važnije, glumio sam svaki dan u svom životu. Glumio sam da sam nešto što u stvari nisam. Većina vas me susreće svaki dan i ima priliku vidjeti moju ulogu strejt Jacoba, dok sam zapravo LGBT. Za razliku od milijuna drugih LGBT tinejdžera koji moraju glumiti svaki dan kako bi izbjegli verbalno maltretiranje i fizičko nasilje, ja to više neću činiti. Vrijeme je da se stane na kraj mržnji u našem društvu i da se prihvate ljudi bez obzira na spol, rasu, orijentaciju ili bilo što drugo što može stati na put ljubavi i prijateljstvu. Prihvatite me, odbacite me ili me ignorirajte, jer ja sam ono što jesam i od sada tako ću se tako i ponašati.

Video je na You Tube-u objavio njegov otac koji je u video umetnuo poruku da je za tako nešto potrebno više hrabrosti od bilo čega što je on napravio u svom životu. Daleko od toga da su SAD idealna država, takva država sigurno nigdje ne postoji, ali barem se možemo nadati da ćemo i mi u nekoj skoroj budućnosti postati društvo u kojem je ovako nešto moguće.
U idealnom društvu ovakav iskorak zapravo niti ne bi trebao biti potreban. Biti LGBT bi trebalo biti nešto sasvim uobičajeno, poput toga pišete li desnom ili lijevom rukom.

Izvor: Yahoo News

Klikni za ostatak posta...

Novogodišnja želja

Ne, ne, ne, neee… Sasvim ste krivo shvatili. Nije mi ovo novogodišnja želja. Mislio sam kako bi bilo lijepo započeti mladu godinu s lijepom slikom nečeg mladog, to je cijela istina. Nakon tko zna koliko mjeseci, možda i godina, bacio sam pogled na statistiku bloga i tamo primjetio da mi dolaze posjetitelji s bloga pronacisebe.blogspot.com. Sudeći po adresi bloga ponadao sam se da se radi o ozbiljnom blogu gdje neka gej duša propituje svijet oko sebe, a kad tamo bezobrazne priče i još bezobraznije fotografije. Pa nije ni to tako loše, pomislio sam, pogotovo što autor bloga ima vrlo sličan ukus mome, barem kad su motivi fotografija u pitanju. Nisam tamo puno istraživao, ali odmah mi je zapeo za oko gornji motiv, pa ga odlučih posuditi, tim više što mi se učinio kao sasvim prikladan za prvi post u mladom ljetu te kako bi bilo fer od mene podijeliti ga s vama. 

Prvo sam ovaj post htio nazvati «Novogodišnja odluka», ali sam se brzo predomislio jer sam unaprijed znao da ju neću sprovesti u djelo. «Novogodišnja želja» je puno neobvezujući naslov, pomalo agnostički, «ak bu bu, ak ne bu, ondak opet dobre». Kad malo bolje promislim, to bi mogao biti i moj životni moto, što dovoljno govori o meni. 

Novogodišnja želja mi je biti aktivniji na ovom blogu. Teško, ali valjda se smijem nadati. Sjećam se koliko mi je veselja prije nekoliko godina pričinjavalo pisanje, nisam mogao vjerovati da to netko uopće čita, a još manje da bi se to nekome moglo sviđati. Iako sam pisao u prvom redu zbog sebe, pozitivni komentari bili su mi velika motivacija, trudio sam se, razmišljao o mogućim temama, istraživao, s poletom sjedao pred komp radostan jer imam ideju za novi post. U to vrijeme pratio sam i veliki broj drugih blogova, što domaćih, što stranih, i bilo mi je zanimljivo čitati razmišljanja sasvim običnih ljudi o sasvim običnim stvarima. Pretvorio sam se u manufakturu, izbacivao sam po dva-tri posta tjedno, ponekad i više. I onda polako, mic po mic, dogodio se zamor materijala i shvatio sam da mi je sve to skupa postalo opterećenje, kao da imam nekakvu obvezu objavljivati. Jednostavno mi sve skupa dopizdilo. 

2007. - 154 posta 

2008. - 96 

2009. - 73 

2010. - 54 

2011. - sramotnih 17 

2012. - apsolutno sramotnih 6

2013. - ? 

Prestao sam pratiti i druge blogove, a hrpa onih koje sam pratio u međuvremenu se i ugasila. Tu i tamo došao bih provjeriti svoj blog, očekujući valjda da sam nekim čudom objavio novi post i zatim to zaboravio, a onda kada bih i objavio nešto, redovito o nečemu vrlo važnom, čudom se čudio da još netko ipak ovdje navrati, ostavi neki komentar, što me priznajem uvijek razveselilo. I cijelo to vrijeme mi je nedostajao vlastiti blog, čitao bih ponekad stare postove i sam se sebi smijao kakve sam gluposti pisao i ujedno se sablažnjavao nad vlastitom nepismenošću. 

Znam što se dogodilo. Nisam izgubio energiju i volju za pisanjem, kako je to natuknuo jedan komentator u postu ispod, izgubio sam samo energiju. Želja je tu, volja je tu, ali bojim se da energije i dalje nema. Ak bu bu, ak ne bu ne bu. 

Želim vam svima sretnu Novu godinu, zdravlja i veselja na pretek.

Klikni za ostatak posta...