Još samo dvije stvari

Još mi samo dvije stvari nedostaju da postanem pravi muškarac od glave do pete. A to su smrdljivi prdac i odgovarajuće smrdljive noge. Bez zajebancije, ne radi se o onome “svakome njegov prdac ne smrdi”, nego zaista, rijetko se dogodi da ta neugodna pojava kod mene zaista i zasmrdi, bez obzira što sam jeo tog dana. Ista mi je stvar i s nogama. Imam cipela koje nosim godinama i gotovo da mirušu kao prvog dana kada sam ih kupio. Ne serem, zaista je tako. Što sa mnom nije u redu? Zašto nisam kao i svi ostali muškarci? Sve sam poduzeo da postanem pravi muškarac, ali s ove dvije stvari sam zapao u slijepu ulicu. Postoji li neka teretana za vježbanje smrdljivih prdaca? Postoji li kakav tečaj za postizanje smrdljivih nogu?
Ovaj post posvećujem mom dragom, zbog kojeg su mi se jučer navečer oči skoro otopile nakon što sam ušao u našu spavaću sobu i to samo 10 minuta nakon njega. I još je prozor bio otvoren. I je, za ručak smo imali grah.

Klikni za ostatak posta...

Što prvo primjetim na muškarcima?

Evo još malo trabunjanja na temu prethodnog posta.

Dakle, što prvo primjetim? Pa zapravo sve, ako govorim o čisto fizičkim osobinama. Ne mogu izdvojiti jedan dio tijela za koji mogu reći da mi je više privlačan od drugih. Sve mi je sexy, i guza, i noge, i ruke, i prsa, i leđa, i vrat, i stopala, pa čak i prsti na ruci. U svlačionici mi je zapravo problem držati pogled ravno i tjerati se da mi oči ne šaraju gore-dolje, lijevo-desno. No vježbom, sve se može :-).

No zapravo ima jedan dio tijela koji mi je presudan da li će mi se netko fizički svidjeti ili ne, a to je lice. Može frajer imati ne znam kakvo tijelo, ali ako mi lice nije privlačno, frajer mi je potpuno nezanimljiv. Vrijedi i obratno. Uz privlačno lice, prolazi i lošije tijelo. Zapravo to je ono što kod nekoga prvo primjetim – lice.

Ali ako izuzmem lice, tu mi je izbor već itekako otežan. Jednostavno se ne mogu odlučiti što me više privlači ili što mi je više sexy. Nije da si time razbijam glavu.

Ponekad i samog sebe iznenadim kada se uhvatim kako me na nekome privuče neki “lijevi” dio tijela. Evo na primjer stopala. Nije mi to fetish, ali neki frajeri imaju baš sexy stopala, onako baš lijepo oblikovana, lagano dlakava (s gornje strane, naravo). Evo baš nedavno u sauni do mene sjedio neki tip, ja gledam svoja posla, znoj curi s mene, i pogled mi odluta na njegovu nogu tj. na stopalo. Bilo je tako savršeno da mi je došlo mi da se sagnem i da mu ga poližem. OK, OK, nemojte se odmah zgražati, kada kažem “došlo mi je”, mislim samo teoretski.

Koji put se uhvatim da mi pažnju privuku nečiji prsti na rukama. Također i podlaktice. Snažne noge i lijepa guza, posebna su priča. Ma sve me na muškarcima privlači. Od uha do malog prsta.

Iako, kada mi neki muškarac prilazi prvo primjetim lice, ali odmah nakon toga pogled mi automatski odluta na izbočinu u njegovim hlačama. Baš je sexy kada je ta izbočina fina vidljiva.

Kažu da muškarci pomisle na seks u prosjeku svakih sedam sekundi. Mislim da bi to kod mene i bilo točno. Iskreno, svakog muškarca u prvom redu vidim kao seksualni objekt. To se u prvom redu odnosi na nepoznate tipove koje svakodnevno srećem. Najprije primjetim lice, a tek onda onako opću pojavu, opći dojam koji netko ostavi na mene svojim cijelim tijelom. Sada će netko reći da sam stvarno puknut, ali ponekad se dok hodam na ulici igram sam sa sobom malu igricu. Jednostavno ocjenjujem frajere koje usput susrećem po tome bi li se s njima povalio ili ne. Ili si (u sebi) kažem, od idući 20 frajera koji mi dođu u susret moram izabrati jednog s kojim bi se poševio, bez obzira da li bi to stvarno i poželio, jednostavno trebam izabrati najboljeg među njima. Lud ili ne, to me jednostavno ponekad zabavlja. Uostalom što ima loše u tome? Možda bi i ti slučajni prolaznici, da znaju o čemu zamišljam, bili polaskani.

Klikni za ostatak posta...

Kada pogled odluta gdje ne bi smio

Svi znamo da je konkurencija, pogotovo na internetu, ogromna. To još nije slučaj u Hrvatskoj, možda nikada neće ni biti obzirom na malo tržište, ali u Americi je sasvim druga priča. Metode kojima se tamo služe ne bi li bili uspješniji i efikasniji od konkurencije su zapanjujuće.

Nedavno sam naletio sam na članak koji govori o metodi eyetrackinga ili praćenje pogleda, kojom se, pomoću praćenja pokreta oka, mjeri na kojim dijelovima web stranice ljudima pogled najduže ostaje, ne bi li time izdavači poboljšali čitljivost svojih članaka. Na taj način dobivaju se dragocjeni podaci kako se web stranica treba organizirati, što svakako ima veliki značaj i za oglašivače. Ispitanicima je podijeljeno 50 različitih zadataka koje su morali napraviti s raznim on-line člancima, a meni je posebno pažnju privukao jedan.



Slika iznad pokazuje kako su muškarci (lijevo) i žene (desno) gledali fotografiju baseball igrača Georga Bretta. Crvena boja pokazuje gdje su pogled najviše zadržali, a tamne boje gdje najmanje. Razlika je i više nego očita. Muškarci se više fokusiraju, uz lice, na privatne dijelove (genitalije), dok je kod žena lice bilo jedino mjesto gdje su zadržale pogled.

Čini se da to potvrđuje onu staru da je “veličina važna”, ali više samim muškarcima nego ženama. Muškarci su opsjednuti svojim penisima. Od tuda i ta silna odmjeravanja pod tuševima, na plažama, pa kako vidimo i u ostalim situacijama. Naravno da muškarci nikada ne bi priznali da odmjeravaju druge muškarce, posebno njihove "privatne" dijelove, ali dokazi govore suprotno. Zašto muškarci stalno namještaju ili navlače svoje penise, pa čak i kada su u društvu isključivo muškaraca (npr. u muškim svlačionicama)? Očito je odgovor zato da bi ih učinili većim i tako impresionirali, uglavnom, druge muškarce, jer su svjesni da se muškarci međusobno odmjeravaju. Ili uzmimo hetero porniće. Gotovo svi muški glumci su tamo nabildani i s dugačkim kurčinama. Zašto kada svi znamo da porniće uglavnom gledaju samo muškarci? Zašto muški glumci u hetero pornićima nisu prosječni muškarci s pivskim trbusima i prosječnim penisima? Zar ne bi bilo logičnije da su glumci prosječnog izgleda, kako bi se time prosječni gledatelj lakše identificirao s "radnjom"? Očito je da muškarcima više odgovara pogled na lijepo muško tijelo. Ne bih htio ulaziti u razloge zašto je tomu tako.

No čini se da su u tome gay i hetero muškarci puno sličniji nego bi to ljudi obično pomislili.

Za kraj, evo vam i original slike odozgo.



Priznajte da je i vama pogled prvo odlutao na izbočinu u njegovim hlačama.

Klikni za ostatak posta...

Chris Meloni – muškarac na kojeg se palim

Nastavljam sa svojim malim oltarom posvećenim za mene nevjorojatno sexy frajerima. Nakon Arnolda Voslooa, evo još jednog pravog mužjaka.

Christophera Melonija najvjerojatnije znate iz serija Zakon i red: Odjel za žrtve (Law & Order: Special Victims Unit) gdje glumi macho detektiva Elliota Stablera, kao i iz zatvorske serije Oz gdje je bio sociopatski biseksualac Chris Keller. Glumio je i u hrpi filmova i drugih TV serija, ali uglavnom epizodne uloge.
Chris je rođen 1961.g., oženjen je (svi su najbolji muškarci zauzeti, među njima i ja hm, hm, hm) i ima dvoje djece. Prije filmske karijere radio je kao građevinski radnik, izbacivač i osobni trener. Sad je valjda jasno od kuda mu takvo tijelo.
Što da napišem o njemu, a da ne zvuči kao da piše napaljena šiparica? Meloni je pravi melem za oči. Neću pretjerati ako kažem da je za mene jedan od najseksi frajera kojeg sam u životu ikada igdje vidio. Kada bi mi došla dobra vila i ponudila da si mogu izabrati bilo kojeg muškarca na svijetu da se s njim mrknem, bio bi to Chris, bez sekunde razmišljanja. Da se razumijemo, u vezi sam i ovo pišem samo teoretski. Dobre vile ne postoje, ali da postoje... Neka mi netko kaže da postoje!
Nije ljepotan u klasičnom smislu, nije savršen, nije čak ni dlakav, ali ima ono nešto životinjsko sexy u sebi, pogotovo u licu. Da sada ne idem u detaljno opisivanje njegovih fizičkih atributa i time se dovedem u opasnost od ejakulacije u gaće, evo malo Chrisovih slika. Unaprijed se ispričavam na sporijem učitavanju zbog broja slika, ali mislim da mužjak poput Chrisa to zaslužuje. Slike govore više od tisuću riječi. Uživajte.

Za početak Chri i njegova partnerica u seriji Zakon i red: Odjel za žrtve, Mariska Hargitay (simpa cura btw):








Woof!!!


Uloga biseksualca Chrisa Kellera u zatvorskoj seriji Oz bila mu je zapravo prva važnija uloga s kojom se i proslavio. U seriji se strastveno ljubio i dodirivao s drugim muškarcima, često snimao gole scene sprijeda i straga, a jednom se čak morao i popišati u kantu. Lakoća, uvjerljivost i magnetizam kojom je sve to odglumio, donijeli su mu hvalospjeve kritike i obožavanje kod gay populacije. Ako seriju niste gledali, puno ste propustili. Ne samo zbog ovih scena koje slijede, nego je serija i sama po sebi bila izvrsna.



Chris i ljubavnik mu u seriji, glumac Lee Tergesen:


Evo napokon i slika iz Oz-a koje ste čekali.

Strastvene scene ljubljenja:





Malo hrvanja. Ima li nešto što je više gay od toga?


Scene pod tuševima su bile česte:








Nema šta, hot stud:


A za vas perverznjake među mojim čitateljima, evo i scene pišanja:


Laku noć

Klikni za ostatak posta...

Dražen Ilinčić: Berlinski ručnik

Nisam vam ja neki knjiški moljac, malo čitam knjige. Sebe uvjeravam da je to zbog nedostatka vremena, ali znam da nije tako, jer vremena uglavnom imam (bez obzira na moj nedavni post). Radije se izležavam uz mog ljubavnog/životnog/seksualnog partnera (jesam malo dosadan što ga u skoro svakom postu moram spomenuti?), ili jednostavno surfam po internetu ili pak gledam televiziju. Ili se zafrkavam s ovim blogom.

Čitao sam o ovoj knjizi nakon što je izašla i zapravo mi uopće nije na pamet palo da ju pročitam. Pomislio sam, da baš ću imati hrabrosti i otići ju kupiti, pa će trgovac u knjižari odmah znati da sam peder. Prava konzerva, najgori slučaj. Tako je to jednostavno na tome ostalo i nisam se time opterećivao.

I onda neki dan sjetim se opet te knjige i rekoh, ma idem ju kupiti, who cares. Ali kako konzerva u meni nije zahrđala, otišao sam na blef u jedan veliki shopping centar za kojeg sam znao da na policama osim gotovih juha, wc papira i akumulatora (i još koješta drugog) drži i knjige. To mi se učinilo nekako manje “opasno” nego otići u knjižaru gdje će trgovac zaista znati o čemu se radi. Ovako u velikom shopping centru postoji mogućnost da osoba koja radi na blagajni nikada nije niti čula za knjigu. Problem je jedino bio u naslovnici, koju i sami vidite kako izgleda.

I tako ja nađoh knjigu na polici, skupih hrabrosti i odoh do blagajne. Čak nisam ništa drugo niti kupio, kako bih mogao knjigu zamaskirati između pilećih prsa ili svježe salate. Sva sreća nije bila gužva, ispred mene samo jedan mlađahan par. I tako stavim ja knjigu s naslovnicom prema gore da se vidi (ne znam što mi došlo) na traku na blagajni iza njihovog špeceraja. Jednostavno mi je u tom trenutku postalo svejedno što će neki potpuni stranci o meni pomisliti. Čini mi se da knjigu taj par nije ni primjetio. Mlada blagajnica se malo trgnula kad ju je ugledala i kao ovlaš pogledala naslovnicu (valjda joj se fotografija svidjela), ali siguran sam da ju nikada prije nije vidjela. I ništa, platih i odoh. Čak knjigu nisam odmah u panici strpao u vrećicu, nego sam napravio par koraka i to tek onda učinio. E što sam hrabar. Jedino sam pomislio, jebote, što ako naiđe netko od mojih str8 prijatelja ili poznanika? Kao ono, što si kupio, daj da vidim... Ali nitko nije naišao. Tresla se brda, rodio se miš.

No Dražen Ilinčić ipak ima više hrabrosti od mene, čim je napisao ovu knjigu. Valjda svi znate da je on onaj novinar koji je radio odlične i duhovite priloge za HTV-ovu emisiju “Po ure kulture”. Prije par godina je napravio comming out na nacionalnoj dalekovidnici, mislim da je to bilo u Hloverkinoj emisiji, ili nekoj sličnoj. Valjda je onda i red da prva javna osoba koja je napravila comming out napiše i prvi hrvatski gay roman.

A što da kažem o samom romanu? Mislim da sigurno nije remek djelo. Sigurno bi se i Dražen složio. Nije ni pornografski roman, mada knjiga obiluje opisima homoseksualnog seksa, iako ne tako u detalje, šokantno i eksplicitno kako su pisali neki mediji. Evo recimo, nije mi se niti jednom digao dok sam ju čitao, dobro, par puta sam kao osjetio da se nešto miče u gaćama, ali ništa više od toga. Možda su u pitanju i moje godine? Tko će ga znati.

Roman nema neke radnje. Glavni lik je gay muškarac s oko 40 godina (da izbjegnem riječ srednjovječan) koji se sjeća svojih pederskih iskustava od mladosti na ovamo. I to onako random, malo tu, malo tamo, malo onda, malo sada, “piknem ’vamo, piknem tamo”. Tih pikanja je bilo jako puno i siguran sam da će se svaki peder prepoznati bar u jednoj od opisanih situacija. Zapravo čini mi se da lik u sebi obuhvaća iskustva većeg broja ljudi, više nego iskustvo samo jedne osobe.

Knjiga nije pretenciozna, pitka je, lako se čita, ali to nije tip knjige koju ćete pročitati u jednom dahu. Meni je trebalo nekoliko dana, a knjiga je relativno kratka. Možda zato što sporo čitam (ovo je šala). Kroz cijeli knjigu provlači se autoironija, ponekad i sjeta, melankolija, samosažaljevanje i tuga, ali prilično je i duhovita. Nećete umrijeti od smijeha, ali svakako je zabavna.

Glavni lik ide od avanture do avanture, ali bez dubljih veza. U vječitoj je (bezuspješnoj) potrazi za ljubavi, u koju već počinje sumnjati, pa ju nadomještava velikim brojem seksualnih partnera. Knjiga daje i dobar uvid u to kako funcionira mozak jednog prosječnog homoseskualca, a povremeno se bavi i ozbiljnim temama položaja homoseksualaca u društvu. Pronašao sam mnoge dijelove o kojima sam i ja na vrlo sličan način pisao baš ovdje ili dijelove o kojima i ja razmišljam na isti ili sličan način. Mogu reći da sam se čak i uzrujao pronašavši jednu "moju" rečenicu koju sam i na blogu upotrebljavao i za koju sam mislio da je moj izum. Nije bitno o kojoj se rečenici radi.

Onako ima svega, svaštara, rekao bih. Knjiga je na trenutke pomalo površna i konfuzna. Ne ulazi se dublje u karakterizaciju likova, niti u odnose među ljudima. Gotovo da se svodi na nabrajanje seksualnih iskustava, s razmišljanjima glavnog lika o homoseksualnosti ubačenih između. Meni bi se osobno više svidjelo da je autor izabrao nekoliko od tih silnih zgoda ili priča i malo ih detaljnije obradio. Ali vjerojatno je autoru to i bio cilj. I na taj način je dočarao život (sad da li tipičnog ili netipičnog, ne znam) pedera, koji hrli iz jedne površne veze ili poznanstva u drugu, tragajući za nečim, za ljubavi, za nekim "normalnim". I to uglavnom bezuspješno.

Možda je svijet takav, možda je istina takva, ali Dražene, zar je baš morao biti takav kraj?

"Sve je, rekao sam, bilo skladno, mirno, baš kako treba biti. I možda bi trajalo dulje, u nekom drugom svijetu.

Jer u ovom nema ništa za nas."

Knjiga nije loša, no ne bih rekao da je svakako morate pročitati. Može poslužiti kao zabavno štivo za ljetni odmor, pogotovo ako ste peder (ali ne u duši). Jedino što će vas ubiti u pojam ovaj gore citirani sam završetak knjige. Ali možda i neće, pogotovo sada kada ste ga pročitali i znate što vas čeka.

Za kraj, evo vam i link na duhoviti članak/recenziju/osvrt Radija 101 (s duhovitim komentarima samog autora): http://www.radio101.hr/?section=1&page=2&item=26338

Klikni za ostatak posta...

Prva ljubav

Znate kada kažu da prva ljubav ostaje zauvijek u sjećanju. I kod mene je tako. Baš mi je maloprije pala na pamet ta moja prva ljubav, pa rekoh da napišem koje slovo o tome.
Bilo je to davno, prije više od deset godina, 12, 13, tko će se sjetiti... Upoznali smo se preko neke telefonske dating linije. Sve je trajalo vrlo kratko, koji tjedan, ali ostavilo je duboki trag u meni. Iako smo se zajedno bili svega nekoliko puta, mislim da bi se mogao snimiti i film o tome. Toliko je bilo intenzivno, barem sam to ja tako doživio i to nakon što smo se već razišli. Dobro, neću sada pretjerivati, film bi bio onako umjetnički, bez previše radnje, ali znate na što mislim.
Iako bih htio biti iskren, ne mogu ulaziti u detalje. Ne volim pričati o drugima, a još manje pisati o tome. To bi mi izgledalo kao neka vrsta izdaje.

Naš prvi susret je bio vrlo zanimljiv. Pogotovo mjesto na kojemu smo završili u njegovom autu. To spada u kategoriju “koje je najbizarnije mjesto gdje ste se...”, ako znate na što mislim. Je, pao je i sex pri prvom susretu. Što mogu, svidio mi se na prvi pogled, odmah sam osjetio onaj neki “klik” među nama. Mislim da je tako bilo i s njegove strane. Bio je onako normalan dečko iz susjedstva (što god to značilo), zgođušan, simpa, ugodan, nije bio serator... Barem sam takav utisak stekao, jer zapravo nisam imao dovoljno vremena zaista ga i upoznati.

Bio je to skoro pa početak moje gay "karijere " i bio sam prilično nesiguran i uplašen. No s njim kao da je ta moja uplašenost nekako nestala i mogao sam se pred njim slobodno ponašati. Čini mi se da je on bio još uplašeniji. Naime, on je bio biseksualan i imao je i curu, ako je istina što mi je rekao. Ajoj majmune, što ti bi da se s takvim petljaš? Zar nisi mogao unaprijed znati kakav će biti kraj? Tada nisam. Zapravo, tada sam mislio da bi mi u tom trenutku takva veza i odgovarala. Maštao sam o nekom fuck buddy-ju. Ono, o nekome s kim bi se mogao povremeno sastajati, bez nekih velikih obveza, a u isto vrijeme živjeti svoj “normalan” život. U principu smo se i sporazumjeli da bi naš odnos takav i bio. Ali očito je to išlo prebrzo i to u krivom smjeru.

Počeli su se javljati osjećaji i to, čini mi se, ponajprije s njegove strane, što ga je možda i uplašilo. Nekoliko puta je nešto u tom smislu i spomenuo, više kao neka obrambena reakcija. Čudio sam se, o čemu on to priča? A možda sam si sve to samo umislio. Kod mene je to došlo malo poslije. Barem mi se sada to tako čini kada analiziram stvari.

Kako rekoh, bio je prilično uplašen. Ispočetka mu nisam niti ime znao, bojao mi se ostaviti i broj telefona. U biti sam ja sjedio doma čekajući da me nazove. Nisam niti ja volio ostavljati broj telefona svakome, iako sam živio sam, tako da sam ga mogao razumijeti. Kada je on bio u pitanju, odmah sam mu dao moj broj, bez imalo razmišljanja. U to doba mobiteli još nisu bili tako rašireni kao danas. To je još bilo vrijeme viceva o mobitelima, bijelim čarapama i hercegovcima. Zapravo, bojao sam se navaljivati da mi kaže pravo ime ili broj telefona, ne bih li ga uplašio i otjerao. Znam da to, ovako napisano, zvuči glupo, ali tada mi to nije smetalo. Mislio sam, sve će doći na svoje mjesto, osloboditi će se kada bude uvidio da ga ne ugrožavam i da sam u biti good guy kome ni u peti nije nekome nanijeti neugodnosti. Jednom se odvažio i rekao mi pravo ime. I prezime, čak. Nisam bio siguran da li je to njegovo uistinu pravo ime, ali poslije, kada je već sve bilo gotovo, saznao sam (nije bitno kako) da nije lagao. Telefon mi nije nikada dao. Ovo "nikada" zvuči kao jako dugo vremena, ali rekoh da je sve trajalo vrlo kratko, kao ljetna oluja.

I onda je došao kraj. I to onaj bez nekog objašnjenja, bez closure-a. Nakon jednog telefonskog razgovora. Bez svađe, bez razloga. Jednostavno gotovo. S njegove strane. A da ne znam zašto. Nisam ga mogao pitati za razlog, jer nisam znao njegov broj telefona, a kamoli gdje je stanovao. Milijun puta sam analizirao naš zadnji razgovor, koji se čino sasvim normalnim. Mislim da je prošlo nekoliko godina dok mi na pamet nije pala jedna stvar koju sam ja izrekao u tom razgovoru, a koju je on mogao krivo razumjeti. Da li je to bio razlog? Zaista bih i danas to volio saznati.

Mogu reći da sam stvarno patio jako dugo vremena nakon tog “prekida”. Koristim navodnike, jer kako rekoh naša “veza” i nije trajala više od nekoliko tjedana. Tek kada je otišao shvatio sam da sam ga jako zavolio. Što sam sve radio u to vrijeme, bolje i da ne napišem. Bile su to zaista “Patnje mladog Werthera”.

Iako živimo u istom gradu, nikada se nakon rastanka nismo niti slučajno sreli, niti onako u prolazu. Često sam razmišljao kakav bi bio naš ponovni susret. U isto vrijeme sam se toga i pribojavao. Kako bi on reagirao? Kako bih ja reagirao? Čak se pomalo i bojim tih misli. Osjećam to kao neku vrstu izdaje prema mom sadašnjem partneru s kojim sam u vezi skoro deset godina. A on mi je puno više od partnera, on mi je uistinu životni partner. Njemu, niti bilo kome drugome, tu moju prvu ljubav nisam nikada spomenuo.

Ali svejedno potajno želim taj još jedan susret. Volio bih raščistiti stvari, jer očito je da je to još živo u meni. Možda bi se time moja romantičarska maštanja rasplinula? Možda bih uvidio da sam o njemu stekao potpuno krivo mišljenje? Možda bih uvidio da je sva ova moja analiza bila potpuno pogrešna? Možda bih uvidio da je moja patnja bila besmislena? Ali što ako to ne bi bilo tako? Da li bi došao u iskušenje? Toga se bojim.

Klikni za ostatak posta...

Zadnji dani su mi stvarno naporni

Posla imam preko glave, kud na "pravom" poslu (za što sam plaćen), kud sa strane (za što nisam plaćen), onda još ulete neke druge stvari, pa moraš se i s prijateljima naći na kavi, poslije posla, navečer, ozbiljno sam krenuo i s teretanom, rastrgan sam... Ponekad se pitam da li mi sve to treba? Ali jednostavno ne znam kako stati na loptu.
Ne stignem ni pogledati nešto na televiziji... Navečer sam obično toliko iscrpljen da se jednostavno strovalim u krevet sve dok me ujutro budilica ne podsjeti da moram početi sve ponovno ispočetka. Evo jučer sam oko pola devet navečer pomislio, još onako obučen, ma samo ću na trenutak leći u krevet, samo da na pet minuta zatvorim oči. I probudio sam se u pet ujutro. Skuhah si kavu, ubacio nešto u usta i rekoh možda bih nakon nekoliko dana mogao i mailove provjeriti. I evo me sada tu u 6 ujutro na blogu.
Sva sreća da moj partner ima razumijevanja, jer se već počinjem u sebi pitati, da li počinje patiti moj "bračni" život? Nije da i on nema svoje obveze, dapače. Iskreno, nemamo se vremena ni pošteno pojebati.
Tako meni dođu različita razdoblja. Ponekad sam preopterećen raznim obvezama i nekim drugim stvarima koje zapravi niti ne bih nazvao "obvezama", a onda opet dođe lagana hladovina kada imam vremena na pretek. Odgovara mi i jedno i drugo. Prilično sam dobar kada treba zasukati rukave, ali još sam i bolji u ljenčarenju. U biti mislim da sam lijen, ali nastojim to potisnuti duboko u sebe. Često mi to zapravo ne uspijeva.

Klikni za ostatak posta...