Btw

Ima li tko za preporučiti kakav dobar (ili bilo kakav) film gej tematike iz videoteke Bnet-a? Ili na You Tube-u (s hrvatskim titlovima)? Hvala.

Klikni za ostatak posta...

Nogomet

Boli me glava. Popio sam Aspirin, pa malo popušta. Nisam baš dobro spavao i još ovo otužno vrijeme vani… Jučer sam opet glumio da sam nešto što nisam i s dečkima gledao finale Lige prvaka uz puno testosterona, cigareta, mesa, piva i lovačkih priča o ženama (ja sam šutio, da se razumijemo). Bayern! Mandžo! Bayern! Mandžo! U jednom trenutku sam se uplašio da će biti produžeci, na svu sreću to se nije dogodilo i napokon sam nešto iza 23 mogao otići doma. Ovaj puta nisam gledao nogomet uz moje standardno muško društvo, nego s društvom kolege s posla. On me jednostavno «befriend-io», u nedostatku bolje hrvatske riječi. Stalno me zove van, doma na obiteljske ručkove, ne znam što vidi u meni. Ma znam, samo sam lažno skroman. Vidi moju suštu dobrotu, poštenje, iskrenost, spremnost da uvijek pomognem drugima, pa tko me ne bi poželio za prijatelja? I ne, nema tu ništa «sexual». 

Znate ona knjiga na koji sam se žalio u postu ispod? Prije neki dan sam ju napokon pročitao do kraja. Ako sam ju već platio, pa kako da ju ne pročitam? Škrtac, još da mi propadne tih 5 ili 6 $. Trebalo mi je, koliko, samo četiri ili pet mjeseci? I onda skužim da sam u jeku moje opsesije za gej romantičnim romanima, downloadirao još jedno pet-šest sličnih romana na koje sam u međuvremenu potpuno zaboravio. I što sad da škrtac radi, nego da odmah počne čitati slijedeći. Odmah me ponijela priča o najboljem igraču australskog nogometa (footy*) i sve što ide uz to (mišići i sl.), koji se, iako debelo u ormaru, zaljubljuje u nesigurnog i mrzovoljnog šmokljana iz umjetničkih krugova. Bljuc, pljuc, fuj, ima li išta otrcanije? Za mene očito nema jer sam roman pročitao u tri dana, a hard copy ima 376 stranica! I ne samo to, nego sam na Amazonu pročitao da roman ima i nastavak i brže bolje sam i njega downloadirao. Ali ni to nije sve, «Kupci koji su kupili ovaj predmet također su kupili i» link pokazivao je naslovnicu još jednog romana s dva vruća polugola frajera na naslovnici, što je meni bilo sasvim dovoljno da bacim pogled na sadržaj i tog romana, te sam tako otkrio da se radi o ljubavi dva vatrogasca! Tko tome može odoliti? Naravno da sam brže bolje i taj roman downloadirao. Sudeći po rezenzijama gej kolega iz SAD-a, čeka me još jedna gej romantična poslastica. Koliko me sada nepročitanih ljubavnih romana čeka? 7? 8? Jao meni. Inače, gej romantični romani prilično su popularni i među hetero čitateljicama, iz tko zna kojih razloga. Još jednom inače i ne fakat, ako ste željni malo gej romantike, nećete pogriješiti s Tigers & Devils (to je onaj s australskim nogometašem). Autor je Sean Kennedy. Guglajte ako vas zanima ili otiđite direktno na Amazon. Mene sada čeka drugi nastavak tog romana, «Tigerland». Htio sam ga početi čitati još jučer navečer, ali bio sam zauzet skandiranjem Mandžo!, Mandžo!, Mandžo!. Opet, ali ne fakat, svaka čast Mandžo! 

Prošla me glava. KLJ? Dobro je, kuha nedjeljni ručak. Koliko sam već imao postova na ovom blogu u kojem spominjem da KLJ kuha nedjeljni ručak? Ono, baš pravi, juhica, meso, krumpiri, salata i desert (istina kupljen, ali ipak desert). 

* Aussie Footy feat. AC/DC 

Klikni za ostatak posta...

Tweet

Ne kužim Twitter, istina, nisam se niti trudio skužiti ga. To je valjda kao skraćeni blog? Obajviš neku svoju misao, valjda… Čak ga i papa u miru kuži, a ja ne. Strašno. 

Volim spavati gol. Nažalost, nakon nekoliko dana sam se prehladio. 

Prošla me opsesija gej ljubavnih romana. Započeo sam jedan, ubit ću se, ne mogu ga završiti, toliko je dosadan i isprazan da je to za popizditi, a žao mi ga je ostaviti kad sam ga već platio. 

Ne gledam više Sulejmana. 

Malo ću opet putovati. Onak, kao poluveselim se. 

Napokon malo ljepše vrijeme. Trebao bih više ići van. 

To bi otprilike bilo to.

Klikni za ostatak posta...

Molitve za Bobbyja

Zahvaljujući blogu Pronaći sebe, pronašao sam ovaj film na You Tube-u, pa ga i ja ovdje prenosim. Izvrstan, ali jako emotivan film. Priznajem, pustio sam koju suzu, i to nekoliko puta. Uglavnom, ako ste u bedu, a htjeli biste još više biti u bedu, ovo je pravi film za vas. :-)

Film je istinita priča o drami Mary Griffith, majke koja nije mogla prihvatiti sina homoseksualca, snimljena prema knjizi Leroya Adamsa, a u uspomenu na Bobbyja Griffitha i Leroya Adamsa. Mary Griffith prekasno je shvatila da je njezin sin samo bio drugačiji od većine. Mary Griffith govorila je u Kongresu o pravima homoseksualaca i lezbijski i danas je jedna od nautjecajnijih aktivistica gay pokreta. 

Priča počinje 1979. godine. Bobby (R. Kelley) je miljenik svojih roditelja i cijele rodbine, uzoran u svemu, kompleks za ostalu braću i sestre koji nisu tako savršeni. Tek kad pokuša popiti tablete za spavanje, njegov stariji brat Ed (A. Nichols) prvi dozna istinu: Bobby je homoseksualac. Iako je bratu obećao da ništa neće reći roditeljima, Ed kaže majci (M. Griffith), jer se brine da se Bobby ponovno ne pokuša ubiti. Majka je odlučna da će sina izliječiti od homoseksualizma, pa Bobbyja vodi na psihoterapije na kojima mora odgovarati na pitanja kao da je duševni bolesnik. Kad ga jedna sestrična pozove k sebi u Portland, Bobby otkriva da ima obitelji različitih od njegove: roditelji njegovog dečka Davida (S. Bailey) razboriti su i tolerantni, a svog sina smatraju normalnim. Bobby je potresen kad shvati da se njegova majka neće promijeniti...

Film je osvojio nagrade GLAAD i Prism, te je bio u nominacij za Emmy i PGA kao najbolji film, a Sigourney Weaver za ulogu Mary Griffith, velike aktivistice za toleranciju i prava homoseksualaca, bila je nominirana za Zlatni globus, Emmy i niz drugih nagrada.

Izvor teksta: Mojtv.hr.

Klikni za ostatak posta...

Iskorak

Pogledajte kako je Jacob napravio iskorak pred svojom cijelom školom, mnogobrojnim roditeljima i učiteljima te kakva je bila reakcija publike. 

Primajući nagradu za najboljeg glumca u svojoj školi, Jacob je rekao:

Istina je, nastupao sam u nekoliko predstava i mjuzikla, ali što je još važnije, glumio sam svaki dan u svom životu. Glumio sam da sam nešto što u stvari nisam. Većina vas me susreće svaki dan i ima priliku vidjeti moju ulogu strejt Jacoba, dok sam zapravo LGBT. Za razliku od milijuna drugih LGBT tinejdžera koji moraju glumiti svaki dan kako bi izbjegli verbalno maltretiranje i fizičko nasilje, ja to više neću činiti. Vrijeme je da se stane na kraj mržnji u našem društvu i da se prihvate ljudi bez obzira na spol, rasu, orijentaciju ili bilo što drugo što može stati na put ljubavi i prijateljstvu. Prihvatite me, odbacite me ili me ignorirajte, jer ja sam ono što jesam i od sada tako ću se tako i ponašati.

Video je na You Tube-u objavio njegov otac koji je u video umetnuo poruku da je za tako nešto potrebno više hrabrosti od bilo čega što je on napravio u svom životu. Daleko od toga da su SAD idealna država, takva država sigurno nigdje ne postoji, ali barem se možemo nadati da ćemo i mi u nekoj skoroj budućnosti postati društvo u kojem je ovako nešto moguće.
U idealnom društvu ovakav iskorak zapravo niti ne bi trebao biti potreban. Biti LGBT bi trebalo biti nešto sasvim uobičajeno, poput toga pišete li desnom ili lijevom rukom.

Izvor: Yahoo News

Klikni za ostatak posta...

Novogodišnja želja

Ne, ne, ne, neee… Sasvim ste krivo shvatili. Nije mi ovo novogodišnja želja. Mislio sam kako bi bilo lijepo započeti mladu godinu s lijepom slikom nečeg mladog, to je cijela istina. Nakon tko zna koliko mjeseci, možda i godina, bacio sam pogled na statistiku bloga i tamo primjetio da mi dolaze posjetitelji s bloga pronacisebe.blogspot.com. Sudeći po adresi bloga ponadao sam se da se radi o ozbiljnom blogu gdje neka gej duša propituje svijet oko sebe, a kad tamo bezobrazne priče i još bezobraznije fotografije. Pa nije ni to tako loše, pomislio sam, pogotovo što autor bloga ima vrlo sličan ukus mome, barem kad su motivi fotografija u pitanju. Nisam tamo puno istraživao, ali odmah mi je zapeo za oko gornji motiv, pa ga odlučih posuditi, tim više što mi se učinio kao sasvim prikladan za prvi post u mladom ljetu te kako bi bilo fer od mene podijeliti ga s vama. 

Prvo sam ovaj post htio nazvati «Novogodišnja odluka», ali sam se brzo predomislio jer sam unaprijed znao da ju neću sprovesti u djelo. «Novogodišnja želja» je puno neobvezujući naslov, pomalo agnostički, «ak bu bu, ak ne bu, ondak opet dobre». Kad malo bolje promislim, to bi mogao biti i moj životni moto, što dovoljno govori o meni. 

Novogodišnja želja mi je biti aktivniji na ovom blogu. Teško, ali valjda se smijem nadati. Sjećam se koliko mi je veselja prije nekoliko godina pričinjavalo pisanje, nisam mogao vjerovati da to netko uopće čita, a još manje da bi se to nekome moglo sviđati. Iako sam pisao u prvom redu zbog sebe, pozitivni komentari bili su mi velika motivacija, trudio sam se, razmišljao o mogućim temama, istraživao, s poletom sjedao pred komp radostan jer imam ideju za novi post. U to vrijeme pratio sam i veliki broj drugih blogova, što domaćih, što stranih, i bilo mi je zanimljivo čitati razmišljanja sasvim običnih ljudi o sasvim običnim stvarima. Pretvorio sam se u manufakturu, izbacivao sam po dva-tri posta tjedno, ponekad i više. I onda polako, mic po mic, dogodio se zamor materijala i shvatio sam da mi je sve to skupa postalo opterećenje, kao da imam nekakvu obvezu objavljivati. Jednostavno mi sve skupa dopizdilo. 

2007. - 154 posta 

2008. - 96 

2009. - 73 

2010. - 54 

2011. - sramotnih 17 

2012. - apsolutno sramotnih 6

2013. - ? 

Prestao sam pratiti i druge blogove, a hrpa onih koje sam pratio u međuvremenu se i ugasila. Tu i tamo došao bih provjeriti svoj blog, očekujući valjda da sam nekim čudom objavio novi post i zatim to zaboravio, a onda kada bih i objavio nešto, redovito o nečemu vrlo važnom, čudom se čudio da još netko ipak ovdje navrati, ostavi neki komentar, što me priznajem uvijek razveselilo. I cijelo to vrijeme mi je nedostajao vlastiti blog, čitao bih ponekad stare postove i sam se sebi smijao kakve sam gluposti pisao i ujedno se sablažnjavao nad vlastitom nepismenošću. 

Znam što se dogodilo. Nisam izgubio energiju i volju za pisanjem, kako je to natuknuo jedan komentator u postu ispod, izgubio sam samo energiju. Želja je tu, volja je tu, ali bojim se da energije i dalje nema. Ak bu bu, ak ne bu ne bu. 

Želim vam svima sretnu Novu godinu, zdravlja i veselja na pretek.

Klikni za ostatak posta...

Gledati i čitati

Iako sam siguran da ste svi već odavno proguglali Bali Bega, čak i nekoliko puta, i da znate sve o njemu, pa i to da ga je djevojka navodno prije nekoliko mjeseci uhvatila u njihovom stanu u vrućem klinču s frajerom, a da je nedavno, zli jezici kažu kako bi opovrgao glasine da je gej, objavio zaruke (nije mi poznato je li zaručnica ista ona koja je svjedočila gej klinču), dakle, unatoč tome što svi o njemu znate sve, ipak sam odlučio nakon više mjeseci bez ijednog posta, novi post posvetiti baš njemu. Jer on to zaslužuje.

Mislim da neću pretjerati ako kažem da se vjerojatno radi o jednom od najzgodnijih muškaraca kojeg sam ikada vidio. Ne sjećam se da mi se ikada dogodilo da mi se nešto stisne u želucu, leptirići počnu letjeti, kroz tijelo mi prođe val uzbuđenja, ama baš svaki put kada se netko pojavi na ekranu, u svakoj sceni. Eto, to mi se događa s Bali Begom. Ispočetka sam se zavaravao da mi se ne sviđa jer je nekako prezgodan, ali onda sam ipak došao k pameti. I KLJ-u se sviđa. KLJ i po nekoliko puta u jednoj epizodi promumlja «Ma baš je zgodan». Inače, nemojte misliti da sam zaboravio Onura. Priznajem da je Bali Beg zgodniji, ali svejedno, Onur je ipak Onur i ne bih ga s nikim mijenjao. KLJ i ja smo se već dogovorili, ako nam ikada u isto vrijeme pokucaju na vrata Onur i Bali Beg, moj je Onur, njegov je Bali Beg (ali samo ako ja smijem gledati).

Toliko o ovoj temi, sada prelazim na drugu.

Znate što, uhvatila me neka manija čitanja gej romantičnih romana. Pretpostavljam da to dođe s a) godinama i s b) kada ste s istim partnerom punih 15 godina. Jel ima 15-ogodišnjica neko ime? Znate ono, zlatni, srebrni, brončani, željezni, papirnati, ovaj, onaj pir? Uglavnom, ako se i vi poželite malo gej romantike, preporučam vam knjigu "The Nothingness of Ben" od autora Brada Boneya (to mu je valjda prva knjiga). Knjiga je super. Nema dosadnih opisa, unutarnjih promišljanja, dvojbi, strahova i nedoumica glavnih junaka koje se protežu na nekoliko stranica. Sve se rješava u nekoliko rečenica i s puno dijaloga, tu je i par vrućih scena, uglavnom, prava milina. Nije loša ni priča, fina, romantična, bez pucnjave i sa sretnim završetkom. Nakon pogibije roditelja, odvjetnik napušta New York i vraća se u rodni Texas kako bi se brinuo o svoja tri malodobna brata. Tamo upoznaje crvenokosog rednecka i tako to onda krene u smjeru u kojem gej romantični roman i treba krenuti. Pročitao sam ju u tri dana, zbog nje jedan dan zaspao na posao, drugi dan propustio cijelu epizodu Bali Bega, a treći bio optužen od strane KLJ-a da ga već tri dana zanemarujem. Uglavnom, sigurno sam vas uspio zaintrigirati. Knjiga je dostupna na Amazonu i toplo ju preporučam nezahtjevnim čitateljima poput mene.

Klikni za ostatak posta...