Znam da starim kada…

Moje sobne biljke ostaju žive.
Ne samo to, nego smo kućni ljubimac i ja svakoj našoj biljci dali i ime. :-)

Seks u krevetu za jednu osobu smatram apsurdnim.
Kako to uopće izgleda seksati se u uskom krevetu? Iako, seks na svakom mjestu dobro zvuči.

U frižideru imam više hrane nego piva.
Mislim da imamo na balkonu nekoliko boca piva još od prošle godine.

6:00 ujutro je kada se ustajem, a ne kada odlazim u krevet.
Dobro, nikada nisam niti bio pravi partijaner.

Omiljene pjesme čujem u liftu.
U liftove gdje ja zalazim, nema glazbe, ali zato ih redovito čujem u banci ili samoposluzi. Inače, zabranio bih one liftove sa sjajnim, gotovo zrcalnim stijenkama.

Nosim kišobran.
Pa naravno, kakva je to tvrdnja? Imam jedan u autu, jedan u torbi i nekoliko doma.

Pratim prognozu vremena.
Đe me nađe, to mi je omiljeni dio programa.

Moji prijatelji se žene i rastaju umjesto da hodaju i prekidaju.
I to već jako dugo vremena…

Sa 130 dana godišnjeg pao sam na 10.
Skoro pa istina.

Traperice i vesta više ne znači «dotjerati se».
Šef me nedavno prvi puta vidio u trapericama. Iznenađeno me pitao – «Pa ti nosiš traperice?». Što da vam više pričam…

Ja sam onaj koji zove policiju jer ti prokleti klinci u susjedsvu ne žele stišati glazbu.
Bio sam nekoliko puta u iskušenju to zaista i napraviti, ali nisam htio postati «onaj čangrizavi matorac s kata ispod».

Starijim rođacima nije neugodno pričati proste viceve preda mnom.
Ali je zato meni neugodno pred njima.

Ne znam kada se navečer zatvara McDonald's.
Vikendom u 3 ujutro! Yes!

Osiguranje za auto mi se smanjuje, a rate kredita povećavaju.
Nakon 6 godina, polako već razmišljam o novom autu. Već sam i odabrao model (lagano sportski) koji bih si mogao priuštiti, a koji bi privukao pažnju barem kojeg vrućeg frajera. Zapravo taj auto i nije za nikog drugog nego za klince i stare pedere. Problem je u tome što mi trenutno kredit i ne zvuči kao najbolja opcija.

Psa hranim s Pedigree DentaStix, a ne s paštetom.
Da imam psa, sigurno bih ga s time hranio. Kućni ljubimac i ja smo dugo vremena imali kućnog ljubimca. Umro je prirodnom smrću prije nekoliko godina. Još ga se sjećamo i često spominjemo. Jeo je samo najbolje od najboljeg.

Više ne drijemam od podneva do 18h.
Ne, ali tako bih rado… Ali zato skoro svaki dan odvalim navečer koji sat pred TV-om.

MTV više nije moj glavni izvor informacija.
Nije nikada niti bio. Da niti ne spominjem da dobar dio mladosti nisam niti imao MTV.

U drogeriji kupujem vitamine i sredstva za čišćenje, a ne kondome i lubrikant.
Pa sad, obično ovo drugo zamaskiram među ono prvo.

Boca vina od 40 kuna više nije «prilično dobra stvar».
Živa istina.

Doručak zapravo i jedem u vrijeme doručka.
Uvijek sam to i radio.

Popis za dućan više na sadrži samo tjesteninu, sir, gotovi umak, Colu i Kinder-Pingui.
Baš sam danas bio po špeceraj. Učinilo mi se da me sve žene umiljato promatraju misleći kako sam nečiji dobar muž koji obavlja tjedni šoping, dok se one jadne same muče a onaj njihov kreten otišao na piće s frendovima.

“Ne mogu više piti kao nekad” zamjenjuje “Više nikada neću toliko popiti”.
Nisam nikada niti pio puno, ali siguran sam da bi se kućni ljubimac odmah pronašao u ovoj tvrdnji.

Preko 90% vremena koje provedem pred kompjuterom je vezano uz posao.
Paaa, skoro. Pornjavu ipak ne mogu gledati na poslu.

Itd…

Naletio sam negdje na ovo i odmah se prepoznao, pogotovo u onim podebljanim tvrdnjama. 15 od 23. Očigledno je da starim...

Klikni za ostatak posta...

Mislim da sam vidio...

... micu macu.

Klikni za ostatak posta...

Nevina zabava uz TV u kasne sate

Čitam kako je sada, nakon što mu se ostvario san da vodi Gole vijesti, hrvaču Borisu slijedeća životna želja nastupiti u Farmi. Gledam tako jučer Borisa kako se skida i mislim si – „Mali,...“- iz milja govoreći, ali zapravo se radi o kontrastnom tepanju – "…da se mene pita, ti si itekako zaslužio ući na Farmu!“. Čak mi je palo na pamet otvoriti i neku FB grupu podrške njegovim težnjama. Ali onda sam se sjetio koliko imam godina i kako bi mi pametnije bilo baviti se nekim drugim stvarima, a posebno me deprimirala pomisao kako bih mu (teoretski) i otac mogao biti, te da kako me samo u tim godinama uopće nije niti sram o takvim stvarima razmišljati. Ali onda opet, kao da su godine važne i kao da one išta znače ili govore o nekome? Uostalom, ne pokazuje li upravo ovaj blog svu silinu moje infantilnosti, unatoč godinama?







Možda bih mogao biti „sugar daddy“? Ali bojim se da i za to imam jedan veliki nedostatak u vidu bankovnog računa. Džizus, sada sam opet u depresiji.

Link na klip.

Klikni za ostatak posta...

Sam svoj majstor

Možda ste po naslovu zaključili da ću konačno progovoriti o pravim muškim temama, alati, popravci i slično, ali zato sam odmah na početak stavio prilično razotkrivajuću fotografiju, kako se ne biste bez veze uzrujavali. Primjetio sam da već poduže nisam imao niti jedan post koji bi mogao ugurati u "gay sex" temu, a navodno se ovdje radi o prastaklucima i bezobraštini. Odlučio sam to malo popraviti, mada opet to nije baš sasvim "gay sex", a nije možda čak niti "sex"... Zapravo, radi se o nečemu puno gorem i izopaćenijem.

Ne znam jeste li ikada pokušali samom sebi, ovaj, popušiti? Ma u stvari znam, jeste. Vjerojatno nema muškarca koji to barem jednom nije pokušao, ili barem pomislio na to, bio on gej ili strejt. Kada sada razmislim, možda se zapravo i radi o pravoj muškoj temi? Iako gejevima to vjerojatno češće padne na pamet, kao ono, penis, usta, pušenje, osjećaj penisa u ustima i te stvari... Mada nisam baš siguran u tu teoriju. Po toj logici bi i drkanje bilo samo za pedere. Kako god bilo, pretpostavljam da se radi o jednom od većih tabua u muškom svijetu, bio taj svijet, kako već rekoh, gej, strejt ili nešto između.

Meni je žao što to nikada nisam bio u stanju izvesti. A pokušavao sam. Dok sam bio mlađi. Puuuno mlađi. Probavao sam različite poze, gurao, stiskao, privlačio dupe, istezao se, plazio jezik ali nije išlo. Najdalje što sam uspio bilo je sa vrškom do boli istegnutog jezika dotaknuti glavić. Mladost, ludost, reklo bi se.

Bojim se da će sada ispasti da sam to često pokušavao, a zapravo i nisam. Možda svega jedno 5-6 puta, OK, možda i malo više, ali svakako ispod 15 puta. Zapravo me na cijelu tu moju neslavnu prošlost podsjetio jedan moj posjetitelj koji me pronašao putem ključnih riječi «kako sebi popušiti kurac».

Nije da se pravdam, a možda i je, ali jednostavno me zanimalo kakav je osjećaj imati vlastitu onu stvar u ustima. Možda bih se razočarao? Možda je to kao da pokušavate samog sebe poškakljati? I nije baš nešto, ha? Ali s druge strane, barem nema neugodnih iznenađenja u vidu oštrih zuba ili loše tehnike.

Pretpostavljam da su dva moguća razloga mom neuspjehu. Ili mi kralježnica nije dovoljno fleksibilna, ili mi možda nije dovoljno dugačak... Ma, na ovo drugo niti ne želim niti pomisliti, jer je to apsolutno nemoguće. Dakle tvrdim, i ništa me u tome ne može pokolebati, da nisam uspio jedino zbog toga što mi kralježnica nije dovoljno savitljiva.


Mislim ono, lako ovako… Nije uopće fora.

Tješim se da su samo dva do tri među 1000 muškaraca u stanju izvesti autofelacijo. Tako barem tvrde ozbiljna znanstvena istraživanja kojima je cilj bilo napokon utvrditi koliki je broj muškaraca koji može izvesti autofelacijo.

Inače, to vam je uobičajeni način kako se samozadovoljavaju makaka majmuni, poznatiji i kao kapucineri. Eto dokaza da su ljudi nastali od majmuna. Barem neki među nama. Inače oni su ugrožena vrsta. Pitam se zašto. Da se malo manje bave autofelacijom, možda bi ih i bilo više? Sigurno ste primjetili da i psi rado ližu svoja jaja. Znate onaj stari vic: Zašto psi ližu svoja jaja? Zato što mogu! Čak su pronađeni crteži starih Egipćana na kojima su prikazani muškarci u samopušačkim pozama. Navodno je bog sunca Ra stvorio boga Šu i božicu Tefnut tako što si je sam popušio i zatim ispljunio svoju spermu na tlo. Pa sada, ako su Egipćani bili u stanju napraviti onakve piramide, valjda su znali o čemu pričaju. Eto, sada imate zgodnu pričicu za idući puta kada budete s prijateljima na kavici prepričavali vaše zgode o pokušajima samopušenja.

Nekada se ovaj način samozadovoljavanja ubrajao u poremećaje u ponašanju. Možda još i sada, nisam siguran. Navodno je to “konflikt ovisnosti”. Što god to značilo.

Uglavnom ne morate se brinuti za moje psihičko zdravlje. Već odavno mi takve perverzije ne padaju na pamet. Ipak sam ja čovjek u godinama i nemam baš želju završiti kao još jedna priča za kavicom liječnika na hitnoj.

Jučer nam je bio nevjerojatan dan u hitnoj. Nazove nas neki tip i kaže da mu je “prijatelj” zaglavio u položaju iz kojeg se ne može izvući. I da požurimo jer ne zna koliko će još moći izdržati. Upalilo vozač sirenu, taman špica, ulice krcate automobilima, iako su se nam svi micali, jedva smo se probili, tko zna je li još živ. I dođemo mi u stan, kada imamo što i vidjeti. Uveo nas «prijatelj» u stan a na krevetu gol golcat frajer, onak, ima o-ho-ho godinama, istina bio je nevjerojatno zgodan, božanstvenog tijela, savršenog dupenceta, onako s finom linijom dlačica koje su se slijevale u taj slasan šupak, a tek ta mesnata debela kurčina uokvirena mudima ko u konja... Uglavnom nije to sada bitno, nemoj me krivo shvatiti, ja sam potpuno hetero, nemam ništa protiv gejeva, ali sva ta apsurdnost situacije me totalno zbunila. Nego di sam ono stao, aha, leži on tako gol u nekoj kamasutra pozi, ili je to možda bila joga, lotus poza ili labuđi pjev, tko će ga znati, nogu prebačenih preko glave. Nego, jesam spomenuo kako je imao mišićave muževne noge? Ali nije ni to sada bitno. Uglavnom dignuti kurac mu tik do usta, isplazio jezičinu i ni makac. Potpuno se ukočio, valjda neki živac zaštekao, zaklještio. Čak mu je i jezik potpuno umrtvljen virio iz usta možda na pola centimetra od glavića, a mislim da sam vidio i da mu se slina počela lagano slijevati iz kuta usana. Bome, i meni su se usta ovlažila... Valjda od nervoze, tko će ga znati. Pokušavali smo ga otpetljati, i vozač i ja. A što tek moj vozač ima prekrasne podlaktice, nisam to do tada nikada primjetio. To me navelo da pogledam i njegovu izbočinu u hlačama. Obećavajuće! Ali ni to sada nije bitno. I onaj njegov “prijatelj”, koji nas je pozvao, se uključio, ali bezuspješno. Btw, ovaj «prijatelj», koja je to tetka. Ne podnosim ih, puno su mi draži mačo frajeri. Ali ne... Ma daj, šta se smiješ, ne u tom smislu… I tako, onaj jadničak je i dalje bespomićno ležao spetljan, ne može niti jauknuti, izbečio oči u panici i gotovo da ne trepće. Ništa, morali smo ga prekriti plahtom i odnijeti do vozila. Jadan čovjek, kako su se samo susjedi na hodniku naslađivali. Jedna bakica je čak dobacila “Ma znala sam da će jednog dana tako završiti”. I niš, odvezli ga mi u hitnu, skupile se kolege, cijeli konzilij. Ma ni Houdini mu ne bi mogao pomoći da se kojim slučajem tamo zatekao. Neki su čak uzeli fotoaparat, kao pišu neki znanstveni rad na temu teških psiho-fizičkih poremećaja. Drugi su predlagali da pozovemo nekog kiropraktičara. I onda kada smo se već počeli osjećati potpuno bespomoćno, jedan kolaga, stažista, 28 godina, onak taman, crnomanjast i još nema djevojku, navodno još uvijek traži onu pravu... Ma nije ni to sada bitno. Uglavnom, dođe on i otvori svoj…

Kraj priče ostavljam vašoj mašti. Nešto kao u Planini Brokeback kad je na kraju filma Ennis rekao «Jack, I swear…». Zapravo lažem, istina je da u stvari nisam imao ideju za efektan završetak, da ne kažem svršetak. Možda netko snimi film i po ovoj priči? Predlažem naslov «Curiosity Killed the Cat».

Eto, to bi otprilike ovako izgledalo kada bih se ponovno odlučio na samovratolomije. Manje-više. Malo sam dodao zanimljivih detalja radi zanimljivosti priče, ali nadam se da ste skužili da, iako je priča ispričana u prvom licu nevjerojatno zgodnog doktora (što nigdje nije očito, ali tako sam ga u svojoj glavi zamislio), koji je uz to i u očiglednom poricanju dok ispija kavicu s isto tako nevjerojatno muževnim kolegom s traume, moj nesuđeni lik je dobro zamaskiran, ali se zapravo krije u onom “Ma znala sam da će jednog dana tako završiti” i pri tome ne mislim na bakicu. Što bi neki rekli, ovo je priča s ključem.

Uglavnom to je jedna od mojih neispunjenih želja. Fleksibilnost kralježnice može se postići vježbom. Meni se jednostavno nije dalo. Pretpostavljam da mi to onda i nije bila neka izrazito velika želja. Ili sam sada i i ja u očiglednom poricanju? Ma ne…

Klikni za ostatak posta...

The devil inside

Ponekad se pitam vode li i druge borbe s demonima u sebi? Je li se većina ljudi rodila dobra ili se moraju truditi takvima postati? Već sam više puta ovdje napisao da ponekad moram samog sebe opominjati i ukoravati kada nešto pomislim i kada znam da to nisu dobre misli. Svjesno se trudim promijeniti negativne ili loše misli ili ih barem otjerati daleko od sebe.

Ne smatram se ljubomornom osobom, niti što se tiče ljubavnih emocija, a niti i svih onih ostalih. Neskromno ću reći da mi se jako rijetko dogodi da na nekoga budem ljubomoran, ali ipak mi se dogodi. Nevjerojatno, ali i ja sam ipak samo ljudsko biće. Ili sam možda toliko veliki narcis da me drugi ljudi uopće ne zanimaju? Ali tada, na samu pojavu ljubomore ili zavisti postajem itekako svjestan tih negativnih osjećaja i jednostavno sam sebi kažem da ne smijem tako razmišljati i svjesno ih tjeram od sebe. Općenito smatram da su ljubomora i zavist među najružnijim osjećajima.

I meni se zna dogoditi da nekoga olako osudim bez da sam mu dao ikakvu šansu. Ali (gotovo) uvijek se uhvatim u tome i iskreno se pokajem. Priznajem da to radim iz čistih sebičnih razloga. Znam da bi mene mnogi osudili, a da me pri tome uopće ne bi poznavali niti bi se to ikada potrudili. Kako mislim da ima nešto u onome „sve se vraća, sve se plaća“, pojednostavljeno rečeno, nastojim si osigurati dobru karmu, ako ne za ovaj, onda barem za drugi život. Ali i o tome sam već pisao i pitam se radim li to zbog toga što zaista želim postati bolja osoba ili zbog toga što se jednostavno bojim da će me stići kazna? Više puta mi se dogodilo da sam se potiho u sebi podsmjehivao drugima, da bih nakon nekog vremena napravio istu glupost kojoj sam se tako slatko u sebi smijao.

Postoje i neke druge stvari, možda još i groznije, možda ih uopće ne bih niti trebao spominjati. Ljudi se ponekad vole naslađivati tuđom nesrećom, zapravo nije to naslađivanje, više je to neka znatiželja, možda čak i strah da se vama nešto slično ne dogodi ili možda čak i sreća što se to vama nije dogodilo. Pa nije bez razloga crna kronika najpopularniji dio novina, pa nisu bez razloga naslovnice pune skandala i ubojstava. Ima nešto čudno u ljudima što ih privlači takvim stvarima. Za takve stvari je vjerojatno zadužen isti dio mozga koji nam omogućava da uživamo u horror filmovima. Zbog čega se ljudi skupljaju oko mjesta prometnih nesreća? Nadaju li se da će vidjeti nekoga mrtvog? Jesu li uplašeni? Jesu li razočarani ako se radi samo o manjoj prometnoj nezgodi? Odvratno, ali znalo mi se dogoditi da ugledam mjesto neke nesreće i u djeliću sekunde pomislim, nije zanimljivo, samo manja materijalna šteta. Ali odmah, u drugom djeliću sekunde postajem svjestan vlastitih odurnih misli i tjeram ih od sebe te si govorim da bih trebao biti sretan što nitko nije nastradao.

Nedavno sam vozio po noći naletio na zastoj na lokalnoj cesti. Vidio sam ispred plave rotirke i izgledalo je kao neka ozbiljna nesreća. Prolazeći pored samog mjesta nesreće moja znatiželja nije izdržala i dobro sam, lagano vozeći u koloni, osmotrio što se događa. Vidio sam čovjeka koji stoji ali je očito šokiran, policija, prazno vozilo hitne pomoći, liječnike i bolničare koji su mi djelovali prilično ležerno i automobil koji je naletio na traktor i koji je bio prilično oštećen, ali sumnjam da je itko u njemu mogao biti teže ozlijeđen. Prva i potpuno iskrena pomisao mi je bila - Hvala Bogu, nitko nije poginuo. Opet sam u tom trenutku postao svjestan svojih misli i, potpuno mi je glupo i spomenuti, ali ću to ipak učiniti, bio sam čak i malo ponosan na sebe što nisam niti djelićem svoga uma bio razočaran što nema krvi i smrti. Pomislio sam i da moji napori u kontroli svojih misli konačno počinju davati rezultate. Čak sam se samom sebi nasmijao kakve sve gluposti meni prolaze kroz glavu.

Kada tako razmišljam o sebi i svojim postupcima, često se zapitam koliko zapravo poznajemo sami sebe?Ako nismo sigurni sami u sebe, kako onda možemo biti sigurni u druge? Koliko uopće možemo poznavati druge? Ponekad mi se čini da sam ja zapravo na nižem stupnju razvoja, pa se još moram boriti s tim nekim osnovnim stvarima, osnovama ljudskosti. Zašto nitko ne napiše kakve upute za ljudsko ponašanje? Netko će reći da takve upute već i postoje u vidu Biblije, Kurana, Tore i sličnih. Možda one to i jesu, ali za moj ukus radi se ipak o prekompliciranim, prenejasnim i ponekad predvosmislenim uputama. Ne možemo baš svi mi to lako shvatiti, možda samo oni napredniji mogu. Zašto nitko nije mislio i na nas koji teže shvaćamo? Zašto se nitko ne sjeti napisati nešto tipa "Ljudskost za neznalice" ili "Kako biti čovjek za početnike"?

Ponekad gledam ljude oko sebe i djelujem si kao „pale sam na svijetu“. Osjetim se nekako usamljeno, izdvojeno, kao da nemam veze s tim ljudima. Pitam se, kakve li misle prolaze njihovim glavama? Jesu li isto toliko udareni kao i ja? Bih li se iznenadio kada bih mogao ući u njihov um na jedan dan? Bi li iznenađenje bilo ugodno ili neugodno?

Klikni za ostatak posta...

Moj pogled na prvenstvo

Gledam jučer Nedjeljom u 2 i onako, blago rečeno, ostao mi je mučan okus u ustima. Smučio mi se i rukomet, i Lino, i Božo, i politika, i miješanje politike u sport. Jedno mi se seksi Aco nije smučio (to nikada), a zapravo, niti rukometaši. A rukometaši su itekako seksi, možda čak i najseksi među svim sportašima. Dobro, i skijaši su vrlo primamljivi. Što ću kad noge i dupence tako dobro izgledaju u onim uskim skijaškim odijelima.

No, ima jedan rukometaš koji mi se posebno sviđa i to bi ujedno bio moj jedini komentar na svjetsko prvenstvo. U emisiji ga je, navodeći neke potpuno besmislene razloge, ali zapravo nije htio reći što time točno misli, Lino usporedio s Zokijem SDP Milanovićem. Kada može Lino, mogu ga valjda i ja usporediti s nekim? Mene taj rukometaš neodoljivo podsjeća na mog drugog najomiljenijeg porno glumca, Blakea Harpera. Drugog samo zato što više nije aktivan na DVD ekranima. Prava šteta, jer je bio poznat kao strastveni «glumac», obožavan zbog svog osmijeha i fenomenalnog dlakavog tijela. Nekada je najčešće nastupao u paru s jednako vrućim Coltonom Fordom s kojim je bio i partner u stvarnom životu. Kada je Colton dolučio prekinuti svoju porno karijeru i započeti glazbenu, Blake ga je slijedio te je i on napustio porno biznis. Najnovije vijesti kažu da su prekinuli i da Blake radi kao medicinsku brat u nekoj bolnici u Kanadi. To sve lijepo piše na Wikipediji.



Ako vam ova fotografija nije dovoljna kako biste odgonetnuli na koga me taj rukometaš podsjeća, možda će vam pomoći još ovih nekoliko.

Eto, s malim zakašnjenjem, to je bio moj pogled na prošlo svjestko prvenstvo. Tipično?

Klikni za ostatak posta...

Superkewl

Odgledasmo danas film Gangsterska petorka (Ladykillers) braće Coen s Tomom Hanksom i Irmom P. Hall u glavnim ulogama, ali tu je još hrpa poznatih glumaca. Film je superkewl (iako s ponekad malo zamornim, ali inače meni dragim Tomom Hanksom) sa superkewl gospel glazbom, pa nisam izdržao a da ovo ne stavim (iz filma je). Znate onu moju opsesiju s debelim crnkinjama i američkim jugom. Zvučnici odvrnuti do kraja obavezni. Možete primiti i Bibliju u ruke.

Let Your Light Shine On Me - The Venice Four With Rose Stone and The Abbot Kinney Lighthouse Choir
Trouble Of This World (Coming Home) - Nappy Roots and The Abbot Kinney Lighthouse Choir




Irma P. Hall (ne pjeva, ali zato glumi)

Klikni za ostatak posta...

Wishful thinking

Ako se netko pitao gdje sam bio, nisam nigdje bio. Jednostavno – opet sam se zaljubio. Znate ono kad vam po trbuhu lete leptirići, ne možete jesti niti piti, stalno vam je pred očima izmaglica u kojoj se nazire njegov lik? O uzročno-posljedičnoj vezi gubitka interesa za pisanje na blogu da i ne govorim.





Uglavnom, ime mu je Jon Hamm i glumi u seriji Momci s Madisona koja ide ponedjeljkom navečer na HTV2. Što da vam kažem, bila je to ljubav na drugi pogled. U prvoj odgledanoj epizodi bio mi je, onako, zgodan ali nisam bio baš sasvim siguran. U drugoj odgledanoj epizodi sam definitivno odlučio, sviđa mi se i to jako. Da sam se zaljubio do ušiju, potvrdila mi je činjenica da sam otrčao na Internet i proguglao ga. I opet se pokazala točnom moja ranija tvrdnja da ako se meni nešto sviđa, onda je to definitivno stvar općeg sviđanja široj gay populaciji. Što ću kad sam predvidljiv.

Da sad previše ne filozofiram i ne mučim i sebe i vas tražeći moguće razloge, na internetu sam pronašao zbog čega je serija postala toliko popularna među gay populacijom i to iz usta, ni manje ni više, nego Jona Hamma:

Well, it's a very high-drama show, and it's very stylish. Three things that the gay community responds to are attitude, sexiness, and style. We're a prime property for a big gay following - I love it.

Vjerojatno mu je sama sušta skromnost zaboravila spomenuti najvažniji razlog, a to je on sam. Meni je na prvom mjestu, naravno, seksipil glavnog glumca, ali fakat nije loša serija. Radi se o svijetu marketinške industrije u 60-tim godinama kada su svi bili elegantni, pušili cigaretu za cigaretom i kada se još smjelo štipkati za dupe kolegice na poslu. Moda štipkanja kolega je došla nešto kasnije... ili će tek doći, nisam više siguran. Serija je dobila i hrpu nagrada, Zlatni globus, Emmy… Uglavnom, svakako preporučam, tim više što je na Jon malom ekranu puno seksipilniji nego na ovim fotkama.

























A Jon, pa što reći, zgodan, 37 godina i već 10 godina u vezi sa osobom ženskom spola, ali ne dam se ja tako lako zavarati. Da mi ga je odvući u Trenutak istine pa da vidimo misli li i on da se u krevetu bolje razumiju dva muškarca nego muškarac i žena. Wishful thinking.

Klikni za ostatak posta...