Subota, 13. lipnja

Moram priznati da je ugodno ovih dana prošetati po središtu Zagreba na Jelačić placu ispod ponovno, ako se ne varam treću godinu za redom, postavljenih četiriju zastava duginih boja u znak potpore gay pride-u koji će se održati ove subote. Ugodno je prošetati se u toj masi ljudi, od kojih mnogi vjerojatno niti ne znaju što predstavljaju te zastave, i u sebi tiho pomisliti kako su te zastave postavljene zbog mene. Nekako to u meni budi nadu da ipak ima nade. Na trenutak mogu valjda zaboraviti činjenicu da su zastave postavljene na vrhu stupova gradske rasvjete, nekih dvadesetak ili više metara iznad zemlje, jer da nisu sigurno bi već davno gorjele.

Mogu valjda zaboraviti i činjenicu da neke udruge koje okupljaju istinske domoljube, kako se sami nazivaju, na dan pride-a organiziraju svoj mirni anti-gay skup, za koji još MUP muku muči dozvoliti ga ili ne. O kakvom se istinskom domoljublju radi, dovoljno govori činjenica da unatoč svim problemima u našem društvu, njih su jedino homoseksualci dovoljno zasmetali da protiv njih organiziraju prosvjed. Zanimljivo mi je da ih recimo na prosvjed nije potaklo to što umirovljenici teško žive, što ruju po kantama za smeće, što nam je zdravstvo u stanju kakvom je, što pravo na vrhunsku zdravstvenu zaštitu imaju samo bogati, što se svako malo neki branitelj ubije, što na on-line anketi jednog portala 50% anketiranih odgovara da bi platilo prolazak na ispitu na fakultetu ako bi im se za to ukazala prilika i ako bi prošli nekažnjeno, problem korupcije, nepotizma, bogaćenje jednih i osiromašenje drugih, što seljaci ne mogu živjeti od svog rada, što banke dižu kamate, što nam je gospodarska situacija takva kakva jest.

Vjerojatno je to u redu, ipak je homoseksualnost najgora pošast koja prijeti našem društvu i dovodi u pitanje same temelje na kojima ono počiva. Nije li još i sam Isus veliki dio svojih riječi posvetio upravo protiv te pošasti? Dok s druge strane uopće nije spominjao ljubav prema bližnjem svom, poštenje, moral, pomaganje, skromnost, mirotvorstvo, pravednost, suosjećanje i toleranciju. Ipak, unatoč svim tim nepobitnim činjenicama koje govore protiv homoseksualnosti, nisam još zapravo čuo odgovor na pitanje kako bi to točno par homoseksualaca, koji bi recimo imao pravo ozakoniti svoju vezu, mogao utjecati na bilo čiji život ili smanjiti bilo čija prava ili obezvrijediti bilo što?

Podržavam pride, njegove organizatore i njihovu hrabrost (izgleda da neki homoseksualci ipak nisu "pićkice"), ali nisam sasvim siguran da sve aktivnosti gay aktivista idu u dobrom smjeru. Kako mnogi bez ikakvih argumenata ili promišljanja trube da bi ljudski odnos i snošljivost prema homoseksualcima ugrozio njihova prava ili način života, tako i mnogi homoseksualci trube «dajte nam prava, dajte nam prava», a da pri tome uopće ne shvaćaju o kakvim se pravima radi ili, ako shvaćaju, onda ih se ne trude objasniti onima koji se osjećaju time ugroženim.

Svake godine se nadam, a ovo je već osmi pride po redu, da će sve proći bez incidenata. I uvijek se razočaram. I dok sama povorka prođe u redu jer ju štiti veći broj policajaca i zaštitara od samih sudionika, pravi problemi nastanu kada se skup završi i kada neki sudionici nastradaju u skrivenim uličicama ili haustorima. I ove godine se nadam da će ipak sve proći bez incidenata. A oni koji prigovaraju da se angažiranjem stotina policajaca novci poreznih obveznika troše zbog tamo nekih pedera, neka malo razmisle zbog čega je policija pod punom ratnom opremom zapravo tamo. Štite li oni normalan svijet od napada homoseksualaca ili je obratno? I zato mi je najuspjeliji transparent s prošlogodišnjeg pride-a bio onaj koji je imao natpis «Policija je tu zbog vas». I to je zapravo bit pride-a i zašto se on održava.



Mislim da bi i neki sudionici pride-a ipak trebali shvatiti u kakvom društvu i vremenu živimo. Mislim da bi se neki ipak trebali suzdržati od provokacija. Mislim da bi neki ipak trebali razmisliti zbog čega postoji pride i doprinosi li tom cilju provokacije u vidu ljubljenja ili provokativne odjeće? Znam da sam licemjer, znam da u ljubljenju nema ništa loše, kao niti u tome ako se netko drugačije oblači, ali zaista se pitam ima li od toga više štete nego koristi? Ne postoji li ipak neko prikladnije mjesto i vrijeme za otpustiti svoje ventile? Ne podupiru li se time samo imbecilne predrasude da homoseksualci pride-om traže pravo na ljubljenje u javnosti i jebačinu po parkovima? Ipak Zagreb nije ni Berlin, ni London, ni Sydney, ni San Francisco, ni Rio de Janeiro. Osim toga, mislim da najvažnija stvar i nije u pravima i zakonima. Važnije je raditi na suzbijanju predrasuda, neznanja i mijenjanja svijesti društva i kako ono doživljava homoseksualce. Što meni znači bilo kakav zakon ili pravo na papiru ako ga se ne usudim iskoristiti zbog straha od reakcije okoline?

Ali tko sam ja da drugima solim pamet, kada sam ništa ne poduzimam, nego čekam da se neki hrabriji umjesto mene bore i izlažu batinama. I zato sretno svima koji će sudjelovati, pa i onima koji će se ljubiti i oblačiti u vruće hlaćice.