Za Mahmuda (16) i Ajaza (18)

Možda ste načuli na vjestima da se u New Yorku odvija opća sjednica UN-a na kojoj sudjeluje čitava hrpa predsjednika sa svih strana svijeta. U medijima je najeksponiraniji, čak i više od samog Busha, iranski predsjednik Ahmadinedžad.

Dotični se pojavio na javnoj raspravi sa studentima na sveučilištu Columbia, gdje je na pitanje jednog studenta o progonu homoseksualaca u Iranu odgovorio:

“U Iranu mi nemamo homoseksualaca kao u vašoj zemlji.”

Nakon te njegove izjave dvoranom se prolomila mješavina smijeha i glasnog negodovanja.

Naravno da ih nema kada ih tamo ubijaju po kratkom postupku. I ne samo njih, nego i preljubnice, trudne maloljetnice i tko zna koga sve ne, da o onima amputiranih nogu, ruku ili iskopnih očiju niti ne govorim. Po aktivistima za ljudska prava, od 1979. godine tj. od svrgavanja šaha Reze Pahlavija i dolaska na vlast ajatolaha Homeinija, u Iranu je pogubljeno 4,000 homoseksualaca, a sveukupno je oko 100,000 Iranaca pogubljeno po šerijatskom zakonu.

S Ahmadinedžadom se jučer sastao i naš predsjednik Mesić. Evo baš slušam na vijestima da mu to baš i nije bila najpametnija odluka, iako je bilateralni susret bio pod okriljem UN-ove sjednice, jer osim već poznatog natezanja oko iranskog nuklearnog programa (po Iranu samo u mirnodopske svrhe, a čini mi se da dokaza za suprotno niti nema – slično kao i u slučaju oružja za masovno uništenje što je bila izlika Tonyu Blairu da se priključi Amerikancima u ratu u Iraku), tu su i Ahmadinedžadove izjave u kojima negira holokaust, zalaže se za uništenje židovske države i niz drugih, po općim svjetskim normama, neprihvatljivih stajališta. Na stranu sada pitanja da ako Izrael ima atomsku bombu, zašto je i Iran ne bi mogao imati (iako Iran tvrdi da im nije namjera proizvesti ju) tj. ako se brani Iranu nuklearno naoružanje, zašto se ne zabrani i Izraelu? Mislim da je Mesić ipak učinio dobro sastavši se s njime, jer mjesta za razgovore s bilo kime uvijek treba biti. Riječ bi uvijek trebala biti jača od oružja, a Mesić se na kraju krajeva u razgovoru dovoljno jasno distancirao od iranske politike. No odlutah ja u vode gdje mi nije namjera bila ići.

Mi zapravo jako malo toga znamo. Znamo samo ono što nam mediji serviraju, a tko njima upravlja, tko to zna. Nisam htio pisati o Iranu, niti njihovom predsjedniku, niti je li on zaista takav kakvim ga prikazuju ili je to smišljena propaganda iz nekih velikih (jednako zlih ili jednako prikazivanih zlima) zapadnih centara moći, niti o tisućama nevinih žrtava u Iraku, Palestini, Izraelu, Ruandi, Vijetnamu, Hrvatskoj, Bosni, New Yorku, niti o različitim kulturama, niti tko smo mi da sudimo drugim kulturama. Nisam htio o tome, a kamoli o politici.

Htio sam o nečemu drugome. O dva mlada života.



Vjerojatno se svi sjećate ove potresne fotografije iz 2005.g. koja prikazuje dvojicu Iranaca, mladića Mahmuda Asgarija (16) i Ajaza Marhonija (18) neposredno prije nego su obješeni zbog svoje homoseksualnosti tj. jer su bili uhvaćeni na “djelu”. Još nekoliko fotografija s pogubljenja možete pogledati ovdje (nije za nježne duše). Pogubljenje je izazvalo niz polemika po cijelom svijetu, kao i različitih istina. Iz službenog Irana su dolazila objašnjenja da su njih dvojica (u vrijeme počinjenja “zločina” bili su stari 14 i 16 godina) u stvari kažnjena zbog silovanja 13-ogodišnjeg dječaka, no ta teorija je na vrlo klimavim nogama i malo tko u nju vjeruje. Ako vas zanima, nešto više možete saznati ovdje (pod uvjetom da je točno ili barem dobronamjerno napisano).

Sjećam se da me je kada sam prvi puta vidio ovu fotografiju preplavila bujica emocija. Nisam mogao s nje odvojiti pogled. Na neki način mogao sam osjetiti djelić njihove patnje, užasa, boli, nesreće koju im je sudbina (ili netko drugi) dodijelila zato što su se rodili kao homoseksualci i to još u Iranu. Vjerujte mi, mene pogodi bilo čija patnja, ali ovo je jedna od onih fotografija, jedna od onih situacija koje su u meni ostavili najdublji trag.

Jednostavno ne znam što da pametno napišem. Ta fotografija i danas u meni izaziva mješavinu najrazličitijih osjećaja jada, tuge, bijesa, samosažaljenja. Da i samosažaljenja, i to ponajviše zbog toga, glupo i patetično će zvučati, što svakim pogledom na tu fotografiju umire i dio mene.

I ne znam što da mislim ili kažem. Da li da zaplačem, da li da se veselim što se nisam rodio kao peder u Iranu, da li da se bojim što će netko u komentarima možda napisati “i sve vas pedere u Hrvatskoj bi trebalo isto tako po kratkom postupku”... Jednostavno ne znam.

I zaista, jesmo li zaista zaslužili da nas se ubija, kamenuje, muči, zatvara, da nas se mlati po ulicama, da nas se trpa u geto (po prijedlogu drugog najpopularnijeg rumunjskog političara), da nam se zabranjuje rad s djecom i rad u određenim zanimanjima (po prijedlogu poljske pravobraniteljice za djecu), da nas se cijeli život tjera skrivati se po mišjim rupama? Zbog čega je toliko odurno ako se dvije osobe istog spola vole? Zbog čega je odurno ako se dvije odrasle osobe međusobno slože da im odgovara međusobno voditi ljubav, ili čak i pojebati se samo za jednu noć, ako vam tako više odgovara? Kome to smeta? Koga to ugrožava? Jesmo li zaista toliko ogavni, neprirodni, protuprirodni? Da li se zaista gadimo i samom Bogu? Vjerujem da to nikada nećemo saznati. Barem ne u ovom svijetu.

Nadam se da su Mahmud (16) i Ajaz (18) sada na nekom ljepšem mjestu.

Rahmet im duši.