Za 50+

Imam novu (staru) omiljenu emisiju na TV-u. Big Brothera je nakon žestoke borbe uspio s trona skinuti «Ples sa zvijezdama».

Znam da se možda prečesto šalim na račun mojih godina, već sam zbog toga i bio opomenut od strane nekih komentatora, ali opet ne mogu izdržati da ne napišem kako vjerojatno zbog mojih godina ne mogu naći niti jednu zamjerku «Plesu sa zvijezdama». Nisam propustio gotovo niti jednu emisiju prošle sezone, a čini mi se da će tako biti i ove.

Ponekad se zapitam ima li to često pozivanje na moje godine neko podsvjesno značenje. Ulazim li to u krizu srednjih godina? Muči li me to? I za mene vrijedi isto što i za mnoge druge u sličnoj situaciji, a to je da se ja zaista ne osjećam kao da imam toliko godina. Da je to istina može se primjetiti po mojim postovima, ali i komentarima što ih ostavljam kod ostalih kolega blogera. Pitam se ne bih li trebao biti ozbiljniji, ne bih li sebe konačno trebao doživljavati kao odgovornu odraslu osobu, ne govori li to sve skupa o mojoj nezrelosti? No brzo nastojim odagnati takve misli. Zbog čega bih se ja to trebao osjećati drugačije? Kome sam dužan opravdavati se? Uostalom, to se kosi s mojim uvjerenjem da treba živjeti onako kako ti najbolje odgovara, a toga ću se i dalje pridržavati. Dakle, idem dalje s mojom infantilnošću.

Možda Ples sa zvijezdama čak i niti nije emisija za 50+ jer koliko čujem manje-više svima se sviđa, barem ovim polustarkeljama s kojima se družim, a oni su ipak još dobrano ispod 50. Jedino se vjerojatno još samo hard-core kuleri ne usude priznati da im je zabavno to njihanje bokovima u ritmu nekih od najpopularnijih evergrina svih vremena.

I zaista uživam u toj emisiji. Meni je tu sve zabavno, glazba, ples, scena, natjecatelji, žiri, Barbara, pa čak mi je i onaj na-radiju-odličan-a-na-televiziji-iritantan lepi Dule postao simpatičan.

Svi su mi simpa, a ponajviše mladi Ištvan Varga. Kako takvi tipovi obično ne spadaju u moj tip muškaraca, ovo je valjda samo iznimka koja potvrđuje pravilo. Tako lijepo izbrijan, gladak, plav, vitak, sitan i vrckast, Ištvan mi izgleda kao da je iskočio iz kakvog BelAmi pornića. Ima nešto Ištvan u pogledu, nešto umiljato, seksi, romantično i perverzno. Jednostavno mi dođe da ga zagrlim i... dobro, ne moram baš uvijek biti prostački otvoren. A tek kada zanjiše bokovima u ritmu cha-cha-cha, ne mogu a da se ne zapitam što li je tek u stanju izvesti u krevetu. Kakav bi to vatromet ritmova bio. I da odmah preduhitrim one zlobnike koji će reći da bi mi bilo bolje gledati one koji su bliži mojim godinama (recimo Fodor), smijem valjda malo sanjariti?
Jedino mi je žao što su Ištvanu dodijelili Pišekicu za partnericu, pa će se kamermani više koncentrirati na njezinu stražnjicu.
Ima tamo i neki Damir Markovina. Ja prvi puta čuh i vidjeh tog čovjeka prošle subote. Onako, pri prvom pogledu izmamio mi je znakovito podizanje desne obrve odn. uspio bi mi izmamiti kada bih to znao napraviti. Morati ću se vježbati pred ogledalom. Svjestan sam da je na ovoj slici podignuta lijeva obrva, ali to je samo zato što na netu nisam mogao pronaći sliku s podignutom desnom obrvom. Sada se pitam, kada se već spremam na učenje, je li lakše naučiti podizati lijevu ili desnu obrvu? Ima li to veze s time jeste li dešnjak ili ljevak?
U međuvremenu malo sam se informirao i saznao da se radi o jednom od najzgodnijih Hrvata. Ne znam kako mi je uspio do sada promaknuti. Valjda zato što ne pratim sapunice (bar nešto) i što ne idem u HNK. I u pravu su, Damir je baš zgodnjikav, onako, dajte mu još koju godinicu i biti će sasvim po mojoj mjeri. A što glas čovjek ima. Siguran sam da se ni anđeli ne glasaju ljepše.
I tako, prva emisija je prošla u najboljem redu. Sada jedva čekam da se Luka Nižetić počne upucavati Ištvanu, da Pišekica priupita Lanu Jurčević (tko li samo nju gura na televiziju?) je li imala iskustva sa ženama, da se Gobac obnaži, da Iva Majoli ode u kut i zaplače kako ju nitko u studiju ne voli, da Nicolas usavrši hrvatski, da Danijela izjavi kako se njoj u kući, pardon, u studiju, ama baš svi sviđaju i nikome ne može naći negativnu osobinu... Ili sam možda pobrkao stvar s nekom drugom emisijom?

Klikni za ostatak posta...

Gay parada pedera

Već duže vremena mi se u glavi vrti jedna ideja, a to je da na blogu ponekad progovorim o nekim poznatim gay facama na koje sam i sam na neki način ponosan jer su pederi kao i ja (znam da je to glupo, ali ne mogu si pomoći) ili koji me na neki način intrigiraju, ljudi koji su uspjeli savladati vlastite strahove, izdići se iznad vlastite homoseksualnosti, ljudi zbog kojih se ne bih stidio nekome reći da sam i sam peder. Na neki način radi se o pederima koji mogu biti uzor, ako nikome drugome, onda barem meni.

Ne znam koliko to ima smisla, jer po tome opet ispada da izdvajam homoseksualce u posebnu ladicu kao da se radi o nekoj drugoj vrsti koja je došla s Marsa i da ih pokušavam getoizirati. Ali već sam i ranije napisao da zaista smatram da smo mi homoseksualci na neki način drugačiji od ostalih, nešto kao treći spol. Možda uistinu jesmo takvi, a možda smo odnosom društva prema nama na to prisiljeni.

Već vidim da će moj izbor dosta toga reći i o meni samom odn. o mojoj licemjernosti, jer već unaprijed znam da ću birati samo pedere koji ne spadaju u one stereotipove kakvima društvo obično zamišlja homoseksualce. Ali možda i neće, možda ću vremenom uspjeti sazreti i nadrasti samoga sebe.

Ne znam koji je zapravo razlog što me sve to skupa zainteresiralo. Što time želim postići? Želim li reći, evo vidite, nisu svi pederi tetkaste drolje? Želim li samom sebi popraviti vlastitu sliku u glavi jer eto, kao ima “normalnih” uspješnih pedera? Što god bio razlog, znam samo da bih i sam volio negdje tako nešto pročitati, a pišući na ovom blogu glavna “misao vodilja” mi je pisati o nečemu o čemu bih i sam rado čitao. Nadam se da će još kome ovdje to biti zanimljivo.

Jedino mi je unaprijed žao što će se ovdje naći uglavnom belosvetski pederi. Zaista mi trenutno ne pada na pamet nitko iz Hrvatske koga bih mogao ovdje uvrstiti. Ima zapravo samo jedna osoba. Kako kod nas i nema puno deklariranih homoseksualaca (mrzim ovu frazu, morati ću smisliti nešto bolje), možda i naslućujete o kome se radi. Zapravo nema puno niti onih stranih, a da sam ja za njih čuo. Jedan od onih koji su na mene ostavili najsnažniji utisak je i ovaj koji slijedi.

Dakle što god bio uzrok ovih mojih budućih pisanja, počinjem s frajerom koji kao da je ispao iz snova i fantazija mnogih homoseksualaca. Muškarac u uniformi. Policajac. K tome još i zgodan. Ime mu je Brian Paddick.

Klikni za ostatak posta...

Brian Leonard Paddick

Cijela ideja oko pederskih “uzora” mi je i pala na pamet kada sam negdje početkom godine prvi puta nešto pročitao o Brianu. Odmah sam otišao odguglati za više informacija o njemu, a kada sam mu i sliku vidio pomislio sam, e ovo je peder kakav mi se sviđa. Kako bi ovo trebao biti ozbiljan afirmativan post, suzdržati ću se od prljavih dvosmislenih komentara koji uključuju Briana i lisice za ruke. Zapravo, upravo sam skužio da se niti ovaj put nisam uspio suzdržati. Šalu na stranu, vjerojatno je potrebno puno hrabrosti priznati da ste peder radeći za neku tako mačističku instituciju (?) kao što je policija. Zbog toga mi je Brian prvi izbor za ovu temu. Dobro, pomaže i to što je zgodan...

Brian Paddick je do svog umirovljenja 2007. godine bio najviše rangirani deklarirani homoseksualac u britanskoj policiji, ali i u cijelom svijetu. U mirovinu je otišao s mjesta zamjenika pomoćnika načelnika londonske Metropolitan policije. To vam je nešto kao Policijska uprava zagrebačka. Zamjenik pomoćnika možda i ne zvuči kao osobita titula, ali kada se uzme u obzir da područje koje pokriva Met ima oko 14 milijuna stanovnika, njezin značaj poprilično naraste.

Rođen je u Londonu 1958. g., fakultet je završio u Oxfordu gdje je bio kapetan plivačke momčadi i zamjenik kapetana ragbi tima (mrnjao). Odmah nakon fakulteta zaposlio se u policiji, a cijelo vrijeme svoje karijere bio je buntovnik. Bio je poznat po svojim nekonvencijalnim metodama i željom da se približi građanima. To je posebno došlo do izražaja dok je bio načelnik londonskog okruga Lambeth, jedne od najsiromašnijih londonskih četvrti s visokom stopom zločina.

Javno se deklarirao 1988.g. nakon što se razveo od žene s kojom je bio u braku pet godina. Priznaje da mu je brak poslužio samo kao paravan i da žali zbog toga. Ona mu ništa nije zamjerila, kaže da je to bio odličan brak, te su i nakon rastave ostali u dobrim odnosima. Danas Brian živi u Londonu sa svojim partnerom.

Tijekom svoje karijere postao je heroj onih koji su smatrali da policija treba postati liberalnija. Ne treba ni spomenuti da ga tradicionalisti i homofobi nisu mogli smisliti. Bio je jedan od onih policajaca koji su značili nešto više od same uniforme: imao je integritet, nije bježao od emocija i bio je uzor britanskoj gay zajednici.

Sudjelovao je i na londonskim gay paradama, a 2003. u uniformi je na paradi predvodio kolonu od 80-tak policajaca članova Gay Police Association. Tom prilikom se i sam načelnik Met policije video porukom obratio gay zajednici i pozivom da se više njih uključi u policijske redove kako bi time pomogli u borbi protiv zločina iz mržnje. Što mislite kada će nešto tako učiniti načelnik PU zagrebačke?

Brian je opušten glede svoje seksualne orijentacije, pa je tako jednom izjavio: “Moj donedavni policijski službenik je unaprijeđen i otišao je u službu zaštite kraljevske obitelji. U oproštajnu čestitku napisao sam mu: Isti posao, druga kraljica”. (Same job, different Queen).

Naravno da je tijekom karijere imao mnogo neprijatelja koji su ga pokušavali uništiti. Tako je na primjer 2003. godine njegov bivši partner s kojim je bio u vezi pet godina dao intervju desničarskom tabloidu Mail on Sunday u kojem je tvrdio da mu je Brian dopuštao pušiti marihuanu u njihovom stanu, što je Briana koštalo smjenjivanja s njegove tadašnje pozicije načelnika okruga Lambeth. Nakon što je skandal dospio u novine, stanovnici Lambetha okupili su se na skupu potpore Brianu gdje su mu priredili urnebesne ovacije zahtijevajući od policije da ga se vrati na mjesto načelnika. Čak su otvorili i posebnu web stranicu u znak potpore Brianu. Kasnije su sve optužbe odbačene, a Brian je tužio tabloid zbog klevete i dobio znatnu odštetu.

Ne svojom voljom, nakon trideset godina u policiji ove godine je otišao u mirovinu. Nakon terorističkih napada na londonsku podzemnu željeznicu 2005. i greškom ubijenog nedužnog Brazilca za kojeg su policajci smatrali da je terorist, nesmotreno je izjavio nešto iz čega se moglo zaključiti kako je policija lagala u tom slučaju i sakrivala istinite podatke. Iako smatra da ništa loše nije učinio, te da to što je izgovorio bila istina, to ga je ipak koštalo karijere i bio je gotovo prisiljen povući se. Evo baš jučer ili prekjučer slušam na vijestima da je Met policija i službeno proglašena krivom za ubojstvo nesretnog Brazilca.

Nakon umirovljenja Brianove ambicije nisu splasnule. Razmišlja o kandidaturi za gradonačelnika Londona, za što je već dobio poziv od stranke Liberalnih demokrata da bude njihov službeni kandidat na izborima 2008. Službeno objavljivanje kandidature očekuje se ovaj mjesec.

Trenutno piše autobiografiju za koju je od izdavačke kuće dobio pozamašni predujam. Kaže da namjerava biti u potpunosti iskren i ništa ne sakrivati kako što se tiče privatnog života, tako i profesionalnog. To svi kažu prije nego knjiga izađe, vidjeti ćemo koliko je Brian bio iskren. No imajući u vidu njegovu moguću kandidaturu za gradonačelnika Londona, nekako sumnjam u njegovu iskrenost. Ali dobro, svejedno se veselim knjizi.

Britanska javnost je već na nogama i očekuje se kako će knjiga postati prava senzacija. Novinari ga opsjedaju ne bi li otkrio neki detalj iz knjige, ali Brian šuti kao zaliven jer ga i ugovor s izdavačem obvezuje na neodavanje bilo kakvih informacija. Knjiga “Line on Fire” treba izaći u travnju 2008., a možete se već pridbilježiti na Amazon.co.uk i tako uštediti £6.12 ili preko 60kn, taman da vam pokrije poštarinu, i više od toga. Ja već jesam i jedva čekam da knjiga izađe, a onda zasigurno očekujte i par riječi na ovom blogu, naravno pod uvjetom da blog bude još postojao.

Više o Brianu možete pročitati ovdje.

Klikni za ostatak posta...

Bu

Nešto malo stariji čitatelji noć vještica prije će povezati sa istoimenim legendarnim klasikom Johna Carpentera iz 1978.g., nego sa 31.listopadom. U filmu je glumila tada još nepoznata Jamie Lee Curtis, meni jedna od najdražih glumica, poznata i kao “kraljica horora”, ali i The Body. I zaista, žena ima stvarno tijelo i dobar par sisa. Nije da sam i sam to primjetio. Tako pričaju ljudi koji se stvarno u to kuže.

Kako god bilo, ipak se sjećam da sam kao dijete i sam izrezivao bundeve i stavljao u njih svijeće. Istina, ne sjećam se da sam to radio baš na samu Noć vještica. Vjerojatnije je da sam to činio jer sam tako vidio na televiziji.

Kažu da je u Americi Noć vještica najveseliji praznik. Kod nas to ipak nije uhvatilo toliko maha. Vjerojatno zbog toga što smo mi ipak većinom katolička nacija i što nakon Noći vještica slijede Svisveti kada se sjećamo naših preminulih. Inače i sam američki naziv Halloween dolazi od All Hallow's Eve ili Noć uoči svih svetih.

Slično kao kod Valentinova, i uz ovaj praznik mnogi će se s gnjušanjem ograditi od tih američkih novotarija. Ali tu se ne radi o novotariji, a ponajmanje o američkoj.

Kršćanstvo je Svisvete, u nešto prilagođenom obliku, preuzelo od običaja starih Kelta koju su taj dan slavili festival mrtvih, a čini mi se da je baš američki Halloween bliži originalnim običajima Kelta. Naime, Kelti su vjerovali da na taj dan, koji je za njih ujedno bila i Nova Godina, mrtvi napuštaju svoje grobove, te nakratko opet dolaze na Zemlju i posjećuju svoje domove. Zbog toga su se živi, prestrašeni mogućnošću sustreta s mrtvima, prekrivali zastrašujućim maskama i stvarali veliku buku. I ne samo to nego su običaji nalagali da se sav pošteni narod pošteno i napije, jer na taj bi ih način zlokobne utvare zaobilazile.

Eto, kada bi za ovo više Hrvata saznalo, mislim da bi Noć vještica ubrzo postao najpopularniji praznik. Jer kako sam nedavno pročitao, ne samo da smo najdeblji u Europi (zapravo u EU-u plus oni u čekaonici tj. mi i Turci), negi i najviše pijemo.

Ako se netko pita, dobro, sve je to u redu, ali kakve mi imamo veze s običajima starih Kelta i njihovim festivalom mrtvih, onda biste trebali znati da i većina ostalih kršćansih praznika vuku porijeklo od poganskih, pretkršćanskih praznika. Među njima su i dva najveća, Božić i Uskrs, kao i neki običaji koji idu uz njih poput darivanja ili bojanja jaja. Kršćanski su misionari u davna doba, čak i prije stoljeća sedmog, lukavo iskoristili poganske praznike i vjerovanja i ukomponirali ih u kršćanstvo kako bi prelazak nevjernika na kršćanstvo bio što lakši, bezbolniji i što je najvažnije – što masovniji.

A kada bi se tjeralo mak na konac, moglo bi se reći i da su Hrvati postojali i prije stoljeća sedmog, da su imali neke svoje stare običaje i da im je kršćanstvo ako ne silom nametnuto, onda bar da se radilo o novotariji koju su prihvatili od tamo nekih misionara koji su obilazili njihova poganska ognjišta nakon seobe. Hoću reći, novotarija, koliko god bila strana nekoj kulturi, ne mora nužno značiti da je i loša.

Moj savjet je da se ne treba previše opterećivati nebitnim stvarima. Iskreno, meni ta Noć vještica apsolutno ništa ne znači. A ako vi tražite bilo kakav, pa i najmanji, povod za dobrom zabavom, slobodno ju slavite i dobro se provedite. Siguran sam da će večeras po klubovima i kafićima, kao i svake godine, biti organizirano bezbroj partija na temu noći vještica. Nakon što se dobro izludirate, bez grižnje savjesti možete sutradan otići odati počast i zapaliti svijeću na grob onih kojih više nema.

No sve ovo zapravo je bio uvod i opravdanje za objavljivanje jedne fotografije na koju sam nabasao i tako se prestrašio da sam pomislio kako je idelana da i vas prigodno uplašim. Dakle, onima slabijeg srca ne preporučam nastavak čitanja posta. Samo ću reći da je u stilu ovog bloga (dirrrrty).



BU!



Priznajte da vam je vaš ticky-ticker skoro otkazao kada ste ugledali ovo čudovište.

Sada još imate taman malo vremena da pripremite neki kostim i onda navečer pravac neki noć vještica party. Ako su vam maskiranja u demone, vještice, duhove, ili nešto pitomije vile i vilenjake, nemaštovita, imam jedan prijedlog.

Ovaj zastrašujući kostim će zasigurno, ako ne prestrašiti do boli, onda bar privući svačiju pažnju. Zamislite samo da se s ovim pojavite u Globalu? Nisam nikada tamo bio, ali mogu pretpostaviti što bi se dogodilo.

Klikni za ostatak posta...

Savršena nedjelja

Danas je bio jedan od onih dana, ne od onih o kojima sam već pisao, nego od onih drugih.

Nisam ni nosom privirio iz stana. Dan je započeo s pomicanjem kazaljki za jedan sat unatrag, što sam ja naravno još noćas prije spavanja napravio. A išao sam kasno u krevet. Tamo negdje oko pola tri (u stvari je to bilo već pola četiri) ušuljao sam se u krevet pokraj mog kućnog ljubimca.

Probudio sam se u 10 sati po novom vremenu, odmoran, sretan i ugodno zašuškan u krevetu. Toliko mi je bilo ugodno da sam ostao tako ležati još neko vrijeme iako mi se više uopće nije spavalo. Moj dragi se već bio ustao. Zlobnici bi rekli da sam možda zato i bio tako dobre volje jer njega nije bilo u krevetu. Ej ljudi šalim se, što ste se uzrujali.

Kada sam se napokon izvukao iz kreveta i otišao obaviti prve jutarnje stvari (pišanje, umivanje), on je skužio da sam se ustao i pristavio mi kavu. Došavši u kuhinju dočekala me skuhana kava i moj uobičajeni doručak.

Doručak, kava, cigareta, časkanje, odluka o tome što ćemo praviti za ručak... “Ćemo” je malo teška riječ jer on uvijek kuha. Pitao me bih li se zadovoljio sa špagetima koji su ostali od jučer, na što sam ja odgovorio da bih.

Uzeo sam moju veliku šalicu za kavu i otišao do kompjutera. Morao sam nešto napraviti za sutra, a usput malo prosurfao i provjerio što rade ostali blogeri. I niste nešto posebno aktivni?

Kišica je počela lagano padati, a dan je bio onako baš tmuran, vlažan i maglovit. To me ni najmanje nije zasmetalo. Gledajući kroz prozor rijetke prolaznike, automobile i tramvaje baš sam se osjećao nekako zadovoljno u toplini našeg doma.

Onda je negdje oko pola dva došao on i najavio da će ručak biti gotov za pola sata. Taman koliko mi je trebalo da završim to što sam radio.

Za ručak nismo imali špagete. Skuhao je pravu juhu s domaćim rezancima (bukvalno domaćim, on ih je napravio), a od povrća iz juhe napravio je neki prilog. Uz kuhanu piletinu (ili je to bila kokošetina?) smo imali i krumpir pire i sos od paradajza. Bilo je savršeno. Obično uvijek nađem neku zamjerku njegovim jelima, ali ovaj puta sam samo stenjao od zadovoljstva. On se samo blaženo smijuljio. Očito mu je bilo drago što mi to sve toliko prija.

Jedini bed u cijelom danu je bio što sam ja morao oprati suđe. A bilo ga je... Duboki tanjuri, plitki tanjuri, mali tanjurići za meso (koje nisam iskoristio jer sam unaprijed znao da ću ih ja morati oprati pa sam sve zgurao na veliki tanjur), pet različitih rajngli i lonaca, o bešteku i čašama da i ne pričam.

Nakon što sam sve to oprao, natočio sam si čašu crnog vina (i dalje pijem Merlot) i pojeo pola zagrebačke kremšnite, pola mađarskog čupavca i pola parfe kocke od kestena što sam jučer kupio kod Vinceka. Sada me ovo podsjetilo da bi moglo biti pravo vrijeme za smlatiti ostatak tih kolača.

Poslije sam malo čitao neku knjigu o kojoj zasigurno neću ovdje pisati (nije važno), a još me čeka i neki tekst koji mi je preporučio kolega bloger. Ali to neću danas. Ima dana... Taman kada mi je dosadila knjiga, na Kanalu A su počeli Will i Grace, epizoda koju sam već nekoliko puta gledao, ali svejedno su me dodatno oraspoložili.

Sada se već spustila noć. I dalje je u meni osjećaj zadovoljstva i ispunjenosti, topline doma da budem sasvim patetičan. Opet ću si skuhati kavu i psihički se pripremiti na posao koji najviše mrzim: peglanje. Sutra imam važan dan na poslu i skužio sam da nemam ispeglanu niti jednu košulju, a trebao bih ostaviti neki dojam.

Nadam se da će se ova ugoda nastaviti i tijekom ostatka ove nedjelje. Za mene je ovo savršen dan. Točku na “i” bi stavio poziv na večernje piće od nekog od frendova. Da vidimo koliko sam uspješan u telepatiji.

Tako vam je to u životu jednog srednjovječnog pedera. I onda kada kažem da mi život nije uzbudljiv i da na blogu i nemam puno toga pisati o sebi, vi mi ne vjerujete. Zamislite da o ovakvim stvarima pišem svaki dan.

Svatko si treba urediti život onako kako mu najbolje odgovara. Zahvalan sam što sam od onih starih pedera koji imaju svoju kuću i svoje knjige, i svog partnera, a ne od onih koji jure 19-godišnjake po parkovima i klubovima.

Ponekad se osjećam kao onaj par pedera iz savršene serije Northern Exposure. Još samo kada bi i okolica bila sličnija Aljasci, a ne asfalt i tramvaji. Zapravo bih volio živjeti na nekom mirnom mjestu u prirodi. Jedino što je kod nas problem što su takva mjesta obično okružena likovima s vilama u rukama koji ne bi blagonaklono gledali na dva pedera koji žive zajedno.

Uživajte i vi u ostatku ove nedjelje. Nadam se da je i vama lijepo.

Klikni za ostatak posta...

Eddie de Oliveira: Lucky

Kada već nemam svoj (uzbudljivi) život, što mi preostaje nego živiti tuđi? Pa makar bio i izmišljen.

Dodatno me zagrcnulo što sam pročitao u knjizi čiju naslovnicu vidite s lijeve strane:

Posebno me zbunio broj "starijih gospodina" u Blissu*. Trećina gomile definitivno je imala preko četrdeset godina. Nemaju li oni svoju kuću? I svoje knjige? Ili ću i ja postati takav - ispran, naboran i očajan za jebačinom sa četrdeset i osam godina? Nadam se da neću.

* Naziv (pretpostavljam izmišljenog) gay cluba u Londonu.

Zagrc... Nemam još baš četrstosam, ali zato imam svoju kuću. I svoje knjige. Ali barem zbog očaja za jebačinom ne vrebam 19-i-nešto godišnjake po raznoraznim klubovima. Ali do četrstosam imam još dovoljno vremena postati takav. Za sada ću se držati samo svojih knjiga.

U koje li sam to godine došao? Znam da se kaže da ljudi u određenim godinama pomalo podjetine, ali nisam se nadao da će me to tako brzo snaći. Pročitao sam knjigu za tinejdžere, a možda i za one nešto malo starije. To se obično naziva «štivo za mladež». I što je najgore svidjela mi se. Već se vidim kako ću za koju godinu ponovno uživati u Šegrtu Hlapiću, a za još koju u Crvenkapici. Pa i nije to tako loše. Vežu me uz njih lijepe uspomene.

Čitajući ovu knjigu, nisam mogao ne pomisliti kako bi bilo lijepo da je ovakvih knjiga bilo i kada sam sam bio tinejdžer. Ovi današnji klinci možda nisu ni svjesni koliko znači imati lako dostupne informacije, ali i knjige poput ovih. Kada sam shvatio da nešto sa mnom “nije u redu”, da sam drugačiji od ostalih vršnjaka, a to je bilo vrlo rano, moji jedini izvori informacija bili su enciklopedija, riječnici i, nećete vjerovati, Liječnik u kući. Tamo sam pronašao kratka objašnjenja pojmova “homoseksualnost”, na svu sreću ne i osuđujuća, što mi je moram priznati malo pomoglo, jer eto nisam bio baš potpuna nakaza od ljudskog bića.

Naravno da se nikome nisam mogao povjeriti, nikome reći što me muči, od nikoga zatražiti bar malo utjehe. Prilično težak teret koje dijete pred pubertetom mora ponijeti na svojim leđima. Tješilo me je što je pisalo da je to često samo prolazna faza koja se zna javiti kod dječaka. Kako vidite iz ovog mog bloga, ta prolazna faza traje već nekoliko desetljeća i nema namjeru posustati.

Dugo vremena mi se činilo da sam potpuno sam, jedini takav, ako ne u cijelom svemiru, onda barem na sjevernoj zemljskoj polutki. Tada nije bilo ni govora da bi se u nekom filmu ili seriji mogao pojaviti neki homoseksualni lik ili da bi neka javna osoba, pa makar i u Americi, mogla javno obznaniti svoju seksualnu orijentaciju.

I onda su se počeli pojavljivati časopisi za mlade, poput "itd-a", gdje bi se stidljivo tu i tamo provukla kakva tema koja bi mi pomogla shvatiti kako možda ipak nisam jedini, kako to možda i nije tako rijetko i kako to možda i nije baš tako jako loše. Nešto kasnije došla je i Dinastija i prvi gay lik na našoj televiziji. A tu je bio i Boy George i njegov Culture Club koji nešto baš i nisu mogli biti osobiti uzori nama homoseksualnim pubertetlijama. Barem većini. Hoću reći, i nisam baš mogao pred svima reći da sam i ja peder kao Boy George, iako je Do You Really Want To Hurt Me još i danas jedna od meni najdražih pjesama.

Kako kod bilo, ništa mi od toga nije pomoglo. I dalje sam se osjećao izoliran, odvojen od svih ostalih oko mene. Iako sam u sebi znao da to što jesam nije ništa loše, da nije problem u meni nego u mojoj okolini, i dalje je u meni neprestalno bio taj strah od odbijanja okoline, mojih najboljih prijatelja, čak i od moje obitelji. Prema svima njima osjećao sam određenu distancu. Mislim da je to teško shvatiti bilo kome osim onima koji su prošli kroz isto. I što je najgore, taj strah, taj osjećaj distanciranja, izdvojenosti, možda i osamljenosti, kod mene je i dalje prisutan, iako sam, vjerujete mi, sasvim u miru s onime tko sam i što sam, čak dapače ne bih sada niti htio biti ništa drugačiji.

Dok ovo pišem, nisam zapravo siguran u kojoj su mjeri današnji klinci u puno boljem položaju. Nešto jesu, to je sigurno, ali taj strah je i dalje prisutan. I to ne samo u našoj sredini, nego i u tim nekim “razvijenijim” i “naprednijim” državama od naše. Izlazak iz ormara gotovo je jednako bolan bez obzira gdje se nalazili. Dokaz vam je i ova knjiga.

Kako se ne bih mučio opisivati sadržaj u nekoliko rečenica, jednostavno ću kopirati ono što piše na koricama:

Devetnaestogodišnji Sam, privlačni tinejdžer iz Londona, student i nogometaš, bori se sa svojim seksualnim identitetom jer ga privlače i dječaci i djevojke. Ne zna kako odrediti samoga sebe niti kamo pripada. Tada upoznaje Tobyja, još jednog dječaka kojemu se sviđaju i dječaci i djevojke. Da li im je suđeno da budu samo prijatelji, nešto više ili manje od prijatelja? I što bi se dogodilo kada bi se zaljubili u istu djevojku? Vodeći nas kroz svoja sjećanja, Sam nam u detalje opisuje događaje koji su se zbili u ljeto nakon prve godine fakulteta. Spoznaja da ga privlače oba spola brine ga iz razloga što ne zna kako će je prihvatiti njegovi prijatelji i sportske kolege. Najdraže mjesto Samovog preispitivanja je WC, gdje satima može analizirati svoje osjećaje.

To je donekle točan opis onoga što se zaista nalazi u knjizi. I dok bi kod Tobyja donekle i mogao prihvatiti da mu se sviđaju i dječaci i djevojčice, kod glavnog lika Sama to nikako ne mogu progutati. I dok se on u knjizi zaista koleba i muči pitanjima je li homoseksualac, biseksualac, triseksualac, omniseksualac, multiseksualac, nehetero ili nešto sedmo (čak je, poput mene, potražio odgovor u rječniku) i zaključuje da on nije ništa od toga. No sva njegova razmišljanja i postupci u knjizi zapravo govore da je on čisti homoseksualac, ali to jednostavno ne može prihvatiti. Čini mi se da se samo tješi mišlju kako ga privlače i djevojke jer time ipak ostaje donekle normalan. On to neće shvatiti do kraja romana, a čini mi se ni sam autor knjige. Jedina dva mjesta u cijeloj 230 stranica dugoj knjizi koja bi mogla upućivati da je on možda biseksualac je usputno spominjanje kratke avanture sa nekom djevojkom u Grčkoj i scena poljupca s Tobijevom djevojkom Lucy. O tome da bi on mogao biti zaljubljen u nju nema uopće govora, pa niti najmanjih naznaka, isto kao niti da razmišlja o djevojkama na imalo sličan način kako to čine ostali njegovi vršnjaci. Sve njegove preokupacije u emocionalnom, romantičnom, fizičkom ili seksualnom smislu su isključivo o drugim dječacima. Razumijem nove trendove o neetikiranju, kako svatko ima slobodu za sebe odlučiti što je i tko je, ali da li to znači da je potrebno i samozavaravati se?

Možda to ponešto govori i o samom autoru de Olivieri kojemu je bilo samo 25 godina kada je napisao ovu knjigu. Razumijem njegovu želju pokazati nam kako život nije puko etiketiranje i kako ljubav nije jednostavno definirati, ali zapravo od nekoga tko ima 25 godina moglo bi se očekivati malo više iskrenosti.

No to je ujedno moja jedina zamjerka ovoj knjizi. I ne radi se o nekoj velikoj zamjerci. Glavni lik je vrlo simpatičan, knjiga je vedra i ugodne atmosfere, pitko, lijepo i zanimljivo je napisana, lako se čita, pisana baš onako kako pretpostavljam da bi se moglo svidjeti mlađem čitatelju.

Vjerujem da se svaki homoseksualac bez obzira na godine može pronaći u nekim djelovima ove knjige. Situacije u kojima se likovi nalaze vrlo su realne i sigurno ste se i vi ponekad našli u nekoj od njih. Znam za sebe da ja jesam. Svakome od nas itekako su dobro poznati svi strahovi, brige i sukobi koje glavni lik zbog svoje seksualnosti doživljava sam sa sobom u vlastitoj glavi, ali i sa okolinom.

Rekao bih da se radi se o vrlo pozitivnoj knjizi o prihvaćanju s kojom se može identificirati svatko tko ima sumnje ili strahove vezano uz vlastitu seksualnost, a ne samo tinejdžeri. No ipak slažem se da bi knjiga posebno mogla biti zanimljiva tinejdžerima i onima koji su zakoračili u dvadesete godine.

Palac gore i moja preporuka za čitanje. Cijena: 85kn.

Kako običavam uvijek napisati i par riječi o autoru, evo za kraj nekoliko crtica o njemu.

Eddie de Oliveira rodio se u predgrađu Londona 1979. godine kao sin Argentinke talijanskog podrijetla i oca Brazilca škotskih korijena. Duhovita mi je bila opaska na koricama knjige o samom autoru:

Ovo aristokratsko nogometno nasljeđe omogućilo mu je da proslavi ukupno 10 pobjeda na Svjetskim prvenstvima (od toga niti jedno škotsko).

Piše knjige, kratke priče, kazališne komade i scenarije, a također se bavi i novinarstvom. Trenutno živi na potezu između Londona i Stockholma. Posjetite njegov simpatični web site: http://deoliveira.co.uk

Zanimljivo je da je prvo napisao kazališnu predstavu Lucky, a tek nakon nekoliko godina i samu knjigu. Predstavu je 2001. godine sam režirao i odglumio glavnu ulogu Sama na festivalu u Edinburghu gdje je predstava doživjela uspjeh, a iste godine bila je među finalistima nagrade Amnesty International Freedom of Expression Award. Knjiga je objavljena 2004. godine, a kod nas 2005. godine.

Klikni za ostatak posta...

Budite pametni

Prenosim u cijelosti članak iz Jutarnjeg lista. Nije sada uopće bitno je li to jo još jedan primjer u nizu “eto vidite kakvi su pederi”, a da se paralelno ne daje i postotak heteroseksulanih osoba sa spolnim bolestima (možda smo postali previše osjetljivi). Možda je tendeciozan naslov članka u kojemu se kaže da spolnu bolest ima trećina testiranih homoseksualca (4,5 posto pozitivno na HIV, 10,6 na sifilis, 13,2 na gonoreju), jer ako ćemo tjerati mak na konac možda su neki među njima bili pozitivni na više od jedne bolesti. Svakako je tendeciozna fotografija koju su objavili uz članak ("Transrodno je zgodno", pa kao da su htjeli reći: kako svi možete vidjeti iz članka to u stvari nije tako).

To sve zapravo nije bitno. Bitni ste vi i vaše zdravlje. I vaš život.

Očito su prošla vremena kada smo bili jedna od rijetih oaza gdje spolne bolesti (posebno infekcija HIV-om) još nisu uzele tolikog maha.



ZAGREB - Razina zaraženosti HIV-om među populacijom spolno aktivnih mlađih homoseksualnih muškaraca na području grada Zagreba doseže razinu epidemije u zemljama zapadne Europe, pokazalo je prvo sustavno istraživanje o spolno prenosivim bolestima među homoseksualcima, koje je na području hrvatske metropole provođeno krajem prošle godine.

Od 360 testiranih muškaraca, njih 4,5 posto bilo je zaraženo HIV-om, a 10,6 posto ispitanika bilo je pozitivno na sifilis. Posebnost ovog istraživanja, osim rezultata, bio je i način provođenja jer je prvi put na području Hrvatske upotrijebljena tzv. RDS metoda (respondent-driven sampling) koja se upotrebljava u populacijskim istraživanjima HIV-a u Sjevernoj i Južnoj Americi, Aziji i Africi.

- Kako bismo počeli istraživanje, najprije smo identificirali početnih deset ispitanika, a svakome od njih podijelili smo tri kupona. Nakon što bi obavili testiranje, njihova je zadaća bila da kupone dalje podijele pripadnicima MSM zajednice (muškarcima koji imaju spolne odnose s muškarcima) i time ih pozovu da se i oni testiraju.

Tijekom tri i pol mjeseca testirali smo ukupno 360 muškaraca, a dobiveni rezultat, zahvaljujući ovoj metodi, u dobroj mjeri odgovara stvarnoj slici pojave spolno prenosivih bolesti među tom skupinom - objasnila je liječnica Ivana Božičević koja je provodila istraživanje zajedno s prof. dr. sc. Josipom Begovcem i drugim kolegama iz Klinike za zarazne bolesti, udruge HUHIV i Iskorak.

Prema rezultatima, gonoreja je identificirana kod 13,2 posto muškaraca, a kako pokazuju dosadašnja istraživanja, te su infekcije u većini slučajeva bez simptoma.

- Bitno je napomenuti da se sifilis, gonoreja i ostale spolno prenosive bolesti mogu prenijeti i oralnim spolnim odnosom - napomenula je Ivana Božičević. Dodala je kako Hrvatska ima šansu da se epidemija HIV-a održi na niskoj razini, a to se može postići povećanim testiranjem osoba koje su izložene riziku, testiranjem na spolno prenosive bolesti, upotrebom kondoma i smanjenjem broja partnera.

Također treba ukloniti barijere u našem zdravstvenom sustavu, koje obeshrabruju populaciju MSM da traži pomoć. Istraživanje su proveli Škola narodnog zdravlja “Andrija Štampar”, Medicinski fakultet u Zagrebu, Klinika za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević” te udruge Iskorak i HUHIV, a sredstvima Globalnog fonda financirali su ga Ministarstvo zdravstvo i socijalne skrbi te UNDP.

MSM čini 42 posto svih HIV pozitivnih

MSM populacija čini 42 posto ukupnog broja HIV pozitivnih osoba u Hrvatskoj, što znači da oni nose najveći teret HIV infekcije. - Bitno je upozoriti muškarce kako bi bilo dobro da znaju HIV status svog partnera. Nadamo se da ćemo ovakvo istraživanje moći za godinu dana ponoviti kako bismo usporedili rezultate - napomenula je Ivana Božičević.

Klikni za ostatak posta...