Alan Hollinghurst: Večernja zvijezda

Prošlo je i to, praznici su gotovi, a ja sam po dobrom starom običaju pospajao sve što se dalo pospojiti. Uspio sam čak na trenutak maknuti i dupe iz grada, ali uglavnom sam bio doma s mojim kućnim ljubimcem i bilo nam je super, barem meni. Ovo su mi bili jedni od najljepših praznika. Nema mi ništa ljepše nego uživati u toplini našeg malog doma i našim sitnim znacima pažnje. Nisam ništa pametno radio, nije da nisam imao što, nego sam svjesno zanemario sve moje obaveze i sve lagano odgodio za idući tjedan. Još nekoliko dana uživanja, pa onda tko preživi.

Nakon užurbanih tjedana prije Božića, kada sam i vikendima bio zatrpan obavezama, baš sam se zaželio pravog odmora radeći apsolutno ništa. I to sam i napravio. Čak sam se zaželio i malo odmora od Interneta. Nisam mislio da će mi uspjeti. Uživao sam u kuhinji kojom me mazio kućni ljubimac, pogledao hrpu filmova, pročitao jednu debelu i jednu malo manje debelu knjigu i naspavao se kao rijetko kada. I kada sam već tužno pomislio da će mi praznici proći bez jednog od meni najdražih filmova «Beskrajan dan», uskočio je HBO i emitirao ga ovaj ponedjeljak. Spas u zadnji tren. Gledajući film, nekoliko puta su mi i oči zasuzile. Postao sam pravi pekmez, možda to ide s godinama... suzna inkotinencija. Dobro dok je samo suzna...

U jednom ranijem postu, zaprijetio sam se da ću možda jednog dana još nešto pročitati od Alana Hollinghursta. On je sada kao in, možda trenutno i najcjenjeniji gay pisac. Njegovu knjigu Linija ljepota, koja mene nije oduševila, redovito uvrštavaju međo 10 najboljih gay romana svih vremena. Ali kako ja ionako nisam nikakvo mjerilo, vjerujte drugima, pametnijima, a ne meni.

Uzeo sam u ruke još jednu Hollinghurstovu knjigu iz dva razloga. Prvi je taj što nisam olako htio prihvatiti poraz, jer kako je moguće da se meni, tako profinjenom, i nadasve kulturnom gay intelektualcu nije osobito dojmila knjiga (Linija ljepote) koja je doživjela hvalospjeve? Vjerojatno to dovoljno govori o mojoj (samoproglašenoj i potpuno neutemeljenoj) profinjenosti, kulturi i intelektu. Kako rekoh, nisam htio prihvatiti poraz i odlučio sam ponovno staviti na kušnju svu tu moju silnu profinjenost, kulturu i intelekt. Drugi razlog je vrlo banalan: Večernja zvijezda je nedavno objavljena kod nas, a to baš i nije česta pojava s gay knjigama. Bez obzira na sve, uvijek mi je ljepše čitati na hrvatskom nego na engleskom jeziku, a pogotovo kada je u pitanju štivo poput Hollingurstovog, kod kojeg sam siguran da bih imao priličnih problema na engleskom jeziku.

Večernja zvijezda prvi put je objavljena 1994. godine, a Profil ju je kod nas objavio prije koji mjesec. Valjda su bili ponukani velikim uspjehom Linije ljepote i nagradom Booker koju je Hollinghurst dobio za nju. Večernja zvijezda je druga Hollingurstova knjiga i kažu da je zapravo dio kvadriologije o gay životu 80-tih godina. Iako mislim da u knjizi spominje na jednom mjestu kako se radnja odvija 1987. godine, tijekom čitanja nikako se nisam uspijevao oteti dojmu da se radnja zapravo odvija u 50-tim ili 60-tim godinama, a na trenutke čak i prije Drugog svjetskog rata, pa i puno ranije.

Pretpostavljam da je uzrok mom pogrešnom dojmu o vremenu u kojem se odvija radnja zapravo samo mjesto radnje, a to je uspavani i u prošlost utonjeni flamanski gradić u Belgiji, koji manje-više živi na staroj slavi iz prošlih stoljeća. U njega dolazi 33-godišnji engleski pisac Edward, kako bi davao privatne sate engleskog jezika dvojci srednjoškolaca iz boljestojećih obitelji. U jednog od njih, 17-togodišnjeg Luca, Edward se zaljubljuje i Luc mu postaje opsesija. Malo, onako, kontroverzna tema? Matori učitelj i učenik tinejdžer, i još k tome pederluk? Siguran sam da bi se mnogi križali i lijevom rukom, te bi im to bio još jedan u nizu dokaza da su pederi zapravo čudovišta. To što se takve stvari svakodnevno događaju među heteroseksualcima i što je takvih tema puna heteroskesualna literatura, to im valjda ne bi bilo uopće važno.





U knjizi značajno mjesto zauzima lik i djelo slikara Orsta, s kojim su neki od glavnih likova na određeni način povezani. Kako nisam poznavatelj umjetnosti, to što nikada nisam čuo za njega, nije me ispočetka smetalo. Ali kako mi je jedno od najdražih slikarstva uopće ono flamansko i nizozemsko, nisam imao mira dok nisam proguglao tog Orsta i ostao pomalo razočaran kada sam saznao da se radi o izmišljenom slikaru. Ali ujedno sam i zahvalan Hollinghurstu što sam zbog njegove knjige ponovno obrisao prašinu s umjetničkih enciklopedija i prisjetio se starih majstora flamanskog i nizozemskog slikarstva, a posebno onih iz 15., 16. i 17. stoljeća. Volim taj realizam i detaljizam, neki kažu čak i naivu, starih flamanskih majstora, volim tu strogoću sjevernih, s jedne strane tamnih i uznemirujućih, a s druge umirujućih i spokojnih građanskih interijera i njihovih mističnih likova, koji kao da savršeno ocrtavaju zatvorenost i suzdržanost, ali i bogatsvo, red, rad i disciplinu protestantskih sjevernih društava. Kao što imam neki čudan osjećaj da sam u jednom od prošlih života bio debele crnkinja na američkom jugu, tako imam sličan osjećaj da sam bio i neki bogati, strogi ali i pravični, trgovac, pater familias, negdje u nekom Antwerpenu, Bruggeu, Gentu, Rotterdamu ili negdje u njihovoj blizini. Svaka čast Rembrandtu i Rubensu, a iako nisu iz tih krajeva, volim ja i njemaca Dürera, pa također i španjolce Goyu i Velazqueza, a kada sam kod starih majstora, ma volim ja i talijane, tko ih ne bi volio tako vruće i perverzne, ali ako me netko baš zaista bude htio obradovati, skromno izjavljujem da bih se najviše veselio kakvoj lijepoj slici jednog Jan Vermeera ili van Eycka. I baš me često atmosfera ovog romana podsjetila na njihova remek djela.





Uspoređujući Liniju ljepote i Večernju zvijezdu, ova potonja je puno pederskija, što je svakako plus. Pederluk je zapravo okosnica cijele knjige. Pretpostavljam da mi se zato i više svidjela, barem u početku. Sigurno je to razlog, a ne činjenica da sam u međuvremenu dodatno sazrio za štivo tipa Hollinghurst. Nije to neko posebno zahtjevno štivo, više je to onako, štivo za literarne sladokusce koji uživaju u slikovitim i beskrajno dugačkim i besmislenim opisima, kako okoliša, tako i tijeka misli glavnog lika, za sve one koji uživaju u prizorima kada jedan lik postavi pitanje, te prije nego na njega dobije odgovor, na pola stranice promatra skrivene znakove i mimiku na licu sugovornika. Ponekad mi sve to zapravo izgleda na silu, kao da se autor silom trudi biti strašno originalno deskriptivan, kembridžijanski, strašno savršeno književan.

Bilo je to raskošno čudovište koje je zračilo lijenom samopouzdanošću pravog majstora, prokrvljenom mekoćom i sjajnim rumenilom koje je upućivalo na čudesnu sposobnost izduživanja i nadimanja: zapravo mu je cijelo genitalno područje bile nešto najzanosnije što sam ikada vidio.

Ovo je opis kurca jednog od likova. To je opis za koji se dobivaju ugledne književne nagrade. Pretpostavljam da nisu svi prostaci kao ja. Ali da budem pravedan ima i nešto uzbudljivijih opisa, dapače, mislim da sam čak u nekoliko navrata osjetio da mi se nešto pomaklo u gaćama.

Ali nemojte me krivo shvatiti, zapravo sam uživao u Večernjoj zvijezdi, kao što sam uživao i u Liniji ljepote i iskreno se nadam da je to zaista istina, a ne nešto u što samoga sebe želim na silu uvjeriti. Unatoč tomu što sam čitajući obje knjige povremeno gubio koncentraciju, pa bih u nekim trenucima shvatio da sam sa potpunim nerazumijevanjem, gotovo mehanički, pročitao pojedini pasus, obično kakav dosadan opis, te bih se ipak prisilio vratiti nazad kako bih ga ponovno pročitao. Ali isto tako moram reći da sam često zapravo ostao očaran pojedinim rečenicama ili lijepim usporedbama. Čak sam se uživio u lik glavnog junaka, iako za mene 17-ogodišnjak nikako ne bi mogao postati predmetom opsesije. Prije bi to mogao biti kakav rasan 33-godišnjak.

Ono što mi se svidjelo je da sam ovaj puta uspio uspostaviti kontakt s piscem, mislim na neku onu povezanost s osobom čiji tekst čitate, a što mi je nedostajalo kod Linije ljepote. Alan mi se učinio simpatičnim, pa čak i osobom s kojom bih volio biti prijatelj. Osjetio sam neku smirenost i dobrotu, ali i uzbudljivost, koja se prenosi i u njegove romane. Barem se to meni tako učinilo, ali kako se nikada nisam smatrao dobrim procjeniteljom karaktera, nemojte me uzimati za riječ. A možda i znam procijeniti nečiji karakter, tko će ga znati…

Knjiga ima 500 stranica. Idealna količina za dugačke praznike, iako bih bio puno zadovoljniji da ih ima recimo 400 (500 minus dosadni opisi). Pročitao sam ju relativno brzo i nisam niti jednom zaspao usred pasusa. Valjda i to nešto govori što zapravo mislim o knjizi. Iskreno se nadam da knjigu nisam brzo čitao samo zato što sam silno htio doći do trenutka kada će Edward konačno zabiti kurac u Lucov šupak. Ne kažem da mu je na kraju (ili u sredini ili na početku knjige) uspio zabiti, ne želim vam pokvariti čitanje.

Svejedno, mislim da mi sada treba mali odmor od čitanja.

p.s.
Baš se našao netko tko će prigovarati zbog dužine ili dosadnosti nečijeg teksta.