Alan Hollinghurst: Linija ljepote

Mislim, šta ja znam, roman je dobio neku uglednu nagradu Booker za 2004. godinu i to kao prvi gay roman uopće. Provjerio sam na internetu i stvarno se radi o uglednoj nagradi duge tradicije.

Mislim, ono, pretpostavljam da tako napisani romani i inače dobijaju ugledne nagrade? U svakom slučaju ohrabrujuće je da gay knjige i gay pisci dobivaju velike mainstream nagrade.

Mislim, zaista, ono, roman nije loš. Fakat. Ali da je baš za tamo neku uglednu nagradu? Mislim, ono… i filmovi koji dobiju Oscara obično nisu nešto pretjerano zanimljivi? Možda malo prenapuhani? Možda je i ova knjiga takva, malo prenapuhana? Prenapuhana, šta ja znam, možda jedno 100-tinjak stranica? Možda malo ipak seruckam. Ustvari nisam se uopće dosađivao čitajući knjigu i nisam mislio da je preko 400 stranica previše. Ali ono… šta ja znam… Nešto mi nedostaje.

Glavni junak je Nick, derpe iz srednje britanske klase, koji se nakon završetka studiranja na Oxfordu useljava u kuću obitelji svog bogatog prijatelja s faksa u kojeg je potajno zaljubljen i čiji je otac zastupnik u engleskom parlamentu. Iako ga tamo prihvaćaju srdačno i gotovo kao člana obitelji, zapravo se nikada ne prestaju prema njemu odnositi pomalo snobovski i podcjenjivački. On je i sam toga svjestan, ali to ga ne spriječava ostati kod njih punih četiri godine, možda upravo zbog toga što je i sam pomalo snob i podcjenjivački gleda na druge ljude. Ili je to samo zbog toga što je Englez? Znam da bih trebao biti pametniji i ne bih trebao generalizirati stvari, pogotovo ja, koji živim u svijetu punom generalizacija i predrasuda o homoseksualcima.

Istovremeno se Nick pokušava snaći s vlastitom homoseksualnosti, doživljava prva gay seksualna iskustva, šmrče kokain kojeg mu nabavlja bogati ljubavnik libanonac i sve to u vrijeme pojave AIDS-a, vladavine čelične Lady i cvjetanja dekadencije u pravom smislu riječi.

Mislim ono, fakat nije loša knjiga. Onako, lagano se čita, bez žurbe, na trenutke vam je pomalo dosadno, na trenutke malo zanimljivije (barem onda kada je riječ o pederluku), i tak, prođe vam vrijeme… Na trenutke je knjiga čak i vrlo seksi, ima savršeno napisan kraj, a daje i uvid u neka prošla vremena, kad su neki od nas još bili poprilično mladi.

Fakat, mislim ono, nije mi žao što sam ju pročitao. Kažu da je to četvrti dio Hollinghurstove kvadrologije o gay kulturi 80-tih godina. Pročitao bih i prve tri. I hoću. Jednog dana. Možda.

Alan Hollinghurst rođen je 1954. u Gloucestershireu. Studirao je, a potom predavao engleski jezik na Oksfordskom sveučilištu. Mislim ono, to se i vidi u knjizi. Dobio je hrpu kojekakvih nagrada.

I što da još kažem? Mislim ono, nisam oduševljen, ali ipak preporučam knjigu. Imate ovdje i kritiku sa Radija 101, pa pročitajte što kažu pametniji od mene.

Ja više volim jednostavnije knjige. Ne moraju imati nikakve nagrade. I ja sam jednostavan. Evo opet čitam Augustena Burroughsa. E to mi se sviđa. Inače, čitajući Liniju ljepote sjetio sam se i Running with Scissors, jer se u obje knjige radi o autsajderu koji živi s nečijom tuđom obitelji što možda samo još više pojačava njegov osjećaj autsajderstva. I obadvojica prijateljuju s «udomiteljeim» kćerima. Ali Borroughsov stil je do jaja. Životan, svjež, brz, ljudski. Hollinghurstov stil je više onako, šta ja znam, za ozbiljne književne nagrade s tradicijom?

Mislim, ono… Nemojte meni vjerovati, iskreno vam kažem, vjerujte drugima kada kažu da se ovdje radi o remek djelu. Čak i moje jednostavno ja može shvatiti da se ovdje radi o remek djelu gay literature. Ali, što bi rekli englezi, knjiga nije baš u potpunosti my cup of tea. Nije mi sasvim sjela. Vjerujem da ste vi ipak bolji (i pametniji) od mene i da ćete zaista uživati. I ja sam zapravo uživao, dobro, možda ne baš «zaista» uživao, više nešto kao samo «obično» uživao. Kao kad vam se pije čaj a nemate vrećicu vašeg omiljenog, pa si umjesto njega napravite onaj od šipka.

Pa vi sad vidite. Mislim ono, fakat, ali zaista… nije loša knjiga! Dapače! Obavezna literatura za svakog homoseksualca i gay friendly heteroseksualca. Pogotovo ako ste knjiški sladokusac, izbirljivac i volite savršeno uglancani, ali ne i pretenciozan, stil simpatičnog gay profesora engleskog jezika s Oxforda.

Ali fakat, knjiga je dobra. Možda uspijem i samog sebe u to uvjeriti. I ja želim biti profinjeni sladokusac. I ja želim da mi se sviđaju knjige koje dobivaju nagrade! I ja želim pušiti cigare, a ne Ronhill. Ma zajebavam se… Knjiga je fakat dobra. Mislim, ono… Zaista ne serem.