Već sam nekoliko puta spomenuo moje mišljenje kako homoseksualci trebaju biti dvostruko osjetljiviji na tuđu nesreću, nepravdu ili bilo koji oblik diskriminacije. Barem se to tako meni čini. Naravno da bi takva osjetljivost trebala biti u opisu posla svakog ljudskog bića, ali to nažalost nije tako. Pa čak i oni koji su uvjereni u svoje visoke moralne norme, ponekad me zapanjuju svojim izjavama. Više puta sam čuo kako ljudi za nekoga s fizičkom manom kažu da je Bog s razlogom nekoga označio. To mi je jedna od najstrašnijih izjava koje sam ikada čuo, a nažalost imao sam ju prilike više puta čuti u svojoj neposrednoj okolini.
Ljudi jednostavno ne razmišljaju, ali nisu oni krivi. Država ih ne educira, boje se, medijima je isključivo profit u prvom planu, kapitalizmu je jedino novac važan. Nažalost živimo u društvu „tko jači taj tlači“, a dokaz za to su nam svakodnevne vijesti. Agresija, brutalnost, mačizam, drskost, to je danas na cijeni, barem u ovom podneblju.
Tko imalo odskače od prosjeka je odmah osuđen bez ikakvog pokušaja razumijevanja. Ljudi jednostavno nemaju naviku pokušati se staviti u tuđu kožu, pokušati malo promišljati kako je živjeti drugačijima, nesretnijima, manje sposobnima. Ne, lakše je odmah osuditi, okrenuti glavu, zatvoriti oči. Homoseksualci dobro znaju kako je to biti diskriminiran i kako je to živjeti u strahu, i umjesto da nam to bude lekcija često i mi sami olako osuđujemo i podsmjehujemo se drugima.
Danas (3. prosinac) se pod motom Dostojanstvo i pravda za sve obilježava UN-ov Međunarodni dan osoba s invaliditetom. Uvijek sam smatrao da su homoseksualci i hendikepirani u vrlo sličnom položaju, iako nikako ne bih htio uspoređivati naše probleme. Kako većini ljudi nije jasno što to zapravo znači biti homoseksualac i kako je živjeti s time u ovakvom društvu, tako im jednako nije jasno ni kako je to biti hendikepiran i kako je živjeti s time u istom tom društvu. I prema nama i prema njima ljudi imaju predrasude i društvo nas diskriminira. Prema najnovijim podacima, u Hrvatskoj je evidentirano oko 460.000 osoba s različitim stupnjevima invaliditeta, što je oko deset posto cjelokupnog stanovništva. Čak smo i po udjelu u stanovništvu tu negdje. Dobro, nećemo sada cjepidlačiti, možda sam i podcijenio naš postotak, barem ako je sudeći po Trenutku istine na osnovu kojeg se može zaključiti da bi gotovo svaki muškarac u Hrvatskoj spavao s drugim muškarcem, bilo da su u pitanju novci, napredak u karijeri ili čisto zadovoljstvo, manje je bitno. Bitno je da bi to napravili i pri tome baš uživali, iako samo u radnoj ulozi tako da od “spavanja” u izrazu biste li “spavali s muškarcem” onome u trpnoj ulozi i ne bi baš puno ostalo. Nisam to ja izmislio, tako pričaju ljudi na televiziji.
Gledajući moto ovogodišnjeg međunarodnog dana osoba s invaliditetom, Dostojanstvo i pravda za sve, ne bi li se pod njime mogli i homoseksualci prepoznati? Ne bi li se zapravo mogli svi ljudi u tome prepoznati? Iako je za osobe s invaliditetom potrebna određena pozitivna diskriminacija, ako pogledate UN-ovu Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom, letimičnim pogledom možete vidjeti da se tu većinom ne radi o nikakvim posebnim pravima. U toj konvenciji bi se izraz „osoba s invaliditetom“ vrlo lako mogao zamijeniti i s „homoseksualac” ili „žena“ ili „muškarac“ ili „osoba smeđe kose s pet prstiju na ruci“, jer tu se ne radi o ničemu drugome do osnovnim pravima svih ljudi. Ali naše društvo je takvo, ono što se podrazumijeva za osobu smeđe kose s pet prstiju na svakoj ruci, to nažalost ne vrijedi za osobu s invaliditetom ili za homoseksualca.
I onda se ljudi pitaju što mi u stvari želimo? Kakva to posebna prava tražimo? Zar je tako teško shvatiti da ne tražimo nikakva posebna prava nego samo ona prava koja su dana i drugima. Da malo banaliziram, želim samo da, ako se razbolim, moj partner s kojim živim u 11-ogodišnjoj monogamnoj vezi, koja se u suštini u ničemu ne razlikuje od veze između žene i muškarca, može uzeti nekoliko sati slobodnog na poslu i odvesti me u bolnicu, bez potrebe da laže kako mi je rođak iz sedmog koljena. Ili da, dok ja ležim bolestan kod kuće, može umjesto mene podići recept ili uputnicu za liječnika specijalista. Ili da se, nakon moje smrti, ne mora klati oko nasljedstva s rođacima iz 18 koljena koje nikada u životu nisam vidio? Zašto bi to nama bilo uskraćeno?
Ponekad sam pesimist. Zar možemo očekivati da će u društvu u kojemu se ubija zbog mjesta za parkiranje, zbog krivog nogometnog kluba, zbog krive boje kože, nacionalnosti, vjere ili nečije dužine kose, netko uopće imati razumijevanja za naše probleme? Mislim da ipak možemo, mislim da ipak ima nade, možda čak i za nas, ali svakako za one homoseksualce koji tek dolaze. I zato se iskreno divim svim tim hrabrim ljudima iz kojekakvih udruga za prava homoseksualaca što zbog svih nas stavljaju na kocku vlastitu sigurnost i vlastiti život.
Ovo je trebao biti post o osobama s invaliditetom, a pretvorio se u jadikovku o nama pederima, kakvih sam uostalom ovdje održao već prilično. A možda smo i mi zapravo hendikepirani, možda smo i mi invalidi? Kako se netko rodio bez vida, tako se netko drugi rodio bez želje za seksom ili emocionalnim povezivanjem sa suprotnim spolom. Kako slijepac ima poteškoća sa kretanjem i snalaženjem u prostoru, a time i sa snalaženjem u životu i ostvarivanjem osnovnih ljudskih prava, tako i pederi i lezbe imaju poteškoća s ostvarivanjem nekih osnovnih ljudskih prava samo zato što ih ne privlači suprotni spol. Ja se definitivno osjećam hendikepiranim.
Sa UN-ove stranice:
Što su ljudska prava osoba s invaliditetom?
Svi članovi društva imaju jednaka ljudska prava – ona uključuju civilna, kulturna, gospodarska, politička i društvena prava. Primjeri tih prava su:
- pravo na jednakost pred zakonom bez diskriminacije
- pravo na život, slobodu i sigurnost
- pravo na zaštitu od ugnjetavanja i mučenja
- pravo na zaštitu od iskorištavanja, nasilja i zlostavljanja
- pravo na sloboda kretanja i nacionalnosti
- pravo na život u zajednici
- pravo na izražavanje i mišljenje
- pravo na privatnost
- pravo na dom i obitelj
- pravo na obrazovanje
- pravo na zdravstvenu zaštitu
- pravo na rad
- pravo na odgovarajući životni standard
- pravo na sudjelovanje u političkom i javnom životu
- pravo na sudjelovanje u kulturnom životu
Ovo su neka od osnovnih prava svih ljudi. U našem društvu, koliko od njih može ostvariti homoseksualac koji se ne srami onoga što jest i koji ne živi skriven u mišjoj rupi, onaj koji nije slobodan samo unutar svoja četiri zida? Ako ništa drugo, barem je sigurno da može sudjelovati u kulturnom životu do mile volje.
A koliko od istih tih prava mogu u potpunosti ostvariti hendikepirani? Ako ništa drugo, sigurno je da se mogu zatvoriti u svoja četiri zida i uživati u svojoj privatnosti koliko žele.
A koliko od ovih prava mogu ostvariti i ti, tzv. normalni ljudi? Recimo crnci u Ruandi? Ah pardon, ni oni vjerojatno nisu normalni. Tko je uopće vidio normalnog crnca?
Svi različiti, svi jednaki.
Povrijeđeni osjećaji kao krinka za fašizam
Prije 3 sata
