Augusten Burroughs: Dry

29 travnja 2008

Ovo će se izgleda pretvoriti u Oprah Book Club. Ali neću si laskati i neću vas puno gnjaviti. Naime, opet sam nešto pročitao (surprise!). Znam da ne treba s ničim pretjerivati, ali kada je TV program tako dosadan. Moram si naći neku zanimaciju.

Radi se o još jednoj knjizi Augustena Burroughsa, ponovno na engleskom. «Dry» je svojevrsni nastavak «Running with Scissors» ili što se zbilo s Augustenom nakon nekih desetak godina.

Iako ima uspješnu karijeru u marketinškoj agenciji u New Yorku, iako zarađuje popriličnu sumu (kako bi to Ameri rekli, 6-eroznamenkasta cifra), Augustenov život je totalni kaos. Postao je notorni alkoholičar čiji je stan doslovno zatrpan praznim flašama whiskya, te ga tvrtka prislili da ode na kliniku za odvikavanje. Ili to, ili – otkaz. Prvi Augustenov instinkt je They try to make me go to rehab I said no, no, no…, pa čak i kada se tamo nađe, ispočetka na sve gleda s podsmijehom.

To vam je samo početak knjige. I opet bi se iz kratkog sadržaja moglo zaključiti da se radi o depresivnoj knjizi, ali opet, knjiga je sve samo ne depresivna.

Knjiga je say –EF, say-I, say-EN, say-OU, say-EM, say-I, say-EN, say-EJ, say-EL, say-EN say-EJ: fenomelna. Opet je tu njegov neodoljiv urnebesan humor, vrckavost, cinizam i ironija. Opet ju tu njegov stil, brz i životan, bez puno petljanja, bez opisivanja zalazaka sunca na tri stranice, lako čitljiv. Meni se to rijetko događa čitajući knjige ili gledajući televiziju, ali nekoliko puta sam se zaista glasno grohotom nasmijao. Pa čak i na javnom mjestu gdje su me ljudi zbunjeno gledali..

Ali daleko od toga da je knjiga bez osjećaja. Ispod debelih slojeva humora, krije se ipak dirljiva i tužna priča puna emocija, ne samo o alkoholizmu, nego o bilo kojoj ovisnosti. Čak mi se čini da je knjiga nešto ipak ozbiljnija od «Running with Scissors», za dlaku profinjenija i osjećajnija i za dlaku s istančajnijim humorom. U to ime, upravo otvorih flašu pive.

Mislim da sam si konačno našao omiljenog pisca. Konačno ću i ja na mojim gay on-line profilima moći popuniti rubriku: omiljeni pisac. Zaista sam ponovno doživio neku dublju povezanost s piscem knjige. Dirnuo me. Izazvao je buru emocija u meni. I to je uvijek ono što za mene čini zaista dobru knjigu.

Možda zbog toga što je Augusten možda jednako jednostavan i plitak kao što sam to možda i ja? Možda i zato što je on toga i sam svjestan, kao što mislim da sam možda i ja toga sam svjestan? A možda si ja to samo laskam.

Pa čak mu i u samoj knjizi jedan lik kaže:

«Ti me jednostavno užasavaš. Dubina tvoje plitkosti je šokantna.»
Često to pomislim za samoga sebe.

I zato ga volim. Što ne filozofira, što je samokritičan, što je iskren, što je cinik i ironičan, kao i ja (minus iskren). Znam da neki kažu kako se iza cinizma i ironije kriju slabe osobe kojima je to obrambeni mehanizam. Možda je to i istina. Da se zaista iskreno pogledam u zrcalo? Možda drugi put. Nisam raspoložen za duboka filozofiranja. Kakav sam – takav sam. I sve dok sam donekle zadovoljan – to je OK.

I kao i u prošloj knjizi, opet sam često samog sebe prepoznao u Augustenu. Evo recimo ovo:
Pratim ga u spavaću sobu. «Da obučem ove…», pita me držeći u ruci crne traperice,»… ili ove?»- podižući par kaki hlača.
«Nijedne», kažem.
On značajno podigne samo jednu obrvu. To je nešto za što znam da su potrebni sati vježbanja ispred zrcala.
Ako se na ovo nisam odvalio od smijeha… Ali ovo je skoro privatna šala između Augustena i mene. Kako on i sam u jednom trenutku kaže, trebali ste biti tamo da skužite šalu. Oni koji me prate, znat će na što mislim. Naime, i sam se bavio mišlju da počnem uvježbavati isti taj znakoviti jednoobrvni pokret.



Ili recimo, tko se od nas nije našao u situaciji da nas ovakve, u najbolju ruku prosječnog izgleda (malo laskanja nikada ne škodi), zavodi tamo neki mišićavi dlakavi frajer koji izgleda bolje od Mel Gibsona u vrijeme Mad Maxa, i to prvog dijela? I da vam nije bilo jasno što to on točno vidi na vama? Znam za sebe da sam se često našao u takvim situacijama. Barem u mojoj mašti, a to skoro dođe na isto kao i stvaran život. Hoću reći, bezbroj puta sam odsanjao takve situacije, pa mi izgleda kao da su se zaista i dogodile. Augustenu se to ipak dogodilo. Jedino što je njegov Mel ujedno bio i ovisnik o cracku. Nitko nije savršen. Moji Melovi su uvijek bili bez greške i beskrajno su me voljeli i imali veliki i debeli 8==D.

Ne sjećam se kada sam tako zadnji puta uživao čitajući neku knjigu. Svaki trenutak, svaku stranicu, svako slovo. Pa čak i one riječi koje nisam razumio, a nije mi se dalo dohvatiti rječnik ili sam se u tom trenutku nalazio vani gdje niti nisam imao rječnik pri ruci. Znam da sam to već i prije napisao za neke druge knjige, ali ovaj puta to zaista i mislim. Nije da onda nisam zaista tako i mislio, samo nisam znao za bolje.

................................

Cijeli ovaj tekst iznad sam napisao dok još nisam pročitao cijelu knjigu. Bio sam došao negdje malo preko sredine. Toliko sam u njoj uživao da sam to jednostavno odmah morao staviti na «papir». Htio sam to s nekim podijeliti prije nego mi misli ispare iz glave, prije nego zaboravim koliko sam se smijao.

I onda se dogodio potpuni obrat. Knjiga mijenja svoj ton, Augusten mi pokazuje neko svoje drugo lice. Odjednom sam se našao u bujici emocija, i to onim najdubljim, kada propitujete sami sebe tko ste i što ste, kada pokušavate opravdati svoje postupke.

Augusten i u drugom dijelu knjige piše s humorom, ali to je sada totalni crni humor, pun teškog i samooptužujućeg ciniznma.

Bujica emocija za drugi dio knjige je blaga riječ. Možda košmar? Oči su mi se više puta zasuzile, a da nisam u tom trenutku bio na javnom mjestu mislim da bih sigurno briznuo u plač. Ovako sam samo, s knedlom u grlu, pustio koju suzu i nehajno ih obrisao sa obraza, praveći se kao da me nešto zasvrbilo ili zasmetalo. Više puta sam morao stati i zaklopiti knjigu kako bih se malo smirio i sredio dojmove. Što ću, pićkica sam…

Zastrašujuće je kako sam se prepoznao u nekim njegovim razmišljanjima. I ja se često pitam vrijedim li išta? Zašto sumnjam? Pa isto kao i on, zbog toga što se moram često prisiljavati biti dobar, biti pristojno ljudsko biće, biti sućutan, moram se prisiljavati suosjećati i često se zapravo nađem zgrožen onim što mi prolazi groz glavu u sasvim neprimjernim situacijama.

Zadnjih 50-tak stranica sam pročitao u cugu. I kada sam konačno završio, bolila me glava. Upravo me boli glava jer sam upravo završio knjigu. Zreo sam za jedan aspirin, samo što mi sada nije pri ruci. Nisam pred svojim kompom, pišem ovo na komadiće poluzgužvanog papira. Opet nisam mogao izdržati.

Iako je i ova njegova knjiga memoarskog tipa, gotovo mi nemoguće zvuči da se sve baš tako uistinu i dogodilo. Ma sigurno je Augusten dodao ponešto začina. Ali s druge strane, postoji ona izreka kako život piše najčudnije romane. Tako da, tko zna…

Idem sada ručati. I kiša je počela. Poslje ću srknuti kavu. Možda mi ona pomogne protiv glavobolje. Jebem mu miša, ne sjećam se kada me neka knjiga toliko uzdrmala, a da ni sam nisam sasvim siguran zbog čega.

Ne valja čitati. Možda samo stripove. Ne kažem da su stripovi beznačajni, da se netko ne bi odmah uvrijedio. Čovjek pomisli i ponada se kako ima barem malo, barem donekle sređen život i onda ga nešto ovako izbaci iz takta i počne se pitati zašto je to tako, zbog čega je sve to toliko intenzivno doživio. Što to skriva u sebi i ne dozvoljava da izađe na površinu? Malo zastrašujuće misli.

I dalje mislim da ne treba previše razmišljati, treba biti jednostavan i površan. To je put ka sreći.

Malo me zasmetalo što se na kraju knjige nalazi ulomak iz Augustenova idućeg romana. Bilo mi je to malo ljiga. Koja je svrha toga? Da nas namame kupiti i tu iduću knjigu? Kao da mene uopće treba namamiti. Kao da već tu knjigu ionako nemam doma spremnu da ju uzmem u ruke. Kao da već nisam postao ovisan o Augustenu. They try to make me go to rehab I said no, no, no…. Jedva čekam opet malo zaviriti u njegov život.

Mislim da mi je slijedeći korak napisati Augustenu zaista otvoren i srcedrapateljski e-mail o tome koliko cijenim njegov rad. Da budem patetičan do kraja… Možda ga i zamolim da mi pošalje autogram kartu? Ako već ne s njim na slici, onda barem s onim njegovim Melom, da i ja vidim to čudo.

Ali mislim da moja uzdrmanost knjigom već pomalo posustaje. Upravo je prošao neki ultra hot frajer. Misli su mi se iste sekunde prebacile na automatskog pilota.

Drago mi je da sam opet onaj stari. Jednostavan i do boli plitak.

Što sam ono na početku rekao, da vas neću zagnjaviti?

Klikni za ostatak posta...

Prošla baba s kolačima

27 travnja 2008

Jučer (bolje rečeno noćas) sam slučajno na HTV1 u 1 iza ponoći naletio na film «Christiane F. – Mi, djeca s kolodvora Zoo». Žao mi je što nisam ranije znao da je to na programu kako bih vas mogao upozoriti da obavezno pogledate film.

Film je snimljen 1981. godine po kultnoj biografskoj knjizi o Christiane F., o njenim tinejdžerskim godinama (12-15) u zapadnom Berlinu kasnih 70-tih godina u kojima je, zajedno s drugim tinejdžerima, prolazila pakao droge i prostitucije po tada najvećem željezničkom kolodvoru u Berlinu – Bahnhof Zoo. Kao i puno druge tadašnje (i današnje) djece počela je s marihuanom, da bi zatim prešli na nešto jače droge poput LSD-a i drugih tableta, a kasnije završili na herionskoj igli.

Knjigu su napisala dvojica novinara i socijalni radnik koji su isprva trebali napisati samo reportažu o problemu droge među tinejdžerima u Berlinu. Što je ispočetka trebao biti samo dvostani razgovor s Christiane F., pretvorilo se u niz razgovora tijekom dva mjeseca s njom, njizinom majkom i brojnim drugim osobama iz njezina okruženja.

Mislim da nisam imao više od 13-14 godina kada sam knjigu pročitao i sjećam se da je ostavila strašno snažan utisak na mene. Isto kao i film koju godinu kasnije. Na sreću, nikada nisam imao problema niti čak ni doticaja s drogom, ali duboko sam uvjeren da je ta knjiga u meni samo utvrdila osjećaj da s takvim svijetom ne želim imati nikakva posla. Ako si već želim upropastiti život, postoje puno bezbolniji načini, ne samo za mene, nego i za ljude oko mene.

Knjiga i film su poprilično realni (tako bar kažu) i šokantni, mada sam pročitao da neki ovisnici kažu da je stvarnost još i puno gora. Nisam pedagog, ali mislim da bi tu knjigu trebalo dati svakom djetetu da ju pročita. Knjiga je snažna i šokantna, ali baš upravo zbog toga. Slično je i sa filmom. Iako snimljen prije 25 godina, film je u potpunosti suvremen. Dovoljno bi bilo promijeniti koju frizuru i glazbenu podlogu u filmu i film bi lako mogao proći kao da je upravo snimljen. Prikazivao bih ga po školama, a ne u subotu iza ponoći kada sretna djeca spavaju, a ona nesretna se drogiraju po kojekakvim šupama.

Na mene su oboje ostavili nevjerojatno snažan utisak, kako u ta davna vremena kada sam ih prvi put čitao/gledao, tako i noćas. Zapravo ako se pokušavam sjetiti kojih se knjiga uopće sjećam da sam ih čitao kao mladi tinejdžer, ovo je jedna od rijetkih. Zaista vjerujem da bi ih svi trebali pročitati/pogledati.

Često se upitam, kako bih se ja nosio s roditeljstvom? Ponekad mislim da bi bio previše zaštitan i strog roditelj. Bih li mogao imati dovoljno povjerenja u svoje dijete pustiti ga da s prijateljima ode na more sa samo 17 godina, kao što su to mene pustili moji roditelji? Bih li ja mogao imati dovoljno hrabrosti puštati svoju djecu da sa samo 17 ili 18 godina izlaze navečer van? Nisam siguran. Znam da je povjerenje koje su mi dali moji roditelji bilo potpuno opravdano, ali pitam se kako su oni mogli biti u to sigurni? Na stranu da sam ih poslije razočarao po nekim drugim pitanjima.

Gledam danas moje nećake. I brinem se za njih. I ne slažem se s nekim odlukama koje donose njihovi roditelji. Ali šutim. Tko sam ja da nešto kažem? Šta jedna pederčina zna o odgoju djece? Ponekad pomislim da sam sretan što nikada neću imati djecu. Prevelika je to odgovornost. Kukavica sam.

Christiane F. je začudo i danas još živa i još prima pisma onih na koje je njezina priča ostavila duboki trag. Već 30 godina bori se s drogom. Zadnji put je bila na odvikavanju 1994. Danas živi u malom berlinskom stanu sa svojim sinom kojeg je rodila 1996. Na sreću, barem je materijalno osigurana jer još i danas može živjeti od tantijema koje knjiga donosi.

Dajte ljudi prestanite se drogirati, prestanite eksperimentirati s drogama. Znam da mislite kako se možete kontrolirati. To je mislila i Christiane F. sve dok se jednog dana nije našla u autu pušeći smrdljivi kurac nekom smrdljivom pedofilu kako bi si nakon toga u prljavom javnom WC-u mogla ubruzgati slijedeći šut.

Klikni za ostatak posta...

Pomagajte

26 travnja 2008

Opet sam se zaljubio. Ima jedan, nije baš duplo mlađi od mene, neću pretjerivati. Ali pretpostavljam da je tek nedavno izašao s faksa. Sranje, skoro da i je duplo mlađi od mene! Nema veze.

Ima strašno mrk pogled (ne znam je li mu to uređeno ili mu se samo smrači kada mene ugleda), napeto zaobljeno dupence, jake noge koje dobro napinju hlače pri svakom pokretu, a uz prikladno svijetlo u pozadini lijepo mu se kroz košulju ocrtava obris nabijenog torza. Lice, ma što da vam kažem, ne bi ga se ni grčki bogovi posramili. Mediteranski tip. Baršunasta koža. Tamna kosa. Dlakav. Uvjeren sam, u stvari sanjao sam, da ima velikog! Pišu! I nabrekla! Muda!



Viđam ga skoro svaki dan. Svaki put mi koljena zaklecaju. Ne pozdravljamo se. Ignoriramo se. Barem se ja pravim da ga ignoriram, dok je u isto vrijeme istina potpuno drugačija. Moji radari, skeneri, antene i prijamnici odmah se prebacuju na autiomatskog pilota i jednostavno sam nemoćan.

Pravim se da sam s Marsa pao. I on mene ignorira. Iako uvijek primjetim da i me on uvijek primjeti. I onda nam bude zajednički neugodno. Kaže jedna genijalna pjesma I was lookin' back to see if you were lookin' back at me to see me lookin' back at you.

Saznao sam mu i ime. Načuo. Ah to ime, ah tih nekoliko slova, kao najljepša pjesma.

Kako da mu priđem? Što da mu kažem? Ajde vi iskusniji od mene pomozite mi kako da ga iskoristim i onda odbacim. A što ako mi se dan poslije svidi i više nego što sam mislio? Što ću reći mom kućnom ljubimcu? Kako ću mu objasniti da sam našao mlađi model?

Joj, bojim se da ću ove godine i ja početi vrebati iza grmlja na nudističkim plažama. Na što sam to spao? Na krizu srednjih godina?

Klikni za ostatak posta...

Alan Hollinghurst: Linija ljepote

23 travnja 2008

Mislim, šta ja znam, roman je dobio neku uglednu nagradu Booker za 2004. godinu i to kao prvi gay roman uopće. Provjerio sam na internetu i stvarno se radi o uglednoj nagradi duge tradicije.

Mislim, ono, pretpostavljam da tako napisani romani i inače dobijaju ugledne nagrade? U svakom slučaju ohrabrujuće je da gay knjige i gay pisci dobivaju velike mainstream nagrade.

Mislim, zaista, ono, roman nije loš. Fakat. Ali da je baš za tamo neku uglednu nagradu? Mislim, ono… i filmovi koji dobiju Oscara obično nisu nešto pretjerano zanimljivi? Možda malo prenapuhani? Možda je i ova knjiga takva, malo prenapuhana? Prenapuhana, šta ja znam, možda jedno 100-tinjak stranica? Možda malo ipak seruckam. Ustvari nisam se uopće dosađivao čitajući knjigu i nisam mislio da je preko 400 stranica previše. Ali ono… šta ja znam… Nešto mi nedostaje.

Glavni junak je Nick, derpe iz srednje britanske klase, koji se nakon završetka studiranja na Oxfordu useljava u kuću obitelji svog bogatog prijatelja s faksa u kojeg je potajno zaljubljen i čiji je otac zastupnik u engleskom parlamentu. Iako ga tamo prihvaćaju srdačno i gotovo kao člana obitelji, zapravo se nikada ne prestaju prema njemu odnositi pomalo snobovski i podcjenjivački. On je i sam toga svjestan, ali to ga ne spriječava ostati kod njih punih četiri godine, možda upravo zbog toga što je i sam pomalo snob i podcjenjivački gleda na druge ljude. Ili je to samo zbog toga što je Englez? Znam da bih trebao biti pametniji i ne bih trebao generalizirati stvari, pogotovo ja, koji živim u svijetu punom generalizacija i predrasuda o homoseksualcima.

Istovremeno se Nick pokušava snaći s vlastitom homoseksualnosti, doživljava prva gay seksualna iskustva, šmrče kokain kojeg mu nabavlja bogati ljubavnik libanonac i sve to u vrijeme pojave AIDS-a, vladavine čelične Lady i cvjetanja dekadencije u pravom smislu riječi.

Mislim ono, fakat nije loša knjiga. Onako, lagano se čita, bez žurbe, na trenutke vam je pomalo dosadno, na trenutke malo zanimljivije (barem onda kada je riječ o pederluku), i tak, prođe vam vrijeme… Na trenutke je knjiga čak i vrlo seksi, ima savršeno napisan kraj, a daje i uvid u neka prošla vremena, kad su neki od nas još bili poprilično mladi.

Fakat, mislim ono, nije mi žao što sam ju pročitao. Kažu da je to četvrti dio Hollinghurstove kvadrologije o gay kulturi 80-tih godina. Pročitao bih i prve tri. I hoću. Jednog dana. Možda.

Alan Hollinghurst rođen je 1954. u Gloucestershireu. Studirao je, a potom predavao engleski jezik na Oksfordskom sveučilištu. Mislim ono, to se i vidi u knjizi. Dobio je hrpu kojekakvih nagrada.

I što da još kažem? Mislim ono, nisam oduševljen, ali ipak preporučam knjigu. Imate ovdje i kritiku sa Radija 101, pa pročitajte što kažu pametniji od mene.

Ja više volim jednostavnije knjige. Ne moraju imati nikakve nagrade. I ja sam jednostavan. Evo opet čitam Augustena Burroughsa. E to mi se sviđa. Inače, čitajući Liniju ljepote sjetio sam se i Running with Scissors, jer se u obje knjige radi o autsajderu koji živi s nečijom tuđom obitelji što možda samo još više pojačava njegov osjećaj autsajderstva. I obadvojica prijateljuju s «udomiteljeim» kćerima. Ali Borroughsov stil je do jaja. Životan, svjež, brz, ljudski. Hollinghurstov stil je više onako, šta ja znam, za ozbiljne književne nagrade s tradicijom?

Mislim, ono… Nemojte meni vjerovati, iskreno vam kažem, vjerujte drugima kada kažu da se ovdje radi o remek djelu. Čak i moje jednostavno ja može shvatiti da se ovdje radi o remek djelu gay literature. Ali, što bi rekli englezi, knjiga nije baš u potpunosti my cup of tea. Nije mi sasvim sjela. Vjerujem da ste vi ipak bolji (i pametniji) od mene i da ćete zaista uživati. I ja sam zapravo uživao, dobro, možda ne baš «zaista» uživao, više nešto kao samo «obično» uživao. Kao kad vam se pije čaj a nemate vrećicu vašeg omiljenog, pa si umjesto njega napravite onaj od šipka.

Pa vi sad vidite. Mislim ono, fakat, ali zaista… nije loša knjiga! Dapače! Obavezna literatura za svakog homoseksualca i gay friendly heteroseksualca. Pogotovo ako ste knjiški sladokusac, izbirljivac i volite savršeno uglancani, ali ne i pretenciozan, stil simpatičnog gay profesora engleskog jezika s Oxforda.

Ali fakat, knjiga je dobra. Možda uspijem i samog sebe u to uvjeriti. I ja želim biti profinjeni sladokusac. I ja želim da mi se sviđaju knjige koje dobivaju nagrade! I ja želim pušiti cigare, a ne Ronhill. Ma zajebavam se… Knjiga je fakat dobra. Mislim, ono… Zaista ne serem.

Klikni za ostatak posta...

Nešto za narcise

18 travnja 2008



Iako je proljeće i pravo je vrijeme za narcise (jeste li znali da ih ima preko nekoliko stotina vrsta?), ovdje ipak neće biti riječ o tome. Riječ je o nečemu u najmanju ruku jednako lijepom.

Ipak, ovaj post ima veze s narcisima, ali o jednom konkretnom iz grčkog mita o lijepom mladiću po imenu Narcis. Narcis se zaljubio u vlastiti odraz u jezeru, a po istom tom mitu, no ja bih rekao da to mora biti prava istina a nikako samo mit, bogovi su bacili kletvu na ponosnog i bezosjećajnog Narcisa zato što je prezrivo odbio sve svoje muške udvarače i pustio ih da ne samo pate, nego da se i ubiju zbog neuzvraćene ljubavi. Ako to nije za kaznu, onda stvarno ne znam što jest!

Uglavnom, da skratim priču, Narcis se zaljubio u dječaka, ne shvaćajući da je to samo njegov odraz u jezeru. Možda sada nije pravo vrijeme da to spomenem, ali i meni se to svako jutro događa pred ogledalom. Pokušavši poljubiti dječaka, usnama je dotaknuo vodu (ovo je soft-core verzija, postoje i hard-core verzije koje uključuju neke druge organe muškog tijela) i toliko se razočarao da je potom uzeo svoj mač i ubio se zbog tuge, a njegovo se truplo pretvorilo u cvijet narcis. Time je kletva bogovo bila ispunjena.

Po ovom nesretnom grčkom mladiću, ime su dobile i sve osobe koje zbog silne umišljenosti u vlastitu vrijednost i fizički izgled nisu u stanju voljeti nikoga osim samog sebe. Dakle, zaljubljeni su sami u sebe.

I ne samo to, tamo neki Sigmund Freud je čak rekao da osobe s tim poremećajem, uz dodatak Edipovog kompleksa, često nisu sigurne u vlastitu seksualnost, te često naginju promiskuitetu i, što je još strašnije, homoseksualnosti. Da razbijeno ogledalo ne donosi sedam godina nesreće, mislim da bih ga odmah sada bacio kroz prozor.

Također, takve osobe imaju problema s autoritetima pa su pretjerano dominantne ili pak suprotno. Biraju poslove u kojima je tijelo, izgled tijela, seksualnost te autoritativna figura vrlo važna, npr. posao modela, vojnika, prostitutki, policajaca... Hmmm zanimljivo, po tome ispada da među vojnicima i murjacima ima puno, jel, ovaj, pardon na izrazu – pedera.

Uglavnom, po svemu navedenom, ne isplati se baš biti narcis. Ali kako sve to tvrde samo neke rekla-kazala, stari mitovi, legende i nadri-psihijatri, ne uzimam sve zdravo za gotovo. Da sam u pravu, pokazuje i članak na koji sam naišao, i to znanstveni s BBC-a, koji govori upravo suprotno.

Suma sumarum članka je da muškarci mogu smanjiti rizik od raka prostate redovitom masturbacijom. Kažu da se kemikalije koje uzrokuju rak sakupljaju u prostati ukoliko muškarci redovito ne ejakuliraju. Čak idu i dalje i tvrde da pravi seksualni odnos nema isti zaštitni efekt jer se njime mogu prenijeti spolno prenosive infekcije koje mogu kod muškaraca povećati rizik od raka, pa se tako taj rizik kod muškaraca koji su imali veliki broj partnera povećava i za 40%.



Anthony Smith, zamjenik direktora australskog istraživačkog centra Sex, Health and Society na La Trobe univerzitetu u Melbournu kaže da ovo istraživanje može imati utjecaj na ono što liječnici savjetuju pacijentima:

Masturbacija je dio ljudske seksualnosti… Ukoliko se navedena otkrića pokažu točnima. Tada je potpuno pravilno ohrabrivati muškarce da masturbiraju.
Muškarci koji ejakuliraju više od pet puta na tjedan imaju tri puta manje šanse oboliti od raka prostate. Također se tvrdi da je najveći učinak prevencije redovitom masturbacijom dok je muškarac u svojim 20-tih godinama. Što se mene tiče, mogu samo reći da mi je bar jedna kuna za svaki put kad sam se upotrijebio desanku tijekom mojih 20-tih… Danas bih imao puno kuna.

Dakle, dragi moji samoljubni narcisi-drkadžije, koji radije vlastoručno mlatite svoj 8===D nego da ga podijelite s prijateljem, svi vaši strahovi da će vam se od previše drkanja osušiti kralježnica jednostavno nisu osnovani. I ne samo to, nego istraživanje pokazuje da drkanje zapravo pridonosi vašem zdravlju.



Da nisam odlučio postati (skoro) potpuno čedan, priuštio bih vam nešto materijala za malo solo slatkog zadovoljstva i time učinio dobro djelo u smislu unapređenja vašeg zdravlja, ali siguran sam da ćete se i sami lako snaći. Internet je ionako pun pornografije, a uostalom, možete upotrijebiti i vlastitu maštu.

Klikni za ostatak posta...

Prvo gay, pa tek onda sve ostalo

13 travnja 2008

Ponekad se pitam, što mene najviše određuje. Jesam li u prvom redu gay osoba ili sam u prvom redu jednostavno osoba kao i svi ostali?

Iskreno, nisam baš siguran. Naravno da sam, kao i svi ostali, u prvom redu osoba, ali isto je tako sasvim sigurno da je na cijeli moj život, na gotovo sve moje postupke, odluke, životne izbore, utjecaj, možda i najveći, imalo to što sam gay.

Heteroseksualcima je to možda teško shvatiti. Oni svoju heteroseksualnost uzimaju zdravo za gotovo. Kod njih nema proispitivanja, oni su jednostavno “normalni” i o tome ne razmišljaju. Možda je i nekim homoseksualcima to teško shvatiti. Često negdje pročitam kako homoseksualci izjavljuju da njih ne određuje to što su gay. Ali je li to doista tako i jesu li doista iskreni prema sebi?

Za druge ne znam, znam samo za sebe. Ako ću malo bolje promisliti, riječ “gay” mi je stalno negdje, ako ne u svijesti, onda barem u podsvijesti. I ne radi se tu samo o prirodnoj rekaciji bilo koje seksualne osobe kada ugleda neku drugu (privlačnu) seksualnu osobu, tu je opet i taj odnos društva koji me tjera da stalno budem svjestan onoga što jesam i da stalno budem na oprezu.

Možda sam to ipak samo ja? Možda sam jednostavno preopterećen?

Razmišljam da je to isto kao biti na neki način hendikepiran. Naravno da je slijepa ili gluha osoba u biti jednaka kao i svi drugi, ali je u prvom redu slijepa ili gluha osoba i to ju određuje. To određuje njezina razmišljanja i doživljaj same sebe, jer ju tako, ako ćemo iskreno, doživljavaju i svi ostali. Tako je i sa mnom. Znam da sam kao i svi drugi, ne vrijedim ništa manje niti ništa više od drugih, moralna načela mi ne određuje moja seksualnost, ali da u nekom upitniku moram zaokružiti podgovor na pitanje:

Vi ste u prvom redu:

a) osoba
b) gay osoba
svakako bih zaokružio b).


Možda netko to ne može shvatiti, pogotovo netko tko je hetero. Ali mi smo (ja sam) ipak u malo drugačijoj situaciji.

Ako si hetero o tome ne razmišljaš previše, zapravo vjerojatno uopće ne razmišljaš. Sigurno se nećeš pitati, o Bože, zašto si morao baš mene napraviti heteroseksualcem? Što sam ti ja skrivio da me tako kazniš? Svi su oko tebe takvi i prihvaćaš to zdravo za gotovo, cijelo je društvo organizirano da zadovclji tvoje potrebe i da ti zadovoljiš potrebe društva.

Mi se pak s druge strane cijeli život propitujemo, skrivamo, promatramo druge, njihove kretnje, mimike, tražimo kojekakve signale, bilo prijateljske, bilo neprijateljske. Cijelo vrijeme smo apsolutno svjesni svoje homoseksualnosti i ujedno na oprezu zbog toga. Cijelo vrijeme tražimo neki način kako se uklopiti, kako si organizirati neki "normalan" život, kako iz cijele ove zbrke izvući najviše što se može.

Za sebe mogu reći da sam oduvijek znao da sam drugačiji. Kada sam malo porastao shvatio sam u čemu leži moja različitost. Moram priznati da me nikada to nije posebno mučilo, nisam nikoga krivio, proklinjao, pa čak niti propitivao zašto sam takav. Nisam imao niti posebnih problema zbog toga. No to je isključivo zbog toga što sam tako dobar glumac. Ali cijelo vrijeme u mojoj glavi je upaljena ta mala lampica, neki mali alarm koji me stalno podsjeća tko sam i što sam, kako se moram ponašati, što mogu, a što ne mogu reći, gdje smijem pogledati, a gdje ne smijem. I to zapravo određuje cijeli moj život i mene kao osobu. Je li to opterećenost? Vjerojatno je, ali ne mogu si pomoći. S druge strane ne mogu niti reći da me smeta.

Ne mogu reći da sam nezadovoljan. Čak štoviše, smatram se vrlo sretnim. Privaćam sebe kao gay osobu i u potpunom sam miru s time. Sada mi je čak i drago što sam gay. Da mi dođe neka dobra vila i ponudi mi da me pretvori u heteroseksualca, odbio bih. Sada je već prekasno, osim toga, zadovoljan sam tu gdje jesam. Shvatio sam i prihvatio ograničenja koja su pred mene postavljena. Naravno da postoje stvari koje mi nedostaju i koje žalim što ne mogu imati. Ali postoje za to neke dobre zamjene.

Klikni za ostatak posta...

My Roommate is such a dick!

02 travnja 2008

Možda nije jedan od najboljih, ali je sigurno jedan od najoriginalnijih blogova. Naletih na ovaj blog i dobro se nasmijah.

Doslovni prijevod naslova bloga bio bi «Moj cimer je prava kurčina». I ma koliko naslov zvučao privlačno i ma koliko se na prvi pogled činilo da se radi o cimeru iz (nečijih) najluđih snova, stvar je potpuno drugačija.

Radi se o blogu na kojem ljudi mogu prijavljivati svoje neuredne, prljave, smrdljive cimere, koji ne čiste za sobom, koji nakon proljeva ostavljaju usrane wc školjke, koji povraćaju po podu i onda to ne očiste nekoliko tjedana, koji markerom označavaju svoje kondome kako ih nitko drugi ne bi koristio, koji žderu vašu hranu iz frižidera a svoju sakrivaju u svojoj sobi, koji ne zalijevaju vaše cvijeće dok za Božić odete posjetiti svoj rodni kraj, koji ostavljaju suđe neoprano dok se ne uhvati plijesan, koji(e) svoj vibrator peru u perilici za suđe, koji u kupaonici ostavljaju za sobom svoje dlake u kadi i lavabo pun dlaka nakon šišanja bradice, koji nekoliko mjeseci kasne sa stanarinom, koji svoju hranu u frižideru označavaju post-it naljepnicama, koji nikada ne isprazne kantu za smeće, koji misli da zna svirati gitaru, koji dovede dečka i fuka se s njim na susjednom krevetu (zapravo, ne vidim u tome ništa loše), koji stalno stalno igra igrice obučen samo u gaće (opet, ne vidim ništa loše u tome), kojeg ste zamolili da vam preparkira auto dok vas nema kako ne biste dobili kaznu za parkiranje a on to nikada nije napravio, koji nakon što se izdrka gledajući pornografiju na webu maramicu sa spermom ostavi ispod stola, koji nakon operacije uklanjanja bradavice sa stopala fotografiju rane stavi kao desktop background na vašem kompu, koji organizira party u vašem stanu dok vas nema i onda ne počisti svinjac idućih 12 dana, koji zaboravi ponijeti ključeve pa vas probudi u 4 ujutro, koji vam obriše omiljenu emisiju s Max TV-a iako ju još niste pogledali, koji ne gasi svijetla, ne zatvara vrata za sobom…

I sve to uz fotografije kao dokaz.







Sigurno ste i vi među nevedenim prepoznali pokojeg vašeg cimera. Ili još gore – još uvijek imate nekog takvog.

E pa ništa, fotoaparat u ruke i prijavite ga na «Moj cimer je prava kurčina».

Klikni za ostatak posta...

Gay film: Bugarski ljubavnici (Novios búlgaros)

01 travnja 2008

Kako ne biste mislili da ja samo čitam, ponekad nešto i pogledam. Pogledam ja nešto i češće, ali kako je ovo blog gay tematike, nema smisla pisati o svakom filmu kojeg pogledam.

Naletio sam na ovaj film na blogu Gay Themed Movies (gdje ga možete i skinuti) i privukao me iz dva razloga. Kao prvo, autor bloga je obećavao golotinju i vruće scene u filmu (veliki plus za mene), a kao drugo radnja me podsjetila na knjigu Rumunj koju sam nedavno pročitao i nakon koje sam poželio filmsku verziju s puno vrućih scena. Učinili mi se da bi mi se želja, posredno, kroz ovaj film mogla i ostvariti. Ima i treća stvar. Film je španjolski, a ja naprosto obožavam španjolski jezik. Osim toga i sami španjolci nisu nezgodni. Da mi je jednom doživiti da mi neki mrki vrući španjolac stenje na uho, nada, hombre, si, no, perque, puta, toro, el pancho, ... šta ja znam, to bi otprilike bilo to što se tiče mog poznavanja španjolskog jezika.

Naravno da su pornići vrlo lako dostupni na internetu, ali oni su, onako, potrošna roba, dovoljni za kratko zadovoljstvo nakon kojeg padaju u zaborav. Kod “pravih” filmova nabijenih erotikom uzbuđenje je nekako drugačije, toplije, stvarnije, uključuju se i osjećaji, te takve stvari ostaju duže u sjećanju. Možda zapravo više preferiram erotiku u odnosu na hard-core pornografiju. Samo što je dobru erotiku puno teže pronaći nego dobru pornografiju.

U filmu Bugarski ljubavnici (Novios búlgaros u originalu ili Bulgarian Lovers na engleskom) se radi o sredovječnom biznismenu, dobrostojećem madridskom homoseksualcu Danielu (igra ga španjolska zvijezada Fernando Guillén Cuervo) koji na ulici upozna zgodnog 23-godišnjeg macho dominantnog imigranta bugara Kyrila (igra ga albanski glumac na radu u Španjolskoj Dritan Biba) koji doslovno gladuje. Daniela naravno odmah zasvrbi analni otvor te ga odvede kući i zaljubi se u njega. Kyril s druge strane, ima puno praktičnije motive, netko mu treba srediti papire, treba mu smještaj, treba mu hrana, trebaju mu novci, a uvlači Daniela i u svoje mutne poslove. On sebe ne smatra homoseksualcom, niti čak biseksualcom (identična situacija iz Rumunja), a ima i zaručnicu u Berlinu. Dok on jebe u šupak, a ne drugi njega, sve je u redu. Daniel mu bespogovorno ispunjava sve želje i spreman je zbog malo sreće i čvrstog balkanskog kurca staviti na kocku svoj siguran i lagodan život španjolskog aristokrate koji živi u luksuznom stanu i sastaje se sa svojim prijateljima po saunama za višu gay klasu.

Iako ovako hladno napisan sadržaj, film je ipak romantičan i naslućuje mnoge situacije u kojima smo se i mnogi među nama našli. Film otvara mnoga pitanja poput vječitog osjećaja osamljenosti homoseksualaca, mnogobrojnih propalih veza, iskorištavanja i dominacije u vezi, razlike u godinama partnera i zapravo postavlja pitanje do koje su granice homoseksualci spremni ići kako bi dobili malo seksa i pažnje istovremeno potiskivajući činjenicu da se nalaze u vezi u kojoj im ljubav nije uzvraćena.

Film nije neko remek djelo, iako je 2003.g., kada je i snimljen, dobio prvu nagradu na Philadelphia International Gay & Lesbian filmskom festivalu. Po istoimenoj knjizi Eduarda Mendicuttia (Novios búlgaros), režirao ga je, sada već pokojni, Fernando Guillén Cuervo, kažu još jedan u nizu kontroverznih enfant terriblea španjolskog filma, koji se pojavio puno prije superzvijezda Pedra Almodóvara and Venture Ponsa.

Pogledajmo istini u oči, najbolji dijelovi filma, barem za gay publiku, sigurno će biti vruće scene u kojima Kyril bez imalo srama pokazuje svoje golo, mišićavo (i dlakavo) tijelo. I autor onog bloga gdje sam film pronašao je bio potpuno u pravu. Neke scene su stvarno super vruće.

No ipak, radi se o lijepom, osjećajnom i vrlo gledljivom filmu, s dobrom glumom i dobro karakteriziranim likovima i realnim dijalozima, iako i s predvidljivim svršetkom, te ako imate nešto vremena i nešto kuna za bandwith, preporučam da si ga skinete (s engleskim titlovima).

A evo što u filmu možete očekivati:















Odlični blogovi na temu filmova s gay tematikom:
http://gaythemedmovies.blog.hr
http://rariteti.blogspot.com
http://orvelx.blogspot.com

Klikni za ostatak posta...