Augusten Burroughs: You Better Not Cry - Stories for Christmas

Ovo je možda jedna od najljepših knjiga koje sam ikada držao u ruci i pri tome mislim bukvalno na sam predmet - knjigu. Kada skinete ovaj perverzni i opsceni omot, ispod njega se nalaze jednostavne tvrde korice, lagano hrapave i obojane u najbožićnije zelenu boju koju možete zamisliti, bez ikakvih natpisa, osim što je na hrptu utisnuto svjetlucavim najbožićnije crvenim slovima: Augusten Burroughs: You Better Not Cry. Za potpuni ugođaj, još mi je samo nedostajala ona trakica s resicama za označavanje stranica, što ju neke knjige imaju.  Sve mi to ima starinski feeling, zapravo me podsjetilo na ona stara izdanja Zagorkine Gričke vještice, valjda tamo negdje iz 50-tih godina prošlog stoljeća. A onda i kad otvorite, lagano žućkasti hrapavi papir, crna slova i opet ta najbožićnije crvena boja kojom su otisnuti naslovi priča, footeri, headeri i male grančice božićne imele koje ukrašavaju svaki novi odjeljak. Mali format koji tako dobro leži u ruci. Meni je sve to super i sasvim dovoljno da me obuzme milina čim sam dohvatio knjigu u ruke. Pa čak i kada sam zašpricao korice guleći naranču, čak su mi se i te mrlje koje su ostale na koricama svidjele, jer znam da su od naranče, a iz nekog razloga naranče mi imaju, između ostalog, i miris na Božić. Valda zato što smo nekada naranče jeli samo po zimi i što se obavezno pod borom našla i kakava naranča, više dekoracije radi.

A što se tiče same knjige, i to njezinog sadržaja, neću puno gnjaviti. Augustena jako volim. Volim njegov humor, način na koji promatra svijet oko sebe i volim kako priča priču. Sve je to opet ovdje. Ipak, nije to Running with Scisserrs i nije to Dry, i možda malo prežvakava već napisano, ali za mene to nije smetalo da ponovno istinski uživam.

Pred prošli Božić sam pročitao Holidays on Ice, božićne priče od Davida Solarisa i baš su mi fino legle, baš kao što su mi i sada fino legle priče Augustena Burroughsa.

U knjizi se nalazi sedam memoraskih božićnih priča, tri iz djetinjstva i četiri iz njegova odrasla života. Augusten muči roditelje s nemogućim željama za poklone, pravi božićni kolač, unakazi čokoladnog Djeda Mraza gotovo prirodne veličine, budi se gol u hotelskoj sobi pokraj starog Djeda Mraza, mrtav-pijan provodi Božić na ulici s beskućnicima.

I što dalje čitate, priče su sve bolje, a kulminacija je u zadnje dvije priče. U njima Augusten opisuje dva Božića sa svojim partnerima, jednim koji boluje od AIDS-a i drugim, deset godina kasnije, zakletim ateistom. To nisu srcedrapateljske priče, nisu ni tužne ili cinične, jednostavno su pune ljubavi, topline, neke sjete i nostalgije, možda baš poput osjećaja koje Božić u meni budi. U nekim njihovim dijelovima sam se i prepoznao i to možda čak i na neugodan način, ali sve je to OK. Volim kada nešto osjetim prema knjizi, volim kada osjetim neke emocije, kada se nečega prisjetim, možda čak i kada nešto naučim.

Da ne bi bilo zabune i da se ne bi opet neki ugrizli za usne, ovo su memoarske priče jednog geja. Iako nema šokantnih scena kao u nekim Augustenovim drugim knjigama, ipak se radi o pederizmu, što ne znači da ova knjiga nije za svakoga tko ima imalo otvoren um.

Knjiga je potpuno svježa, izdana prije nešto više od mjesec dana, još vruća ispod čekića. Nije opsežna, lako se čita, taman da ju počnete čitati tjedan dana prije Božića i da svaki dan pročitate jednu priču koja će vas uvesti u božićno raspoloženje, iako to nisu božićne priče za svačiji ukus, više za nas, malo čudne i uvrnute. I još zamislite čitati jednu ovakvu knjigu na jedan ovakav savršeno sniježni zimski dan kao što je danas? A možda još bolje pričekati predvečerje, uvaliti se u fotelju sa šalicom vrućeg čaja u ruci, dok najdraži gleda TV uz smanjeni ton na minimalno kako vam ne bi remetio koncentraciju? Nisam siguran postoji li neka ljepša situacija...

Možda ovu knjigu ne bih preporučio nekome tko još ništa nije pročitao od Augustena, ne znam niti sam zašto. Na neki način mi djeluje kao mala stanka pred njegovu slijedeću pravu knjigu. Ovo je onako, lagano i opuštajuće pedersko božićno štivo, koje to ipak nije u potpunosti, niti potpuno lagano, niti potpuno opuštajuće, a ni potpuno pedersko. Ali baš onako nekako simpatično i baš nekako taman.

I sasvim prikladno, You better not cry, I'm telling you why, Santa Claus is Coming to Town. Gejevi, navodno, vole sve što je blještavo, baš kao u jednoj Augustenovoj priči.

Nevjerojatno. Radi se o računalno upravljanom svjetlosnom showu.



Jedna od boljih fora:

Danas opet ja kuham. Moram požuriti jer je skoro već 13:00h. Unaprijed se veselim kuhanju uz ovaj nevjerojatno idilični zimski pogled kroz prozor. Kuham nešto vrlo jednostavno, ipak je danas subota. Ugodan vikend vam želim.

Klikni za ostatak posta...

Augusten Burroughs: Sellevision

Iskreno, isprva nisam bio siguran da li da išta napišem o ovoj knjizi. Kao prvo, nisam baš siguran je li uopće vrijedna da se o njoj previše piše, a kao drugo uopće se niti ne radi o gej knjizi, osim što joj je autor gej. Ali kada uzmete u obzir da se u knjizi radi o lažnom sjaju, potrošačkom društvu, shoppingu, televiziji, ljubavi, intrigama, prevarama, osamljenosti, seksu, pornografiji, licemjernosti i penisu koji je slučajno provirio ispod kućnog ogrtača i time svom zgodnom vlasniku nepovratno promijenio život, shvatio sam da knjiga zapravo sadrži sve što jednog prosječnog gej čitatelja može zanimati.

Ali najveći razlog što sam ipak odlučio napisati riječ-dvije, je to što je pisac knjige moj omiljeni autor, Augusten Burroughs. Istina, malo sam se razočarao u njega kada sam vidio klip kako pretjerano afektirano čita odlomke iz svojih knjiga. Davno sam to slušao i pokušao sam opet pronaći, no bezuspješno, iako je You Tube krcat njegovim klipovima. Ali znate ono kada netko strašno naglašava i odglumljava gotovo svaku riječ, nešto slično kao kada se Josipa Lisac i Zdenka Kovačićek (koju inače jako volim) silom trude što više zavijati i pjevati što nazalnije, ili kad Massimo Savić pokušava imitirati iritantne najavljivače duboka glasa s RTL-a, pa to onda ispadne smiješno, pretjerano i preafektirano. Evo, usporedite Josipu iz ranih dana i današnje preseravanje, pa recite da nisam u pravu. Valjda ljudi s godinama izgube kompas i osjećaj za mjeru.

Uglavnom, odlučio sam oprostiti Augustenu i posvetiti mu koju riječ. Radi se o njegovoj prvoj objavljenoj knjizi, roman Sellevision iz 2000. godine. Sellevision je lagani roman čije likove povezuje to da svi rade u izmišljenoj najpoznatijoj američkoj televizijskoj kući za 24h/dan TV prodaju tzv. home shopping network. Tu su Peggy, čiji se naizgled savršeni svijet uzdrma kada počne primati uznemirujuće e-mailove od obožavateljice, Bebe, voditeljica iz stare garde i najveća zvijezda Sellevisiona koja usamljenost liječi opsesivnim šopingiranjem, Leigh, mlada voditeljica koja ima aferu s oženjenim producentom, Trish, kćerka arogantnog milijunaša i jedini muški lik Max, homoseksualac koji dobije otkaz sa Sellevisiona nakon što mu pišo slučajno izviri ispod kućnog ogrtača pred milijunima američke djece za vrijeme nedjeljne jutarnje emisije o igračkama.

Kako rekoh, ima tu svega, baš kao u pravoj, ako ne baš meksičkoj sapunici, onda barem u Kućanicama. Kakav je sadržaj ste već pročitali, svi glavni likovi su žene, dobro, i jedna tetka, istina zgodna i nabildana, ali ipak tetka, tako da sumnjam kako bi ovaj roman mogao biti zanimljiv ijednom iole pravom muškarcu. To što se meni svidio, pa to vjerojatno nešto govori o meni.

Ipak u svoju obranu moram reći da ne preporučam da se postavite na trepavice kako biste nabavili ovu knjigu, tim više što sumnjam da se kod nas može nabaviti. Više onako, ako slučajno budete imali sat-dva viška vremena dok čekate let u nekom velikom duty freeju na nekom velikom aerodromu i ako kojim čudom ugledate Sellevision na polici pa se sjetite, vidiš, onaj simpatični Jonasy je rekao da knjiga nije loša, lagano zabavno štivo, taman pogodno za ubijanje vremena u avionu, e u tom slučaju svakako preporučam kupnju.

Uskoro bi se trebala početi snimati homoristična dramska serija (a-la Kućanice) bazirana na ovoj knjizi. Među glumcima se spominju Carrie Fisher, najpoznatija po ulozi princeze Leije iz Ratova zvijezda, Julia Louis-Dreyfus, fenomenalna Elaine iz Seinfelda i Kristin Davis, Charlotte iz Seks i grada. Jedva čekam.

Zapravo, vidi se da je ovo Augustenova prva knjiga, a ujedno i jedini roman, dok su sve ostalo memoari. Još se ovdje malo učio. Iako je knjiga zabavna i duhovita (ipak je to Augusten), nije u meni niti približno izazvala oduševljenje kao njegovi veliki hitovi Running With Scissors i Dry. Za mene, Running With Scissors i Dry su klasici, Sellevision je možda samo zabavna potrošna roba, koja ne ulazi previše u karakterizaciju svojih likova, nego onako više ovlaš, kroz zabavu, daje kritiku današnjeg površnog potrošačkog, lažno moralnog i licemjernog društva u kojem se više cijeni materijalno od nekih drugih osobina.

Dok Running With Scissors i Dry možda i nisu baš za svaki želudac (ali morate ih pročitati, stvarno ne znam što čekate?), Sellevision je pogodna knjiga za svaku žensku ili gej dušu, ma koliko ona nježna ili osjetljiva bila. Evo, mogu zamisliti Charlotte iz Seks i grada kako se lagani smijulji i možda čak prepoznaje sebe dok čita Sellevision. Uglavnom, ne vidim ništa loše u tome.

Sam Augusten je o ovoj svojoj knjizi rekao:

"It is absolutely the most shallow, petty, mean-spirited little book you'll read."

Pretjeruje, pokušavajući biti duhovit, ali zapravo, gdje ima dima, ima i vatre.

Inače, Augusten i njegov dugogodišnji ljubavni partner Dennis Pilsits su nakon devet godina prekinuli svoju vezu. Takve i slične zanimljive stvari možete doznati na Augustenovom web site-u, blogu, Facebook i MySpace profilu ili Twitteru.

Upravo sam počeo čitati najnoviju Augustenovu knjigu. Za sada, knjiga obećava, tako da opet možete očekivati neku preporuku. Znam da jedva čekate.

Klikni za ostatak posta...

Augusten Burroughs: Dry

Ovo će se izgleda pretvoriti u Oprah Book Club. Ali neću si laskati i neću vas puno gnjaviti. Naime, opet sam nešto pročitao (surprise!). Znam da ne treba s ničim pretjerivati, ali kada je TV program tako dosadan. Moram si naći neku zanimaciju.

Radi se o još jednoj knjizi Augustena Burroughsa, ponovno na engleskom. «Dry» je svojevrsni nastavak «Running with Scissors» ili što se zbilo s Augustenom nakon nekih desetak godina.

Iako ima uspješnu karijeru u marketinškoj agenciji u New Yorku, iako zarađuje popriličnu sumu (kako bi to Ameri rekli, 6-eroznamenkasta cifra), Augustenov život je totalni kaos. Postao je notorni alkoholičar čiji je stan doslovno zatrpan praznim flašama whiskya, te ga tvrtka prislili da ode na kliniku za odvikavanje. Ili to, ili – otkaz. Prvi Augustenov instinkt je They try to make me go to rehab I said no, no, no…, pa čak i kada se tamo nađe, ispočetka na sve gleda s podsmijehom.

To vam je samo početak knjige. I opet bi se iz kratkog sadržaja moglo zaključiti da se radi o depresivnoj knjizi, ali opet, knjiga je sve samo ne depresivna.

Knjiga je say –EF, say-I, say-EN, say-OU, say-EM, say-I, say-EN, say-EJ, say-EL, say-EN say-EJ: fenomelna. Opet je tu njegov neodoljiv urnebesan humor, vrckavost, cinizam i ironija. Opet ju tu njegov stil, brz i životan, bez puno petljanja, bez opisivanja zalazaka sunca na tri stranice, lako čitljiv. Meni se to rijetko događa čitajući knjige ili gledajući televiziju, ali nekoliko puta sam se zaista glasno grohotom nasmijao. Pa čak i na javnom mjestu gdje su me ljudi zbunjeno gledali..

Ali daleko od toga da je knjiga bez osjećaja. Ispod debelih slojeva humora, krije se ipak dirljiva i tužna priča puna emocija, ne samo o alkoholizmu, nego o bilo kojoj ovisnosti. Čak mi se čini da je knjiga nešto ipak ozbiljnija od «Running with Scissors», za dlaku profinjenija i osjećajnija i za dlaku s istančajnijim humorom. U to ime, upravo otvorih flašu pive.

Mislim da sam si konačno našao omiljenog pisca. Konačno ću i ja na mojim gay on-line profilima moći popuniti rubriku: omiljeni pisac. Zaista sam ponovno doživio neku dublju povezanost s piscem knjige. Dirnuo me. Izazvao je buru emocija u meni. I to je uvijek ono što za mene čini zaista dobru knjigu.

Možda zbog toga što je Augusten možda jednako jednostavan i plitak kao što sam to možda i ja? Možda i zato što je on toga i sam svjestan, kao što mislim da sam možda i ja toga sam svjestan? A možda si ja to samo laskam.

Pa čak mu i u samoj knjizi jedan lik kaže:

«Ti me jednostavno užasavaš. Dubina tvoje plitkosti je šokantna.»

Često to pomislim za samoga sebe.

I zato ga volim. Što ne filozofira, što je samokritičan, što je iskren, što je cinik i ironičan, kao i ja (minus iskren). Znam da neki kažu kako se iza cinizma i ironije kriju slabe osobe kojima je to obrambeni mehanizam. Možda je to i istina. Da se zaista iskreno pogledam u zrcalo? Možda drugi put. Nisam raspoložen za duboka filozofiranja. Kakav sam – takav sam. I sve dok sam donekle zadovoljan – to je OK.

I kao i u prošloj knjizi, opet sam često samog sebe prepoznao u Augustenu. Evo recimo ovo:

Pratim ga u spavaću sobu. «Da obučem ove…», pita me držeći u ruci crne traperice,»… ili ove?»- podižući par kaki hlača.
«Nijedne», kažem.
On značajno podigne samo jednu obrvu. To je nešto za što znam da su potrebni sati vježbanja ispred zrcala.

Ako se na ovo nisam odvalio od smijeha… Ali ovo je skoro privatna šala između Augustena i mene. Kako on i sam u jednom trenutku kaže, trebali ste biti tamo da skužite šalu. Oni koji me prate, znat će na što mislim. Naime, i sam se bavio mišlju da počnem uvježbavati isti taj znakoviti jednoobrvni pokret.



Ili recimo, tko se od nas nije našao u situaciji da nas ovakve, u najbolju ruku prosječnog izgleda (malo laskanja nikada ne škodi), zavodi tamo neki mišićavi dlakavi frajer koji izgleda bolje od Mel Gibsona u vrijeme Mad Maxa, i to prvog dijela? I da vam nije bilo jasno što to on točno vidi na vama? Znam za sebe da sam se često našao u takvim situacijama. Barem u mojoj mašti, a to skoro dođe na isto kao i stvaran život. Hoću reći, bezbroj puta sam odsanjao takve situacije, pa mi izgleda kao da su se zaista i dogodile. Augustenu se to ipak dogodilo. Jedino što je njegov Mel ujedno bio i ovisnik o cracku. Nitko nije savršen. Moji Melovi su uvijek bili bez greške i beskrajno su me voljeli i imali veliki i debeli 8==D.

Ne sjećam se kada sam tako zadnji puta uživao čitajući neku knjigu. Svaki trenutak, svaku stranicu, svako slovo. Pa čak i one riječi koje nisam razumio, a nije mi se dalo dohvatiti rječnik ili sam se u tom trenutku nalazio vani gdje niti nisam imao rječnik pri ruci. Znam da sam to već i prije napisao za neke druge knjige, ali ovaj puta to zaista i mislim. Nije da onda nisam zaista tako i mislio, samo nisam znao za bolje.

................................

Cijeli ovaj tekst iznad sam napisao dok još nisam pročitao cijelu knjigu. Bio sam došao negdje malo preko sredine. Toliko sam u njoj uživao da sam to jednostavno odmah morao staviti na «papir». Htio sam to s nekim podijeliti prije nego mi misli ispare iz glave, prije nego zaboravim koliko sam se smijao.

I onda se dogodio potpuni obrat. Knjiga mijenja svoj ton, Augusten mi pokazuje neko svoje drugo lice. Odjednom sam se našao u bujici emocija, i to onim najdubljim, kada propitujete sami sebe tko ste i što ste, kada pokušavate opravdati svoje postupke.

Augusten i u drugom dijelu knjige piše s humorom, ali to je sada totalni crni humor, pun teškog i samooptužujućeg ciniznma.

Bujica emocija za drugi dio knjige je blaga riječ. Možda košmar? Oči su mi se više puta zasuzile, a da nisam u tom trenutku bio na javnom mjestu mislim da bih sigurno briznuo u plač. Ovako sam samo, s knedlom u grlu, pustio koju suzu i nehajno ih obrisao sa obraza, praveći se kao da me nešto zasvrbilo ili zasmetalo. Više puta sam morao stati i zaklopiti knjigu kako bih se malo smirio i sredio dojmove. Što ću, pićkica sam…

Zastrašujuće je kako sam se prepoznao u nekim njegovim razmišljanjima. I ja se često pitam vrijedim li išta? Zašto sumnjam? Pa isto kao i on, zbog toga što se moram često prisiljavati biti dobar, biti pristojno ljudsko biće, biti sućutan, moram se prisiljavati suosjećati i često se zapravo nađem zgrožen onim što mi prolazi groz glavu u sasvim neprimjernim situacijama.

Zadnjih 50-tak stranica sam pročitao u cugu. I kada sam konačno završio, bolila me glava. Upravo me boli glava jer sam upravo završio knjigu. Zreo sam za jedan aspirin, samo što mi sada nije pri ruci. Nisam pred svojim kompom, pišem ovo na komadiće poluzgužvanog papira. Opet nisam mogao izdržati.

Iako je i ova njegova knjiga memoarskog tipa, gotovo mi nemoguće zvuči da se sve baš tako uistinu i dogodilo. Ma sigurno je Augusten dodao ponešto začina. Ali s druge strane, postoji ona izreka kako život piše najčudnije romane. Tako da, tko zna…

Idem sada ručati. I kiša je počela. Poslje ću srknuti kavu. Možda mi ona pomogne protiv glavobolje. Jebem mu miša, ne sjećam se kada me neka knjiga toliko uzdrmala, a da ni sam nisam sasvim siguran zbog čega.

Ne valja čitati. Možda samo stripove. Ne kažem da su stripovi beznačajni, da se netko ne bi odmah uvrijedio. Čovjek pomisli i ponada se kako ima barem malo, barem donekle sređen život i onda ga nešto ovako izbaci iz takta i počne se pitati zašto je to tako, zbog čega je sve to toliko intenzivno doživio. Što to skriva u sebi i ne dozvoljava da izađe na površinu? Malo zastrašujuće misli.

I dalje mislim da ne treba previše razmišljati, treba biti jednostavan i površan. To je put ka sreći.

Malo me zasmetalo što se na kraju knjige nalazi ulomak iz Augustenova idućeg romana. Bilo mi je to malo ljiga. Koja je svrha toga? Da nas namame kupiti i tu iduću knjigu? Kao da mene uopće treba namamiti. Kao da već tu knjigu ionako nemam doma spremnu da ju uzmem u ruke. Kao da već nisam postao ovisan o Augustenu. They try to make me go to rehab I said no, no, no…. Jedva čekam opet malo zaviriti u njegov život.

Mislim da mi je slijedeći korak napisati Augustenu zaista otvoren i srcedrapateljski e-mail o tome koliko cijenim njegov rad. Da budem patetičan do kraja… Možda ga i zamolim da mi pošalje autogram kartu? Ako već ne s njim na slici, onda barem s onim njegovim Melom, da i ja vidim to čudo.

Ali mislim da moja uzdrmanost knjigom već pomalo posustaje. Upravo je prošao neki ultra hot frajer. Misli su mi se iste sekunde prebacile na automatskog pilota.

Drago mi je da sam opet onaj stari. Jednostavan i do boli plitak.

Što sam ono na početku rekao, da vas neću zagnjaviti?

Klikni za ostatak posta...

Augusten Burroughs: Running with Scissors

Pisao sam nedavno da čitam jednu knjigu na engleskom jeziku. Svečano objavljujem da sam ju napokon i pročitao. Svečano jer, priznajem, ovo je prva knjiga na engleskom koju sam u cijelosti pročitao. I ljudi moji nije to uopće toliko strašno. Pogotovo kada se radi o ovakvoj knjizi, a kakva je to samo knjiga…

Napisao ju je Augusten Burroughs, američki pisac rođen 1965. Zanimljivo je bilo njegovo bizarno djetinjstvo. Luda majka i otac, hladan i nezainteresiran alkoholičar profesor na fakultetu, rastali su se dok je još bio malo dijete. Augusteen je jedno vrijeme živio s majkom koja je silom htjela postati slavna pjesnikinja, a zatim ga je poslala da živi u kući njezinog osobnog psihijatra koji je izgledao kao pljunuti Djed Mraz, koji je za gatanje budućnosti umjesto graha i kave koristio vlastiti izmet, u kući gdje je vladao kaos, nered, prljavština i potpuni nedostatak bilo kakvih pravila.

Ni ostatak psihijatrove obitelji nije bio manje čudan. Njegove kćeri su odluke o gotovo svim pitanjima donosile na osnovu riječi u Bibliji koje bi prst slučajno pogodio, a najviše se povezao s psihijatrovom kćeri Natalie koja je bila godinu starija od njega. Psihijatar je imao još jednog usvojenog sina kojemu nije bilo dozvoljeno živjeti u glavnoj kući i koji je zapravo bio pedofil jer se zaljubio u Augustena s kojim je razvio seksualnu vezu u vrijeme kada je Augustenu bilo 13 (na slici) a njemu 33 godine. Početak njihove veze je bio takav da je Augusten praktično bio silovan i primoran na oralni seks, skoro pa ugušen. Njihova ljubavna veza postaje otvorena, svi za nju znaju i nitko ju niti ne pokušava spriječiti. Augustenova majka ju čak i odobrava. Zapravo bi se stvar mogla i okrenuti naglavačke i reći da je Augusten iskorištavao svog starijeg ljubavnika…

Jedno vrijeme je cijela obitelj živjela na otvorenom, na tratini ispred kuće na koju su iznjeli namještaj, a okićeno božićno drvce (minus iglice) je stajalo do svibnja. Svi zajedno su gutali sredstva za smirenje kao bonbone. Augusten je kao «otpadnik» najviše mrzio školu, pa je čak uz pomoć psihijatra odglumio pokušaj samoubojstva kako bi bio oslobođen škole, što mu je i uspjelo u 6. razredu. Tek je naknadno, posebnim ispitom, dobio srednjoškolsku diplomu. Kasnije je pokušao studirati, ali je ubrzo odustao, a jedno vrijeme je bio i alkoholičar. U isto to vrijeme Augustenova majka uopće nije marila za sina koji joj je zapravo predstavljao samo smetnju, te je održavala vezu sa ženom svećenika, a kasnije i sa mladom crnkinjom, nekoliko puta završavala na odjelima psihijatrijskih bolnica zbog napadaja ludila, a otac mu se nikada nije htio javiti na telefon kada bi ga pokušao nazvati na drugi kraj zemlje.

To vam je ujedno i sadržaj knjige «Running with Scissors», jer radi se o memoarima jednog od vjerojatno najbizarnijih djetinjstava koje možete zamisliti.

Možda bi se moglo zaključiti da se radi o teškoj i depresivnoj knjizi, ali zapravo je sve samo nego to. Knjiga je beskrajno smiješna i zabavna, napisana vrlo pitko, bez nepotrebnih dubokih filozofiranja, gotovo kao da gledate neku humorističnu seriju. Zapravo i radi se humoru kojeg možemo gledati u nekim američkim serijama, pada mi na pamet Malcolm u sredini. Da, baš je to humor takvog tipa. I zato mi se i sviđa.

Nevjerojatno je da netko tko je prošao sve što je Augusten prošao može u tolikoj mjeri zadržati smisao za humor. Možda mu je on zapravo i pomogao preživjeti sve ono kroz što je u djetinjstvu prošao i da završi kao barem donekle normalno ljudsko biće. Humor nas zaista ponekad može spasiti i od najtežih situacija u životu.

Jesam li spomenuo da je Augusten gay? Urnebesni su opisi stereotipova o homoseksualcima, zapravo o djeci koja su tako jednostavno rođena, a takav je bio i Augusten, a takav sam bio i ja. Siguran sam da biste se i mnogi među vama prepoznali u mnogim dijelovima knjige.

Knjiga je genijalna, urnebesna, dirljiva, uzbuđujuća, zastrašujuća, ljudska, šokantna, topla, tužna, vedra, samoironična, gnjusna, bistra, neodoljiva, prekrasna, uznemirujuća, inteligentna, puna života, bizarna, šarmantna… I sve to na kvadrat. Memoari jednog ludog djetinjstva i tinejdžerskog doba ispričani na ludo duhoviti način. Čitao sam zabavne knjige, ali ne sjećam se da sam se i jednoj toliko smijao kao ovoj. Možda nije neko dubokoumno štivo nakon kojeg ćete se osjećati dubokoumno, uzvišeno i prosvjetljeno, ali mora li baš sve u životu biti tako?

Nevjerojatno je prava riječ za ovu knjigu. Nevjerojatno dobra! I nevjerojatno je da se ne radi o izmišljotini, nego o stvarnim osobama i stvarnim događajima. Preporučam, ali ipak sa određenom ogradom, pogotovo ako smatrate da se sa nekim stvarima ne treba šaliti. Lako bih mogao shvatiti da bi nekim ljudima ova knjiga mogla predstavljati pravo smeće, bilo da to zaista i misle, bilo da bi se to u javnosti jedino i usudili izjaviti.

Evo da vas još malo namamim, nakon što je knjiga objavljena 2002. godine, provela je 2,5 godine na bestseling listi New York Times-a, bila je i broj jedan, Augusten Burroughs proglašen je jednim od 15 najsmješnijih ljudi u Americi, a po knjizi je 2006. snimljen i istoimeni film. Nema veze s mamljenjem, ali samo još da napomenem kako danas Augusten živi u New Yorku sa svojim dugogodišnjim partnerom. U međuvremenu je objavio još nekoliko knjiga koje su redom završavale na bestselling listama, a uskoro mu izlazi i nova. Pogodite tko će ih sve pročitati?

Knjiga se može kod nas kupiti u knjižarama koje prodaju literaturu na stranim jezicima.


Augusten Burroughs web site.

Klikni za ostatak posta...