Nogomet

Boli me glava. Popio sam Aspirin, pa malo popušta. Nisam baš dobro spavao i još ovo otužno vrijeme vani… Jučer sam opet glumio da sam nešto što nisam i s dečkima gledao finale Lige prvaka uz puno testosterona, cigareta, mesa, piva i lovačkih priča o ženama (ja sam šutio, da se razumijemo). Bayern! Mandžo! Bayern! Mandžo! U jednom trenutku sam se uplašio da će biti produžeci, na svu sreću to se nije dogodilo i napokon sam nešto iza 23 mogao otići doma. Ovaj puta nisam gledao nogomet uz moje standardno muško društvo, nego s društvom kolege s posla. On me jednostavno «befriend-io», u nedostatku bolje hrvatske riječi. Stalno me zove van, doma na obiteljske ručkove, ne znam što vidi u meni. Ma znam, samo sam lažno skroman. Vidi moju suštu dobrotu, poštenje, iskrenost, spremnost da uvijek pomognem drugima, pa tko me ne bi poželio za prijatelja? I ne, nema tu ništa «sexual». 

Znate ona knjiga na koji sam se žalio u postu ispod? Prije neki dan sam ju napokon pročitao do kraja. Ako sam ju već platio, pa kako da ju ne pročitam? Škrtac, još da mi propadne tih 5 ili 6 $. Trebalo mi je, koliko, samo četiri ili pet mjeseci? I onda skužim da sam u jeku moje opsesije za gej romantičnim romanima, downloadirao još jedno pet-šest sličnih romana na koje sam u međuvremenu potpuno zaboravio. I što sad da škrtac radi, nego da odmah počne čitati slijedeći. Odmah me ponijela priča o najboljem igraču australskog nogometa (footy*) i sve što ide uz to (mišići i sl.), koji se, iako debelo u ormaru, zaljubljuje u nesigurnog i mrzovoljnog šmokljana iz umjetničkih krugova. Bljuc, pljuc, fuj, ima li išta otrcanije? Za mene očito nema jer sam roman pročitao u tri dana, a hard copy ima 376 stranica! I ne samo to, nego sam na Amazonu pročitao da roman ima i nastavak i brže bolje sam i njega downloadirao. Ali ni to nije sve, «Kupci koji su kupili ovaj predmet također su kupili i» link pokazivao je naslovnicu još jednog romana s dva vruća polugola frajera na naslovnici, što je meni bilo sasvim dovoljno da bacim pogled na sadržaj i tog romana, te sam tako otkrio da se radi o ljubavi dva vatrogasca! Tko tome može odoliti? Naravno da sam brže bolje i taj roman downloadirao. Sudeći po rezenzijama gej kolega iz SAD-a, čeka me još jedna gej romantična poslastica. Koliko me sada nepročitanih ljubavnih romana čeka? 7? 8? Jao meni. Inače, gej romantični romani prilično su popularni i među hetero čitateljicama, iz tko zna kojih razloga. Još jednom inače i ne fakat, ako ste željni malo gej romantike, nećete pogriješiti s Tigers & Devils (to je onaj s australskim nogometašem). Autor je Sean Kennedy. Guglajte ako vas zanima ili otiđite direktno na Amazon. Mene sada čeka drugi nastavak tog romana, «Tigerland». Htio sam ga početi čitati još jučer navečer, ali bio sam zauzet skandiranjem Mandžo!, Mandžo!, Mandžo!. Opet, ali ne fakat, svaka čast Mandžo! 

Prošla me glava. KLJ? Dobro je, kuha nedjeljni ručak. Koliko sam već imao postova na ovom blogu u kojem spominjem da KLJ kuha nedjeljni ručak? Ono, baš pravi, juhica, meso, krumpiri, salata i desert (istina kupljen, ali ipak desert). 

* Aussie Footy feat. AC/DC 

Klikni za ostatak posta...

Gledati i čitati

Iako sam siguran da ste svi već odavno proguglali Bali Bega, čak i nekoliko puta, i da znate sve o njemu, pa i to da ga je djevojka navodno prije nekoliko mjeseci uhvatila u njihovom stanu u vrućem klinču s frajerom, a da je nedavno, zli jezici kažu kako bi opovrgao glasine da je gej, objavio zaruke (nije mi poznato je li zaručnica ista ona koja je svjedočila gej klinču), dakle, unatoč tome što svi o njemu znate sve, ipak sam odlučio nakon više mjeseci bez ijednog posta, novi post posvetiti baš njemu. Jer on to zaslužuje.

Mislim da neću pretjerati ako kažem da se vjerojatno radi o jednom od najzgodnijih muškaraca kojeg sam ikada vidio. Ne sjećam se da mi se ikada dogodilo da mi se nešto stisne u želucu, leptirići počnu letjeti, kroz tijelo mi prođe val uzbuđenja, ama baš svaki put kada se netko pojavi na ekranu, u svakoj sceni. Eto, to mi se događa s Bali Begom. Ispočetka sam se zavaravao da mi se ne sviđa jer je nekako prezgodan, ali onda sam ipak došao k pameti. I KLJ-u se sviđa. KLJ i po nekoliko puta u jednoj epizodi promumlja «Ma baš je zgodan». Inače, nemojte misliti da sam zaboravio Onura. Priznajem da je Bali Beg zgodniji, ali svejedno, Onur je ipak Onur i ne bih ga s nikim mijenjao. KLJ i ja smo se već dogovorili, ako nam ikada u isto vrijeme pokucaju na vrata Onur i Bali Beg, moj je Onur, njegov je Bali Beg (ali samo ako ja smijem gledati).

Toliko o ovoj temi, sada prelazim na drugu.

Znate što, uhvatila me neka manija čitanja gej romantičnih romana. Pretpostavljam da to dođe s a) godinama i s b) kada ste s istim partnerom punih 15 godina. Jel ima 15-ogodišnjica neko ime? Znate ono, zlatni, srebrni, brončani, željezni, papirnati, ovaj, onaj pir? Uglavnom, ako se i vi poželite malo gej romantike, preporučam vam knjigu "The Nothingness of Ben" od autora Brada Boneya (to mu je valjda prva knjiga). Knjiga je super. Nema dosadnih opisa, unutarnjih promišljanja, dvojbi, strahova i nedoumica glavnih junaka koje se protežu na nekoliko stranica. Sve se rješava u nekoliko rečenica i s puno dijaloga, tu je i par vrućih scena, uglavnom, prava milina. Nije loša ni priča, fina, romantična, bez pucnjave i sa sretnim završetkom. Nakon pogibije roditelja, odvjetnik napušta New York i vraća se u rodni Texas kako bi se brinuo o svoja tri malodobna brata. Tamo upoznaje crvenokosog rednecka i tako to onda krene u smjeru u kojem gej romantični roman i treba krenuti. Pročitao sam ju u tri dana, zbog nje jedan dan zaspao na posao, drugi dan propustio cijelu epizodu Bali Bega, a treći bio optužen od strane KLJ-a da ga već tri dana zanemarujem. Uglavnom, sigurno sam vas uspio zaintrigirati. Knjiga je dostupna na Amazonu i toplo ju preporučam nezahtjevnim čitateljima poput mene.

Klikni za ostatak posta...

Gej romantično-kriminalistički roman za odrasle s gej policajcima (jes!)

Pa dobro, zašto me nitko nikada nije upozorio da unutar gej beletristike, odjela gej romantične beletristike, pododjela gej romantične kriminalstičke beletristike, odsjeka gej romantične kriminalstičke beletristike za odrasle, postoji i poseban pododsjek gej romantične kriminalističke beletristike za odrasle s gej policajcima??? Pa valjda je, među mojim čitateljima, opće poznata moja očaranost detektivom Elliotom Stablerom iz serije «Zakon i red: Odjel za žrtve»? Možda ne očaranost, više se radi o nekoj, šta-ja-znam, zaljubljenosti do ušiju, ono kada vas nešto snažno stisne u želucu čim ugledate tu osobu, kada više ne možete normalno razmišljati, kada biste za tu osobu i Mjesec s neba skinuli. Eto, sve to osjećam kada ugledam Chrisa Melonija. 

Možete li onda zamisliti moje ushićenje kad mi je u ruke dospio baš jedan takav gej romantični kriminalistički roman za odrasle s gej detektivom kao jednim od dva glavna lika i to u dva nastavka? 

Inače, KLJ i ja volimo romantične filmove, a posebno romantične komedije. Točnije, ja sam ih nekad volio. KLJ ih i dalje voli, barem nema pucnjave, kaže on. Ja to jednostavno više ne mogu gledati, pa čak ni kada je Jennifer Aniston u glavnoj ulozi. Pa zar svaka romantična komedija mora biti na isti kalup? Prvo se oni kao nešto ne podnose i čini se da je bilo kakva veza među njima nemoguća što dovodi do niza smiješnih situacija, onda se kao strašno zaljube, ptice cvrkuću, leptirići letuckaju, a šale i dalje pljušte. Zatim, tamo negdje oko 30-35 minuta prije kraja filma, oni se toliko posvađaju da se čini da je pomirenje među njima nemoguće, šale prestaju, počinju dugi pogledi protagonista u daljinu ili kroz prozor s kojeg se slijevaju kapi kiše, film postaje negledljivo dosadan, da bi se u zadnjim minutama dogodio neočekivan obrat u kojem slijedi pomirenje i živjeli su sretno do kraja života, a odjavna špica uz veselu glazbu je isprekidana smiješnim gafovim sa snimanja. Ja više jednostavno nemam živaca za to. 

Sve je to bio još jedan dodatan razlog da se oduševim gej romantičnim kriminalističkim romanom za odrasle s gej detektivom i to romanom koji čak uopće nije loše napisan i nije banalan, što bi možda netko mogao zaključiti po koricama samih romana. Uglavnom, Tony je mladi, dvadeset i nešto, zgodni, plavooki, smeđokosi s uvojcima koji mu lagano padaju na lice, dlakavi, lagano izdefiniranog tijela, otvoreno gej, prije četiri mjeseca prekinuo s dečkom koji ga je prevario u njihovom krevetu, učitelj u jednoj srednjoj školi u Minneapolisu u kojoj se dogodi ubojstvo drugog učitelja, a Tony postaje glavim svjedokom u policijskoj istrazi u koju je uključen i trideset i nešto godina, gej ali duboko u ormaru, savršeno definiranog mišićavog tijela, kao od brda odvaljen, mačo, ali nježan ispod kože, zaštitnički (a kakav bi drugo detektiv uopće i mogao biti?), dlakavi, duboko tamnosmeđih očiju i smeđe kose, nevjerojatno seksi, debelog kurca i velikih dlakavih jaja detektiv Mac iz Policijske uprave Minneapolisa iz Odjela za ubojstva. E, ako nisam i sam pao sa stolice čitajući knjigu i ako ovo nije za Pulitzerovu nagradu, onda ne znam što je! I to nije sve, detektiv Mac ima malu kćerkicu s pokojnom suprugom vijetnamkom, ali rodom kineskinjom, dok se učo Tony brine za malog dječačića koji živi s promiskuitetnom majkom alkoholičarkom, suprugom svog pokojnog najboljeg prijatelja hispoamerikanca i uvjerenog katolika. Pa i to nije sve. Već pri prvom susretu uče Tonija i detektiva Maca nešto klikne, a Tony se nađe i u po život opasnoj situaciji kada ubojica odluči da mora Tonija zbrisati sa lice Zemlje. Kako bi stvar bila još gora, Tonija, koji je otvoreno gej, pa čak i na svom poslu u sasvim običnoj srednjoj školi, muči misao može li se upustiti u vezu s čovjekom koji je duboko u ormaru, pa makar on bio i ultra vrući detektiv s velikim i sjajnim pištoljem. Detektivu Macu, s druge strane, ne pada na pamet izaći iz ormara jer bi mu to ugrozilo karijeru u mačo svijetu Policijske uprave, a boji se da bi time mogao i izgubiti svoji kćerkicu koju u stvari odgaja njegova ultrakonzervativna i fundamntalistički-religiozna rođakinja. Osim toga, detektiv Mac do sada nikada nije imao vezu s muškarcem, osim mnogobrojnih fukova za jednu noć u jeftinim hotelima s neznancima koje bi pokupio daleko od svog grada. Uglavnom, drama živa. 

Znam, vi sada sigurno mislite kako sam pomalo sarkastičan i da je knjiga glupavi romantični gej roman, ali potpuno ste u krivu. Uopće nisam bio sarkastičan, samo sam pokušao biti malo duhovit. Roman je pravo lagano, pusti mozak na pašu, dobro napisao štivo, s uvjerljivim likovima i radnjom, OK, možda sam samo nekoliko puta, ali stvarno samo nekoliko puta pomislio «ma daj, ovo je sad malo naivno». Čak ni onaj kriminalistički dio nije budalast, dapače. Sviđa mi se što je radnja napisana u trećem licu, malo iz ugla uče Tonija, a malo iz ugla detektiva Maca, što zapravo doprinosi odličnoj karakterizaciji obaju likova. Nije na odmet spomenuti da se radi o romanu za odrasle, pa knjigu ne preporučam za plažu jer biste se, ako nemate običaj čitati potrbuške, sigurno našli u prilično neugodnoj situaciji. Ali naglasak uopće nije na opisima seksa, kojih i nema toliko puno, možda i zato što je roman napisala žena. Jedan gej čitatelj je napisao da je knjiga preženskasta, i da se zapravo radi o običnom ženskom romantičnom romanu, samo s gej likovima, što zapravo i ima smisla. Sad će ispasti da serem, ali i sam sam na trenutke to pomislio. Svejedno, nije me to smetalo. 

Funny thing, autorica Kaje Harper piše gej krimi romane još od srednje škole. Kaže, zanimalo ju je što u stvari Starsky i Hutch rade u svoje slobodne dane. Dugo ih je pisala samo za svoju dušu, sve dok ju suprug nije nagovorio da nešto pokuša objaviti, kad već toliko vremen troši na pisanje. I od tada, novci se samo slijevaju na njezin bankovni račun. Autoričin blog je ovdje: http://kajeharper.wordpress.com 

I još jedna funny thing, prvo sam zapravo pročitao drugi nastavak. Uopće nisam bio svjestan da se radi o serijalu. Eto, to se dogodi kad prvo malo ne proguglate pa tek onda krenete čitati. Čitajući prvo taj zapravo drugi nastavak, bilo mi je malo čudno što se kratko i ne do kraja sasvim jasno spominju neke važne stvari iz zajedničke prošlosti junaka, ali mislio sam da to autorica radi namjerno i da će se na kraju sve saznati. Sve dok mi to pred kraj knjige nije postalo jako sumnjivo, te sam konačno malo proguglao i shvatio da u stvari čitam nastavak. Iako to i nije bilo tako važno za uživanje u samoj knjizi, mislio sam se živ pojesti iako sam zapravo bio presretan jer nisam htio da knjiga završi i znao sam da me čeka toga još. Sve skupa i nije tako loše ispalo jer sam čitajući prvi nastavak ujedno mogao i pametovati glavnim junacima «Ma da, samo ti seri, vidjet ćeš što će ti se dogoditi u drugom nastavku!». 

Ukoliko i vi ne želite ponoviti moju grešku, iako to zapravo i nije toliko bitno jer se obje knjige mogu zasebno čitati, a i kriminalistički zapleti su potpuno nevezani, ovo je pravi redoslijed:

1. Life Lessons (Life Lessons, #1) 
2. And to All a Good Night (Life Lessons) - ovo je kratka priča dostupna za besplatni download na Amazonu.
3.  Breaking Cover (Life Lessons, #2) 

Ovo ljeto izlazi i treći nastavak. Ne moram reći da jedva čekam. Osim što će biti sasvim novi kriminalistički zaplet, mislim da znam na koji dio privatnog života uče Tonija i detektiva Maca će se autorica usmjeriti u trećem nastavku. Ali ne bum vam rekel, jer bih time odao važne stvari iz sadržaja prva dva nastavka, a nikako vam ne želim pokvariti čitanje (siguran sam da ćete nakon što ovo pročitate odmah odjuriti na Amazon i naručiti si knjige ili ih kao ja downloadati u elektronskoj verziji). 

Uglavnom ljudi, moja najtoplija preporuka za ove dvije knjige. Mene su baš oraspoložile i navukle osmijeh na lice, iako moram priznati da nemam s čime uspoređivati, jer do sada zapravo i nisam čitao gej romantične romane. Čito sam gej romane, ali ne romantične. Mislio sam, ma nisu te gluposti za tako velkog tektualca kao što sam ja, ali jebiga, ponekad slijedi hladan tuš. Ako vas zanima dobra ljubavna i kriminalistička priča, romantika koja ne prelazi u patetiku, malo vruće erotike između svega toga, simpatični likovi, onda je ovo knjiga za vas. Problem bi jedino mogao biti što knjigu nećete htjeti ispustiti iz ruke, što se i meni dogodilo. KLJ me optužio da ga zanemarujem.

Klikni za ostatak posta...

Sex, drugs and rock and roll

Htio sam ukazati na jedno lagano i zanimljivo štivo, posebno pogodno za vas kosijanere, bilo bivše, bilo sadašnje, ali i za sve (nas) ostale. Nisam nikada bio kosijaner, sada to ne mogu biti niti da želim, i ne mogu reći da sam stari rocker u duši, mada sam kao tinejdžer imao patetične pokušaje osnivanja rock banda. Da je band ikad bio osnovan, sumnjam da bi cijela stvar otišla u headbanger vode. Vjerojatno bi to bilo nešto u stilu novog romantizma 80-tih, kako i bolje pristaje gej tinejdžeru, iako nikako ne tvrdim da je pravi rock samo za „prave“ muškarce.

U zadnje vrijeme me zaokupila i zabavila knjiga „Daron's Guitar Chronicles“ od autorice Cecilie Tan. Radi se zapravo o nekoj vrsti feljtona koji još nije završio. To je priča o odrastanju mladog gitariste Darona koji ima svoj band s kojim pokušava uspjeti. Radnja se odvija u 80-tima, a osim što Daron ima dovoljno problema samim time što pokušava uspjeti u svijetu rock and rolla, dodatne probleme mu stvaraju disfunkcionalna obitelj i činjenica što je gej i što to taji od svih, te mu je zbog toga otežana komunikacija i mogućnost stvaranja dubljih odnosa s ljudima koji ga okružuju. Biti gej je i danas teško, ali u 80-tima je bilo još i teže. Priča je vrlo životna, a naglasak je na nekoliko stvari: problemi odrastanja gej mladića u ranim 20-tim godinama života, potraga za ljubavi, otkrivanje i prihvaćanje samog sobe, rock and roll, prijateljski i obiteljski odnosi.

Mislim da bi ovo štivo moglo biti zanimljivo svakome tko je ikada razmišljao o osnivanju rock banda, a posebno onima koji su to i pokušali, možda čak imali i gaže, a ako se radi o gej osobi, tim i više. Autorica nije strana niti vruća erotika, tako da ako vas smetaju opisi gej seksa, možda ovo ipak nije štivo za vas. Ipak, rekao bih da je ovo pogodno štivo za svakog otvorena uma, likovi su simpatični, lijepo je napisano i mislim da nas se puno može prepoznati u određenim dijelovima teksta.

Do sada objavljeni dijelovi su sakupljeni u tri sveska, a četvrti samo što nije izašao. Upravo čitam treći svezak.

Knjiga nije dostupna u tiskanom izdanju, a ukoliko vas je zainteresirala možete ju čitati na slijedeće načine:

• besplatno na blogu http://daron.ceciliatan.com (novi nastavci se objavljuju dva puta tjedno, ponekad i češće). Kako svako poglavlje nosi naziv određene pjesme, na blogu se ispod svakog poglavlja nalazi video klip s naslovnom pjesmom poglavlja. Totalno kul i totalno kul pjesme.

• prva tri sveska dostupna su preko Amazon Kindle-a (za sve vas koji imate Kindle ili neki drugi e-čitač ili ste instalirali Amazon Kindle aplikaciju na svom androidu ili I-Phone-u). Prvi svezak je besplatan, što je odlično ukoliko niste sigurni hoće li vam knjiga biti zanimljiva ili neće. Drugi i treći svezak koštaju 40-tak kuna svaki.

Slučajno sam počeo čitati prvi svezak (kad je već bio besplatan), nisam ni znao da ih postoji više. Iskreno, ispočetka mi je bio malo dosadnjikav, pa sam ga čak i ostavio. Nakon nekoliko tjedana sam mu se vratio i tada me sasvim zainteresirao i zaokupio.  Koliko mi se sve skupa svidjelo, valjda dovoljno govori i to što sam odlučio napisati koju riječ na ovom blogu nakon puno vremena (btw, svima vam želim sretnu Novu godinu). Kada sam došao do kraja prvog sveska, koji niti nema neki pravi završetak, nisam mogao vjerovati. Molim? Kako? Gdje je tu kraj? Vratite mi novce! Nema veze što ništa nisam platio, hoću nazad moje novce jer knjiga uopće nema nikakav smisleni kraj. Tek sam tada shvatio da postoji još, pa sam se malo smirio. Drugi svezak sam progutao u cugu, a upravo čitam treći, a već se veselim i četvrtom koji bi trebao biti uskoro objavljen, iako, sve je kompletno besplatno dostupno i na gore spomenutom blogu. Obično u krevetu prije spavanja uhvatim se čitanja, pročitam nekoliko poglavlja, a super je i to što ne smetam klj-u upaljenim svjetlom, pa on može na miru hrkati.

Kako i autorica sama kaže, koncept je sličan web-stripu (nema kraja), samo što se ovdje radi o čistoj prozi. Moja apsolutna preporuka.

Klikni za ostatak posta...

James Baldwin: Giovanni's Room

Ove godine mi je bio super godišnji odmor. Možda i najbolji u životu, a zasigurno sasvim drugačiji, barem za mene. Nažalost to je jedino što o tome mogu reći, a imao bih puno toga za ispričati i bilo bi jako smiješno, sigurno biste se i vi smijali. I meni je žao što ništa ne mogu reći, pogotovo što već imam neke super smiješne rečenice spremne u glavi. Ali ne mogu ispričati iz više razloga, ne mogu čak reći niti o kojim se razlozima radi. Uglavnom, hebi ga, ne mogu i ne mogu. Znam da sam već nedavno imao sličnu navlakušu i da više nije fora, ali što mogu kad bih silno volio sve napisati, ali ne mogu...

Ali vam zato mogu ispričati koju sam novu knjigu pročitao tijekom ljeta, to je također vrlo zanimljivo, pomislit ćete zasigurno. Radi se o klasiku gej književnosti, romanu koji redovito završava među najboljih 10 gej knjiga svih vremena: Giovannijeva soba od Jamesa Baldwina. James je imao dvostruku nesreću, rodio se kao crnac i homoseksualac u rasističkoj i homofobnoj Americi, što je naravno utjecalo na njegovu književnost. Giovannijevu sobu je napisao 1957.g., ali rekao bih da se radi o bezvremenskoj knjizi koja je jednako tako mogla biti napisana jučer. U romanu David, mladi bijeli Amerikanac u Parizu, prepričava svoju priču u kojoj biva rastrgan između zaručnice koja je otputovala u Španjolsku i mladog konobara, Talijana Giovannija, u kojeg se zaljubljuje i s kojim ima aferu u Parizu. Radi se zapravo o tome treba li biti svoj i živjeti život u skladu sa svojim bistvom ili živjeti život na način da svi oko vas budu sretni, osim vas samih. Kao i većina nas, i David izabire ovo drugo, što za posljedicu ima tragediju i nesreću.

Roman obrađuje one neke najvažnije strahove i frustracije gotovo svih homoseksualaca, pa tako i moje, istina s početka moje gej karijere. Jeste li se ikad osjećali kao stranac u vlastitoj koži? Ne kažem da danas živim slobodno, daleko od toga, ali barem nemam više nedoumica tko sam, što želim i kako bih trebao živjeti svoj život. Moj život danas vidim kao određeni kompromis između onoga kako bih trebao i kako zaista živim. Nadam se da će se to s vremenom pomicati prema onom «kako bih trebao». Ma ima vremena, još sam mlad momak. Eto, baš nas je neki dan, mene i mog KLJ, jedan konobar (nije Giovanni)  oslovio s "momci". Nije da ne godi...

Back to Giovanniju, mislim da roman s pravom ubrajaju među najbolje gej romane ikad napisane. James izuzetno lijepo piše, nešto otprilike kao i ja, knjiga se čita gotovo u jednom dahu, iako od početka znate da neće dobro završiti, pa čak i kako će završiti. Rekao bih da je ovo obavezno štivo za svakog iole ozbiljnijeg pedera koji drži do sebe i zato imate moju apsolutnu preporuku da naručite knjigu prego interneta, jer mislim da prijevoda na hrvatski nema, a sumnjam i da se kod nas može nabaviti engleska verzija.

Inače, da ne mislite kako sam preko ljeta pročitao samo jednu knjigu, pročitao sam i «Barrel Fever» od Davida Sedarisa. David je i više nego izvrstan i urnebesan, te me time još i više obradovala vijest da Algoritam uskoro objavljuje prijevod njegove knjige «When You Are Engulfed in Flames», a u prijevodu «Kad ste utopljeni u plamenu». Jedva čekam, pa možda u istom postu napišem i koju o «Barrel Feveru». Ali nemojte vi čekat na mene, Sedarisa morate obavezno pročitati, pogotovo ako volite Seinfelda.

Kako ljetu još nije kraj, što vjerno dočaravaju tri slike iza klika (a znate kakve slike stavljam iza klika), tko zna, možda još nešto pročitam, pa vam odmah javim.

Napomena: obavezno kliknite na gornju sliku kako bi vam se prikazala u svoj svojoj ljepoti.

Klikni za ostatak posta...

Christopher Isherwood: A Single Man

Tu sam, tu sam, samo nemam inspiracije, a nemam puno niti volje. Ne znam, možda je to ono o čemu su pričali stari blogeri da čovjek jednostavno nakon nekog vremena izgubi inspiraciju za pisanje na blogu. Kada sam ja započinjao, bilo je valjda desetak aktivnih gej blogera, a danas… Stari otišli, novi nisu došli. Valjda se mijenja moda. Možda su svi završili na Facebooku, Twitteru i tko zna gdje. Mijenjaju se vremena, mladi više nisu kao u moje vrijeme, eto, više se niti ne ustaju starijima u tramvajima. Najbolje to osjetim na svojoj koži! Čisti bezobrazluk, a tata bih im mogao biti, barem u teoriji.

A možda sam i obradio obradio sve moguće teme koje bi mogle zanimati jednog prosječnog geja? Jadan li sam ako me zanima samo ono o čemu sam ovdje pisao. Možda bih trebao promijeniti koncepciju? Možda su me zamorili dugački, dobro osmišljeni, pametni i pučni tekstovi? Možda bih se trebao prebaciti na kratke, gotovo haiku svakodnevne misli? Ali zašto se uopće time opterećivati? Ako nemam volje, onda jednostavno nemam volje. Zbog čega nešto na silu?

I radim puno u zadnje vrijeme. Dođem doma i za ništa sam. Ovaj tjedan nisam navečer niti jednom upalio komp doma. Mislim da mi se to nije dogodilo otkada imam komp, a to je valjda 15 godina.

Možda zvučim kao da sam u nekoj laganoj depri, ali zapravo se ne osjećam tako. Ne mogu niti reći da nešto posebno prštim od zadovoljstva i sreće, jednostavno, nekako sam malo usporio. Možda to i jest lagana depra? Trebao bih se malo aktivirati. Čovjek se treba potruditi, ne pada sve samo s neba.

Pročitao sam jednu super knjigu koju bih mogao ovdje spomenuti. Radi se o knjizi «A Single Man» po kojoj je ultrazgodni modni dizajner Tom Ford (slika gore) snimio hvaljeni istoimeni film s Colinom Firthom u glavnoj ulozi. Colin je bio čak nominiran i za Oscara, a film je dobio i dosta nagrada. Film nisam gledao, ali bih ga svakako volio pogledati. Na webu kažu da je film bolji od knjige, što se obično rijetko događa. 

 

Knjigu je napisao Christopher Isherwood (1904-1986), jedan od najznačajnijih gej pisaca i boraca za gej prava 20. stoljeća. Po jednoj njegovoj knjizi nastao je kultni filmski mjuzikl Cabaret. Gore na slici je Christopher (lijevo) sa svojim 30 godina mlađim ljubavnikom Bachardyjem s kojim je bio 30 godina u vezi, sve do svoje smrti u Santa Monici u 81. godini. Velika razlika u godinama ispočetka je uzrokovala podizanje obrva čak i u na svakakva čuda oguglalom Hollywoodu, ali vremenom su postali dobro poznati par s hrpom hollywoodskih zvijezda s kojima su se družili. Bachardy je postao poznati slikar, a često su ih nazivali "jedini uspješan hollywoodski par".

Kada je A Single Man prvi puta objavljen 1964., izazvala je poprilično prašine, jer to je možda bilo čak i prvi put da je glavni lik neke knjige bio homoseksualac. Nekima je bio poprilični šok da homoseksualci imaju jednake osjećaje kao i heteroseksualci. U knjizi je zapravo riječ o ljudskom biću, koje je, eto slučajno, homoseksualac.

Da se vremena nisu puno promijenila, pokazuje i to što se u Americi Fordov film snimljen po ovoj knjizi nije reklamirao kao film o gej osobi, film snimljen po djelu gej pisca, po jednom od najznačajnijih gej romana i kojeg je snimio gej režiser. A možda je to u redu. Zašto bi nekoga identificirala nečija seksualnost? Nismo li svi mi ipak samo ljudi? Ne bismo li i mi homoseksualci zapravo trebali težiti tome da se konačno shvati da smo mi kao i svi ostali i da nas ne treba trpati u nekakve ladice ili geta? Da, samo problem je u tome što kada se reklamira jedan ovakav film, onda se treba biti jako pažljiv da se ne povrijede osjećaji heteroseksualne većine, a u isto vrijeme je u redu staviti u novine naslov «Homoseksualac ubio ljubavnika». Ne sjećam se da sam ikada u crnoj kronici vidio naslov «Heteroseksualac ubio ljubavnicu».

Radnja se odvija u 1960.-tima i pratimo jedan običan dan u životu Georgea, sredovječnog gej profesora engleskog jezika. George se bori nastaviti normalno živjeti, nakon što mu je dugogodišnji partner nedavno poginuo. Knjiga je izvrsno napisana, životna, osjećajna, duhovita, tužna, uvuče vas u radnju, poistovjetite se s likovima. Christopher dotiče neke izuzetno važne stvari u životu gej osoba, pogotovo onih koji su već dobrano zagazili u određene godine, a najviše taj neki osjećaj izdvojenosti, gotovo usamljenosti koju sigurno i mnogi od vas osjećate, iako ste cijelo vrijeme okruženi ljudima. Možda zbog toga knjigu ne bih preporučio mlađariji, njih zanimaju neke druge teme. Možda je to tako i dobro. Svima ostalima, ako možete, knjigu pročitajte.

Klikni za ostatak posta...

Augusten Burroughs: You Better Not Cry - Stories for Christmas

Ovo je možda jedna od najljepših knjiga koje sam ikada držao u ruci i pri tome mislim bukvalno na sam predmet - knjigu. Kada skinete ovaj perverzni i opsceni omot, ispod njega se nalaze jednostavne tvrde korice, lagano hrapave i obojane u najbožićnije zelenu boju koju možete zamisliti, bez ikakvih natpisa, osim što je na hrptu utisnuto svjetlucavim najbožićnije crvenim slovima: Augusten Burroughs: You Better Not Cry. Za potpuni ugođaj, još mi je samo nedostajala ona trakica s resicama za označavanje stranica, što ju neke knjige imaju.  Sve mi to ima starinski feeling, zapravo me podsjetilo na ona stara izdanja Zagorkine Gričke vještice, valjda tamo negdje iz 50-tih godina prošlog stoljeća. A onda i kad otvorite, lagano žućkasti hrapavi papir, crna slova i opet ta najbožićnije crvena boja kojom su otisnuti naslovi priča, footeri, headeri i male grančice božićne imele koje ukrašavaju svaki novi odjeljak. Mali format koji tako dobro leži u ruci. Meni je sve to super i sasvim dovoljno da me obuzme milina čim sam dohvatio knjigu u ruke. Pa čak i kada sam zašpricao korice guleći naranču, čak su mi se i te mrlje koje su ostale na koricama svidjele, jer znam da su od naranče, a iz nekog razloga naranče mi imaju, između ostalog, i miris na Božić. Valda zato što smo nekada naranče jeli samo po zimi i što se obavezno pod borom našla i kakava naranča, više dekoracije radi.

A što se tiče same knjige, i to njezinog sadržaja, neću puno gnjaviti. Augustena jako volim. Volim njegov humor, način na koji promatra svijet oko sebe i volim kako priča priču. Sve je to opet ovdje. Ipak, nije to Running with Scisserrs i nije to Dry, i možda malo prežvakava već napisano, ali za mene to nije smetalo da ponovno istinski uživam.

Pred prošli Božić sam pročitao Holidays on Ice, božićne priče od Davida Solarisa i baš su mi fino legle, baš kao što su mi i sada fino legle priče Augustena Burroughsa.

U knjizi se nalazi sedam memoraskih božićnih priča, tri iz djetinjstva i četiri iz njegova odrasla života. Augusten muči roditelje s nemogućim željama za poklone, pravi božićni kolač, unakazi čokoladnog Djeda Mraza gotovo prirodne veličine, budi se gol u hotelskoj sobi pokraj starog Djeda Mraza, mrtav-pijan provodi Božić na ulici s beskućnicima.

I što dalje čitate, priče su sve bolje, a kulminacija je u zadnje dvije priče. U njima Augusten opisuje dva Božića sa svojim partnerima, jednim koji boluje od AIDS-a i drugim, deset godina kasnije, zakletim ateistom. To nisu srcedrapateljske priče, nisu ni tužne ili cinične, jednostavno su pune ljubavi, topline, neke sjete i nostalgije, možda baš poput osjećaja koje Božić u meni budi. U nekim njihovim dijelovima sam se i prepoznao i to možda čak i na neugodan način, ali sve je to OK. Volim kada nešto osjetim prema knjizi, volim kada osjetim neke emocije, kada se nečega prisjetim, možda čak i kada nešto naučim.

Da ne bi bilo zabune i da se ne bi opet neki ugrizli za usne, ovo su memoarske priče jednog geja. Iako nema šokantnih scena kao u nekim Augustenovim drugim knjigama, ipak se radi o pederizmu, što ne znači da ova knjiga nije za svakoga tko ima imalo otvoren um.

Knjiga je potpuno svježa, izdana prije nešto više od mjesec dana, još vruća ispod čekića. Nije opsežna, lako se čita, taman da ju počnete čitati tjedan dana prije Božića i da svaki dan pročitate jednu priču koja će vas uvesti u božićno raspoloženje, iako to nisu božićne priče za svačiji ukus, više za nas, malo čudne i uvrnute. I još zamislite čitati jednu ovakvu knjigu na jedan ovakav savršeno sniježni zimski dan kao što je danas? A možda još bolje pričekati predvečerje, uvaliti se u fotelju sa šalicom vrućeg čaja u ruci, dok najdraži gleda TV uz smanjeni ton na minimalno kako vam ne bi remetio koncentraciju? Nisam siguran postoji li neka ljepša situacija...

Možda ovu knjigu ne bih preporučio nekome tko još ništa nije pročitao od Augustena, ne znam niti sam zašto. Na neki način mi djeluje kao mala stanka pred njegovu slijedeću pravu knjigu. Ovo je onako, lagano i opuštajuće pedersko božićno štivo, koje to ipak nije u potpunosti, niti potpuno lagano, niti potpuno opuštajuće, a ni potpuno pedersko. Ali baš onako nekako simpatično i baš nekako taman.

I sasvim prikladno, You better not cry, I'm telling you why, Santa Claus is Coming to Town. Gejevi, navodno, vole sve što je blještavo, baš kao u jednoj Augustenovoj priči.

Nevjerojatno. Radi se o računalno upravljanom svjetlosnom showu.



Jedna od boljih fora:

Danas opet ja kuham. Moram požuriti jer je skoro već 13:00h. Unaprijed se veselim kuhanju uz ovaj nevjerojatno idilični zimski pogled kroz prozor. Kuham nešto vrlo jednostavno, ipak je danas subota. Ugodan vikend vam želim.

Klikni za ostatak posta...

Bazhe: Damages

Zbog dvije stvari sam uzeo u ruke ovu knjigu. Prva je bila to što se radi o «gay» knjizi, a druga to što ju je napisao Makedonac koji je imigrirao u Ameriku, te knjiga zapravo opisuje jedno sasvim netipično i tužno odrastanje u Makedoniji 80-tih, u vrijeme početka raspada Jugoslavije. Nisam nikada bio u Makedoniji, a površno sam upoznao svega nekoliko Makedonaca, pa mi je ova knjiga ujedno predstavljala priliku da nešto više saznam o toj, kako mnogi kažu, prelijepoj zemlji punoj kontrasta i burne povijesti. I s te strane knjiga me nije razočarala, a daje i savršen uvid u balkanski mentalitet, toliko prisutan i kod nas.

A kada sam već kod Makedonije. sutra (petak) na HTV1 u 21.00h je repriza filma o Aleksandru Velikom, pa ako ga kao i ja do sada niste pogledali, eto prilike.

Damages su memoari u potpunosti zasnovani na stvarnim i gotovo nevjerojatnim događajima. Kako autor sam kaže, istina i život su stvarno čudniji od fikcije. Bazhe je rođen i odrastao u Makedoniji, ali danas već preko jednog desetljeća živi u Americi u dugogodišnjoj vezi sa svojim partnerom Fredom. Bazhe je pisac, pjesnik i slikar, a ovo mu je prva knjiga proze.

Nakon smrti okrutnog oca, Bazhe se vraća iz Amerike u Makedoniju kako bi se brinuo o majci koja umire od raka. U isto to vrijeme Bazhe, nakon 30-ogodišnje potrage, napokon upoznaje svoju biološku majku koja ga iz Splita dolazi posjetiti u Makedoniju. Dok teško pokretna majka boluje u prizemlju kuće, Bazhe skriva biološku majku na katu te joj priča o svom nesretnom djetinjstvu i odrastanju.

Bazhe je bio usvojen kao šestomjesečna beba, te je odrastao uz osjećaj da zapravo nigdje ne pripada. Njegovi usvojitelji, otac, strogi tiranin i viskopozicionirani uvjereni komunist i majka, lokalna ljepoticu kojoj je imidž njezine obitelji bila najvažnija stvar na svijetu, su ga ipak neizmjerno volili, kao i on njih, ali njihov odgoj i pogledi na život, kao i sam njihov život u troje koji je bio pun konflikata, ostavili su teške posljedice na Bazhea. Gotovo da se radi o stereotipu, kada neki pokušavaju pronaći uzroke homoseksualnosti u odgoju i utjecaju okoline: distanciran i strog otac kojeg je nemoguće zadovoljiti, te zaštitnička majka. Bazhe u intervjuu kojeg sam pročitao kaže da njegov odgoj ipak nije imao veze s njegovom homoseksualnosti, te da je on oduvijek znao da je homoseksualac.

Pratimo Bazhev život od ranog djetinjstva i adolescencije u kojima se osjećao izolirano i usamljeno, te mu je najveća želja bila imati barem jednog prijatelja, što mu roditelji nisu dozvoljavali pod izlikom da je on bolji od svih te da ga nitko nije vrijedan, preko sablažnjivanja susjeda u malom makedonskom mjestu svojim androgenim izgledom i nekonvencinalnim ponašanjem, prvih seksualnih kontakata u vojsci, prve velike ljubavi, skandala na fakultetu, očajničke potrage za ljubavi i prijateljstvom koja ga odvodi u promiskuitetno ponašanje, bijega u Tursku gdje kao transvestit živi s bogatim muškarcem, pa sve do nevjerojatne brige i odanosti prema jedinoj majci koju je imao – onoj koja ga je odgojila. Ono što je Bazhe prošao, svu tugu i zlostavljanja, nijedno dijete ili ljudsko biće ne bi smjelo proći. Ipak, Bazheov neslomljiv duh, hrabrost i optimizam u nijednom trenutku nisu mu dozvolili da se slomi, te on ipak pronalazi svoju sreću i mir.

Bazhe piše vrlo pitko, te je knjiga, iako na engleskom, lako razumljiva čak i ako vam engleski nije savršen. Valjda je uzrok tomu to što engleski nije Bazheov materinji jezik, te su mu rečenice jednostavne. Ali to nije ikakav nedostatak, zapravo potpuno suprotno. Bazhe pripovijeda s velikom lakoćom, opisi su detaljni i nevjerojatno realni, rečenice su prelijepe, a s izuztenom lakoćom gradi uzbudljivu priču koja niti u jednom trenutku ne postaje dosadna. Odlično funkcionira i način na koji je priča ispričana. Miješa se sadašnjost i prošlost, te postupno upoznajemo i počinjemo shvaćati Bazhea kroz događaje iz njegove prošlosti koje prepričava svojoj biološkoj majci.

Knjiga je toliko toga. Uzbuđujuća, ozbiljna, zastrašujuća, šokantna, poetska, nježna, osjećajna, tužna, optimistična, mudra, erotska, puna energije i brutalno iskrena. Detaljno opisujući šokantne događaje i analizirajući svijet i ljude oko sebe, Bazhe ne štedi ni sebe ni druge. Sadržaj i tijek radnje se lako prate, ali kompleksnost tema koje knjiga dotiče je upravo nevjerojatna. Obitelj, brak, odrastanje, svijet odraslih i svijet djece, izdaja, razočaranje, ponos, stid, država, institucije, totalitarnost, demokracija, moderni imperijalizam, materijalizam, korupcija, ucjena, škola, tinejdžerska zlostavljanja, vojska, usamljenost, bol, bolest, smrt, ljubav, mržnja, sreća, patnja, silovanje, Balkan, Makedonija, raspad Jugoslavije, rat, Amerika, Turska, vjera, kršćani, muslimani, religijski fundamentalizam, nacionalizam, seksizam, šovinizam, povijest, zatucanost, tračanje, zloba, licemjerje, provincijalziam, zavist, manipulacije, dobrota, nježnost, priroda, karma, umjetnost, poezija, erotika, seks, homoseksualnost, transvestizam, homofobija, suosjećanje, invalidnost, prijateljstvo, odanost, poštenje, optimizam, iskrenost, kajanje, oprost i još toliko toga. U cijelom tom košmaru, Bazhe gotovo gubi život, ali spas ipak pronalazi u Americi.

U određenim trenucima me je zasmetalo što Bazhe na toliko mjesta zamjera ljudima zatucanost, uskogrudnost i olako osuđivanje, ali često se i sam hvata u klopku olakog osuđivanja drugih, ne pokušavajući se dovoljno postaviti u tuđu kožu i razumjeti nečije postupke. Čak mi se čini da ponekad i sam sebi dozvoljava da mu razmišljanja vode određene predrasude, a u isto vrijeme kada je riječ o nekim drugim stvarima, takvo ponašanje drugih osuđuje. Mislim da bi se homoseksualci posebno trebali zamisliti prije li nekoga olako osude ili si dozvole razmišljati rukovodeći se predrasudama. Nismo li upravo i mi žrtve olakog osuđivanja, neznanja i predrasuda?

U knjizi se zapravo radi o potrazi za vlastitim identitetom i slobodom koji se kriju negdje njegovom u djetinjstvu, mladosti, društvu, njegovoj usvojenosti i homoseksualnosti, ali i u onom vječnom općeljudskom pitanju kojeg si svi postavljamo neovisno o bilo kakvim društvenim utjecajima: Tko smo i što smo? Iako Bazheova homoseksualnost igra značajnu ulogu u knjizi, rekao bih da je ovo knjiga za sve, bez obzira na nečiju seksualnu orijentaciju, te da svatko u njoj može prepoznati vlastita razmišljanja ili iz nje ponešto naučiti.

Radi se o nevjerojatnoj i zadivljujućoj knjizi koju sam jednostavno gutao, gotovo ne vjerujući što čovjek u životu može proći. Mislim da ova knjiga svakome može poslužiti kao inspiracija da se zapita tko je i što je, što čini u životu i da možda počne malo drugačije gledati na stvari oko sebe. Možda čak i da postane malo hrabriji.

Ako bih trebao dati neku preporuku, onda bi to bilo: svakako pročitajte. Problem bi mogao biti jedino to što nisam siguran da se kod nas može nabaviti. A što da vam kažem, imate Internet…

Na samom kraju knjige Bazhe kaže nešto što sam i ja ovdje često puta ponovio, a to je da ipak nije dobro previše razmišljati i analizirati stvari. Previše analiziranja ponekad samo komplicira stvari i događaje, jer oni rastavljeni na svoje sastavne dijelove onemogućavaju sagledati cjelinu.

http://www.bazhe.com

Klikni za ostatak posta...

Alan Hollinghurst: Večernja zvijezda

Prošlo je i to, praznici su gotovi, a ja sam po dobrom starom običaju pospajao sve što se dalo pospojiti. Uspio sam čak na trenutak maknuti i dupe iz grada, ali uglavnom sam bio doma s mojim kućnim ljubimcem i bilo nam je super, barem meni. Ovo su mi bili jedni od najljepših praznika. Nema mi ništa ljepše nego uživati u toplini našeg malog doma i našim sitnim znacima pažnje. Nisam ništa pametno radio, nije da nisam imao što, nego sam svjesno zanemario sve moje obaveze i sve lagano odgodio za idući tjedan. Još nekoliko dana uživanja, pa onda tko preživi.

Nakon užurbanih tjedana prije Božića, kada sam i vikendima bio zatrpan obavezama, baš sam se zaželio pravog odmora radeći apsolutno ništa. I to sam i napravio. Čak sam se zaželio i malo odmora od Interneta. Nisam mislio da će mi uspjeti. Uživao sam u kuhinji kojom me mazio kućni ljubimac, pogledao hrpu filmova, pročitao jednu debelu i jednu malo manje debelu knjigu i naspavao se kao rijetko kada. I kada sam već tužno pomislio da će mi praznici proći bez jednog od meni najdražih filmova «Beskrajan dan», uskočio je HBO i emitirao ga ovaj ponedjeljak. Spas u zadnji tren. Gledajući film, nekoliko puta su mi i oči zasuzile. Postao sam pravi pekmez, možda to ide s godinama... suzna inkotinencija. Dobro dok je samo suzna...

U jednom ranijem postu, zaprijetio sam se da ću možda jednog dana još nešto pročitati od Alana Hollinghursta. On je sada kao in, možda trenutno i najcjenjeniji gay pisac. Njegovu knjigu Linija ljepota, koja mene nije oduševila, redovito uvrštavaju međo 10 najboljih gay romana svih vremena. Ali kako ja ionako nisam nikakvo mjerilo, vjerujte drugima, pametnijima, a ne meni.

Uzeo sam u ruke još jednu Hollinghurstovu knjigu iz dva razloga. Prvi je taj što nisam olako htio prihvatiti poraz, jer kako je moguće da se meni, tako profinjenom, i nadasve kulturnom gay intelektualcu nije osobito dojmila knjiga (Linija ljepote) koja je doživjela hvalospjeve? Vjerojatno to dovoljno govori o mojoj (samoproglašenoj i potpuno neutemeljenoj) profinjenosti, kulturi i intelektu. Kako rekoh, nisam htio prihvatiti poraz i odlučio sam ponovno staviti na kušnju svu tu moju silnu profinjenost, kulturu i intelekt. Drugi razlog je vrlo banalan: Večernja zvijezda je nedavno objavljena kod nas, a to baš i nije česta pojava s gay knjigama. Bez obzira na sve, uvijek mi je ljepše čitati na hrvatskom nego na engleskom jeziku, a pogotovo kada je u pitanju štivo poput Hollingurstovog, kod kojeg sam siguran da bih imao priličnih problema na engleskom jeziku.

Večernja zvijezda prvi put je objavljena 1994. godine, a Profil ju je kod nas objavio prije koji mjesec. Valjda su bili ponukani velikim uspjehom Linije ljepote i nagradom Booker koju je Hollinghurst dobio za nju. Večernja zvijezda je druga Hollingurstova knjiga i kažu da je zapravo dio kvadriologije o gay životu 80-tih godina. Iako mislim da u knjizi spominje na jednom mjestu kako se radnja odvija 1987. godine, tijekom čitanja nikako se nisam uspijevao oteti dojmu da se radnja zapravo odvija u 50-tim ili 60-tim godinama, a na trenutke čak i prije Drugog svjetskog rata, pa i puno ranije.

Pretpostavljam da je uzrok mom pogrešnom dojmu o vremenu u kojem se odvija radnja zapravo samo mjesto radnje, a to je uspavani i u prošlost utonjeni flamanski gradić u Belgiji, koji manje-više živi na staroj slavi iz prošlih stoljeća. U njega dolazi 33-godišnji engleski pisac Edward, kako bi davao privatne sate engleskog jezika dvojci srednjoškolaca iz boljestojećih obitelji. U jednog od njih, 17-togodišnjeg Luca, Edward se zaljubljuje i Luc mu postaje opsesija. Malo, onako, kontroverzna tema? Matori učitelj i učenik tinejdžer, i još k tome pederluk? Siguran sam da bi se mnogi križali i lijevom rukom, te bi im to bio još jedan u nizu dokaza da su pederi zapravo čudovišta. To što se takve stvari svakodnevno događaju među heteroseksualcima i što je takvih tema puna heteroskesualna literatura, to im valjda ne bi bilo uopće važno.





U knjizi značajno mjesto zauzima lik i djelo slikara Orsta, s kojim su neki od glavnih likova na određeni način povezani. Kako nisam poznavatelj umjetnosti, to što nikada nisam čuo za njega, nije me ispočetka smetalo. Ali kako mi je jedno od najdražih slikarstva uopće ono flamansko i nizozemsko, nisam imao mira dok nisam proguglao tog Orsta i ostao pomalo razočaran kada sam saznao da se radi o izmišljenom slikaru. Ali ujedno sam i zahvalan Hollinghurstu što sam zbog njegove knjige ponovno obrisao prašinu s umjetničkih enciklopedija i prisjetio se starih majstora flamanskog i nizozemskog slikarstva, a posebno onih iz 15., 16. i 17. stoljeća. Volim taj realizam i detaljizam, neki kažu čak i naivu, starih flamanskih majstora, volim tu strogoću sjevernih, s jedne strane tamnih i uznemirujućih, a s druge umirujućih i spokojnih građanskih interijera i njihovih mističnih likova, koji kao da savršeno ocrtavaju zatvorenost i suzdržanost, ali i bogatsvo, red, rad i disciplinu protestantskih sjevernih društava. Kao što imam neki čudan osjećaj da sam u jednom od prošlih života bio debele crnkinja na američkom jugu, tako imam sličan osjećaj da sam bio i neki bogati, strogi ali i pravični, trgovac, pater familias, negdje u nekom Antwerpenu, Bruggeu, Gentu, Rotterdamu ili negdje u njihovoj blizini. Svaka čast Rembrandtu i Rubensu, a iako nisu iz tih krajeva, volim ja i njemaca Dürera, pa također i španjolce Goyu i Velazqueza, a kada sam kod starih majstora, ma volim ja i talijane, tko ih ne bi volio tako vruće i perverzne, ali ako me netko baš zaista bude htio obradovati, skromno izjavljujem da bih se najviše veselio kakvoj lijepoj slici jednog Jan Vermeera ili van Eycka. I baš me često atmosfera ovog romana podsjetila na njihova remek djela.





Uspoređujući Liniju ljepote i Večernju zvijezdu, ova potonja je puno pederskija, što je svakako plus. Pederluk je zapravo okosnica cijele knjige. Pretpostavljam da mi se zato i više svidjela, barem u početku. Sigurno je to razlog, a ne činjenica da sam u međuvremenu dodatno sazrio za štivo tipa Hollinghurst. Nije to neko posebno zahtjevno štivo, više je to onako, štivo za literarne sladokusce koji uživaju u slikovitim i beskrajno dugačkim i besmislenim opisima, kako okoliša, tako i tijeka misli glavnog lika, za sve one koji uživaju u prizorima kada jedan lik postavi pitanje, te prije nego na njega dobije odgovor, na pola stranice promatra skrivene znakove i mimiku na licu sugovornika. Ponekad mi sve to zapravo izgleda na silu, kao da se autor silom trudi biti strašno originalno deskriptivan, kembridžijanski, strašno savršeno književan.

Bilo je to raskošno čudovište koje je zračilo lijenom samopouzdanošću pravog majstora, prokrvljenom mekoćom i sjajnim rumenilom koje je upućivalo na čudesnu sposobnost izduživanja i nadimanja: zapravo mu je cijelo genitalno područje bile nešto najzanosnije što sam ikada vidio.

Ovo je opis kurca jednog od likova. To je opis za koji se dobivaju ugledne književne nagrade. Pretpostavljam da nisu svi prostaci kao ja. Ali da budem pravedan ima i nešto uzbudljivijih opisa, dapače, mislim da sam čak u nekoliko navrata osjetio da mi se nešto pomaklo u gaćama.

Ali nemojte me krivo shvatiti, zapravo sam uživao u Večernjoj zvijezdi, kao što sam uživao i u Liniji ljepote i iskreno se nadam da je to zaista istina, a ne nešto u što samoga sebe želim na silu uvjeriti. Unatoč tomu što sam čitajući obje knjige povremeno gubio koncentraciju, pa bih u nekim trenucima shvatio da sam sa potpunim nerazumijevanjem, gotovo mehanički, pročitao pojedini pasus, obično kakav dosadan opis, te bih se ipak prisilio vratiti nazad kako bih ga ponovno pročitao. Ali isto tako moram reći da sam često zapravo ostao očaran pojedinim rečenicama ili lijepim usporedbama. Čak sam se uživio u lik glavnog junaka, iako za mene 17-ogodišnjak nikako ne bi mogao postati predmetom opsesije. Prije bi to mogao biti kakav rasan 33-godišnjak.

Ono što mi se svidjelo je da sam ovaj puta uspio uspostaviti kontakt s piscem, mislim na neku onu povezanost s osobom čiji tekst čitate, a što mi je nedostajalo kod Linije ljepote. Alan mi se učinio simpatičnim, pa čak i osobom s kojom bih volio biti prijatelj. Osjetio sam neku smirenost i dobrotu, ali i uzbudljivost, koja se prenosi i u njegove romane. Barem se to meni tako učinilo, ali kako se nikada nisam smatrao dobrim procjeniteljom karaktera, nemojte me uzimati za riječ. A možda i znam procijeniti nečiji karakter, tko će ga znati…

Knjiga ima 500 stranica. Idealna količina za dugačke praznike, iako bih bio puno zadovoljniji da ih ima recimo 400 (500 minus dosadni opisi). Pročitao sam ju relativno brzo i nisam niti jednom zaspao usred pasusa. Valjda i to nešto govori što zapravo mislim o knjizi. Iskreno se nadam da knjigu nisam brzo čitao samo zato što sam silno htio doći do trenutka kada će Edward konačno zabiti kurac u Lucov šupak. Ne kažem da mu je na kraju (ili u sredini ili na početku knjige) uspio zabiti, ne želim vam pokvariti čitanje.

Svejedno, mislim da mi sada treba mali odmor od čitanja.

p.s.
Baš se našao netko tko će prigovarati zbog dužine ili dosadnosti nečijeg teksta.

Klikni za ostatak posta...

James Lear: The Back Passage

Podnaslov: Dva dobra orgazma po poglavlju za mlađe čitatelje, jedan za one preko četrdeset godina

Knjige nas čine sretnima

Rezultati jedne britanske studije pokazali su da su obrazovani i načitani ljudi zadovoljniji, imućniji te imaju više sreće u ljubavi i obitelji. Posebno su stabilniji i sretniji muškarci koji puno čitaju u odnosu na one koji ne čitaju i to za velikih 43 posto. Skoro četvrtina odraslih muškaraca koji ne čitaju dovoljno, još uvijek žive s roditeljima, i nemaju svoj stan ili kuću. Studija je također pokazala da je oko 70 posto muškaraca i žena koji mnogo čitaju i imaju dobre komunikacijske vještine, živi u sretnom braku.

Masturbiranje pomaže našem zdravlju

Muškarci mogu smanjiti rizik od raka prostate redovitom masturbacijom. Kažu da se kemikalije koje uzrokuju rak sakupljaju u prostati ukoliko muškarci redovito ne ejakuliraju. Čak idu i dalje i tvrde da pravi seksualni odnos nema isti zaštitni efekt jer se njime mogu prenijeti spolno prenosive infekcije koje mogu kod muškaraca povećati rizik od raka, pa se tako taj rizik kod muškaraca koji su imali veliki broj partnera povećava i za 40%. Ali to smo već ranije raščistili.

Drugim riječima, ovaj post ima cilj učiniti vas sretnijim i zdravijim.

Ajmo sad za ozbač. Dosta je bilo s nekom pseudo ozbiljnom i pristojnom literaturom, ovo ja prava stvar. Radi se o pravoj poslastici za sve one koji su, kao i ja, uživali u atmosferi izvrsne britanske serije «Zvonili ste, milorde?» te za sve one koji uživaju u Agathi Christie i njezinoj gospođici Marple ili Sir Arthur Conan Doyleu i njegovom Sherlocku Holmseu, a možda još i više za one kojima nije važno o čemu je knjiga, sve dok u njoj ima vrućeg seksa. Radnja romana znakovita naslova The Back Passage (Stražnji prolaz) odvija se u engleskoj provinciji 1925. godine, u kući bogataške obitelji u koju na vikend dolazi mladi, dlakavi i mišićavi (već mi se vrti u glavi) amerikanac Edward Mitchell, student na Cambridgeu, koji ševi sve što ima kurac među nogama, a posebno ga privlači cimer s koledža "Boy" Morgan, zaručnik kućevlasnikove kćeri, na čiji poziv i dolazi u tu kuću. Mitcha su oduvijek privlačile misterije Sherlocka Holmsea i njegova pomoćnika Dr. Watsona i tada se, kao po narudžbi, dogodi ubojstvo u kući… Mitch se baca na rješavanje misterije, a svog vjernog pratitelja i pomoćnika pronalazi u Boy Morganu…

Ono što mogu obećati je da će vam se kurac dignuti već tamo negdje na drugoj ili trećoj stranici, te se neće spuštati sve do pred kraj knjige. Naravno, uz uvijet da se prije toga ne uspijete jednoručno olakšati, i to nekoliko puta. I sam autor svoju literaturu naziva «štivom za jednu ruku». Jednom rukom držite knjigu, a drugom… Mislim da je prilično jasno. Stoga knjigu nikako ne preporučam za čitanje na javnom mjestu ili, zamislite te strahote, na plaži. Mogla bi vas dovesti u zaista nezgodnu situaciju. Ako se pak ipak odlužite ponijeti ju na plažu, ne zaboravite mene pozvati da gledam.

I zaista, opisi seksa su mnogobrojni i redaju se jedan za drugim, kao u pravom pornografskom filmu. A o kakvim se samo opisima radi… Autor ima savršen osjećaj za stvaranje erotske atmosfere. Scene seksa su izuzetno napaljujuće, eksplicitne, životne, prljave, s pravom dozom humora na pravim mjestima, prava umjetnost erotike i pornografije. Osobno sam više vizualan tip, ali tu i tamo sam pokušao pročitati kakvu gay erotiku na internetu, no obično sam ostajao razočaran. Ali ne i ovaj put. Pritisak u gaćama je bio neizdrživ. Jednom sam čak skočio na već usnulog kućnog ljubimca koji nije znao što me je odjednom spopalo, ali nije se bunio.

I kao da sve to nije dosta, nisu samo opisi seksa zabavni, nego je i sama radnja zanimljiva, uvjerljiva i s neočekivanim obratima. Napisana je tečno, duhovito i s ponešto samoironije, a i sami likovi su zabavni, simpatični i ljudski. Koliko sam samo puta pomislio, ovaj glavni lik je napaljen i "perverzan" jednako koliko i ja. Pri tome se dakako nikako s njim ne uspoređujem i identificiram, niti tvrdim da sam i ja simpatičan, duhovit i zabavan, jednostavno se radi samo o tome da pri prvom susretu s bilo kojim muškarcem neki mali jezičak na skali u našem mozgu svakoga, neovisno o našoj volji, ocjenjuje s «fuckable» ili «not-fuckable».

Iako se ovdje zaista radi o literarnoj pornografiji, knjiga je daleko od banalnosti radnje pornografskih filmova ili jeftinih erotskih video krimića. Zamislite lijepo i inteligentno napisan krimić u stilu Agathe Christie s nevjerojatno napaljenim (muškim) likovima spremnih na sve, prljavim (u najboljem mogućem značenju) scenama seksa, u kojemu sve to skupa nekako savršeno funkcionira od prve do zadnje stranice. Seks, kurci, šupci, misterija, zabavna radnja, humor, što čovjek može više poželjeti? Ništa! Ostaje vam samo pustiti mozak na pašu i pripremiti papirnate maramice.

© Tom Pilston

Autor je 48-godišnji James Lear, pravim imenom Rupert Smith, amerikanac koji od 1978. godine živi u Engleskoj. Rupert je «ozbiljan» pisac i novinar koji piše za The Guardian, The Independent, The Times, The Los Angeles Times, Time Out, Gay Times i dr. Pod svojim pravim imenom Rupert Smith objavljuje «pristojne» knjige, a pod pseudonimom James Lear, ili kako to on lijepo naziva «nom de porn», ove druge, prljave i vjerojatno puno zanimljivije knjige. Do sada ih je objavio pet, mislim na ove prljave. Godine 2008. dobio je nagradu "Winner 2008 Erotic Awards "Best Writer".

Rupert se ispočetka bavio samo «ozbiljnim» pisanjem, te je, naravno, imao problema s pronalaženjem izdavača, sve dok mu jednog dana prijatelj nije predložio da počne pisati pornografiju za koju se uvijek nađe izdavač, a osim toga dobro se i prodaje. Na sreću, Rupert ga je poslušao, pa danas tako prodaje više knjiga od Alana Hollinghursta, što, dakako, ipak ništa ne govori o njegovoj kvaliteti.

Svoje prljave porno uratke odlučio je objavljivati pod pseudonimom, jer se ispočetka bojao reakcije BBC-a, za koji je u to vrijeme honorarno radio. Njegov «nom de porn» James Lear nastao je tako da je uzeo svoje srednje ime, a prezime od svoje omiljene disko zvijezde, Amande Lear. Zanimljivo je, a ujedno i komično, da gotovo uvijek kada priča o svojim erotskim knjigama govori u trećem licu: James Lear, on piše, njegove knjige… I dok Rupert Smith piše suvremenu humorističnu beletristiku, James Lear radnju smješta u prošlost i ima sasvim drugačije motive. Kao Rupert Smith želja mu je nasmijati nas, a kao James Lear nada se natjerati nas svršiti u gaće.

Ovako on vidi svoju literaturu:

Erotska literatura ima jasan cilj koji nije posebno profinjen. Romani Jamesa Leara zamišljeni su s točno određenom svrhom i to kao pomoć pri masturbaciji: dva dobra orgazma po poglavlju za mlađe čitatelje, jedan za one preko četrdeset godina. Svaki seksualni susret donosi čitatelju varijaciju na temu, pri tome zadržavajući njegov interes uvijek drugačijim detaljima. Radnja postoji kako bi čitatelja vodila od orgazma do orgazma.

Vjerujte mi, ni malo ne pretjeruje.

Glavni razlog zašto erotska literatura ostaje marginalizirana je to što joj je glavna inspiracija masturbiranje čitatelja. Lijepa beletristika je puna seksualnih scena koje su barem jednako prljave kao bilo što što sam ja napisao, ali u lijepoj beletristici one se «opravdavaju» nekim drugim razlozima. Pornjava se ne oslanja na takva okolišanja. Seks u romanima Jamesa Leara ima za svrhu uzbuđivati, a ne rasvjetljavati neki skriveni kutak ljudske psihe. Seks je tu iz čiste zabave, a na seks iz zabave se uvijek podozrivo gledalo.

Knjige u kojima se djeca zlostavljaju, žene ubijaju a muškarci brutalno maltretiraju pune police velikih knjižara. Knjige u kojima odrasli ljudi dobrovoljno uživaju jedni u drugima s ciljem zdrave zabave literarnih drkadžija, pak ne.

Moja ocjena za ovu knjigu je, pet zvjezdica, palac gore, vrhunska eksplicitna pornografija, literatura za svršit (doslovno) u gaće i istodobno za upišat se od smijeha (može opet u gaće). Čitajući ovu knjigu, dokazano je, učinit ćete nešto korisno za vlastitu sreću i zdravlje. Problem bi jedino moglo biti to što mislim da knjiga nije objavljena na hrvatskom, niti ju se može kod nas kupiti. Ali zato postoji internet i kreditne kartice.

Za one koji žele saznati više:
Osobna stranica Ruperta Smitha
Rupertov alter ego Jamesa Lear na MySpaceu
Super članak Dirty, sexy money: The writer Rupert Smith on his lucrative porn-lit sideline iz The Indenpendenta


BONUS (za dodatno napaljivanje)

Sigurno ste primjetili izvrsnu fotografiju, s prikladno podignutom nogom, koja krasi naslovnicu knjige The Back Passage? Evo, za znatiželjne među vama, i verzije s neprikladno spuštenom nogom.



Potrudio sam se i za vas saznao (zapravo sam pročitao na koricama knjige) da se radi o djelu američkog fotografa Louisa LaSallea koji se specijalizirao za muške aktove. Odmah sam pohitao potražiti njegov web site. Nisam ostao razočaran jer obiluje, ali stvarno obiluje, do savršenstva isklesanim i napaljujućim muškim tijelima. Neka od tih tijela možda su malo i prešla granicu dobrog ukusa i ljepote, neki vlasnici tih tijela možda su podigli u teretani koji uteg previše, ali o ukusima se ne raspravlja. U skladu s cijelim ovim postom, nakon klika na donji link, slijedi nešto malo za zagrijavanje, a ostatak potražite na već spomenutom LaSalleovom site-u.



Ovo je samo mali izbor sa site-a Louisa LaSallea. Jedva sam suzio izbor na 20-tak radova. Imam problem kada treba odabrati samo nekoliko fotografija među morem zgodnih muškaraca. Što mogu kada ih sve želim sada i odmah!

Ajmo odmah, bez okolišanja, ravno u glavu...



Oh, my tickie ticker...







Ako ovaj gospodin na slici ispod, imenom Johnny Castle, nema najsavršeniji kurac koji sam ikada vidio, onda stvarno ne znam što je savršeno...










































Gotovo da je nepodnošljiva ovolika količina ljepote i testosterona. Ne osjećate li i vi kako vas steže nešto u vratu i, još više, u međunožju? Još puno komada umjetničkih fotografija potražite na site-u Louisa LaSallea.

Klikni za ostatak posta...