Feelin' Good

Oh yeah, I'm feelin' good. Nakon izuteno napornog tjedna, jedva sam dočekao vikend. Baš mi je super dan danas. Splitski Pride prošao mirno, pao mi je kamen sa srca. Lijepo vrijeme, KLJ i ja uživamo u kućnoj atmosferi, za večeru me čekaju ostaci ručka, dovršio još jednu romantičnu gej novelu :-). Napisati ću možda koju riječ o njoj nešto kasnije, znam da je to svima strašno zanimljivo :-).

Baš maloprije nešto čačkam i pripremam se za radni ponedjeljak u uredu, kad iz dnevne sobe čujem pjesmu iz reklame koja se već neko vrijeme vrti na televiziji. Radi se o jednoj od meni najdražih pjesama svih vremena: Feeling Good od Nine Simone, ali u nekoj rock obradi. Kako već godinama ne pratim glazbenu scenu (osim onoga što čujem u autu na putu do posla), morao sam guglati o kome se radi. Uglavnom, Muse, and I like it a lot:

Ako ste za još malo odlične glazbe, evo linka na kompletan album 20 najvećih hitova Arethe Franklin. Ja ga upravo slušam i neizmjerno uživam.

Klikni za ostatak posta...

Novogodišnja želja

Ne, ne, ne, neee… Sasvim ste krivo shvatili. Nije mi ovo novogodišnja želja. Mislio sam kako bi bilo lijepo započeti mladu godinu s lijepom slikom nečeg mladog, to je cijela istina. Nakon tko zna koliko mjeseci, možda i godina, bacio sam pogled na statistiku bloga i tamo primjetio da mi dolaze posjetitelji s bloga pronacisebe.blogspot.com. Sudeći po adresi bloga ponadao sam se da se radi o ozbiljnom blogu gdje neka gej duša propituje svijet oko sebe, a kad tamo bezobrazne priče i još bezobraznije fotografije. Pa nije ni to tako loše, pomislio sam, pogotovo što autor bloga ima vrlo sličan ukus mome, barem kad su motivi fotografija u pitanju. Nisam tamo puno istraživao, ali odmah mi je zapeo za oko gornji motiv, pa ga odlučih posuditi, tim više što mi se učinio kao sasvim prikladan za prvi post u mladom ljetu te kako bi bilo fer od mene podijeliti ga s vama. 

Prvo sam ovaj post htio nazvati «Novogodišnja odluka», ali sam se brzo predomislio jer sam unaprijed znao da ju neću sprovesti u djelo. «Novogodišnja želja» je puno neobvezujući naslov, pomalo agnostički, «ak bu bu, ak ne bu, ondak opet dobre». Kad malo bolje promislim, to bi mogao biti i moj životni moto, što dovoljno govori o meni. 

Novogodišnja želja mi je biti aktivniji na ovom blogu. Teško, ali valjda se smijem nadati. Sjećam se koliko mi je veselja prije nekoliko godina pričinjavalo pisanje, nisam mogao vjerovati da to netko uopće čita, a još manje da bi se to nekome moglo sviđati. Iako sam pisao u prvom redu zbog sebe, pozitivni komentari bili su mi velika motivacija, trudio sam se, razmišljao o mogućim temama, istraživao, s poletom sjedao pred komp radostan jer imam ideju za novi post. U to vrijeme pratio sam i veliki broj drugih blogova, što domaćih, što stranih, i bilo mi je zanimljivo čitati razmišljanja sasvim običnih ljudi o sasvim običnim stvarima. Pretvorio sam se u manufakturu, izbacivao sam po dva-tri posta tjedno, ponekad i više. I onda polako, mic po mic, dogodio se zamor materijala i shvatio sam da mi je sve to skupa postalo opterećenje, kao da imam nekakvu obvezu objavljivati. Jednostavno mi sve skupa dopizdilo. 

2007. - 154 posta 

2008. - 96 

2009. - 73 

2010. - 54 

2011. - sramotnih 17 

2012. - apsolutno sramotnih 6

2013. - ? 

Prestao sam pratiti i druge blogove, a hrpa onih koje sam pratio u međuvremenu se i ugasila. Tu i tamo došao bih provjeriti svoj blog, očekujući valjda da sam nekim čudom objavio novi post i zatim to zaboravio, a onda kada bih i objavio nešto, redovito o nečemu vrlo važnom, čudom se čudio da još netko ipak ovdje navrati, ostavi neki komentar, što me priznajem uvijek razveselilo. I cijelo to vrijeme mi je nedostajao vlastiti blog, čitao bih ponekad stare postove i sam se sebi smijao kakve sam gluposti pisao i ujedno se sablažnjavao nad vlastitom nepismenošću. 

Znam što se dogodilo. Nisam izgubio energiju i volju za pisanjem, kako je to natuknuo jedan komentator u postu ispod, izgubio sam samo energiju. Želja je tu, volja je tu, ali bojim se da energije i dalje nema. Ak bu bu, ak ne bu ne bu. 

Želim vam svima sretnu Novu godinu, zdravlja i veselja na pretek.

Klikni za ostatak posta...

Nitko nije savršen

KLj ima jednu negativnu osobinu, a to je da on uvijek mora biti u pravu. Kako sam apsolutno siguran da sam ja u pravu u barem 95% slučaja kada se oko nečega ne slažemo, njegovo uvjerenje da je baš uvijek on u pravu, naravno, pada u vodu.

Još jedna njegova negativna osobina je to što on misli kako nikada za ništa nije kriv. Uvijek su mu netko ili nešto krivi. Ukoliko mu meso ispadne presuho, kriva je pećnica. Ukoliko se rižoto zalijepio, krivo je ulje ili posuda. Ukoliko mu iz ruke ispadne tanjur i razbije se, kriv je njegov mali prst na ruci u kojem ga je baš u tom trenutku uhvatio grč. Dakle, nije on kriv, kriv je njegov mali prst koji živi potpuno neovisan život odvojen od KLj-a, jer tko još može kontrolirati grčeve u malom prstu? I ne radi se tu samo o kuhinji. Mislim da još valjda jedino izvanzemaljce nije za nešto optužio.

Osim toga, KLj misli kako on zna sve najbolje. Pada mi na pamet slučaj kada mi je dozvolio da nešto skuham, naravno uz njegov nadzor. I dok sam nešto miješao, malo s lijeva na desno pa malo s desna na lijevo, upozorio me je da se ne smije miješati malo u jednu malo u drugu stranu, te da miješanje treba obavezno biti u smjeru kazaljke na satu (ili obratno, zaboravio sam). Nije obrazložio tu svoju tvrdnju, ali pretpostavljam da to mora imati veze s rotacijom Zemlje oko svoje osi, možda čak i oko Sunca, te samim time i kvaliteti sljubljivanja svih namirnica i iskoristivosti svih hranjivih sastojaka. Ja sam, ne gledajući više u lonac i uz prodoran pogled ravno u njegove oči, nastavio mahnito vrtiti u oba smjera. Nedostajalo je još samo da, inateći se dječje bezobrazno, zapjevam na-na-na-na, na-na-na-na. On je na to samo bez riječi zapalio cigaretu i skrenuo pogled, pametniji popušta, vjerojatno je u sebi mislio.

Ili drugi primjer, da ne pomislite kako nam se život odvija samo u kuhinji, meni je zabranjen pristup vešmašini jer a) ja ne znam što se s čime pere, b) ne znam odabrati odgovarajuću temperaturu pranja, c) stavim ili previše ili premalo veša i d) ne znam kada je jeftina struja. To, naravno, ništa nije istina, ali neka tako i dalje misli, barem sam oslobođen gnjavaže s prljavim vešom. I ne samo to, ako ja objesim veš na sušenje nakon pranja, on će obavezno morati ići popraviti iza mene i preraspodijeliti ga. Još kada bih ga mogao uvjeriti da on puno bolje pegla od mene, ali bojim se da je za to kasno. KLj je vrlo zadovoljan mojim peglačkim umijećem. Možda bih mu mogao reći da su preko noći došli izvanzemaljci, oteli me, spojili me na kojekakve kabele i potpuno mi izbrisali umijeće peglanja?

Razlog zbog kojeg sve ovo pišem je događaj koji se zbio neki dan. Spremao se oprati bijeli veš, na što sam ja rekao kako mislim kako bi šarenu posteljinu trebalo oprati na 95°C zajedno s ručnicima u boji. Nije me poslušao. Nakon što se oprao bijeli veš, sve je bilo lagano zelenkasto. Nakon što sam to naglas primjetio, KLj je kao iz topa izvalio kako se to dogodilo jer sam ja tu istu posteljinu prije dvije (brojkama 2) godine oprao s nečim (ne znam više s čime, on je naveo konkretan odjevni predmet) što je obojalo posteljinu pa je ova sada obojala bijele gaće i majice. Stvarno mu moram odati priznanje što je u jednoj nanosekundi uspio nešto tako smisliti. Odvalio sam se u smijeh, a zatim i on, uvidjevši valjda apsurdnost svojih optužbi. Ipak mislim da je tu posrijedi neko puno logičnije objašnjenje. Vjerojatnije bi mi bilo da su došli izvanzemaljci i, dok smo mi bili zadubljeni u reprizu Prijatelja, krišom usipali u mašinu malo zelene boje.

I tako, ovih dana hodam po gradu u zelenkastim gaćama, ali nije tako strašno kako kaže KLj, barem su ravnomjerno obojane i ionako će se ta zelenkasta nijansa isprati nakon nekoliko pranja. A meni je cijeli taj događaj dao fini materijal za konstantno podjebavanje. Naravno da koristim svaku priliku upotrijebiti izraz «mislim da je to zato što sam prije dvije godine» ovo ili ono. Moram priznati da stojićki podnosi moju torturu.

A što ću kad ga volim, jer na koncu nitko nije savršen, pa čak niti ja.

Klikni za ostatak posta...

Sretna Nova 2011.

Znate što je super kod pisanja bloga? Pročitate neki svoj post od prije dvije ili tri godine i skužite da se malo toga promijenilo u vašem životu. Da se razumijemo, to ne mora biti loše, ali svi mi imamo neke osobene želje, koje možda ne dijelimo ni sa najbližima, želje za koje se potajno nadamo da će se ostvariti, iako nismo baš sasvim u to sigurni. Ponekad i zaboravimo na njih, dok nas nešto na njih ne podsjeti. Neke su male željice, neke su malo veće, ali ipak ostvarive, ali za sve treba poduzeti malo akcije i skupiti malo hrabrosti.

Zadovoljon sam svojim životom, zadovoljan sam tko sam i što sam. Ma zadovoljan sam čak i što sam gej. Da mi ovaj tren dođe dobra vila i upita me želim li da me pretvori u strejtera, odbio bih bez sekunde razmišljanja. Ma kome se da mijenjati u ovim godinama? Zamislite da se sada moram oženiti i praviti djecu? Možda vi to možete, ali ja više ne. Uostalom, ja već jesam oženjen i ne treba mi papir da bih se tako i ponašao. Tek što sam preodgodio KLJ-a, zamislite da moram ponovno ispočetka i to s osobom drugog spola koja ne razumije muške potrebe?

Ali cijelo vrijeme imam osjećaj kako moj život zapravo još uopće nije počeo, kako najbolje tek dolazi, kako je ovo tek neka predfaza, zagrijavanje za onu pravu stvar koja slijedi. Problem je u tome što sam ja već proživio, ako ne više, onda barem pola svog života. Kada ću konačno doći do tog najboljeg dijela? Ne ostajem li polako bez vremena? Znam da to ovisi samo o meni. Dokle ću praviti kompromise? Hoću li ikada skupiti hrabrosti? Može li se zaista biti jeben i ostati nevin?

Evo, ako već mogu zaželjeti neku novogodišnju želju, zaželio bih da budem jeben i ostanem nevin. Ipak  volim kompromise, neke stvari se teško mijenjaju.

A vama želim puno klinčeva kao što je ovaj na slici iznad. Ma zapravo, i sebi to isto želim. Možda da si poželim obojicu, a sebe da stavim u sredinu? Mislim, ne bi bilo loše... Što više gledam ovu sliku, nekako mi postaje sve toplije.

Svima sve najbolje i svako dobro.  I pazite da vam Novu prvo čestita muškarac, navodno to donosi sreću.

A sad se žurim na najluđu noć...

Klikni za ostatak posta...

Zimska idila

Stvarno volim Božić, znam da će neki reći zbog potpuno krivih razloga, ali to je moj život. Moja teorija je da je smisao života osobna sreća, no to ne mora biti toliko sebično kako se u prvi mah može činiti. Sreća je različit pojam za različite ljude, ali osnova moje teorije je da ako sam ja sretan, za trunku će biti sretniji i ljudi oko mene, barem se tako tješim. Sve to skupa nema veze s Božićem, jednostavno mi je u ovom trenutku palo na pamet.

Stvarno volim dva i pol dana ne raditi ništa pametno. Pod onih „pola dana“ podrazumijevam Badnjak. Dva i pol dana izležavati se pred televizorom, gledati reprize repriza, po tko zna koji put gledati biblijske filmove, stvarno ih volim, čak toliko da sam u stanju danas gledati Mojsija na HTV-u, a sutra na Novoj, jučer gledati film o rođenju Isusa na RTL-u, a danas na HTV-u, fakat uživam u tome. Tu i tamo zaleti se čak i koji film kojeg uvijek mogu pogledati, poput, jednog od meni najdražih, Bolje ne može ili Izgubljeno-nađeno, koji ide baš u ovom trenu.

Ili recimo, uživam u tradicionalnim okupljanjima starog društva koje se u ovim godinama naših života okuplja još samo za blagdane ili rođendane. Još nije došao trenutak kada ćemo se okupljati i za sahrane, ali i to će, jednom kada bude došlo, biti normalan dio ljudskog života. Ima nešto pomalo mazohističkog provesti večer u društvu starih prijatelja i desetak vrišteće djece koja bez prestanka jurcaju po kući. Totalno zagađenje bukom. Nije stvar samo u tome da sam ja staro gej gunđalo, nego to čak i njihovi roditelji priznaju. Unatoč tomu što se često u takvim prilikama osjećam kao pale sam na svijetu, unatoč tome što mi padne na pamet „prijatelji smo preko dvadeset godina, a nemate pojma tko sam ja“, unatoč tome što se uhvatim kako se na trenutke potpuno isključim iz njihovih razgovora“, ipak uživam u tim trenucima. Sretna okolnost je što blagdani ipak nisu prečesto.

Ipak mi se ispunila moja ista želja za svaki Božić, palo je malo snijega. Obožavam snijeg, jednostavno mi se čini jako romantičnim. Dok sam večeras hodao vani, divio sam se zimskoj noći, nisam oka mogao maknuti s nje. Jeste primjetili kako je sve svjetlije kada ima snijega, pa čak i samo nebo? Svjetlost grada se reflektira na oblacima i onda se opet spušta dolje do nas. Jednostavno sam pomislio kako je to prekrasno. Dođe mi da sutra odem u neku šumu nauživati se zimske idile, ovaj puta po danu naravno. Možda to i napravim.

Klikni za ostatak posta...

Dragi ovaj, dragi onaj

Iako ljeto još kalendarski traje, vani je jesen debelo zakoračila. Svi su se vratili s godišnjih odmora, pa je možda vrijeme da se i ja (ponovno) okrenem važnijim temama, recimo poslovnoj komunikaciji.

Evo recimo, u e-mail korespondenciji na engleskom jeziku uobičajeno je započeti s «Dear ovaj» ili «Dear onaj». Ukoliko osobu ne poznajete ili joj pišete prvi put, obično se koristi malo formalniji oblik «Dear Mr. Prezime», ali ako osobu poznajete, bez obzira bili s njom dobri ili ne, bila ona na višem ili nižem položaju od vas, radi li se o osobnom ili poslovnom e-mailu, uobičajeno je korisiti samo «Dear Ime». To stvarno super funkcionira i olakšava cijelu stvar.

Sve češće se koristi isti format i na hrvatskom jeziku, ali meni to nikako da sjedne. Koliko puta sam se samo trgnuo kada dobijem e-mail od neke nepoznate osobe ili osobe koju ne poznajem dovoljno, naslovljen s «Dragi Jonasy», pa čak i «Dragi g. Jonasy» ili «Dragi g. Jonasyjevo Prezime»… Dobro, nije baš Jonasy, ali kužite me. Još i kada mi ga pošalje neka ženska osoba nekako sve to izgleda OK, ali ako ga dobijem od muške osobe… Nije da mi nije drago, ali mi nešto tu ne štima, jednostavno mi nije u duhu našeg jezika. Stoga, kada kod mogu, izbjegavam e-mailove na hrvatskom naslovljavati s «Dragi/draga…»…

I onda upoznam njega i jednostavno spontano, ali ipak malčice s određenom doze zločestoće, pošaljem mu e-mail s «Dragi Ime», ali ostatak je bio prilično formalan. Bio je to prvi e-mail, nakon samo jednog vrlo formalnog susreta, ali u budućnosti bi ih trebalo biti jako puno, i e-mailova i susreta. Rekoh si, ma kud puklo da puklo, idem se malo zafrkavati, nek si misli što želi. Naravno da je frajer zgodan i da ima onaj neki teško objašnjivi seksipil. Vjerojatno nije slika i prilika u medijima opće prihvaćenog izgleda zgodnog muškarca, ali ima puno odlika koje su meni itekako privlačne, da ga sad ne idem u detalje opisivati. Pa što, malo flerta, makar bio i tako zamumuljen, nikad ne škodi?

E da, čak se i moj gaydar lagano uključio. Kazaljka ipak nije ušla u opasnu «gej» zonu, ali se ipak nagnula u «bi» ili barem u «znatiželjan i vjerojatno bi htio malo eksperimentirati».

I, naravno, dobijem odgovor naslovljen s «Poštovani g. Prezime». Čak ni "Poštovani g. Jonasy", nego baš "Poštovani g. Prezime"! Baš sam se nasmijao kad sam  to pročitao. Iako je ostatak njegovog e-maila bio vrlo ljubazan, bolo je u oči to «Poštovani», nakon mog «Dragi». I njemu je valjda, kao i meni, čudno koristiti «Dragi», pogotovo ako se radi o muškoj osobi, a možda je i mislio da nije u redu da mene oslovljava s «Dragi»? A možda me je i skužio? Mogu samo nagađati što je pomislio kada je vidio moj e-mail i baš bih volio da sam mogao biti u tom trenutku muha na njegovom zidu. A jesam zločest, tako dovesti čovjeka u neugodnu situaciju? Bi li se to moglo možda okarakterizirati i kao seksualno uznemiravanje? Pitanje je samo tko je koga ovdje uznemirio. Da je on mene uznemirio samom svojom pojavom, u to nema nikakve sumnje.

Nismo se još sreli nakon tog "incidenta". Moram priznati da sam znatiželjan kako će to izgledati. Namjeravam pažljivo promatrati signale, iako ću biti mrtav-hladan, ozbiljan i apsolutno profesionalan.

Uglavnom, nasmijem se u sebi kada se svega sjetim. Baš mi je sve skupa bilo nekako simpatično, iako sam možda malo pretjerao. Neće mi valjda zamjeriti? Pa nemam mu se više namjeru upucavati, pa čak niti na tako bezazlen način. Ipak sam ja oženjen čovjek koji nabaci nevini flert samo usputnim frajerima koje nikada više u životu neće vidjeti, a cijela ova situacija se valjda niti ne može okarakterizirati kao flert. Iako, nije da nije bio, pa makar i tako beznačajan.

Toliko za ovaj put u rubrici "poslovna komunikacija, poslovna etika, društvena odgovornost poduzeća i makroekonomska kretanja". Do idućeg puta...

Klikni za ostatak posta...

Tajne

Palo mi na pamet, ne postoji niti jedna osoba na ovom svijetu pred kojom nemam neku tajnu, što uključuje i mene samog. Ponekad se pitam, mislim li ja nešto zaista ili samo mislim da bih tako trebao misliti? Nisam siguran. Nije li to zapravo pomalo tužno da prema nikome ne mogu biti potpuno iskren? Je li to normalno? Jesu li i drugi kao ja? Postoji li itko bez tajni?

Klikni za ostatak posta...

James Baldwin: Giovanni's Room

Ove godine mi je bio super godišnji odmor. Možda i najbolji u životu, a zasigurno sasvim drugačiji, barem za mene. Nažalost to je jedino što o tome mogu reći, a imao bih puno toga za ispričati i bilo bi jako smiješno, sigurno biste se i vi smijali. I meni je žao što ništa ne mogu reći, pogotovo što već imam neke super smiješne rečenice spremne u glavi. Ali ne mogu ispričati iz više razloga, ne mogu čak reći niti o kojim se razlozima radi. Uglavnom, hebi ga, ne mogu i ne mogu. Znam da sam već nedavno imao sličnu navlakušu i da više nije fora, ali što mogu kad bih silno volio sve napisati, ali ne mogu...

Ali vam zato mogu ispričati koju sam novu knjigu pročitao tijekom ljeta, to je također vrlo zanimljivo, pomislit ćete zasigurno. Radi se o klasiku gej književnosti, romanu koji redovito završava među najboljih 10 gej knjiga svih vremena: Giovannijeva soba od Jamesa Baldwina. James je imao dvostruku nesreću, rodio se kao crnac i homoseksualac u rasističkoj i homofobnoj Americi, što je naravno utjecalo na njegovu književnost. Giovannijevu sobu je napisao 1957.g., ali rekao bih da se radi o bezvremenskoj knjizi koja je jednako tako mogla biti napisana jučer. U romanu David, mladi bijeli Amerikanac u Parizu, prepričava svoju priču u kojoj biva rastrgan između zaručnice koja je otputovala u Španjolsku i mladog konobara, Talijana Giovannija, u kojeg se zaljubljuje i s kojim ima aferu u Parizu. Radi se zapravo o tome treba li biti svoj i živjeti život u skladu sa svojim bistvom ili živjeti život na način da svi oko vas budu sretni, osim vas samih. Kao i većina nas, i David izabire ovo drugo, što za posljedicu ima tragediju i nesreću.

Roman obrađuje one neke najvažnije strahove i frustracije gotovo svih homoseksualaca, pa tako i moje, istina s početka moje gej karijere. Jeste li se ikad osjećali kao stranac u vlastitoj koži? Ne kažem da danas živim slobodno, daleko od toga, ali barem nemam više nedoumica tko sam, što želim i kako bih trebao živjeti svoj život. Moj život danas vidim kao određeni kompromis između onoga kako bih trebao i kako zaista živim. Nadam se da će se to s vremenom pomicati prema onom «kako bih trebao». Ma ima vremena, još sam mlad momak. Eto, baš nas je neki dan, mene i mog KLJ, jedan konobar (nije Giovanni)  oslovio s "momci". Nije da ne godi...

Back to Giovanniju, mislim da roman s pravom ubrajaju među najbolje gej romane ikad napisane. James izuzetno lijepo piše, nešto otprilike kao i ja, knjiga se čita gotovo u jednom dahu, iako od početka znate da neće dobro završiti, pa čak i kako će završiti. Rekao bih da je ovo obavezno štivo za svakog iole ozbiljnijeg pedera koji drži do sebe i zato imate moju apsolutnu preporuku da naručite knjigu prego interneta, jer mislim da prijevoda na hrvatski nema, a sumnjam i da se kod nas može nabaviti engleska verzija.

Inače, da ne mislite kako sam preko ljeta pročitao samo jednu knjigu, pročitao sam i «Barrel Fever» od Davida Sedarisa. David je i više nego izvrstan i urnebesan, te me time još i više obradovala vijest da Algoritam uskoro objavljuje prijevod njegove knjige «When You Are Engulfed in Flames», a u prijevodu «Kad ste utopljeni u plamenu». Jedva čekam, pa možda u istom postu napišem i koju o «Barrel Feveru». Ali nemojte vi čekat na mene, Sedarisa morate obavezno pročitati, pogotovo ako volite Seinfelda.

Kako ljetu još nije kraj, što vjerno dočaravaju tri slike iza klika (a znate kakve slike stavljam iza klika), tko zna, možda još nešto pročitam, pa vam odmah javim.

Napomena: obavezno kliknite na gornju sliku kako bi vam se prikazala u svoj svojoj ljepoti.

Klikni za ostatak posta...

Vara me

Vara me i to već, vjerojatno, dugo traje. Bankar u poslovnici u koju zalazim svaki put mi se obraduje, nasmiješi mi se od uha do uha, uvijek je jako ljubazan. Čak mi nabaci smiješak i kimne glavom čim me ugleda, dok još čekam na red. Ne znam, mislio sam da sam mu na neki način poseban, možda i simpatičan, a možda i… Pa mogu valjda malo maštati? Svaki put, prije nego bih ušao u banku, upitao bih se je li sada njegova smjena. Priznajem, malo bi me zalepršali i leptirići u trbuhu. I onda hladan tuš. Nisam to nikada primjetio, jer bih obično, čim bih zakoračio u banku, odletio ravno na sedmo nebo, ali malo sam bolje promotrio oko sebe i znate što? On je jednako ljubazan i prema svima drugima i svima se nasmiješi. Skrhan sam. Mislio sam da postoji nešto posebno među nama. Ali neka, nisam osvetoljubiv. Nadam se da će dobiti nagradu za zaposlenika mjeseca. Stvarno ju je zaslužio.

Klikni za ostatak posta...

Želja

Volio bih barem jednom otići na neki odmor s kućnim ljubimcem gdje bi mogli biti potpuno slobodni, gdje bi zaista mogli biti ono što jesmo – par. Bez straha, bez ogledavanja iza ramena, pa i zašto ne, negdje gdje bismo se mogli poljubiti kad nam se to prohtije. Neki dan smo bili na malom izletu, sjeli u neki restoran i pretpostavljam da nitko sa strane nije mogao ništa skužiti. Imamo već dovoljno prakse kako se treba vani ponašati, što je naravno potpuno suprotno od onoga kakvi smo doma. Nema glupiranja, nema tepanja, nema osmijeha i dodira. Dobro paziš što pričaš, tko te može čuti, promjeniš temu kada prođe konobarica.

Palo mi je na pamet neko gej krstarenje. Ne radi se o tome da bih posebno uživao u tome da su svi oko mene gej, nego se radi baš o toj slobodi da barem jednom možemo biti slobodni. I njemu se svidjela ideja, čak smo i pronašli nešto što nam se jako sviđa: Baltičko krstarenje. Osam dana od Kopenhagena, preko Estonije, Rusije, Finske, Švedske i na kraju Amsterdam. 

Dobro, moram priznati da posebnu čar mojoj predstavi gej krstarenja daju i zanimljive fotografije na web stranicama koje ih prodaju, ali dobro sam se nasmijao, možda malo i razočarao, pročitavši slijedeći odgovor na pitanje nekog zabrinutog posjetitelja:

Do I have to have a great body to fit in on an Atlantis vacation?

Very funny. Seriously, while we have some great bodies in our brochure and website (remember it IS marketing!), Atlantis is really all about being yourself and feeling great about who you are. Whatever shape you're in, you're going to feel right at home on Atlantis. We promise.

I taman kad smo pomislili, pa dobro, ne može to biti toliko skupo, ohladili smo se kad smo na brzinu izračunali da bi nam trebalo barem 50.000 KN, a da ne idemo baš kao crkveni miševi. Iskreno, i mogli bismo to nagrecati, ali kad uvijek razmišljamo, zašto spiskati novce na nešto što traje tjedan ili dva, možda će nam poslije biti žao, možda će nam novci biti potrebni za nešto zaista važno.

Možda da nađemo nešto malo skromnije? Recimo neki pusti otok? Ali koliko čujem, niti oni baš nisu posebno jeftini.

Dosta maštanja. Kućni ljubimac je vani i bit će ljut ako, kad se vrati, stan nije usisan i prašina obrisana. Moram ići.

Klikni za ostatak posta...

Paf

Moram priznati da sam ostao paf kad me jedan, koliko ja znam, str8 frend nešto pitao. Ne, nije mi se upucavao i ne, nije me pitao zašto nemam curu i ne, nije bila homofobna izjava i ne, nije bila homotolerantna (?) izjava i ne, nije bila… Ma ne biste nikad pogodili, iako ima neke veze s pederlukom (recimo). Ali ipak, jako mi je bilo čudno da je baš mene to pitao. Od svih frendova, gdje je baš mene našao? Možda je mislio da bih samo ja na nešto tako mogao pristati? Ma sigurno je to mislio. I pristao sam, ali nisam htio preuzeti inicijativu kako ne bih ispao previše zainteresiran. I ne, nije ništa zbog čega bi on poslije trebao otići na ispovijed. A možda bi ipak trebao? Barem ako mu je svećenik malo stroži? Uglavnom, nije ništa strašno, ma daleko od toga da je strašno, nije ništa niti protivno čudoređu. I nema šanse da napišem što me pitao. Znam da onda nisam uopće trebao ništa niti napisati (in the first place), ali eto, ipak sam nešto htio napisati. Uglavnom, ako ništa drugo, barem uživajte u slici, koja, btw, nema nikakve veze s temom ovog posta (tu postoji neka tema?), ali ama baš nikakve, osim ako se jedna ovakva slika može dovesti u kontekst pederluka u najopćenitijem smislu (kao navodno neki gejevi vole ovakve slike) s kojim to pitanje, kako rekoh, ima neke daljnje veze.

Klikni za ostatak posta...

Zlatna ribica

Jeste li se ikada zapitali što biste poželjeli kada bi vam zlatna ribica ponudila ispuniti jednu želju? Ja jesam. Dobro, nisam baš proveo sate i sate u pozi „Mislilac“ razbijajući o tome glavu, ali priznajem, zna mi to često pasti na pamet. Problem je u tome što se meni čini kako se radi o teškoj dilemi, tolikoj da me nakon samo nekoliko sekundi razmišljanja o jednoj ultimativnoj želji započne boliti trbuh ili osjetim nervozu zbog kompleksnosti pitanja. Nešto slično kao kada se uhvatim kako pokušavam dokučiti pojam „beskonačnosti svemira“. Naprosto ne ide. 

Ono u što sam siguran je da moja ultimativna želja ne bi bila sebičnog karaktera. Bilo bi to nešto u stilu miss svijeta: mir na Zemlji ili da nema više gladi ili da nema više ratova ili da svi budu sretni, uglavnom pravi sam samaritanac. Ali ni to nije tako jednostavno, jer svaka od ovih želja povlači niz nedoumica. Recimo, što bi bilo da svi ljudi na svijetu budu zdravi? Kakvog bi to utjecaja imalo na brojnost svjetske populacije, a time i mogućnost prehranjivanja iste? Možda bi to za posljedicu imalo novi svjetski rat koji bi doveo do potpunog uništenja ljudske vrste? Ili recimo mir na zemlji? Je li baš moguć apsolutni mir na zemlji? Ne kosi li se to sa samom prirodom čovječanstva, možda čak i sa samom prirodom uopće? Da svi ljudi budu sretni? Između ostalog, nisu li mnoga otkrića u bilo kojim sferama ljudskog djelovanja upravo nastala zbog toga što je netko bio nezadovaljan, te time pokušao pronaći neko sretnije rješenje? Kada bismo svi bili sretni, ne bi li to dovelo u određenu letargiju, a time možda i propast svijeta?

Uglavnom shvaćate kakve me brige more i da mi nimalo nije lako. Kako se odlučiti za pravi odgovor odn. za pravu želju? Morat ću se malo ozbiljnije time pozabaviti, jer nikad se ne zna, što ako sutra naletim na zlatnu ribicu, a nemam spreman odgovor? 

Ali recimo da vam dođe zlatna ribica i ponudi vam ispunjenje jedne želje, ali da ona baš mora biti sebične naravi. Ne može mir i sreća svima, ne može zdravlje vašim najmilijima, mora biti nešto baš za vas i to baš nešto što bi vas učinilo silno sretnim, neka luksuzna i konkretna želja, ne može zdravlje, sreća, ljubav, dug život i sl., jer radi se o nekoj vrlo kompliciranoj i mušićavoj zlatnoj ribici. Što biste tada poželjeli? 

E, za takav slučaj imam spreman odgovor. Poželio bih da mogu sigurno i bez posljedica putovati kroz vrijeme. OK, to su možda dvije želje (sigurno i bez posljedica), ali neću sada sitničariti. Ribica možda je mušićava, ali nije cjepidlaka.

Ali recimo da je ribica i mušićava i zanovijetalo i da zatraži da se odlučim ili za putovanje u prošlost ili za putovanje budućnost? Bome, opet prava dilema, ali mislim da imam opet spreman odgovor. Sama pomisao da bih mogao otići u budućnost, možda je i preuzbudljiva za mene. Kao i kod beskonačnosti svemira, obuzme me neka čudna nervoza i nisam siguran bih li to mogao podnijeti, ali nije da ne bih volio. I te kako bih volio, ali izgleda da sam ipak prevelika kukavica. 

I zato bih izabrao prošlost. U osnovnoj školi povijest mi je bila najmrži predmet, odmah nakon hrvatskog, ali tijekom vremena me povijest počela sve više i više zanimati. Valjda to ide s onim godinama kada počnete govoriti «Eee, u moje vrijeme nije bilo tako…». Nije da sam se sada bacio na ozbiljno i studiozno proučavanje povijesti, više sam, onako, na razini zabave, kakve lagane povijesne knjige na sniženju ili živciranja kućnog ljubimca što stalno buljim u National Geographic, History, Explorer ili Discovery. Kao i kod većine dugovječnih parova, čini mi se da se polako i mi bližimo onom ključnom trenutku u životu starog bračnog para, a to je kada padne odluka da je vrijeme za drugi televizor!

I tako, da mi zlatna ribica ponudi ispunjenje jedne želje koja mora biti sebična, odabrao bih putovanje u prošlost. To mi je toliko uzbudljivo da vam ne mogu opisati. Zamislite samo da možete neprimjećeni (po mogućnost nevidljivi) prošetati bilo kojim prohujalim razdobljem? Da možete samo poželiti i da se odjednom tamo i nađete? Sve bi mi bilo jako zanimljivo i primamljivo, ali definitivno bih najviše volio otići u antiku. Znam da će zlobnici odmah reći kako je to zbog toga što su u to doba muškarci običavali trčkarati okolo u kratkim suknjicama ili čak možda i bez njih. I vjerojatno bi bili u pravu. To je sigurno jedan od elemenata koji bi utjecali na moj izbor, ali nije sigurno jedini. 

Zamislite da se možete prošetati Rimom u doba njegove najveće slave? Da možete zaviriti u neki rimski dućan? Ili u carsku palaču? Da možete sjesti u neku arenu ili rimsku galiju? Da možete vidjeti što se točno dogodilo tamo otprilike 30. godine u blizini Jeruzalema? Da možete vidjeti kako su izgledale stare olimpijske igre ili kakva je uistinu bila svakodnevica drevnih Grga? Ili još dalje u prošlost, da možete vidjeti kako je zaista izgledala palača u Knososu na Kreti? Kako je izgledala Troja? A tek Egipat? 

Sve mi je to toliko uzbudljivo da sam siguran kako bi moja sebična želja upravo bila mogućnost putovanja u prošlost. Ali to je slično kao i kod igranja Lota – da biste nešto dobili, prvo je potrebno uplatiti listić. Možda bih se i ja trebao početi baviti ribičijom? Možda bi kućni ljubimac i ja mogli vikendom početi odlaziti na izlete na okolne rijeke? Kažu da je prekrasno oko Karlovca? Bio sam nekoliko puta, i stvarno, jako je lijepo. Dok ja bacam udicu u Dobru, možda bi on mogao za svaki slučaj pristaviti čevape? I tako on ne podnosi ribu. Evo jučer, dok sam sebi spremio jednog malog brancina, on je jeo svježi sir, špek i mladi luk. Naravno da mi je, dok sam čistio tog jadnog malog brancina kojemu je sudbina odredila da završi u mom tanjuru, na pamet opet pala zlatna ribica.

p.s.

Stvarno sam imao najbolju namjeru staviti neku pristojnu sliku zlatne ribice kao ilustraciju ovog posta, ali mašta i čudne kombinacije ključnih riječi za pretraživanje slika, odvele su me u nekom sasvim drugom smjeru. Ali moram priznati da ova slika nekako neodoljivo podsjeća na kakvu zidnu sliku u kakvoj rimskoj kući kakve rimske dobrostojeće antičke obitelji, recimo možda baš u blagovaonici. Ajde, recite da nisam u pravu? Dakle, objava slike je u potpunosti opravdana i prati misao teksta. Osim toga, priznajte da ne možete maknut pogled s nje? Što je više gledam, dođe mi da pitam kućnog ljubimca jel možemo pofarbat jedan zid u dnevnoj sobi baš ovako. Ili možda u spavaćoj? Ma dajte samo si zamislite ovu sliku onako preko cijelog zida, od poda do stropa, od lijevo do desno?

Klikni za ostatak posta...

Nadam se da ste svi čuli za Sade

Ne znam je li to ono što zovu proljetni umor, ali ja sam stvarno umoran ovih dana, iako proljeće zapravo još nije počelo i iako je današnji dan više nalikovao kakvom tmurnom i kišovitom jesenjem danu. Ovih dana gotovo svaki dan zaspim pred televizoram već tamo negdje oko 21h. Neki put me kućni ljubimac probudi prije nego ode spavati, obično neuspješno, jer ne diraj lava dok spava, a najčešće me pokrije i ostavi da se sam probudim u neko gluho doba noći i odvučem za njim u krevet. I tako svako dan. Radim od 9-5, ravno doma, nešto jedem, dok se okrenem i već je 9 sati… Neki dan na radiju pričaju kako što smo stariji to nam treba manje sna. Kod mene je sve naopako.

Nadam se da je to proljetni umor. A sjećam se da sam ranije, kada bi netko spomenuo proljetni umor, u sebi potiho mislio, ma daj, pričaš gluposti. I evo sada, vratilo mi se s kamatama. I nije to prvi put da mi se takve stvari događaju. Mislio sam ja tako da ljudi lupetaju kada govore kako ih boli glava ako ujutro ne popiju kavu, kako ih muči jesu li isključili peglu, sjećam se kako sam mislio kako netko može biti toliko glup pa da padne godinu na faksu! Svašta sam mislio, a treba itekako paziti što se misli. Nikako da to naučim.

Sade se vratila nakon 10 godina i to odmah u prvom tjednu prodaje ravno na 1. mjesto Billboardove top liste najprodavanijih albuma. Sjećam se kao da je jučer bilo kada sam prvi puta čuo Sade i to kako pjeva Smooth Operator, ali ovaj put se zaista sjećam. Pomislio sam, nevjerojatno kako dobra pjesma, nevjerojatno dobar zvuk, produkcija, sve mi je nekako baršunasto zvučalo, ali zaista se sjećam da sam to pomislio, a bilo je to prije 25 godina. Evo nove pjesme. Spot je po običaju izvrstan, a najviše mi se sviđa kada Sade kaže It's a wild, wild west, I'm doing my best, tamo negdje oko 0:45 min.

Sade : Soldier Of Love (Official Video) HQ
Uploaded by wonderful-life1989. - Explore more music videos.

Naravno da sam proteklih sat vremena, čekajući da vešmašina izvrti svoje, preslušavao stare Sadeine hitove na You Tube-u. Nekako mi je u ovo doba najbolje legla Feel No Pain. Bez obzira na pesimistične stihove, ritam naprosto tjera guzu na lagano njihanje u ritmu.

Sad još moram objesiti veš da se suši. Skoro će dva ujutro, a ja još budan!

Klikni za ostatak posta...

Vjesnici zime

Zapravo se veselim svakom godišnjem dobu, pogotovo kada ono tek nadolazi, kada se još samo naslućuje. Ponekad tada osjetim neku čudnu nervozu iščekivanja . Možda je moj kućni ljubimac stvarno u pravu kada kaže da mene nešto zanima samo dok je novo, pa tako i novo godišnje doba? Ma kakvi, pojma on nema.

Ali fakat, svaki put tamo negdje u veljači ili ožujku osjetim neku čudnu proljetnu groznicu, da bih već valjda u travnju i svibnju svuda polako mirisao kremu za sunčanje i smolu borova, valjda pod utjecajem toga da su frajeri skinuli zimske kapute pa se konačno nešto može i vidjeti. Da ne pričam o tome kako već u rujnu počinjem mirisati pečene kestene iako uličnih kestenjara još nema na vidiku. Pa tako i sada, ne mogu dočekati zimu i nadam se da će biti ona prava, duga, hladna i bijela. No kako je počelo s ovim temperaturama do skoro 20°C, bojim se da ću se opet razočarati. Jedino me još malo tješe maglovita i prohladna jutra.

Evo ove nedjelje sam navečer izašao van, malo se prošetati po kvartu, i silom sam tražio neki nagovještaj zime, ali uzalud. Nebo je bilo jasno i puno zvijezda, pod nogama mi šuštalo otpalo lišće, još se jedino breze dobro drže, istina bilo je lagano svježe, ali ništa drugo. Nisam ništa osjetio. Valjda je bio kriv čisti zrak u kojem nije bilo niti trunke smoga ili mirisa ugljena iz dimnjaka. Ove godine mi moj predosjećaj zime kasni. Mogu vam reći da mi to nedostaje.

Moj prvi vjesnik zime je kada nam, tamo negdje sredinom listopada, stigne paket božićnih čestitki, stolnog kalendara i koječega drugog iz udruge slikara koji slikaju ustima i nogama. Uvijek se razveselimo, pogotovo ja. I nema veze što se tu pomalo radi o emocionalnoj ucjeni, jer oni bez pitanja pošalju svoj paket igrajući na vaše osjećaje kako biste se osjećali krivim ako ne platite. Meni to ne smeta, a ne smeta mi niti to što pošalju uplatnicu na kojoj je sve upisano osim iznosa kojeg trebate uplatiti. Svake godine uplatimo malo više, nego je naznačeno koliko košta komplet, kako su, pretpostavljam, i htjeli. I nije mi žao. I opet ćemo, i idućeg Uskrsa, i onda opet za Božić, sve dok nam budu slali i dok budemo mogli uplaćivati. Iako prazne, te čestitke su jedine koje svake godine dobijemo. E da, skoro sam zaboravio, tu je i UNICEF. I oni nas se uvijek sjete s prigodnom čestitkom koja nam već krasi kuhinju.

Drugi opipljivi vjesnik zime mi je lagana promjena jelovnika. Jela postaju teža i masnija, jer treba nekako prebroditi ove hladne dane. I nema veze što je vani proljetno vrijeme, kalendar kaže da je vani studeni i da hladan vjetar puše, te stoga treba puno kalorija unijeti. Dođem tako neki dan doma i dočeka me ovo na stolu:

Ako vam se ova kobasica učinila tvrdom i žilavom, u pravu ste. Niti knedle nisu puno zaostajale. Obično, ali to ponajviše ovisi o situaciji, zapravo preferiram tvrde i žilave kobasice, te čvrste i pune knedle. Jedno je sigurno, moj kućni ljubimac ima smisla za aranžiranje hrane. Mislim da je tome zaslužna Večera za 5 koju volimo pogledati.

Još da mi je samo osjetiti u zraku onaj neki miris snijega.

Klikni za ostatak posta...

Pjevate li pod tušem?

Znao sam se čuditi ljudima koji pjevaju pod tušem, zapravo kada bolje razmislim, nisam niti znao nekoga tko pjeva pod tušem, sve do nedavno. Mislio sam da je to u stvari samo običan urbani mit koji se provlači kroz filmove, literaturu i časopise, jer zašto bi netko htio pjevati pod tušem? To mi je otprilike bilo u rangu čitanja novina na WC-u, a o tome da niti ne govorim. Tko uopće želi produžavati trajanje te stvari?

Uvijek se tuširam u zadnji tren pred nečim važnim. U zadnji tren pred spavanje, u zadnji tren pred odlazak na posao, u zadnji tren pred izlazak van, u zadnji tren pred, jel, ovaj… Uvijek nekako gledam da to obavim što brže jer se uvijek nekuda žurim.

Kako nikad ne reci nikad i pazi što misliš jer bi ti se moglo dvostruko vratiti (kako sam to već bezbroj puta ovdje spomenuo), neki dan sam shvatio da sam postao neizlječivi ispodtušni pjevač. Odjednim mi je to sinulo, makar se to nije dogodilo niti jučer, niti prošli tjedan. Traje to mjesecima, možda i više. Ne znam niti sam kako je sve započelo, ali neki dan sam postao svega zaista i svjestan. Ja sam ispodtušni pjevač i morao sam se samom sebi nasmijati.

I logično je da pjevam pod tušem, jer zvukovi vode prigušuju neartikulirane zvukove koji izlaze iz mojih usta. Sve moje ranije pokušaje pjevanja u javnosti, a to je u stvari bilo samo ispred kućnog ljubimca, on je u korijenu sasjekao. Ne računam pjevanje po raznim bučnim događajima gdje niti osoba koja stoji uz mene zbog buke nema šanse čuti išta od mog pjevanja, ako se to uopće može nazvati pjevanjem. Ne ljutim se na kućnog ljubimca, jer znam da ima potpuno pravo. Zapravo kada mi je dosadan ili me nečim gnjavi, obično ga pitam želi li da mu nešto zapjevam, što je obično dovoljno da se nasmiješi i promjeni temu.

Pod tušem obično pustim glas uz kakvu pjesmu koju sam netom čuo na radiju, ali sam primjetio da imam i omiljenu pjesmu koju gotovo uvijek zapjevam kada mi ništa od radijskog programa nije ostalo u glavi. Znate onu staru:

A la la la la long,
a la la la la long long li long long long
c'mon
A la la la la long,
a la la la la long long li long long long
Hey!
girl I want to make you sweat
sweat till you can't sweat no more
and if you cry out (ovdje sam mislio da pjevaju: and if you cray-ay…)
I'm gonna push it
push it some more
A la la la la long,
a la la la la long long li long long long
Hey!

Nije mi jasno, otkuda mi ta pjesma? Zbog čega je se sjetim ispod tuša? Krije li se u tekstu kakva podsvjesna poruka? Čisto sumnjam, a time mi je misterij još i veći.

Uglavnom, pitam se što je slijedeće? Hoću li uskoro postati i wecoidni čitač novina? Na svu sreću novine već odavno ne kupujem. Brinu me jedino reklame za shopping centre i ostali junk-mail. Iskreno, dogodilo mi se već više puta da sam sa sobom na WC ponio koji prospekt za Billu, Kaufland, Baumax, Bauhaus, Konzum, Lidl, Mercator, Getro, Emmezetu, Interspar ili (meni najdraži) za Kiku. Da znam, tipično! Pa neće mi valjda omiljeni biti alati iz Bauhausa? Eventualno možda cvijeće iz njihova vrtnog centra.

Uglavnom, fakat ljepše prođe vrijeme na WC-u, jedino što ne stignem proučiti niti dvije stranice, a ono već gotova stvar. Čak, od kada više prospekte ne stavljaju u kastliće nego na za to predviđenu metalnu vješalicu u hodniku, iz čista mira i ničim izazvan sam ih uzimam i nosim u stan. Ipak priznajem, najradije ih čitam uz jutarnju kavu. Problem je jedino to što me obično ta jutarnja kava protjera u roku odmah, pa trčećim korakom i s Kikinim prospektom u ruci (jer baš je super ona posteljina na 9. stranici ili onaj špajz-servis na 11. i ne mogu odvojiti pogled s njih) pojurim tamo gdje i car ide pješke.

Tražeći kakvu prigodnu ilustraciju za ovaj post, naletio sam na ovu sasvim zgodnu zavjesu za tuš. Pitam se, može li se nešto slično nabaviti u Kiki? Ako Kika iznevjeri, ovdje je rezervna opcija. Vjerojatno bih u tom slučaju morao promijeniti moj omiljeni ispodtušni hit. Možda u It's a Raining Men, Hallelujah, It's a Raining Men (i to original od The Weather Girls)? Mada, i ova verzija je prilično simpatična:

Mislim ono, našao sam ja još mnoštvo drugih zgodnih ilustracija koji bi sasvim lijepo pristajale uz ovaj post, ali bukvalno, nevjerojatno i neopisivo zgodnih ilustracija, no nekako si mislim da nije baš u redu da budem prostak u dva posta za redom. Mislim ono, ako mi ne vjerujete, probajte vi guglati slike (safe search off) za "muscle hunk horny stud beefcake hot hot hairy yummy wow drop-dead absofuckinlutly gorgeous guy in the shower", pa ćete vidjeti što ćete dobiti u rezultatima. Stoga, evo još samo jedne slikice. Mislim ono, mokar je, vjerojatno je upravo izašao ispod tuša, dakle objava u sklopu ovog posta je sasvim opravdana, a ostatak (priče ili nedostajajućeg dijela tijela, izaberite po volji) možete i sami zamisliti. Uffff, ja već zamišljam!

I još za kraj, i kad sam već kod Kike, jeste li možda primjetili kako nas dućani već spremno čekaju u blistavom prazničnom ruhu? Mene to veseli, moram priznati. Inače, nisam kupovao božićni nadstoljnjak ili mirišljave svijeće u Kiki. Bio sam u  susjednom Lidlu i opet su me zahebali. Baš sam se napalio za jednu zgodnu jeftinu vesticu koja je u njihovom katalogu na akciji. Mislio sam si (tko zna možda je to čak bilo i na WC-u), da bi bila baš zgodna za kućnog ljubimca za izležavanje pred televizorom u ove hladne dane što nam slijede, kad ono hladan tuš u Lidlu. Vestica je od 50% pamuka i 50% poliestera! Pa zar oni misle da je moj kućni ljubimac poliester kind of guy?! da ne mislite da sam škrtac, za sebe znam kupiti koji komad odjeće na još puno gorim mjestima. Jesam možda svašta, ali na marke se definitvno ne palim, a niti moj kućni ljubimac.

Svašta sam uspio ugurati u ovaj post i sve mi se nekako fino poklopilo, pa mislim da je ovo pravi trenutak za nastavak moje dugogodišnje tradicije koju sam uveo pretrpošle godine, a to je da vam upravo ja prvi poželim sretan Božić i Novu godinu. Mislim ono, naljepljene čestitke po izlozima dućana se ne računaju. Siguran sam da su se mnogi već nestrpljivo pitali kada će više doći onaj trenutak. Dakle, evo ga. Sve najbolje vam želim!

Klikni za ostatak posta...

Muškarci su svinje

Kada bi me netko pitao koji mi je tjedan u životu bio najljepši, tjedan koji se nedavno zbio to nikada ne bi bio, ali je sigurno da je to jedan od onih tjedana koji će mi najviše ostati u sjećanju. Dovoljno je reći jednu riječ: zubobolja! Sve vam je jasno.

Imao sam i prije zubobolje, ali trajale su kratko, do prvog posjeta zubaru. Ova je bila neka žilava, otporna, hardcore mišićava zubobolja koja se nije dala skoro tjedan dana, a pucao sam po njoj svim dostupnim oružjem. Hitna, specijalistička, moj redoviti zubar, antibiotici, lijekovi protiv bolova, čak sam bio primoran pribjeći i nekim neformalnim metodama poput bioenergije mog kućnog ljubimca i stavljanja češnjaka u uho, jer on navodno pomaže kod upale. Bio sam spreman na sve, nemojte me osuđivati.

I naravno da je došla u petak kasno popodne. Na zubobolju mislim. Od svih dana u tjednu, ona je izabrala najgori, onaj pred kojim su dva neradna dana. To je valjda ta neka kvaka 22, za mene, ne za nju... Ona je uživala i cvala i smijala se punom žestinom cijeli vikend.

Količina i intenzitet bolova što sam ih preživio i doživio teško mogu riječima opisati. U jednom trenutku su mi na zubarskom stolcu suze počele same od sebe curiti. Nisam plakao, nisam urlikao, nisam čak niti stenjao, jednostavno su mi suze curile iz kutova očiju. Čak sam na upit želim li anesteziju odmahnuo glavom. Ne znam što mi je bilo, mazohizam, dokazivanje… Znam samo da sam pomislio kako će ovo sigurno brzo završiti i zašto nepotrebno uzimati anesteziju.

U dva dana najintezivnijih bolova ukupno sam po noći spavao svega nekoliko sati. Bolovi su bili nesnosni, a lijekovi protiv bolova mi nisu pomagali. Mislio sam da će mi se glava raspoloviti. Nisam više bio siguran boli li me u stvari zub ili zubno meso ili obraz ili glava. Zamišljao sam kako je život lijep bez zubobolje, ali ne mogu reći da sam šizio, ludio, preklinjao, bio nervozan… Bio sam zapravo prilično smiren jer sam znao da tomu mora doći kraj. Nisam čak niti previše jaukao niti davao do znanja onima oko sebe koliko me u stvari boli. Po mom dobrom starom običaju, veći dio svega sam zadržao u sebi. Nisam siguran je li to dobro ili nije.

Sada kada o svemu razmišljam, čak sam potiho u sebi (i pred svima vama ovdje) na neki način i ponosan na sebe što sam sve to uspio izdržati, što se kaže, muški, bez puno drame i cviljenja! Pa neka još netko kaže da smo mi samo obične tetkice ili voćni kolači (fruitcake).

Eto, upravo mi je sinuo dobar naziv za nas pripadnike populacije s istospolnom seksualnom orijentacijom. Voćni kolač! Ili voćko! Homoseksualac je dugačko, peder je uvredljivo, gay je englesko, gej je šta-ja-znam, ali sam ga ipak odlučio početi koristiti… Možda ipak: voćko! Ma pusti ga, on je obićni voćko! Nije loše? Samo problem je množina. Koja je uopće množina od voćko? Voćkovi? Ma što uopće žele ti voćkovi? Kako bi bilo da sada i povrćkovi počnu paradirat na ulicama i tražiti svoja prava? Možda "voćko" i nije baš dobra ideja. I osim toga, ne zvuči baš seksi. Znaš, on ti je isto voćko. Tako mi je seksi i baš bi ga bez pardona… Ono, nešto tu ne štima, a da niti ne spominjem da je fruitcake na engleskom pogrdni slang za pedere. Uglavnom, zaboravite da sam ovo uopće spominjao.

No možda ne bih niti spominjao cijelu ovu moju priču sa zuboboljom i moju nevjerojatnu hrabrost, da se nije dogodio jedan incident zbog kojeg sam siguran da cijelu stvar ali zaista nikada neću zaboraviti. I tek tu dolazi do izražaja ono moje pravo «ja». Bol, patnju, sve mogu zaboraviti, ali ovo što slijedi – nikada!

Sjedim tako u zubarskom stolcu, zapravo više ležim, iz usta mi viri niti sam ne znam što, pipci, vijci, sisalice, armatura, prekriven kojekakvim podbradcima, plahtama, u ustima gaze, tamponi, neki mjerni instrumenti, mislim da će mi čeljust otpasti koliko dugo već držim razjapljena usta i onda se dogodilo. Osjetio sam na desnoj nadlaktici pritisak zubareva, jel, ovaj, kako da to pristojno kažem – mislim ono, zašto da se pravim fin kad me ionake već znate – kurca! Jasno i izvan svake sumnje osjetio sam njegova dva bedra i između njih još jednu toplu izbočinu. Zapravo, u tom trenutku učinilo mi se da se radi o užarenoj izbočini. Da nisam imao sve to u ustima, mislim da bi ovo bio idealan trenutak za onu staru «Doktore, je li vam to bušilica, zubarska naravno, pa vama stvarno svašta pada na pamet, baš ste zločesti neki instrument u hlačama ili ste samo sretni što me vidite?»

Da se razumijemo i da me krivo ne shvatite, izbočina ipak nije bila tvrda, bila je onako ugodno mekana. ali ipak nekako pozamašna (ili se tu ipak radilo o tome da su u strahu velike oči).  I što je najgore od svega, i tu dolazi do izražaja moje već spomenuto pravo ja, taj dodir mi se toliko svidio da mi je cijela stvar postala nevjerejatno seksi i napaljujuća. Moja prva pomisao je bila, pa neće mi se valjda sada dignuti? U sebi sam se skoro odvalio od smijeha. Unatoč boli, unatoč neugodnom položaju i cijeloj situaciji, unatoč svemu onome što sam već opisao što se nalazilo na mom licu i tijelu, u mojim ustima, ja sam se uplašio hoće li mi se dignuti zato što sam osjetio izbočinu zgodnog zubara. Pa stvarno sam… Ne znam ni sam kako bih se opisao.

Siguran sam da će mi taj trenutak ostati u sjećanju do kraja života. Postoje one neke glupe situacije, beznačajne, kratkotrajne, nečiji pogled, nečiji dio tjela, nečiji slučajan dodir, koje su mi u tom nekom posebnom trenutku bile nevjerojatno erotske te ih nikada nisam zaboravio. Ova definitivno ide na tu listu.

Naravno da sam poslije analizirao cijelu situaciju. Je li baš bilo nužno i opravdano da se on tako nasloni na mene? Nije li tu bilo i nekog drugog značenja. Da li tu ima osnove za seksualno uznemiravanje naivnih pacijenata? Bih li ga mogao tužiti i umjesto milijuna za duševnu bol od suca tražiti da mu za kaznu odredi još malo takvog uznemiravanja? Jer fakat me je uznemirio. Evo još sam uvijek uznemiren i mislim na taj dodir. Pa ljudi moji, čak mi je i ona njegova rukavica nakon toga počela nevjerojatno ugodno mirisati i to, kad već pitate, na voće (voćko?), i da, u pravu ste, došlo mi je da ju poližem i provjerim ima li jednako tako ugodan okus, nešto kao oni kondomi s okusom voća i koječega. Poželio sam da moj tretman na toj zubarskoj stolici s tim zgodnim zubarom nikada ne prestane! Dobro, ovo zadnje nije istina, malo pretjerujem kako biste se lakše uživili u moj perverzni um.

Bol je prošla, zub je spašen, apsces uspješno saniran, izuzetno sam zadovoljan uslugama i ljubaznošću svih uključenih u moj proces ozdravljenja, od prijemnih odjela, do sestara, tehničara i tehničarki do svih zubara i zubarica, i to onih s HZZO ugovorom, ne privatnih. Svima hvala, a posebno tom zgodnom doktoru koji je osim svoje stručnosti i osim dobro obavljenog posla, unio i nešto malo više. Možda slučajno, možda nesvjesno, glavno da mi je godilo i da je bilo nezaboravno. Još mislim na njegov njegovu izbočinu.

Ipak moram reći u svoju obranu i u obranu svih nas voćkova, a kao da ne bi i neki strejter isto reagirao kada bi osjetio dodir pozamašnih grudi neke zanosne zubarice? Pa nismo mi voćkovi baš tako perverzni, odnosno, perverzni smo u mjeri kao i svi ostali muškarci. A muškarci su svinje, to svi znaju.

Btw, nakon toga sam imao prilike osjetiti na vlastitim ramenima i jedre grudi jedne mlade zubarice i mogu vam reći... ma ama baš ništa. Čista sam 6-tica na Kinsey skali.

Klikni za ostatak posta...

Kolovoške misli

Danas sam radio moj omiljeni ljetni recept. Piletina s paradajzom, paprikama, lukom, bosiljkom… Bio sam posebno avanturistički raspoložen, pa sam ružmarin iz originalnog recepta zamijenio s nekoliko malih lovorovih listova. Stavio sam i više bosiljka, te, umjesto jedne, dva paradajza i dvije paprike. Isplatilo se.

Obožavam paradajz. On mi je jedna od najsnažnijih asocijacija na ljeto, posebno na kolovoz. A ovaj jednostavni recept, za koji opet snažno apeliram da ga svakako probate, ne može se nikako drugačije opisati nego hrana bogova. I to onih iskonskih antičkih, grčkih i rimskih. Na stranu što niti Grci niti Rimljani nisu uopće znali za paradajz, a kamoli ga jeli, jer je u Europu došao iz Amerike tamo negdje u srednjem vijeku.

Gotovo da mi je za ne povjerovat da se stari Grci i Rimljani nisu sladili paradajzom, jer Mediteran = paradajz, barem za mene. Ali kako su bogovi svemoćni, siguran sam da su Zeus, Apolon, Atena, Dioniz, Jupiter, Bakus, Neptun i ostali, na svojim nebeskim pašnjacima itekako uzgajali rajčicu i možda baš pravili ovakav isti ručak. Možete li zamisliti išta mediteranskije od pomiješanog okusa paradajza, češnjaka, bosiljka, bijelog vina i maslinovog ulja? Čak je i moj kućni ljubimac lizao prste i hvalio me. Nisam ga zbog toga posebno nagradio, to smo jučer obavili. Mislim, ipak smo mi u određenim godinama…

Nije mi namjera bila zvučati kao (meni obadvojica antipatični, ali dozvoljavam da sam zapravo u biti na njih samo ljubomoran) Rene Bakalović i Veljko Barbieri. Htio sam pisati o nečemu sasvim drugom, ali kad su me misli odvukle na sasvim drugu stranu.

Guštajući u današnjem božanskom ručku (kako rekoh, to je prije svega zasluga paradajza, a ne kuhara), sjetio sam se plakata za jedno Splitsko ljeto od prije nekoliko godina kojima je Zagreb bio obljepljen. Prikazivao je pomidore i preko njih jednostavni bijeli natpis. Plakat mi se urezao u pamćenje jer sam u to vrijeme pomislio kako je baš pogodio u sridu. Da, to je ono što me asocira na ljeto, da, zbog tog plakata bih mogao pogledati neku predstavu. Iako nisam neki kulturnjački tip, mogao sam se zamisliti kako nakon vrućeg ljetnog dana uživam na nekoj večernjoj predstavi na otvorenoj pozornici ispod ljetnog splitskog neba. Toliko mi je taj plakat bio privlačan.



Malo sam se pomučio dok sam pronašao plakat na webu, jer sam ga svakako htio staviti u ovaj post. Tražeći ga, naišao sam i na ovo:

Vizualni identitet 48. splitskog ljeta i rajčice jarko crvene boje koje prekrivaju cijeli plakat, kaže Boris Ljubičić, ne povezujemo sa kulturom, nego sa splitskim Pazarom. Crvene i zrele rajčice, kako objašnjava autor, nisu pogodne za gađanje glumaca. Radi se o tipičnom promašaju, tvrdi Ljubičić, kojim se željelo postići odmak od standarda, pa se zapalo u klopku konzumnog proizvoda koji je eto u modi, baš ljeti kao što je i sam Festival.
Josip Vrančić smatra da se o motivu rajčica može govoriti kao o odnosu urbanog i ruralnog. Da su ruralne, ističe Vrančić, vjerojatno ne bi ovako suhoparno sličile jedna drugoj baš kao da su genetski modificirane, čime opravdavaju naziv autorskog studija »Laboratorium« iz kojega su ponikle.
Sve je tako laboratorijski sterilno, nadodaje, a u rajčicama nema ni svježine, ni mirisa, ni okusa, pa na žalost ne može biti ni »šuga«, ni ičega ekscesnog, tako specifičnog za splitsko htijenje za tronom hipertemperamentne i naglašeno ulično-pučke mediteranske metropole, a ni razlikovnoga kad se uzmu u obzir neke španjolske turističke fieste.

Svaka čast našim uvaženim dizajnerima i kulturnjacima, ali ne mogu ne zapitati se kome su namijenjene takve kritike? Vjerojatno nikome drugome osim drugim kritičarima. Iako ima istine u svemu što su rekli, meni je ipak važnije što mi je jedan plakat ostao u pamćenju i nakon sedam godina nakon što sam ga vidio na ulici. Ne mogu se sjetiti da mi je ijedan drugi plakat ostao u tako dubokom sjećanju i da je zapravo pokrenuo toliko emocija u meni, a što je najvažnije i pobudio interes za ono što oglašava. Nije li to bit dobrog plakata? Sjećam se da sam zbog tog plakata otišao na internet saznati nešto više o Splitskom ljetu. Na stranu to što zapravo nisam pogledao niti jednu predstavu s tog Splitskog ljeta (niti s bilo kojeg drugog)… Krivim činjenicu da te godine nisam išao u Split, a ne moju nezainteresiranost za kulturu. A što se tiče laboratorijske sterilnosti, zamislite da su autori plakata iskoristili fotografiju s vrha ovog posta?

Ali to je bilo prije sedam godina, idem ponovno naprijed, u bliskiju prošlost.



U današnji ručak stavio sam naš, svježi bosiljak s balkona. Kućni ljubimac mi je otrgnuo komadić, baš kao ovaj sa slike. Bosiljak je ključ ovog recepta.

Dobro napreduje naš bosiljak s balkona, dali smo mu i ime – Bosiljko. Istina, nije baš originalno ime i možda nije u skladu s njegovim kraljevskim statusom začina grčkih vladara, ali tako nam je došlo u trenutku kada je došao u naš stan. Jesi zalio danas Bosiljka? Dobro zvuči i nasmijem se u sebi svaki puta kada mi to pitanje postavi kućni ljubimac.

Inače, naša svaka biljka ima svoje ime. To nisu imena bez veze, imaju itekako dobru podlogu. Nadam se da mi nijedna od naših biljaka ne viri iza ramena, jer ovo što ću sada napisati, ni u ludilu ne bih rekao na glas pred njima. Kažu da biljke razumiju, pa ne bih htio da ijedna pomisli da nam je išta manje draga od neke druge. To su naša djeca, reklo bi se. Ipak, najdraži su nam Eustahija i Pero. Neka mi Pero i ostali oproste, ali Eustahija nam je ipak najveća miljenica, jer je najduže s nama. Inače, Pero joj je najbolji prijatelj i susjed.

Volimo naše biljke i veselimo se svakom njihovom novom listu, zabrinuti smo svaki puta kada se neki list osuši. Ne razgovaramo s njima, ali im se na glas divimo i komentiramo ih. Kućni ljubimac stalno nešto petlja oko njih. Te ih veže, umeće štapove, briše lišće, te ih zaokrene za punih 5 stupnjeva, te ih pomakne za punih 5 centimetara, sve to ne bi li pronašao za njih idealan položaj. Tijekom zime čak stavlja jednu malu stolicu ispred Eustahije i Pere, kako im ne bi bilo prevruće zbog radijatora u blizini. Neki dan je došao doma sav ozaren jer je kod nekoga uspio iskamčiti komadić lijepe i mekane trake kojom će moći za štap privezati Eustahiju. Naime, bojao se da joj je prethodna traka možda preoštra te bi ju mogla oštetiti.

Problem je što biljke ne pričaju, pa je potrebno biti strpljiv i pažljiv i promatrati neke druge znakove. I zaista, često se zateknem kako buljim u Eustahiju ili Peru ili neku drugu našu biljku i iskreno im se u sebi divim.

I dalje uživajte u ljetu.

Klikni za ostatak posta...

Još malo o tramvajima

Moram izraziti svoje oduševljenje novim zagrebačkim tramvajima. Zapravo više bi to bilo oduševljenje životom u Zagrebu tijekom ljeta i pri tome koristeći nove tramvaje. Dok vani prži 30 i nešto i dok očarano buljim u onaj display koji pokazuje za koliko minuta stiže slijedeći tramvaj, prava je milina ući u klimatizirani tramvaj i to na savršeno pogođenu temperaturu. Niti je prevruće, niti doživite toplinski udar prilikom izlaska na ulicu. Čak niti ljudi ne smrde po znoju. Gotovo da vam dođe žao kada stigne vaša stanica i morate izaći. A najbolje od svega, od kada su prestale škole i fakulteti i pola Zagreba se preselilo na more, slobodno mjesto za sjedenje može se pronaći i u vrijeme najveće špice. Istina, riječ špica pomalo gubi smisao tijekom ljetnih mjeseci, jer je u polupraznom gradu više niti nema.

Stvarno uživam vozeći se tramvajima. Svugdje lako i brzo stignete i još k tome na savršeno udoban način. Zanimljivo je sjediti i promatrati svijet u tramvaju i svijet koji prolazi izvan tramvaja. Zanimljivo je promatrati ljude i pokušati dokučiti tko su i što su, odakle idu, kamo idu, čeka li ih netko, jesu li sretni ili nesretni. Zanimljivo mi je promatrati mlade, savršeno skockane cure u najkraćim mogućim haljinicama kako zadubljeno čitaju svoje knjige. Zanimljivo mi je promatrati bakice i djedice koji se vraćaju s placa ili putuju nekom starom prijatelju na susret uz kavu na Jelačić placu. Mislim ono, zanimljivo mi je baciti pogled i na nekog dobrog frajera, mada mi se nekako čini da je bolji izbor među onima koji se voze na svoja četiri kotača i na koje je tako dobar pogled iz niskopodnih tramvaja. Možda je to zbog sve one sile konja koja se nalazi između njihovih nogu?

Zanimljivo mi je i gledati sve te ljude koji svi redom čitaju samo 24 sata. Nisam nikoga vidio kako čita Jutarnji ili Večernji. Ako zanemarim moju prvu pretpostavku iz prošlog posta o inteligenciji štovatelja 24 sata, kao drugi razlog o popularnosti tih novina u zagrebačkim tramvajima palo mi je na pamet to da imaju savršeni format za čitanje u tramvaju. Onako sitne, lako ih je listati. Ali čini mi se da sam ipak otkrio pravi razlog njihove popularnosti, a to je da njihovi kolporteri ostavljaju besplatno izdanje po tramvajima pa ih može uzeti tko želi. Uđem danas u tramvaj i barem 15 ljudi ih je čitalo. Baš mi je bilo žao kad je zadnji primjerak, koji je bio meni na dohvat ruke, ispred nosa zgrabio neki djedica. A taman sam se napalio na čitanje 24 sata.

Ali možda ipak najveća prednost tramvaja je u tome da se ne morate brinuti oko parkiranja niti o tome smijete li popiti koji pivu više. Ironija je zapravo da u ovo doba godine problema s parkiranjem niti nema.

Znam da bi moje oduševljenje tramvajima sasvim nestalo da sam prisiljen koristiti ih svaki dan, tijekom cijele godine, kada su nesnosne gužve, kada se svi isparavaju zbog iznenadnog pljuska ili kada dođe do zastoja. Ovo moje gotovo pa dragovoljno prepuštanje vožnji tramvajima nema veze sa stvarnom životom. Tim više što biram samo nove tramvaje. Uzmem si dovoljno vremena, pa si mogu priuštiti taj luksuz.

Ukratko, gotovo da mi niti nije žao što u ovom trenutku nisam na moru, nego na vrućem zagrebačkom asfaltu.



Ain't he the cutest?

Klikni za ostatak posta...

Olako osuđivanje

Kuc, kuc? Mogu ja nešto reći? Vidim da ste se raspisali na prethodni post. Naslov tog posta me je ujedno podsjetio kako dugo vremena nisam ništa napisao. Pa eto, da se malo javim… :-). Ni ovaj puta nemam ništa pametno za reći, što me naravno neće spriječiti da ipak nešto napišem. Dakle, obavih moje standardne isprike kojima se ograđujem od svih plitkosti koje slijede.



Silom prilike, vozim se danas tramvajem, i to mi se ponekad zna dogoditi (bua koji snob), i jednostavno sam se morao samom sebi nasmijati kako sam glup i umišljen. Preko puta mene sjedila je žena koja se sva zadubila u čitanje novine 24 sata. Nisam si mogao pomoći, kao i svaki put kada vidim kada netko čita 24 sata, a da ne pomislim koja si ti primitvka i seljakuša, kako možeš čitati to smeće? Obično uz to ide i osjećaj sažaljevanja prema biću nižeg ranga u odnosu na moju visost. Ponekad čak znam samozadovoljno pomisliti, pa vidi ti se i po izgledu da si na razini onoga što pišu 24 sata.

Ali onda sam odmah i pomislio, pa dobro, kada je to vaša visost zadnji puta pročitala novine? Bilo kakve. I odmah sam se postidio samoga sebe i moje ničim opravdane oholosti i snobizma. Pitam se, ako sam svjestan toga da sam snob i ohol, je li time moj grijeh manji? Čak i ako se iskreno zbog toga pokajem? Bojim se da to počinje zadirati u neke ozbiljne duhovne teme kojima možda nisam dorastao, što ne znači da se njima intimno itekako ne trebam pozabaviti.

U svakom slučaju, morati ću se prisiliti izbaciti takve misli iz glave, misli kojima olako znam osuditi potpune neznance. Jednostavno ću si reći, kao i mnogo puta do sada, ma tko si ti da drugima sudiš? Začepi tu svoju gubicu i zatvori taj ventil iz kojeg ti naviru takve gluposti u glavu i posveti se nekim drugim, pametnijim i korisnijim stvarima.

Recimo, snimanju frajera po tramvajima. Dobro, ne mogu raći da sam to u potpunosti zanemario. Ja sam jednostavno multitasking. Istovremeno mogu nekoga olako osuditi na osnovu onoga što čita i za nekog sasvim drugog pomisliti, koja si ti jadna tetkica, pa i iz aviona je očito da si nagurao čarape u te uske hlačice! Zapravo se opet radi o olakom osuđivanju. Tko zna, možda je tetkica zaista obdarena? A možda sam ja multitasking samo kada je olako osuđivanje u pitanju? Bojim se i pomisliti što je tetkica o meni mislila.

U svakom slučaju, moram se po gore navedenom pitanju promijeniti i to ovaj put govorim bez trunka ironije.

Klikni za ostatak posta...

Obilje

Dok sam danas jeo trešnje, vraćali su mi se flashbackovi iz djetinjstva. Sjetio sam se kako sam se kao dijete penjao na ogrmno stablo trešnje kod mog tetka i tete i uživao u tim slatkim malim plodovima. Sjećam se i kako su stavljali kojekakva strašila po krošnji, ne bi li otjerali gladne čvorke. Danas kada razmišljam o svom djetinjstvu, u isti mah mi se čini daleko i kao da je bilo jučer. Iako sam odrastao u gradu, sjećanja na svoje djetinjstvo doživljavam kao da čitam Družbu Pere Kvržice.

Jedući danas trešnje, sjetio sam se koliko sam ih volio, koliko sam uživao u njima tih nekoliko tjedana dok su sazrijevale. Sjećam se da sam gledao tu istu krošnju trešnjinog drveta u punom cvatu i unaprijed se veselio danu kada će iz mirišljavih cvjetova nastati mali, slatki, crveni plodovi.

Palo mi je na pamet i kako sam se veselio bananama i narančama koje smo jeli samo po zimi, kada nije bilo drugog voća, osim jabuka koje su mogle dugo stajati. Točno se sjećam i dana kada je mama s placa prvi put donijela grapefruit i kako mi je to egzotično zvučalo. I koliko sam samo šećera morao staviti.

Danas je skoro sve dostupno tijekom cijele godine. Nekako se izgubila ta čar izmjene godišnjih doba, te voća i povrća koje ih je pratilo. Nekada smo po zimi jeli samo kiselo zelje, papriku, krastavce, danas svježu salatu možeš kupiti u bilo koje doba godine. Kao da smo danas pomalo prestali cijeniti ono što imamo, jer nam je sve dostupno cijelo vrijeme i sve uzimamo zdravo za gotovo.

Kako ne bi ovo ispao previše sentimentalan i pekmezast post, moram priznati da sam se razmišljajući o tim dobrim starim vremenima, sjetio i koliko mi je značila jedna objavljena slika kurca u «itd-u» i to crno bijela na lošem papiru, uz koju sam uživao i nekoliko mjeseci do broja kada bi im se opet zaletila jedna slična fotografija! A ne danas, otvoriš kompjuter i kurci iskaču na sve strane, u bilo koje doba dana i noći, u bilo koje doba godine. Više jednostavno niti to ne možeš cijeniti kao nekada!

E, to su bila vremena…

Klikni za ostatak posta...