Policija je tu zbog vas

Svake godine nakon Pride-a nađu se neki koji protestiraju zbog financijskih sredstava utrošenih na osiguranje gej parade. Tko je to vidio, u ovoj sveopćoj krizi kada se traži štednja od svih, trošiti sredstva nedužnih poreznih obveznika, koje ionako nitko ništa ne pita, na tamo neke homoseksualce? Sve to, naravno, uz obveznu ogradu kako oni nemaju ništa protiv homoseksualaca, ali da je njihovo paradiranje neukusno i u ovom trenutku neumjesno. Ali inače nemaju ništa protiv homoseksualaca.

Valjda je sto puta rečeno, ali nekima određene stvari jednostavno ne ulaze u glavu:

1. I homoseksualci su porezni obveznici. Ako je proračun RH otprilike 100 milijardi kuna i ako homoseksualaca ima oko 5% u ukupnom stanovništvu, možda bi se mogao izvesti zaključak da su homoseksualci doprinijeli proračunu s otprilike 5 milijardi kuna.
2. Osiguranje je potrebno, ne zbog razularenih homoseksualaca koji jedva čekaju napasti nedužne heteroseksualce za vrijeme parade, nego baš obratno. Kada već traže da se organizatorima Pride-a ispostavi račun, račun bi se trebao dostaviti na sasvim drugu adresu, onima zbog kojih je osiguranje nužno kako ne bi došlo do teških nereda, a to nisu homoseksualci.
3. Upravo takvi stavovi su jedan od razloga zašto je potreban Pride.

Ili recimo, koliko se godišnje utroši na osiguranje za vrijeme nogometnih utakmica? To također plaćaju porezni obveznici. Možda bi u ovo doba sveopće krize bilo pametno zabraniti nogometne utakmice? Možda bi bilo dobro točno izračunati koliko se troši na osiguranje nogometnih utakmica, neka se to podijeli po glavi svih zaposlenih i prosim lepo, ja to ne bih više plaćao. A ako baš moram, onda bih taj dio dao u humanitarne svrhe ili za nezaposlene. Ili za gej paradu. To su moji novci, mogu s njima raditi što želim.

Eto, just my 2 cents.

Klikni za ostatak posta...

Subota, 13. lipnja

Moram priznati da je ugodno ovih dana prošetati po središtu Zagreba na Jelačić placu ispod ponovno, ako se ne varam treću godinu za redom, postavljenih četiriju zastava duginih boja u znak potpore gay pride-u koji će se održati ove subote. Ugodno je prošetati se u toj masi ljudi, od kojih mnogi vjerojatno niti ne znaju što predstavljaju te zastave, i u sebi tiho pomisliti kako su te zastave postavljene zbog mene. Nekako to u meni budi nadu da ipak ima nade. Na trenutak mogu valjda zaboraviti činjenicu da su zastave postavljene na vrhu stupova gradske rasvjete, nekih dvadesetak ili više metara iznad zemlje, jer da nisu sigurno bi već davno gorjele.

Mogu valjda zaboraviti i činjenicu da neke udruge koje okupljaju istinske domoljube, kako se sami nazivaju, na dan pride-a organiziraju svoj mirni anti-gay skup, za koji još MUP muku muči dozvoliti ga ili ne. O kakvom se istinskom domoljublju radi, dovoljno govori činjenica da unatoč svim problemima u našem društvu, njih su jedino homoseksualci dovoljno zasmetali da protiv njih organiziraju prosvjed. Zanimljivo mi je da ih recimo na prosvjed nije potaklo to što umirovljenici teško žive, što ruju po kantama za smeće, što nam je zdravstvo u stanju kakvom je, što pravo na vrhunsku zdravstvenu zaštitu imaju samo bogati, što se svako malo neki branitelj ubije, što na on-line anketi jednog portala 50% anketiranih odgovara da bi platilo prolazak na ispitu na fakultetu ako bi im se za to ukazala prilika i ako bi prošli nekažnjeno, problem korupcije, nepotizma, bogaćenje jednih i osiromašenje drugih, što seljaci ne mogu živjeti od svog rada, što banke dižu kamate, što nam je gospodarska situacija takva kakva jest.

Vjerojatno je to u redu, ipak je homoseksualnost najgora pošast koja prijeti našem društvu i dovodi u pitanje same temelje na kojima ono počiva. Nije li još i sam Isus veliki dio svojih riječi posvetio upravo protiv te pošasti? Dok s druge strane uopće nije spominjao ljubav prema bližnjem svom, poštenje, moral, pomaganje, skromnost, mirotvorstvo, pravednost, suosjećanje i toleranciju. Ipak, unatoč svim tim nepobitnim činjenicama koje govore protiv homoseksualnosti, nisam još zapravo čuo odgovor na pitanje kako bi to točno par homoseksualaca, koji bi recimo imao pravo ozakoniti svoju vezu, mogao utjecati na bilo čiji život ili smanjiti bilo čija prava ili obezvrijediti bilo što?

Podržavam pride, njegove organizatore i njihovu hrabrost (izgleda da neki homoseksualci ipak nisu "pićkice"), ali nisam sasvim siguran da sve aktivnosti gay aktivista idu u dobrom smjeru. Kako mnogi bez ikakvih argumenata ili promišljanja trube da bi ljudski odnos i snošljivost prema homoseksualcima ugrozio njihova prava ili način života, tako i mnogi homoseksualci trube «dajte nam prava, dajte nam prava», a da pri tome uopće ne shvaćaju o kakvim se pravima radi ili, ako shvaćaju, onda ih se ne trude objasniti onima koji se osjećaju time ugroženim.

Svake godine se nadam, a ovo je već osmi pride po redu, da će sve proći bez incidenata. I uvijek se razočaram. I dok sama povorka prođe u redu jer ju štiti veći broj policajaca i zaštitara od samih sudionika, pravi problemi nastanu kada se skup završi i kada neki sudionici nastradaju u skrivenim uličicama ili haustorima. I ove godine se nadam da će ipak sve proći bez incidenata. A oni koji prigovaraju da se angažiranjem stotina policajaca novci poreznih obveznika troše zbog tamo nekih pedera, neka malo razmisle zbog čega je policija pod punom ratnom opremom zapravo tamo. Štite li oni normalan svijet od napada homoseksualaca ili je obratno? I zato mi je najuspjeliji transparent s prošlogodišnjeg pride-a bio onaj koji je imao natpis «Policija je tu zbog vas». I to je zapravo bit pride-a i zašto se on održava.



Mislim da bi i neki sudionici pride-a ipak trebali shvatiti u kakvom društvu i vremenu živimo. Mislim da bi se neki ipak trebali suzdržati od provokacija. Mislim da bi neki ipak trebali razmisliti zbog čega postoji pride i doprinosi li tom cilju provokacije u vidu ljubljenja ili provokativne odjeće? Znam da sam licemjer, znam da u ljubljenju nema ništa loše, kao niti u tome ako se netko drugačije oblači, ali zaista se pitam ima li od toga više štete nego koristi? Ne postoji li ipak neko prikladnije mjesto i vrijeme za otpustiti svoje ventile? Ne podupiru li se time samo imbecilne predrasude da homoseksualci pride-om traže pravo na ljubljenje u javnosti i jebačinu po parkovima? Ipak Zagreb nije ni Berlin, ni London, ni Sydney, ni San Francisco, ni Rio de Janeiro. Osim toga, mislim da najvažnija stvar i nije u pravima i zakonima. Važnije je raditi na suzbijanju predrasuda, neznanja i mijenjanja svijesti društva i kako ono doživljava homoseksualce. Što meni znači bilo kakav zakon ili pravo na papiru ako ga se ne usudim iskoristiti zbog straha od reakcije okoline?

Ali tko sam ja da drugima solim pamet, kada sam ništa ne poduzimam, nego čekam da se neki hrabriji umjesto mene bore i izlažu batinama. I zato sretno svima koji će sudjelovati, pa i onima koji će se ljubiti i oblačiti u vruće hlaćice.

Klikni za ostatak posta...

Imaju hrabrosti

Malo kasno palim, ali svejedno sam se htio osvrnuti na ovogodišnji Pride. Neću puno filozofirati, želim samo reći bravo organizatorima, bravo učesnicima, bravo svima koji su imali hrabrosti. Bio sam ponosan na vas. Ponosan duboko u svom ormaru. Hvala vam.

Najbolje mi je od svega bio onaj transparent ”Policija je tu zbog vas”. To je poanta Pride-a i uopće borbe homoseksualaca za svoja prava, a ujedno i odgovor onima koji se pitaju koliko je novaca poreznih obveznika potrošeno na zaštitu šake pedera i lezbi, ili u ovogodišnjem slučaju nekoliko stotina pedera i lezbi koji su imali hrabrosti stati u obranu svih nas tisuća i tisuća ormaruša. Policija i novci poreznih obveznika nisu se trošili zbog šake pedera i lezbi nego zbog onih koji bi ih najradije umlatili. Na kraju krajeva i pederi i lezbe su također porezni obveznici i to su i naši novci.

osobno nemam ništa protiv homosexualizma kao takvog, svatko ima pravo raditi što mu volja u krevetu (netko drka, netko shevi lutku, netko shevi ovcu, netko shevi prijatelja....), ali mislim da je previše paradirati naokolo i prikazivati

Ovo je samo jedan od tipičnih komentara po kojekakvim forumima i news portalima (copy-paste, mislim sa site-a Jutarnjeg lista). Mislim da bi svi pederi i lezbe najsretniji bili kada ne bi bilo potrebe paradirati i prikazivati se, nataurati drugima pod nos svoju homoseksualnost. Homoseksualnost nije samo pitanje s kim se ševiš i što radiš u svoja četiri zida. Homoseksualci i svi drugi ljudi ne žive samo u svoja četiri zida. Nitko ne traži pravo jebavanja na ulici.

Što znači nekome naturati pod nos svoju homoseksualnost? Meni nije nužno potrebno ljubiti se, grliti ili čak i samo držati se za ruku sa svojim partnerom na javnom mjestu, ali sasvim shvaćam i podržavam one gay osobe koji i to žele. Meni je dovoljna i sloboda da ne moram skrivati s kime idem na godišnji odmor, meni je dovoljna i sloboda da bez straha hoću li izgubiti posao o nama govorim u množini, u paru. Meni je dovoljno reći “naš stan, mi smo kupili, mi smo išli...”. Meni je dovoljno i bez straha reći “danas mi dragi ima rođendan, što da mu kupim?”.

I to je pravi cilj Pride-a i svih ostalih istupa gay aktivista. Nije cilj provokacija, nisu cilj neka posebna prava. Samo jednaka prava, ništa više, ništa manje. Slobodan život, bez straha, bez mržnje, ljubav za sve, jer ljubav je samo ljubav i samo je nadati se da će to većina ljudi shvatiti. Možda to nikada neću doživjeti, možda tek sa 60 godina, možda u nekom drugom životu.



I zato još jednom hvala svima koji trpite udarce, pljuvanje i udarce, ne samo zbog sebe, nego i zbog svih nas. Kukavica sam i licemjer i znam da to ne umanjuje vašu bol, ali svejedno želim reći, hvala Sanja i hvala Kristijane, stvarno sam ponosan na vas.

I za sam kraj spot kojeg ste vjerojatno svi već vidjeli i kojeg je Aleksandar Stanković pustio u svojoj emisiji ”Nedjeljom u 2”, a kojeg je HTV odbio emitirati u redovnom programu, navodno ne baš odbili, nego odbili besplatno emitirati. Hvala i tebi Aco.

Klikni za ostatak posta...

Gdje god pogledaš: homoseksualci

Ne znam što je to bilo danas, gdje god da sam se okrenuo, koju god stranicu otvorio, sve same neke pederske vijesti. Pa dokle ta tiranija pedera? Zar nema baš nikakvih drugih tema za pisati? Je li već počela sezona kiselih krastavaca.



Evo čitam da je Vatikan u posebnom pismu svim biskupijama svijeta naložio da vrata svim sjemeništima moraju biti zatvorena homoseksualcima. Dakle ono što je Papa 2005., nakon pedofilskoh skandala odaslao kao uputsvo, sada je postalo i izričita naredba.

Ako je i od Pape koji uživa u svojim crvenim Prada cipelicama, previše je. I da, znam da pape nose crvene cipele.

To sa sobom povlači niz pitanja, od toga što će sa već postojećom gomilom homoseksualaca u crkvi do toga da me baš zanima tko će i kako provjeravati je li netko homoseksualac. Padaju mi na pamet neke metode, sve redom prilično škakljive. Evo recimo, predlažem da se kandidatima za sjemenište prikazuju lascivne slike obnaženih muškaraca i da nakon toga ravnatelj istog ide od jednog do drugog kandidata i vlastoručno utvrdi stupanj uzbuđenosti ili neuzbuđenosti. To je posao koji, pretpostavljam, mnogim ravnateljima sjemeništa neće teško pasti. Mislim da sam to već jednom predložio u nekom prošlom postu, ali nije na odmet ponoviti.

No imas tu još jedan puno veći problem, a to je ponovno dovođenje u isti kontekst pedofiliju i homoseksualnost. Pa zar se u 21. stoljeću, u tom navodno civiliziranom zapadnom društvu, u koje prilično nategnuto ubrajam i nas, još uvijek mora nekome dokazivati da jedno s drugim nema veze? Očito da mora. I ja sam o tome više puta pisao, očito da ću trebati opet. Nije da mislim da je to važno što ja pišem, ali jednostavno osjećam potrebu.

Pada mi na pamet još jedan problem. Što je sa antidiskriminacijskim ZAKONIMA? Zar ne postoje u gotovo svim zapadnim državama, pa čak i u našoj, zakoni po kojima se ljude ne smije diskriminirati, između ostalog, i po seksualnoj usmjerenosti? Kako se do sada gay udruge i organizacije nisu dosjetile tužiti crkvu? Ne samo zbog ove zabrane, nego i zbog silnih budalaština koje na račun homoseksualca izriču mnogi s oltara? Pretpostavljam da Vatikan nema takve antidiskriminacijekse zakone, ali što je s ostalim državama? Evo recimo, zar ja ne bi mogao tužiti HBK što mi kao homoseksualcu ne dozvoljavaju upis u sjemenište, ovdje u Hrvatskoj, kada je po našim zakonima zabranjena diskriminacija na osnovu seksualne usmjerenosti? Po čemo ja ne zaslužujem upis u sjemenište? Dobro, iskreno rečeno, mogu nabrojati puno razloga zbog kojih to ne zaslužujem, ali razumijete što želim reći. Po čemu se to ja razlikujem od heteroseksualca? Još jednom, pod «ja» ne mislim nužno na samoga sebe, nego na nekog finog i pristojnog homoseksualca. Dakle apsolutno je riječ o diskriminaciji. Ili zašto netko ne opali tužbu čim neki svećenik zine da je homoseksualnost grijeh? Zar to nije diskriminacija, zar to nije poziv na diskriminaciju i netoleranciju? Zar to nije kažnjivo po zakonu? Ako ne kod nas, onda bar po nekom Švedskom zakonu. Zar to nije isto kao da netko s oltara kaže da su npr. svi crnci niža vrsta?

Ne razumijem se u pravo, možda su crkve u vlasništvu Vatikana, pa se na nju ne primjenjuju lokalni zakoni? Da li to znači da svećenik može i nekoga ubiti a da prođe nekažnjeno? Idem malo u krajnosti, ali ima li neki pravnik da mi malo objasni neke stvari? Ako pošalje sliku, možemo se dogovoriti i za privatne instrukcije…

I onda se pitam zašto je Papa zatvorio vrata sjemeništa svim homoseksualcima…

Vijest druga. Javljaju mediji da će se 7. po redu Zagreb Pride ove godine održati od 25. do 28. lipnja, s glavnim događanjem, koncertom i samom povorkom, 28. lipnja. Najavljuju se i predstavnici brojnih svjetskih udruga za ljudska prava, kao i europski parlamentarci i članovi Vijeća Europe. Tema Pridea, koji će se održati pod sloganom "Imaš hrabrosti", je snaga koja proizlazi iz pojedinca/ke i zajednice. Organizatorima bravo za upornost i bravo za hrabrost. Hvala i Gradu Zagrebu na simboličkoj donaciji od 15.000 kuna. Simbolika je bitna.

Vijest treća. Ove nedjelje, na gay prideu u Sao Paulu u Brazilu okupilo se više milijuna ljudi. Kažu pet milijuna. Nisam niti znao da nas toliko ima.









Imate možda problema s gornjom slikom?







Pogledajte taj razvrat! I onda se čudimo zašto nas ne žele u sjemeništima?

Izgleda da je stvarno počela sezona kiselih krastavaca. Pa zar zaista nema ničeg pametnijeg o čemu bi mediji mogli izvještavati? Pa zar je 10% stanovništva bitno? Pa što je to, tek svaki deseti čovjek kojeg sretnete na ulici, pa šta je to, samo kojih 400.000 ljudi u Hrvatskoj? Pa dokle će ta manjina maltertirati većinu? Pa dokle će tih pišljivih 10% moći ugrožavati tamo neke institucije poput crkve npr.? Što je slijedeće? Hoće li uskoro i pedofili na ulice zahtijevati svoja prava? Hoće li možda i nekrofili? Gdje je tu kraj?

Ma koliko ste puta čuli kako ljudi kažu, nemam ništa protiv homoseksualaca, ali samo da su među svoja četiri zida. Ili da su dalje od mene. Ili nemam ništa protiv homoseksualaca, ali ide mi na živce što se stalno govori o njima, što stalno traže neka prava, što nema više gotovo niti jedne serije u kojoj nije neki peder. Ako ćemo vjerovati statistici, ako serija ima barem 10 likova, onda bi i red bio da jedan od njih bude istospolno usmjeren.

Iako takvi vjerojatno za sebe misle kako su jako otvoreni i open minded, u stvari su homofobi. Ali vjerojatno ne ona vrsta zadrtih homofoba, nego više homofobi iz neznanja. I zato treba na njima raditi, na njihovom znanju.

Pa čak se i među gayevima mogu čuti slične izjave. Znam iz iskustva, imam jednog takvog doma. Koliko puta sam ga čuo dok gledamo nešto na televiziji kako se pretjeruje s tim gay pravima i forsiranjem toga u medijima. Ali on je posebna priča…

Moje mišljenje je drugačije. Mislim da je osnova homofobije zapravo neznanje, a ono se može smanjiti samo obrazovanjem. I zato podržavam sve akcije gay udruga, sve emisije u kojima se razgovara o homoseksualnosti, sve gay pride-ove, dapače, trebalo bi ih biti i više. Treba tražiti prava za homoseksualce, treba inzistirati na maksimumu, ne treba raditi kompromise. Zašto bi se zadovoljavali s kompromisima? Zar vi smatrate da ste zbog nečega manje vrijedni? Zar se skrivate u mišjoj rupi zbog toga što ste nešto zgriješili ili zbog toga što vas je strah? Dajte mi jedan jedini razlog zbog čega onaj tamo gore debeli travestit iz Sao Paula nekoga vrijeđa, nekome nanosi štetu, čini nešto loše?

Strejt ljudi obično ne shvaćaju o kakvim se to pravima radi. Oni zamišljaju da je riječ o nekim posebnim pravima kojima bi se homoseksualce trebalo na neki način zaštititi. A zapravo se radi o izjednačavanju prava homoseksualaca sa svim ostalim ljudima. Što u tome ima loše? Ako se ja razbolim, zbog čega moj partner mora lagati u bolnici tko je on meni? Zbog čega on ne može tražiti slobodan dan ili bolovanje da ostane sa mnom kod kuće ili da me odveze u bolnicu? Tko će mene odvesti u bolnicu? Zbog čega ne može otići kod liječnika i s njim ozbiljno porazgovarati dok ja ležim u bolesničkoj postelji? Ili zašto bi morao izmišljati zbog čega ga to interesira? Zašto ne bi mogao otići kod liječnika opće prakse i uzeti za mene recept ili uputnicu ako ja ne mogu? Što će biti s našom imovinom kada netko od nas umre? Zašto netko od nas dvojice ne može naslijediti imovinu koju smo zajednički stvorili, ali je na ime samo jednoga jer nam je bilo neugodno zatražiti da glasi na obojicu? Zašto bi tamo neki rođak u šestom koljenu imao prednost u odnosu na deset ili trideset godina zajedničkog života, dijeljenja i dobrog i lošeg? Zašto bi nas dvojica trebali komplicirati s odvjetnicima i sve staviti na papir? Pa i onda, zašto bi onaj drugi trebao platiti porez za nasljeđivanje? Zašto bi, nakon smrti jednoga, onaj rođak iz šestog koljena došao i istjerao na ulicu onog drugog, a s njime i desetljeća zajedničkog života? Ako ja dobijem otkaz, zbog čega ne mogu imati zdravstveno preko njega? Zašto ne bismo i mi imali porezne olakšice? Zar mi ne plaćamo poreze? Zar mi ne plaćamo za školstvo iako su naši roditelji plaćali za nas a mi nikada nećemo imati djecu? Što je sa životnim osiguranjem? Tko će sahraniti onoga koji prvi umre? Zašto ne možemo biti zajedno sahranjeni? Možemo, ali što će svijet reći…

U Americi postoji 1138 federalnih zakona koji su usko povezani s bračnim statusom. Zanimljivo bi bilo saznati koliko kod nas postoje takvih zakona.

U čemu je razlika između našeg preko deset godina zajedničkog života i života nekog heteroseksualnog para? Zbog čega moj partner ne može uzeti dan bolovanja i odvesti me u bolnicu? Zar naših deset godina manje vrijedi?

I nije samo stvar u konkretnim pravima, ja bih to više nazvao slobodama, koliko o podizanju svijesti da homoseksualnost nije bauk, da homoseksualci nisu izopačena stvorenja i čudovišta (iako se neki malo čudnije odijevaju i vole debele slojeve šminke, ali od kada je to grijeh?), da su to ipak samo najobičniji ljudi koje, ne njihovom krivnjom, privlači suprotan spol i da time ama baš nikome ne nanose bilo kakvu štetu.

Homofobija vjerojatno još jako dugo vremena neće nestati, jer su stoljeća sotoniziranja i proganjanja učinili svoje. Previše je to duboko ukorijenjeno u ljudima. Niti u tim tzv. razvijenim državama homofobija nije nestala, dapače, ima je i na pretek. Ali tamo su silne godine rada gay aktivista ipak učinile svoje i postigle to da javno izražavanje homofobije izaziva jednoglasnu osudu. Tamo će homofob dobro promisliti prije nego otvori usta. Može on ili ona misliti u svojoj glavi što želi, ali će to ipak zadržati za sebe i neće se usuditi javno nekoga napasti ili diskriminirati zbog toga što je gay, jer će time ispasti primitivan. Licemjerje? Možda, ali ja bih vrlo lako mogao živjeti sa takvim licemjerjem. Ne tražim da me ljudi vole niti da se druže sa mnom, pa niti čak da me prihvaćaju. Tražim samo da me ne ugrožavaju kao što i ja njih ne ugrožavam.

Nije možda ista situacija, ali je slična. I žene su bile diskriminirane, i one su se morale izboriti za svoja prava. I dobile su svoja prava. Ipak i dalje ima mnogo muškaraca koji omalovažavaju žene, smatraju ih manje vrijednima. Ali, uglavnom drže jezik za zubima. Barem u tim nekim «naprednim» zemljama. Jer je to postala opće prihvaćena norma ponašanja. Kod nas se čak do prije nekoliko godina moglo dogoditi da nekome nešto izleti i za saborskom govornicom i uz par zgražanja B.a.B.a. uglavnom je sve završilo na općoj zafrkanciji po novinama. To dovoljno govori o našem društvu.

Ipak, i kod nas se primjećuje lagani pomak opće svijesti društva. I kod nas polako ljudima postaje jasno da baš i nije najpristojnije nekoga diskriminirati ili mrziti zbog toga što je gay. I kod nas polako, ali zaista polako, javno izražavanje homofobije postaje znakom primitivizma i zadrtosti. Primjećujem to u svakodnevnom životu, među ljudima koje svakodnevno susrećem, primjećujem to u medijima. I dok su do samo prije koju godinu ljudi bez ustručavanja upotrebljavali najgore izraze u osudi homoseksualaca, danas sve više ljudi upotrebljava famoznu «nemam ništa protiv njih, ali…». A neki čak i bez te ograde. Najviše zasluga za takve promjene u svijesti ljudi pripisujem domaćim gay aktivistima i naravno utjecaju medija, kako naših, tako i inozemnih. Eto, nisu ni mediji baš sam vrag do vraga. Ili možda njihovo postupno prihvaćanje homoseksualnosti možda govori da i jesu? Možda bi i novinarima trebalo zatvoriti vrata sjemeništa?

No pomaci se mjere u mrvicama.

I zbog toga mislim da treba stalno ponavljati i ponavljati kako homoseksualci zaslužuju isto što i svi ostali ljudi, kako homoseksualci nisu bauk i kako nije u redu diskriminirati ih. Ponavljati i ponavljati, unatoč svemu, unatoč svima onima kojima to ide na živce, unatoč svima onima koji misle da je to pretjerano, unatoč svima onima koji bezosjećajno mahnu rukom neka rade što žele u svoja četiri zida, dok svima ne postane jasno, dok društvo, barem na javnoj razini, ne počne osuđivati homofobno ponašanje.

Jer mi ne možemo živjeti samo u četiri zida. Mi moramo živjeti i na sudu, i u bolnici, i u trgovini, i u agenciji za nekretnine, i kod agenta za životno osiguranje, i u turističkoj agenciji, i kod odvjetnika, i u poreznoj upravi, i na zavodu za zapošljavanje, i na razgovoru za posao, i u HZZO-u, i na ostavinskoj raspravi.

Klikni za ostatak posta...

Politika je kurva

Iz intervjua Zorana Milanovića, predsjednika SDP-a, izdvajam:

Zašto dosad nikad niste sudjelovali na Gay Prideu?

Vrlo sam često bio u situaciji da osjetim homofobiju, i duboke, bolesne predrasude prema gay populaciji. Tužno je slušati takve stvari, i to ne samo zato što proizlaze iz neznanja, a katkad i iz mržnje, dakle iz posve iracionalnog bazena podsvijesti. Ne vidim ipak potrebu da sudjelujem u gay paradi, koja ide korak-dva dalje od mojega odnosa prema tome, i sadrži neke estradne elemente. A politiku smo već dovoljno estradizirali. Neću ipak propustiti niti jednu priliku da se suprotstavim ispadima homofobije u Hrvatskom saboru, koje redovito gledamo od strane hrvatske desnice. Ne znam radi li se o stvarnom uvjerenju i izvornom primitivizmu, ili o manipulativnom primitivizmu u kojem se namjerno potenciraju strasti kako bi se napravila razdjelnica u politici, ali i jedno i drugo je neozbiljno i opasno.

Cijeli intervju možete pročitati ovdje.

U svakom slučaju drago mi je pročitati ovakvu izjavu predsjednika jedne od dvaju najvećih hrvatskih političkih stranaka. Iako će mu sigurno neki zadrti aktivisti možda i zamjeriti određene dijelove njegove izjave, posebno ono „mog odnosa”, jer bi on kada istupa kao predsjednik stranke ipak donekle trebao „svoj odnos” staviti u drugi plan. No kako ja nisam aktivista, ne zamjeram mu.

Po pitanju politike postao sam prilično nezainteresiran. Nekada sam sve to strastveno pratio, kupovao sve novine i političke časopise, pozorno pratio TV i radijske emisije. Danas je malo ostalo od tog mog interesa.

Vjerojatno ima više razloga tomu. Jedan je da imam manje slobodnog vremena. Drugi i važniji razlog je da me politika više jednostavno ne zanima. Prošla su ona vremena kada se odlučivalo u sudbinskim pitanjima. Na sreću to je iza nas. Nadam se da smo danas ipak donekle stabilno društvo. Naravno da i dalje postoji hrpa izuzetno važnih pitanja koja se moraju dovesti u red, ali valjda će se to nekako sve posložiti.

Postao sam jedan u masi onih koji manje-više nezainteresirano gledaju na politiku. S jedne strane to nije dobro, jer svi mi ovisimo o njihovim odlukama, a na kraju krajeva mi ih i plaćamo, pa bi itekako trebali biti zainteresirani kako troše naš novac. No s druge strane me moja nezainteresiranost donekle i veseli, jer je to možda neki znak da ipak postajemo normalna država. Dovoljno je usporediti Dnevnike naših televizija i onih istočnih nam susjeda, pa će se odmah uočiti i razlika u kojem su stadiju te države u odnosu na našu. I dok je kod nas top tema premijerovi satovi, kod njih su neke druge, puno ozbiljnije i teže teme.

I zato kod mene u butigu nema puno politike. Draže su mi neke veselije stvari.

Klikni za ostatak posta...

Dan poslije

Ništa, Zagreb Pride 2007. je prošao. Organizatori i mediji kažu da je bilo najveselije i najšarenije do sada, broj sudionika je opet bio jednak broju policije koja je štitila povorku, većina ljudi sa strane je nezainteresirano pratila povorku, šest incidenata nakon Pride-a, nekoliko pretučenih... To bi otprilike bio sažetak prošle subote. Nadao sam se da ipak neće biti nasilnih incidenata, ali valjda je moglo biti i gore. Svejedno je gorak okus u ustima.

Iako smo još debelo homofobno društvo, mali pomaci su ipak vidljivi. I dok su još prije nekoliko godina sudionici bili izloženi psovkama i pljuvanju prolaznika, sada se to sve ipak svodi na izolirane kreature i psihijatrijske slučaje koje valjda liječe neke svoje komplekse izvikujući pogrde. Tu su i neizostavni malodobni skinheadi koji su također na dobrom putu da i sami postanu psihijatrijski slučaji, alkoholičari i zlostavljači obitelji. Trebao bi im netko pomoći, nakon što ih se prikladno kazni.

Ma kako sam već napisao, nije me briga što netko misli o meni, da li me mrzi što sam peder, da li mu se gadim, sve dok me ne diraju i dok me ostavljaju na miru, kako i ja njih ne diram i ostavljam na miru. Homofobija je prisutna svugdje u svijetu, možda čak i na istoj razini. Razlika je u tome što se kod nas još ljudi moraju naučiti na različitosti i prihvatiti drugačije bez obzira slažu li se s njima ili ne. Može policija biti pritajeno homofobna, ali to me ne zanima sve dok dobro rade svoj posao (ne tvrdim da sada rade dobro svoj posao). Može i vlada biti pritajeno homofobna, ali to me ne zanima sve dok to ne izriče na glas i sve dok se postavlja barem fer prema nama (ne tvrdim da je naša vlada takva). Policija ipak donekle radi svoj posao, preko kurca, ali ipak nešto bolje nego prije nekoliko godina.
Žalosno je i tragično da su oni koji su htjeli baciti Molotovljeve koktele dobili samo prekršajnu prijavu. Već i to dovoljno govori kakvo smo društvo.

I zato mislim da nam je potreban Pride. Trebaju se naviknuti na nas. Iako zvuči patetično, još jednom se zahvaljujem svima onima koji se izlažu batinama i koji se hrabro bore za prava nas, kukavičke većine tihih pedera.
Nadam se da će se u idućim godinama povećavati broj sudionika, a smanjivati broj policije i incidenata.

Foto galerija s Gay.hr
Članak na Radio101.hr
Članak na Index.hr
Galerija na Vecernji.hr

Klikni za ostatak posta...

I dalje smo Balkan...

... Poljska, Rusija, Nigerija, Tunguzija...



Niti jedan ZG Pride ne može proći bez incidenata. Svi javljaju da je policija spriječila napad Molotovljem koktelima na povorku.
24 sata
Index
Žalostan sam. I dalje smo zadrto homofobno društvo. Što li se samo odvija u tim umovima? U redu, možeš mrziti pedere, ali što nekoga može natjerati da napravi Molotovljev koktel i ode s namjerom da ga baci na povorku? Kakav to mentalni sklop mora biti? Što time žele postići? Spasiti Hrvatsku od pedera, nemorala, propasti? Ispasti face i pravi frajeri u očima svoji frendova? Fakat ne kužim...
No barem je policija, za razliku od nekih drugih zemalja, odradila svoje i spriječila napad. Sudionici Pride-a vjerojatno niti ne znaju što se događalo... Stvarno se nadam da neće biti novih incidenata.

Večernji javlja da se okupilo 300-tinjak sudionika koje čuva 300 specijalaca. Opet - žalosno. Ali zbog toga je i bitan Pride. Hvala svima koji su tamo otišli, za razliku od nas kukavica, hvala im što su pokazali da smo tu i da ne mislimo nikamo drugdje otići. Doći će jednom dan kada će 1000 sudionika čuvati 10 policajaca.

Klikni za ostatak posta...

Gej pajada pedeja

Ne znam što da mislim o toj gej pajadi pedeja. Naravno da ne idem tamo, niti blizu, previše me strah. Ja sam duboki klozet kejs. Ali svake godine me strah te pajade. Strah me da ne bude incidenata s bilo koje strane. Strah me da neki kreteni skinheadi ne naprave frku i da dečki i cure ne dobiju batina, ali strah me i da “naši” ne rade ekscese, da se ne prenemažu, provociraju, oblače kojekakve kostime i slične stvari.

Sjećam se kada je bio prvi Zagreb Pride, stalno sam pratio teletext da vidim što se događa. Prva vijest je bila kako sve protiče u redu, ali druga je bila da je došlo do neke gužve, da je netko bacio suzavac... Odmah me stislo u želucu. Stvarnost me ponovno zapljusnula: naše društvo je izrazito homofobno.

Imam dvojake osjećaje prema Pride-u. S jedne strane me smeta što se tamo okupljaju kojekakvi likovi i onda ispada da smo svi pederi takvi. Ali istina je da među nama stvarno ima takvih likova i zašto se onda pretvarati da je drugačije? Osim toga koga oni ugrožavaju? Možda ugrožavaju samo mene koji za sebe voli misliti da je potpuno obična jedinka ovog društva koji se u ničemu ne razlikuje od ostalih, osim što me privlači vlastiti spol i što živim s jednim pripadnikom istog. A javnost gleda njih i misli da su svi pedeji razvratni egzibicionisti koji samo pogledom mogu njihove sinove pretvoriti u pedere i koji u ničemu ne doprinose društvu.

Vani su Pride-ovi postali turističke atrakcije, freak show-ovi napumpanih mišića, travestita, golotinje i egzibicionista. Privlače milijune turista koji se dolaze zabaviti gledajući kojekakve kreature. Tamo su, čini mi se, parade izgubile svoju osnovnu namjenu. Tamo je cilj šokirati, zabaviti, vidjeti i biti primjećen. Oni obični, dosadni, nezanimljivi pederi, koji su zapravo većina, ostaju sa strane, njih kamere ne snimaju. Kod nas se ipak još uvijek radi o osnovnim stvarima, pitanjima ljudskih prava. Mnoge zemlje su daleko odmakle od nas u društvenom prihvaćanju homoseksualnosti, ali daleko od toga da tamo nema homofobije i to one u najgorem obliku. Ali tamo je to više izuzetak nego pravilo.

S druge strane mislim da je Pride važan. Ako ćemo iskreno, čini mi se da se ipak u Hrvatskoj dosta toga promijenilo od prvog Pride-a. I dalje te neko može utući na ulici, ali homoseksualnost više nije toliki bauk.
Pride je pomogao da i mi izađemo na svjetlost dana i da se o nama počelo ozbiljno diskutirati. Koliko je bilo samo emisija u udarnim terminima gdje se ipak konstruktivno razgovaralo o homoseksualizmu. Pride je ipak pomogao da se o nama počne pričati i to ne samo u negativnom smislu.
Pride je pomogao da je država donijela zakone koji zabranjuju diskriminaciju na temelju seksualne orijentacije (na stranu koliko se oni zaista i provode, ali barem se nešto kreće).
Pride je pomogao da je donesen i simbolični Zakon o istospolnim zajednicama.
Pride je pomogao da krene hvaljena manifestacija Queer Zagreb.
Pride je pomogao da je nekoliko osoba iz javnog života priznalo svoju seksualnu orijentaciju.
Pride je pomogao da se neke stvari promjene i u medijima. Da, i dalje se provode hajke (sjetite se Hvara od prošle godine), ali ipak većina razumnih novinara i ljudi osuđuje takve stvari. Opet se samo prisjetite koliko je bilo negativnih komenatara prošle godine na pisanja Večernjeg i Slobodne Dalamacije vezano uz gay turiste u Hvaru.
Pride je pomogao da je danas gotovo postalo nekulturno u javnosti reći nešto loše o pederima. Na stranu što netko zaista misli. Mene ne zanima što netko misli o meni, mene zanima da se osjećam sigurno i da me neko neće izmasakrirati što sam se rodio kao gej pedej.
Pride je pomogao i da se vidi tko je kakav, a tu mislim na političare. Oni mogu biti ovakvi ili onakvi, mogu misliti jedno, a govoriti drugo, mogu misliti prvenstveno na sebe i svoje izborne rezultate, ali ipak je bitno ono što izgovore i što naprave. I zato ću i ovaj puta odlučiti za koga ću glasati i na osnovu odnosa politčara i njihove stranke prema “nama”. Žao mi je ako se to nekome ne sviđa, ali to je moj život.

Glupa su mi razmišljanja onih koji kažu, nemam ništa protiv pedera, ali me smeta taj njihov Pride. Zašto nekome naturati na nos svoju seksualnost? I mnogi homoseksualci tako razmišljaju. Ali ovdje se ne radi o naturanju na nos nečije seksualne orijentacije, ovdje se radi o naturanju na nos činjenice da su homoseksualci u društvu ne građani drugog reda, nego građani sedamnastog reda. Radi se o stvari da pederi nisu samo neke utvare koje žive po noći u parkovima i javnim WC-ima, nego su pederi obični ljudi koji se kao i svi muče kako preživjeti svaki idući dan, koji nikoga ne ugrožavaju (pa ni same temelje društva, obitelji, katoličke vjere i tko zna čega sve ne), koji vole, koji studiraju, koji rade, koji plaćaju poreze, koji žive kraj vas, a možda su i vaša rođena djeca. I koji zaslužuju život dostojan čovjeka.

I onda ni ove godine ne idem na gej pajadu pedeja. Ali iskreno, volio bih. Volio bih da mogu bez straha otići tamo i pokazati, ne da sam ponosan što sam peder, jer tu nema zašto biti ponosan, nego pokazati da sam tu, da sam normalan, da sam peder, da nikoga ne ugrožavam i ujedno podržati sve one koji se hrabro bore za naša prava. Ali nemam dovoljno muda i ne znam se tući... Na kraju krajeva, ipak sam samo peder.

A vi koji imate muda i koji se znate tući, otiđite 7.7.2007. na zagrebački Pride. Nadam se da vam šake ipak neće trebati. Jesmo li se bar malo odmaknuli? Hoće li ovaj puta biti više sudionika nego zaštitara?

Klikni za ostatak posta...