Ljenčina u Titan kući

26 studenoga 2007

Ponovno sam u takvoj strci i frci na poslu da je to strašno. Posao sam počeo i doma donositi. Gotovo cijeli vikend sam potrošio za obavljanje raznoraznih stvari koje su trebale biti gotove jučer.

Zar je zaista smisao života rad? Tko je to uopće izmislio? Zašto moramo toliko raditi? Da bi se tamo netko bogatio, a mi mogli samo preživjeti. Cijeli život nam se svodi u očekivanju vikenda. Zar ne bi trebalo biti obratno, uživati u većini vremena, a manji dio potrošiti na rad? Ali možda je to samo moj problem. Možda sam ja među rijetkima koji radije digne sve četiri u zrak (ponekad i samo dvije, ovisi o situaciji), nego da pronalazi smisao života u radu. Rad oslobađa. Mo'š mislit, pogotovo kada se sjetiš čija je to krilatica bila.

No da ipak nisam samo ja ljenčina govori mi i to što ćete svaki petak na kraju radnog vremena od kolega čuti pozdrav «Ugodan vikend». Još nisam doživio da me netko u ponedjeljak pozdravi «Dobro jutro i ugodan radni tjedan!». Pa čak niti šef.

I znate što još. Razmišljam de se riješim šefa za svagda. Ne, ne u tom smislu. Šef mi nije loš, dobro se kužimo i želim mu sve dobro, ali dosta mi je toga da nisam vlastiti gazda. Zapravo kada pomislim na to, nije li to sve skupa malo ponižavajuće. Mi smo kao neka slobodna ljudska bića, a skoro svi imamo nekoga tko nam zapovijeda. Slobodni my ass. Razmišljam da probam nešto sam, ali postoje dvije stvari koje me plaše. Prvo je da bih mogao cijelu stvar požaliti ako se dogodi da budem morao staviti gaće na štap, a drugo je da se bojim da bih tada morao još i više raditi. Kako kod okreneš ne valja.

I ja bih se najradije odselio u tu kuću gdje žive Titan Media muškarci. U stvari sam to pitanje ja postavio, ako ste uopće i sumnjali. Tamo me ne bi ništa smetalo, radio bih sve što treba, samo da Titanovci šeću preda mnom. Evo recimo smatram da bih bio idealan za držati onu okruglu stvar pri snimanju koja usmjerava svjetlo. Ali dok se netko ne smiluje napisati njihovu adresu, ne preostaje mi ništa drugo nego gledati ovoga što je sve 4 raširio na kauču pred televizorom (bukvalno, trebali biste vidjeti ovo što ja sada vidim), komentira reklame (jako mu je smiješna ona s Kinezom za Dorinu), podriguje, izbacio trbušinu, nije se od petka obrijao, nadam se da se barem otuširao, pogotovo nakon onoga što smo radili noćas negdje oko 3 ili 4 sata. Zašto si nisam mogao pronaći nekog finijeg kućnog ljubimca, nekoga tko uvijek fino miriši, nekoga tko ne prdi i podriguje, nekoga tko se ne linja?

I tako, već je jedan sat. Moram se ustati u 6.30h. Znači ostaje mi samo 5 i pol sati spavanja. Ništa od 8 sati bjuti slipa. Kao da bi mi to išta i pomoglo.

U svom tom prekovremenom i neplaćenom radu, čak sam i Ples sa zvijezdama propustio, a i večerašnje izborne TV specijale sam pratio samo krajičkom oka i to samo kada se moj kućni ljubimac smilovao prebaciti na HTV1. Pa ništa, ako smo mogli čekati 10 godina, moći ćemo još 4 prije nego li se vjenčamo. Ako se prije toga ne odselim u Titan kuću.

Ugodan vam radni tjedan želim.

Klikni za ostatak posta...

Dečki u svlačionici

20 studenoga 2007

Ne znam kako vama, ali meni se čini da je ovo najbolja pjesma - ikada! Morati ću malo češće baciti oko na onaj francuski MCM. Upalite zvučnike (OK, to baš i nije nužno), otvorite oči i uživajte. E da, pjevačica se zove Clarika, a pjesma je Les Garcons Dans Les Vestiaires ili Dečki u svlačionici. Ali prijevod možda i nije potreban. Pokretne slike govore više od tisuću riječi (ili nota).

Tekst vam je otprilike:

Ah, dečki u svlačionici
ah, dečki u svlačionici
ah... ah... ah...
Kao da sam ga ja napisao!

Klikni za ostatak posta...

Nenad Veličković – Sahib (Impresije iz depresije)

18 studenoga 2007

Sjajno. Ako bih morao naći jednu riječ za opisati ovaj roman onda bi to bilo upravo to – sjajno.

Sahib je roman koji se sastoji od šezdeset e-mailova koje jedan Englez, dužnosnik međunarodne zajednice (birokracije) na šestomjesečnom radu u post-ratnom Sarajevu, šalje svom ljubavniku Georgeu u Englesku. U njima se opisuje, ismijava i možda ogoljuje do srži balkanski mentalitet stanovništva na ovim prostorima na kojima se više cijeni snalažljivost nego znanje i poštenje, ali isto tako ismijava i razotkriva kolonijalnu ulogu koju međunardona zajednica ima na ovim prostorima i njihovo s visoka komentiranje naše zasotalosti i zatucanosti. Prvo prodaju oružje s kojim se pokoljemo, zatim dođu pomoći u obnovi prodajući vlastitu zastarijelu tehnologiju i još pri tome iskorištavajući sirovine, energiju ili prostor za vojne baze.

Roman je u isto vrijeme beskrajno duhovit i pomalo tragičan. Ne sjećam se kada sam se zajednji puta toliko smijao čitajući neku knjigu. Valjda je u pitanju taj famozni bosanski humor. Počeo sam čak i zapisivati stranice na koje sam se htio ovdje osvrnuti, ali ubrzo sam odustao. Gotovo iz svakog odlomka pršti kakva dobra šala, rečenica, stilska bravura.

Nenad se jednakom satirom i oštricom, bez svrstavanja na ičiju stranu, postavlja naspram obje strane - “primitivna” balkanska i “uglađena” zapadnjačka. I jedna i druga su prljave, samo što se možda radi o drugačijoj vrsti prljavštine.

Roman je poprilično kratak i pročitao sam ga u jednom dahu, za jedno popodne. To je jedna od onih knjiga koju jednostavno ne možete ispustiti iz ruku.

Radnja počinje kada glavni lik Sahib po prvi puta ugazi u balkansko blato i upoznaje svog vozača – Sakiba. To je igra riječima jer sahib znači i gospodar, a Sakib je muško bosansko ime.
Sakib je po zanimanju profesor, ali više mu se isplati voziti strane dužnosnike. Njih dvojica razvijaju prijateljski odnos, a Sahib se u njega pomalo i zaljubljuje, mada to ne želi priznati niti sebi, a kamoli svom ljubavniku Georgeu koji ipak ima određene sumnje jer ga Sahib spominje u svakom e-mailu. Mi možemo čitati samo Sahibove e-mailove, ali ne i Georgeove odgovore, no iz njih možemo naslutiti i što George odgovara. Pa je tako jednom, nakon što je pisao Georgeu o svojim satima učenja bosanskog jezika kod Sakibove supruge, Sahib napisao:

Dragi Frojde,
Preskočiću Tvoje otkriće da sam na časove kod Sakibove žene išao zbog Sakiba a ne zbog jezika.
Ili nakon što mu je Sakib pomogao pobijediti virozu:
Dobro jutro, nepoznati gospodine,
Jeste li vi onaj duhoviti i osjećajni muškarac u koga sam bio zaljubljen? Onaj sjajni mladić koji mi nikada ne bi postavio pitanje: “Kako ti je Tvoj sakib pomogao da se preznojiš?”
(Nije mi promaklo da Sakibovo ime pišeše malim slovom. Mladić kog još nosim u srcu izvrsno je poznavao pravopis.)
I inače se iz e-mailova može iščitati Sahibova nježna gay priroda i romantičan odnos prema svom partneru, ali i ono tako tipično gay bockanje i podbadanje. Evo nekoliko bisera kako Sahib oslovljava svog ljubavnika George-a:
Dragi ljutko, Tinki Vinki, Najdraži Tinkiću, Mili i uvijek odmjereni, Pusi, Najdraži, Durko, Najnajnajdraži, Dragi Makarončiću, Vini Pujiću, Pufko, Čili Peperu...

A što kažete na ovo:
Dragi Džordž,
I ja volim da se budim ujutru kraj Tebe.
Samo sedam dana je prošlo od kada smo se rastali, a već Te želim, Budim se prije zore, onda zamotam budilnik u ćupavo ćebe, položim glavu na njega, i zamišljam da spavam na Tvojim grudima. Sanjam naše zagrljaje, sanjam kako smo se igrali podmornica u kadi, smiješim se u snu kad vidim kako Tvoj periskop izranja sa kapljicom pjene...
No ljubavni izljevi prema svom dragom Georgeu čine samo manji dio knjige. Ništa manje bolji i duhovitiji nisu niti opisi kako Sahib doživljava stanovništvo u Bosni, lokalni mentalitet i običaje, Sarajevo, ali i strane dužnosnike i njihovu ulogu pretvaranja humanitarne misije u unosan posao, za njih naravno. Zaista sam se često naglas smijao čitajući ovu knjigu. Evo kako izgledao Sahibov prvi doživljaj Sarajeva:
Glavna gradska avenija je u jako lošem stanju. Kolovoz je pun rupa i izbočina, između kojih su zakrpe od asfalta. Mnogo je i zakrpljenih zgrada sa obje strane puta. Ima ih nekoliko i obnovljenih. Nažalost, sasvim devastirane pokrivene su bilbordima, što je šteta, jer nakon svih onih ratnih snimaka čovjek ipak očekuje malo više atraktivnih ruševina. Osjećam se prevaren, kao kad naprimjer platiš ulaznicu za neki sexi film, a onda unutra otkriješ da su slobodne scene isječene. Ovako, dobio sam utisak da bi grad i bez rata izgledao jednako zapušteno i propalo.
Sa hotelskoh prozora imam pogled na brda oko grada, kao na razglednici koju nam je Vilbi poslao odavde prije dvije godine. Slika se promijenila. Ili ima manje jablanova ili više minareta.
Da ne bih sada tu previše citirao i kopirao iz knjige, na Veličkovićevom siteu možete pronaći nekoliko odlomaka iz knjige, pa sami prosudite isplati li se pročitati i cijelu knjigu.

Nenad Veličković rođen je 1962.g. u Sarajevu gdje i danas živi i radi. Spada u najproduktivnije i najpopularnije bosanske pisce mlađe generacije. Objavio je niz romana od kojih su neki objavljeni i izvan ovih prostora. Pisao je za radio, televiziju i kazalište, objavljivao teorijske radove i književne kritike, uređivao magazin Fan, predaje na Filozofskom fakultetu...

Sahib je objavljen 2002. g. u biblioteci Feral Tribunea, a prije toga su objavljivana kao neka vrsta kolumne u tjedniku Slobodna Bosna.

I za kraj, moja apsolutna preporuka za čitanje ove knjige. Ne pamtim kada me je neka knjiga toliko oduševila i oraspoložila (unatoč njenom završetku). Svakako se veselim čitanju i nekog od Veličkovićevih ostalih djela.

I znate što još. Ova knjiga je ponovno u meni razbuktila želju da nakon jako puno vremena ponovno posjetim fenomenalan grad imenom Sarajevo.

Klikni za ostatak posta...

Izbori

17 studenoga 2007

Do izbora je ostalo još tjedan dana. Hoćete li glasovati? Mislim da biste svakako trebali jer zaista vjerujem da time odlučujete o vlastitoj sudbini. Možete se pretvarati da ste strašno kul, nezainteresirani za politiku, možda čak i iznad običnih smrtnika koji se time zamaraju, reći da su svi političari jednaki, ali onda budite spremni i šutjeti kada ne budete mogli naći posao, kada ne budete dobili adekvatnu zdravstvenu zaštitu i kada budete morali slušati da je cijeli svemir heteroseksualan.

Možda jedan glas malo znači, ali najmanje što možete napraviti za svoje dobro je izaći na izbore.

I sam sam postao prilično nezainteresiran kada je politika u pitanju. Ne gledam više plitičke emisije, ne živciram se političkim glupostima, ali svejedno uredno izlazim na svake izbore. To je moje pravo i želim ga iskoristiti. Na kraju krajeva ti ljudi u Saboru nas zastupaju i odlučuju u naše ime o našoj sudbini. Htjeli mi to priznati ili ne, kako oni odluče – tako će nam i biti.

Volim ispunjavati kojekakve ankete, pa me je tako privukla i ona na Jutarnji.hr gdje možete utvrditi, ako već i sami niste dovoljno sigurni, koje ste političke orijentacije i kojoj od dvije najveće stranke ste bliži po svojim političkim uvjerenjima.

Ovo su vam moji rezultati i uspredba s nekim poznatim domaćim i stranim političarima (ja sam onaj u crvenom krugu “vi”):


Što se mene tiče, znao sam i prije da sam lijevo orijentiran. Siguran sam da je u najveći utjecaj na takav moj stav imala moja homoseksualnost. Ne tvrdim da su samo pederi lijevo i liberalno orijentirani, ali vjerujem da većina homoseksualaca jesu lijeve orijentacije.

I nije tu (samo) u pitanju koja politička opcija ima razumijevanja za položaj homoseksualaca u društvu, tu su u pitanju općenito prava pojedinca i humanost društva. Kako je mene priroda (ili nešto drugo) dobrano zajebala što me stvorila kao pedera u ovom homofobnom društvu, u isti mah mi je dala mogućnost lakšeg sagledavanja tuđe patnje ili nepravde. Dala mi je mogućnost sagledavanja stvari na način da ništa nije onakvo kakvim se na prvi pogled čini, da sve ima i drugu stranu medalje. Sit gladnom ne vjeruje, pa tako većina stanovništva ne razumije probleme homoseksualaca, hendikepiranih ili svih onih koji su na neki drugi način ugroženi ili obespravljeni, pa čak i manje sretni ili manje sposobni. Razlog tome je što se nikada nisu našli u takvoj situaciji i nemaju uopće potrebe razmišljati o tome. Najlakše je nekoga odmah osuditi, a niti ne pokušati ga shvatiti. Možda će se nekome učiniti blesavo, ali vjerujem da je meni moja homoseksualnost pomogla postati boljim ljudskim bićem. Možda ne boljim, ali sućutnijim i osjetljivijim svakako.

Mislim da veliki broj ljudi niti ne razumije što to znači biti desno ili lijevo. Obično se, recimo, crkva povezuje s desnom opcijom, ali čini mi se da je istinsko evanđelje puno bliže ljevici nego desnici. Problem je u tome što ljudi misle da poznaju ono u što vjeruju ili propovijedaju, a u stvari su u velikoj zabludi.

Najvažnije stvari za mene su pravedna i socijalno humana država, a zatim gospodarstvo. Čovjek kao pojedinac uvijek mora biti na prvom mjestu. Ne vjerujem u ono “upitaj se što ti možeš učiniti za državu, a ne što ona može učiniti za tebe”. Država kao takva nije sveta krava. Ona postoji zbog nas i svi koji su na državnom proračunu trebaju činiti dobro svima nama jer ih na kraju krajeva svi mi i plaćamo. Oni su naši namještenici i trebaju činiti ono što mi želimo. Na žalost kod nas još puno ljudi to ne shvaća. Kod nas je i dalje veći domoljub neki tamo u hrvatska-prsa-busajući-neandertalac koji vozi bemburu i koji samo gleda kako zajebati državu, nego neki papak koji radi od 9 do 5 za mizernu plaćicu i koji uredno plaća sve svoje račune na koje se naravno obračunava PDV koji puni državni proračun.


Popunio sam i onaj drugi test, kome sam bliži SDP-u ili HDZ-u. Mislim da ni tu nije bilo nekog većeg iznenađenja. Nemojte misliti da sam neki zagriženi SDP-ovac. Najviše me kod njih brine što nisam siguran koliko su sposobni usmjeriti državu u pravom gospodarskom smjeru, a to je u ovom trenutku po meni najvažnije pitanje za Hrvatsku. Ne tvrdim da je HDZ sposobniji od njih u tom pogledu, a što je najgore niti ne vidim bilo koga na našoj političkoj sceni koji mi ulijeva povjerenje. Bojim se da ću i ovaj puta birati po logici izbora manjeg zla.

Klikni za ostatak posta...

Queer Eye for the Straight Guy

16 studenoga 2007

Nastavljam niz mojih genijalnih postova. Baš sam odgledao Seks i grad. Kako ja volim tu seriju... Baš se uvijek dobro nasmijem. Zapravo mi je smiješak na ustima od početka do kraja svake epizode. Kada je danas Miranda ostavljala poruku Steveu na sekretarici, skoro sam pao od smjeha. A kada se pojavio novi Samanthin jebač i spustio ručnik, well, jedino što mogu reći je da se kod mene ništa nije spustilo.
Počele su reklame. Ljutito sam lupio šakom o kauč, na što me moj kućni ljubimac samo pogledao misleći da je to zbog reklama. Uslijedio je kratak razgovor:

Ja: Zašto ja ne mogu imati takvog dečka kao što je Samanthin?
Kućni ljubimac: Ja ti nisam dečko.
Ja: Pa i pitam, zašto ja ne mogu imati (sa strane) takvog dečka?
Na to se slatko nasmijasmo, bez brige, navikao je on na takve moje ispade.

Nego kada sam već kod televizije, zbog čega u zadnje vrijeme ima toliko reklama za boje za kosu? Valjda je svaka druga reklama za Švarckopf i ostale. Je li ovaj dio godine sezona za bojanje kose? To ide tako u valovima, jedan mjesec su u modi ulošci, drugi boje za kosu, treći gelovi za tuširanje i onda opet ispočetka.

A sada nešto saaasvim drugačije.

Vjerujem da ste većina vas čuli za neku TV emisiju Queer Eye for the Straight Guy. Često se spominjala po kojekakvim drugim TV serijama i filmovima. Mnogi su ju možda i gledali na stranim TV programima ili na Internetu. Ja nisam.

Pa eto, zahvaljujući novom programu Fox Life u kabelskoj mreži B-neta od ove nedjelje možemo ju i mi pratiti. Na stranu što se serija originalno počela emitirati 2003. godine i što se zauvijek prestala emitirati upravo prošli mjesec. Bolje ikad nego nikad. Inače, koliko vidim taj Fox Life će emitirati serije koje su odavno kod nas emitirane, ali dobro, nečega se možemo prisjetiti, a tu i tamo pogledati i nešto novo.


Queer Eye for the Straight Guy je reality show gdje petorica pedera pokušavaju preurediti (makeover) nekoga, obično strejt muškarca, na način da mu promijene garderobu, preurede stan, daju savjete o njezi tijela, lica, kose, noktiju, savjete o hrani, stilu (života) i općenito da od njega naprave pristojno (i mirišljavo) ljudsko biće odn., da budem malo i prost, metroseksualca. I sve to naravno začinjeno uobičajenim stereotipima o tome kako pederi imaju ukusa, kako su posebno stručni po pitanjima mode, uređenja interijera, stila, kulture i slično. Jesu li to stvarno stereotipi ili ne, ne bih sada o tome. Samo bih rekao gdje ima dima ima i vatre. Možda nisu stručni, ali bi to svakako htjeli biti. Kažem “oni” jer za sebe mislim da nisam nešto jak po tom pitanju. Nije da se pravim mačo muškarac, nego je stvarno tako...

Serija je bila vrlo gledana, dobila je i nagradu Emmy, a petorica fantastičnih (Fab Five) postali su superzvijezde i kulturološke ikone. Časopis Out proglasio je seriju ”najvećom uspješnom gay stvari” za 2003. godinu. Lokalizirane verzije su prikazivane po mnogim zemljama, ali bez većeg uspjeha. Ako mogu prikazivati hrvatsku Mijenjam ženu, možda će jednoga dana biti i “Queer Eye for the Straight Guy “. Konačno bi se ovi naši silni stilisti, kuhari, vrtlari itd. mogli naći na domaćem terenu.

Uglavnom, ne skrivam da me zanima kako taj reality izgleda, i zato nedjeljom u 19h na Fox Life (repriza subotom u 10h), vrijeme ću rezervirati za Queer Eye for the Straight Guy. Čak su i smislili neki prijevod tog naziva, ali ubijte me sada, ne mogu se sjetiti. Nešto strašno originalno. Nije "Pederski pogled kako bi hetero frajer trebao izgledati i ponašati se", ali to vam je, manje-više, doslovan prijevod.

Klikni za ostatak posta...

Imate posla s genijalcem...

11 studenoga 2007

... a da to niste niti znali. Upravo sam testirao moj blog na njegovu čitljivost i razumljivost odn. koja je razina obrazovanja potrebna da me se razumije i ljudi moji, što da vam kažem, pravi sam genijalac, a zajedno sa mnom i svi vi koji me redovito čitate i razumijete:


Dakle mislim da je ovo razlog za veselje svih nas, a ne samo mene. Od sada više nećete moći čitati moja lažno skromna razmišljanja o sebi kao o nekomu tko je jednostavan i gotovo pa intelektualno uskraćen. Konačno imam dokaz kojeg sam cijeli život tražio: ja sam hard-core intelektualac, dapače, pravi sam ganijalac! Moglo bi se reći, hodajući mozak.

Ako imate imalo hrabrosti, testirajte i vi vaš blog ovdje.

No kada se malo razmisli o cijeloj stvari, možda rezultat i nije tako laskav i možda ne bih trebao tako brzo otvoriti šampanjac. Osim toga niti ne volim šampanjac.

Ono što prvo upada u oči je sponzor kojeg vidite ispod moje markice s ocjenom: Cash Advance Loans. Nekako sam sumnjičav prema svima onima koji lako daju novce. Mogao sam i maknuti taj link iz koda, ali nisam, neka se vidi.

Osim toga, ta aplikacija, pod uvjetom da je imalo ozbiljna, a ne čista zafrkancija, zasigurno ne razumije hrvatski jezik. Gotovo sam siguran da ne razumije niti engleski. Jer da razumije hrvatski bojim se da rezultat ne bi bio tako laskav. Možda bi čak bio i ovakav kao na homerovoj rentgenskoj snimci.

Malo sam prosurfao i pronašao još nekoliko sličnih stranica sa sličnim aplikacijama, na primjer ova.

To mi već izgleda nešto malo ozbiljnije, a dolazi od nezavisne engleske stranice za promoviranje najboljih praksi (ili iskustava) za razvijanje internetskih stranica. Ova aplikacija služi se matematičkom metodom razvijenom u SAD-u još davne 1920. g. a kojom se nastojala odrediti pogodnost određenih knjiga i udžbenika za učenike i studente različitih dobi. Ova metoda uzima u obzir broj rečenica, broj riječi, broj riječi po rečenici, broj slogova po riječi i tko zna što sve ne i onda sve te podatke ubaci u kojekakve matematičke formule koje onda daju indeks čitljivosti i razumljivosti.

I po ovom testu ispada da pišem vrlo zahtjevnim stilom, a indeks čitljivosti mi je 16,63 što spada u razinu akademskih dokumenata. Za usporedbu, Wall Street Journal ima indeks 11, Time i Newsweek 10, a Biblija 6. Ljudi, moj ego je upravo probio egzosferu (vidite, opet jedna riječ za koju niste sigurni što točno znači što je samo još jedan dokaz o mojoj genijalnosti) i mislim da je upravo i napustio Sunčev sustav.

Navedeni indeks zapravo označava broj godina obrazovanja potreban da bi čitatelj razumio određeno štivo. Dakle dragi moji, možete i vi biti ponosni na sebe. Istina po jednom drugom indeksu čitljivost mi je 12 (godina obrazovanja), ali nećemo sada cjepidlačiti.

Po trećem indeksu lakoće čitanja, rezultat mi je 18,81 od mogućih 100, gdje je tekst to čitljiviji što mu je indeks bliži 100 (preporuča se indeks 60-70). Hmmm. Pišem li ja zaista nerazumljivo i komplicirano? Možda sam toliko neinteligentan i pišem toliko zbrčkano da je potreban pravi genijalac kako bi me razumio? Možda da se ipak orijentiram samo na objavljivanje slika i 18+ tekstova? Mislim da ću onu flašu šampanjca ipak ostaviti za neku drugu prigodu.

Govori li to sve skupa i nešto o mojoj pismenosti? Zapravo kada napregnem moje sive vijuge, sjećam se da sam u školi uvijek dobivao loše ocjene iz školskih sastava, što me je uvijek prilično pogodilo. Zapravo, obično je to bila mršava trojka, a kada bih dobio četvorku bio sam presretan. O petici sam mogao samo sanjati.

Ma ne želim se u ovom trenutku opterećivati tim sumnjama. Genijalac sam i sada imam za to i dokaz.

I da, svjestan sam da su ove metode napravljene za tekstove na engleskom, i da, svjestan sam da mi u hrvatskom jeziku baš i ne volimo samoglasnike, i da, svjestan sam da pišem dugačke rečenice u kojima se i sam ponekad izgubim (što je sve utjecalo na rezultate testa), i da, svjestan sam da su moji tekstovi manje-više prelijevanje iz šupljeg u prazno, i da, svjestan sam da matematičke formule ne mogu dobro procijeniti raspored i dizajn što znatno doprinosi čitljivosti, i da, svjestan sam da su to sve ipak samo matematičke formule i da konačan sud o tome je li neki tekst čitljiv, zanimljiv i ugodan za čitanje na koncu ipak donose ljudi.

Ali zanemariti ću sada sve to. Želim se bar jedan dan osjećati kao genijalac!

Klikni za ostatak posta...

Ajde da ti gatam na grah

10 studenoga 2007

U dve reči ti stalo. Ti njega oćeš, on tebe neće. Iza kuće ti trešnja, pred kućom ti put.


Pitam se nije li možda tako nešto bilo na pameti 30-godišnjem muškarcu kojeg su preksinoć primili u zagrebačku bolnicu Sestara milosrdnica iz čijeg su penisa liječnici izvadili dvanaest zrna sirovog graška. Operacija je trajala dva sata, a zrna graha su izvađena hvataljkama i endoskopskim priborom. Pacijent će na sreću ostati bez trajnih posljedica.


No to nije sve, danas se liječnici u istoj bolnici spremaju na vađenje žice, najvjerojatnije one punjača za mobitel, iz spolovila 24-godišnjeg Zagrepčanina. Naime, dotični je u želji da postigne što jaču erekciju ugurao žicu sve do mjehura. Uskoro su, međutim, počeli problemi tako postojane erekcije, poput nekontrolirana mokrenja, nesnosne boli i otjecanja.

Ako se i vama ovako nešto mota po glavi, znajte da liječnici upozoravaju da predmeti mogu teško oštetiti tkivo spolovila ili mjehura. Tijekom prakse najčešće su muškarcima, kažu vadili kemijske olovke, a ženama ziherice s koncem, ali i “flaksove”, pivske boce, toplomjere, šalice, dinje. Inače, žene imaju znatno bujniju maštu.

Da ne mislite da sam sve to izmislio, samo prenosim vijest iz Večernjeg.

Klikni za ostatak posta...

Muškarci iz mrtvačnice

08 studenoga 2007

To bi bio doslovan prijevod naziva novog kalendara za 2008. godinu: Men of Mortuaries. U prvi tren pomislite kako je to morao biti lagan posao za fotografa jer je za očekivati da su modeli poprilično mirni, doslovno i ukočeni, te ih nije bilo potrebno stalno opominjati da se ne miču ili da zauzmu neku pozu.

Ali nije sve kako se na prvi pogled čini. Radi se zapravo o vrlo živim i vrlo vrućim muškarcima koji rade u mrtvačnicama odn. o grobarima, koji su po uzoru na razne nabildane gole i polugole ragbijaše, nogometaše, vatrogasce, policajce i tko zna na koga sve ne, odlučili skinuti košulje i pokazati pločice na seksi kalendaru i sve to u humanitarne svrhe.



“Man of Mortuaries” je ideja kalifornijskog vlasnika pogrebnog poduzeća, Kena McKenzija, koji je odlučio objaviti kalendar s polugolim grobarima čiji prohod ide za borbu protiv raka dojke odn. kao direktna pomoć onim oboljelim ženama čije financijske mogućnosti nisu dovoljne za plaćanje skupih bolničkih računa i terapija. Kenova sestra se i sama borila protiv te zloćudne bolesti i uspjela ju je pobijediti. Svala čast Kenu, što samo još jednom potvrđuje da svi mi na neki način možemo nekome pomoći, samo kada si damo malo truda, kao i da se u svemu može pronaći doza humora, pa makar bio to i crni humor, a ako to može nekome pomoći i još k tome povećati svijest javnosti o nekom problemu, time još i bolje.



Kalendar je prvi puta objavljen 2007., a nakon velikog uspjeha, Ken je odlučio održati pravu audiciju za najseksipilnije grobare SAD-a koji će ukrasiti kalendar za 2008. godinu. I tako su među brojnim prijavama direktora pogrebnih poduzeća i grobara izabrali 12 najzgodnijih i najnapumpanijih primjeraka, te ih odlučili staviti na ovogodišnji kalendar. Uz McKkenzija koji je mister lipnja, evo i mistera za siječanj, ožujak, travanj i svibanj. Kako ostali izgledaju, posjetite njihov web site.


Na site-u na žalost nema puno preview materijala, ali to je u neku ruku i logično jer zapravo ne znamo što se događa jednom kada se lijes spusti dva metra pod zemlju.

Za sve one koji prate i vole seriju Dva metra pod zemljom, možda i nema ništa čudno ili oksimoronsko u pojmu “seksi grobar”, ali priznajte da ipak nikada niste pomislili kako bi se vrući frajeri mogli motati po mrtvačnicama. U redu, čuo sam da su neki nekoga pokupili na autobusnoj stanici, u špeceraju, na faksu, na radnom mjestu, ali da bi radno mjesto mogla biti i mrtvačnica?

Cijela ova stvar pokazuje da se dobri frajeri mogu svugdje pronaći i zato prestanite kukati kako ne znate gdje započeti potragu. Možda možete početi i od najbližeg groblja, jer vrućem frajeru sa zlatnim srcem može se oprostiti čak i morbidno zanimanje. Ma samo da ima neko zanimanje! I da izgleda kao ovaj grobar:

Klikni za ostatak posta...

Za 50+

06 studenoga 2007

Imam novu (staru) omiljenu emisiju na TV-u. Big Brothera je nakon žestoke borbe uspio s trona skinuti «Ples sa zvijezdama».

Znam da se možda prečesto šalim na račun mojih godina, već sam zbog toga i bio opomenut od strane nekih komentatora, ali opet ne mogu izdržati da ne napišem kako vjerojatno zbog mojih godina ne mogu naći niti jednu zamjerku «Plesu sa zvijezdama». Nisam propustio gotovo niti jednu emisiju prošle sezone, a čini mi se da će tako biti i ove.

Ponekad se zapitam ima li to često pozivanje na moje godine neko podsvjesno značenje. Ulazim li to u krizu srednjih godina? Muči li me to? I za mene vrijedi isto što i za mnoge druge u sličnoj situaciji, a to je da se ja zaista ne osjećam kao da imam toliko godina. Da je to istina može se primjetiti po mojim postovima, ali i komentarima što ih ostavljam kod ostalih kolega blogera. Pitam se ne bih li trebao biti ozbiljniji, ne bih li sebe konačno trebao doživljavati kao odgovornu odraslu osobu, ne govori li to sve skupa o mojoj nezrelosti? No brzo nastojim odagnati takve misli. Zbog čega bih se ja to trebao osjećati drugačije? Kome sam dužan opravdavati se? Uostalom, to se kosi s mojim uvjerenjem da treba živjeti onako kako ti najbolje odgovara, a toga ću se i dalje pridržavati. Dakle, idem dalje s mojom infantilnošću.

Možda Ples sa zvijezdama čak i niti nije emisija za 50+ jer koliko čujem manje-više svima se sviđa, barem ovim polustarkeljama s kojima se družim, a oni su ipak još dobrano ispod 50. Jedino se vjerojatno još samo hard-core kuleri ne usude priznati da im je zabavno to njihanje bokovima u ritmu nekih od najpopularnijih evergrina svih vremena.

I zaista uživam u toj emisiji. Meni je tu sve zabavno, glazba, ples, scena, natjecatelji, žiri, Barbara, pa čak mi je i onaj na-radiju-odličan-a-na-televiziji-iritantan lepi Dule postao simpatičan.

Svi su mi simpa, a ponajviše mladi Ištvan Varga. Kako takvi tipovi obično ne spadaju u moj tip muškaraca, ovo je valjda samo iznimka koja potvrđuje pravilo. Tako lijepo izbrijan, gladak, plav, vitak, sitan i vrckast, Ištvan mi izgleda kao da je iskočio iz kakvog BelAmi pornića. Ima nešto Ištvan u pogledu, nešto umiljato, seksi, romantično i perverzno. Jednostavno mi dođe da ga zagrlim i... dobro, ne moram baš uvijek biti prostački otvoren. A tek kada zanjiše bokovima u ritmu cha-cha-cha, ne mogu a da se ne zapitam što li je tek u stanju izvesti u krevetu. Kakav bi to vatromet ritmova bio. I da odmah preduhitrim one zlobnike koji će reći da bi mi bilo bolje gledati one koji su bliži mojim godinama (recimo Fodor), smijem valjda malo sanjariti?
Jedino mi je žao što su Ištvanu dodijelili Pišekicu za partnericu, pa će se kamermani više koncentrirati na njezinu stražnjicu.
Ima tamo i neki Damir Markovina. Ja prvi puta čuh i vidjeh tog čovjeka prošle subote. Onako, pri prvom pogledu izmamio mi je znakovito podizanje desne obrve odn. uspio bi mi izmamiti kada bih to znao napraviti. Morati ću se vježbati pred ogledalom. Svjestan sam da je na ovoj slici podignuta lijeva obrva, ali to je samo zato što na netu nisam mogao pronaći sliku s podignutom desnom obrvom. Sada se pitam, kada se već spremam na učenje, je li lakše naučiti podizati lijevu ili desnu obrvu? Ima li to veze s time jeste li dešnjak ili ljevak?
U međuvremenu malo sam se informirao i saznao da se radi o jednom od najzgodnijih Hrvata. Ne znam kako mi je uspio do sada promaknuti. Valjda zato što ne pratim sapunice (bar nešto) i što ne idem u HNK. I u pravu su, Damir je baš zgodnjikav, onako, dajte mu još koju godinicu i biti će sasvim po mojoj mjeri. A što glas čovjek ima. Siguran sam da se ni anđeli ne glasaju ljepše.
I tako, prva emisija je prošla u najboljem redu. Sada jedva čekam da se Luka Nižetić počne upucavati Ištvanu, da Pišekica priupita Lanu Jurčević (tko li samo nju gura na televiziju?) je li imala iskustva sa ženama, da se Gobac obnaži, da Iva Majoli ode u kut i zaplače kako ju nitko u studiju ne voli, da Nicolas usavrši hrvatski, da Danijela izjavi kako se njoj u kući, pardon, u studiju, ama baš svi sviđaju i nikome ne može naći negativnu osobinu... Ili sam možda pobrkao stvar s nekom drugom emisijom?


Klikni za ostatak posta...

Gay parada pedera

05 studenoga 2007

Već duže vremena mi se u glavi vrti jedna ideja, a to je da na blogu ponekad progovorim o nekim poznatim gay facama na koje sam i sam na neki način ponosan jer su pederi kao i ja (znam da je to glupo, ali ne mogu si pomoći) ili koji me na neki način intrigiraju, ljudi koji su uspjeli savladati vlastite strahove, izdići se iznad vlastite homoseksualnosti, ljudi zbog kojih se ne bih stidio nekome reći da sam i sam peder. Na neki način radi se o pederima koji mogu biti uzor, ako nikome drugome, onda barem meni.

Ne znam koliko to ima smisla, jer po tome opet ispada da izdvajam homoseksualce u posebnu ladicu kao da se radi o nekoj drugoj vrsti koja je došla s Marsa i da ih pokušavam getoizirati. Ali već sam i ranije napisao da zaista smatram da smo mi homoseksualci na neki način drugačiji od ostalih, nešto kao treći spol. Možda uistinu jesmo takvi, a možda smo odnosom društva prema nama na to prisiljeni.

Već vidim da će moj izbor dosta toga reći i o meni samom odn. o mojoj licemjernosti, jer već unaprijed znam da ću birati samo pedere koji ne spadaju u one stereotipove kakvima društvo obično zamišlja homoseksualce. Ali možda i neće, možda ću vremenom uspjeti sazreti i nadrasti samoga sebe.

Ne znam koji je zapravo razlog što me sve to skupa zainteresiralo. Što time želim postići? Želim li reći, evo vidite, nisu svi pederi tetkaste drolje? Želim li samom sebi popraviti vlastitu sliku u glavi jer eto, kao ima “normalnih” uspješnih pedera? Što god bio razlog, znam samo da bih i sam volio negdje tako nešto pročitati, a pišući na ovom blogu glavna “misao vodilja” mi je pisati o nečemu o čemu bih i sam rado čitao. Nadam se da će još kome ovdje to biti zanimljivo.

Jedino mi je unaprijed žao što će se ovdje naći uglavnom belosvetski pederi. Zaista mi trenutno ne pada na pamet nitko iz Hrvatske koga bih mogao ovdje uvrstiti. Ima zapravo samo jedna osoba. Kako kod nas i nema puno deklariranih homoseksualaca (mrzim ovu frazu, morati ću smisliti nešto bolje), možda i naslućujete o kome se radi. Zapravo nema puno niti onih stranih, a da sam ja za njih čuo. Jedan od onih koji su na mene ostavili najsnažniji utisak je i ovaj koji slijedi.

Dakle što god bio uzrok ovih mojih budućih pisanja, počinjem s frajerom koji kao da je ispao iz snova i fantazija mnogih homoseksualaca. Muškarac u uniformi. Policajac. K tome još i zgodan. Ime mu je Brian Paddick.

Klikni za ostatak posta...

Brian Leonard Paddick

Cijela ideja oko pederskih “uzora” mi je i pala na pamet kada sam negdje početkom godine prvi puta nešto pročitao o Brianu. Odmah sam otišao odguglati za više informacija o njemu, a kada sam mu i sliku vidio pomislio sam, e ovo je peder kakav mi se sviđa. Kako bi ovo trebao biti ozbiljan afirmativan post, suzdržati ću se od prljavih dvosmislenih komentara koji uključuju Briana i lisice za ruke. Zapravo, upravo sam skužio da se niti ovaj put nisam uspio suzdržati. Šalu na stranu, vjerojatno je potrebno puno hrabrosti priznati da ste peder radeći za neku tako mačističku instituciju (?) kao što je policija. Zbog toga mi je Brian prvi izbor za ovu temu. Dobro, pomaže i to što je zgodan...

Brian Paddick je do svog umirovljenja 2007. godine bio najviše rangirani deklarirani homoseksualac u britanskoj policiji, ali i u cijelom svijetu. U mirovinu je otišao s mjesta zamjenika pomoćnika načelnika londonske Metropolitan policije. To vam je nešto kao Policijska uprava zagrebačka. Zamjenik pomoćnika možda i ne zvuči kao osobita titula, ali kada se uzme u obzir da područje koje pokriva Met ima oko 14 milijuna stanovnika, njezin značaj poprilično naraste.

Rođen je u Londonu 1958. g., fakultet je završio u Oxfordu gdje je bio kapetan plivačke momčadi i zamjenik kapetana ragbi tima (mrnjao). Odmah nakon fakulteta zaposlio se u policiji, a cijelo vrijeme svoje karijere bio je buntovnik. Bio je poznat po svojim nekonvencijalnim metodama i željom da se približi građanima. To je posebno došlo do izražaja dok je bio načelnik londonskog okruga Lambeth, jedne od najsiromašnijih londonskih četvrti s visokom stopom zločina.

Javno se deklarirao 1988.g. nakon što se razveo od žene s kojom je bio u braku pet godina. Priznaje da mu je brak poslužio samo kao paravan i da žali zbog toga. Ona mu ništa nije zamjerila, kaže da je to bio odličan brak, te su i nakon rastave ostali u dobrim odnosima. Danas Brian živi u Londonu sa svojim partnerom.

Tijekom svoje karijere postao je heroj onih koji su smatrali da policija treba postati liberalnija. Ne treba ni spomenuti da ga tradicionalisti i homofobi nisu mogli smisliti. Bio je jedan od onih policajaca koji su značili nešto više od same uniforme: imao je integritet, nije bježao od emocija i bio je uzor britanskoj gay zajednici.

Sudjelovao je i na londonskim gay paradama, a 2003. u uniformi je na paradi predvodio kolonu od 80-tak policajaca članova Gay Police Association. Tom prilikom se i sam načelnik Met policije video porukom obratio gay zajednici i pozivom da se više njih uključi u policijske redove kako bi time pomogli u borbi protiv zločina iz mržnje. Što mislite kada će nešto tako učiniti načelnik PU zagrebačke?

Brian je opušten glede svoje seksualne orijentacije, pa je tako jednom izjavio: “Moj donedavni policijski službenik je unaprijeđen i otišao je u službu zaštite kraljevske obitelji. U oproštajnu čestitku napisao sam mu: Isti posao, druga kraljica”. (Same job, different Queen).

Naravno da je tijekom karijere imao mnogo neprijatelja koji su ga pokušavali uništiti. Tako je na primjer 2003. godine njegov bivši partner s kojim je bio u vezi pet godina dao intervju desničarskom tabloidu Mail on Sunday u kojem je tvrdio da mu je Brian dopuštao pušiti marihuanu u njihovom stanu, što je Briana koštalo smjenjivanja s njegove tadašnje pozicije načelnika okruga Lambeth. Nakon što je skandal dospio u novine, stanovnici Lambetha okupili su se na skupu potpore Brianu gdje su mu priredili urnebesne ovacije zahtijevajući od policije da ga se vrati na mjesto načelnika. Čak su otvorili i posebnu web stranicu u znak potpore Brianu. Kasnije su sve optužbe odbačene, a Brian je tužio tabloid zbog klevete i dobio znatnu odštetu.

Ne svojom voljom, nakon trideset godina u policiji ove godine je otišao u mirovinu. Nakon terorističkih napada na londonsku podzemnu željeznicu 2005. i greškom ubijenog nedužnog Brazilca za kojeg su policajci smatrali da je terorist, nesmotreno je izjavio nešto iz čega se moglo zaključiti kako je policija lagala u tom slučaju i sakrivala istinite podatke. Iako smatra da ništa loše nije učinio, te da to što je izgovorio bila istina, to ga je ipak koštalo karijere i bio je gotovo prisiljen povući se. Evo baš jučer ili prekjučer slušam na vijestima da je Met policija i službeno proglašena krivom za ubojstvo nesretnog Brazilca.

Nakon umirovljenja Brianove ambicije nisu splasnule. Razmišlja o kandidaturi za gradonačelnika Londona, za što je već dobio poziv od stranke Liberalnih demokrata da bude njihov službeni kandidat na izborima 2008. Službeno objavljivanje kandidature očekuje se ovaj mjesec.

Trenutno piše autobiografiju za koju je od izdavačke kuće dobio pozamašni predujam. Kaže da namjerava biti u potpunosti iskren i ništa ne sakrivati kako što se tiče privatnog života, tako i profesionalnog. To svi kažu prije nego knjiga izađe, vidjeti ćemo koliko je Brian bio iskren. No imajući u vidu njegovu moguću kandidaturu za gradonačelnika Londona, nekako sumnjam u njegovu iskrenost. Ali dobro, svejedno se veselim knjizi.

Britanska javnost je već na nogama i očekuje se kako će knjiga postati prava senzacija. Novinari ga opsjedaju ne bi li otkrio neki detalj iz knjige, ali Brian šuti kao zaliven jer ga i ugovor s izdavačem obvezuje na neodavanje bilo kakvih informacija. Knjiga “Line on Fire” treba izaći u travnju 2008., a možete se već pridbilježiti na Amazon.co.uk i tako uštediti £6.12 ili preko 60kn, taman da vam pokrije poštarinu, i više od toga. Ja već jesam i jedva čekam da knjiga izađe, a onda zasigurno očekujte i par riječi na ovom blogu, naravno pod uvjetom da blog bude još postojao.

Više o Brianu možete pročitati ovdje.

Klikni za ostatak posta...