Nešto novo i nešto staro

21 prosinca 2008


Grace Jones - "Williams' Blood" s novog Hurricane albuma, 2008.


Grace Jones - "Love You To Life" s novog Hurricane albuma, 2008.


Grace Jones - "I'm Not Perfect (But I'm Perfect For You)" s albuma Inside Story iz 1986.
Netko si je stvarno dao truda. Ima za svakog ponešto.

Klikni za ostatak posta...

Humanitarni post

16 prosinca 2008

Čitam kako se jedan naš poznati novinar i književnik u svojoj kolumni u Jutarnjem listu zgraža nad baš svakim oblikom medijske dobrote, koji se posebno često zaredaju u ovo predbožićno vrijeme. Radi se o kojekakvim humanitarnim akcijama, koncertima, TV emisijama, sportskim utakmicama, odvajanjima dijela zarade od prodaje koječega i sličnih stvari. Za njega je to „humanitarni egzibicionizam“ koji pravu ljudskost čini nesigurnijom, a dobrotu bezvrjednijom. Hoće reći, pretpostavljam, da ljudi ili tvrtke, pod krinkom humanosti, zapravo sami sebi rade reklamu i profit i time na neki način poništavaju bit dobrog djela.

Da i? Što je u tome sporno?

Moram priznati da su i mene mučila slična pitanja i dvojbe. Pitao sam se, trebam li ikome govoriti o tome kada i ja napravim kakvu humanu gestu npr. kada uplatim koju kunicu za neku dobrotvornu akciju ili nekome tko je u stisci? Zbog čega bih to nekome govorio? Zbog toga kako bih ispao bolji u njihovim očima? Zar ne bi trebao biti skromniji i šutiti? Ali ako im kažem, možda će i njih to potaknuti? Zašto uopće uplaćujem za kojekakve humanitarne akcije? Želim li nekome uistinu pomoći zato što sam nevjerojatno human ili to sve radim kako bih smirio vlastitu savjest?

Za razliku od tog komentatora, nisam se uopće dugo mučio s takvim pitanjima jer su odgovori na njih potpuno nevažni. Nevažni za sve, osim možda za samoga mene i to s ciljem samopropitivanja tko sam i što sam.

U fokusu dobrog djela nije dobročinitelj, nego je bit sama pomoć kao takva. One, kojima je potrebna pomoć, ne zanimaju moji ili bilo čiji motivi. Možda bi im čak i bilo drago da je netko sebi pomogao tako što je njima pomogao. Pa čak ako se netko svjesno uključi u određenu humanitarnu akciju kako bi time dobio olakšice, bolje prodao proizvod ili CD, promovirao se u javnosti, zaista je potpuno nevažno. Jedino važno je da pomoć dođe u prave ruke.

Osim toga, javno eksponiranje firmi i pojedinaca koji se uključuju u humanitarne akcije, vrlo vjerojatno će i druge potaknuti da se i sami uključe, da li zbog neke svoje točno određene koristi, smirivanja vlastite savjesti ili da ne ispadnu nehumani u očima drugih, sasvim je svejedno.

Zbog toga stavove tog kolumnista smatram potpuno promašenim, zapravo se čudim kako uopće netko može razmišljati na taj način. Čini mi se da se tu radi o nekim osobnim kompleksima, a možda i samo o traženju opravdanja za vlastitu inertnost (ili čak i škrtost).

Ne znam zašto ali toliko me iživcirao njegov komentar, da sam morao nešto napisati. Pogotovo što dolazi od strane jednog književnika i novinara, a valjda bi oni trebali malo više promišljati o svijetu što nas okružuje.

Klikni za ostatak posta...

Neke stvari treba izgovoriti

14 prosinca 2008


Slika ukradena posuđena ovdje.

Jučer je bila sveta Lucija i mi smo posijali našu božićnu pšenicu. Zapravo, kućni ljubimac je to napravio. Njemu to puno znači, isto kao i adventski vijenac. Dok je to kod mene na neki način nostalgija za davno prošlim sretnim djetinjstvom, mirisom maminih kolača i općenito jednim bezbrižnim dijelom mog života koje se više nikada neće ponoviti, kod njega sve to skupa ima dublje značenje. Ne pričamo puno o tome, ali se razumijemo. Neke stvari jednostavno nije potrebno izgovoriti. Ali neke druge ipak je…

Prošli tjedan nam je bio malo drugačiji i to ne baš u pozitivnom smislu. Posvađali smo se, zapravo on se na mene naljutio. Iako mislim da je pretjerao u svom durenju, preuzimam krivnju potpuno na sebe. Kao i uvijek do sada, radilo se o banalnoj stvari. Gledajući TV u ponedjeljak navečer, ušutkao sam ga jer sam nešto želio čuti. Valjda je kombinacija mog tona, izraza lica, i tko zna čega, učinila svoje i on se osjetio povrijeđenim, iako mi nikako nije bila namjera povrijediti ga. Uz hladno «laku noć», ubrzo je otišao spavati. Sutradan na poslu me to cijelo vrijeme mučilo, a kada sam ga na putu doma nazvao, njegov hladan ton i izbjegavanje našeg uobičajenog gugutanja i tepanja preko telefona, dovoljno mi je govorilo što me čeka kada stignem.

Hladnoća se nastavila i doma. Nije htio priznati da je ljut i povrijeđen, iako je to bilo tako očito. Razgovarao je s «da», «ne», «ne znam», «sve je u redu», «ne ljutim se», uglavnom vrlo mučna situacija koju ne podnosim do te mjere da me počne boliti želudac. Čak ni upotreba nadimka kojim si tepamo samo kad je jedan od nas dvojice ljut, nije pomogla da se, ako ne odljuti, onda barem otvori. Nakon što sam ga pokušao zagrliti, uslijedio je još jedan njegov raniji odlazak na spavanje, dok je meni kuhalo u želucu. Razmišljao sam, ma pustit ću ga nek se duri dokle god bude htio, ako je u stanju zbog nečega takvog napraviti toliku dramu.

Ipak nisam izdržao. Nakon još jednog dana provedenog na poslu razmišljajući o našoj maloj situaciji doma i nakon još jednog ledeno hladnog telefonskog razgovora na putu doma, odlučio sam se ispričati. Na kraju krajeva, znao sam da sam ga povrijedio. Da je vrag odnio šalu, vidio sam kada sam došao doma. Hladno mi je rekao da mi je tu ručak, da je on umoran i da ide spavati, što inače nikada ne čini popodne. Otišavši za njim, stajao sam kraj kreveta i mojim najpokornijim glasom se ispričao. Nekoliko puta i na nekoliko raznih načina. On je samo rekao «Legni tu kraj mene, šuti i ne diraj me». Jupi, pomislio sam u sebi. Mic po mic, možete zamisliti kako je to završilo i koliko je bilo dosljednosti u onom njegovom «Ne diraj me».

Pao nam je kamen sa srca, i meni i njemu. Nakon svega bio je neobično dobro raspoložen, očito da je i njemu sve to skupa išlo na živce, ali čekao je neku moju iskrenu gestu. Ne znam samo zašto mi je toliko dugo trebalo i dati mu je.

Treba voljeti svoje najbliže, biti obziran, čuvati ih kao malo vode na dlanu. Ponekad treba progutati ponos, ponekad je zaista potrebno izgovoriti «Žao mi je» i «Oprosti» pa čak i ako to ne mislite iskreno ili mislite da niste vi ti koji bi se trebali ispričati. Ovog puta sam zaista bio iskren i bilo mi je zaista iskreno žao. Povrijedio sam ga nenamjerno, ali sam ga ipak povrijedio.

Moram ići. Ručak je na stolu, kako me je upravo obavijestio. Domaća juhica, pohana piletina, izmuljano povrće iz juhe, pire krumpir i kesten pire (kupovni). Ugodna vam nedjelja.

Klikni za ostatak posta...

You go honey!

Jednostavno obožavam Amerikance. Mislim da je to zbog toga što sam deep down u duši i sam nothing but Amerikanac, u onom lošem meaning of the word… (sunčanim naočalama u 4. minuti i 20. sekundi bih sve oprostio)

Jedan od razloga zašto volim CNN je novinar Anderson Cooper, moja tiha patnja. Anderson je, inače, pravi izdanak njujorške aristokracije, tata pisac, a mama bogata nasljednica. Anyway, ima Anderson u sebi nešto što mi je strašno attractive, a bojim se da se tu stvara i određeni pattern jer ako bolje pogledam vidim rather big sličnost sa certain plesačem u certain mom favorite TV showu.

Dakle, za Andersona američki mediji već godinama nagađaju da je gay, a časopis Out ga je stavio na drugo mjesto nautjecajnijih gay osoba u SAD. Da je predmet mnogobrojnih šala, ne treba ni spominjati. Anderson sve to muški podnosi, zajebava se i simply odbija komentirati svoj privatan život, a u eteru često nabaci nevini flert, kako s ženskim, tako i s muškim kolegama. Gospodin hot sa slike je čak izjavio da je puna dva mjeseca bio Andersonov dečko. Isn't he adorable? I još je k tome trener životinja u nekom vodenom parku u Kaliforniji. Anderson svakako ima dobar ukus, ali i njuh za gold diggere, jer mu je upravo on dao nogu, kako javljaju američki gay mafia izvori.

Najnoviji dokaz Andersonove gejstvenosti, oko kojeg su američki mediji went nuts, je ovaj ovaj mali klipić u kojemu mu je, dok je razgovarao sa svojom dobrom prijateljicom Ellen o svom omiljenom reality TV showu, pobjegla poštapalica «Oh, honey», koja je uz «fabulous» vjerojatno krunski dokaz nečije gejstvenosti.



Anyway, meni je to sve skupa terribly simpatično i još jedan prilog mojem običaju obrađivanja važnih tema nedjeljom. Mogao bih to nazvati «Jonasy's Sunday Preach», ali zvuči mi malo prepompozno i pretenciozno.

Klikni za ostatak posta...

Svi smo mi Gotovčevi (čast iznimkama)

11 prosinca 2008

I tako, Nives Celzijus po svemu sudeći neće dobiti nagradu Kiklop za hit godine. U upravi pulskog sajma knjige koji dodjeljuje nagradu prijete ostavkama ako nagradu dobije Nives, a čak i neki prijašnji dobitnici prijete da će vratiti svoju nagradu.

Ne razumijem u čemu je ovdje problem, radi se o nagradi za najprodavaniju knjigu, a ne za najbolju ili najvrjedniju. Što sada žele neki članovi uprave ili prijašnji dobitnici? Žele li da uprava zanemari ili krivotvori rezultate agencije za istraživanje Puls kako bi nagrada otišla u prihvatljivije ruke? Ne govori li to zapravo nešto o njihovom licemjerstvu i intelektualnom snobizmu? Ne govori li to da oni nisu ništa bolji od svih tih na koje gledaju s prezirom? Treba li opet uvesti komisiju za šund, kao što je nekada postojala u Jugoslaviji, koja će određivati što je dobro za narodne mase, a što nije? Sada se traži dlaka u jajetu, koja ranije nikome nije smetala, te se tvrdi da je istraživanje Pulsa nepotpuno, pa tako npr. u istraživanju nisu u dovoljnoj mjeri obuhvaćene knjižare. Kao da bi to uopće promijenilo rezultat.

Ili su možda oni ipak u pravu i postoji određena granica gdje se treba zaustaviti i reći dosta?

Sve to, i skandal s Kiklopom i činjenica da je Nivesina knjiga najprodavanija, zapravo govori u kakvom to društvu živimo odn. kakvi smo svi mi. Dovoljno je pogledati popis najčitanijih članaka kojeg svakodnevno objavljuju pojedini portali, pa se može vidjeti da redovito prva mjesta zauzimaju Gotovčevi, Pokoščevi i slični. I ja sam takav, gotovo da sam razočaran ako mi prođe dan bez neke vijesti o Simoni, Anti, Vlatki, a da o njezinom najnovijem bivšem dečku niti ne govorim. Nisam siguran bih li se toga trebao stidjeti ili ne? Btw, jeste li pročitali najnovi trač kako je najnoviji bivši Vlatkin dečko u stvari gej? Pa zar vam nije srce odmah brže zakucalo i niste li požurili kliknuti na tu vijest, pri tome preskočivši čak i onu da će u proračunu za iduću godinu zdravstvo dobiti 1,5 milijarde kuna manje?

U svoju obranu trebam reći da ne čitam samo takvu on-line literaturu. Čitam i o Obami, Sanaderu, gospodarskoj krizi, zaleti mi se i koji članak o sportu. Čak sam se poslije i vratio na onaj članak o smanjivanju novaca za zdravstvo. Možda je to čak i gore? Možda je bolje ne zamarati se problemima nad kojima možda i nemamo puno utjecaja? Možda je bolja nojevska politika zabijanja glave u pijesak?

Najbolji su mi komentari čitatelja ispod on-line članaka o tim tzv. pseudo javnim osobama koji stalno pljuju zbog objavljivanja istih, a redovito ih čitaju, vjerojatno pri tome naslađujući se detaljima nečijeg privatnog života. Takvi su mi ljudi još manje razumljivi od ovih koji prijete samospaljivanjem ukoliko Nives dobije nagradu Kiklop. Znam da ne otkrivam toplu vodu kada se pitam, jer se to pitaju i mnogi drugi, ali svejedno ne mogu izdržati a da ne ponovim: Pa zašto uopće otvaraju i čitaju članak ako vide da se radi o Simoni? Zar se radi o nekim mazohistima? Zašto uopće komentiraju i čitaju članke o petoj sezoni Big Brothera ako su još u drugoj epizodi prve sezone shvatili kako se radi o budalaštini? Odakle im ta silna potreba da komentiraju? Žele li svojim komentarima izvršiti pritisak na medije kako bi se objavljivale samo pametne stvari? Imaju li oni misiju sve nas posramiti što smo plitki i glupi, kako bi se barem pretvarali da ne čitamo takve stvari? Žele li oni ozdraviti bolesno društvo? Predstavljaju li oni zapravo glas razuma, jer na kraju krajeva, gdje bi došlo ovo društvo ako bi svi samo šutjeli i gutali što nam se servira? Ili možda svojim komentarima liječe neke komplekse? A možda se radi samo o besposličarima koji ništa drugo nemaju za raditi? Jesam li ja besposličar što pišem ovaj blog, jer na kraju krajeva, i ovo su samo obični komentari. Istina malo poduži, ali ipak komentari.

Nemam pojma u čemu je stvar, kao što niti nemam pojma jesam li u stanju sebe obraniti od, kako oni kažu, općeg zaglupljivanja nacije. Još nedavno sam popljuvao Red Carpet Nove TV, ali sa žaljenjem moram ustvrditi da sam se navukao. Za razliku od stare, nova voditeljica mi se sviđa, a čak mi je i voditelj počeo biti manje iritantan. S Bijelim udovicama lijepo se nasmijem, a jedva čekam dan kada će uvesti i muške gole vijesti. U dilemi sam, jesam li to postao gluplji ili se Red Carpet promijenio? Samog sebe tješim da je ovo drugo. Govorim si da su postali svjesniji onoga čime se bave i da su se zapravo počeli zafrkavati, kako na račun sadržaja svoje emisije, tako i na svoj. Idu do kraja. Samosvjesni trash do krajnjih granica, pa tko izdrži. Sve je to samo sex, drugs & rock and roll, a to je ljude oduvijek zanimalo.

Slična stvar je i sa Trenutkom istine. Nije mi lako odrediti svoj stav prema toj emisiji. Pretpostavljam da emisija ima dobru gledanost. Kao i svi drugi, i sam se čudim što motivira ljude za sudjelovanje. Ne mogu vjerovati da se radi isključivo o novcima. Posebno mi je bila mučna jučerašnja emisija kada je voditeljica majstorski izvlačila vrlo osobne detalje odnosa kandidatkinje s njezinim roditeljima i to još u onim trenucima između pravih pitanja za novce. Djevojka se potpuno uživjela i odgovarala kao da vodi intimni razgovor s najboljom prijateljicom, a ne kao da je pred kamerama nacionalne komercijalne televizije kojoj su samo važni gledanost i profit. Bilo mi je mučno to gledati, ali svejedno sam gledao. Valjda je i kod mene u pitanju mazohizam.

Možda je nagon za tračanjem, trpanjem i zavirivanjem nosa u tuđe stvari sastavni dio ljudske osobnosti. U svakodnevnom životu vodim borbu sam sa sobom protiv nagona za tračanjem. Ponekad se jedva susprežem ne bih li nešto ispričao, ali svjesno u sebi donosim odluku, ne, neću to ispričati, to nije u redu. Trudim se suzbijati svoje porive za koje smatram da nisu dobri. Što je najgore, čak se ponekad osjećam i samodopadno kada se uspijem suzdržati od širenja tračeva. Eto, nešto što bi trebalo biti normalno i sastavni dio svakog ljudskog bića, mene čini ponosnim.

Ali takav sam u stvarnom životu. U ovom nekom virtualnom medijskom prostoru poznatih faca, ponekad je baš slasno zaviriti u nečije pikanterije. Jesam li zbog toga licemjeran? Pretpostavljam da jesam. Ili se opet opterećujem nečime što nije toga vrijedno i samo zapadam u klopku koju su nam smjestili upravo ti koji se bune zbog iznošenja svojih privatnih stvari u javnost, a zapravo im to odgovara i možda to sve skupa i sami potiču? Eto, konačno sam dobio odgovor. Mojim interesom za Simonu, Vlatku, a posebice njezinog najnovijeg bivšeg dečka, zapravo činim dobro djelo jer im pomažem u njihovim težnjama da budu slavni.

Netko ima kapacitet i sretan je dok čita sabrana djela najvećih svjetskih filozofa u povijesti čovječanstva, a netko nema takav kapacitet i sretniji je dok ga zabavlja saga o Gotovčevima. Trebaju li ovi prvi s omalovažavanjem gledati na ove druge ili ovi drugi imati strahopoštovanje prema ovim prvima? I je li uopće bitno kakav tko ima kapacitet?

Osim ako nemate jako veliku volju i samokontrolu, je li uopće moguće izbjeći banalnosti? Je li jedino rješenje baciti TV, ne kupovati novine, ne surfati po internetu? Ili je možda ipak bolje naći neku sredinu, svjesno i s razumijevanjem čitati banalnosti kao što se svjesno i s razumijevanjem čita stručna literatura o neurokirurgiji? Zabaviti se s najnovijim banalnostima koje nam serviraju mediji u pauzi razmišljanja o nastanku svemira? Ili obratno?

Zapravo se svodi na ono najstarije pitanje, tko smo i što smo, koja je naša bit? Je li naša bit proživjeti život što je moguće bezbolnije i mirnije, biti sretan s malim stvarima, ne previše razmišljati, pronaći neki svoj mir i ne opterećivati se stvarima za koje smatramo, opravdano ili ne, da ih ne možemo promijeniti? Ili se čovjek možda ne bi trebao svesti na puki reproduktivni stroj (tu sam već zakazao) i stroj za probavljanje hrane i potrošnju kisika, te bi ipak trebao malo mućnuti svojom glavom? Ali zašto bi mućkao? Koja je korist od toga? Je li bolje razmišljati, biti nesretan i živcirati se zbog onoga u što se pretvara naše društvo? Ili je bolje živjeti svoj mali život, ne razmišljati previše, čitati, između ostalog, Nivesine knjige i zapravo biti sretan?

Nivesinu knjigu nisam pročitao, niti ju imam namjeru čitati. Ovaj puta ne radi se o svjesnoj samokontroli, nego me jednostavno ne zanima. Za mene je jedna stvar potrošiti tri minute na TV prilog, a druga udubiti se u štivo koje ipak zahtijeva određenu malo dulju potrošnju vremena. Znam, opet sam licemjeran, ali to je valjda manje strašno ako sam svjestan toga. Iako bih vrlo lako s snobovskim prijezirom mogao pogledati na one koji nisu toliko napredni kao ja, neću to učiniti jer sam se nedavno opekao na sličnu temu. Čovjek uči na svojim greškama.

A kada sam već gore spomenuo prijedlog Novoj TV da uvede i gole muške vijesti, evo sada ovdje dolje kako to izgleda preko bare.








A ovdje imate još o-ho-ho klipića na istu tematiku. Pa 'ko voli...

Klikni za ostatak posta...

OK je ubijati...

06 prosinca 2008

...barem kada se neke pita.



Znate li da preko 80 zemalja u svijetu zabranjuje homoseksualne odnose? Kazne se kreću od kratkotrajnih zatvorskih do doživotnih, pa čak i do smrtne kazne.



Mahmud (16 g.) i Ajaz (18 g.), koji su u vrijeme "zločina" bili 14 i 16 godina, obješeni su u Iranu 2005. zbog svoje homoseksualnosti. Prije vješanja svaki je primio 228 udarca bičem.

Francuska, kao trenutno predsjedavajuća država EU-a, sastavila je Deklaraciju o općoj dekriminalizaciji homoseksualnosti, koju će 10.12.2008. podnijeti Glavnoj skupštini UN-a. Taj dan je ujedno i 60. godišnjica UN-ove Opće deklaracije o ljudskim pravima.

Francusku deklaraciju je do sada podržalo/potpisalo/usvojilo oko 50 zemalja članica UN-a (od ukupno 192). Među njima su sve države članice EU-a, većina ostalih europskih zemalja, među kojima i Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Makedonija, Norveška, Švicarska, Island, Ukrajina, Andora i Lihtenštajn. Tu su još i Kanada, Argentina, Brazil, Čile, Ekvador, Meksiko, Urugvaj, Gabon, Kabo Verde, Gvineja Bisau, Novi zeland, Izrael, Armenia i Japan. Najuočljivije trenutno nedostaju dvije države: SAD i Australija.

Francuska će do kraja godine, u ime svih zemalja članica EU-a, i službeno predstaviti deklaraciju pred Glavnom skupštinom. Deklaracija će biti dobrovoljna, a ne obvezujuća za UN članice, te se o njoj neće glasovati. Gay aktivisti se nadaju da će deklaracija ipak jednog dana dovesti do rezolucije koja bi bila obvezujuća.

Najveći borac protiv deklaracije je, imate pravo na jedan pokušaj za pogađanje – Vatikan, iako nije član, nego samo promatrač, i nema pravo glasa u UN-u. Slično kao kada se kod nas usvajao zakon o suzbijanju diskriminacije, Vatikan tvrdi da deklaracija o dekriminalizaciji vodi do nametanja legalizacije gay brakova. Ja bih išao čak i dalje. Moje osobno mišljenje je da deklaracija u konačnici vodi i do legalizacije brakova između krava i ljudi. Za konje, svinje, ovce i majmune nisam toliko siguran, ali kako su stvari krenule, može se i to očekivati. E da, zaboravih, jamačno vodi i do dekriminalizacije teških droga, o pedofiliji da i ne govorim, to se valjda podrazumijeva. Pardon, da je u pitanju ovo zadnje, Vatikan se vjerojatno tu ne bi puno miješao. Oni bi to radije gurnuli pod tepih, opet pardon, vjerojatno pod Natuzzi kožne presvlake.

Očito je da je Vatikan odaslao upute po cijelom svijetu, jer kler svugdje ponavlja isto poput papagaja. Čim se spomenu neka prava pedera, suzbijanje diskriminacije, dekriminalizacija, njima nije bitno, možda čak niti ne razlikuju značenje riječi, svi zdušno u jedan glas počinju ponavljati da se to sve svodi na legalizaciju gay brakova, a svima je opće poznata činjenica da su upravo gay brakovi trenutno najveći problem čovječanstva i da se protiv njih treba boriti svim sredstvima.

Vezano uz francusku deklaraciju, vatikanski nadbiskup i promatrač u UN-u Celestino Migliore tvrdi da bi «dodavanje novih kategorija onih koji su zaštićeni od diskriminacije» moglo dovesti do obrnute diskriminacije protiv tradicionalnog heteroseksualnog braka odn. do mogućeg pritiska na države koje ne žele legalizirati homoseksualne brakove.

Zar nije prekrasno kako neki svako protivljenje njihovoj mržnji, koja bi im ionako kao samoproglašenim beskomprimisnim borcima za ljudska prava trebala biti potpuno strana, pretvaraju u diskriminaciju prema njima samima i kršenje njihovih prava?

Talijanski gay aktivisti označili su ovaj najnoviji vatikanski napad "totalno idijotskom i luđačkom", optužujući katoličku crkvu da je postala opsjednuta homoseksualnošću i grijehom. Srednjostrujaške novine La Stampa ju nazivaju "grotesknom".

Sastavljači deklaracije kažu da se radi o dobrovoljnoj deklaraciji o dekriminalizaciji, te nema nikakve veze s istospolnim brakovima, usvajanju djece od strane istih, pa čak niti o suzbijanju diskriminacijie u zapadnjačkom smislu te riječi. Ali zato ima itekakve veze sa zakonima nekih država po kojim se homoseksualci ritualno vješaju, kamenuju do smrti, bičuju i zatvaraju. Radi se zapravo o pravu na život. Nekima očito ozakonjeno ubijanje i mučenje odgovara. I to baš onima koji zagovaraju pravo na život.

Glasnogovornik francuskog Ministarstva vanjskih poslova je rekao da se francuska inicijativa temelji na postojećim dokumentima o ljudskim pravima i da ideja nije stvaranje novih prava. "Ideja je... omogućiti da dekriminalizacija bude moguća".

Čuli ste vjerojatno kako je Vatikan zabranio zaređivanje homoseksualcima, sve naravno kako bi se posipali pepelom zbog izbijanja u javnosti velikog broja pedofilskih skandala u crkvenim krugovima koje se toliko dugo pokušavali skrivati. Ali neću sada ponovno o apsurdnosti dovođenja u vezu pedofilije i homoseksualnosti. U jednom ranijem postu, zapitao sam se kako će to crkva uopće utvrđivati tko je homoseksualac? Ne znam čita li netko u Vatikanu ovaj blog, ali nisam trebao dugo čekati odgovor na moje pitanje. Vatikanska Kongregacija za katolički odgoj objavila je «Smjernice za uporabu psihologije za prijem i formaciju kandidata za svećeništvo» u kojem se navodi da muškarci s duboko usađenim homoseksualnim tendencijama nisu dostojni ređenja te se nalaže sjemeništima da potraže pomoć psihologa koji će obaviti pregled kandidata za svećenike u svrhu otkrivanja onih s homoseksualnim i drugim «psihološkim poremećajima».

Nakon što je prošlo nekoliko desetljeća od kada su sve respektabilne svjetske zdravstvene organizacije skinule homoseksualnost s popisa mentalnih poremećaja, evo pojavljuju se ponovno neki znanstvenici po vatikanskim podrumima koji valjda imaju neka druga saznanja i dokaze, samo što ih valjda drže dobro skrivenima. To su valjda isti oni znanstvenici koji su spaljivali vještice, ubijali sve one koji su se drznuli pomisliti da Zemlja nije ravna ploha i centar svemira, te koji su u ime Boga ubijali i vodili ratove. Pa tako i sada, neka visi jedan Mahmud i i jedan Ajaz, uostalom koga briga za njih. Niti su katolici, niti nose Prada cipele i Gucci naočale, a i baš se ne voze često u Natuzzi kožom presvučenim auto sjedalima.

Iz govora Pape Ivana Pavla II u UN-u 1995.:

The fact of "difference", and the reality of "the other", can sometimes be felt as a burden, or even as a threat. Amplified by historic grievances and exacerbated by the manipulations of the unscrupulous, the fear of "difference" can lead to a denial of the very humanity of "the other": with the result that people fall into a cycle of violence in which no one is spared, not even the children.
Jesam li zbog mog lošeg engleskog nešto ovdje krivo razumio, ili je Papa stvarno spominjao strah od različitost, potpirivan povijesnim uvredama i manipulacijama beskrupuloznih ljudi, koji može dovesti do nasilja pa čak i prema djeci?


We must overcome our fear of the future. But we will not be able to overcome it completely unless we do so together. The "answer" to that fear is neither coercion nor repression, nor the imposition of one social "model" on the entire world. The answer to the fear which darkens human existence at the end of the twentieth century is the common effort to build the civilization of love, founded on the universal values of peace, solidarity, justice, and liberty. And the "soul" of the civilization of love is the culture of freedom: the freedom of individuals and the freedom of nations, lived in self-giving solidarity and responsibility.

We must not be afraid of the future. We must not be afraid of man. It is no accident that we are here. Each and every human person has been created in the "image and likeness" of the One who is the origin of all that is. We have within us the capacities for wisdom and virtue. With these gifts, and with the help of God's grace, we can build in the next century and the next millennium a civilization worthy of the human person, a true culture of freedom. We can and must do so! And in doing so, we shall see that the tears of this century have prepared the ground for a new springtime of the human spirit.
To se valjda odnosi na sve, osim na pedere.

Klikni za ostatak posta...

Spektakl

04 prosinca 2008

Nije mi jasno kako se do sada još nisam osvrnuo na moju omiljenu emisiju Ples sa zvijezdama. Meni je u toj emisiji sve super, od glazbe i plesa, do voditelja i žirija. Da o količini šljokica niti ne govorim.

Prošle subote dodatna vrijednost je bila i napetost kao u kakvom dobrom trileru. Mislim da sam živcirajući se izgubio nekoliko godina života. Moji favoriti, Martina i Robert dobili su najmanje bodova od žirija i bio sam uvjeren da će izletiti iz show-a. Na sreću, to se nije dogodilo jer su ih gledatelji svojim glasovima spasili. Kako vjerujem da su bakice najvjerniji glasači Plesa sa zvijezdama, zabrinuo sam se da one neće primjetiti najveću vrijednost ovog para, a to su Robetova bedra i dupe. A o kakvom se samo dupetu i bedrima radi. Rekao bih, spektakularno dupe i svjetska bedra. I zato, hvala vam drage bakice što niste žalile potrošiti koju kunu za glasovanje iz one mizerije koju neki nazivaju i mirovinom, vidim da vas srce i vid još uvijek dobro služe.



Klip slabe rezolucije s YouTube-a ne uspijeva dočarati sve Robertove kvalitete i vjerujte mi, to se mora vidjeti na televizijskom ekranu kako bi se u potpunosti moglo uživati. A i inače mi je Robert zanimljiv i simpatičan, miran i samozatajan, skroman i pristojan, čini mi se dobar čovjek. Ima nešto u njemu. You go Robert!

Osim njih, u igri je još nekoliko zanimljivih parova. Zlata i Ištvan, a što da kažem o njima. Ovo o «njima» je samo reda radi, svi znamo da mene zanima samo jedna polovica para. Ištvan je ono, unatoč svim mojim pravilima i osobnim preferencijama, mmm. Već sam već prošle godine rekao kako izgleda kao iz nekog BelAmi pornića, te i dalje stojim iza tih riječi. Kako taj tip filmskih umjetnika i nije nešto po mom ukusu, stvarno me čudi što vidim u njemu. Valjda to što je sav tako nekako napet, savršeno ošišan, čist, sjajan, okretan, savitljiv, što ima seksi perverzan pogled i što onako vrckavo vrti dupetom, ma sav je nekako kao džepna Venera, ili možda bolje džepni Venerko. Da, točno tako, upravo mi je sinulo, radi se o muškoj inačici Kylie Minogue.

Ana i Mister Mario, ne znam što da mislim o misteru. Nesumnjivo ima sve potrebne fizičke kvalitete koje jedan mister treba imati, ali svjedno nešto me kod njega ipak smeta. Radi li se o tome što mi se čini kako u svakom trenutku pazi kako izgleda, kakav mu je izraz lica, kako se nastoji svidjeti i biti simpatičan?. A možda se i varam, možda sam sasvim nepravedan i u krivu, jer on možda u stvarnosti i je simpatičan?

I na kraju još su ostali samo Danijela i Nicolas. Da nisam tako nevjerojatno plitak i da ne stavljam jednu mušku guzicu, istina nevjerojatno spektakularnu mušku guzicu na jednako spektakularnim muškim nogama, ispred svih drugih, normalnim ljudima, važnijih stvari, oni bi definitivno bili moji favoriti. Danijela je kao i uvijek fenomenalna u svemu što radi na televiziji, izuzetno je simpatična, duhovita, a ni Nicolasu ne nedostaje simpatičnosti. Dapače.

I tako, sada sam na sto muka. Za koga navijati, pitanje je sad? Da li da poslušam razum koji mi govori da pobjedu apsolutno zaslužuju Danijela i Nicolas, najsimpatičniji i najveseliji par koji vjerojatno tamo i najbolje plešu, ili pak da poslušam svaki atom moga tijela koji mi govori da bi bila velika nepravda da onakvo dupe i onakve noge ne budu okrunjene lovorikama pobjede?

Kako sam uvjeren da ogromna većina ljudi (na sreću) nisu plitki kao ja, i kako znam da pobjedu ipak zaslužuju Danijela i Nicolas, bojim se da Roberta nećemo imati prilike još dugo gledati. Tko zna, možda je ova subota zadnja prilika.

Stoga apeliram na sve vas koji znate cijeniti dobro dupe kada ga vidite, nemojte u subotu propustiti Pleas sa zvijezdama jer je vrlo vjerojatno, osim ako se ne dogodi čudo, da će Martina i Robert napustiti show, a nisam siguran da će se jedno ovako dobro dupe skoro opet pojaviti na televiziji. Nadam se samo da Robert neće obući frak.

I da nastavim u istom revijalnom ritmu, iza klika slijedi nekoliko spektakularnih guzica.




























Jedno mi se mora priznati, dobro sam se pripremio za ovaj post.

Klikni za ostatak posta...

Nude dude

Da mi se ne bi prigovorilo kako pišem samo o tipičnim muškim macho temama, evo nešto za pripadnice (u narodu uvriježeno, ali ovisno iz kojeg kuta se gleda) ljepšeg spola i sve one ostale koji se tako osjećaju.



Zaboravite kič, zlato i anđele!
Obucite djedicu!
Naušnice od fima.

Možete naručiti, a možda čak potom i pokloniti nekome za božićni poklon, na Pinkeye's Twisted Jewelry blogu. U arhivi se nalazi još prigodnih božićnih uresa.

Klikni za ostatak posta...

Dostojanstvo i pravda za sve

03 prosinca 2008

Već sam nekoliko puta spomenuo moje mišljenje kako homoseksualci trebaju biti dvostruko osjetljiviji na tuđu nesreću, nepravdu ili bilo koji oblik diskriminacije. Barem se to tako meni čini. Naravno da bi takva osjetljivost trebala biti u opisu posla svakog ljudskog bića, ali to nažalost nije tako. Pa čak i oni koji su uvjereni u svoje visoke moralne norme, ponekad me zapanjuju svojim izjavama. Više puta sam čuo kako ljudi za nekoga s fizičkom manom kažu da je Bog s razlogom nekoga označio. To mi je jedna od najstrašnijih izjava koje sam ikada čuo, a nažalost imao sam ju prilike više puta čuti u svojoj neposrednoj okolini.

Ljudi jednostavno ne razmišljaju, ali nisu oni krivi. Država ih ne educira, boje se, medijima je isključivo profit u prvom planu, kapitalizmu je jedino novac važan. Nažalost živimo u društvu „tko jači taj tlači“, a dokaz za to su nam svakodnevne vijesti. Agresija, brutalnost, mačizam, drskost, to je danas na cijeni, barem u ovom podneblju.

Tko imalo odskače od prosjeka je odmah osuđen bez ikakvog pokušaja razumijevanja. Ljudi jednostavno nemaju naviku pokušati se staviti u tuđu kožu, pokušati malo promišljati kako je živjeti drugačijima, nesretnijima, manje sposobnima. Ne, lakše je odmah osuditi, okrenuti glavu, zatvoriti oči. Homoseksualci dobro znaju kako je to biti diskriminiran i kako je to živjeti u strahu, i umjesto da nam to bude lekcija često i mi sami olako osuđujemo i podsmjehujemo se drugima.

Danas (3. prosinac) se pod motom Dostojanstvo i pravda za sve obilježava UN-ov Međunarodni dan osoba s invaliditetom. Uvijek sam smatrao da su homoseksualci i hendikepirani u vrlo sličnom položaju, iako nikako ne bih htio uspoređivati naše probleme. Kako većini ljudi nije jasno što to zapravo znači biti homoseksualac i kako je živjeti s time u ovakvom društvu, tako im jednako nije jasno ni kako je to biti hendikepiran i kako je živjeti s time u istom tom društvu. I prema nama i prema njima ljudi imaju predrasude i društvo nas diskriminira. Prema najnovijim podacima, u Hrvatskoj je evidentirano oko 460.000 osoba s različitim stupnjevima invaliditeta, što je oko deset posto cjelokupnog stanovništva. Čak smo i po udjelu u stanovništvu tu negdje. Dobro, nećemo sada cjepidlačiti, možda sam i podcijenio naš postotak, barem ako je sudeći po Trenutku istine na osnovu kojeg se može zaključiti da bi gotovo svaki muškarac u Hrvatskoj spavao s drugim muškarcem, bilo da su u pitanju novci, napredak u karijeri ili čisto zadovoljstvo, manje je bitno. Bitno je da bi to napravili i pri tome baš uživali, iako samo u radnoj ulozi tako da od “spavanja” u izrazu biste li “spavali s muškarcem” onome u trpnoj ulozi i ne bi baš puno ostalo. Nisam to ja izmislio, tako pričaju ljudi na televiziji.

Gledajući moto ovogodišnjeg međunarodnog dana osoba s invaliditetom, Dostojanstvo i pravda za sve, ne bi li se pod njime mogli i homoseksualci prepoznati? Ne bi li se zapravo mogli svi ljudi u tome prepoznati? Iako je za osobe s invaliditetom potrebna određena pozitivna diskriminacija, ako pogledate UN-ovu Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom, letimičnim pogledom možete vidjeti da se tu većinom ne radi o nikakvim posebnim pravima. U toj konvenciji bi se izraz „osoba s invaliditetom“ vrlo lako mogao zamijeniti i s „homoseksualac” ili „žena“ ili „muškarac“ ili „osoba smeđe kose s pet prstiju na ruci“, jer tu se ne radi o ničemu drugome do osnovnim pravima svih ljudi. Ali naše društvo je takvo, ono što se podrazumijeva za osobu smeđe kose s pet prstiju na svakoj ruci, to nažalost ne vrijedi za osobu s invaliditetom ili za homoseksualca.

I onda se ljudi pitaju što mi u stvari želimo? Kakva to posebna prava tražimo? Zar je tako teško shvatiti da ne tražimo nikakva posebna prava nego samo ona prava koja su dana i drugima. Da malo banaliziram, želim samo da, ako se razbolim, moj partner s kojim živim u 11-ogodišnjoj monogamnoj vezi, koja se u suštini u ničemu ne razlikuje od veze između žene i muškarca, može uzeti nekoliko sati slobodnog na poslu i odvesti me u bolnicu, bez potrebe da laže kako mi je rođak iz sedmog koljena. Ili da, dok ja ležim bolestan kod kuće, može umjesto mene podići recept ili uputnicu za liječnika specijalista. Ili da se, nakon moje smrti, ne mora klati oko nasljedstva s rođacima iz 18 koljena koje nikada u životu nisam vidio? Zašto bi to nama bilo uskraćeno?

Ponekad sam pesimist. Zar možemo očekivati da će u društvu u kojemu se ubija zbog mjesta za parkiranje, zbog krivog nogometnog kluba, zbog krive boje kože, nacionalnosti, vjere ili nečije dužine kose, netko uopće imati razumijevanja za naše probleme? Mislim da ipak možemo, mislim da ipak ima nade, možda čak i za nas, ali svakako za one homoseksualce koji tek dolaze. I zato se iskreno divim svim tim hrabrim ljudima iz kojekakvih udruga za prava homoseksualaca što zbog svih nas stavljaju na kocku vlastitu sigurnost i vlastiti život.

Ovo je trebao biti post o osobama s invaliditetom, a pretvorio se u jadikovku o nama pederima, kakvih sam uostalom ovdje održao već prilično. A možda smo i mi zapravo hendikepirani, možda smo i mi invalidi? Kako se netko rodio bez vida, tako se netko drugi rodio bez želje za seksom ili emocionalnim povezivanjem sa suprotnim spolom. Kako slijepac ima poteškoća sa kretanjem i snalaženjem u prostoru, a time i sa snalaženjem u životu i ostvarivanjem osnovnih ljudskih prava, tako i pederi i lezbe imaju poteškoća s ostvarivanjem nekih osnovnih ljudskih prava samo zato što ih ne privlači suprotni spol. Ja se definitivno osjećam hendikepiranim.

Sa UN-ove stranice:

Što su ljudska prava osoba s invaliditetom?

Svi članovi društva imaju jednaka ljudska prava – ona uključuju civilna, kulturna, gospodarska, politička i društvena prava. Primjeri tih prava su:

- pravo na jednakost pred zakonom bez diskriminacije
- pravo na život, slobodu i sigurnost
- pravo na zaštitu od ugnjetavanja i mučenja
- pravo na zaštitu od iskorištavanja, nasilja i zlostavljanja
- pravo na sloboda kretanja i nacionalnosti
- pravo na život u zajednici
- pravo na izražavanje i mišljenje
- pravo na privatnost
- pravo na dom i obitelj
- pravo na obrazovanje
- pravo na zdravstvenu zaštitu
- pravo na rad
- pravo na odgovarajući životni standard
- pravo na sudjelovanje u političkom i javnom životu
- pravo na sudjelovanje u kulturnom životu

Ovo su neka od osnovnih prava svih ljudi. U našem društvu, koliko od njih može ostvariti homoseksualac koji se ne srami onoga što jest i koji ne živi skriven u mišjoj rupi, onaj koji nije slobodan samo unutar svoja četiri zida? Ako ništa drugo, barem je sigurno da može sudjelovati u kulturnom životu do mile volje.

A koliko od istih tih prava mogu u potpunosti ostvariti hendikepirani? Ako ništa drugo, sigurno je da se mogu zatvoriti u svoja četiri zida i uživati u svojoj privatnosti koliko žele.

A koliko od ovih prava mogu ostvariti i ti, tzv. normalni ljudi? Recimo crnci u Ruandi? Ah pardon, ni oni vjerojatno nisu normalni. Tko je uopće vidio normalnog crnca?

Svi različiti, svi jednaki.

Klikni za ostatak posta...

Jedna od onih stvari

Opet mi je jedno od onih razdoblja kada ne znam gdje mi je dupe, a gdje glava. Valjda to spada pod mus u predbožićno vrijeme. Na poslu kao neka polu frka, jedan dan čeprkam nos, drugi dan sam zatrpan, pa moram, zamislite tog užasa, nositi posao i doma.

Tako je bilo i jučer, a baš sam imao inspiraciju za jedan mega kul post, ali jednostavno nisam stigao jer sam ponio doma sa sobom hrpu posla kojeg je trebalo napraviti za danas. Svejedno sam htio nešto natipkati, ali me omela još jedna stvar. Već dvije godine imam namjeru ovdje obilježiti 1. prosinac, Dan borbe protiv AIDS-a, nekim strašno pametnim i produhovljenim postom, ali uvijek mi to nekako promakne. Možda zato što nisam pametan i produhovljen? Štogod bio razlog, ove godine sam pod svaku cijenu htio nešto objaviti, pa je tako nastao ovaj jučerašnji na-brzinu-zbrda-zdola uglavnom copy/paste post. Ali nema veze, bolje išta nego ništa. I tako, dok sam zgotovio post, napravio što sam trebao napraviti, otuširao se, ispeglao košulju za ujutro, već je bilo skoro 2h iza ponoći, a morao sam se ustati u 6:15h. Negdje između svega toga me i inspiracija za onaj spomenuti mega kul post prošla. A jebigaje, bude se ona valjda vratila.

Danas sam zapravo htio napisati nešto o onome što sam doživio jučer. Možda se i vama to dogodilo, barem onima među vama koji su u Zagrebu. Dok sam se vraćao doma s posla, bilo je to oko 17h, vidio sam nešto što mi je oduzelo dah. Jedna od onih stvari koje vam se iz tko zna kojih razloga urežu duboko u sjećanje i tamo ostanu do kraja života. Znam da sada mislite kako mora da je u pitanju bio kakav primjerak muškog roda, ali zar baš toliko malo imam kredita kod vas? Zar sam vas mojim postovima tako uspio navesti na krivi trag? Ili je trag ipak ispravan? Morati ću malo razmisliti. Ali ipak, ne mogu li i ja na trenutke biti malo romantičan? Zar ja nemam osjećaje ili, kako bi to rekao Franjo Šafranek iz filma „Tko pjeva zlo ne misli“: A kaj sam ja? Krava?!

Vozeći se tako doma, valjda zbog popodnevnog pljuska koji je očistio zagrebački smog, nebo je tik pred nastankom potpune tame poprimilo nestvarno tamno plavu boju. Do sada sam mislio da su takve boje moguće jedino u Photoshopu. I onda tamo negdje na jugo-zapadnom nebu, zasjao je Mjesec mlađak i to takvim bistrinom i snagom da nisam mogao od njega odvojiti pogled. Kao da to nije bilo dosta, nego su se tik do njega pojavile i dvije blještave zvijezde, jedna ispred, a druga iznad njega. Možda je jedna od njih bila Danica, nisam siguran. Nisam neka poetska duša i ne idu mi baš najbolje takve teme, ali dajte, pokušajte se malo uživiti. Zamislite veliko tamno plavetnilo, gotovo crno, zamislite da je toliko bistro da možete vidjeti na kraj svijeta, zamislite zadnje trzaje Sunca koji su još jedva toliko dovoljni da zapadni horizont bude samo za nijansu svjetliji, i zamislite onda usred svega toga blještavi tanki Mjesec s rubovima tako oštrim da biste se na njima mogli porezati, a u njegovoj pratnji dvije osamljene titrajuće zvijezde.

Eto, tako sam to ja doživio, preplavili su me osjećaji nevjerojatne ljepote. Prizor mi se učinio potpuno nadrealan, kao iz kakvog crtanog filma ili čestitke na temu Božića.

Vozeći se nisam mogao odvojiti pogled, dobro da sam došao doma u jednom komadu. Na semaforu sam pokušao scenu uslikati s mobitelom, ali bojim se da slika ni približno ne dočarava ono što sam vidio i osjetio. I kada sam izašao iz automobila, nisam odvajao pogled. Ušavši u stan, pitao sam kućnog ljubimca je li vidio mjesec, on je odmah kao iz topa rekao da je i da ga je podsjetio na islamski simbol – mjesec i zvijezdu. I zaista, konstelacija je bila točno takva. Ako se ne varam, veliki islamski praznik Kurban-bajram je ovih dana, pa bih iskoristio ovaj zgodan trenutak i čestitao ga svima vama koji ga slavite.

Pokušao sam cijeli taj prizor još jednom uslikati s prozora, ali ponovno bezuspješno. Ubrzo je neka maglica prekrila mjesec, a onda je i potonuo iza zgrade preko puta. Nema veze, jer to što sam jučer vidio je sigurno jedna od onih stvari koje nikada neću zaboraviti. Nema ih puno, možda ih mogu nabrojati na prste obje ruke. Ima među njima ljudi, događaja, mirisa, boja, snova, scena koje su trajale koju sekundu...


(Ovo je slika sa weba, u stvarnosti je bilo puno ljepše)

Klikni za ostatak posta...

Pamet u ruke, kondom na glavu

01 prosinca 2008



Svake godine, već 20. put, 1. prosinca obilježava se kao Svjetski dan borbe protiv side. Ove godine naglasak je stavljen na ljudska prava odn. na borbu protiv diskriminacije oboljelih. Da je to itekako važno pitanje sjetite se samo slučaja oboljelih sestara Ele i Nine.

U Hrvatskoj samo 39% oboljelih prijavljuje neki oblik diskriminacije, ali to nije zbog velike osviještenosti stanovništva u Hrvatskoj, nego zbog toga što oboljeli znaju što ih čeka u okolici pa svoj seropozitivni status skrivaju.

Svakoga dana više od 6800 osoba u svijetu se zarazi HIV-om - njih gotovo pet svake minute, a liječiti se počne samo dvoje. Zamislite, dok ste pročitali ovaj tekst, petero ljudi se negdje u svijetu se zarazilo.

U Hrvatskoj je najčešći put prijenosa infekcije, i to 45%, homoseksualni odnos, nešto manje (38%) zaraženo je heteroseksualnim odnosom, 8% zaraženih osoba infekciju je steklo dijeljenjem pribora za intravensko korištenje droga, a svi ostali načini prijenosa (transfuzija zaražene krvi, prijenos s majke na dijete) čine manje od 5% zaraženih.

Od 51 slučaja dijagnosticirane HIV infekcije u 2008. godini, u čak 37 slučajeva vjerojatni put prijenosa je muški homoseksualni odnos, u 12 heteroseksualni odnos, u 1 injiciranje droga, te u jednom slučaju nije bilo moguće doznati put prijenosa.

Opširnije o proširenosti i značajkama HIV/AIDS-a u Hrvatskoj
.

Kako se HIV prenosi?

HIV se primarno prenosi spolnim putem (analnim, vaginalnim ili oralnim spolnim odnosom sa zaraženim partnerom), iglama (razmjenom pribora sa zaraženim osobama pri intravenskoj uporabi droga, tetovažom/piercingom sa kontaminiranom iglom), ili sa inficirane majke na dijete za vrijeme trudnoće, poroda ili dojenja.

Nezaštićenim spolnim odnosom smatra se odnos u kojem dolazi do kontakta sjemene tekućine (uključujući i minimalne količine koje se nalaze u tekućini za podmazivanje koja se izlučuje prostatom prije ejakulacije), sekreta rodnice, ili krvi zaražene osobe (uključujući i minimalne neprimjetne količine nastale u vrijeme spolnog odnosa) sa sluznicom druge osobe za vrijeme analnog, vaginalnog ili oralnog seksa.

Uobičajeno mišljenje je da nazaštićeni oralni seks nosi nikakvu ili vrlo malu opasnost od zaraze HIV-om. Istina je da rizik ipak postoji, iako je on nekoliko puta manji nego kod analnog ili vaginalnog seksa. Opasnost je za receptivnog partnera (dakle pušačku stranu) zbog predsjemene tekućine koja nastaje prije same ejakulacije.

HIV i oralni seks

Kako se HIV NE prenosi?

HIV se NE prenosi običajenim socijalnim kontaktom, zrakom, hranom, vodom i insektima.

Bezopasno je:

  • Rukovanje, dodirivanje, grljenje, razgovor, boravak u istom radnom prostoru ili domu s osobom koja je zaražena HIV-om
  • Sjedenje pokraj osobe zaražene HIV-om
  • Korištenje pribora za jelo npr, tanjur, vilica, žlica, čaša (iako se time mogu prenijeti druge klice)
  • uporaba ručnika i posteljine
  • Korištenje bazena, kupki, zahodskih školjki, sprava u teretani, telefona
  • Dodirivati predmete kao što su novac, kvake, ručke u autobusima, tramvajima, vlakovima
  • Ako HIV-om zaražena osoba u blizini Vas šmrca, zakašlje, diše izbliza, znoji se, plače, kihne, ili Vas poljubi
  • Ubod insekata: komarca, krpelja, uši glave
  • Dobrovoljno davanje krvi ili vađenje krvi u zdravstvenoj ustanovi radi pretraga
  • Uobičajeni postupci njege HIV inficirane osobe

Centri za HIV savjetovanje i besplatno anonimno testiranje nalaze se u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Zadru, Osijeku, Dubrovniku, Puli i Slavonskom Brodu.

Što su centri za HIV savjetovanje i testiranje?
Gdje se u Hrvatskoj može savjetovati i testirati na HIV?

Zašto se testirati?
Rano otkrivanje HIV bolesti omogućit će ranije liječenje i provođenje preventivne terapije. Spriječit će nehotično širenje infekcije na druge, suočit ćete se sa svojim strahovima i imati olakšanje u slučaju negativnog rezultata, ako već od nečeg bolujete, HIV bolest će se moći isključiti ili potvrditi te će se moći nastaviti s odgovarajućim liječenjem.

Više o HIV-u i AIDS-u

Hrvatska udruga za oboljele od HiV-a



Jedino što vam mogu poručiti je – pamet u glavu. Ili kako su to lijepo rekli kolege slovenski blogeri koji su svoj blog nazvali Pamet u ruke glavu, kondom na glavu, gdje kroz gej populaciji privlačne teme promiču edukaciju i odgovorno ponašanje.

Klikni za ostatak posta...

Australija – zemlja obećana

30 studenoga 2008

Nedjeljom običavam pisati o vrlo važnim stvarima. Niti danas nije iznimka.

Mislim da sam konačno pronašao sport koji bih sa zanimanjem mogao pratiti na televiziji. Jučer tako malo surfam po TV programima i na programu Yacht&Sail naletim na program Surf Boat Pro Tour. Radi se o takmičenju u Australiji, koje se održava još od 1900. i neke, u kojem se u velikim čamcima na vesla takmiče posade spasioca na plažama tko će brže oploviti oko neke plutače na valovitom australijskom moru.





Čamci su inače relikvija prošlosti i nekad su ih spasioci zaista i koristili kako bi brže došli do onih kojima je potrebna pomoć. Danas se koriste još samo za ova takmičenja. Članovi posada mogu biti isključivo aktivni spasioci dobrovoljci, u dobroj formi, odlučni i vješti, barem tako kaže službena stranica natjecanja. Takmičenja se održavaju tijekom ljetnih mjeseci, od studenog do ožujka, dakle upravo je prava sezona.





Nekima posebno zanimljiv detalj je što takmičari obično nastupaju samo u uskim kupaćim gaćicama koje uvuku u dupe. Razlog tome nije veće zadovoljstvo nas gledatelja, nego što golo dupe na sjedalici čamca pruža veći otpor od tkanine kupaćih gaćica.



Najuzbudljiviji dijelovi programa Surf Boat Pro Tour nisu same utrke, koje na svu sreću traju vrlo kratko, nego start i cilj kada spasioci iskaču iz čamaca a kamere hvataju najzanimljivije dijelove.



Pregled programa za Yacht&Sail možete pogledati ovdje, a koliko vidim Surf Boat Pro Tour epizode emitiraju se skoro svakog dana, pa eto, ukoliko vam nedostaje ljeto i imate ovu TV stanicu, te vam se program čini zanimljivim… Sami ocijenite je li sve skupa vrijedno 30 minuta vašeg slobodnog vremena.

Nakon klika mali klipić i još nekoliko fotkica.





















Klikni za ostatak posta...

Advent

29 studenoga 2008



Sutra palimo prvu adventsku svijeću. Moj kućni ljubimac kaže da imamo najljepši adventski vijenac koji je ikada vidio. Imamo ga već godinama. Znam da sam ga ja kupio, ali ne sjećam se više kada. Možda je to čak bilo još i u doba pklj. Danas ujutro sam se probudio, a on ga je već izvukao, postavio na uobičajeno mjesto, stavio nove svijeće. To njemu puno znači. Nismo nikada o tome pričali, ali mislim da mu je to veza s nekim prošlim i sretnijim vremenima. Neke stvari su jasne i bez puno riječi. Čim sam ugledao vijenac, obuzela me milina. Od cijelog Božića, njemu je adventski vijenac najdraži i najvažniji.

Nostalgija... Ima i kod mene puno toga. Mislim da više nikada neću osjetiti onu sreću, sigurnost, slobodu i toplinu bezbrižnog djetinjstva koju obitelj donosi. Takva je naša sudbina. Čudno mi je o tome razmišljati. Ne tužim se, mislim da mi ne nedostaje sreće, topline i ljubavi. Moj kućni ljubimac mi toga pruža i na pretek. Nadam se da mu barem malo i ja uzvraćam. Ali nedostaje mi slobode, nedostaje mi živjeti punim plućima, nedostaje mi biti par, biti obitelj ne samo između četiri zida, jer ne živi se samo unutar četiri zida. Ali takva nam je sudbina, pomirio sam se s time. Svejedno, smatram se sretnim. Nitko nije savršeno sretan. Imam puno više onoga na čemu mogu biti zahvalan, onoga što poništava sve ono što mi nedostaje.

Volim Božić. Imam svoje razloge, nisu mi baš u potpunosti jasni i ima tu svega, ali ih imam. Ne bih se nazvao vjernikom, ali ni ateistom. Imam nešto svoje, osobno i to je samo moje. S nikime to ne dijelim, a najmanje s onima koji misle da su pozvani drugima soliti pamet. Ne radi se o ničemu revolucionarnom, niti originalnom. Vjerojatno puno ljudi osjeća nešto slično.

Volim božićni kič. Imamo ga i mi doma. Male sitnice koje nam ugriju srce kada god ih pogledamo. Naše male sitnice. Obično ih sve povadimo nekoliko dana prije Božića, iako se teškom mukom suzdržavam da to ne učinim i ranije. Kućni ljubimac me u tome sprječava.

Evo i male ankete na koju sam naletio.

1. Ukrasni papir ili vrećice za poklone?
Ukrasni papir, iako to ovisi i o poklonu.
2. Pravo ili umjetno drvce?
Kućni ljubimac i ja nikad nemamo veliko drvce. Imamo svoje razloge. Ali imamo jedno minijaturno, skoro pa bonsai, skoro pa pravo, iako je od plastike. Volio bih imati jednu pravu malu bonsai jelku. Može li se to negdje nabaviti?
3. Kada postavljate drvce?
Dok sam to još radio, uvijek u predvečer na Badnjak.
4. Kada sklanjate drvce?
Dok sam to još radio, na Tri kralja. Sada na Tri kralja sklanjamo samo sve ostale ukrase, jer kako rekoh, drvca nemamo.
5. Adventski vijenac?
Uvijek
6. Liker od jaja?
Što je to? Nisam nikada probao, ali mislim da bi mi se svidjelo. Zlobnici bi rekli, kako se meni može ne svidjeti nešto gusto što klizi niz grlo?
7. Najdraži poklon kojeg ste dobili kao dijete?
Velika kutija lego kockica. Bio sam sretan kako to samo dijete može biti. Još do koju godinu sam imao tu kutiju i većinu kockica. Onda sam ih dao nećacima. Obožavam moje nećake.
8. Osoba za koju vam je najteže kupovati poklon?
Tata. On ima sve što mu treba, ništa ne želi i ne zna se veseliti poklonu. Nakon njega – ja. Znate ono kad vas pitaju, što želiš za poklon? Nikada nemam ideju.
9. Osoba za koju vam je najlakše kupovati poklon?
Šogorica. Zlobnici bi rekli da se razumijem u način kako funkcionira ženski mozak.
10. Imate li prizor jaslica?
Ne. Zlobnici (opet) bi rekli, kakve veze ima Božić s Isusom? It's all about shopping! I istina je. Bio sam danas u City Centru, kaos totalni. Kao da je sutra Božić.
11. Prave ili e-mail čestitke?
Ne šaljem niti jedne niti druge. Zašto u izboru nisu i sms poruke?
12. Najgori božićni poklon kojeg ste dobili?
Ne sjećam se da sam ikada dobio ijedan božićni poklon koji mi se nije svidjelo. Mene je lako zadovoljiti. Iako moram priznati da mi se prošli rođendanski poklon kojeg sam dobio od kućnog ljubimca uopće nije svidio. Kako taj čovjek nema smisla za modu, pa to je strašno. Nisam ga nikada obukao. Zanima me je li primjetio...
13. Sveti Nikola ili Djed Mraz?
Može li obojica? Za Nikolu sam kao dijete čistio čizme i stavljao ih u prozor. Dobivao bih sitnice, slatkiše i voće. Prave poklone sam dobivao od Djeda Mraza.
14. Najdraži božićni film?
Beskrajan dan. Svake godine ga repriziraju iako nije klasičan božićni film. Super, super film. Strašno volim jer-vi-to-zaslužujete Andie Mcdowell. Nju i Angelicu Huston, Diane Keaton, Meryl Streep, Glenn Close, ima ih još par, ne mogu se sada sjetiti, iz te stare garde.
15. Kada počinjete kupovati za Božić?
Obično dva-tri tjedna ranije. Udarnički – vikend prije, kao i sve ostale ovce. Ponosan sam što sam danas već obavio otprilike 40% poklona. Kućnom ljubimcu sam već dao njegov poklon. Radi se o sitnici koja nam obojici nešto znači. Zato sam mu i dao ranije, kako bismo obojica mogli u njoj uživati. I dobro sam napravio.
16. Jeste li ikada vratili ili poklonili nekom drugom poklon kojeg ste dobili za Božić?
Nikada nisam vratio niti poklonio nekom drugom niti jedan poklon kojeg sam dobio.
17. Najdraže jelo za Božić?
Čokoladna torta.
18. Električne lampice na jelki?
Nikada, dok sam još kitio jelku. Ne bih niti sada. Iako ih volim vidjeti na drvcima po dućanima, u sobi ih ne volim.
19. Šarene ili jednobojne kuglice na jelki?
Jednobojne, srebrne.
20. Zvijezda ili anđeo na vrhu jelke?
Jedne godine, još sam bio dijete, razbio nam se prekrasan vrh na sam Badnjak dok smo kitili jelku. Mama me brzo poslala u samoposlugu kupiti novi prije nego se dućan zatvori. Imali su samo jednu vrstu. Bio je strašno ružan. Moji ga još uvijek imaju i stavljaju na vrh jelke. Obožavam taj ružni vrh neidentificiranog oblika i kričavih boja.
21. Najdraža božićna pjesma?
Driving Home For Christams, Chris Rea.
22. Božić kod kuće ili putovanje?
Kod kuće.
23. Otvarate li poklone na Badnjak ili ujutro?
Obično ujutro, iako se sjećam da sam ih ponekad kao malo dijete otvarao i na Badnjak. Lego kockice sam otvorio na Badnjak. Već sam bio u pidžami u krevetu spreman za spavanje, iako bih od silnog uzbuđenja teško zaspao na Badnju večer, kada mi je brat uletio u sobu i uzbuđeno rekao da je Djed Mraz stigao. Katapultirao sam se iz kreveta ravno pred jelku. Nisam mogao vjerovati. Pa kada je stigao? Kako sam ga mogao propustiti? Kako je stigao? Rekli su mi da se spustio niz dimnjak. To mi jedna od najdražih uspomena iz djetinjstva. Sjećam se sreće svih ostalih oko mene kako se raduju što mi se poklon toliko svidio.
24. Što želite ove godine za Božić?
Uf, štogod. U stvari ima nešto što želim, ali kako je ovo pristojan blog na kojem se ne prostači niti se objavljuju prljave fotografije...
25. Idete li na ponoćku?
Uglavnom ne. Jednom sam otišao sam-samcat. Dok sam se vraćao padao je snijeg. To mi je bio najtužniji dan u životu. Imam svoje razloge.
26. Najdraža stvar vezana uz Božić?
Sve, iako moram priznati da mi Božić svake godine znači sve manje i manje.
27. Najomraženija stvar vezano uz Božić?
Nema takve, uključujući i događaj pod 25. Našao sam svoj mir vezano uz nju.
28. Hodate li ili vozite li se okolo samo kako biste uživali u božićnim ukrasima na ulicama?
Da.
29. Jeste li ikada sjedili u krilu Djeda Mraza?
Da. Mislim da bi ovdje fino sjela kakva duhovita i prljava dosjetka, ali ništa mi ne pada na pamet.
30. Idealan Božić?
Negdje u planinama, u osamljenoj kolibici s kućnim ljubimcem.

Klikni za ostatak posta...

Let’s get digital

25 studenoga 2008

Ako ste pretplatnik B.net kabelskog operatera, možda ste ovih dana dobili vaš primjerak besplatnog digitalnog prijamnika. Ako niste, samo što niste. Naime, B.net uskoro u potpunosti prelazi na digitalno emitiranje svih programa.

Uglavnom, mi smo nedavno dobili naš digitalni prijamnik i kućni ljubimac me odlučio snimiti za vrijeme dok sam pokušavao pospajati sve te kabele. Uglavnom, ovako vam je to bilo…



Ma u stvari šalim se, to zapravo nisam ja. I znate što još, u stvari i nisam tako jako loš s tehnikom, više sam onako, samo malo loš. Ne znam baš sve funkcije mog mobitela i ne znam čemu služe baš sve tipke na daljinskom od DVD-a, ali manje-više se snalazim. A vi malo stariji, ako vas uopće ovdje ima, jeste li primjetili kako s godinama lagano gubite korak s mlađim naraštajima kad je u pitanju tehnika? A još do jučer ste se smijali vašim roditeljima jer ne znaju programirati video za snimanje u određeno vrijeme. Za vas malo mlađe, video ili VCR vam je jedna zastarjela tehnologija... Ma imate Google pa sami potražite ako vas zanima.

Upravo mi je pala na pamet jedna od boljih funkcija mobitela koju sam baš danas iskoristio. Zamislite da se nalazite u nekoj prostoriji, recimo čekaonici, i ispred vas, na metar, metar i pol, nalazi se nevjerojatno zgodan frajer, toliko nevjerojatno zgodan, seksipilan i jebački jebozovan, da vam ga je neugodno gledati. Ne znate kuda bi s rukama, a kamoli s pogledom. Koliko god se vi trudili gledati u pod, strop, biljku u kutu, vaš pogled i dalje nezaustavljivo klizi prema njemu. Ma znate o čemu pričam… I tu vam onda mobitel može biti jako praktičan. Izvadite ga iz džepa i pravite se kao da pišete poruku, samo da ga ne morate gledati kako se ne bi doveli u neugodnu situaciju.

Ali da se vratim onom klipiću iznad, zar nije za upišat se u gaće? I znate što još, ja se smijem šaliti na račun starijih, jer se i sam opasno bližim tim godinama. Vi dobro razmislite hoćete li se smijati ili ne. Treba voljeti i poštivati, kako svoje, tako i tuđe starije ljude. I mi ćemo svi jednog dana biti takvi. Barem se možemo nadati da ćemo doživjeti te godine. U stvari, klipić mi je strašno simpatičan, a bakica je san snova.

A osim toga, znate što još? Pospojio sam sve žice digitalnog prijamnika dok si reko keks! A za vas manje spretne, B.net je zaista i postavio video upute na njihovom site-u. Nažalost, ni približno nisu tako zanimljive kao ove iznad.

Klikni za ostatak posta...

Disco spašava živote

23 studenoga 2008



Možda ste nedavno naletili na vijest o tome kako je disco hit iz 70-tih Stayin Alive benda Bee Gees iz filma Groznica subotnje večeri idealna pjesma za izvođenje masaže srca na osobama koja su pretrpljela zatajenje rada srca. Ne samo da ima idealno ime, nego pjesma ima ritam od 103 bpm-a (beat per minute) što je skoro jednako preporučenim 100 masaža srca u minuti. U istraživanju University of Illinoisa pokazalo se da osobe koje u mislima pjevaju Stayin Alive i masiraju srce u ritmu te pjesme, puno uspješnije obavljaju masažu srca. Utvrđeno je da bi broj preživjelih nakon zatajenja srca bio triput veći kad bi masaža srca bila izvedena pravilno tj. u ritmu Stayin Alive.



Iz svega toga zaključujem da je disco zdrav, što sam ja uostalom oduvijek i znao. Mogli su uštedjeti sredstva za istraživanja i jednostavno mene pitati. Kada se samo sjetim kako su neki zločesti ljudi govorili da je disco mrtav...

I zato, zdravlja radi, predlažem da malo zapjevate u ovo prekrasno prohladno nedjeljno jutro. Opširnije iza klika.











I za kraj, da vidim kome se bokovi neće zanjihati uz nevjerojatnu koreografiju Agnethe i Fride!


Klikni za ostatak posta...

Verbalni egzibicionisti

19 studenoga 2008

Ponekad se upitam, zašto uopće pišem blog? Tim više što nikada nisam pratio tuđe blogove, niti su me uopće zanimali, sve dok i sam nisam počeo pisati. Niti danas ih ne pratim puno, svega nekoliko na kojima ponekad i ostavim poneki komentar, neki trag da sam tamo bio.

Nije mi ni danas jasno zašto sam počeo pisati. Ne sjećam se trenutka kada sam odlučio otvoriti blog. Sjećam se samo da sam na početku imao potpuno drugačiju viziju mog bloga nego što je na kraju ispao. Htio sam biti puno osobniji, puno emotivniji, pa čak i puno prostiji (što nema veze s pornografijom). Nije tako ispalo. Valjda bi mi to trebalo nešto govoriti, a to je da i nisam baš najotvorenija osoba na svijetu. To sam i prije znao, ovaj blog mi je valjda samo konačna potvrda moje introvertiranosti. Sve to vjerojatno objašnjava priličnu diskrepanciju između imena bloga i njegova sadržaja.

Ali blog mi je pomogao shvatiti još poneke aspekte moje osobnosti. Tako sam saznao da sam mizantrop, flegmatik, melankolik, uglavnom sve same neke dugačke riječi i to još ne posebno pozitivne. A da sam ponekad i previše samokritičan, to sam ionako znao, kao i što sam znao i da sam ponekad narcis. Narcisodini-samokritičar. To je valjda sinonim sadomazohizmu. Uglavnom vrlo jedna kompleksna ličnost. To sada samom sebi laskam, iako sam duboko u sebi uvjeren da sam poprilično jednostavan, ali ne u onom pozitivnom, nego u onom nekom ograničavajućem smislu. Ma tješim se kako je sve to zapravo kao Doktor u kući. Koju god osobinu uzmete, pronaći ćete si neke simptome.



Neki dan, zahvaljujući Monsieuru Mersaultu, saznao sam da sam i djelomično egzistencijalista. Stranac mi je bio omiljena knjiga iz srednjoškolske lektire, a volio sam i ostale slične egzistencijalističke autore. Osim što sam sve te već nabrojane dugačke riječi, još sam i zaboravljiv, pa sam tako u potpunosti zaboravio o čemu se u Strancu radi. Otišao sam malo osvježiti pamćenje, pa sam usput pročitao i koju riječ o egzistencijalizmu i naravno da sam kod sebe pronašao poneke simptome te opake bolesti. Ne sve, da se odmah malo utješim, samo neke. Htio bih ponovno pročitati Stranca.

No da se vratim razlozima pisanja bloga, kojih se vjerojatno može smisliti bezbroj. Stvari su prilično jasne kod onih nekih čisto materijalističkih blogova kao što su promocija sebe kao osobe (novinari, političari, zvijezde, javne osobe), promocija neke ideje, usluge ili proizvoda, promocija neke druge web stranice, zarada… Ali što je s onom velikom većinom blogova koji postoje iz nejasnih razloga i iza kojih stoje nevidljivi ljudi?

Možda neki pišu blogove jer je to kao popularno, ili je bar nekada bilo, neki možda smatraju da su neotkriveni literati ili poete, neki možda vjeruju da su njihove ideje toliko zanimljive da ih je šteta ne podijeliti s drugima, neki se možda blogom koriste kako bi izrekli nešto što u stvarnom životu nikada ne bi, nekima je možda zanimljiva mogućnost komentiranja vlastitih misli od strane nepoznatih ljudi, nekima je to vid relaksacije, nekima možda mogućnost stvoriti neku bolju verziju samoga sebe, neki su možda usamljeni pa si na taj način stvaraju osjećaj pripadnosti i društvene interakcije odn. pronalaze nekoga tko će ih napokon saslušati, neki možda nadoknađuju pažnju koja im nedostaje u pravom životu, nekima je to možda ispušni ventil kroz kojeg mogu izbaciti ono što ne mogu u stvarnom svijetu, neki možda zapisuju svoje misli i događaje kako ih ne bi zaboravili ili kako bi ih kasnije mogli s drugima podijeliti, nekima je to možda način da prijatelje i obitelj obavještavaju o novostima u svom životu, nekima je to možda samo čista zabava, nekima možda čisto uzbuđenje… Nije li nam svima to zapravo besplatna psihoterapija? Ekran nam dođe nešto poput kauča kod psihologa ili psihijatra. Mislim da sam nekad i pročitao nešto na tu temu… Kod mene je vjerojatno razlog sve gore nabrojano.

Ali ako ću biti iskren, mislim da je mi je u nekim slučajevima bavljenje vlastitim blogom i čitanje tuđih blogova pomoglo vidjeti jasnije određene stvari. Pogotovo nama gejevima blog svijet pruža mogućnost ulaska u svijet misli drugih nama sličnih i zapravo nam pomaže shvatiti da postoje ljudi koji razmišljaju slično nama, koje muče slični problemi, pomaže nam na neki način prihvatiti same sebe. Da o količini gay pornografije na blogovima niti ne govorim, kada sam se već dotaknuo pozitivnih učinaka blog svijeta.



Ali, ne zvuči li i uzbuđujuće pomisao na dijeljenje vlastitih misli s potpunim strancima, dobivati komentare na njih, na neki način se samoprovjeravati? Možda nekima blogiranje pruža slično uzbuđenje, sličan kick, kao onima što svojom golotinjom ispod mantila straše bakice po parkovima? Nisu li mnogi blogeri zapravo verbalni egzibicionisti? Mislim na one tamo neke druge blogere, ne na vas, a svakako ne na mene. Kod mene se radi o čistoj zabavi i o nikakvim drugim dubljim, psihoanalize vrijednim razlozima.

Klikni za ostatak posta...

Krakoom!

10 studenoga 2008



Krakoom!

Moja skromna podrška novom blogeru.

Klikni za ostatak posta...

James Lear: The Back Passage

08 studenoga 2008

Podnaslov: Dva dobra orgazma po poglavlju za mlađe čitatelje, jedan za one preko četrdeset godina

Knjige nas čine sretnima

Rezultati jedne britanske studije pokazali su da su obrazovani i načitani ljudi zadovoljniji, imućniji te imaju više sreće u ljubavi i obitelji. Posebno su stabilniji i sretniji muškarci koji puno čitaju u odnosu na one koji ne čitaju i to za velikih 43 posto. Skoro četvrtina odraslih muškaraca koji ne čitaju dovoljno, još uvijek žive s roditeljima, i nemaju svoj stan ili kuću. Studija je također pokazala da je oko 70 posto muškaraca i žena koji mnogo čitaju i imaju dobre komunikacijske vještine, živi u sretnom braku.

Masturbiranje pomaže našem zdravlju

Muškarci mogu smanjiti rizik od raka prostate redovitom masturbacijom. Kažu da se kemikalije koje uzrokuju rak sakupljaju u prostati ukoliko muškarci redovito ne ejakuliraju. Čak idu i dalje i tvrde da pravi seksualni odnos nema isti zaštitni efekt jer se njime mogu prenijeti spolno prenosive infekcije koje mogu kod muškaraca povećati rizik od raka, pa se tako taj rizik kod muškaraca koji su imali veliki broj partnera povećava i za 40%. Ali to smo već ranije raščistili.

Drugim riječima, ovaj post ima cilj učiniti vas sretnijim i zdravijim.

Ajmo sad za ozbač. Dosta je bilo s nekom pseudo ozbiljnom i pristojnom literaturom, ovo ja prava stvar. Radi se o pravoj poslastici za sve one koji su, kao i ja, uživali u atmosferi izvrsne britanske serije «Zvonili ste, milorde?» te za sve one koji uživaju u Agathi Christie i njezinoj gospođici Marple ili Sir Arthur Conan Doyleu i njegovom Sherlocku Holmseu, a možda još i više za one kojima nije važno o čemu je knjiga, sve dok u njoj ima vrućeg seksa. Radnja romana znakovita naslova The Back Passage (Stražnji prolaz) odvija se u engleskoj provinciji 1925. godine, u kući bogataške obitelji u koju na vikend dolazi mladi, dlakavi i mišićavi (već mi se vrti u glavi) amerikanac Edward Mitchell, student na Cambridgeu, koji ševi sve što ima kurac među nogama, a posebno ga privlači cimer s koledža "Boy" Morgan, zaručnik kućevlasnikove kćeri, na čiji poziv i dolazi u tu kuću. Mitcha su oduvijek privlačile misterije Sherlocka Holmsea i njegova pomoćnika Dr. Watsona i tada se, kao po narudžbi, dogodi ubojstvo u kući… Mitch se baca na rješavanje misterije, a svog vjernog pratitelja i pomoćnika pronalazi u Boy Morganu…

Ono što mogu obećati je da će vam se kurac dignuti već tamo negdje na drugoj ili trećoj stranici, te se neće spuštati sve do pred kraj knjige. Naravno, uz uvijet da se prije toga ne uspijete jednoručno olakšati, i to nekoliko puta. I sam autor svoju literaturu naziva «štivom za jednu ruku». Jednom rukom držite knjigu, a drugom… Mislim da je prilično jasno. Stoga knjigu nikako ne preporučam za čitanje na javnom mjestu ili, zamislite te strahote, na plaži. Mogla bi vas dovesti u zaista nezgodnu situaciju. Ako se pak ipak odlužite ponijeti ju na plažu, ne zaboravite mene pozvati da gledam.

I zaista, opisi seksa su mnogobrojni i redaju se jedan za drugim, kao u pravom pornografskom filmu. A o kakvim se samo opisima radi… Autor ima savršen osjećaj za stvaranje erotske atmosfere. Scene seksa su izuzetno napaljujuće, eksplicitne, životne, prljave, s pravom dozom humora na pravim mjestima, prava umjetnost erotike i pornografije. Osobno sam više vizualan tip, ali tu i tamo sam pokušao pročitati kakvu gay erotiku na internetu, no obično sam ostajao razočaran. Ali ne i ovaj put. Pritisak u gaćama je bio neizdrživ. Jednom sam čak skočio na već usnulog kućnog ljubimca koji nije znao što me je odjednom spopalo, ali nije se bunio.

I kao da sve to nije dosta, nisu samo opisi seksa zabavni, nego je i sama radnja zanimljiva, uvjerljiva i s neočekivanim obratima. Napisana je tečno, duhovito i s ponešto samoironije, a i sami likovi su zabavni, simpatični i ljudski. Koliko sam samo puta pomislio, ovaj glavni lik je napaljen i "perverzan" jednako koliko i ja. Pri tome se dakako nikako s njim ne uspoređujem i identificiram, niti tvrdim da sam i ja simpatičan, duhovit i zabavan, jednostavno se radi samo o tome da pri prvom susretu s bilo kojim muškarcem neki mali jezičak na skali u našem mozgu svakoga, neovisno o našoj volji, ocjenjuje s «fuckable» ili «not-fuckable».

Iako se ovdje zaista radi o literarnoj pornografiji, knjiga je daleko od banalnosti radnje pornografskih filmova ili jeftinih erotskih video krimića. Zamislite lijepo i inteligentno napisan krimić u stilu Agathe Christie s nevjerojatno napaljenim (muškim) likovima spremnih na sve, prljavim (u najboljem mogućem značenju) scenama seksa, u kojemu sve to skupa nekako savršeno funkcionira od prve do zadnje stranice. Seks, kurci, šupci, misterija, zabavna radnja, humor, što čovjek može više poželjeti? Ništa! Ostaje vam samo pustiti mozak na pašu i pripremiti papirnate maramice.


© Tom Pilston

Autor je 48-godišnji James Lear, pravim imenom Rupert Smith, amerikanac koji od 1978. godine živi u Engleskoj. Rupert je «ozbiljan» pisac i novinar koji piše za The Guardian, The Independent, The Times, The Los Angeles Times, Time Out, Gay Times i dr. Pod svojim pravim imenom Rupert Smith objavljuje «pristojne» knjige, a pod pseudonimom James Lear, ili kako to on lijepo naziva «nom de porn», ove druge, prljave i vjerojatno puno zanimljivije knjige. Do sada ih je objavio pet, mislim na ove prljave. Godine 2008. dobio je nagradu "Winner 2008 Erotic Awards "Best Writer".

Rupert se ispočetka bavio samo «ozbiljnim» pisanjem, te je, naravno, imao problema s pronalaženjem izdavača, sve dok mu jednog dana prijatelj nije predložio da počne pisati pornografiju za koju se uvijek nađe izdavač, a osim toga dobro se i prodaje. Na sreću, Rupert ga je poslušao, pa danas tako prodaje više knjiga od Alana Hollinghursta, što, dakako, ipak ništa ne govori o njegovoj kvaliteti.

Svoje prljave porno uratke odlučio je objavljivati pod pseudonimom, jer se ispočetka bojao reakcije BBC-a, za koji je u to vrijeme honorarno radio. Njegov «nom de porn» James Lear nastao je tako da je uzeo svoje srednje ime, a prezime od svoje omiljene disko zvijezde, Amande Lear. Zanimljivo je, a ujedno i komično, da gotovo uvijek kada priča o svojim erotskim knjigama govori u trećem licu: James Lear, on piše, njegove knjige… I dok Rupert Smith piše suvremenu humorističnu beletristiku, James Lear radnju smješta u prošlost i ima sasvim drugačije motive. Kao Rupert Smith želja mu je nasmijati nas, a kao James Lear nada se natjerati nas svršiti u gaće.

Ovako on vidi svoju literaturu:
Erotska literatura ima jasan cilj koji nije posebno profinjen. Romani Jamesa Leara zamišljeni su s točno određenom svrhom i to kao pomoć pri masturbaciji: dva dobra orgazma po poglavlju za mlađe čitatelje, jedan za one preko četrdeset godina. Svaki seksualni susret donosi čitatelju varijaciju na temu, pri tome zadržavajući njegov interes uvijek drugačijim detaljima. Radnja postoji kako bi čitatelja vodila od orgazma do orgazma.
Vjerujte mi, ni malo ne pretjeruje.
Glavni razlog zašto erotska literatura ostaje marginalizirana je to što joj je glavna inspiracija masturbiranje čitatelja. Lijepa beletristika je puna seksualnih scena koje su barem jednako prljave kao bilo što što sam ja napisao, ali u lijepoj beletristici one se «opravdavaju» nekim drugim razlozima. Pornjava se ne oslanja na takva okolišanja. Seks u romanima Jamesa Leara ima za svrhu uzbuđivati, a ne rasvjetljavati neki skriveni kutak ljudske psihe. Seks je tu iz čiste zabave, a na seks iz zabave se uvijek podozrivo gledalo.
Knjige u kojima se djeca zlostavljaju, žene ubijaju a muškarci brutalno maltretiraju pune police velikih knjižara. Knjige u kojima odrasli ljudi dobrovoljno uživaju jedni u drugima s ciljem zdrave zabave literarnih drkadžija, pak ne.
Moja ocjena za ovu knjigu je, pet zvjezdica, palac gore, vrhunska eksplicitna pornografija, literatura za svršit (doslovno) u gaće i istodobno za upišat se od smijeha (može opet u gaće). Čitajući ovu knjigu, dokazano je, učinit ćete nešto korisno za vlastitu sreću i zdravlje. Problem bi jedino moglo biti to što mislim da knjiga nije objavljena na hrvatskom, niti ju se može kod nas kupiti. Ali zato postoji internet i kreditne kartice.

Za one koji žele saznati više:
Osobna stranica Ruperta Smitha
Rupertov alter ego Jamesa Lear na MySpaceu
Super članak Dirty, sexy money: The writer Rupert Smith on his lucrative porn-lit sideline iz The Indenpendenta


BONUS (za dodatno napaljivanje)

Sigurno ste primjetili izvrsnu fotografiju, s prikladno podignutom nogom, koja krasi naslovnicu knjige The Back Passage? Evo, za znatiželjne među vama, i verzije s neprikladno spuštenom nogom.



Potrudio sam se i za vas saznao (zapravo sam pročitao na koricama knjige) da se radi o djelu američkog fotografa Louisa LaSallea koji se specijalizirao za muške aktove. Odmah sam pohitao potražiti njegov web site. Nisam ostao razočaran jer obiluje, ali stvarno obiluje, do savršenstva isklesanim i napaljujućim muškim tijelima. Neka od tih tijela možda su malo i prešla granicu dobrog ukusa i ljepote, neki vlasnici tih tijela možda su podigli u teretani koji uteg previše, ali o ukusima se ne raspravlja. U skladu s cijelim ovim postom, nakon klika na donji link, slijedi nešto malo za zagrijavanje, a ostatak potražite na već spomenutom LaSalleovom site-u.



Ovo je samo mali izbor sa site-a Louisa LaSallea. Jedva sam suzio izbor na 20-tak radova. Imam problem kada treba odabrati samo nekoliko fotografija među morem zgodnih muškaraca. Što mogu kada ih sve želim sada i odmah!

Ajmo odmah, bez okolišanja, ravno u glavu...



Oh, my tickie ticker...







Ako ovaj gospodin na slici ispod, imenom Johnny Castle, nema najsavršeniji kurac koji sam ikada vidio, onda stvarno ne znam što je savršeno...










































Gotovo da je nepodnošljiva ovolika količina ljepote i testosterona. Ne osjećate li i vi kako vas steže nešto u vratu i, još više, u međunožju? Još puno komada umjetničkih fotografija potražite na site-u Louisa LaSallea.

Klikni za ostatak posta...