Danas sam radio moj omiljeni ljetni recept. Piletina s paradajzom, paprikama, lukom, bosiljkom… Bio sam posebno avanturistički raspoložen, pa sam ružmarin iz originalnog recepta zamijenio s nekoliko malih lovorovih listova. Stavio sam i više bosiljka, te, umjesto jedne, dva paradajza i dvije paprike. Isplatilo se.
Obožavam paradajz. On mi je jedna od najsnažnijih asocijacija na ljeto, posebno na kolovoz. A ovaj jednostavni recept, za koji opet snažno apeliram da ga svakako probate, ne može se nikako drugačije opisati nego hrana bogova. I to onih iskonskih antičkih, grčkih i rimskih. Na stranu što niti Grci niti Rimljani nisu uopće znali za paradajz, a kamoli ga jeli, jer je u Europu došao iz Amerike tamo negdje u srednjem vijeku.
Gotovo da mi je za ne povjerovat da se stari Grci i Rimljani nisu sladili paradajzom, jer Mediteran = paradajz, barem za mene. Ali kako su bogovi svemoćni, siguran sam da su Zeus, Apolon, Atena, Dioniz, Jupiter, Bakus, Neptun i ostali, na svojim nebeskim pašnjacima itekako uzgajali rajčicu i možda baš pravili ovakav isti ručak. Možete li zamisliti išta mediteranskije od pomiješanog okusa paradajza, češnjaka, bosiljka, bijelog vina i maslinovog ulja? Čak je i moj kućni ljubimac lizao prste i hvalio me. Nisam ga zbog toga posebno nagradio, to smo jučer obavili. Mislim, ipak smo mi u određenim godinama…
Nije mi namjera bila zvučati kao (meni obadvojica antipatični, ali dozvoljavam da sam zapravo u biti na njih samo ljubomoran) Rene Bakalović i Veljko Barbieri. Htio sam pisati o nečemu sasvim drugom, ali kad su me misli odvukle na sasvim drugu stranu.
Guštajući u današnjem božanskom ručku (kako rekoh, to je prije svega zasluga paradajza, a ne kuhara), sjetio sam se plakata za jedno Splitsko ljeto od prije nekoliko godina kojima je Zagreb bio obljepljen. Prikazivao je pomidore i preko njih jednostavni bijeli natpis. Plakat mi se urezao u pamćenje jer sam u to vrijeme pomislio kako je baš pogodio u sridu. Da, to je ono što me asocira na ljeto, da, zbog tog plakata bih mogao pogledati neku predstavu. Iako nisam neki kulturnjački tip, mogao sam se zamisliti kako nakon vrućeg ljetnog dana uživam na nekoj večernjoj predstavi na otvorenoj pozornici ispod ljetnog splitskog neba. Toliko mi je taj plakat bio privlačan.
Malo sam se pomučio dok sam pronašao plakat na webu, jer sam ga svakako htio staviti u ovaj post. Tražeći ga, naišao sam i na ovo:
Vizualni identitet 48. splitskog ljeta i rajčice jarko crvene boje koje prekrivaju cijeli plakat, kaže Boris Ljubičić, ne povezujemo sa kulturom, nego sa splitskim Pazarom. Crvene i zrele rajčice, kako objašnjava autor, nisu pogodne za gađanje glumaca. Radi se o tipičnom promašaju, tvrdi Ljubičić, kojim se željelo postići odmak od standarda, pa se zapalo u klopku konzumnog proizvoda koji je eto u modi, baš ljeti kao što je i sam Festival.
Josip Vrančić smatra da se o motivu rajčica može govoriti kao o odnosu urbanog i ruralnog. Da su ruralne, ističe Vrančić, vjerojatno ne bi ovako suhoparno sličile jedna drugoj baš kao da su genetski modificirane, čime opravdavaju naziv autorskog studija »Laboratorium« iz kojega su ponikle.
Sve je tako laboratorijski sterilno, nadodaje, a u rajčicama nema ni svježine, ni mirisa, ni okusa, pa na žalost ne može biti ni »šuga«, ni ičega ekscesnog, tako specifičnog za splitsko htijenje za tronom hipertemperamentne i naglašeno ulično-pučke mediteranske metropole, a ni razlikovnoga kad se uzmu u obzir neke španjolske turističke fieste.
Svaka čast našim uvaženim dizajnerima i kulturnjacima, ali ne mogu ne zapitati se kome su namijenjene takve kritike? Vjerojatno nikome drugome osim drugim kritičarima. Iako ima istine u svemu što su rekli, meni je ipak važnije što mi je jedan plakat ostao u pamćenju i nakon sedam godina nakon što sam ga vidio na ulici. Ne mogu se sjetiti da mi je ijedan drugi plakat ostao u tako dubokom sjećanju i da je zapravo pokrenuo toliko emocija u meni, a što je najvažnije i pobudio interes za ono što oglašava. Nije li to bit dobrog plakata? Sjećam se da sam zbog tog plakata otišao na internet saznati nešto više o Splitskom ljetu. Na stranu to što zapravo nisam pogledao niti jednu predstavu s tog Splitskog ljeta (niti s bilo kojeg drugog)… Krivim činjenicu da te godine nisam išao u Split, a ne moju nezainteresiranost za kulturu. A što se tiče laboratorijske sterilnosti, zamislite da su autori plakata iskoristili fotografiju s vrha ovog posta?
Ali to je bilo prije sedam godina, idem ponovno naprijed, u bliskiju prošlost.
U današnji ručak stavio sam naš, svježi bosiljak s balkona. Kućni ljubimac mi je otrgnuo komadić, baš kao ovaj sa slike. Bosiljak je ključ ovog recepta.
Dobro napreduje naš bosiljak s balkona, dali smo mu i ime – Bosiljko. Istina, nije baš originalno ime i možda nije u skladu s njegovim kraljevskim statusom začina grčkih vladara, ali tako nam je došlo u trenutku kada je došao u naš stan. Jesi zalio danas Bosiljka? Dobro zvuči i nasmijem se u sebi svaki puta kada mi to pitanje postavi kućni ljubimac.
Inače, naša svaka biljka ima svoje ime. To nisu imena bez veze, imaju itekako dobru podlogu. Nadam se da mi nijedna od naših biljaka ne viri iza ramena, jer ovo što ću sada napisati, ni u ludilu ne bih rekao na glas pred njima. Kažu da biljke razumiju, pa ne bih htio da ijedna pomisli da nam je išta manje draga od neke druge. To su naša djeca, reklo bi se. Ipak, najdraži su nam Eustahija i Pero. Neka mi Pero i ostali oproste, ali Eustahija nam je ipak najveća miljenica, jer je najduže s nama. Inače, Pero joj je najbolji prijatelj i susjed.
Volimo naše biljke i veselimo se svakom njihovom novom listu, zabrinuti smo svaki puta kada se neki list osuši. Ne razgovaramo s njima, ali im se na glas divimo i komentiramo ih. Kućni ljubimac stalno nešto petlja oko njih. Te ih veže, umeće štapove, briše lišće, te ih zaokrene za punih 5 stupnjeva, te ih pomakne za punih 5 centimetara, sve to ne bi li pronašao za njih idealan položaj. Tijekom zime čak stavlja jednu malu stolicu ispred Eustahije i Pere, kako im ne bi bilo prevruće zbog radijatora u blizini. Neki dan je došao doma sav ozaren jer je kod nekoga uspio iskamčiti komadić lijepe i mekane trake kojom će moći za štap privezati Eustahiju. Naime, bojao se da joj je prethodna traka možda preoštra te bi ju mogla oštetiti.
Problem je što biljke ne pričaju, pa je potrebno biti strpljiv i pažljiv i promatrati neke druge znakove. I zaista, često se zateknem kako buljim u Eustahiju ili Peru ili neku drugu našu biljku i iskreno im se u sebi divim.
I dalje uživajte u ljetu.
Klikni za ostatak posta...
