Seksić

22 lipnja 2013



Prvo sam se uplašio neće li zvučati pomalo pedofilski ako napišem da mi je seksi ovaj frajer, ali onda sam ipak malo proguglao. Kad ono, ne da je djetešce od kojih 20-tak godina, nego se bavi glazbom već 15 godina (znači ima valjda preko 30, osim ako nisu uračunali i prvi razred glazbene škole?), ove godine dobio je Porina za najboljeg novog izvođača (pa ja sam totalno izvan svih događanja) i svi ga jako hvale. Evo i ja ću se pridružiti. Mada, plesni funky-house, lagano izazovan rad bokovima (i pri tome ne mislim na Hurem u drugom dijelu spota) i lagano wanna be sexy afektiranje (pogotovo u 1:10 s), sve mi je to malo sumnjivo, pali mi signalne lampice i čini me da značajno podignem desnu obrvu (kada bih to znao napraviti). Uglavnom, super stvar (i mene tjera na izazovni rad bokovima), fenomenalan spot i pravi seksić od pjevača!

Klikni za ostatak posta...

Zagreb Gay Pride 2013.

16 lipnja 2013

www.zagreb-pride.net 
www.twitter.com/zagrebpride 
www.youtube.com/zagrebpride 
https://www.facebook.com/zagrebpride
http://www.index.hr/vijesti/clanak/zagreb-ima-15000-razloga-za-ponos-pogledajte-kako-je-bilo-na-najmasovnijem-prideu/683438.aspx
http://www.tportal.hr/vijesti/hrvatska/268300/Ukljucite-se-u-prijenos-Zagreb-Pridea-na-tportalu.html 
http://www.vecernji.hr/vijesti/ocekujemo-da-se-nase-obitelji-urede-zakonom-kraja-godine-clanak-569770 
http://www.jutarnji.hr/zagreb-pride-2013-/1108896/ 

Klikni za ostatak posta...

Svi bi nešto paradirali



Dokle više tog nemorala? Zar te djevojke nisu nečije kćeri, nečije sestre? Zar neće biti, ili već i jesu, nečije majke? U ime obitelji, čujte moj vapaj i zaustavite to!
Inače, početkom svakog ljeta sjetim se ove pjesme. Nemam pojma, ima mi neki lagani ljetni feeling. Fenomenalna brazilka Bebel Gilberto (čita se žiil-BEART-ou, uf tako seksi). Osim ako vas iz gornjeg videa zanimaju haljine i razmišljate koju obući na slijedeći Pride, meni osobno uz ovu pjesmu puno više paše neka slika kao ova ispod. Šta-ja-znam, nekako mi je logičnije.



A sanjariti i čilati se da i uz kompletan album Bebel Gilberto. Možete maštati, šta-ja-znam, da se nalazite na nekoj terasi osamljene kuće uz more, ležite na udobnoj ležaljci, hladno piće u ruci, cvrčci cvrče na čvoru crne smrče, miris mora i bora puni vam nosnice, povjetarac vam lagano hladi muda, lagano se podignete na laktove, i još uvijek ležeći pogledate prema tirkiznom moru i viknete: "Raul", (tako ja maštam da se zove ovaj gore), "dosta te capoeire", (guglajte ako ne znate što je capoeira), "brzo van iz vode, poplavit će ti usta i ugrijat će ti se piva koju sam donio iz frižidera". Uglavnom, nešto tog tipa.

p.s.
Znam da sam već imao gotovo identičan post, ali valjda mi se takve misli uvijek početkom ljeta motaju po glavi. Uf, KLJ me zove, moram ići.

Klikni za ostatak posta...

Svi jednaki - svi različiti



Ako vam je nešto neobično na ovoj slici, a niste baš sigurni o čemu se radi, pogledajte u međunožje. Dobro, siguran sam da vas na to nije potrebno posebno upozoravati, jer tamo ionako uvijek prvo pogledate. Znam, znam, zločesti će reći It takes one, to know one (ima li slična hrvatska uzrečica? nemrem se setit).
Šalu na stranu, na slici je transeksualac Buck Angel koji se rodio kao žena, ali uvijek se osjećao kao muškarac. Adolescentsko doba obilježili su mu psihoterapije, pokušaji smještavanja u mentalnu instituciju, pokušaji samoubojstva, alkohol i droga. Na sreću izvukao se. Danas ima vlastitu tvrtku za produkciju filmova za odrasle i oženjen je za ženu. Bravo Buck! I još nešto, moram priznati da mi je Buck seksi i napaljujući, pa čak i, jel, s vulvom među nogama. Eto nešto što nisam nikada pomislio da ću izgovoriti! Čudna je ta seksualnost...

Klikni za ostatak posta...



Simpa mi je ova stvar (Passenger - Let Her Go), uvijek malo pojačam radio u automobilu kad ju čujem, a teško se oduprem da se ne počnem njihati u ritmu. Dobar je i tekst, onako malo na foru Alanis Morissette - Ironic. Bio sam uvjeren da se radi o nekim Amerima (folk rock i tako to), kad ono Wikipedia kaže da se radi o Englezu. Podsjeća me na Tracy Chapman, čak i frizurom :-). Sudeći po mojoj stručnoj recenziji, radi se o totalno neoriginalnoj stvari, ali svejedno mi se sviđa.

Klikni za ostatak posta...

Vau, vau, vauuuuuuuu


Mali, trebaš vatre?

Klikni za ostatak posta...

Feelin' Good

08 lipnja 2013

Oh yeah, I'm feelin' good. Nakon izuteno napornog tjedna, jedva sam dočekao vikend. Baš mi je super dan danas. Splitski Pride prošao mirno, pao mi je kamen sa srca. Lijepo vrijeme, KLJ i ja uživamo u kućnoj atmosferi, za večeru me čekaju ostaci ručka, dovršio još jednu romantičnu gej novelu :-). Napisati ću možda koju riječ o njoj nešto kasnije, znam da je to svima strašno zanimljivo :-).
Baš maloprije nešto čačkam i pripremam se za radni ponedjeljak u uredu, kad iz dnevne sobe čujem pjesmu iz reklame koja se već neko vrijeme vrti na televiziji. Radi se o jednoj od meni najdražih pjesama svih vremena: Feeling Good od Nine Simone, ali u nekoj rock obradi. Kako već godinama ne pratim glazbenu scenu (osim onoga što čujem u autu na putu do posla), morao sam guglati o kome se radi. Uglavnom, Muse, and I like it a lot:



Ako ste za još malo odlične glazbe, evo linka na kompletan album 20 najvećih hitova Arethe Franklin. Ja ga upravo slušam i neizmjerno uživam.

Klikni za ostatak posta...

Gej brakovi


Da sutra ozakone gej brakove, bismo li KLJ i ja, nakon 15,5 godina zajedničkog života, stali pred oltar, figurativno govoreći? Mislim zapravo pred matičara, jer nije nam niti u peti želja oskrvnuti nečiji "sveti" brak, niti je ikome želja natjerati crkvu da vjenčava sodomite. Sigurno ne bismo. Jer što bi to za nas promijenilo kada bi društvo i dalje ostalo jednako? 
Ali inzistiranje na izjednačavanju prava na brak za gej i hetero parove je izuzetno važno. Prve godine splitskog Pride-a podivljala gomila htjela je kamenovati sudionike pride-a, druge godine je bilo i dalje napeto, ali ipak nešto mirnije, ove godine je prošlo bez ikakvih izgreda. Možda jednog dana ne bude potrebe za helikopterima i specijalcima, jer će se ljudi jednostavno možda naviknuti na različitosti. I zato je važno da nas vide i zato je važan Pride (hvala vam hrabri aktivisti). 
Slično je i s pitanjem gej brakova. Danas je oko toga velika buka, jednom kada ih priznaju buka će biti nešto manja, nekoliko godina nakon toga još manja, pa možda onda neka buduća generacija bude zaista mogla uživati u slobodi i bez straha? Sigurno hoće, ali bojim se da mi to nećemo doživjeti. Možda ipak stanemo pred oltar, možda za jedno 10 ili 20 godina, ako ih doživimo i ako nam do tada to omoguće. Tko zna, možda i ranije. Barem radi sigurnijeg zajedničkog života, jer nema puno puno ljudi s kojim bismo mogli podijeliti našu sreću.

Klikni za ostatak posta...

Super stvar

26 svibnja 2013

Upravo KLJ i ja otpjevasmo ovu pjesmu iz sveg glasa. 



Kao vjerojatno i većina drugih parova, i mi imamo interne nadimke koje koristimo, ne samo za međusobno tepanje, nego i u normalnoj svakodnevnoj komunikaciji. Usput, nema šanse da ih ovdje napišem, ali tek informacije radi, nismo bili nešto posebno originalni. Iz zafrkancije, pitao sam KLJ-a mogu li ga, umjesto njegova postojećeg nadimka, od sada zvati "Mon Chéri"? Kratko je samo rekao: Ne. Uglavnom, tako smo se sjetili ove pjesme...

Klikni za ostatak posta...

Btw

Ima li tko za preporučiti kakav dobar (ili bilo kakav) film gej tematike iz videoteke Bnet-a? Ili na You Tube-u (s hrvatskim titlovima)? Hvala.

Klikni za ostatak posta...

Nogomet

Boli me glava. Popio sam Aspirin, pa malo popušta. Nisam baš dobro spavao i još ovo otužno vrijeme vani… Jučer sam opet glumio da sam nešto što nisam i s dečkima gledao finale Lige prvaka uz puno testosterona, cigareta, mesa, piva i lovačkih priča o ženama (ja sam šutio, da se razumijemo). Bayern! Mandžo! Bayern! Mandžo! U jednom trenutku sam se uplašio da će biti produžeci, na svu sreću to se nije dogodilo i napokon sam nešto iza 23 mogao otići doma. Ovaj puta nisam gledao nogomet uz moje standardno muško društvo, nego s društvom kolege s posla. On me jednostavno «befriend-io», u nedostatku bolje hrvatske riječi. Stalno me zove van, doma na obiteljske ručkove, ne znam što vidi u meni. Ma znam, samo sam lažno skroman. Vidi moju suštu dobrotu, poštenje, iskrenost, spremnost da uvijek pomognem drugima, pa tko me ne bi poželio za prijatelja? I ne, nema tu ništa «sexual». 
Znate ona knjiga na koji sam se žalio u postu ispod? Prije neki dan sam ju napokon pročitao do kraja. Ako sam ju već platio, pa kako da ju ne pročitam? Škrtac, još da mi propadne tih 5 ili 6 $. Trebalo mi je, koliko, samo četiri ili pet mjeseci? I onda skužim da sam u jeku moje opsesije za gej romantičnim romanima, downloadirao još jedno pet-šest sličnih romana na koje sam u međuvremenu potpuno zaboravio. I što sad da škrtac radi, nego da odmah počne čitati slijedeći. Odmah me ponijela priča o najboljem igraču australskog nogometa (footy*) i sve što ide uz to (mišići i sl.), koji se, iako debelo u ormaru, zaljubljuje u nesigurnog i mrzovoljnog šmokljana iz umjetničkih krugova. Bljuc, pljuc, fuj, ima li išta otrcanije? Za mene očito nema jer sam roman pročitao u tri dana, a hard copy ima 376 stranica! I ne samo to, nego sam na Amazonu pročitao da roman ima i nastavak i brže bolje sam i njega downloadirao. Ali ni to nije sve, «Kupci koji su kupili ovaj predmet također su kupili i» link pokazivao je naslovnicu još jednog romana s dva vruća polugola frajera na naslovnici, što je meni bilo sasvim dovoljno da bacim pogled na sadržaj i tog romana, te sam tako otkrio da se radi o ljubavi dva vatrogasca! Tko tome može odoliti? Naravno da sam brže bolje i taj roman downloadirao. Sudeći po rezenzijama gej kolega iz SAD-a, čeka me još jedna gej romantična poslastica. Koliko me sada nepročitanih ljubavnih romana čeka? 7? 8? Jao meni. Inače, gej romantični romani prilično su popularni i među hetero čitateljicama, iz tko zna kojih razloga. Još jednom inače i ne fakat, ako ste željni malo gej romantike, nećete pogriješiti s Tigers & Devils (to je onaj s australskim nogometašem). Autor je Sean Kennedy. Guglajte ako vas zanima ili otiđite direktno na Amazon. Mene sada čeka drugi nastavak tog romana, «Tigerland». Htio sam ga početi čitati još jučer navečer, ali bio sam zauzet skandiranjem Mandžo!, Mandžo!, Mandžo!. Opet, ali ne fakat, svaka čast Mandžo! 
Prošla me glava. KLJ? Dobro je, kuha nedjeljni ručak. Koliko sam već imao postova na ovom blogu u kojem spominjem da KLJ kuha nedjeljni ručak? Ono, baš pravi, juhica, meso, krumpiri, salata i desert (istina kupljen, ali ipak desert). 

* Aussie Footy feat. AC/DC 

Klikni za ostatak posta...

Tweet

03 ožujka 2013

Ne kužim Twitter, istina, nisam se niti trudio skužiti ga. To je valjda kao skraćeni blog? Obajviš neku svoju misao, valjda… Čak ga i papa u miru kuži, a ja ne. Strašno. 

Volim spavati gol. Nažalost, nakon nekoliko dana sam se prehladio. 

Prošla me opsesija gej ljubavnih romana. Započeo sam jedan, ubit ću se, ne mogu ga završiti, toliko je dosadan i isprazan da je to za popizditi, a žao mi ga je ostaviti kad sam ga već platio. 

Ne gledam više Sulejmana. 

Malo ću opet putovati. Onak, kao poluveselim se. 

Napokon malo ljepše vrijeme. Trebao bih više ići van. 

To bi otprilike bilo to.

Klikni za ostatak posta...

Molitve za Bobbyja

26 siječnja 2013

Zahvaljujući blogu Pronaći sebe, pronašao sam ovaj film na You Tube-u, pa ga i ja ovdje prenosim. Izvrstan, ali jako emotivan film. Priznajem, pustio sam koju suzu, i to nekoliko puta. Uglavnom, ako ste u bedu, a htjeli biste još više biti u bedu, ovo je pravi film za vas. :-)



Film je istinita priča o drami Mary Griffith, majke koja nije mogla prihvatiti sina homoseksualca, snimljena prema knjizi Leroya Adamsa, a u uspomenu na Bobbyja Griffitha i Leroya Adamsa. Mary Griffith prekasno je shvatila da je njezin sin samo bio drugačiji od većine. Mary Griffith govorila je u Kongresu o pravima homoseksualaca i lezbijski i danas je jedna od nautjecajnijih aktivistica gay pokreta. 

Priča počinje 1979. godine. Bobby (R. Kelley) je miljenik svojih roditelja i cijele rodbine, uzoran u svemu, kompleks za ostalu braću i sestre koji nisu tako savršeni. Tek kad pokuša popiti tablete za spavanje, njegov stariji brat Ed (A. Nichols) prvi dozna istinu: Bobby je homoseksualac. Iako je bratu obećao da ništa neće reći roditeljima, Ed kaže majci (M. Griffith), jer se brine da se Bobby ponovno ne pokuša ubiti. Majka je odlučna da će sina izliječiti od homoseksualizma, pa Bobbyja vodi na psihoterapije na kojima mora odgovarati na pitanja kao da je duševni bolesnik. Kad ga jedna sestrična pozove k sebi u Portland, Bobby otkriva da ima obitelji različitih od njegove: roditelji njegovog dečka Davida (S. Bailey) razboriti su i tolerantni, a svog sina smatraju normalnim. Bobby je potresen kad shvati da se njegova majka neće promijeniti...
Film je osvojio nagrade GLAAD i Prism, te je bio u nominacij za Emmy i PGA kao najbolji film, a Sigourney Weaver za ulogu Mary Griffith, velike aktivistice za toleranciju i prava homoseksualaca, bila je nominirana za Zlatni globus, Emmy i niz drugih nagrada.

Izvor teksta: Mojtv.hr.

Klikni za ostatak posta...

Iskorak

Pogledajte kako je Jacob napravio iskorak pred svojom cijelom školom, mnogobrojnim roditeljima i učiteljima te kakva je bila reakcija publike. 


Primajući nagradu za najboljeg glumca u svojoj školi, Jacob je rekao:
Istina je, nastupao sam u nekoliko predstava i mjuzikla, ali što je još važnije, glumio sam svaki dan u svom životu. Glumio sam da sam nešto što u stvari nisam. Većina vas me susreće svaki dan i ima priliku vidjeti moju ulogu strejt Jacoba, dok sam zapravo LGBT. Za razliku od milijuna drugih LGBT tinejdžera koji moraju glumiti svaki dan kako bi izbjegli verbalno maltretiranje i fizičko nasilje, ja to više neću činiti. Vrijeme je da se stane na kraj mržnji u našem društvu i da se prihvate ljudi bez obzira na spol, rasu, orijentaciju ili bilo što drugo što može stati na put ljubavi i prijateljstvu. Prihvatite me, odbacite me ili me ignorirajte, jer ja sam ono što jesam i od sada tako ću se tako i ponašati.
Video je na You Tube-u objavio njegov otac koji je u video umetnuo poruku da je za tako nešto potrebno više hrabrosti od bilo čega što je on napravio u svom životu. Daleko od toga da su SAD idealna država, takva država sigurno nigdje ne postoji, ali barem se možemo nadati da ćemo i mi u nekoj skoroj budućnosti postati društvo u kojem je ovako nešto moguće.
U idealnom društvu ovakav iskorak zapravo niti ne bi trebao biti potreban. Biti LGBT bi trebalo biti nešto sasvim uobičajeno, poput toga pišete li desnom ili lijevom rukom.

Izvor: Yahoo News

Klikni za ostatak posta...

Novogodišnja želja

01 siječnja 2013



Ne, ne, ne, neee… Sasvim ste krivo shvatili. Nije mi ovo novogodišnja želja. Mislio sam kako bi bilo lijepo započeti mladu godinu s lijepom slikom nečeg mladog, to je cijela istina. Nakon tko zna koliko mjeseci, možda i godina, bacio sam pogled na statistiku bloga i tamo primjetio da mi dolaze posjetitelji s bloga pronacisebe.blogspot.com. Sudeći po adresi bloga ponadao sam se da se radi o ozbiljnom blogu gdje neka gej duša propituje svijet oko sebe, a kad tamo bezobrazne priče i još bezobraznije fotografije. Pa nije ni to tako loše, pomislio sam, pogotovo što autor bloga ima vrlo sličan ukus mome, barem kad su motivi fotografija u pitanju. Nisam tamo puno istraživao, ali odmah mi je zapeo za oko gornji motiv, pa ga odlučih posuditi, tim više što mi se učinio kao sasvim prikladan za prvi post u mladom ljetu te kako bi bilo fer od mene podijeliti ga s vama. 

Prvo sam ovaj post htio nazvati «Novogodišnja odluka», ali sam se brzo predomislio jer sam unaprijed znao da ju neću sprovesti u djelo. «Novogodišnja želja» je puno neobvezujući naslov, pomalo agnostički, «ak bu bu, ak ne bu, ondak opet dobre». Kad malo bolje promislim, to bi mogao biti i moj životni moto, što dovoljno govori o meni. 

Novogodišnja želja mi je biti aktivniji na ovom blogu. Teško, ali valjda se smijem nadati. Sjećam se koliko mi je veselja prije nekoliko godina pričinjavalo pisanje, nisam mogao vjerovati da to netko uopće čita, a još manje da bi se to nekome moglo sviđati. Iako sam pisao u prvom redu zbog sebe, pozitivni komentari bili su mi velika motivacija, trudio sam se, razmišljao o mogućim temama, istraživao, s poletom sjedao pred komp radostan jer imam ideju za novi post. U to vrijeme pratio sam i veliki broj drugih blogova, što domaćih, što stranih, i bilo mi je zanimljivo čitati razmišljanja sasvim običnih ljudi o sasvim običnim stvarima. Pretvorio sam se u manufakturu, izbacivao sam po dva-tri posta tjedno, ponekad i više. I onda polako, mic po mic, dogodio se zamor materijala i shvatio sam da mi je sve to skupa postalo opterećenje, kao da imam nekakvu obvezu objavljivati. Jednostavno mi sve skupa dopizdilo. 

2007. - 154 posta 
2008. - 96 
2009. - 73 
2010. - 54 
2011. - sramotnih 17 
2012. - apsolutno sramotnih 6
2013. - ? 

Prestao sam pratiti i druge blogove, a hrpa onih koje sam pratio u međuvremenu se i ugasila. Tu i tamo došao bih provjeriti svoj blog, očekujući valjda da sam nekim čudom objavio novi post i zatim to zaboravio, a onda kada bih i objavio nešto, redovito o nečemu vrlo važnom, čudom se čudio da još netko ipak ovdje navrati, ostavi neki komentar, što me priznajem uvijek razveselilo. I cijelo to vrijeme mi je nedostajao vlastiti blog, čitao bih ponekad stare postove i sam se sebi smijao kakve sam gluposti pisao i ujedno se sablažnjavao nad vlastitom nepismenošću. 

Znam što se dogodilo. Nisam izgubio energiju i volju za pisanjem, kako je to natuknuo jedan komentator u postu ispod, izgubio sam samo energiju. Želja je tu, volja je tu, ali bojim se da energije i dalje nema. Ak bu bu, ak ne bu ne bu. 

Želim vam svima sretnu Novu godinu, zdravlja i veselja na pretek.

Klikni za ostatak posta...