You and me baby ain't nothin' but mammals

11 prosinca 2007

So let's do it like they do on the Discovery Channel

Refren je jednog velikog hita od prije nekoliko godina – užasna pjesma, ali strašno zaraznog refrena. Isti refren u dva stiha najbolje sažima ovaj moj post. I ne radi se o Discovery Channelu nego o National Geographicu, ali to je neznatna razlika.

Na post me potakao klip sa National Geographica kojeg sam vidio kod Replaya, a sjetio sam se i legendarnog istupa uvažene saborske zastupnice HDZ-a, Lucije Čikeš, i to ni manje ni više nego u Hrvatskom saboru (2006.):

Cijeli je svemir heteroseksualan, od atoma najsitnije čestice materije do zvjezdanog sustava, od muhe do slona. Svi su oni heteroseksualni a mi sada želimo od čovjeka napraviti homoseksualca. Svemirom vladaju suprotne sile, da njih nema, Mjesec se ne bi okretao oko Zemlje, Zemlja se ne bi okretala oko Sunca, nego bi pala na Sunce i izgorjela ili odlutala negdje daleko i smrzla se.
Na sreću, Lucija neće vidjeti Sabor u novom sazivu.

Istovremeno se poklopio i post odn. moji komentari kod jednog gay blogera druge vrste (zvuči kao da je alien), ili kako on sebe naziva ex-gay-om.

Svi ste vjerojatno čuli za nedavni slučaj iz zoološkog vrta u njemačkom gradu Bremerhavenu gdje su zaposlenici postali zabrinuti što njihovi pingvini ne rađaju mlade (zapravo što ne nesu jaja, naime pingvini su ptice) iako se godinama redovito pare. Proveli su DNA analizu i ostali šokirani kada su otkrili da su tri od pet parova pingvina zapravo bili muški homoseksualni parovi. Uz proteste gay aktivista, zološki vrt se odlučio na uvoz četiri pingvinke iz Švedske, ne bi li pretvorili pingvine pedere u strejt pingvine. Zoološki vrt je kasnije priznao da je pokus neslavno propao jer pederi nisu pokazali nikakvo zanimanje za ljepotice iz Švedske, te su ostali vjerni svojim muškim partnerima. I ne samo to, nego ni ženke pridošlice nisu bile zainteresirane za njih, osim kada je trebalo nekoga otračati ili upitati za savjet oko uređenja gnijezda. Direktorica zoološkog Heike Kueck je nemoćno izjavila: Čini se da je veza između njih ipak prejaka. Bez brige, seksi Šveđanke nisu ostale kratkih rukava, naposlijetku su uvezli dodatne mačo pingvine kako bi i one našle zadovoljštinu.

To nije jedini takav pingvinski slučaj. Slučajevi gay pingvina zabilježeni su diljem svijeta. Poznat je i par muških pingvina, po imenu Wendell i Cass, u njujorškom Aquariumu koji su vjerni jedan drugom već osam godina. Wendall je slabiji i ostali ga pingvini znaju maltretirati (ne zbog njegove homoseksualnosti, nego zbog toga što je slabiji, što je čest slučaj među pingvinima) a Cass je jak i pravo muško koji odlučno brani svoj teritorij i svog slabijeg ljubavnika.

Zanimljivo je kako su timaritelji otkrili pravu istinu o njima. Kako se kod pingvina ne može okom razaznati tko je mužjak, a tko ženka, timariteljima je postalo čudno da taj par nakon što su godinama bili zajedno i nakon što su se, na očigled svih, mnogo puta parili, nije imao potomaka. Veliki i snažni Cass je uvijek imao aktivnu ulogu prilikom seksa s manjim i slabijim Wendellom. Prilikom parenja, ženka (ili u ovom slučaju pasivni partner) leži na trbuhu, a mužjak (ili u ovom slučaju aktivni partner) se popne na nju. Počeli su polako sumnjati, a kap koja je prelila čašu bilo je kada su uhvatili femi Wendella kako "zguza" praši mačo Cassa. Nakon toga su im izvadili krv i poslali je na ispitivanje. Rezultati su potvrdili njihove sumnje – Wendall i Cass su mužjaci.

Wendall i Cass su danas jedan od omiljenih parova timaritelja u Aquariumu. Puno vremena provode zajedno, kako u gnijezdu, tako i izvan njega, što baš i nije slučaj kod ostalih parova. Čini se da je ostalim parovima ponekad preko glave zanovijetanja kod kuće, pa jedva dočekaju da na trenutak pobjegnu od svojih zakonitih partnera.

Wendall i Cass imaju i jedno od najljepših gnijezda s najljepšom lokacijom i pogledom. Mnogi pingvini su im ga pokušali preoteti, ali tu su na scenu stupili Cassovi mišići koji su sve takve pokušaje uspješno osujetili. Wendall se, s druge strane, boji i vlastite sjene, prema riječima timaritelja. Timaritelji također tvrde da su potpuno neosnovane glasine o tome da njih dvojica imaju najljepše gnijezdo zbog toga što su gay.

Poznat je i slučaj pingvina Roya i Siloa iz Central Park njujorškog zoološkog vrta, po kojima je napravljena i dječja slikovnica. Njih dvojica su do nedavno bili nerazdvojni ljubavnici čija je veza trajala šest godina sve dok pokvarenjak i prevarant Silo nije ostavio Roya zbog obične namiguše koja se doselila iz zoološkog vrta u San Diegu. Istina, netom prije toga Roy i Silo su bili izbačeni iz svog gnijezda od strane drugog agresivnog para, što je uzdrmalo njihov odnos, te su se polako i prije dolaska ljepotice iz Kalifornije počeli udaljavati jedan od drugog. Ali ipak, izgleda da je Silo po svemu sudeći bio dvocjevka.

Nakon što ga je Silo napustio, Ray je većinu vremena provodio uz rub bazena buljeći u zid. Vjerojatno je pokušavao izbjeći kontakt očima s bivšim ljubavnikom. Roy je danas samac. Druži se i s dečkima i s curama pingvinima, ali nije zainteresiran za novu ljubavnu vezu. Pretpostavljam da je slikovnica nastala prije tužnog prekida.

Zanimljivo je da su timaritelji Royu i Silou, još dok su bili nerazdvojni i zaljubljeni preko ušiju, dali jaje od jednog drugog hetero pingvinskog para koji ih je imao viška. Roy i Silo su bili presretni i strašno uzbuđeni (po riječima timaritelja), sjedili su pobožno na jajetu i uspješno i s puno ljubavi odhranili malu pingvinku Tango. Da usvajanje djece od strane homoseksualnih parova i nije najbolja ideja, pokazuje i primjer Tango koja je postala lezbijka i sada uživa u istospolnoj vezi sa svojom partnericom. Možda je Čikešica ipak u pravu?

Inače, u Central Park zoološkom vrtu među ukupno 57 pingvina postoje četiri homoseksualna para. To je oko 5,5%, i to bez onih u ormaru koji povremeno vole šmugnuti na drugu stranu.
Svi ti gay pingvinski parovi međusobno pokazuju sve među pingvinima uobičajene znakove zaljubljenosti, a i međusobno vode ljubav (da, pravi seks), istovremeno ignorirajući sve ljepuškaste pingvinke. Ali u redu, treba biti objektivan i reći da je na njih sigurno utjecala iskvarena zapadnjačka kultura, posebice američka (ipak su oni njujorčani), koja eto i nama sada nastoji nametnuti pravila neprirodna hrvatskom biću. Mrzim Alpe, mrzim Jadran, mrzim EU!

To su samo nekoliko primjera među pingvinima u zatočeništvu, ali da ne bude zabune, homo pingvini postoje i među slobodnjacima. Zapravo, homoseksualnost i biseksualnost među životinjama općenito je puno raširenija nego što ljudi znaju. Registrirana je kod preko 1500 različitih vrsta, a za njih 500 je i dobro istražena i dokumentairana.
Ne postoji vrsta životinja kod koje nije utvrđeno postojanje homoseksualnog ponašanja, s iznimkom onih vrsta koje se ionako međusobno ne pare, kao što su morski ježevi ili apis vrste pčela. Štoviše, dio životnjskog kraljevstva su hermafroditi, istinski biseksualci. Za njih, homoskesualnost nije uopće pitanje.
http://www.news-medical.net
Dakle nisu samo pingvini perverzni, ima perverznjaka i među žirafama, lavovima, majmunima, bubama, vinskim mušicama, slonovima, ovcama, delfinima, pticama, vukovima, you name it. Neki nojevi se pare isključivo s istim spolom, a neki parovi muških flamingosa, osim što međusobno protuprirodno bludniče, još i zajednički grade gnijezda, pa čak i odgajaju usvojene male piliće flamingosiće. Gdje taj svijet ide…

Zanimljivo je i da se postotak homoseksualnih jedinki kod većine životinjskih vrsta kreće između 5 i 10%. Kažu da je i postotak homoseksualaca među ljudima također u tim okvirima. Je li to zaista samo slučajnost ili?

I nisu samo u pitanju mužjaci i muška homoseksualnost, dapače, i među ženskim dijelom životinjske populacije ona je prilično raširena. Istraživanja su pokazala da je 10-15% ženki galeba na zapadu SAD-a isključivo homoseksualno. Opet se vjerojatno radi o utjecaju američke pop-kulture, Ellen Degeneres (degenerik – i samo prezime govori tko je i što je). Blizina Hollywooda je ipak pre jaka.

Da se pošast američke kulture širi i na daleki istok pokazuje i slučaj kada je ekipa National Geographica snimila u Japanu parove ženki makaki majmuna čije aktivnosti spadaju u XXX kategoriju. Jedno od objašnjenja je da dominantna ženka na taj način nastoji kontrolirati one manje dominantne ne bi li tako preuzela pravo prvenstva pri izboru muškog partnera. Možda je to i točno, ali svakako nije dokazano. Sve dok netko ne dešifrira makaki majmunski jezik i dok to ne čujem iz usta makaki lezbi, ovo objašnjenje ću i prihvatiti samo kao «možda». S druge strane, možda to čine jer im jednostavno pričinjava zadovoljstvo. Možda seks ipak nije tako strašan i ne treba ga upražnjavati isključivo u reproduktivne svrhe kako bi nas neki htjeli uveriti?

Zanimljivo je i ponašanje bonobo čimpanzi, inače među najbližim ljudskim srodnicima s kojima dijelimo 98% našeg DNK-a. Istraživanja pokazuju da je 75% svih seksualnih odnosa među bonobancima nereproduktivne prirode i da su gotovo svi bonobanci i bonobanke biseksualci. Znanstvenici čak vjeruju kako oni koriste seks u cilju rješavanja međusobnih sukoba. Vodite ljubav – a ne rat, vjerojatno bi rekli bobobanci, samo kada bismo ih mogli razumijeti. Sve to pokazuje da seksualnost za životinje nije samo instinkt, nije gotovo pa mehanička radnja sa svrhom razmnožavanja, kako nas neki pokušavaju uvjeriti.

Neke vrste, poput dupina, često prolaze svoju homoseksualnu fazu u adolescentskoj dobi, baš kako to piše i za ljude u Doktoru u kući i u Općoj enciklopediji. Kod dobrih dupina, koji žive i u našem moru, homoseksualnost je relativno česta, kako na slobodi, tako i u zatočeništvu. Žive u parovima, vjerni su jedan drugom, a ako jedan ugine, drugi za partnera ponovno traži mužjaka.

Takva ponašanja među životinjama ugledala su svjetlo dana i dokumetirana su tek nedavno, a zoologe se optužuje da su pokušavali prešutjeti određene stvari iz straha ne bi li ušli u političke debate, jer ako je homoseksualnost među životinjama prirodna, znači li to da je možda prirodna, strave li i užasa, i kod ljudi? Bilo da je ili nije na mjestu usporedba životinja i ljudi, ipak se tome teško oduprijeti. Činjenica da homoseksualnost postoji u prirodnom svijetu životnija, možda govori i nama u prilog da nismo baš toliko protuprirodni?

Znate li da je činjenica o postojanju homoseksualnosti među životinjama prihvaćena kao jedan u nizu dokaza u prilog legalizaciji istospolnog seksualnog čina u Teksasu, gdje je to do nedavno bilo zakonom zabranjenom? Ne znam je li uzet i primjer bizona, nekada među najbrojnijim stanovnicima Teksasa, kod kojih je uočena praksa potpune analne penetracije među nekim mužjacima. Kako god bilo, nastranost životinja pripomogla je dekriminalizaciji homo seksa u Teksasu. To i film Brokeback Mountain, koji je očiti dokaz da nas ima i među kaubojima.

Ipak, poštenja radi, treba reći da u životinjskom svijetu postoje mnoge stvari koje ljudi, bili oni gay ili strejt, ne mogu nikako odobravati i da se ne može uvijek povući paralela između životinjskog i ljudskog ponašanja. Na primjer, čedomorstvo među lavovima i mnogim drugim životinjama. Ali opet, s druge strane, i mnoge ljudske zajednice čine stvari koje su drugim ljudskim zajednicama neprihvatljive. Jeste li čuli da u Kini jedu pse? Ili da su u Hrvatskoj na paštetu stavili sliku Micky Mousa i da je to njima kao normalno i ništa strašno, a da se Amerikancima od toga povraća? No ti isti Amerikanci imaju Busha za predsjednika, zbog čega se povraća većini ostatka svijeta.

Pa što da onda radimo? Neki kažu da homoseksualnost kod ljudi, slično kao kod dupina, bonobo majmuna i drugih primata, može pomoći povezivanju među muškarcima, pogotovo kada oni ovise jedni o drugima, npr. među lovcima ili ratnicima. Tako su na primjer i spartanci u antičkoj Grčkoj ohrabrivali homoseksualnost među vojnicima jer su vjerovali da će im to pripomoći u povezivanju i da će se više «zalagati» i biti hrabriji u ratu ako trebaju obraniti svog ljubavnika.

Drugi opet kažu da je homoseksualnost možda samo prolazna faza u adolescentskoj dobi koja životinjama pomaže da kroz igru razviju mozak i mišiće. Neke jedinke, uslijed raznih čimbenika, mogu u toj fazi ostati cijeli život.

Neki treći tvrde da homoseksualnost može biti i evolucijski uvjetovana, dakle genetska, i da može imati na primjer ulogu kontrolu rasta populacije (moje senzacionalno otkriće iz ranijeg posta) ili ulogu očuvanja vrste jer nemogućnošću stvaranja vlastitog potomstva postaju «dadilje» i «njegovatelji» potomstva svojih rođaka, što je također raširena pojava u životinjskom svijetu.

A neki opet kažu da homoseksualnost jednostavno niti ne mora imati neku posebnu ulogu ili svrhu, nego može biti posljedica nečega petnaestog.

Ono što homoseksualnost među životinjama sigurno pokazuje je da seksualnost ne služi isključivo reprodukciji i da je seksualnost puno širi pojam od onoga što ljudi žele priznati. Može li seks biti čist i ako je samo izraz ljubavi između dva živa bića? Ili čak i ako je samo težnja za zadovoljavanjem strasti?
Seks sigurno ne služi samo za pravljenje beba, što vjerujem da dobro zna i ovaj treći jelen u nizu. A to bi i mi ljudi itekako dobro trebali znati, samo mnogi to ne žele priznati, barem ne javno. Na kraju krajeva, i mi smo životinje.

I ne smatram da smo mi išta uzvišeniji ili nadmoćniji u odnosu na ostale životnije na Zemlji. Tko zna, možda smo mi ljudi, po nekim univerzalnim, kozmičkim mjerilima, čak i na nižoj ljestvici od njih, možda smo mi zadnje smeće na ovoj Zemlji, možda je vrijednost našeg života ništavan u odnosu na život npr. jedne pčele ili komarca. Ili svinje ili krave. Što me, licemjerja li, ne spriječava jesti meso dobrih životinja. Mi živimo u vlastitom malom svijetu i u stanju smo promišljati i prosuđivati isključivo unutar ograničenja koje nam zadaje vlastiti mozak. Trebali bi se ponekad zapitati, je li to zaista ono što je jedino ispravno? Je li naš pogled na svijet jedini pravi? Siguran sam da nije. Ali sada se polako udaljavam od teme. Ovo će biti tema za neki drugi post.

Jedno je sigurno, homoseksualnost, kako kod ljudi, tako i kod životinja, niti izbliza nije dovoljno istražena i pred nama je dug put da ju zaista shvatimo. U takva istraživanja jednostavno se ne ulaže dovoljno truda, iz razloga što je to politički osjetljivo pitanje i što bi odgovor mogao mnoge zabrinuti, uključujući i nas homoseksualce.

Kako je jedan znanstvenik rekao: Sve opcije su još otvorene.

I na kraju, evo već spomenutog klipa s National Geographica. Traje pet minuta i otvara neke već standardne, ali i značajne teme.



Jedino me sada strah neće li se Zemlja srušiti na Sunce ili možda odlutati negdje daleko i smrznuti se.

Klikni za ostatak posta...

Nije laku noć...

06 prosinca 2007

... dok debela pjevačica ne zapjeva. U ovom slučaju ne radi se o debeloj pjevačici, nego o Davidu Bowieu.

Primjetio sam kod Hrleta klipove o paraplegičarima skejterima. Ima jedan s trinaestogodišnjim klinjom, a u pozadini ide Space Oddity od Davida Bowiea. Taj klip koji bez puno riječi puno govori o pozitivnom stavu u životu (iako na gorko-slatki način čemu doprinosi i sama pjesma), podsjetio me na dvije pjesme - jedne od meni najdražih svih vremena i potako me da prije spavanja objavim još jedan post (nije da pokušavam samo ispuniti moju kvotu).

Pjesme koje slijede možda i pomalo govore o bitter-sweet melankoličnom stanju u kojem se trenutno nalazim, pa eto još jedan razlog za njihovo objavljivanje. Iako postoje razne interpretacije njihovih značenja, među njima i one o očitom kontekstu droge (s čime ja btw. nemam nikakvih dodirnih točaka), ne bih sada ulazio u to. Ako vas zanima, imate Google. U ovom postu zanimljiva mi je njihova melankolična atmosfera.

Ipak bih izdvojio mali dio iz jedne od njih:

I've never done good things
I've never done bad things
I never did anything out of the blue
A sada, čista umjetnost.

David Bowie: Space Oddity (Major Tom), 1969. (možete li vjerovati da je prošlo skoro 40 godina od objavljivanja ove pjesme).



David Bowie: Ashes to Ashes, 1980., svojevrsni nastavak Space Oddityja.


Link na video.

A sada stvarno laku noć.

Klikni za ostatak posta...

Let's party (šatro) i večernji košmari

Prorijedio sam malo postove. Nije toliko u pitanju nedostatak inspiracije ili volje, možda malo i je, ali više se radi o tome da jednostavno nemam vremena. Konstantno sam iscrpljen i preopterećen poslom. Evo danas dođem s posla oko 18h (nije tako niti pre kasno), kućni ljubimac čeka s gotovom večerom, jedemo, sjedam pred televizor i zaspim već prije dnevnika. Probudio sam se nešto prije 22h, televizor ugašen, mrak u sobi, ljubimac spava u drugoj sobi… I nije samo to u pitanju, probudio sam se uslijed noćne more, zapravo obzirom na doba dana, bio je to večernji košmar.

Sanjao sam neku važnu stvar koja me čeka na poslu, a nisam se dovoljno pripremio i zaboravio jednu malu ali ipak vrlo bitnu sitnicu, neophodnu da sve prođe u najboljem redu. Činilo mi se da je san trajao satima, iako svi znamo da snovi obično traju svega nekoliko sekundi, i mučio sam se, i mučio, strka, panika, traži rješenje, zbrka, oko mene hrpa ljudi, neću stići, panika, što će ljudi reći, iznevjeriti ću njihovo povjerenje, tješim se da neće biti tako strašno, ne pomaže, već je pet do dvanaest, zapravo već je dvanaest i jedna minuta… I onda olakšanje u vidu buđenja. To je bio samo san. Ostao sam tako ležati, lagano uznojen, još nekoliko minuta.

Mislim da to dovoljno govori o mojem trenutnom psiho-fizičkom stanju. Možda čak govori i nešto više od toga, o tome kakav sam općenito, o tome koliko mi je bitno mišljenje drugih (iako sebe uvjeravam da to nije tako), o tome koliko nastojim impresionirati ljude oko sebe (iako sebe uvjeravam da nisam takav), o tome koliko mi je važna pohvala (za to znam da je istina, iako se strašno sramim kada me se pohvali i zapravo ne znam primati komplimente – možda ste to primjetili i na ovom blogu)… Ma ne znam, možda bi neki psiholog imao nešto više za reći. Možda čak i psihijatar? Dobro, neću baš toliko daleko ići.

I nakon što je prošao večernji košmar, dođem pred komp, pregledam što rade ostali blogeri i evo već je ponoć debelo prošla. I kako da ja sada nešto napišem na mojem blogu? I onda odem spavati u «pravi» krevet i počnu mi dolaziti ideje za teme na blogu i lijen sam ustati i barem napisati neki kratak podsjetnik, natuknicu, kako sutra ne bih zaboravio o čemu sam htio pisati. I tako mi se počnu nizati misli, već u glavi sklapam post, slažem rečenice, i onda mi sine da previše razmišljam i da me to spriječava zaspati, a sutra se moram rano ustati, pa pribjegnem mojem sanjarenju kako bih mirno i spokojno zaspao.

Zvuči konfuzno, možda to i odražava situaciju u kojoj se trenutno nalazim, mada se ne osjećam konfuzno. Osjećam se jedino malo preopterećenim. Zapravo se niti ne bunim, iako možda tako zvuči. Da, konfuzno je prava riječ.

Možda me je zapravo ovaj blog i počeo na neki način opterećivati. Počeo sam ga doživljavati kao još jednu obvezu. U stvari serem, zapravo nemam puno obveza, ali problem je što se osjećam kao da ih imam (ljenčina?). Joj, prošlo je nekoliko dana i još ništa nisam napisao. Kao da imam neki rok ili kao da se od mene nešto očekuje. A zapravo bi se trebalo raditi o zabavi i ispušnom ventilu.

Upravo sam htio napisati da mi se bliži i prva godišnjica bloga. I onda odem provjeriti i skužim da je godišnjica već prošla u studenom. Evo, sada moram i naslov ovog posta promijeniti. A baš sam htio organizirati veliki tulum s hrpom hrane i pića, glazbom za mlade i po kojom Donnom Summer i, naravno, s puno zgodnih polugolih mišićavih frajera i blještavih disco kugli. I htio sam i vas sve pozvati. A jebiga, prošla baba s kolačima. Drugi put. Recimo za petogodišnjicu. Nadam se da ćemo do tada svi biti zdravi i veseli.



Laku noć.

Klikni za ostatak posta...

Zeitgeist

01 prosinca 2007

Zahvaljujući kolicharu upravo sam odgledao dokumentarni film Zeitgeist. I nije mi žao što sam potrošio dva sata na njega, umjesto da sam crnčio za novce ili da sam usisisivao, brisao prašinu, prao kupaonicu, slagao suhi veš, stavio novi na pranje… Na žalost, to me sve još čeka, ali opet kažem nije mi žao, pa čak i ako dobijem jezikovu juhu od kućnog ljubimca kada se vrati i nađe svinjac od stana.

Preporučam film svima jer svakako daje materijala za razmišljanje. Meni je posebno bio zanimljiv prvi dio filma, jer o tome nisam imao pojma. Drugi i treći dio su mi također izuzetno zanimljivi, ali o tome smo pretpostavljam svi već negdje nešto malo načuli.

Još nikada nisam odgledao online streaming nekog filma od početka do kraja. I ovaj sam planirao pogledati prvih nekoliko minuta, ali me toliko zaokupio da se nisam mogao ustati sa stolca i odgledao sam ga skroz do kraja.

Film je (navodno) neprofitan i cilj mu je inspirirati ljude da počnu kritičnije gledati svijet oko sebe i ukazati da stvari nisu uvijek onakve kakvim se čine. I zaista, svakako pogledajte ovaj film i upitajte se u kakvom to svijetu živimo?

Link na streaming, a možete si ga i downloadati u cijelosti pa u miru pogledati. Kolichar je pronašao i link gdje si možete skinuti hrvatske titlove.

Klikni za ostatak posta...

Ljenčina u Titan kući

26 studenoga 2007

Ponovno sam u takvoj strci i frci na poslu da je to strašno. Posao sam počeo i doma donositi. Gotovo cijeli vikend sam potrošio za obavljanje raznoraznih stvari koje su trebale biti gotove jučer.

Zar je zaista smisao života rad? Tko je to uopće izmislio? Zašto moramo toliko raditi? Da bi se tamo netko bogatio, a mi mogli samo preživjeti. Cijeli život nam se svodi u očekivanju vikenda. Zar ne bi trebalo biti obratno, uživati u većini vremena, a manji dio potrošiti na rad? Ali možda je to samo moj problem. Možda sam ja među rijetkima koji radije digne sve četiri u zrak (ponekad i samo dvije, ovisi o situaciji), nego da pronalazi smisao života u radu. Rad oslobađa. Mo'š mislit, pogotovo kada se sjetiš čija je to krilatica bila.

No da ipak nisam samo ja ljenčina govori mi i to što ćete svaki petak na kraju radnog vremena od kolega čuti pozdrav «Ugodan vikend». Još nisam doživio da me netko u ponedjeljak pozdravi «Dobro jutro i ugodan radni tjedan!». Pa čak niti šef.

I znate što još. Razmišljam de se riješim šefa za svagda. Ne, ne u tom smislu. Šef mi nije loš, dobro se kužimo i želim mu sve dobro, ali dosta mi je toga da nisam vlastiti gazda. Zapravo kada pomislim na to, nije li to sve skupa malo ponižavajuće. Mi smo kao neka slobodna ljudska bića, a skoro svi imamo nekoga tko nam zapovijeda. Slobodni my ass. Razmišljam da probam nešto sam, ali postoje dvije stvari koje me plaše. Prvo je da bih mogao cijelu stvar požaliti ako se dogodi da budem morao staviti gaće na štap, a drugo je da se bojim da bih tada morao još i više raditi. Kako kod okreneš ne valja.

I ja bih se najradije odselio u tu kuću gdje žive Titan Media muškarci. U stvari sam to pitanje ja postavio, ako ste uopće i sumnjali. Tamo me ne bi ništa smetalo, radio bih sve što treba, samo da Titanovci šeću preda mnom. Evo recimo smatram da bih bio idealan za držati onu okruglu stvar pri snimanju koja usmjerava svjetlo. Ali dok se netko ne smiluje napisati njihovu adresu, ne preostaje mi ništa drugo nego gledati ovoga što je sve 4 raširio na kauču pred televizorom (bukvalno, trebali biste vidjeti ovo što ja sada vidim), komentira reklame (jako mu je smiješna ona s Kinezom za Dorinu), podriguje, izbacio trbušinu, nije se od petka obrijao, nadam se da se barem otuširao, pogotovo nakon onoga što smo radili noćas negdje oko 3 ili 4 sata. Zašto si nisam mogao pronaći nekog finijeg kućnog ljubimca, nekoga tko uvijek fino miriši, nekoga tko ne prdi i podriguje, nekoga tko se ne linja?

I tako, već je jedan sat. Moram se ustati u 6.30h. Znači ostaje mi samo 5 i pol sati spavanja. Ništa od 8 sati bjuti slipa. Kao da bi mi to išta i pomoglo.

U svom tom prekovremenom i neplaćenom radu, čak sam i Ples sa zvijezdama propustio, a i večerašnje izborne TV specijale sam pratio samo krajičkom oka i to samo kada se moj kućni ljubimac smilovao prebaciti na HTV1. Pa ništa, ako smo mogli čekati 10 godina, moći ćemo još 4 prije nego li se vjenčamo. Ako se prije toga ne odselim u Titan kuću.

Ugodan vam radni tjedan želim.

Klikni za ostatak posta...

Dečki u svlačionici

20 studenoga 2007

Ne znam kako vama, ali meni se čini da je ovo najbolja pjesma - ikada! Morati ću malo češće baciti oko na onaj francuski MCM. Upalite zvučnike (OK, to baš i nije nužno), otvorite oči i uživajte. E da, pjevačica se zove Clarika, a pjesma je Les Garcons Dans Les Vestiaires ili Dečki u svlačionici. Ali prijevod možda i nije potreban. Pokretne slike govore više od tisuću riječi (ili nota).

Tekst vam je otprilike:

Ah, dečki u svlačionici
ah, dečki u svlačionici
ah... ah... ah...
Kao da sam ga ja napisao!

Klikni za ostatak posta...

Nenad Veličković – Sahib (Impresije iz depresije)

18 studenoga 2007

Sjajno. Ako bih morao naći jednu riječ za opisati ovaj roman onda bi to bilo upravo to – sjajno.

Sahib je roman koji se sastoji od šezdeset e-mailova koje jedan Englez, dužnosnik međunarodne zajednice (birokracije) na šestomjesečnom radu u post-ratnom Sarajevu, šalje svom ljubavniku Georgeu u Englesku. U njima se opisuje, ismijava i možda ogoljuje do srži balkanski mentalitet stanovništva na ovim prostorima na kojima se više cijeni snalažljivost nego znanje i poštenje, ali isto tako ismijava i razotkriva kolonijalnu ulogu koju međunardona zajednica ima na ovim prostorima i njihovo s visoka komentiranje naše zasotalosti i zatucanosti. Prvo prodaju oružje s kojim se pokoljemo, zatim dođu pomoći u obnovi prodajući vlastitu zastarijelu tehnologiju i još pri tome iskorištavajući sirovine, energiju ili prostor za vojne baze.

Roman je u isto vrijeme beskrajno duhovit i pomalo tragičan. Ne sjećam se kada sam se zajednji puta toliko smijao čitajući neku knjigu. Valjda je u pitanju taj famozni bosanski humor. Počeo sam čak i zapisivati stranice na koje sam se htio ovdje osvrnuti, ali ubrzo sam odustao. Gotovo iz svakog odlomka pršti kakva dobra šala, rečenica, stilska bravura.

Nenad se jednakom satirom i oštricom, bez svrstavanja na ičiju stranu, postavlja naspram obje strane - “primitivna” balkanska i “uglađena” zapadnjačka. I jedna i druga su prljave, samo što se možda radi o drugačijoj vrsti prljavštine.

Roman je poprilično kratak i pročitao sam ga u jednom dahu, za jedno popodne. To je jedna od onih knjiga koju jednostavno ne možete ispustiti iz ruku.

Radnja počinje kada glavni lik Sahib po prvi puta ugazi u balkansko blato i upoznaje svog vozača – Sakiba. To je igra riječima jer sahib znači i gospodar, a Sakib je muško bosansko ime.
Sakib je po zanimanju profesor, ali više mu se isplati voziti strane dužnosnike. Njih dvojica razvijaju prijateljski odnos, a Sahib se u njega pomalo i zaljubljuje, mada to ne želi priznati niti sebi, a kamoli svom ljubavniku Georgeu koji ipak ima određene sumnje jer ga Sahib spominje u svakom e-mailu. Mi možemo čitati samo Sahibove e-mailove, ali ne i Georgeove odgovore, no iz njih možemo naslutiti i što George odgovara. Pa je tako jednom, nakon što je pisao Georgeu o svojim satima učenja bosanskog jezika kod Sakibove supruge, Sahib napisao:

Dragi Frojde,
Preskočiću Tvoje otkriće da sam na časove kod Sakibove žene išao zbog Sakiba a ne zbog jezika.
Ili nakon što mu je Sakib pomogao pobijediti virozu:
Dobro jutro, nepoznati gospodine,
Jeste li vi onaj duhoviti i osjećajni muškarac u koga sam bio zaljubljen? Onaj sjajni mladić koji mi nikada ne bi postavio pitanje: “Kako ti je Tvoj sakib pomogao da se preznojiš?”
(Nije mi promaklo da Sakibovo ime pišeše malim slovom. Mladić kog još nosim u srcu izvrsno je poznavao pravopis.)
I inače se iz e-mailova može iščitati Sahibova nježna gay priroda i romantičan odnos prema svom partneru, ali i ono tako tipično gay bockanje i podbadanje. Evo nekoliko bisera kako Sahib oslovljava svog ljubavnika George-a:
Dragi ljutko, Tinki Vinki, Najdraži Tinkiću, Mili i uvijek odmjereni, Pusi, Najdraži, Durko, Najnajnajdraži, Dragi Makarončiću, Vini Pujiću, Pufko, Čili Peperu...

A što kažete na ovo:
Dragi Džordž,
I ja volim da se budim ujutru kraj Tebe.
Samo sedam dana je prošlo od kada smo se rastali, a već Te želim, Budim se prije zore, onda zamotam budilnik u ćupavo ćebe, položim glavu na njega, i zamišljam da spavam na Tvojim grudima. Sanjam naše zagrljaje, sanjam kako smo se igrali podmornica u kadi, smiješim se u snu kad vidim kako Tvoj periskop izranja sa kapljicom pjene...
No ljubavni izljevi prema svom dragom Georgeu čine samo manji dio knjige. Ništa manje bolji i duhovitiji nisu niti opisi kako Sahib doživljava stanovništvo u Bosni, lokalni mentalitet i običaje, Sarajevo, ali i strane dužnosnike i njihovu ulogu pretvaranja humanitarne misije u unosan posao, za njih naravno. Zaista sam se često naglas smijao čitajući ovu knjigu. Evo kako izgledao Sahibov prvi doživljaj Sarajeva:
Glavna gradska avenija je u jako lošem stanju. Kolovoz je pun rupa i izbočina, između kojih su zakrpe od asfalta. Mnogo je i zakrpljenih zgrada sa obje strane puta. Ima ih nekoliko i obnovljenih. Nažalost, sasvim devastirane pokrivene su bilbordima, što je šteta, jer nakon svih onih ratnih snimaka čovjek ipak očekuje malo više atraktivnih ruševina. Osjećam se prevaren, kao kad naprimjer platiš ulaznicu za neki sexi film, a onda unutra otkriješ da su slobodne scene isječene. Ovako, dobio sam utisak da bi grad i bez rata izgledao jednako zapušteno i propalo.
Sa hotelskoh prozora imam pogled na brda oko grada, kao na razglednici koju nam je Vilbi poslao odavde prije dvije godine. Slika se promijenila. Ili ima manje jablanova ili više minareta.
Da ne bih sada tu previše citirao i kopirao iz knjige, na Veličkovićevom siteu možete pronaći nekoliko odlomaka iz knjige, pa sami prosudite isplati li se pročitati i cijelu knjigu.

Nenad Veličković rođen je 1962.g. u Sarajevu gdje i danas živi i radi. Spada u najproduktivnije i najpopularnije bosanske pisce mlađe generacije. Objavio je niz romana od kojih su neki objavljeni i izvan ovih prostora. Pisao je za radio, televiziju i kazalište, objavljivao teorijske radove i književne kritike, uređivao magazin Fan, predaje na Filozofskom fakultetu...

Sahib je objavljen 2002. g. u biblioteci Feral Tribunea, a prije toga su objavljivana kao neka vrsta kolumne u tjedniku Slobodna Bosna.

I za kraj, moja apsolutna preporuka za čitanje ove knjige. Ne pamtim kada me je neka knjiga toliko oduševila i oraspoložila (unatoč njenom završetku). Svakako se veselim čitanju i nekog od Veličkovićevih ostalih djela.

I znate što još. Ova knjiga je ponovno u meni razbuktila želju da nakon jako puno vremena ponovno posjetim fenomenalan grad imenom Sarajevo.

Klikni za ostatak posta...

Izbori

17 studenoga 2007

Do izbora je ostalo još tjedan dana. Hoćete li glasovati? Mislim da biste svakako trebali jer zaista vjerujem da time odlučujete o vlastitoj sudbini. Možete se pretvarati da ste strašno kul, nezainteresirani za politiku, možda čak i iznad običnih smrtnika koji se time zamaraju, reći da su svi političari jednaki, ali onda budite spremni i šutjeti kada ne budete mogli naći posao, kada ne budete dobili adekvatnu zdravstvenu zaštitu i kada budete morali slušati da je cijeli svemir heteroseksualan.

Možda jedan glas malo znači, ali najmanje što možete napraviti za svoje dobro je izaći na izbore.

I sam sam postao prilično nezainteresiran kada je politika u pitanju. Ne gledam više plitičke emisije, ne živciram se političkim glupostima, ali svejedno uredno izlazim na svake izbore. To je moje pravo i želim ga iskoristiti. Na kraju krajeva ti ljudi u Saboru nas zastupaju i odlučuju u naše ime o našoj sudbini. Htjeli mi to priznati ili ne, kako oni odluče – tako će nam i biti.

Volim ispunjavati kojekakve ankete, pa me je tako privukla i ona na Jutarnji.hr gdje možete utvrditi, ako već i sami niste dovoljno sigurni, koje ste političke orijentacije i kojoj od dvije najveće stranke ste bliži po svojim političkim uvjerenjima.

Ovo su vam moji rezultati i uspredba s nekim poznatim domaćim i stranim političarima (ja sam onaj u crvenom krugu “vi”):


Što se mene tiče, znao sam i prije da sam lijevo orijentiran. Siguran sam da je u najveći utjecaj na takav moj stav imala moja homoseksualnost. Ne tvrdim da su samo pederi lijevo i liberalno orijentirani, ali vjerujem da većina homoseksualaca jesu lijeve orijentacije.

I nije tu (samo) u pitanju koja politička opcija ima razumijevanja za položaj homoseksualaca u društvu, tu su u pitanju općenito prava pojedinca i humanost društva. Kako je mene priroda (ili nešto drugo) dobrano zajebala što me stvorila kao pedera u ovom homofobnom društvu, u isti mah mi je dala mogućnost lakšeg sagledavanja tuđe patnje ili nepravde. Dala mi je mogućnost sagledavanja stvari na način da ništa nije onakvo kakvim se na prvi pogled čini, da sve ima i drugu stranu medalje. Sit gladnom ne vjeruje, pa tako većina stanovništva ne razumije probleme homoseksualaca, hendikepiranih ili svih onih koji su na neki drugi način ugroženi ili obespravljeni, pa čak i manje sretni ili manje sposobni. Razlog tome je što se nikada nisu našli u takvoj situaciji i nemaju uopće potrebe razmišljati o tome. Najlakše je nekoga odmah osuditi, a niti ne pokušati ga shvatiti. Možda će se nekome učiniti blesavo, ali vjerujem da je meni moja homoseksualnost pomogla postati boljim ljudskim bićem. Možda ne boljim, ali sućutnijim i osjetljivijim svakako.

Mislim da veliki broj ljudi niti ne razumije što to znači biti desno ili lijevo. Obično se, recimo, crkva povezuje s desnom opcijom, ali čini mi se da je istinsko evanđelje puno bliže ljevici nego desnici. Problem je u tome što ljudi misle da poznaju ono u što vjeruju ili propovijedaju, a u stvari su u velikoj zabludi.

Najvažnije stvari za mene su pravedna i socijalno humana država, a zatim gospodarstvo. Čovjek kao pojedinac uvijek mora biti na prvom mjestu. Ne vjerujem u ono “upitaj se što ti možeš učiniti za državu, a ne što ona može učiniti za tebe”. Država kao takva nije sveta krava. Ona postoji zbog nas i svi koji su na državnom proračunu trebaju činiti dobro svima nama jer ih na kraju krajeva svi mi i plaćamo. Oni su naši namještenici i trebaju činiti ono što mi želimo. Na žalost kod nas još puno ljudi to ne shvaća. Kod nas je i dalje veći domoljub neki tamo u hrvatska-prsa-busajući-neandertalac koji vozi bemburu i koji samo gleda kako zajebati državu, nego neki papak koji radi od 9 do 5 za mizernu plaćicu i koji uredno plaća sve svoje račune na koje se naravno obračunava PDV koji puni državni proračun.


Popunio sam i onaj drugi test, kome sam bliži SDP-u ili HDZ-u. Mislim da ni tu nije bilo nekog većeg iznenađenja. Nemojte misliti da sam neki zagriženi SDP-ovac. Najviše me kod njih brine što nisam siguran koliko su sposobni usmjeriti državu u pravom gospodarskom smjeru, a to je u ovom trenutku po meni najvažnije pitanje za Hrvatsku. Ne tvrdim da je HDZ sposobniji od njih u tom pogledu, a što je najgore niti ne vidim bilo koga na našoj političkoj sceni koji mi ulijeva povjerenje. Bojim se da ću i ovaj puta birati po logici izbora manjeg zla.

Klikni za ostatak posta...

Queer Eye for the Straight Guy

16 studenoga 2007

Nastavljam niz mojih genijalnih postova. Baš sam odgledao Seks i grad. Kako ja volim tu seriju... Baš se uvijek dobro nasmijem. Zapravo mi je smiješak na ustima od početka do kraja svake epizode. Kada je danas Miranda ostavljala poruku Steveu na sekretarici, skoro sam pao od smjeha. A kada se pojavio novi Samanthin jebač i spustio ručnik, well, jedino što mogu reći je da se kod mene ništa nije spustilo.
Počele su reklame. Ljutito sam lupio šakom o kauč, na što me moj kućni ljubimac samo pogledao misleći da je to zbog reklama. Uslijedio je kratak razgovor:

Ja: Zašto ja ne mogu imati takvog dečka kao što je Samanthin?
Kućni ljubimac: Ja ti nisam dečko.
Ja: Pa i pitam, zašto ja ne mogu imati (sa strane) takvog dečka?
Na to se slatko nasmijasmo, bez brige, navikao je on na takve moje ispade.

Nego kada sam već kod televizije, zbog čega u zadnje vrijeme ima toliko reklama za boje za kosu? Valjda je svaka druga reklama za Švarckopf i ostale. Je li ovaj dio godine sezona za bojanje kose? To ide tako u valovima, jedan mjesec su u modi ulošci, drugi boje za kosu, treći gelovi za tuširanje i onda opet ispočetka.

A sada nešto saaasvim drugačije.

Vjerujem da ste većina vas čuli za neku TV emisiju Queer Eye for the Straight Guy. Često se spominjala po kojekakvim drugim TV serijama i filmovima. Mnogi su ju možda i gledali na stranim TV programima ili na Internetu. Ja nisam.

Pa eto, zahvaljujući novom programu Fox Life u kabelskoj mreži B-neta od ove nedjelje možemo ju i mi pratiti. Na stranu što se serija originalno počela emitirati 2003. godine i što se zauvijek prestala emitirati upravo prošli mjesec. Bolje ikad nego nikad. Inače, koliko vidim taj Fox Life će emitirati serije koje su odavno kod nas emitirane, ali dobro, nečega se možemo prisjetiti, a tu i tamo pogledati i nešto novo.


Queer Eye for the Straight Guy je reality show gdje petorica pedera pokušavaju preurediti (makeover) nekoga, obično strejt muškarca, na način da mu promijene garderobu, preurede stan, daju savjete o njezi tijela, lica, kose, noktiju, savjete o hrani, stilu (života) i općenito da od njega naprave pristojno (i mirišljavo) ljudsko biće odn., da budem malo i prost, metroseksualca. I sve to naravno začinjeno uobičajenim stereotipima o tome kako pederi imaju ukusa, kako su posebno stručni po pitanjima mode, uređenja interijera, stila, kulture i slično. Jesu li to stvarno stereotipi ili ne, ne bih sada o tome. Samo bih rekao gdje ima dima ima i vatre. Možda nisu stručni, ali bi to svakako htjeli biti. Kažem “oni” jer za sebe mislim da nisam nešto jak po tom pitanju. Nije da se pravim mačo muškarac, nego je stvarno tako...

Serija je bila vrlo gledana, dobila je i nagradu Emmy, a petorica fantastičnih (Fab Five) postali su superzvijezde i kulturološke ikone. Časopis Out proglasio je seriju ”najvećom uspješnom gay stvari” za 2003. godinu. Lokalizirane verzije su prikazivane po mnogim zemljama, ali bez većeg uspjeha. Ako mogu prikazivati hrvatsku Mijenjam ženu, možda će jednoga dana biti i “Queer Eye for the Straight Guy “. Konačno bi se ovi naši silni stilisti, kuhari, vrtlari itd. mogli naći na domaćem terenu.

Uglavnom, ne skrivam da me zanima kako taj reality izgleda, i zato nedjeljom u 19h na Fox Life (repriza subotom u 10h), vrijeme ću rezervirati za Queer Eye for the Straight Guy. Čak su i smislili neki prijevod tog naziva, ali ubijte me sada, ne mogu se sjetiti. Nešto strašno originalno. Nije "Pederski pogled kako bi hetero frajer trebao izgledati i ponašati se", ali to vam je, manje-više, doslovan prijevod.

Klikni za ostatak posta...

Imate posla s genijalcem...

11 studenoga 2007

... a da to niste niti znali. Upravo sam testirao moj blog na njegovu čitljivost i razumljivost odn. koja je razina obrazovanja potrebna da me se razumije i ljudi moji, što da vam kažem, pravi sam genijalac, a zajedno sa mnom i svi vi koji me redovito čitate i razumijete:


Dakle mislim da je ovo razlog za veselje svih nas, a ne samo mene. Od sada više nećete moći čitati moja lažno skromna razmišljanja o sebi kao o nekomu tko je jednostavan i gotovo pa intelektualno uskraćen. Konačno imam dokaz kojeg sam cijeli život tražio: ja sam hard-core intelektualac, dapače, pravi sam ganijalac! Moglo bi se reći, hodajući mozak.

Ako imate imalo hrabrosti, testirajte i vi vaš blog ovdje.

No kada se malo razmisli o cijeloj stvari, možda rezultat i nije tako laskav i možda ne bih trebao tako brzo otvoriti šampanjac. Osim toga niti ne volim šampanjac.

Ono što prvo upada u oči je sponzor kojeg vidite ispod moje markice s ocjenom: Cash Advance Loans. Nekako sam sumnjičav prema svima onima koji lako daju novce. Mogao sam i maknuti taj link iz koda, ali nisam, neka se vidi.

Osim toga, ta aplikacija, pod uvjetom da je imalo ozbiljna, a ne čista zafrkancija, zasigurno ne razumije hrvatski jezik. Gotovo sam siguran da ne razumije niti engleski. Jer da razumije hrvatski bojim se da rezultat ne bi bio tako laskav. Možda bi čak bio i ovakav kao na homerovoj rentgenskoj snimci.

Malo sam prosurfao i pronašao još nekoliko sličnih stranica sa sličnim aplikacijama, na primjer ova.

To mi već izgleda nešto malo ozbiljnije, a dolazi od nezavisne engleske stranice za promoviranje najboljih praksi (ili iskustava) za razvijanje internetskih stranica. Ova aplikacija služi se matematičkom metodom razvijenom u SAD-u još davne 1920. g. a kojom se nastojala odrediti pogodnost određenih knjiga i udžbenika za učenike i studente različitih dobi. Ova metoda uzima u obzir broj rečenica, broj riječi, broj riječi po rečenici, broj slogova po riječi i tko zna što sve ne i onda sve te podatke ubaci u kojekakve matematičke formule koje onda daju indeks čitljivosti i razumljivosti.

I po ovom testu ispada da pišem vrlo zahtjevnim stilom, a indeks čitljivosti mi je 16,63 što spada u razinu akademskih dokumenata. Za usporedbu, Wall Street Journal ima indeks 11, Time i Newsweek 10, a Biblija 6. Ljudi, moj ego je upravo probio egzosferu (vidite, opet jedna riječ za koju niste sigurni što točno znači što je samo još jedan dokaz o mojoj genijalnosti) i mislim da je upravo i napustio Sunčev sustav.

Navedeni indeks zapravo označava broj godina obrazovanja potreban da bi čitatelj razumio određeno štivo. Dakle dragi moji, možete i vi biti ponosni na sebe. Istina po jednom drugom indeksu čitljivost mi je 12 (godina obrazovanja), ali nećemo sada cjepidlačiti.

Po trećem indeksu lakoće čitanja, rezultat mi je 18,81 od mogućih 100, gdje je tekst to čitljiviji što mu je indeks bliži 100 (preporuča se indeks 60-70). Hmmm. Pišem li ja zaista nerazumljivo i komplicirano? Možda sam toliko neinteligentan i pišem toliko zbrčkano da je potreban pravi genijalac kako bi me razumio? Možda da se ipak orijentiram samo na objavljivanje slika i 18+ tekstova? Mislim da ću onu flašu šampanjca ipak ostaviti za neku drugu prigodu.

Govori li to sve skupa i nešto o mojoj pismenosti? Zapravo kada napregnem moje sive vijuge, sjećam se da sam u školi uvijek dobivao loše ocjene iz školskih sastava, što me je uvijek prilično pogodilo. Zapravo, obično je to bila mršava trojka, a kada bih dobio četvorku bio sam presretan. O petici sam mogao samo sanjati.

Ma ne želim se u ovom trenutku opterećivati tim sumnjama. Genijalac sam i sada imam za to i dokaz.

I da, svjestan sam da su ove metode napravljene za tekstove na engleskom, i da, svjestan sam da mi u hrvatskom jeziku baš i ne volimo samoglasnike, i da, svjestan sam da pišem dugačke rečenice u kojima se i sam ponekad izgubim (što je sve utjecalo na rezultate testa), i da, svjestan sam da su moji tekstovi manje-više prelijevanje iz šupljeg u prazno, i da, svjestan sam da matematičke formule ne mogu dobro procijeniti raspored i dizajn što znatno doprinosi čitljivosti, i da, svjestan sam da su to sve ipak samo matematičke formule i da konačan sud o tome je li neki tekst čitljiv, zanimljiv i ugodan za čitanje na koncu ipak donose ljudi.

Ali zanemariti ću sada sve to. Želim se bar jedan dan osjećati kao genijalac!

Klikni za ostatak posta...

Ajde da ti gatam na grah

10 studenoga 2007

U dve reči ti stalo. Ti njega oćeš, on tebe neće. Iza kuće ti trešnja, pred kućom ti put.


Pitam se nije li možda tako nešto bilo na pameti 30-godišnjem muškarcu kojeg su preksinoć primili u zagrebačku bolnicu Sestara milosrdnica iz čijeg su penisa liječnici izvadili dvanaest zrna sirovog graška. Operacija je trajala dva sata, a zrna graha su izvađena hvataljkama i endoskopskim priborom. Pacijent će na sreću ostati bez trajnih posljedica.


No to nije sve, danas se liječnici u istoj bolnici spremaju na vađenje žice, najvjerojatnije one punjača za mobitel, iz spolovila 24-godišnjeg Zagrepčanina. Naime, dotični je u želji da postigne što jaču erekciju ugurao žicu sve do mjehura. Uskoro su, međutim, počeli problemi tako postojane erekcije, poput nekontrolirana mokrenja, nesnosne boli i otjecanja.

Ako se i vama ovako nešto mota po glavi, znajte da liječnici upozoravaju da predmeti mogu teško oštetiti tkivo spolovila ili mjehura. Tijekom prakse najčešće su muškarcima, kažu vadili kemijske olovke, a ženama ziherice s koncem, ali i “flaksove”, pivske boce, toplomjere, šalice, dinje. Inače, žene imaju znatno bujniju maštu.

Da ne mislite da sam sve to izmislio, samo prenosim vijest iz Večernjeg.

Klikni za ostatak posta...

Muškarci iz mrtvačnice

08 studenoga 2007

To bi bio doslovan prijevod naziva novog kalendara za 2008. godinu: Men of Mortuaries. U prvi tren pomislite kako je to morao biti lagan posao za fotografa jer je za očekivati da su modeli poprilično mirni, doslovno i ukočeni, te ih nije bilo potrebno stalno opominjati da se ne miču ili da zauzmu neku pozu.

Ali nije sve kako se na prvi pogled čini. Radi se zapravo o vrlo živim i vrlo vrućim muškarcima koji rade u mrtvačnicama odn. o grobarima, koji su po uzoru na razne nabildane gole i polugole ragbijaše, nogometaše, vatrogasce, policajce i tko zna na koga sve ne, odlučili skinuti košulje i pokazati pločice na seksi kalendaru i sve to u humanitarne svrhe.



“Man of Mortuaries” je ideja kalifornijskog vlasnika pogrebnog poduzeća, Kena McKenzija, koji je odlučio objaviti kalendar s polugolim grobarima čiji prohod ide za borbu protiv raka dojke odn. kao direktna pomoć onim oboljelim ženama čije financijske mogućnosti nisu dovoljne za plaćanje skupih bolničkih računa i terapija. Kenova sestra se i sama borila protiv te zloćudne bolesti i uspjela ju je pobijediti. Svala čast Kenu, što samo još jednom potvrđuje da svi mi na neki način možemo nekome pomoći, samo kada si damo malo truda, kao i da se u svemu može pronaći doza humora, pa makar bio to i crni humor, a ako to može nekome pomoći i još k tome povećati svijest javnosti o nekom problemu, time još i bolje.



Kalendar je prvi puta objavljen 2007., a nakon velikog uspjeha, Ken je odlučio održati pravu audiciju za najseksipilnije grobare SAD-a koji će ukrasiti kalendar za 2008. godinu. I tako su među brojnim prijavama direktora pogrebnih poduzeća i grobara izabrali 12 najzgodnijih i najnapumpanijih primjeraka, te ih odlučili staviti na ovogodišnji kalendar. Uz McKkenzija koji je mister lipnja, evo i mistera za siječanj, ožujak, travanj i svibanj. Kako ostali izgledaju, posjetite njihov web site.


Na site-u na žalost nema puno preview materijala, ali to je u neku ruku i logično jer zapravo ne znamo što se događa jednom kada se lijes spusti dva metra pod zemlju.

Za sve one koji prate i vole seriju Dva metra pod zemljom, možda i nema ništa čudno ili oksimoronsko u pojmu “seksi grobar”, ali priznajte da ipak nikada niste pomislili kako bi se vrući frajeri mogli motati po mrtvačnicama. U redu, čuo sam da su neki nekoga pokupili na autobusnoj stanici, u špeceraju, na faksu, na radnom mjestu, ali da bi radno mjesto mogla biti i mrtvačnica?

Cijela ova stvar pokazuje da se dobri frajeri mogu svugdje pronaći i zato prestanite kukati kako ne znate gdje započeti potragu. Možda možete početi i od najbližeg groblja, jer vrućem frajeru sa zlatnim srcem može se oprostiti čak i morbidno zanimanje. Ma samo da ima neko zanimanje! I da izgleda kao ovaj grobar:

Klikni za ostatak posta...

Za 50+

06 studenoga 2007

Imam novu (staru) omiljenu emisiju na TV-u. Big Brothera je nakon žestoke borbe uspio s trona skinuti «Ples sa zvijezdama».

Znam da se možda prečesto šalim na račun mojih godina, već sam zbog toga i bio opomenut od strane nekih komentatora, ali opet ne mogu izdržati da ne napišem kako vjerojatno zbog mojih godina ne mogu naći niti jednu zamjerku «Plesu sa zvijezdama». Nisam propustio gotovo niti jednu emisiju prošle sezone, a čini mi se da će tako biti i ove.

Ponekad se zapitam ima li to često pozivanje na moje godine neko podsvjesno značenje. Ulazim li to u krizu srednjih godina? Muči li me to? I za mene vrijedi isto što i za mnoge druge u sličnoj situaciji, a to je da se ja zaista ne osjećam kao da imam toliko godina. Da je to istina može se primjetiti po mojim postovima, ali i komentarima što ih ostavljam kod ostalih kolega blogera. Pitam se ne bih li trebao biti ozbiljniji, ne bih li sebe konačno trebao doživljavati kao odgovornu odraslu osobu, ne govori li to sve skupa o mojoj nezrelosti? No brzo nastojim odagnati takve misli. Zbog čega bih se ja to trebao osjećati drugačije? Kome sam dužan opravdavati se? Uostalom, to se kosi s mojim uvjerenjem da treba živjeti onako kako ti najbolje odgovara, a toga ću se i dalje pridržavati. Dakle, idem dalje s mojom infantilnošću.

Možda Ples sa zvijezdama čak i niti nije emisija za 50+ jer koliko čujem manje-više svima se sviđa, barem ovim polustarkeljama s kojima se družim, a oni su ipak još dobrano ispod 50. Jedino se vjerojatno još samo hard-core kuleri ne usude priznati da im je zabavno to njihanje bokovima u ritmu nekih od najpopularnijih evergrina svih vremena.

I zaista uživam u toj emisiji. Meni je tu sve zabavno, glazba, ples, scena, natjecatelji, žiri, Barbara, pa čak mi je i onaj na-radiju-odličan-a-na-televiziji-iritantan lepi Dule postao simpatičan.

Svi su mi simpa, a ponajviše mladi Ištvan Varga. Kako takvi tipovi obično ne spadaju u moj tip muškaraca, ovo je valjda samo iznimka koja potvrđuje pravilo. Tako lijepo izbrijan, gladak, plav, vitak, sitan i vrckast, Ištvan mi izgleda kao da je iskočio iz kakvog BelAmi pornića. Ima nešto Ištvan u pogledu, nešto umiljato, seksi, romantično i perverzno. Jednostavno mi dođe da ga zagrlim i... dobro, ne moram baš uvijek biti prostački otvoren. A tek kada zanjiše bokovima u ritmu cha-cha-cha, ne mogu a da se ne zapitam što li je tek u stanju izvesti u krevetu. Kakav bi to vatromet ritmova bio. I da odmah preduhitrim one zlobnike koji će reći da bi mi bilo bolje gledati one koji su bliži mojim godinama (recimo Fodor), smijem valjda malo sanjariti?
Jedino mi je žao što su Ištvanu dodijelili Pišekicu za partnericu, pa će se kamermani više koncentrirati na njezinu stražnjicu.
Ima tamo i neki Damir Markovina. Ja prvi puta čuh i vidjeh tog čovjeka prošle subote. Onako, pri prvom pogledu izmamio mi je znakovito podizanje desne obrve odn. uspio bi mi izmamiti kada bih to znao napraviti. Morati ću se vježbati pred ogledalom. Svjestan sam da je na ovoj slici podignuta lijeva obrva, ali to je samo zato što na netu nisam mogao pronaći sliku s podignutom desnom obrvom. Sada se pitam, kada se već spremam na učenje, je li lakše naučiti podizati lijevu ili desnu obrvu? Ima li to veze s time jeste li dešnjak ili ljevak?
U međuvremenu malo sam se informirao i saznao da se radi o jednom od najzgodnijih Hrvata. Ne znam kako mi je uspio do sada promaknuti. Valjda zato što ne pratim sapunice (bar nešto) i što ne idem u HNK. I u pravu su, Damir je baš zgodnjikav, onako, dajte mu još koju godinicu i biti će sasvim po mojoj mjeri. A što glas čovjek ima. Siguran sam da se ni anđeli ne glasaju ljepše.
I tako, prva emisija je prošla u najboljem redu. Sada jedva čekam da se Luka Nižetić počne upucavati Ištvanu, da Pišekica priupita Lanu Jurčević (tko li samo nju gura na televiziju?) je li imala iskustva sa ženama, da se Gobac obnaži, da Iva Majoli ode u kut i zaplače kako ju nitko u studiju ne voli, da Nicolas usavrši hrvatski, da Danijela izjavi kako se njoj u kući, pardon, u studiju, ama baš svi sviđaju i nikome ne može naći negativnu osobinu... Ili sam možda pobrkao stvar s nekom drugom emisijom?


Klikni za ostatak posta...

Gay parada pedera

05 studenoga 2007

Već duže vremena mi se u glavi vrti jedna ideja, a to je da na blogu ponekad progovorim o nekim poznatim gay facama na koje sam i sam na neki način ponosan jer su pederi kao i ja (znam da je to glupo, ali ne mogu si pomoći) ili koji me na neki način intrigiraju, ljudi koji su uspjeli savladati vlastite strahove, izdići se iznad vlastite homoseksualnosti, ljudi zbog kojih se ne bih stidio nekome reći da sam i sam peder. Na neki način radi se o pederima koji mogu biti uzor, ako nikome drugome, onda barem meni.

Ne znam koliko to ima smisla, jer po tome opet ispada da izdvajam homoseksualce u posebnu ladicu kao da se radi o nekoj drugoj vrsti koja je došla s Marsa i da ih pokušavam getoizirati. Ali već sam i ranije napisao da zaista smatram da smo mi homoseksualci na neki način drugačiji od ostalih, nešto kao treći spol. Možda uistinu jesmo takvi, a možda smo odnosom društva prema nama na to prisiljeni.

Već vidim da će moj izbor dosta toga reći i o meni samom odn. o mojoj licemjernosti, jer već unaprijed znam da ću birati samo pedere koji ne spadaju u one stereotipove kakvima društvo obično zamišlja homoseksualce. Ali možda i neće, možda ću vremenom uspjeti sazreti i nadrasti samoga sebe.

Ne znam koji je zapravo razlog što me sve to skupa zainteresiralo. Što time želim postići? Želim li reći, evo vidite, nisu svi pederi tetkaste drolje? Želim li samom sebi popraviti vlastitu sliku u glavi jer eto, kao ima “normalnih” uspješnih pedera? Što god bio razlog, znam samo da bih i sam volio negdje tako nešto pročitati, a pišući na ovom blogu glavna “misao vodilja” mi je pisati o nečemu o čemu bih i sam rado čitao. Nadam se da će još kome ovdje to biti zanimljivo.

Jedino mi je unaprijed žao što će se ovdje naći uglavnom belosvetski pederi. Zaista mi trenutno ne pada na pamet nitko iz Hrvatske koga bih mogao ovdje uvrstiti. Ima zapravo samo jedna osoba. Kako kod nas i nema puno deklariranih homoseksualaca (mrzim ovu frazu, morati ću smisliti nešto bolje), možda i naslućujete o kome se radi. Zapravo nema puno niti onih stranih, a da sam ja za njih čuo. Jedan od onih koji su na mene ostavili najsnažniji utisak je i ovaj koji slijedi.

Dakle što god bio uzrok ovih mojih budućih pisanja, počinjem s frajerom koji kao da je ispao iz snova i fantazija mnogih homoseksualaca. Muškarac u uniformi. Policajac. K tome još i zgodan. Ime mu je Brian Paddick.

Klikni za ostatak posta...

Brian Leonard Paddick

Cijela ideja oko pederskih “uzora” mi je i pala na pamet kada sam negdje početkom godine prvi puta nešto pročitao o Brianu. Odmah sam otišao odguglati za više informacija o njemu, a kada sam mu i sliku vidio pomislio sam, e ovo je peder kakav mi se sviđa. Kako bi ovo trebao biti ozbiljan afirmativan post, suzdržati ću se od prljavih dvosmislenih komentara koji uključuju Briana i lisice za ruke. Zapravo, upravo sam skužio da se niti ovaj put nisam uspio suzdržati. Šalu na stranu, vjerojatno je potrebno puno hrabrosti priznati da ste peder radeći za neku tako mačističku instituciju (?) kao što je policija. Zbog toga mi je Brian prvi izbor za ovu temu. Dobro, pomaže i to što je zgodan...

Brian Paddick je do svog umirovljenja 2007. godine bio najviše rangirani deklarirani homoseksualac u britanskoj policiji, ali i u cijelom svijetu. U mirovinu je otišao s mjesta zamjenika pomoćnika načelnika londonske Metropolitan policije. To vam je nešto kao Policijska uprava zagrebačka. Zamjenik pomoćnika možda i ne zvuči kao osobita titula, ali kada se uzme u obzir da područje koje pokriva Met ima oko 14 milijuna stanovnika, njezin značaj poprilično naraste.

Rođen je u Londonu 1958. g., fakultet je završio u Oxfordu gdje je bio kapetan plivačke momčadi i zamjenik kapetana ragbi tima (mrnjao). Odmah nakon fakulteta zaposlio se u policiji, a cijelo vrijeme svoje karijere bio je buntovnik. Bio je poznat po svojim nekonvencijalnim metodama i željom da se približi građanima. To je posebno došlo do izražaja dok je bio načelnik londonskog okruga Lambeth, jedne od najsiromašnijih londonskih četvrti s visokom stopom zločina.

Javno se deklarirao 1988.g. nakon što se razveo od žene s kojom je bio u braku pet godina. Priznaje da mu je brak poslužio samo kao paravan i da žali zbog toga. Ona mu ništa nije zamjerila, kaže da je to bio odličan brak, te su i nakon rastave ostali u dobrim odnosima. Danas Brian živi u Londonu sa svojim partnerom.

Tijekom svoje karijere postao je heroj onih koji su smatrali da policija treba postati liberalnija. Ne treba ni spomenuti da ga tradicionalisti i homofobi nisu mogli smisliti. Bio je jedan od onih policajaca koji su značili nešto više od same uniforme: imao je integritet, nije bježao od emocija i bio je uzor britanskoj gay zajednici.

Sudjelovao je i na londonskim gay paradama, a 2003. u uniformi je na paradi predvodio kolonu od 80-tak policajaca članova Gay Police Association. Tom prilikom se i sam načelnik Met policije video porukom obratio gay zajednici i pozivom da se više njih uključi u policijske redove kako bi time pomogli u borbi protiv zločina iz mržnje. Što mislite kada će nešto tako učiniti načelnik PU zagrebačke?

Brian je opušten glede svoje seksualne orijentacije, pa je tako jednom izjavio: “Moj donedavni policijski službenik je unaprijeđen i otišao je u službu zaštite kraljevske obitelji. U oproštajnu čestitku napisao sam mu: Isti posao, druga kraljica”. (Same job, different Queen).

Naravno da je tijekom karijere imao mnogo neprijatelja koji su ga pokušavali uništiti. Tako je na primjer 2003. godine njegov bivši partner s kojim je bio u vezi pet godina dao intervju desničarskom tabloidu Mail on Sunday u kojem je tvrdio da mu je Brian dopuštao pušiti marihuanu u njihovom stanu, što je Briana koštalo smjenjivanja s njegove tadašnje pozicije načelnika okruga Lambeth. Nakon što je skandal dospio u novine, stanovnici Lambetha okupili su se na skupu potpore Brianu gdje su mu priredili urnebesne ovacije zahtijevajući od policije da ga se vrati na mjesto načelnika. Čak su otvorili i posebnu web stranicu u znak potpore Brianu. Kasnije su sve optužbe odbačene, a Brian je tužio tabloid zbog klevete i dobio znatnu odštetu.

Ne svojom voljom, nakon trideset godina u policiji ove godine je otišao u mirovinu. Nakon terorističkih napada na londonsku podzemnu željeznicu 2005. i greškom ubijenog nedužnog Brazilca za kojeg su policajci smatrali da je terorist, nesmotreno je izjavio nešto iz čega se moglo zaključiti kako je policija lagala u tom slučaju i sakrivala istinite podatke. Iako smatra da ništa loše nije učinio, te da to što je izgovorio bila istina, to ga je ipak koštalo karijere i bio je gotovo prisiljen povući se. Evo baš jučer ili prekjučer slušam na vijestima da je Met policija i službeno proglašena krivom za ubojstvo nesretnog Brazilca.

Nakon umirovljenja Brianove ambicije nisu splasnule. Razmišlja o kandidaturi za gradonačelnika Londona, za što je već dobio poziv od stranke Liberalnih demokrata da bude njihov službeni kandidat na izborima 2008. Službeno objavljivanje kandidature očekuje se ovaj mjesec.

Trenutno piše autobiografiju za koju je od izdavačke kuće dobio pozamašni predujam. Kaže da namjerava biti u potpunosti iskren i ništa ne sakrivati kako što se tiče privatnog života, tako i profesionalnog. To svi kažu prije nego knjiga izađe, vidjeti ćemo koliko je Brian bio iskren. No imajući u vidu njegovu moguću kandidaturu za gradonačelnika Londona, nekako sumnjam u njegovu iskrenost. Ali dobro, svejedno se veselim knjizi.

Britanska javnost je već na nogama i očekuje se kako će knjiga postati prava senzacija. Novinari ga opsjedaju ne bi li otkrio neki detalj iz knjige, ali Brian šuti kao zaliven jer ga i ugovor s izdavačem obvezuje na neodavanje bilo kakvih informacija. Knjiga “Line on Fire” treba izaći u travnju 2008., a možete se već pridbilježiti na Amazon.co.uk i tako uštediti £6.12 ili preko 60kn, taman da vam pokrije poštarinu, i više od toga. Ja već jesam i jedva čekam da knjiga izađe, a onda zasigurno očekujte i par riječi na ovom blogu, naravno pod uvjetom da blog bude još postojao.

Više o Brianu možete pročitati ovdje.

Klikni za ostatak posta...

Bu

31 listopada 2007



Nešto malo stariji čitatelji noć vještica prije će povezati sa istoimenim legendarnim klasikom Johna Carpentera iz 1978.g., nego sa 31.listopadom. U filmu je glumila tada još nepoznata Jamie Lee Curtis, meni jedna od najdražih glumica, poznata i kao “kraljica horora”, ali i The Body. I zaista, žena ima stvarno tijelo i dobar par sisa. Nije da sam i sam to primjetio. Tako pričaju ljudi koji se stvarno u to kuže.

Kako god bilo, ipak se sjećam da sam kao dijete i sam izrezivao bundeve i stavljao u njih svijeće. Istina, ne sjećam se da sam to radio baš na samu Noć vještica. Vjerojatnije je da sam to činio jer sam tako vidio na televiziji.

Kažu da je u Americi Noć vještica najveseliji praznik. Kod nas to ipak nije uhvatilo toliko maha. Vjerojatno zbog toga što smo mi ipak većinom katolička nacija i što nakon Noći vještica slijede Svisveti kada se sjećamo naših preminulih. Inače i sam američki naziv Halloween dolazi od All Hallow's Eve ili Noć uoči svih svetih.

Slično kao kod Valentinova, i uz ovaj praznik mnogi će se s gnjušanjem ograditi od tih američkih novotarija. Ali tu se ne radi o novotariji, a ponajmanje o američkoj.

Kršćanstvo je Svisvete, u nešto prilagođenom obliku, preuzelo od običaja starih Kelta koju su taj dan slavili festival mrtvih, a čini mi se da je baš američki Halloween bliži originalnim običajima Kelta. Naime, Kelti su vjerovali da na taj dan, koji je za njih ujedno bila i Nova Godina, mrtvi napuštaju svoje grobove, te nakratko opet dolaze na Zemlju i posjećuju svoje domove. Zbog toga su se živi, prestrašeni mogućnošću sustreta s mrtvima, prekrivali zastrašujućim maskama i stvarali veliku buku. I ne samo to nego su običaji nalagali da se sav pošteni narod pošteno i napije, jer na taj bi ih način zlokobne utvare zaobilazile.

Eto, kada bi za ovo više Hrvata saznalo, mislim da bi Noć vještica ubrzo postao najpopularniji praznik. Jer kako sam nedavno pročitao, ne samo da smo najdeblji u Europi (zapravo u EU-u plus oni u čekaonici tj. mi i Turci), negi i najviše pijemo.

Ako se netko pita, dobro, sve je to u redu, ali kakve mi imamo veze s običajima starih Kelta i njihovim festivalom mrtvih, onda biste trebali znati da i većina ostalih kršćansih praznika vuku porijeklo od poganskih, pretkršćanskih praznika. Među njima su i dva najveća, Božić i Uskrs, kao i neki običaji koji idu uz njih poput darivanja ili bojanja jaja. Kršćanski su misionari u davna doba, čak i prije stoljeća sedmog, lukavo iskoristili poganske praznike i vjerovanja i ukomponirali ih u kršćanstvo kako bi prelazak nevjernika na kršćanstvo bio što lakši, bezbolniji i što je najvažnije – što masovniji.

A kada bi se tjeralo mak na konac, moglo bi se reći i da su Hrvati postojali i prije stoljeća sedmog, da su imali neke svoje stare običaje i da im je kršćanstvo ako ne silom nametnuto, onda bar da se radilo o novotariji koju su prihvatili od tamo nekih misionara koji su obilazili njihova poganska ognjišta nakon seobe. Hoću reći, novotarija, koliko god bila strana nekoj kulturi, ne mora nužno značiti da je i loša.

Moj savjet je da se ne treba previše opterećivati nebitnim stvarima. Iskreno, meni ta Noć vještica apsolutno ništa ne znači. A ako vi tražite bilo kakav, pa i najmanji, povod za dobrom zabavom, slobodno ju slavite i dobro se provedite. Siguran sam da će večeras po klubovima i kafićima, kao i svake godine, biti organizirano bezbroj partija na temu noći vještica. Nakon što se dobro izludirate, bez grižnje savjesti možete sutradan otići odati počast i zapaliti svijeću na grob onih kojih više nema.

No sve ovo zapravo je bio uvod i opravdanje za objavljivanje jedne fotografije na koju sam nabasao i tako se prestrašio da sam pomislio kako je idelana da i vas prigodno uplašim. Dakle, onima slabijeg srca ne preporučam nastavak čitanja posta. Samo ću reći da je u stilu ovog bloga (dirrrrty).



BU!



Priznajte da vam je vaš ticky-ticker skoro otkazao kada ste ugledali ovo čudovište.

Sada još imate taman malo vremena da pripremite neki kostim i onda navečer pravac neki noć vještica party. Ako su vam maskiranja u demone, vještice, duhove, ili nešto pitomije vile i vilenjake, nemaštovita, imam jedan prijedlog.

Ovaj zastrašujući kostim će zasigurno, ako ne prestrašiti do boli, onda bar privući svačiju pažnju. Zamislite samo da se s ovim pojavite u Globalu? Nisam nikada tamo bio, ali mogu pretpostaviti što bi se dogodilo.



Klikni za ostatak posta...

Savršena nedjelja

28 listopada 2007

Danas je bio jedan od onih dana, ne od onih o kojima sam već pisao, nego od onih drugih.

Nisam ni nosom privirio iz stana. Dan je započeo s pomicanjem kazaljki za jedan sat unatrag, što sam ja naravno još noćas prije spavanja napravio. A išao sam kasno u krevet. Tamo negdje oko pola tri (u stvari je to bilo već pola četiri) ušuljao sam se u krevet pokraj mog kućnog ljubimca.

Probudio sam se u 10 sati po novom vremenu, odmoran, sretan i ugodno zašuškan u krevetu. Toliko mi je bilo ugodno da sam ostao tako ležati još neko vrijeme iako mi se više uopće nije spavalo. Moj dragi se već bio ustao. Zlobnici bi rekli da sam možda zato i bio tako dobre volje jer njega nije bilo u krevetu. Ej ljudi šalim se, što ste se uzrujali.

Kada sam se napokon izvukao iz kreveta i otišao obaviti prve jutarnje stvari (pišanje, umivanje), on je skužio da sam se ustao i pristavio mi kavu. Došavši u kuhinju dočekala me skuhana kava i moj uobičajeni doručak.

Doručak, kava, cigareta, časkanje, odluka o tome što ćemo praviti za ručak... “Ćemo” je malo teška riječ jer on uvijek kuha. Pitao me bih li se zadovoljio sa špagetima koji su ostali od jučer, na što sam ja odgovorio da bih.

Uzeo sam moju veliku šalicu za kavu i otišao do kompjutera. Morao sam nešto napraviti za sutra, a usput malo prosurfao i provjerio što rade ostali blogeri. I niste nešto posebno aktivni?

Kišica je počela lagano padati, a dan je bio onako baš tmuran, vlažan i maglovit. To me ni najmanje nije zasmetalo. Gledajući kroz prozor rijetke prolaznike, automobile i tramvaje baš sam se osjećao nekako zadovoljno u toplini našeg doma.

Onda je negdje oko pola dva došao on i najavio da će ručak biti gotov za pola sata. Taman koliko mi je trebalo da završim to što sam radio.

Za ručak nismo imali špagete. Skuhao je pravu juhu s domaćim rezancima (bukvalno domaćim, on ih je napravio), a od povrća iz juhe napravio je neki prilog. Uz kuhanu piletinu (ili je to bila kokošetina?) smo imali i krumpir pire i sos od paradajza. Bilo je savršeno. Obično uvijek nađem neku zamjerku njegovim jelima, ali ovaj puta sam samo stenjao od zadovoljstva. On se samo blaženo smijuljio. Očito mu je bilo drago što mi to sve toliko prija.

Jedini bed u cijelom danu je bio što sam ja morao oprati suđe. A bilo ga je... Duboki tanjuri, plitki tanjuri, mali tanjurići za meso (koje nisam iskoristio jer sam unaprijed znao da ću ih ja morati oprati pa sam sve zgurao na veliki tanjur), pet različitih rajngli i lonaca, o bešteku i čašama da i ne pričam.

Nakon što sam sve to oprao, natočio sam si čašu crnog vina (i dalje pijem Merlot) i pojeo pola zagrebačke kremšnite, pola mađarskog čupavca i pola parfe kocke od kestena što sam jučer kupio kod Vinceka. Sada me ovo podsjetilo da bi moglo biti pravo vrijeme za smlatiti ostatak tih kolača.

Poslije sam malo čitao neku knjigu o kojoj zasigurno neću ovdje pisati (nije važno), a još me čeka i neki tekst koji mi je preporučio kolega bloger. Ali to neću danas. Ima dana... Taman kada mi je dosadila knjiga, na Kanalu A su počeli Will i Grace, epizoda koju sam već nekoliko puta gledao, ali svejedno su me dodatno oraspoložili.

Sada se već spustila noć. I dalje je u meni osjećaj zadovoljstva i ispunjenosti, topline doma da budem sasvim patetičan. Opet ću si skuhati kavu i psihički se pripremiti na posao koji najviše mrzim: peglanje. Sutra imam važan dan na poslu i skužio sam da nemam ispeglanu niti jednu košulju, a trebao bih ostaviti neki dojam.

Nadam se da će se ova ugoda nastaviti i tijekom ostatka ove nedjelje. Za mene je ovo savršen dan. Točku na “i” bi stavio poziv na večernje piće od nekog od frendova. Da vidimo koliko sam uspješan u telepatiji.

Tako vam je to u životu jednog srednjovječnog pedera. I onda kada kažem da mi život nije uzbudljiv i da na blogu i nemam puno toga pisati o sebi, vi mi ne vjerujete. Zamislite da o ovakvim stvarima pišem svaki dan.

Svatko si treba urediti život onako kako mu najbolje odgovara. Zahvalan sam što sam od onih starih pedera koji imaju svoju kuću i svoje knjige, i svog partnera, a ne od onih koji jure 19-godišnjake po parkovima i klubovima.

Ponekad se osjećam kao onaj par pedera iz savršene serije Northern Exposure. Još samo kada bi i okolica bila sličnija Aljasci, a ne asfalt i tramvaji. Zapravo bih volio živjeti na nekom mirnom mjestu u prirodi. Jedino što je kod nas problem što su takva mjesta obično okružena likovima s vilama u rukama koji ne bi blagonaklono gledali na dva pedera koji žive zajedno.

Uživajte i vi u ostatku ove nedjelje. Nadam se da je i vama lijepo.

Klikni za ostatak posta...

Eddie de Oliveira: Lucky

23 listopada 2007

Kada već nemam svoj (uzbudljivi) život, što mi preostaje nego živiti tuđi? Pa makar bio i izmišljen.

Dodatno me zagrcnulo što sam pročitao u knjizi čiju naslovnicu vidite s lijeve strane:
Posebno me zbunio broj "starijih gospodina" u Blissu*. Trećina gomile definitivno je imala preko četrdeset godina. Nemaju li oni svoju kuću? I svoje knjige? Ili ću i ja postati takav - ispran, naboran i očajan za jebačinom sa četrdeset i osam godina? Nadam se da neću.
* Naziv (pretpostavljam izmišljenog) gay cluba u Londonu.

Zagrc... Nemam još baš četrstosam, ali zato imam svoju kuću. I svoje knjige. Ali barem zbog očaja za jebačinom ne vrebam 19-i-nešto godišnjake po raznoraznim klubovima. Ali do četrstosam imam još dovoljno vremena postati takav. Za sada ću se držati samo svojih knjiga.

U koje li sam to godine došao? Znam da se kaže da ljudi u određenim godinama pomalo podjetine, ali nisam se nadao da će me to tako brzo snaći. Pročitao sam knjigu za tinejdžere, a možda i za one nešto malo starije. To se obično naziva «štivo za mladež». I što je najgore svidjela mi se. Već se vidim kako ću za koju godinu ponovno uživati u Šegrtu Hlapiću, a za još koju u Crvenkapici. Pa i nije to tako loše. Vežu me uz njih lijepe uspomene.

Čitajući ovu knjigu, nisam mogao ne pomisliti kako bi bilo lijepo da je ovakvih knjiga bilo i kada sam sam bio tinejdžer. Ovi današnji klinci možda nisu ni svjesni koliko znači imati lako dostupne informacije, ali i knjige poput ovih. Kada sam shvatio da nešto sa mnom “nije u redu”, da sam drugačiji od ostalih vršnjaka, a to je bilo vrlo rano, moji jedini izvori informacija bili su enciklopedija, riječnici i, nećete vjerovati, Liječnik u kući. Tamo sam pronašao kratka objašnjenja pojmova “homoseksualnost”, na svu sreću ne i osuđujuća, što mi je moram priznati malo pomoglo, jer eto nisam bio baš potpuna nakaza od ljudskog bića.

Naravno da se nikome nisam mogao povjeriti, nikome reći što me muči, od nikoga zatražiti bar malo utjehe. Prilično težak teret koje dijete pred pubertetom mora ponijeti na svojim leđima. Tješilo me je što je pisalo da je to često samo prolazna faza koja se zna javiti kod dječaka. Kako vidite iz ovog mog bloga, ta prolazna faza traje već nekoliko desetljeća i nema namjeru posustati.

Dugo vremena mi se činilo da sam potpuno sam, jedini takav, ako ne u cijelom svemiru, onda barem na sjevernoj zemljskoj polutki. Tada nije bilo ni govora da bi se u nekom filmu ili seriji mogao pojaviti neki homoseksualni lik ili da bi neka javna osoba, pa makar i u Americi, mogla javno obznaniti svoju seksualnu orijentaciju.

I onda su se počeli pojavljivati časopisi za mlade, poput "itd-a", gdje bi se stidljivo tu i tamo provukla kakva tema koja bi mi pomogla shvatiti kako možda ipak nisam jedini, kako to možda i nije tako rijetko i kako to možda i nije baš tako jako loše. Nešto kasnije došla je i Dinastija i prvi gay lik na našoj televiziji. A tu je bio i Boy George i njegov Culture Club koji nešto baš i nisu mogli biti osobiti uzori nama homoseksualnim pubertetlijama. Barem većini. Hoću reći, i nisam baš mogao pred svima reći da sam i ja peder kao Boy George, iako je Do You Really Want To Hurt Me još i danas jedna od meni najdražih pjesama.

Kako kod bilo, ništa mi od toga nije pomoglo. I dalje sam se osjećao izoliran, odvojen od svih ostalih oko mene. Iako sam u sebi znao da to što jesam nije ništa loše, da nije problem u meni nego u mojoj okolini, i dalje je u meni neprestalno bio taj strah od odbijanja okoline, mojih najboljih prijatelja, čak i od moje obitelji. Prema svima njima osjećao sam određenu distancu. Mislim da je to teško shvatiti bilo kome osim onima koji su prošli kroz isto. I što je najgore, taj strah, taj osjećaj distanciranja, izdvojenosti, možda i osamljenosti, kod mene je i dalje prisutan, iako sam, vjerujete mi, sasvim u miru s onime tko sam i što sam, čak dapače ne bih sada niti htio biti ništa drugačiji.

Dok ovo pišem, nisam zapravo siguran u kojoj su mjeri današnji klinci u puno boljem položaju. Nešto jesu, to je sigurno, ali taj strah je i dalje prisutan. I to ne samo u našoj sredini, nego i u tim nekim “razvijenijim” i “naprednijim” državama od naše. Izlazak iz ormara gotovo je jednako bolan bez obzira gdje se nalazili. Dokaz vam je i ova knjiga.

Kako se ne bih mučio opisivati sadržaj u nekoliko rečenica, jednostavno ću kopirati ono što piše na koricama:
Devetnaestogodišnji Sam, privlačni tinejdžer iz Londona, student i nogometaš, bori se sa svojim seksualnim identitetom jer ga privlače i dječaci i djevojke. Ne zna kako odrediti samoga sebe niti kamo pripada. Tada upoznaje Tobyja, još jednog dječaka kojemu se sviđaju i dječaci i djevojke. Da li im je suđeno da budu samo prijatelji, nešto više ili manje od prijatelja? I što bi se dogodilo kada bi se zaljubili u istu djevojku? Vodeći nas kroz svoja sjećanja, Sam nam u detalje opisuje događaje koji su se zbili u ljeto nakon prve godine fakulteta. Spoznaja da ga privlače oba spola brine ga iz razloga što ne zna kako će je prihvatiti njegovi prijatelji i sportske kolege. Najdraže mjesto Samovog preispitivanja je WC, gdje satima može analizirati svoje osjećaje.
To je donekle točan opis onoga što se zaista nalazi u knjizi. I dok bi kod Tobyja donekle i mogao prihvatiti da mu se sviđaju i dječaci i djevojčice, kod glavnog lika Sama to nikako ne mogu progutati. I dok se on u knjizi zaista koleba i muči pitanjima je li homoseksualac, biseksualac, triseksualac, omniseksualac, multiseksualac, nehetero ili nešto sedmo (čak je, poput mene, potražio odgovor u rječniku) i zaključuje da on nije ništa od toga. No sva njegova razmišljanja i postupci u knjizi zapravo govore da je on čisti homoseksualac, ali to jednostavno ne može prihvatiti. Čini mi se da se samo tješi mišlju kako ga privlače i djevojke jer time ipak ostaje donekle normalan. On to neće shvatiti do kraja romana, a čini mi se ni sam autor knjige. Jedina dva mjesta u cijeloj 230 stranica dugoj knjizi koja bi mogla upućivati da je on možda biseksualac je usputno spominjanje kratke avanture sa nekom djevojkom u Grčkoj i scena poljupca s Tobijevom djevojkom Lucy. O tome da bi on mogao biti zaljubljen u nju nema uopće govora, pa niti najmanjih naznaka, isto kao niti da razmišlja o djevojkama na imalo sličan način kako to čine ostali njegovi vršnjaci. Sve njegove preokupacije u emocionalnom, romantičnom, fizičkom ili seksualnom smislu su isključivo o drugim dječacima. Razumijem nove trendove o neetikiranju, kako svatko ima slobodu za sebe odlučiti što je i tko je, ali da li to znači da je potrebno i samozavaravati se?

Možda to ponešto govori i o samom autoru de Olivieri kojemu je bilo samo 25 godina kada je napisao ovu knjigu. Razumijem njegovu želju pokazati nam kako život nije puko etiketiranje i kako ljubav nije jednostavno definirati, ali zapravo od nekoga tko ima 25 godina moglo bi se očekivati malo više iskrenosti.

No to je ujedno moja jedina zamjerka ovoj knjizi. I ne radi se o nekoj velikoj zamjerci. Glavni lik je vrlo simpatičan, knjiga je vedra i ugodne atmosfere, pitko, lijepo i zanimljivo je napisana, lako se čita, pisana baš onako kako pretpostavljam da bi se moglo svidjeti mlađem čitatelju.

Vjerujem da se svaki homoseksualac bez obzira na godine može pronaći u nekim djelovima ove knjige. Situacije u kojima se likovi nalaze vrlo su realne i sigurno ste se i vi ponekad našli u nekoj od njih. Znam za sebe da ja jesam. Svakome od nas itekako su dobro poznati svi strahovi, brige i sukobi koje glavni lik zbog svoje seksualnosti doživljava sam sa sobom u vlastitoj glavi, ali i sa okolinom.

Rekao bih da se radi se o vrlo pozitivnoj knjizi o prihvaćanju s kojom se može identificirati svatko tko ima sumnje ili strahove vezano uz vlastitu seksualnost, a ne samo tinejdžeri. No ipak slažem se da bi knjiga posebno mogla biti zanimljiva tinejdžerima i onima koji su zakoračili u dvadesete godine.

Palac gore i moja preporuka za čitanje. Cijena: 85kn.

Kako običavam uvijek napisati i par riječi o autoru, evo za kraj nekoliko crtica o njemu.

Eddie de Oliveira rodio se u predgrađu Londona 1979. godine kao sin Argentinke talijanskog podrijetla i oca Brazilca škotskih korijena. Duhovita mi je bila opaska na koricama knjige o samom autoru:
Ovo aristokratsko nogometno nasljeđe omogućilo mu je da proslavi ukupno 10 pobjeda na Svjetskim prvenstvima (od toga niti jedno škotsko).
Piše knjige, kratke priče, kazališne komade i scenarije, a također se bavi i novinarstvom. Trenutno živi na potezu između Londona i Stockholma. Posjetite njegov simpatični web site: http://deoliveira.co.uk
Zanimljivo je da je prvo napisao kazališnu predstavu Lucky, a tek nakon nekoliko godina i samu knjigu. Predstavu je 2001. godine sam režirao i odglumio glavnu ulogu Sama na festivalu u Edinburghu gdje je predstava doživjela uspjeh, a iste godine bila je među finalistima nagrade Amnesty International Freedom of Expression Award. Knjiga je objavljena 2004. godine, a kod nas 2005. godine.


Klikni za ostatak posta...

Budite pametni

20 listopada 2007

Prenosim u cijelosti članak iz Jutarnjeg lista. Nije sada uopće bitno je li to jo još jedan primjer u nizu “eto vidite kakvi su pederi”, a da se paralelno ne daje i postotak heteroseksulanih osoba sa spolnim bolestima (možda smo postali previše osjetljivi). Možda je tendeciozan naslov članka u kojemu se kaže da spolnu bolest ima trećina testiranih homoseksualca (4,5 posto pozitivno na HIV, 10,6 na sifilis, 13,2 na gonoreju), jer ako ćemo tjerati mak na konac možda su neki među njima bili pozitivni na više od jedne bolesti. Svakako je tendeciozna fotografija koju su objavili uz članak ("Transrodno je zgodno", pa kao da su htjeli reći: kako svi možete vidjeti iz članka to u stvari nije tako).

To sve zapravo nije bitno. Bitni ste vi i vaše zdravlje. I vaš život.

Očito su prošla vremena kada smo bili jedna od rijetih oaza gdje spolne bolesti (posebno infekcija HIV-om) još nisu uzele tolikog maha.



ZAGREB - Razina zaraženosti HIV-om među populacijom spolno aktivnih mlađih homoseksualnih muškaraca na području grada Zagreba doseže razinu epidemije u zemljama zapadne Europe, pokazalo je prvo sustavno istraživanje o spolno prenosivim bolestima među homoseksualcima, koje je na području hrvatske metropole provođeno krajem prošle godine.

Od 360 testiranih muškaraca, njih 4,5 posto bilo je zaraženo HIV-om, a 10,6 posto ispitanika bilo je pozitivno na sifilis. Posebnost ovog istraživanja, osim rezultata, bio je i način provođenja jer je prvi put na području Hrvatske upotrijebljena tzv. RDS metoda (respondent-driven sampling) koja se upotrebljava u populacijskim istraživanjima HIV-a u Sjevernoj i Južnoj Americi, Aziji i Africi.

- Kako bismo počeli istraživanje, najprije smo identificirali početnih deset ispitanika, a svakome od njih podijelili smo tri kupona. Nakon što bi obavili testiranje, njihova je zadaća bila da kupone dalje podijele pripadnicima MSM zajednice (muškarcima koji imaju spolne odnose s muškarcima) i time ih pozovu da se i oni testiraju.

Tijekom tri i pol mjeseca testirali smo ukupno 360 muškaraca, a dobiveni rezultat, zahvaljujući ovoj metodi, u dobroj mjeri odgovara stvarnoj slici pojave spolno prenosivih bolesti među tom skupinom - objasnila je liječnica Ivana Božičević koja je provodila istraživanje zajedno s prof. dr. sc. Josipom Begovcem i drugim kolegama iz Klinike za zarazne bolesti, udruge HUHIV i Iskorak.

Prema rezultatima, gonoreja je identificirana kod 13,2 posto muškaraca, a kako pokazuju dosadašnja istraživanja, te su infekcije u većini slučajeva bez simptoma.

- Bitno je napomenuti da se sifilis, gonoreja i ostale spolno prenosive bolesti mogu prenijeti i oralnim spolnim odnosom - napomenula je Ivana Božičević. Dodala je kako Hrvatska ima šansu da se epidemija HIV-a održi na niskoj razini, a to se može postići povećanim testiranjem osoba koje su izložene riziku, testiranjem na spolno prenosive bolesti, upotrebom kondoma i smanjenjem broja partnera.

Također treba ukloniti barijere u našem zdravstvenom sustavu, koje obeshrabruju populaciju MSM da traži pomoć. Istraživanje su proveli Škola narodnog zdravlja “Andrija Štampar”, Medicinski fakultet u Zagrebu, Klinika za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević” te udruge Iskorak i HUHIV, a sredstvima Globalnog fonda financirali su ga Ministarstvo zdravstvo i socijalne skrbi te UNDP.

MSM čini 42 posto svih HIV pozitivnih

MSM populacija čini 42 posto ukupnog broja HIV pozitivnih osoba u Hrvatskoj, što znači da oni nose najveći teret HIV infekcije. - Bitno je upozoriti muškarce kako bi bilo dobro da znaju HIV status svog partnera. Nadamo se da ćemo ovakvo istraživanje moći za godinu dana ponoviti kako bismo usporedili rezultate - napomenula je Ivana Božičević.

Klikni za ostatak posta...