Demokršćanin, glumac, homoseksualci azilanti i oralni gej seks

Prošlog tjedna mediji su nas zasipavali kojekakvim zanimljivim vijestima sa svih strana svijeta. Vjerujem da blogeri imaju pune ruke posla kako bih ih prokomentirali, pa je tako došao i red na mene.

Demokršćanin

Evo tako mediji javljaju da je jedan samoproglašeni demokršćnin, dapače čak i bivši šef najdemokršćanskije stranke u svemiru, uhvaćen u bijegu, ne baš s punim kuferima u ruci, ali s podebljim bankovnim računima, to sigurno. Navodno to nije izolirani slučaj, ima još puno demokršćana, njegovih bliskih suradnika, koji su sudjelovali u punjenju bankovnih računa.

Glumac

Jedna, pak, druga vijest javlja kako neki domaći glumac iz sapunica izjavljuje da nikada ne bi mogao prihvatiti ulogu antikrista i homoseksualca, jer se to kosi s njegovim osobnim stavovima i uvjerenjima. Zaključujem da su antikrist i homoseksualci valjda najveća dva zla ovog svijeta. Ne znam kako vi, ali ja sam se lagano uvrijedio.

Ne bih htio prejudicirati da su tu opet u pitanju (demo) kršćanska uvjerenja, ali sve nekako navodi na tu stranu. Zanimljivo mi je da mu ta ista osobna uvjerenja ne bi smetala prihvatiti ulogu lopova, masovnog ubojice ili silovatelja, ili, recimo, nisu mu smetala prihvatiti ulogu u reklami gdje pred suprugom skriva ljubavnicu u ormaru. Da ne budem samo ciničan i bitchy, moram na njegov račun izreći i koju pohvalu. Frajer je stvarno jebozovan i veliki san mi je bio vidjeti ga u kakvom razvratnom gej porniću. Nakon ove njegove izjave, izgleda da je to još samo jedan u nizu mojih neostvarivih snova.

Upravo mi je sinulo, možda je glavni lik iz prve vijesti u stvari antikrist koji se zamaskirao u demokršćanina ne bi li tako naveo ostali demos i kršćane da ga prate u stopu i glasaju za njega na izborima, kako bi ih nakon toga dobro opelješio? Jer demos je naivan, svakom vjeruje i lako zaboravlja.

Homoseksualci azilanti

Treća vijest koja mi je privukla pažnju, bila je ona o tome kako je Češka tražitelje azila podvrgavala ponižavajućim procedurama ne bi li utvrdila opravdanost njihovih zahtjeva za azilom. Oni koji su spas od progona zbog homoseksualnosti tražili u Češkoj, morali su gledati heteroseksualne porniće kako bi češke vlasti provjerile jesu li njihovi navodi točni. Ako bi na azilantima usred porno testa otkrili erekciju (provjera nije bila ručnom metodom, ako ste to možda u prvi tren pomislili, nego pomoću vrlo sofisticirane tehnologije koja je uključivala hrpu žica spojenih na kojekakve dijelove tijela), njihov bi zahtjev tada bio odbijen. Znam da će sada netko pomisliti, kakvo je to ponižavanje ako ti netko pušta porniće i to još besplatno? Ali to su samo oni najrazvratniji među vama… Meni se čini da su češke vlasti bile vrlo lukave kako bi azilante što prije deportirali iz Češke. Da su zaista hteli provesti pravedan test, puštali bi im lezbijske porniće, jer ne uključuju li heteroseksualni pornići obično i nabrekli kurac s punim jajima koji klatara vamo-tamo pred kamerom odn. pred očima gledatelja? Mislim, shvaćate što želim reći…

Oralni gej seks

Vijest koja mi je ovih dana najviše privukla pažnju, dolazi iz znanstvenih krugova. Jednostavno obožavam znanost. Znanstvenici s Univerziteta u Montani, Odjel za seksualne i liberalne studije, proveli su istraživanje pod nazivom «Studija o koristima za opće zdravlje heteroseksualaca kojima hemoseksualci redovito pružaju felacijo» ili u izvorniku «Study On The General Health Benefits Of One-Way Gay Fellatio».

Studija je utvrdila kako heteroseksualni muškarci kojima homoseksualci redovito puše kurac, imaju puno manje šanse za obolijevanje od raka prostate ili testisa. Nakon objave rezultata, očekuje se velika navala na oralne usluge homoseksualaca. Ne zvuči li to kao da su molitve homoseksualaca napokon uslišane? Priznajte da ste upravo skočili sa svoje stolice, ciknuli i veselo zapljeskali ručicama? Ja jesam. Rezultati će službeno biti objavljeni na proljeće u uglednom medicinskom časopisu «The Journal of Men's Health & Gender».

Voditelj studije, dr. Wendel Jones, naišao je na podsmjeh i nevjericu 2005. g. kada je predložio financiranje ove studije, ali 2006. g. uspio je dobiti i novce i zeleno svjetlo.

Tijekom razdoblja od četiri godine, u kojem je istraživanje provođeno, sudjelovalo je 600 muškaraca u dobi od 23 do 54 godina koji su se isključivo identificirali kao heteroseksualci koji uživaju u "penetrativnom vaginalnom seksu s ženama". Oni su bili podijeljeni u dvije skupine. Prvoj skupini je «tim iskusnih homoseksualnih muškaraca» svakodnevno pružao oralni seks, dok druga skupina nije bila te sreće.

Pitam se, jesu li prvoj skupini «iskusni homoseksualni muškarci» dolazili svaki dan u kuću  (ili obratno) ili su se nalazili u prostorijama fakulteta? Kako, praktično gledajući, izvesti da trima stotinama heteroseksualnih muškaraca svaki dan «tim iskusnih homoseksualnih muškaraca» popuši kurac? Pretpostavljajući da se eksperiment ipak nije provodio u glavnoj predavaoni fakulteta koja može istovremeno primiti više pušačkih parova, koliko bi onda prostorija trebala imati ustanova koja provodi takvo istraživanje? Možda su pronašli rješenje u tome da je jedan «iskusni homoseksualni muškarac» opsluživao na dnevnoj bazi više muškaraca koji isključivo uživaju u «penetrativnom vaginalnom seksu s ženama»? Ako je, pak, «tim iskusnih homoseksulanih muškaraca» svaki dan obilazio kuće heteroseksualnih muškaraca koji isključivo uživaju u «penetrativnom vaginalnom seksu s ženama», ne baca li to malo sumnju na istraživanje koje bi se ipak trebalo odvijati u kontroliranim uvjetima? Hoću reći, je li netko provjeravao da je baš svakom od sretnika iz prve skupine heteroseksualnih muškaraca koji isključivo uživaju u «penetrativnom vaginalnom seksu s ženama» baš svaki dan jedan sretnik iz tima «iskusnih homoseksualnih muškaraca» popušio kurac?

Je li se radilo o volonterima ili su sudionici u istraživanju dobili neku naknadu? Znam da se sada mnogi među vama pitate, pa koji bi luđak platio muškarcu da mu svaki dan netko popuši kurac odn. koji bi još veći luđak platio nekom homoseksualcu da svaki dan nekome popuši kurac i još k tome heteroseksualcu koji isključivo uživa u «penetrativnom vaginalnom seksu s ženama»? Što su o cijelom eksperimentu mislile vlasnice vagina, supruge i partnerice muškaraca koji isključivo uživaju u «penetrativnom vaginalnom seksu» s njihovim vaginama? Moglo bi se tu postaviti još cijeli niz pitanja.

Na kraju studije, nakon četiri duge godine svakodnevnog pušenja kurca skupini od 300 heteroseksualnih muškaraca, svih 600 heteroseksualnih muškaraca koji isključivo uživaju u «penetrativnom vaginalnom seksu s ženama» testirani su na rak prostate i testisa. Osam ih je bilo pozitivno na rak prostate i šest na rak testisa. Svih četrnaest bilo je iz skupine nesretnika kojima «tim iskusnih homoseksualaca» nije pušio kurac svaki dan.

Kakve to ima veze s pušenjem kurca, sigurno se pitate, jer kako može glupi kurac znati puši li ga žena ili «iskusni homoseksualac»? E, znanstvenici imaju spreman odgovor. Stvar je u mozgu vlasnika kurca, a ne u samom kurcu.

Biolozi koji su proučavali rezultate studije vjeruju da je uzrok takvom rezultatu nešto što se zove «urođena tjelesna rezonancija» (IBR) koja uzrokuje da ljudsko tijelo reagira pozitivno na vanjske podražaje koji dolaze od osoba istog spola. U ovom slučaju, oralna stimulacija muških genitalija od strane drugog muškarca rezultira u pozitivnom metaboličkom učinku kojeg tijelo intrinsično uvećava te time poboljšava njegovu otpornost prema nastanku raka prostate i testisa. Eto, sigurno niste znali da nešto tako postoji.

«Gejevi često kažu kako nitko ne zna bolje zadovoljiti muškarca nego drugi muškarac. Sada to više nije samo pick-up fraza. To je urođena tjelesna rezonancija.», kaže biologinja dr. Gayle Darvill, koja dalje dodaje da «nije više iznenađenje da gej muškarci manje oboljevaju od raka prostate i testisa. Gejevi su nesvjesno otkrili tajnu dobrog zdravlja prostate i testisa.»

Dr. Jones: Glupo je biti stisnut

«Dokazi su jednostavno veliki i nemoguće ih je ignorirati», kaže voditelj istraživanja, dr. Jones, koji se identificira kao heteroseksualac i koji je također osobno sudjelovao u praktičnom dijelu istraživanja. Lijepo, dodao bih ja, organiziraš istraživanje u kojem ti svaki dan tijekom četiri godine netko popuši kurac, i još te za to plate. Mogao bih biti bezobrazan, pa se zapitati nije li možda i dr. Jones demokršćanin, ali neću. Svoje iskustvo dr. Jones opisuje: «Ako ste hetero muškarac i drugi muškarac vam popuši, to i nije toliko loše kako se možda čini, te ne zaslužuje društvenu stigmu koju danas ima».

Dr. Jones poručuje heteroseksualnim muškarcima da bi bili «ludi ne prihvatiti» iskustvo primanja oralnog seksa od strane gej muškaraca jer su dokazane njegove zdravstvene prednosti, te upozorava da «sada nije vrijeme biti stisnut glede zdravlja prostate i testisa.» Pitam se, hoće li sada glumac iz druge vijesti možda promijeniti svoje osobne stavove i uvjerenja i poslušati savjet dr. Jonesa?

«Gej muškarci nisu stvoreni samo zbog njihovog modnog talenta, nepogrešivog ukusa i kreativnosti,» kaže Jones. «Oni su anđeli u borbi protiv raka koje trebamo ohrabrivati, slaviti i, iznad svega, cijeniti.»

Meni se čini da se netko prilično uživio u vlastito istraživanje.

Vijest ne spominje koji je bio razvoj situacije nakon što je istraživanje završilo, jesu li se možda rodile nove ljubavi, je li se možda netko od heteroseksualaca zarazio homoseksualnošću, ili možda obratno, možda se neki od homoseksualaca zarazio heteroseksualnošću?

U istraživanju se nije niti analiziralo kako je svakodnevno pušenje kurca heteroseksualnim muškarcima utjecalo na gejeve koji su sudjelovali u istraživanju, ali se vjeruje da im je cijelo to iskustvo itekako ostavilo dobar okus u ustima.

 

Eto, sada sve u potpunosti informirani. Danas ne morate niti Dnevnik pogledati.

Klikni za ostatak posta...

Sa zagrebačkih cesata

Ne znam kako vama, ali po meni ovo je prilično prosta reklama. Prikazuje sodomistički odnos, a svi znamo tko se time bavi: sodomisti! Sodomizam može svašta značiti, ali nekako se najviše koristi u opisivanju ovoga što je prikazano gore na slici. Sodomisti mogu biti i muškarci i žene, ali nekako mi je ipak u ovom slučaju prilično očito da se radi o dva muškarca, tim više što su u pitanju dva madraca, a madrac je riječ muškog roda. Kako muško-ženska sodomistička kombinacija još nekako i može proći (uz eventualno 5 Oče naša i Zdravo Marija i možete ispočetka), muško-muška navodno odvodi ravno u pakao. Uglavnom, čudom se čudim kako netko već nije pokrenuo akciju uklanjanja nepoćudnog sadržaja sa zagrebačkih cesata.

Ponekad trgovci ili proizvođači hvale svoje proizvode i više nego li to oni zaslužuju. Dapače, ponekad i otvoreno lažu. Te ćete biti ljepši, te ćete biti mržaviji, te ćete imati više ili manje dlaka, bora, smrada, te ćete se više zabavljati, biti zdraviji, te ako kupite ovo ili ono bit ćete neodoljivi muškarcima ili ženama. Evo, ja uporno perem kosu sa Schauma šamponom, ali nikako da se preda mnom stvori red muškaraca. Čista laž!

Ali evo, ima i pozitivnih primjera kao što je ovaj. Dakle, mi doma imamo Perfecta madrac i što da vam kažem, preporodili smo se. Dobar madrac je izuzetno važan i sada spavamo kao bebe. Osim toga, odličan je i za sodomističke poze (isprobano u praksi), baš kako nas reklama pokušava uvjeriti.

Klikni za ostatak posta...

Popularizacija gay osoba u politici

Članak iz Slobodne Dalmacije, za kojeg mislim da ga je vrijedno u cijelosti prenijeti:
http://www.slobodnadalmacija.hr/Svijet/tabid/67/articleType/ArticleView/articleId/87274/Default.aspx

49 % Amerikanaca smatra da treba "prihvatiti" homoseksualnost kao i 80 % Francuza, Nijemaca i Španjolaca

Svjetski mediji su vijest o imenovanju islandske premijerke popratili naslovom: "Island ima prvog svjetskog gay lidera". Svi, osim islandskih. Oni nisu spominjali seksualnost Johanne Sigurdardottir, i to sve dok nisu shvatili koliku su pažnju čitavog svijeta privukli upravo tom činjenicom.

Bivša stjuardesa Sigurdardottir (67) postala je s vremenom osoba u koju stanovnici ove države imaju najviše povjerenja. Naravno, bila je gay, 2002. godine registrirala je svoje partnerstvo s drugom ženom. Međutim, Islanđani to nisu primjećivali.

Direktorica tamošnjeg Instituta za politiku Margret Bjornsdottir objašnjava kako biti gay na Islandu nije pitanje "koje traži pažnju". Ohrabreni ovakvim liberalnim stavovima, piše američki magazin Time u novome broju, političari u zapadnoj Europi "izlaze iz ormara" (javno govore o svojoj seksualnosti) i zauzimaju najviše pozicije u državama. Jedanaest gay muškaraca i žena članovi su britanskog Parlamenta, uključujući i dva člana vlade.

Lani je Nicolas Sarkozy postavio Frédérica Mitterranda, gay TV voditelja, za ministra kulture. Pariški gradonačelnik Bertrand Delanoë, za kojega kažu da će se kandidirati za predsjednika 2012., također je gay.

Guido Westerwelle (na slici s desne strane, s partnerom Michaelom Mronzom), šef njemačkih liberala, dobro se snalazi kao ministar vanjskih poslova, kao i ‘njegova prethodnica' gradonačelnici Berlina i Hamburga, dvaju najvećih gradova Njemačke.

Klaus Wowereit, berlinski gradonačelnik, kaže kako je njegov izlazak u javnost pred izbore 2001. godine pod pritiskom tabloida ojačao njegovu kampanju.

- Moje priznanje možda je pridonijelo mojoj popularnosti -  kaže - jer mnogi ljudi cijene iskrenost.

Ovako tolerantna klima daleko je od one koja vlada u većem dijelu SAD-a, gdje - unatoč nedavnom izboru gay žene Annise Parker za gradonačelnicu Houstona, četvrtog po veličini grada u toj zemlji - iskrenost još uvijek može prekinuti karijeru političara.

 

Od 511.000 izabranih političara u SAD-u - od školskih odbora do predsjednika - samo njih 450 javno su se deklarirali kao gay.

Jaz između SAD-a i Europe nije samo na vrhu: 49 % Amerikanaca smatra da treba "prihvatiti" homoseksualnost.

Suprotno tome, takvo mišljenje ima 80 % Francuza, Nijemaca i Španjolaca. Samo konzervativni katolici Poljaci pokazali su da im je ideja o gay političarima neugodna koliko i Amerikancima.

Narasla homofobija ohrabrila je borce za gay prava i buduće političare.

- Iz ormara su izašli ljudi koji to inače nikada ne bi učinili. Ovo je probudilo i naše heteroseksualne prijatelje i obitelji -  kaže Britanac Michael Cashman, laburistički zastupnik u EU parlamentu, treba li dodati - gay.

Prozivke su se pokazale posve nedjelotvornima, jer političar koji otvoreno govori o svojoj seksualnoj orijentaciji doživljava se u 21. stoljeću kao oličenje iskrenosti i autentičnosti. A sve one koji od toga prave pitanje javnost doživljava kao - primitivne zlobnike.

Seksualnost kao oružje

Kada je konzervativni kandidat Adrian Rogers napao svog protivnika Bena Bradshawa da je gay, što je "sterilno, bolešću vođeno i od boga odbačeno zanimanje", birači su odgovorili podrškom Bradshawu. I to golemom.

 

- On je pokušao upotrijebiti moju seksualnost kao političko oružje i ono je eksplodiralo njemu u lice - kaže Bradshaw, aktualni ministar kulture u kabinetu Gordona Browna.

- Od tada živimo u novom svijetu - dodaje.

Klikni za ostatak posta...

Umjetni penis napada

Ne znam jeste li odgledali zadnju epizodu Trenutka istine? Ja nisam kada je išla u redovnom terminu, ali sam je upravo odgledao na internetu da vidim što je to bilo toliko strašno i perverzno zbog čega se ponovno digla halabuka oko te emisije, zbog čega se iz Vijeća za elektroničke medije prijeti ne samo ukidanjem emisije, nego i privremenim oduzimanjem licence Novoj TV.

Naravno, problem su opet homoseksualci. Dečko je priznao da je gej, da mu je fizički privlačan vlastiti šogor, da je maštao seksu s više muškaraca istovremeno, da ima umjetni penis kojeg actually i koristi i da je objavio snimku vlastite mastutbacije na internetu, bez da se vidi lice, naravno. To je sve strašno izopačeno i perverzno, time su mnogi ljudi povrijeđeni, pokradeni su porezni obveznici, otvoreno se lagalo, maltretiralo i zlostavljalo, i treba to sve ukinuti.

Naravno, kada je prije koji tjedan jedna žena priznala da ima kod kuće dva vibratora, a priznat ćete dva vibratora su dvostruko veća perverzija od jednog, da se upuštala u grupni seks, kao i jedan drugi kandidat, koji je uz to oženjen i orgijao je bez znanja supruge, kao i mnogi drugi koji su priznali da zanemaruju djecu, da se ševe mimo braka, varaju, lažu, kradu, tuku, ostavljaju ljubavnike gole u šumi na zimi, tada se nije dizala tolika prašina, tada to nije bilo baš toliko strašno perverzno. Je, i tada su se zgražali, ali ne do te mjere da se prijeti zabranama. Vibrator u ženskoj pizdi ili šupku može proći, ali umjetni kurac u muškom šupku je ipak kap koja je prelila čašu.

Ponovno se pokazala sva licemjernost našeg društva. Homoseksualna osoba može proći (na jedvite jade), ali samo pod uvjetom da je u potpunosti aseksualna, da nema nikakvih romantičnih ili, sodome li i gomore, seksualnih želja, da se skriva, šuti i živi u svoja četiri zida daleko od očiju javnosti ili bilo kojih drugih očiju što uključuje i prijatelje, poznanike, susjede, rodbinu… Ako se sazna da neki homoseksualac voli primiti u šupak, onda je to strašno perverzno zbog čega se na noge dižu kojekakva vijeća. I sve to unatoč tome što homoseksualnost nije bolest, što homoseksualnost nije zabranjena, dapače, zabranjena je diskriminacija na osnovu seksualne orijentacije. Pa nije li to ono osnovno što homoseksualca razlikuje od heteroseksualca? Zar homoseksualca ne čini homoseksualcom upravo to što ga emotivno i fizički privlače osobe istog spola? Zar homoskesualni seks nije sastavni dio života homoseksualca, baš kako je i heteroseksualni seks dio života heteroseksualaca?

U čemu je problem ako mu je šogor fizički privlačan? Kao da ne postoje milijuni žena (ako ne i sve žene na ovom svijetu) kojima je također privlačan vlastiti šogor ili prijateljičin muž ili tamo onaj holivudski glumac? Kao da milijunima muškaraca (ako ne i svim muškarcima na svijetu) nije privlačna vlastita šogorica, prijateljeva žena, susjeda, kolegica s posla ili tv voditeljica? U čemu je tu problem? Kao da milijardama ljudi na svijetu nije privlačna ideja o grupnom seksu? Što, naravno, ne znači da će ju i ostvariti. Pa čak i da je ostvare, što ima loše u tome ako su se svi "sudionici" tako dogovorili, ako se time nikog sa strane,a pri tome mislim na partnera, suprugu, muža, djevojku ili dečka, neće povrijediti ili slagati? Što ima loše u vibratoru? Ako ništa drugo, barem se radi o sigurnom seksu. Na kraju krajeva, što ima loše i od objavljivanja na internetu snimke vlastitog drkanja? Tko je time povrijeđen, ozlijeđen, kome je time nametnuto da to gleda?

Što je još i gore, dečko je priznao da su mu to samo maštarije, ne i da ih je ostvario, i to je odmah dovoljno da se prijeti zabranama i da se to nazove perverzijama. Sve to isto, samo zaista i provedeno u djelo, ali kada su heteroseksualci priznaju, onda to i nije tako veliki problem, je malo škakljivo, ali može se progutati.

Naravno da sam se opet iživcirao i komentarima uz ovu temu na kojekakvim forumima, gdje se priziva higijena duha i zaštita ljudske dostojanstvenosti. Da mi je samo na trenutak zaviriti u higijenu duha dotičnih, a pogotovo onih koji sjede u vijeću za elektroničke medije. Neki opet optužuju da sve zlo dolazi iz SAD-a u čijim se se serijama «populariziraju muževi papučari, supruge kojima je obiteljska kuća samo konačište ili usputna stanica, zajednice u kojima u jednom stanu živi nekoliko muškaraca i žena, homoseksualci kao simpatični i dragi susjedi i kćerke koje već sa 12-13 godina spavaju kod svog dečka.».

Možete li zamisliti mentalni sklop osobe kojoj smeta što se u nekoj seriji homoseksualci prikazuju kao «simpatični i dragi susjedi»? O kakvom li se samo licemjerju, gluposti, primitivizmu, netoleranciji radi? O kakvom li se samo izostanku bilo kakvog susjećanja ili ljubavi prema bližnjem svom ovdje radi? Možete li zamisliti mentalni sklop osobe koja izjednačava «muža papučara» i «kćerke koja već sa 12-13 godina spava kod dečka»? Jer biti «muž papučar», a pod time se valjda misli na muškarca koji uvažava mišljenje svoje supruge, koji pomaže pri kućanskim poslovima i koji općenito svoju suprugu doživljava kao sebi ravnopravnu osobu, valjda je nešto potpuno neprimjerno našem mentalitetu i zlo koje nam se nameće iz SAD-a.

Na kraju krajeva i ja sam licemjeran. I ja smatram da određene stvari trebaju ostati unutar nečije intime, i ja smatram da ljudi mogu raditi što žele sve dok njihovi postupci ne ugrožavaju druge, ali, unatoč mom licemjernom mišljenju o toj emisiji i njezinom terminu, ipak znam baciti oko na Trenutak istine i naslađivati se zavirivanjem u tuđu intimu. Zapravo, gadim se sam sebi zbog toga, kada bolje promislim.

Nije mi žao ljudi koji se prijavljuju u Trenutak istine, ali zaista nikako ne mogu dokučiti što ih je natjeralo prijaviti se u jednu takvu emisiju kojoj je jedini cilj iskorištavanje tuđe intime ili nesreće u svrhu najbrutalnije zarade. U redu je biti hrabar kada svojim postupcima nećeš povrijediti druge, ali može li se nazvati hrabrošću iznošenje vlastite intime zbog zarade i pri tome povrijediti druge i to pred «cijelom Hrvatskom»?  Po meni to je zapravo najveći problem te emisije. Ali s druge strane, jesu li išta gori oni, ili svi mi ostali, koji također varamo, krademo, guramo svašta u pičke i šupkove, zlostavljamo, tučemo, psujemo, vodimo dvostruke živote, nemamo suosjećanja prema nesretnima, ali šutimo o tome i pred svima se pokazujemo kao oličenje duhovnog higijeničarstva i ljudskog dostojanstva?

Klikni za ostatak posta...

Svjetlosnih godina daleko

Najveća crkva u Švedskoj, Švedska luteranska crkva, kojoj pripada 72,9% Šveđana, danas je donijela odluku da će ubuduće vjenčavati i homoseksualne parove. Odluka je donesena slijedeći primjer Švedskog parlamenta, koji je od 1. svibnja 2009. u potpunosti izjednačio hetero i homo brakove. Na kraju ceremonije vjenčanja za gej parove, umjesto "mužem i ženom", svećenik će par proglasiti "zakonitim supružnicima". Engleska, katolička i pravoslavna crkva su razočarane.

• 1944. homoseksualnost je u Švedskoj dekriminalizirana uz diskriminatornu dob za pristanak od 18 godina (15 godina za heteroseksualne odnose) - u Hrvatskoj se to dogodilo 1977.
  

• 1972. dob za pristanak izjednačana za homoseksualne i heteroseksualne partnere - u Hrvatskoj od 1998.
  

• 1979. zabilježeno je više slučajeva gdje su pojedinci javili na posao da su bolesni i da ne mogu doći na posao jer imaju bolest "homoseksualnost" (dobra fora!). Nakon nekoliko mjeseci, Švedska je bila prva država na svijetu koja je skinula homoseksualnost s popisa bolesti.

• 1987. antidiskriminacijski zakon koji zabranjuje svaki oblik diskriminacije na osnovu nečije seksualne orijentacije - u Hrvatskoj od 2008.
  

• 1995. zakon koji omogućava registraciju istospolnih partnerstva - u Hrvatskoj Zakon o istospolnim zajednicama iz 2003. koji regulira određene odnose vezano uz uzdržavanje, imovinske odnose i zabranu diskriminacije u takvoj zajednici. Registracija nije moguća, prava se dokazuju na sudu. Zakon o registriranom partnerstvu nije prošao 2005. uz poznatu izjavu u Saboru da je cijeli svemir heteroseksualan.
  

• 2003. omogućeno posvajanje djece homoseksualnim parovima

• 2009. istospolni brakovi.

Tko zna, za jedno 20, 30 godina... Ali možda se i iznenadimo?

Klikni za ostatak posta...

Začarani krug

Zanimljivo mi je kako neki rado u javnosti natuknu svoju veliku odanost tradicionalnim katoličkim, obiteljskim, hrvatskim i inim vrijednostima, da bi odmah nakon toga napustili djecu i suprugu, s kojom su se zavjetovali pred Bogom na život do smrti i u dobru i u zlu, i otišli u naručje ljubavnice s kojom imaju dijete i s kojom vode dvostruki život već nekoliko godina.

Pitam se koliko takvih ima u našem društvu? Ima li sličnih i među onima kojima su usta puna obitelji i svetosti tradicionalnog braka? Ima li sličnih i među onima koji bacaju drvlje i kamenje na sami spomen slova h u homoseksualnost, a da ne govorim o spomenu slova p u pravima homoseksualaca? To su samo retorička pitanja, jer svi znamo odgovor.

Da podsjetim:

Nemoj imati drugih bogova uz mene.

Ne izusti imena Gospodina Boga svoga uzalud.

Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji.

Poštuj oca i majku (da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji).

Ne ubij!

Ne sagriješi bludno!

Ne ukradi!

Ne reci lažna svjedočanstva (na bližnjega svoga).

Ne poželi žene bližnjega svoga.

Ne poželi nikakve tuđe stvari.

Koliko ima, među onima kojima su tradicionalne vrijednosti stalno na jeziku, onih koji se zaista drže barem ovih osnovnih zapovijedi? I ovo je ponovno retoričko pitanje. Lako je popovati, suditi i pljuvati, ali je malo teže pogledati u zrcalo.

Vjerujem da su i veliki štovatelji tradicionalnih i kršćanskih vrijednosti, te veliki domoljubi, i svi oni koji su uhapšeni ili ih se sumnjiči zbog malverzacija u Podravci, HAC-u, brodogradilištima, ministarstvima. Posebno ovi zadnji, jer naposljetku oni dolaze iz jedne demokršćanske stranke koja okuplja ljude na načelima demokracije i kršćanske civilizacije, te na tradiciji i identitetu hrvatskoga društva i naroda, kako stoji u njihovom programu. Samo izgleda da su u Hrvatskoj „tradicionalne i kršćanske vrijednosti“ nešto sasvim drugo u odnosu na ostatak kršćanskog svijeta. Kod nas se te vrijednosti svode, manje-više, na izražavanje gnjusnosti prema homoseksualnosti, umjetnoj oplodnji i pobačaju, dok izgleda neke druge stvari (pogledaj zapovijedi iznad) imaju puno manju ulogu.

Jednom davno je rečeno: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi (na nju) baci kamen!“. Od silnog citiranja, ova izjava se valjda toliko već izlizala da malo kome išta više znači, ali ipak ju svi rado koristimo kada nam odgovara, najčešće kada nas netko optužuje.

Ne osuđujem postupak s početka posta, niti mislim da se radi o lošem čovjeku. To se svakome može dogoditi jer ljubav ne pita i dolazi nenajavljena. Stvari se mijenjaju, ljudi se mijenjaju i vjerujem da je bolje razići se nego provesti život u mizeriji. Ono što me smeta je licemjerje od kojeg nitko nije cijepljen, pa ni ja, ovakav savršen kakav jesam, a pogotovo licemjerje onih koji se usuđuju drugima govoriti kako bi trebali živjeti, dok istovremeno sami rade nešto drugo.

Općenito govoreći, ako je netko već svjestan da mu/joj niti vlastita zakletva pred Bogom ništa ne znači, onda neka barem ima toliko poštenja i drugima ne popuje o moralnim vrijednostima i ne pretvara se da je nešto što nije. Ipak, ako nekima niti vlastita zakletva pred Bogom ništa ne znači, možda je teško od takvih osoba očekivati poštenje? Bojim se da se radi o začaranom krugu.

Klikni za ostatak posta...

Psihološkom terapijom nije moguće promijeniti seksualnu orijentaciju

Vodeća američka strukovna udruga psihologa (APA) objavila je 4. kolovoza 2009. godine službeno priopćenje u kojem savjetuje psihologe da ne potiću svoje pacijente u vjerovanju da terapija može promijeniti seksualnu orijentaciju.

U pripćenju stoju da ne postoje znanstveni dokazi da terapija može pretvoriti homoseksualce u heteroseksualce. APA radna skupina je proučila 83 različite znanstvene studije na engleskom jeziku koje su provođene od 1960. do 2007. godine, te su utvrdili da u njima ne postoji ništa što može sugerirati da terapija može pomoći usmjeravanju pripadnika seksualne manjine (izraz koji obuhvaća sve vrste i stupnjeve privlačnosti prema istom spolu) prema heteroseksualnosti. Štoviše, radna skupina je objavila da nije pronađeno dovoljno dokaza da takva terapija ne ostavlja štetne posljedice za pacijente.

Predsjednica radne skupine Judith M. Glassgold, PsyD je rekla: «Najveći dosegnuti rezultati pojedinih proučavanih studija bili su ti da su određeni pojedinci naučili kako ignorirati ili ne djelovati po pitanju homoseksulane privlačnosti. Ipak, iste te studije ne daju odgovor na pitanje za koje pojedince je to bilo moguće, koliko dugo su trajali rezultati te kakve su njihove dugoročne posljedice za mentalno zdravlje tih pojedinaca. Također, ti rezultati su uvelike manje vjerojatni za osobe koje od početka privlači samo vlastiti spol.»

Još sredinom 70-tih godina APA organizacija je utvrdila da su homoseksualnost i njezine varijacije normalni vidovi ljudske seksualnosti te se ne trebaju smatrati pataloškim oblicima ponašanja kojima je potrebna terapija. Ovo novo pripćenje samo potvrđuje takav stav.

Novo priopćenje govori i o onima koji traže pomoć jer im se seksualni identitet suprotstavlja osobnim religijskim uvjerenjima. Prema takvima treba biti potpuno iskren i otvoreno im reći da se seksualna orijenatcija ne može mijenjati pomoću bilo kakvih terapija te ih se treba savjetovati kako ostvariti osobne ciljeve kroz prihvaćanje vlastite seksualnosti u svijetlu njihove religije. Mladima, kao i odraslima, koji traže terapeutsku pomoć vezano uz vlastitu homoseksualnu orijentaciju, potrebno je pružiti pomoć i savjetovanje u smjeru prihvaćanja vlastitog seksualnog identiteta i nošenja s društvenim reakcijama na taj identitet.

Priopćenje savjetuje roditelje, skrbnike, mlade i njihove obitelji da izbjegavaju orijentacijske tretmane koji prikazuju homoseksualnost kao mentalnu bolest ili razvojni poremećaj te da umjesto toga potraže psihoterapeutsku pomoć, društvenu potporu i obrazovne usluge koji daju točne informacije o seksualnoj orijentaciji i seksualnosti, da povećaju potporu u obitelji i u obrazovnom sustavu i smanje odbacivanje mladeži koja pripada seksualnim manjinama.

APA je izdala ovo pripoćenje u svijetlu pojačanih napora nekih koji tvrde da se seksualna orijenatcija može promijeniti pomoću terapije te da homoseksualnost predstavlja mentalni poremećaj.

Klikni za ostatak posta...

Ferragosto

Nedavno sam pričao s jednim Talijanom, nekako smo došli do ferragosta i zanimljivo mi je bilo da on uopće nije znao što točno znači «ferragosto». I dok sam ja to uvijek nekako povezivao s «ferijima» i «augustom», valjda je složenica «ferragosto» toliko ušla u talijanski jezik da ju Talijani upotrebljavaju automatski, uopće ne razmišljajući o njenom značenju i od kojih riječi je nastala.

To me potaklo malo proguglati web i tako sam saznao da je rimski car August ( 23. rujna 63. pr. Kr. –19. kolovoza 14.), pravim imenom Gaj Julije Cezar Oktavijan, nakon što je šesti mjesec rimskog kalendara nazvao po samom sebi, prebacio u mjesec august (kolovoz) svečanosti koje su se odvijale u septembru (rujnu) i koje su označavale završetak ljetnog poljoprivrednog ciklusa i bile posvećene božici Diani.

Feriae Augusti (Augustove svečanosti - od tuda talijanski izraz «ferragosto») obilježavale su se s kolektivnim obredima, jelom, pićem i seksualnim eskapadama. Robovima i slugama je također bilo dopušteno sudjelovati. Vrhunac obreda bio je 15. kolovoza te su se oni toliko duboko ukorijenili u narodu, da im je crkva kasnije radije dala kršćanski okvir nego ih pokušla iskorijeniti. To je uostalom bio slučaj i s gotovo svim ostalim većim crkvenim blagdanima. Od 6. stoljeća se tako 15. kolovoz počeo slaviti kao blagdan Uznesenja Bogorodice, poznatiji i kao Velika Gospa.

Danas termin «ferragosto» označava vrhunac godišnjih odmora za Talijane kada je gotovo cijela Italija zatvorena jer su svi na odmoru izvan gradova ili u posjetu rodbini na selu. Ferragosto je i službeni praznik, uostalom kao i kod nas, 15. kolovoza – Velika Gospa. Kod nas pak ferragosto označava cijeli kolovoz kada nam se događa invazija Talijana, što svi vi koji ste sada na moru možete posvjedočiti.

Mislio sam da bi vam ovo moglo biti zanimljivo, a možda čak i korisno kada, možda baš na sam dan ferragosta, budete na nekoj osamljenoj plažici ležali goli uz nekog rasnog Talijana kojeg ste upoznali koji dan ranije. Ako vam bude ponestalo tema za razgovor, dok mu prstom lagano pratite liniju dlačica koja se od pupka spušta prema dolje, jednostavno ga upitajte Amore, sai cosa significa ferragosto?

Klikni za ostatak posta...

Dvije vijesti

Samo četiri dana nakon što je to učinila Iowa, Predstavnički dom američke savezne države Vermont (na slici) je potrebnom 2/3 većinom (100 glasova za, 49 protiv) odlučio legalizirati gay brakove. Time je pregažen veto na legalizaciju gay brakova koji je uložio konzervativni guverner Vermonta, republikanac Jim Douglas.
Vermont je tako postao četvrta američka država u kojoj su legalizirani gay brakovi, ali prva koja je to učinila ustavnim zakonom. Ostale dvije države su Massachusetts & Connecticut.
Homoseksualci će se u Vermontu moći vjenčavati od 1. rujna 2009. Time je završen proces koji je počeo još 1997., kad je muškarac imenom Stan Baker zajedno sa svojim partnerom i jednim lezbijskim parom zatražio od Vermonta da prizna prava ljudima u homoseksualnim vezama. Na nacionalnoj razini, u SAD-u je na snazi Zakon o obrani braka iz 1996., koji priznaje brak samo između muškarca i žene. Novi predsjednik Barack Obama rekao je kako namjerava promijeniti taj zakon.



Dva krvava mladića na podu su dvojica od šest muškaraca koji su ovih dana ubijeni u Iraku zbog toga što su gay. Ubojstva je potaknuo lokalni šitski vjerski vođa koji je u svojim govorima osudio homoseksualnost. Policija kaže da su ubojstva vjerojatno počinili osramoćeni rođaci žrtava jer nitko nije zatražio tijela kako bi se mogla pokopati, niti zatražio istragu. Hrabre ubojice žrtvama su prvo svezali ruke iza leđa, pa ih onda zatukli.

Mislite da to kod nas nije moguće? Ili u SAD-u? Sjetite se Matthewa Sheparda. Dugačak je još put. Nije najveći problem u zakonima. Puno je veći i opasniji problem u glavama ljudi. Možda će našim unucima biti bolje. Dobro, ne baš doslovno «našim», ali znate na što mislim.

Klikni za ostatak posta...

Zmaj

Taj sažetak nije dostupan. Kliknite ovdje da biste vidjeli post.

Klikni za ostatak posta...

Pussy

Evo nešto za one koji vole mačkice... Čini mi se da bi to bilo po prvi put na ovom blogu. Ne pitajte me kako sam došao do ove stranice (čudni su putevi...), ali nekako mi je logično da se nešto ovakvo pojavi na nekom ovakvom blogu.



Nije zafrkancija, stvarno se radi o perikama za mačke, a mogu se nabaviti za super jeftinih cca 250 Kuna na ovom site-u. Postoji čak i Flickr grupa gdje ponosni vlasnici objavljuju fotografije svojih mačaka s perikama. Oduvijek sam tvrdio da na internetu postoji apsolutno sve.

Klikni za ostatak posta...

Humanitarni post

Čitam kako se jedan naš poznati novinar i književnik u svojoj kolumni u Jutarnjem listu zgraža nad baš svakim oblikom medijske dobrote, koji se posebno često zaredaju u ovo predbožićno vrijeme. Radi se o kojekakvim humanitarnim akcijama, koncertima, TV emisijama, sportskim utakmicama, odvajanjima dijela zarade od prodaje koječega i sličnih stvari. Za njega je to „humanitarni egzibicionizam“ koji pravu ljudskost čini nesigurnijom, a dobrotu bezvrjednijom. Hoće reći, pretpostavljam, da ljudi ili tvrtke, pod krinkom humanosti, zapravo sami sebi rade reklamu i profit i time na neki način poništavaju bit dobrog djela.

Da i? Što je u tome sporno?

Moram priznati da su i mene mučila slična pitanja i dvojbe. Pitao sam se, trebam li ikome govoriti o tome kada i ja napravim kakvu humanu gestu npr. kada uplatim koju kunicu za neku dobrotvornu akciju ili nekome tko je u stisci? Zbog čega bih to nekome govorio? Zbog toga kako bih ispao bolji u njihovim očima? Zar ne bi trebao biti skromniji i šutiti? Ali ako im kažem, možda će i njih to potaknuti? Zašto uopće uplaćujem za kojekakve humanitarne akcije? Želim li nekome uistinu pomoći zato što sam nevjerojatno human ili to sve radim kako bih smirio vlastitu savjest?

Za razliku od tog komentatora, nisam se uopće dugo mučio s takvim pitanjima jer su odgovori na njih potpuno nevažni. Nevažni za sve, osim možda za samoga mene i to s ciljem samopropitivanja tko sam i što sam.

U fokusu dobrog djela nije dobročinitelj, nego je bit sama pomoć kao takva. One, kojima je potrebna pomoć, ne zanimaju moji ili bilo čiji motivi. Možda bi im čak i bilo drago da je netko sebi pomogao tako što je njima pomogao. Pa čak ako se netko svjesno uključi u određenu humanitarnu akciju kako bi time dobio olakšice, bolje prodao proizvod ili CD, promovirao se u javnosti, zaista je potpuno nevažno. Jedino važno je da pomoć dođe u prave ruke.

Osim toga, javno eksponiranje firmi i pojedinaca koji se uključuju u humanitarne akcije, vrlo vjerojatno će i druge potaknuti da se i sami uključe, da li zbog neke svoje točno određene koristi, smirivanja vlastite savjesti ili da ne ispadnu nehumani u očima drugih, sasvim je svejedno.

Zbog toga stavove tog kolumnista smatram potpuno promašenim, zapravo se čudim kako uopće netko može razmišljati na taj način. Čini mi se da se tu radi o nekim osobnim kompleksima, a možda i samo o traženju opravdanja za vlastitu inertnost (ili čak i škrtost).

Ne znam zašto ali toliko me iživcirao njegov komentar, da sam morao nešto napisati. Pogotovo što dolazi od strane jednog književnika i novinara, a valjda bi oni trebali malo više promišljati o svijetu što nas okružuje.

Klikni za ostatak posta...

Svi smo mi Gotovčevi (čast iznimkama)

I tako, Nives Celzijus po svemu sudeći neće dobiti nagradu Kiklop za hit godine. U upravi pulskog sajma knjige koji dodjeljuje nagradu prijete ostavkama ako nagradu dobije Nives, a čak i neki prijašnji dobitnici prijete da će vratiti svoju nagradu.

Ne razumijem u čemu je ovdje problem, radi se o nagradi za najprodavaniju knjigu, a ne za najbolju ili najvrjedniju. Što sada žele neki članovi uprave ili prijašnji dobitnici? Žele li da uprava zanemari ili krivotvori rezultate agencije za istraživanje Puls kako bi nagrada otišla u prihvatljivije ruke? Ne govori li to zapravo nešto o njihovom licemjerstvu i intelektualnom snobizmu? Ne govori li to da oni nisu ništa bolji od svih tih na koje gledaju s prezirom? Treba li opet uvesti komisiju za šund, kao što je nekada postojala u Jugoslaviji, koja će određivati što je dobro za narodne mase, a što nije? Sada se traži dlaka u jajetu, koja ranije nikome nije smetala, te se tvrdi da je istraživanje Pulsa nepotpuno, pa tako npr. u istraživanju nisu u dovoljnoj mjeri obuhvaćene knjižare. Kao da bi to uopće promijenilo rezultat.

Ili su možda oni ipak u pravu i postoji određena granica gdje se treba zaustaviti i reći dosta?

Sve to, i skandal s Kiklopom i činjenica da je Nivesina knjiga najprodavanija, zapravo govori u kakvom to društvu živimo odn. kakvi smo svi mi. Dovoljno je pogledati popis najčitanijih članaka kojeg svakodnevno objavljuju pojedini portali, pa se može vidjeti da redovito prva mjesta zauzimaju Gotovčevi, Pokoščevi i slični. I ja sam takav, gotovo da sam razočaran ako mi prođe dan bez neke vijesti o Simoni, Anti, Vlatki, a da o njezinom najnovijem bivšem dečku niti ne govorim. Nisam siguran bih li se toga trebao stidjeti ili ne? Btw, jeste li pročitali najnovi trač kako je najnoviji bivši Vlatkin dečko u stvari gej? Pa zar vam nije srce odmah brže zakucalo i niste li požurili kliknuti na tu vijest, pri tome preskočivši čak i onu da će u proračunu za iduću godinu zdravstvo dobiti 1,5 milijarde kuna manje?

U svoju obranu trebam reći da ne čitam samo takvu on-line literaturu. Čitam i o Obami, Sanaderu, gospodarskoj krizi, zaleti mi se i koji članak o sportu. Čak sam se poslije i vratio na onaj članak o smanjivanju novaca za zdravstvo. Možda je to čak i gore? Možda je bolje ne zamarati se problemima nad kojima možda i nemamo puno utjecaja? Možda je bolja nojevska politika zabijanja glave u pijesak?

Najbolji su mi komentari čitatelja ispod on-line članaka o tim tzv. pseudo javnim osobama koji stalno pljuju zbog objavljivanja istih, a redovito ih čitaju, vjerojatno pri tome naslađujući se detaljima nečijeg privatnog života. Takvi su mi ljudi još manje razumljivi od ovih koji prijete samospaljivanjem ukoliko Nives dobije nagradu Kiklop. Znam da ne otkrivam toplu vodu kada se pitam, jer se to pitaju i mnogi drugi, ali svejedno ne mogu izdržati a da ne ponovim: Pa zašto uopće otvaraju i čitaju članak ako vide da se radi o Simoni? Zar se radi o nekim mazohistima? Zašto uopće komentiraju i čitaju članke o petoj sezoni Big Brothera ako su još u drugoj epizodi prve sezone shvatili kako se radi o budalaštini? Odakle im ta silna potreba da komentiraju? Žele li svojim komentarima izvršiti pritisak na medije kako bi se objavljivale samo pametne stvari? Imaju li oni misiju sve nas posramiti što smo plitki i glupi, kako bi se barem pretvarali da ne čitamo takve stvari? Žele li oni ozdraviti bolesno društvo? Predstavljaju li oni zapravo glas razuma, jer na kraju krajeva, gdje bi došlo ovo društvo ako bi svi samo šutjeli i gutali što nam se servira? Ili možda svojim komentarima liječe neke komplekse? A možda se radi samo o besposličarima koji ništa drugo nemaju za raditi? Jesam li ja besposličar što pišem ovaj blog, jer na kraju krajeva, i ovo su samo obični komentari. Istina malo poduži, ali ipak komentari.

Nemam pojma u čemu je stvar, kao što niti nemam pojma jesam li u stanju sebe obraniti od, kako oni kažu, općeg zaglupljivanja nacije. Još nedavno sam popljuvao Red Carpet Nove TV, ali sa žaljenjem moram ustvrditi da sam se navukao. Za razliku od stare, nova voditeljica mi se sviđa, a čak mi je i voditelj počeo biti manje iritantan. S Bijelim udovicama lijepo se nasmijem, a jedva čekam dan kada će uvesti i muške gole vijesti. U dilemi sam, jesam li to postao gluplji ili se Red Carpet promijenio? Samog sebe tješim da je ovo drugo. Govorim si da su postali svjesniji onoga čime se bave i da su se zapravo počeli zafrkavati, kako na račun sadržaja svoje emisije, tako i na svoj. Idu do kraja. Samosvjesni trash do krajnjih granica, pa tko izdrži. Sve je to samo sex, drugs & rock and roll, a to je ljude oduvijek zanimalo.

Slična stvar je i sa Trenutkom istine. Nije mi lako odrediti svoj stav prema toj emisiji. Pretpostavljam da emisija ima dobru gledanost. Kao i svi drugi, i sam se čudim što motivira ljude za sudjelovanje. Ne mogu vjerovati da se radi isključivo o novcima. Posebno mi je bila mučna jučerašnja emisija kada je voditeljica majstorski izvlačila vrlo osobne detalje odnosa kandidatkinje s njezinim roditeljima i to još u onim trenucima između pravih pitanja za novce. Djevojka se potpuno uživjela i odgovarala kao da vodi intimni razgovor s najboljom prijateljicom, a ne kao da je pred kamerama nacionalne komercijalne televizije kojoj su samo važni gledanost i profit. Bilo mi je mučno to gledati, ali svejedno sam gledao. Valjda je i kod mene u pitanju mazohizam.

Možda je nagon za tračanjem, trpanjem i zavirivanjem nosa u tuđe stvari sastavni dio ljudske osobnosti. U svakodnevnom životu vodim borbu sam sa sobom protiv nagona za tračanjem. Ponekad se jedva susprežem ne bih li nešto ispričao, ali svjesno u sebi donosim odluku, ne, neću to ispričati, to nije u redu. Trudim se suzbijati svoje porive za koje smatram da nisu dobri. Što je najgore, čak se ponekad osjećam i samodopadno kada se uspijem suzdržati od širenja tračeva. Eto, nešto što bi trebalo biti normalno i sastavni dio svakog ljudskog bića, mene čini ponosnim.

Ali takav sam u stvarnom životu. U ovom nekom virtualnom medijskom prostoru poznatih faca, ponekad je baš slasno zaviriti u nečije pikanterije. Jesam li zbog toga licemjeran? Pretpostavljam da jesam. Ili se opet opterećujem nečime što nije toga vrijedno i samo zapadam u klopku koju su nam smjestili upravo ti koji se bune zbog iznošenja svojih privatnih stvari u javnost, a zapravo im to odgovara i možda to sve skupa i sami potiču? Eto, konačno sam dobio odgovor. Mojim interesom za Simonu, Vlatku, a posebice njezinog najnovijeg bivšeg dečka, zapravo činim dobro djelo jer im pomažem u njihovim težnjama da budu slavni.

Netko ima kapacitet i sretan je dok čita sabrana djela najvećih svjetskih filozofa u povijesti čovječanstva, a netko nema takav kapacitet i sretniji je dok ga zabavlja saga o Gotovčevima. Trebaju li ovi prvi s omalovažavanjem gledati na ove druge ili ovi drugi imati strahopoštovanje prema ovim prvima? I je li uopće bitno kakav tko ima kapacitet?

Osim ako nemate jako veliku volju i samokontrolu, je li uopće moguće izbjeći banalnosti? Je li jedino rješenje baciti TV, ne kupovati novine, ne surfati po internetu? Ili je možda ipak bolje naći neku sredinu, svjesno i s razumijevanjem čitati banalnosti kao što se svjesno i s razumijevanjem čita stručna literatura o neurokirurgiji? Zabaviti se s najnovijim banalnostima koje nam serviraju mediji u pauzi razmišljanja o nastanku svemira? Ili obratno?

Zapravo se svodi na ono najstarije pitanje, tko smo i što smo, koja je naša bit? Je li naša bit proživjeti život što je moguće bezbolnije i mirnije, biti sretan s malim stvarima, ne previše razmišljati, pronaći neki svoj mir i ne opterećivati se stvarima za koje smatramo, opravdano ili ne, da ih ne možemo promijeniti? Ili se čovjek možda ne bi trebao svesti na puki reproduktivni stroj (tu sam već zakazao) i stroj za probavljanje hrane i potrošnju kisika, te bi ipak trebao malo mućnuti svojom glavom? Ali zašto bi mućkao? Koja je korist od toga? Je li bolje razmišljati, biti nesretan i živcirati se zbog onoga u što se pretvara naše društvo? Ili je bolje živjeti svoj mali život, ne razmišljati previše, čitati, između ostalog, Nivesine knjige i zapravo biti sretan?

Nivesinu knjigu nisam pročitao, niti ju imam namjeru čitati. Ovaj puta ne radi se o svjesnoj samokontroli, nego me jednostavno ne zanima. Za mene je jedna stvar potrošiti tri minute na TV prilog, a druga udubiti se u štivo koje ipak zahtijeva određenu malo dulju potrošnju vremena. Znam, opet sam licemjeran, ali to je valjda manje strašno ako sam svjestan toga. Iako bih vrlo lako s snobovskim prijezirom mogao pogledati na one koji nisu toliko napredni kao ja, neću to učiniti jer sam se nedavno opekao na sličnu temu. Čovjek uči na svojim greškama.

A kada sam već gore spomenuo prijedlog Novoj TV da uvede i gole muške vijesti, evo sada ovdje dolje kako to izgleda preko bare.



A ovdje imate još o-ho-ho klipića na istu tematiku. Pa 'ko voli...

Klikni za ostatak posta...

OK je ubijati...

...barem kada se neke pita.



Znate li da preko 80 zemalja u svijetu zabranjuje homoseksualne odnose? Kazne se kreću od kratkotrajnih zatvorskih do doživotnih, pa čak i do smrtne kazne.



Mahmud (16 g.) i Ajaz (18 g.), koji su u vrijeme "zločina" bili 14 i 16 godina, obješeni su u Iranu 2005. zbog svoje homoseksualnosti. Prije vješanja svaki je primio 228 udarca bičem.

Francuska, kao trenutno predsjedavajuća država EU-a, sastavila je Deklaraciju o općoj dekriminalizaciji homoseksualnosti, koju će 10.12.2008. podnijeti Glavnoj skupštini UN-a. Taj dan je ujedno i 60. godišnjica UN-ove Opće deklaracije o ljudskim pravima.

Francusku deklaraciju je do sada podržalo/potpisalo/usvojilo oko 50 zemalja članica UN-a (od ukupno 192). Među njima su sve države članice EU-a, većina ostalih europskih zemalja, među kojima i Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Makedonija, Norveška, Švicarska, Island, Ukrajina, Andora i Lihtenštajn. Tu su još i Kanada, Argentina, Brazil, Čile, Ekvador, Meksiko, Urugvaj, Gabon, Kabo Verde, Gvineja Bisau, Novi zeland, Izrael, Armenia i Japan. Najuočljivije trenutno nedostaju dvije države: SAD i Australija.

Francuska će do kraja godine, u ime svih zemalja članica EU-a, i službeno predstaviti deklaraciju pred Glavnom skupštinom. Deklaracija će biti dobrovoljna, a ne obvezujuća za UN članice, te se o njoj neće glasovati. Gay aktivisti se nadaju da će deklaracija ipak jednog dana dovesti do rezolucije koja bi bila obvezujuća.

Najveći borac protiv deklaracije je, imate pravo na jedan pokušaj za pogađanje – Vatikan, iako nije član, nego samo promatrač, i nema pravo glasa u UN-u. Slično kao kada se kod nas usvajao zakon o suzbijanju diskriminacije, Vatikan tvrdi da deklaracija o dekriminalizaciji vodi do nametanja legalizacije gay brakova. Ja bih išao čak i dalje. Moje osobno mišljenje je da deklaracija u konačnici vodi i do legalizacije brakova između krava i ljudi. Za konje, svinje, ovce i majmune nisam toliko siguran, ali kako su stvari krenule, može se i to očekivati. E da, zaboravih, jamačno vodi i do dekriminalizacije teških droga, o pedofiliji da i ne govorim, to se valjda podrazumijeva. Pardon, da je u pitanju ovo zadnje, Vatikan se vjerojatno tu ne bi puno miješao. Oni bi to radije gurnuli pod tepih, opet pardon, vjerojatno pod Natuzzi kožne presvlake.

Očito je da je Vatikan odaslao upute po cijelom svijetu, jer kler svugdje ponavlja isto poput papagaja. Čim se spomenu neka prava pedera, suzbijanje diskriminacije, dekriminalizacija, njima nije bitno, možda čak niti ne razlikuju značenje riječi, svi zdušno u jedan glas počinju ponavljati da se to sve svodi na legalizaciju gay brakova, a svima je opće poznata činjenica da su upravo gay brakovi trenutno najveći problem čovječanstva i da se protiv njih treba boriti svim sredstvima.

Vezano uz francusku deklaraciju, vatikanski nadbiskup i promatrač u UN-u Celestino Migliore tvrdi da bi «dodavanje novih kategorija onih koji su zaštićeni od diskriminacije» moglo dovesti do obrnute diskriminacije protiv tradicionalnog heteroseksualnog braka odn. do mogućeg pritiska na države koje ne žele legalizirati homoseksualne brakove.

Zar nije prekrasno kako neki svako protivljenje njihovoj mržnji, koja bi im ionako kao samoproglašenim beskomprimisnim borcima za ljudska prava trebala biti potpuno strana, pretvaraju u diskriminaciju prema njima samima i kršenje njihovih prava?

Talijanski gay aktivisti označili su ovaj najnoviji vatikanski napad "totalno idijotskom i luđačkom", optužujući katoličku crkvu da je postala opsjednuta homoseksualnošću i grijehom. Srednjostrujaške novine La Stampa ju nazivaju "grotesknom".

Sastavljači deklaracije kažu da se radi o dobrovoljnoj deklaraciji o dekriminalizaciji, te nema nikakve veze s istospolnim brakovima, usvajanju djece od strane istih, pa čak niti o suzbijanju diskriminacijie u zapadnjačkom smislu te riječi. Ali zato ima itekakve veze sa zakonima nekih država po kojim se homoseksualci ritualno vješaju, kamenuju do smrti, bičuju i zatvaraju. Radi se zapravo o pravu na život. Nekima očito ozakonjeno ubijanje i mučenje odgovara. I to baš onima koji zagovaraju pravo na život.

Glasnogovornik francuskog Ministarstva vanjskih poslova je rekao da se francuska inicijativa temelji na postojećim dokumentima o ljudskim pravima i da ideja nije stvaranje novih prava. "Ideja je... omogućiti da dekriminalizacija bude moguća".

Čuli ste vjerojatno kako je Vatikan zabranio zaređivanje homoseksualcima, sve naravno kako bi se posipali pepelom zbog izbijanja u javnosti velikog broja pedofilskih skandala u crkvenim krugovima koje se toliko dugo pokušavali skrivati. Ali neću sada ponovno o apsurdnosti dovođenja u vezu pedofilije i homoseksualnosti. U jednom ranijem postu, zapitao sam se kako će to crkva uopće utvrđivati tko je homoseksualac? Ne znam čita li netko u Vatikanu ovaj blog, ali nisam trebao dugo čekati odgovor na moje pitanje. Vatikanska Kongregacija za katolički odgoj objavila je «Smjernice za uporabu psihologije za prijem i formaciju kandidata za svećeništvo» u kojem se navodi da muškarci s duboko usađenim homoseksualnim tendencijama nisu dostojni ređenja te se nalaže sjemeništima da potraže pomoć psihologa koji će obaviti pregled kandidata za svećenike u svrhu otkrivanja onih s homoseksualnim i drugim «psihološkim poremećajima».

Nakon što je prošlo nekoliko desetljeća od kada su sve respektabilne svjetske zdravstvene organizacije skinule homoseksualnost s popisa mentalnih poremećaja, evo pojavljuju se ponovno neki znanstvenici po vatikanskim podrumima koji valjda imaju neka druga saznanja i dokaze, samo što ih valjda drže dobro skrivenima. To su valjda isti oni znanstvenici koji su spaljivali vještice, ubijali sve one koji su se drznuli pomisliti da Zemlja nije ravna ploha i centar svemira, te koji su u ime Boga ubijali i vodili ratove. Pa tako i sada, neka visi jedan Mahmud i i jedan Ajaz, uostalom koga briga za njih. Niti su katolici, niti nose Prada cipele i Gucci naočale, a i baš se ne voze često u Natuzzi kožom presvučenim auto sjedalima.

Iz govora Pape Ivana Pavla II u UN-u 1995.:

The fact of "difference", and the reality of "the other", can sometimes be felt as a burden, or even as a threat. Amplified by historic grievances and exacerbated by the manipulations of the unscrupulous, the fear of "difference" can lead to a denial of the very humanity of "the other": with the result that people fall into a cycle of violence in which no one is spared, not even the children.

Jesam li zbog mog lošeg engleskog nešto ovdje krivo razumio, ili je Papa stvarno spominjao strah od različitost, potpirivan povijesnim uvredama i manipulacijama beskrupuloznih ljudi, koji može dovesti do nasilja pa čak i prema djeci?

We must overcome our fear of the future. But we will not be able to overcome it completely unless we do so together. The "answer" to that fear is neither coercion nor repression, nor the imposition of one social "model" on the entire world. The answer to the fear which darkens human existence at the end of the twentieth century is the common effort to build the civilization of love, founded on the universal values of peace, solidarity, justice, and liberty. And the "soul" of the civilization of love is the culture of freedom: the freedom of individuals and the freedom of nations, lived in self-giving solidarity and responsibility.

We must not be afraid of the future. We must not be afraid of man. It is no accident that we are here. Each and every human person has been created in the "image and likeness" of the One who is the origin of all that is. We have within us the capacities for wisdom and virtue. With these gifts, and with the help of God's grace, we can build in the next century and the next millennium a civilization worthy of the human person, a true culture of freedom. We can and must do so! And in doing so, we shall see that the tears of this century have prepared the ground for a new springtime of the human spirit.

To se valjda odnosi na sve, osim na pedere.

Klikni za ostatak posta...

Dostojanstvo i pravda za sve

Već sam nekoliko puta spomenuo moje mišljenje kako homoseksualci trebaju biti dvostruko osjetljiviji na tuđu nesreću, nepravdu ili bilo koji oblik diskriminacije. Barem se to tako meni čini. Naravno da bi takva osjetljivost trebala biti u opisu posla svakog ljudskog bića, ali to nažalost nije tako. Pa čak i oni koji su uvjereni u svoje visoke moralne norme, ponekad me zapanjuju svojim izjavama. Više puta sam čuo kako ljudi za nekoga s fizičkom manom kažu da je Bog s razlogom nekoga označio. To mi je jedna od najstrašnijih izjava koje sam ikada čuo, a nažalost imao sam ju prilike više puta čuti u svojoj neposrednoj okolini.

Ljudi jednostavno ne razmišljaju, ali nisu oni krivi. Država ih ne educira, boje se, medijima je isključivo profit u prvom planu, kapitalizmu je jedino novac važan. Nažalost živimo u društvu „tko jači taj tlači“, a dokaz za to su nam svakodnevne vijesti. Agresija, brutalnost, mačizam, drskost, to je danas na cijeni, barem u ovom podneblju.

Tko imalo odskače od prosjeka je odmah osuđen bez ikakvog pokušaja razumijevanja. Ljudi jednostavno nemaju naviku pokušati se staviti u tuđu kožu, pokušati malo promišljati kako je živjeti drugačijima, nesretnijima, manje sposobnima. Ne, lakše je odmah osuditi, okrenuti glavu, zatvoriti oči. Homoseksualci dobro znaju kako je to biti diskriminiran i kako je to živjeti u strahu, i umjesto da nam to bude lekcija često i mi sami olako osuđujemo i podsmjehujemo se drugima.

Danas (3. prosinac) se pod motom Dostojanstvo i pravda za sve obilježava UN-ov Međunarodni dan osoba s invaliditetom. Uvijek sam smatrao da su homoseksualci i hendikepirani u vrlo sličnom položaju, iako nikako ne bih htio uspoređivati naše probleme. Kako većini ljudi nije jasno što to zapravo znači biti homoseksualac i kako je živjeti s time u ovakvom društvu, tako im jednako nije jasno ni kako je to biti hendikepiran i kako je živjeti s time u istom tom društvu. I prema nama i prema njima ljudi imaju predrasude i društvo nas diskriminira. Prema najnovijim podacima, u Hrvatskoj je evidentirano oko 460.000 osoba s različitim stupnjevima invaliditeta, što je oko deset posto cjelokupnog stanovništva. Čak smo i po udjelu u stanovništvu tu negdje. Dobro, nećemo sada cjepidlačiti, možda sam i podcijenio naš postotak, barem ako je sudeći po Trenutku istine na osnovu kojeg se može zaključiti da bi gotovo svaki muškarac u Hrvatskoj spavao s drugim muškarcem, bilo da su u pitanju novci, napredak u karijeri ili čisto zadovoljstvo, manje je bitno. Bitno je da bi to napravili i pri tome baš uživali, iako samo u radnoj ulozi tako da od “spavanja” u izrazu biste li “spavali s muškarcem” onome u trpnoj ulozi i ne bi baš puno ostalo. Nisam to ja izmislio, tako pričaju ljudi na televiziji.

Gledajući moto ovogodišnjeg međunarodnog dana osoba s invaliditetom, Dostojanstvo i pravda za sve, ne bi li se pod njime mogli i homoseksualci prepoznati? Ne bi li se zapravo mogli svi ljudi u tome prepoznati? Iako je za osobe s invaliditetom potrebna određena pozitivna diskriminacija, ako pogledate UN-ovu Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom, letimičnim pogledom možete vidjeti da se tu većinom ne radi o nikakvim posebnim pravima. U toj konvenciji bi se izraz „osoba s invaliditetom“ vrlo lako mogao zamijeniti i s „homoseksualac” ili „žena“ ili „muškarac“ ili „osoba smeđe kose s pet prstiju na ruci“, jer tu se ne radi o ničemu drugome do osnovnim pravima svih ljudi. Ali naše društvo je takvo, ono što se podrazumijeva za osobu smeđe kose s pet prstiju na svakoj ruci, to nažalost ne vrijedi za osobu s invaliditetom ili za homoseksualca.

I onda se ljudi pitaju što mi u stvari želimo? Kakva to posebna prava tražimo? Zar je tako teško shvatiti da ne tražimo nikakva posebna prava nego samo ona prava koja su dana i drugima. Da malo banaliziram, želim samo da, ako se razbolim, moj partner s kojim živim u 11-ogodišnjoj monogamnoj vezi, koja se u suštini u ničemu ne razlikuje od veze između žene i muškarca, može uzeti nekoliko sati slobodnog na poslu i odvesti me u bolnicu, bez potrebe da laže kako mi je rođak iz sedmog koljena. Ili da, dok ja ležim bolestan kod kuće, može umjesto mene podići recept ili uputnicu za liječnika specijalista. Ili da se, nakon moje smrti, ne mora klati oko nasljedstva s rođacima iz 18 koljena koje nikada u životu nisam vidio? Zašto bi to nama bilo uskraćeno?

Ponekad sam pesimist. Zar možemo očekivati da će u društvu u kojemu se ubija zbog mjesta za parkiranje, zbog krivog nogometnog kluba, zbog krive boje kože, nacionalnosti, vjere ili nečije dužine kose, netko uopće imati razumijevanja za naše probleme? Mislim da ipak možemo, mislim da ipak ima nade, možda čak i za nas, ali svakako za one homoseksualce koji tek dolaze. I zato se iskreno divim svim tim hrabrim ljudima iz kojekakvih udruga za prava homoseksualaca što zbog svih nas stavljaju na kocku vlastitu sigurnost i vlastiti život.

Ovo je trebao biti post o osobama s invaliditetom, a pretvorio se u jadikovku o nama pederima, kakvih sam uostalom ovdje održao već prilično. A možda smo i mi zapravo hendikepirani, možda smo i mi invalidi? Kako se netko rodio bez vida, tako se netko drugi rodio bez želje za seksom ili emocionalnim povezivanjem sa suprotnim spolom. Kako slijepac ima poteškoća sa kretanjem i snalaženjem u prostoru, a time i sa snalaženjem u životu i ostvarivanjem osnovnih ljudskih prava, tako i pederi i lezbe imaju poteškoća s ostvarivanjem nekih osnovnih ljudskih prava samo zato što ih ne privlači suprotni spol. Ja se definitivno osjećam hendikepiranim.

Sa UN-ove stranice:

Što su ljudska prava osoba s invaliditetom?

Svi članovi društva imaju jednaka ljudska prava – ona uključuju civilna, kulturna, gospodarska, politička i društvena prava. Primjeri tih prava su:

- pravo na jednakost pred zakonom bez diskriminacije
- pravo na život, slobodu i sigurnost
- pravo na zaštitu od ugnjetavanja i mučenja
- pravo na zaštitu od iskorištavanja, nasilja i zlostavljanja
- pravo na sloboda kretanja i nacionalnosti
- pravo na život u zajednici
- pravo na izražavanje i mišljenje
- pravo na privatnost
- pravo na dom i obitelj
- pravo na obrazovanje
- pravo na zdravstvenu zaštitu
- pravo na rad
- pravo na odgovarajući životni standard
- pravo na sudjelovanje u političkom i javnom životu
- pravo na sudjelovanje u kulturnom životu

Ovo su neka od osnovnih prava svih ljudi. U našem društvu, koliko od njih može ostvariti homoseksualac koji se ne srami onoga što jest i koji ne živi skriven u mišjoj rupi, onaj koji nije slobodan samo unutar svoja četiri zida? Ako ništa drugo, barem je sigurno da može sudjelovati u kulturnom životu do mile volje.

A koliko od istih tih prava mogu u potpunosti ostvariti hendikepirani? Ako ništa drugo, sigurno je da se mogu zatvoriti u svoja četiri zida i uživati u svojoj privatnosti koliko žele.

A koliko od ovih prava mogu ostvariti i ti, tzv. normalni ljudi? Recimo crnci u Ruandi? Ah pardon, ni oni vjerojatno nisu normalni. Tko je uopće vidio normalnog crnca?

Svi različiti, svi jednaki.

Klikni za ostatak posta...

Verbalni egzibicionisti

Ponekad se upitam, zašto uopće pišem blog? Tim više što nikada nisam pratio tuđe blogove, niti su me uopće zanimali, sve dok i sam nisam počeo pisati. Niti danas ih ne pratim puno, svega nekoliko na kojima ponekad i ostavim poneki komentar, neki trag da sam tamo bio.

Nije mi ni danas jasno zašto sam počeo pisati. Ne sjećam se trenutka kada sam odlučio otvoriti blog. Sjećam se samo da sam na početku imao potpuno drugačiju viziju mog bloga nego što je na kraju ispao. Htio sam biti puno osobniji, puno emotivniji, pa čak i puno prostiji (što nema veze s pornografijom). Nije tako ispalo. Valjda bi mi to trebalo nešto govoriti, a to je da i nisam baš najotvorenija osoba na svijetu. To sam i prije znao, ovaj blog mi je valjda samo konačna potvrda moje introvertiranosti. Sve to vjerojatno objašnjava priličnu diskrepanciju između imena bloga i njegova sadržaja.

Ali blog mi je pomogao shvatiti još poneke aspekte moje osobnosti. Tako sam saznao da sam mizantrop, flegmatik, melankolik, uglavnom sve same neke dugačke riječi i to još ne posebno pozitivne. A da sam ponekad i previše samokritičan, to sam ionako znao, kao i što sam znao i da sam ponekad narcis. Narcisodini-samokritičar. To je valjda sinonim sadomazohizmu. Uglavnom vrlo jedna kompleksna ličnost. To sada samom sebi laskam, iako sam duboko u sebi uvjeren da sam poprilično jednostavan, ali ne u onom pozitivnom, nego u onom nekom ograničavajućem smislu. Ma tješim se kako je sve to zapravo kao Doktor u kući. Koju god osobinu uzmete, pronaći ćete si neke simptome.



Neki dan, zahvaljujući Monsieuru Mersaultu, saznao sam da sam i djelomično egzistencijalista. Stranac mi je bio omiljena knjiga iz srednjoškolske lektire, a volio sam i ostale slične egzistencijalističke autore. Osim što sam sve te već nabrojane dugačke riječi, još sam i zaboravljiv, pa sam tako u potpunosti zaboravio o čemu se u Strancu radi. Otišao sam malo osvježiti pamćenje, pa sam usput pročitao i koju riječ o egzistencijalizmu i naravno da sam kod sebe pronašao poneke simptome te opake bolesti. Ne sve, da se odmah malo utješim, samo neke. Htio bih ponovno pročitati Stranca.

No da se vratim razlozima pisanja bloga, kojih se vjerojatno može smisliti bezbroj. Stvari su prilično jasne kod onih nekih čisto materijalističkih blogova kao što su promocija sebe kao osobe (novinari, političari, zvijezde, javne osobe), promocija neke ideje, usluge ili proizvoda, promocija neke druge web stranice, zarada… Ali što je s onom velikom većinom blogova koji postoje iz nejasnih razloga i iza kojih stoje nevidljivi ljudi?

Možda neki pišu blogove jer je to kao popularno, ili je bar nekada bilo, neki možda smatraju da su neotkriveni literati ili poete, neki možda vjeruju da su njihove ideje toliko zanimljive da ih je šteta ne podijeliti s drugima, neki se možda blogom koriste kako bi izrekli nešto što u stvarnom životu nikada ne bi, nekima je možda zanimljiva mogućnost komentiranja vlastitih misli od strane nepoznatih ljudi, nekima je to vid relaksacije, nekima možda mogućnost stvoriti neku bolju verziju samoga sebe, neki su možda usamljeni pa si na taj način stvaraju osjećaj pripadnosti i društvene interakcije odn. pronalaze nekoga tko će ih napokon saslušati, neki možda nadoknađuju pažnju koja im nedostaje u pravom životu, nekima je to možda ispušni ventil kroz kojeg mogu izbaciti ono što ne mogu u stvarnom svijetu, neki možda zapisuju svoje misli i događaje kako ih ne bi zaboravili ili kako bi ih kasnije mogli s drugima podijeliti, nekima je to možda način da prijatelje i obitelj obavještavaju o novostima u svom životu, nekima je to možda samo čista zabava, nekima možda čisto uzbuđenje… Nije li nam svima to zapravo besplatna psihoterapija? Ekran nam dođe nešto poput kauča kod psihologa ili psihijatra. Mislim da sam nekad i pročitao nešto na tu temu… Kod mene je vjerojatno razlog sve gore nabrojano.

Ali ako ću biti iskren, mislim da je mi je u nekim slučajevima bavljenje vlastitim blogom i čitanje tuđih blogova pomoglo vidjeti jasnije određene stvari. Pogotovo nama gejevima blog svijet pruža mogućnost ulaska u svijet misli drugih nama sličnih i zapravo nam pomaže shvatiti da postoje ljudi koji razmišljaju slično nama, koje muče slični problemi, pomaže nam na neki način prihvatiti same sebe. Da o količini gay pornografije na blogovima niti ne govorim, kada sam se već dotaknuo pozitivnih učinaka blog svijeta.



Ali, ne zvuči li i uzbuđujuće pomisao na dijeljenje vlastitih misli s potpunim strancima, dobivati komentare na njih, na neki način se samoprovjeravati? Možda nekima blogiranje pruža slično uzbuđenje, sličan kick, kao onima što svojom golotinjom ispod mantila straše bakice po parkovima? Nisu li mnogi blogeri zapravo verbalni egzibicionisti? Mislim na one tamo neke druge blogere, ne na vas, a svakako ne na mene. Kod mene se radi o čistoj zabavi i o nikakvim drugim dubljim, psihoanalize vrijednim razlozima.

Klikni za ostatak posta...