Krema za penis

29 svibnja 2007

Ima li kraja ljudskoj gluposti i taštini, u ovom slučaju posebno muškoj taštini? Vjerojatno nema dok god postoji netko tko bi ovo kupio.

Za samo 15$ vaš penis može opet izgledati kao da mu je 18 godina. Imaju i zgodan slogan:
Ukoliko ovisite o svom penisu, vaš penis zaslužuje RestoreMax.

Bez obzira čemu ga izložili i gdje ga gurali, ova čudotvorna krema pomoći će mu da bude elastičniji, osjetljiviji i nježniji nego ikada prije.

Kažu da jednostavno trebate dva puta na dan natrljati ovu kremu na penis i on će se osjećati dobro. E tu su zaista u pravu. Moj penis se jako dobro osjeća kada god ga trljam.

I to nije sve, krema će učiniti da će vaš penis ponovno biti mekan kao kad ste bili beba. Iskreno, ne sjećam se kakav mi je bio penis kada sam bio beba, ali znam da više ne želim da ponovno bude takav.

Ne znam kako vaš penis, ali moj se još uvijek dosta dobro drži.
No ukoliko vam je pomoć ipak potrebna, kremu možete kupiti ovdje.

Na kraju krajeva, ako postoje kreme za sve druge dijelove tijela, zašto to i dobri stari kurac ne bi zaslužio?

Klikni za ostatak posta...

Biće s druge planete

27 svibnja 2007

Upravo se slatko nasmijah, pa vam prenosim što sam našao na jednom web site-u.



Koji se to kurac dogodio Madonni? Jeste li vidjeli naslovnicu OUT časopisa?

Čekajte, samo malo, upravo primamo signal s Planete Plastična Kirurgija.

Poruka je slijedeća:

Nakon godina izučavanja Kabale, Madona je evoluirala u više biće. Samo ima jedan problem: biće je s planete Alfa Centauri.

Madonnu treba izbjegavati pod svaku cijenu! Ako ju vidite, nemojte – ponavljamo, NEMOJTE – ju gledati u oči – osim ako nemate zaštitne naočale. Samo u tom slučaju njen pogled neće pobrkati vaš DNA.

Klikni za ostatak posta...

Mambo Italiano

25 svibnja 2007

Ovaj film sam već ranije gledao, ali kako ga je jučer prikazao RTL pogledao sam ga još jednom. Film je strašno simpa, prava opuštajuća zabava idealna za gledanje u dvoje (ako ste gay par). Radi se o romantičnoj gay komediji smještenoj u talijansku zajednicu u Kanadi. Film se zapravo više koncentrira na odnose u jednoj talijanskoj iseljeničkoj obitelji koja u novom svijetu još živi po pravilima stare domovine, nega na romantičnu vezu glavnog lika s gay policajcem, koji je, naravno, također talijan.
A šta da vam kažem, meni je film stvarno dobra komedija (možda čak i "urnebesna" kako to kritičari vole često opisivati), prepuna dobrih štoseva i replika baziranih na predrasudama o talijanima. No to i nisu zapravo predrasude. Oni uglavnom i jesu takvi. Film je tipa "Moje grčko vjenčanje", ali ovaj puta gay style.
Moja preporuka: svakako pogledati.



p.s.
Mrzim kada se klipovi s YouTube-a stavljaju na blogove. Ovaj puta se ni ja nisam mogao suzdržati. Danas na Dan mladosti, dajem časnu gayevsku riječ da to više neću ponoviti u dogledno vrijeme i da ću cijeniti sve ljude svijeta koji žele slobodu i mir.

Klikni za ostatak posta...

Pušenje izaziva rak grla

24 svibnja 2007

To svi valjda znamo. Samo što se ovdje ne radi o pušenju cigareta, nego o pušenju kube žilavke, a valjda se odnosi i na one odvratne perverznjake koji upražnjavaju kunilingus (ima nas zaista svakakvih).

Barem su do tog zaključka došli u istraživanju kojeg su proveli u Baltimoreu u SAD-u. Konkretnije, ljudi koji su imali više od pet različitih oralnih sex partnera tijekom svog života, ili drugačije rečeno, oni koji su popušili kurac petorici ili više frajera, imaju 250% više šanse dobiti rak grla od ljudi koji nikada nisu probali oralni sex. Znanstvenici vjeruju da je to zbog toga što se oralnim sexom prenosi humani papiloma virus (o virusu opširnije ovdje).

Znači na kraju krajeva, popušili kurac ili cigaretu, dođe vam na isto. Ako pušite jedno i drugo (kao ja npr.), onda ste sjebani totalka.



Link na članak o istraživanju: http://www.newscientist.com

Klikni za ostatak posta...

Big Brother na sončni strani Alp

23 svibnja 2007

Ne znam da li vi koji možete gledati slovenski Kanal A bacite koji put pogled na njihov Big Brother. Je znam, znam, priznajem, površan sam, gledam zatupljujuće emisije bez ikakvog smisla i koristi, trujem se, glup sam, nisam intelektualac, i baš me briga.
Nisam pratio naš Big Brother, pogotovo drugu i treću sezonu, ali ovaj slovenski nije loš, čak i bolji od našeg.
Bolji su likovi unutra, bolje su im emisije od naših, dinamičnije su, kraće, sažetije... I bolji su im frajeri, pogotovo ova dva. Miha (21) i Andrej (27).







Miha je nabildana plavuša kojoj bi ja mogao i tata biti. Miha malo-malo pa opali drkicu, ili kako to on lijepo naziva "udavi purana". Inače je "frajerčina" do boli. Svaki pokret, svaka gesta govori iz njega, gledajte me kako sam zgodan i nabildan, macho sam very mucho, i još k tome čini se da nedostatak inteligencije nadoknađuje pumpanjem mišića. Glavna tema zajebacije na račun Mihe je njegova izjava da ima knjižicu u koju je upisao preko 250 cura koje je poševio. Pravi podvig sa samo 21 godinom. Ako je počeo jebavat sa 15 godina, znači da je godišnje poševio 40 cura ili otprilike nova cura svaki 9. dan.
No usprkos svemu, u biti je simpa dečko i čak mi je i seksi, unatoč tome što je plav, što je tako mlad i što se brije po cijelom tijelu. A čini se da i u hlačama ima pravu zmiju.










Miha davi purana:


Andrej je također nabildan i rođen je u Australiji. Govori čudnom kombinacijom dolenjskog dijalekta i engleskog. Taman, miran, samozatajan, dobrica... I like it.





I još jedna stvar. Čini se da nisu bez razloga svi oni silni vicevi na račun slovenaca i bosanaca. Pola stanara ima neke bosanske ili srpske korijene po mami ili tati ili oboje. Pitam se ima li još koji čisti slovenac u deželi? Ali valjda bi se to moglo i za nas reći...

Klikni za ostatak posta...

Gay ikone

20 svibnja 2007

Oduvijek me je kopkalo od kuda dolazi taj pojam gay ikone i zašto uopće postoje. Ako se pogledaju takve liste vidjeti će se da se na njima nalaze većinom žene. Moram priznati da mi to nikada nije bilo jasno. Zar ne bi bilo logičnije da obožavaju muškarce s kojima bi se rado poševili?

Je li to zbog toga što gayevi u stvari žele biti žene, pa se s njima i poistovjećuju? Žele biti kao one? Žele biti žene kako bi se nesmetano mogli jebavati s muškarcima? Biti poštovani u društvu, imati sretan obiteljski život, djecu i uvijek dostupan kurac?

Isto tako većinom su to pjevačice, tu i tamo koja glumica. Možda se lakše identificiraju s pjesmama koje govore o ljubavi i čežnji za muškarcima? Za razliku od muških pjevača koji pjevaju o ljubavi prema ženama, pa je i logičnije da njihove pjesme preferiraju hetero muškarci. OK, tu ne ubrajam kojekakve ljigave gay bandove i slatkaste pjevače za kojima lude tinejdžerice.

Gay ikone obično su vrlo zgodne, glamurozne, sexy žene, ali koje zbog nekog razloga većina hetero muškaraca ne voli baš previše. Možda gay muškarci žele njihove blještave i površne živote, jer su i sami takvi? Površni i slavopohlepni?

Stvarno nemam pojma zašto je to tako, ali iskreno, i sam volim te gay ikone. Čak od djetinjstva, kada nisam imao pojma o gay ikonama, baš sam uvijek znao ko prstom u govno pogoditi neku gay ikonu.

Evo jedan primjer. Davno, u 80-tim, uđem u dućan i kupim LP “Nightclubbing” od Grace Jones. Nikada prije nisam za nju ni čuo, valjda me privukao odličan cover s njenom androgenom figurom i cigaretom u ustima. Mjesecima ga nisam skidao s gramafona. I danas mi je to jedan od najdražih albuma. I onda pročitam da je taj album proglašen albumom godine u New Musical Expressu. Bio sam tako ponosan na moj dobar ukus, sve dok nešto kasnije nisam pročitao da je Grace Jones gay ikona i da uglavnom nastupa po gay klubovima. To mi je bio konačan dokaz da sam u stvari gay i da to nije samo prolazna faza nakon koje ću postati pravi hetero mužjak. Nakon toga više nisam nikome pričao da mi srce poskoči čim čujem “Pull Up To The Bumper” ili “Walking In The Rain” ili “Feel Up” ili “Use Me" ili bilo koju pjesmu s tog albuma.

To je bila za mene prekretnica. Od tada sam uvijek bio oprezan pri izjašnjavanju koju glazbu volim, koji filmovi mi se sviđaju, koje knjige rado čitam, što gledam na televiziji. Jer bio sam siguran, ako se meni sviđa, to mora da je popularno među pederima. U jednu ruku to i nije tako loše. Barem potiho mogu testirati moje str8 frendove kada se izjašnjavaju što oni vole. Ako netko voli Cher, to odmah mora biti sumnjivo. Ili ako netko voli “Sex and the City”, to je pederčina na kvadrat.

Pa tko su onda te najveće gay ikone svih vremena (barem onih u kojima je postojala televizija)? Ako malo prosurfate netom, vidjeti ćete da se pojavljuju manje više ista imena.

Od žena tu je naravno Madonna (valjda najveća od svih gay ikona), pa zatim Kylie Minogue, Dolly Parton, ABBA, Judy Garland, Marilyn Monroe, Audrey Hepburn, Liza Minnelli, Barbara Streisand, Pink, Cher, Julie Andrews, Sister Sledge, Donna Summer, Gloria Gaynor, Beyonce, Stevie Nicks, Dusty Springfield, Gwen Stefani, Blondie, Doris Day, Shirley Bassey, Marlene Dietrich, Bette Davis, Joan Crawford, Elizabeth Taylor, Diana Ross, Oprah, K. D. Lang, Cindy Lauper, Kate Bush, Britney Spears, Paris Hilton, Eartha Kitt...

Muškaraca ima puno manje na listama, a najčešće se pojavljuju Cary Grant, Rock Hudson, George Michael, David Backham, Elton John, Rupert Everett, Morrissey, Boy George, Village People, Prince, Scissor Sisters, Pet Shop Boys...

Pa evo, kada vam idući put str8 frend kaže da mu je Stevie Nicks baš cool, možda vam zapravo želi reći da bi se rado s vama povalio u krevetu.

Klikni za ostatak posta...

Kako postati predmetom obožavanja svog šefa

19 svibnja 2007

Već sam ranije napisao da sam u biti ljenčina. Radim kada moram i kada me netko na to natjera. Na poslu sam radišan i svi misle i govore kako ovaj puno radi. Zapravo i radim puno, ali kada kod mogu uvijek iskoristim priliku za nerad – kada me nitko ne gleda. Pravi sam i majstor praviti se da nešto radim, a zapravo čeprkam nos.

Imam i neka pravila koja su do sada dobro funkcionirala:

  • nikada se na poslu ne javljajte dobrovoljno nešto napraviti, osim ako unaprijed znate da ćete to obaviti brzo i lako. Uvijek najebu oni koji se dobrovoljno javljaju.
  • ako nešto redovito morate obavljati (npr. napraviti kojekakva izvješća ili sl.), nikada šefu nemojte dati do znanja da ste to obavili. Čekajte da vas on upita kada će to biti gotovo. To je pravi trenutak da mu podastrijete rezultate vašeg mukotrpnog rada. Šef će lagano biti nabrijan da vas požuri, ali kada mu odmah date gotovi rezultat, jednostavno ćete ga razoružati i on će misliti da ste najvrijedniji od svih zaposlenika.
  • probajte razmišljati kao vaš šef. Pretpostavite što će on od vas tražiti. Možda je nekada spomenuo de će se nešto trebati napraviti. Vi to lijepo u tišini i napravite, pa kada se šef opet toga bude sjetio, prezentirajte mu ono što ste napravili. On će se jednostavno zaljubiti u vas. A ako je i zgodan, tko zna, možda je nova ljubav na vidiku.
  • uvijek izgledajte strašno zaposleni. Nikada nemojte dati do znanja da u stvari umirete od dosade. Sami si nađite što ćete raditi, ali nikada šefa nemojte pitati da vam da neki zadatak. Trenutke dosade možete iskoristiti za obavljanje stvari iz gornje točke. Ili za obavljanje privatnih stvarčica npr. na Internetu. Ako obavljate privatne stvari na poslu, budite uvijek oprezni da vas se u tome ne uhvati.
  • nikada šefu nemojte kukati da imate previše posla, osim ako vas zaista pretrpava poslom, ali i u tom slučaju probajte se opravdati na fini način. Recite mu, napraviću to, nema problema, ali nisam siguran da ću stići u zadanom roku jer moram još obaviti i to, i to, i to i lijepo mu nabrojite tj. podsjetite ga što sve trebate napraviti.
  • budite ponekad i ulizica. Obavite koju stvarčicu za vašeg šefa koja vam ne spada u opis posla, ali samo one koje vam neće zadati puno muke. On će to itekako cijeniti.
  • nemojte nikada ogovarati druge. Bilo šefa kolegama, bilo šefu kolege. Ama baš nikada. Čak i kada nekoga kritizirate, probajte to izvesti na finski način.
  • nikada ne dozvolite biti predmetom ismijavanja ili sprdnje. Najbolje je uvijek imati malu distancu i od šefa i od kolega na poslu. Držite se ozbiljno, ali ipak prijateljski. Tako će vas svi poštivati.
  • budite uvijek dobre volje ili bar se nemojte ponašati odbojno i neprijeteljski, iako vam taj dan baš i nije do smijeha.

Da budem jasan, ovo nisu pravila za totalne zabušante. Ako ste takvi, onda vam nema spasa. To su pravila koja funkcioniraju za mene i za moje okruženje na poslu, pravila koja meni olakšavaju život i koja mi pomažu da me ne zatrpavaju dodatnim zadacima. Možda će netko reći da sam licemjeran, ne znam, možda i jesam, ali zašto sebi zagorčavati život?
Naravno, sve to vrijedi ako imate normalnog šefa.

Klikni za ostatak posta...

Zrelo je sexy

12 svibnja 2007

Stara koka - dobra juha. Evo dokaza da muškarci u zrelijim godinama mogu biti izuzetno sexy. Je, znam otkrio sam toplu vodu. Sve je to vjerojatno stvar osobnog ukusa.

Oduvijek su mi se sviđali muškarci otprilike mojih godina ili nešto stariji. No kako sam i sam polako (ili brzo?) došao u te godine, ili blizu tih godina, počeli su mi se sviđati i nešto mlađi, ali ipak i dalje prednost dajem onima mojih godina ili nešto starijima. Zapravo sam skužio da meni nije bitno koliko tko ima godina, nego koliko je tko muževan, ali obično su zreliji muškarci za mene i muževniji.

Evo nekoliko primjera zrelih mužjaka na koje mi se diže. I što je najbolje, svi doljnji primjeri su gay. Mislim da se može očitati određeni obrazac: mišićavi, dlakavi, kratke kose (ili pročelavi, još bolje i potpuno čelavi), tamni, pomalo grubih crta lica, lijepog osmijeha, toplih očiju, snažne čeljusti, jake brade (mislim na dlake), po mogućnosti koji dan neobrijana... Naravno, svako pravilo ima iznimaka, pa se tu i tamo prošverca neki uljez.

Nema druge, treba paziti na svoje tijelo, prolijevati hektolitre znoja u teretani, a ako niste "tipični" smotani peder možete se baviti i nekim sportom, i svi mi možemo ovako izgledati u tim godinama.

Malo sam se zanio, pa je ispalo više fotki nego sam planirao. Jednostavno se nisam mogao odlučiti koga da izbacim. Svi su mi strašno sexy.


Lijepa ramena i prsa, sexy usta, jebačka faca.


Čvrst, opak, dlakav...


Prosjed, bradica, lijepo tijelo...


Lijep osmijeh, tople oči, čvrsto tijelo, jebozovan...


I lagani pivski trbuh može biti sexy.


I oni iznad 50 mogu biti hot.


Pravi medo.


Uuu, fina čvrsta brada, pravilne crte lica, T-shirt....


Čudna faca, jebački pogled, lijepo dlakav...


Lijepo tijelo, dobre noge...


Lijepo...


Nije ljepotan, ali ni ne treba biti. Simpa mišičavko.


Hot.


Opak i zao.


I plavuše mogu biti sexy.

Klikni za ostatak posta...

Kako ostaviti živce na cesti

11 svibnja 2007

Ima nešto u ljudima što ih tjera da se iz mirnih stvorenja pretvore u goropadne zvijeri kada su u automobilu. Ne znam što je tome razlog. Možda se osjećaju sigurno u svojim limenkama, pa su automatski i hrabriji, možda je to nedostatak kontakta između dvije osobe od kojih svaka sjedi u svom autu, znate ono, mimika, gesta lica kojom se (ne) možete nekome ispričati zbog neke gluposti koju ste u vožnji napravili, možda nešto treće, ali ti automobili valjda izvlače ono najgore iz ljudi.
I ja sam takav. Obično sam vrlo miran, ali ponekad mi tlak u autu naraste da bih najradije eksplodirao i nekog zatukao.

Postoje neke stvari koje me posebno izluđuju. Evo moj top 10 takvih situacija.

  1. Ubacivanje u red na semaforu za skretanje lijevo.
    Postoji više mjesta po Zagrebu gdje je to redovna pojava u jutarnjim i poslijepodnevnim špicama. Mislim da sam već nekoliko godina života izgubio živcirajući se zbog tih kretena. I još se ljute kada ih ne želiš pustiti da se ubace ispred tebe. E ne može. Nekoliko puta sam skoro sudar napravio jer nisam dao da mi se ubace. Jebem vam sve po spisku neotesani kreteni, pizda vam strinina, marš u kurac stoko neotesana!
    Kao nazvao sam ovaj blog Iskreno, pa ajde onda da budem iskren i kažem da i sam to ponekad radim, ali vrlo rijetko. Drugim riječima, kada ja to napravim onda mi je OK i sretan sam što sam izbjegao red, ali kad meni to drugi naprave... Mrš u pizdu!

  2. Oni koji dopuštaju gore navedeno.
    Ti su još gori, treba im pola sata da krenu kada se upali zeleno, taman da se još dva kretena ubace ispred. Ili imate dvije trake za skretanje lijevo i kreteni se guraju u lijevu, ostavljajući desnu traku slobodnu za ove idiote ubacivače.

  3. Blicanje na autoputu.
    Neki misle da je autoput samo njihov i ne miču se s lijeve trake, a ako slučajno pokušaš obići kamion ispred tebe blicaju ti iako su kilometar iza. U takvim slučajevima namjerno usporim i čekam da mi se priljepe na guzicu. Još su bolji oni koji vam iza blicaju dok je gužva na autoputu i obje trake su pune. Stoka jedna nekulturna, neotesana, najradije bih izvadio pištolj (da ga imam) i propucao bih vam tu bundevu na ramenima.

  4. Nedavanje žmigavaca.
    E ovo fakat ne kužim. Pa zar je toliki napor pomaknuti taj jedan prst i uključiti žmigavac? Hoćeš biti manji frajer ako ga uključiš? Kreten jedni balkanski.

  5. Spora vožnja.
    Cesta (u gradu) zakrčena, a on lijepo mirno vozi u lijevoj traci sporije od svih ostalih, pravi razmak od 100m od vozila ispred sebe i jebe mu se za sve živo.
    Ili na otvorenoj vijugavoj uskoj cesti s punom linijom gdje komotno možeš voziti 70-80 (barem mi, luzeri), a ono ti se nakelji neki još veći luzer koji ne diže iznad 50 i još koči u svakom zavoju.
    Mrš! Miči tu kantu!
    Ma, možda je tako i najbolje, živjeti kao da ti se jebe za sve živo.

  6. Mahanje rukom.
    Recimo situacija iz točke 1, ubaci vam se lik i onda vam još mahne kao zahvalu što ste ga pustili. Ma ruku bih ti otpilio pederu jedan! I u normalnim situacijama me to mahanje rukama živcira. Kako svi to rade, radim i ja. I svaki puta kada mahnem osjećam se kao kreten. Osim ako je neki dobar frajer. Njemu bih i dupetom ispred nosa mahnio (ili jel, ovaj, ispred neke druge stvari).

  7. Mobiteli.
    OK, i ja fonanišem u autu i pri tome se stalno ogledavam ne bih li na vrijeme skužio murjake, cijelo vrijeme držeći ruku i telefon da se ne primjeti da telefoniram. Moš mislit. Ali kada spojiš pričanje na mobitel i sporu vožnju, e to je onda previše. Ako nisi u stanju istovremeno telefonirati i normalno voziti, onda se jebi i ti i onaj s kime pričaš i taj tvoj auto i taj tvoj mobitel.

  8. Šmizle za volanom.
    Sada se dovodim u opasnost da me proglase ženomrscem, ali stvarno me živciraju šmizle za volanom s natrdančenim ogromnim sunčanim naočalima na nosurdama i to još po mogućnosti kada je oblačan dan, koje voze slalom u gradu na cesti s četiri trake. Ljute frajerice, krmače jedne, pizdurine!
    Da budem opet iskren, živciraju me i slični ljuti frajeri, ali ipak nešto manje od ljutih frajerica.

  9. Bahato parkiranje.
    Dođeš kasno doma, parkiralište pred zgradom puno, a neki kreten parkirao tako da je zauzeo dva parkirna mjesta. I sada ja moram parkirati malo dalje i napraviti 50 dodatnih koraka do stana! Dođe mi da mu gume probušim.

  10. Ne startanje na zeleno najkasnije desetinku sekunde nakon što se upali zeleno.
    Daj odi spavat doma, a cestu ostavi nama ljutim vozačima.
I za kraj, svima vama koji me živcirate na cest imam reći samo jedno:
pizda vam strinina, popušite mi kurac, jebem vas u mozak glupavi, smradovi glupi, kupite si vile pa se zakopajte u đubre, jebali vas oni koji vas napravili tako kretenske, pizda/kurac ti se ogadio, jebo vas magarac, kite slinave, džubrad usrana jedite govna, jebite se, fuck you all!!!

Mislio sam da će mi biti lakše kad ovo napišem... ali nije.

Klikni za ostatak posta...

Pornografija

09 svibnja 2007



Volim pornografiju, uzbuđuje me. A tko ne voli? Mislim ovdje prvenstveno na muškarce, bili oni gay ili str8. Zapravo je zapanjujuće kada se pogleda kakva je ponuda na tržištu, kolika je samo ponuda za sve ukuse. To je valjda zato što je i potražnja velika. Znači nisam jedini! Nisam tražio, ali vjerojatno postoje i specijalizirane stranice za ljubitelje muškaraca visine do 173 cm, raznobojnih očiju, stopala broj 42,5, kratkih prstiju na rukama, a dugačkim na nogama, crne kose, prorijeđene samo s desne strane glave, tetovažom na lijevom guzu i koji se vole fukati samo prijepodne, najbolje prije 10h.

Sva sreća da danas postoji Internet. U ona davna, tamna vremena trebalo se i pomučiti da vidiš nešto mesa. Sjećam se da sam kao teenager kada bih kojim slučajem vidio golog muškarca ili još bolje kurac u kakvom filmu na TV-u, još danima drkao na tu scenu. Na neke i mjesecima, pa i godinama, toliko su me napalile.

Onda su došli oni časopisi, Erotika i kako su se već zvali. Kupovao sam ih. I drkao. Jednom je izašao i neki gay specijal samo o muškarcima. Koliko mi je samo hrabrosti trebalo da to kupim, da odem do kioska i od prodavačice zatražim taj pederski časopis. Naravno da sam izabrao kiosk gdje nikada ne idem, čekao dok ne bude nikoga i konačno ga i kupio. Sjećam se gađenja na licu prodavačice... Ma tko je jebe, pretrpio sam tih par trenutaka neugode, sve zbog puno slasnih drkica koje mi je taj časopis donio.

I onda je došlo oslobođenje, revolucija, prozor u svijet. Dogodilo se čudo. Napokon sam progledao.
Na Internetu sam od samih početaka. Tada i nije bilo toliko pornjave kao danas, ali ipak se nešto moglo naći. Nije bilo ni Googla, nego si morao po kojekakvim direktorijima rovati za malo besplatne pornjave. Danas je zapravo slično. Ima toliko pornjave, da je u toj šumi teško naći nešto što vrijedi, a da je besplatno. Ipak imam jedno pravilo – a to je da nikada ne plaćam za porniće. Ima i previše toga što je besplatno, samo treba znati kako tražiti.

Nemojte me sada krivo shvatiti, nisam ja ovisnik o Internet pornografiji. Ne treba mi (još) klinika za odvikavanje. Ali da volim pornografiju – volim.

Klikni za ostatak posta...

Jackie Brown - obljetnica

05 svibnja 2007



Nisam neki filmofil, zapravo rijetko mi se i dogodi da me neki film obori s nogu. Jedan od takvih rijetkih filmova je “Jackie Brown” Quentina Tarantina. Ove godine je deset godina od kada je snimljen, pa je gotovo već postao i antologijski. Znam dosta ljudi koji nikada nisu vidjeli film, pa niti čak čuli za njega, te pomislih da vam malo skrenem pažnju na ovo remek djelo.

Film sam gledao niti sam ne znam koliko puta i iznova ga mogu gledati s istim zanimanjem od početka do kraja, iako film traje preko 2,5 sata. Nekoliko puta godišnje naletim na reprize na raznim TV stanicama.

Ne znam zapravo gdje da počnem, u filmu je sve savršeno i stilski dotjerano. To je jedan od onih filmova gdje se radnja sporo odvija i gdje bi cijeli film komotno mogao stati u standardnih sat i pol, ali u cijelom filmu nema niti jedne scene koju bih izbacio. Više ste okupirani samim likovima i njihovim međusobnim odnosima, nego radnjom filma. Donekle slično Seinfeldu, jedino što se ne radi o komediji. Gotovo da je to film o običnom životu likova na koje je radnja imala, eto tek neki utjecaj. Radnja je zapravo u drugom planu.



U Glavnoj ulozi je Pam Grier, zvijezda crnačkih blaxplotation filomova 70-tih godina, koju je Tarantino ovim filmom ponovno uzdigao u zvijezde. Pam je nevjerojatna i, da upotrijebim jednu gotovo pa pedersku riječ, glamurozna, ili da sve ostane u stilu: fabulous. Ne znam zašto mi se ona toliko sviđa. Zrači nečim. Pomalo vuče i na travestita, možda je stvar u tome... Ne znam, jednostavno morate pogledati film i sami se uvjeriti. I ostatak ekipe je izvrstan. Robert Forster (još jedna zaboravljena zvijezda), Samuel L. Jackson, Bridget Fonda, Robert De Niro, Michael Keaton...

I sam film je hommage blaxplotation filmovima iz 70-tih godina, filmovima u kojima su u glavnim pozitivnim ulogama bili crnci, a bijelci obično negativci, korumpirani policajci ili pokvareni političari. Obično bi bio i barem jedan lik pozitivnog bijelca, da se zadovolji neka norma, ali i crnci su prilično stereotipno prikazivani kao svodnici i dileri. Filmovi su prvenstveno bili namijenjeni crnoj publici, pa su valjda stoga i bili puni dobre funky i soul glazbe.

Tako je i u Jackie Brown soundtrack impresivan od samog početka. Film počinje s Pam Grier u zračnoj luci Los Angelesa s izvrsnim soul klasikom "Across 110th Street" u pozadini. Samo ta scena je dovoljna da investirate u nekoliko kuna i iznajmite si film. Nevjerojatno je kako je u toj sceni Tarantino izrežirao i iskombinirao pjesmu s Pam koja ispočetka stoji na pokretnoj traci, pa hoda sporije, zatim brže i brže, gotovo trčeći, dok jedva stiže na check-in aviona opskurne meksičke aviokompanije gdje radi kao stjuardesa. Scena – remek djelo, slično kao nešto kasnije, opet Pam, ali ovaj puta na autocesti i robnoj kući, uz još jedan bezvremenski klasik “Street Life”.



Iako sam ranije rekao da film ima usporenu radnju, ona je zapravo vrlo zanimljiva i Tarantino ju majstorski otpetljava kroz film. No ono što je u filmu stvarno izvrsno je karakterizacija likova. Trenutno mi ne pada na pamet niti jedan film s bolje karakteriziranim likovima. Apsolutno svi, od početka do kraja. Upravo ti “mirni” dijelovi filma, između scena nasilja, kao i njihova kombinacija, daje filmu neku posebnu draž. Posebno mi je zanimljiv odnos Pam Grier (Jackie Brown) i Roberta Fostera (Max Cherry), kemija među njima, a posebno njihova zadnja scena u filmu.

Neću vam sada prepričavati radnju, iznajmite se film i pogledajte. Nadam se da će vam se svidjeti, iako mogu shvatiti da film nije za svakoga i pri tome ne mislim ništa u snobovskom smislu, nego se jednostavno radi o stvari ukusa. Za mene, ovo je jedan od najboljih filmova svih vremena.

Klikni za ostatak posta...

Sanjarenje za brzi san

04 svibnja 2007

Nikada nisam imao problema brzo zaspati (kuc, kuc, kuc) i to bez obzira o kojem dobu dana ili noći se radilo, gdje ili u kojem položaju se nalazio. Jednostavno sklopim oći i već spavam.
Ipak najdraže mi je onako lijepo otići u krevet u neko normalno doba noći i zaspati uz neke ugodne misli.

Ne znam o čemu vi razmišljate prije nego zaspite, ali ja sam primjetio da mi je teže zaspati ako razmišljam o onome što mi se dogodilo protekli dan ili ako pravim plan za sutra ili za iduće dane. To mi je nekako prekonkretno, preozbiljno, jednostavno mi razbistri um i teže zaspim.

Zbog toga imam jednu moju malu metodu uz koju mi je najdraže i najslađe zaspati. Radi se o tome da maštam o jednoj pomalo utopističkoj, ali ipak i realnoj situaciji u kojoj bi se volio naći. Ali stvar je u tome da uvijek razmišljam o jednoj te istoj situaciji, i tako već godinama. Situacija ili “scenario” je uvijek gotovo identičan, tu i tamo samo malo promijenim pojedine ljude koji se pojavljuju ili mjesto održavanja “radnje”. To su uglavnom ljudi koje poznajem u stvarnom životu i to oni koji mi najviše znače, a tu i tamo ubacim nekog imaginarnog lika. Ne radi se o nikakvoj seksualnoj maštariji (tada sigurno ne bih mogao zapsati, barem ne dok se ne olakšam), već o jednom običnom danu iz nekog mog idelanog života. Idem u takve detalje da u mašti vodim prave razgovore, uvijek primjećujem iste sitnice, stvari... Kuću i druga mjesta u kojoj se odvija mašta poznajem do najmanjeg kuta, uvijek u mašti radim jedno te isto... I to tako već godinama, gotovo svaku noć.

Možda se nekome to čini dosadno, ali možda je u tome i bit da bude dosadno. Možda me tako lijepo uspava upravo ta dosada, nedostatak neizvjesnosti, sigurnost i udobnost dobro poznatog terena.

Maštarija ipak ima neku svoju radnju, svoj početak, sredinu i kraj. Zapravo ne znam koji je kraj, jer ga nikada nisam uspio izmaštati. Uvijek zaspim ranije. Ponekad niti ne krenem od početka, nego negdje od sredine, ali ništa, opet zaspim prije nego saznam kakav će biti kraj.

Kada malo bolje razmislim oduvijek sam to radio, još od djetinjstva. Sjećam se da sam kao klinjo maštao o podmornici kojom plovim morima i rijekama i gledam one čudesne šarene ribe i lelujave trave, muljave i tmurne rijeke ili duboka jezera. To mi je bilo uzbudljivo, ali ujedno i smirujuće jer sam se nalazio u sigurnosti podmornice. Tko zna, možda bi psiholozi mogli štošta na ovo reći.

Moja sadašnja maštarija drži me već godinama. Sigurno pet, šest godina, možda i više. O čemu se radi? Neka to ipak ostane za mene. Tko zna možda vam jednom i kažem, ako za nekoliko godina promijenim maštariju.

Siguran sam da nisam jedini koji to radi. Ako niste nikada probali, preporučam, pogotovo ako imate problema sa snom. Čak i ako nemate, probajte, možda se navučete kako sam se i ja navukao. Zamislite si neku za vas idealnu i ugodnu situaciju i jednostavno se prepustite da vas mašta ponese.

Klikni za ostatak posta...

Praznik rada

01 svibnja 2007

Praznik rada mi je jedan od omiljenih praznika, možda čak odmah nakon Božića i Uskrsa. Dolazi u doba godine kada vrijeme napokon postaje ljepše, ljudi su valjda zbog toga nekako veseliji, poletniji, a osim toga taj dan mi vraća i lijepa sjećanja na djetinjstvo kada su nas zorom budili pleh orkestri, kada smo svi išli na organizirane sindikalne ili gradske proslave i kada su još neki postavljali majpam i kitili vrata. Zvuči kao scena iz filma "Tko pjeva zlo ne misli", ali nisam baš tako star.

Drago mi je da se ovaj praznik ponovno vraća u “modu”. Ako ništa drugo onda zbog idealne mogućnosti za roštiljanje i izlete u prirodu.

Nažalost danas neću raditi ništa od toga. Ostajem doma sa svojim dragim, proslaviti ćemo praznik uz jedan pravi praznički/nedjeljni ručak. Evo ga, on već počinje kuhati. Nije ni to tako loše.

Kada sam već kod nerada, mislim da bi svakako trebalo da u tjednu postoje tri neradna dana. Vikend + srijeda. Mislim da bi to uvelike poboljšalo kvalitetu života. Jer na što nam se sada svodi život? Rad, rad, rad i ta dva pišljiva slobodna dana. Zar je rad stvarno u našoj biti? Iskreno, u mojoj nije. Radim zato što moram. Po prirodi sam više hedonista, neki bi rekli i ljenčina, nego teški radnik. Radim puno, ali to je opet zato što moram, nije moj izbor niti moja potreba. E kad bih dobio na lotu... Još samo da uplatim koji listić.

Klikni za ostatak posta...