Gej brakovi

Da sutra ozakone gej brakove, bismo li KLJ i ja, nakon 15,5 godina zajedničkog života, stali pred oltar, figurativno govoreći? Mislim zapravo pred matičara, jer nije nam niti u peti želja oskrvnuti nečiji "sveti" brak, niti je ikome želja natjerati crkvu da vjenčava sodomite. Sigurno ne bismo. Jer što bi to za nas promijenilo kada bi društvo i dalje ostalo jednako? 

Ali inzistiranje na izjednačavanju prava na brak za gej i hetero parove je izuzetno važno. Prve godine splitskog Pride-a podivljala gomila htjela je kamenovati sudionike pride-a, druge godine je bilo i dalje napeto, ali ipak nešto mirnije, ove godine je prošlo bez ikakvih izgreda. Možda jednog dana ne bude potrebe za helikopterima i specijalcima, jer će se ljudi jednostavno možda naviknuti na različitosti. I zato je važno da nas vide i zato je važan Pride (hvala vam hrabri aktivisti). 

Slično je i s pitanjem gej brakova. Danas je oko toga velika buka, jednom kada ih priznaju buka će biti nešto manja, nekoliko godina nakon toga još manja, pa možda onda neka buduća generacija bude zaista mogla uživati u slobodi i bez straha? Sigurno hoće, ali bojim se da mi to nećemo doživjeti. Možda ipak stanemo pred oltar, možda za jedno 10 ili 20 godina, ako ih doživimo i ako nam do tada to omoguće. Tko zna, možda i ranije. Barem radi sigurnijeg zajedničkog života, jer nema puno puno ljudi s kojim bismo mogli podijeliti našu sreću.

Klikni za ostatak posta...

Neke stvari treba izgovoriti

Slika ukradena posuđena ovdje.

Jučer je bila sveta Lucija i mi smo posijali našu božićnu pšenicu. Zapravo, kućni ljubimac je to napravio. Njemu to puno znači, isto kao i adventski vijenac. Dok je to kod mene na neki način nostalgija za davno prošlim sretnim djetinjstvom, mirisom maminih kolača i općenito jednim bezbrižnim dijelom mog života koje se više nikada neće ponoviti, kod njega sve to skupa ima dublje značenje. Ne pričamo puno o tome, ali se razumijemo. Neke stvari jednostavno nije potrebno izgovoriti. Ali neke druge ipak je…

Prošli tjedan nam je bio malo drugačiji i to ne baš u pozitivnom smislu. Posvađali smo se, zapravo on se na mene naljutio. Iako mislim da je pretjerao u svom durenju, preuzimam krivnju potpuno na sebe. Kao i uvijek do sada, radilo se o banalnoj stvari. Gledajući TV u ponedjeljak navečer, ušutkao sam ga jer sam nešto želio čuti. Valjda je kombinacija mog tona, izraza lica, i tko zna čega, učinila svoje i on se osjetio povrijeđenim, iako mi nikako nije bila namjera povrijediti ga. Uz hladno «laku noć», ubrzo je otišao spavati. Sutradan na poslu me to cijelo vrijeme mučilo, a kada sam ga na putu doma nazvao, njegov hladan ton i izbjegavanje našeg uobičajenog gugutanja i tepanja preko telefona, dovoljno mi je govorilo što me čeka kada stignem.

Hladnoća se nastavila i doma. Nije htio priznati da je ljut i povrijeđen, iako je to bilo tako očito. Razgovarao je s «da», «ne», «ne znam», «sve je u redu», «ne ljutim se», uglavnom vrlo mučna situacija koju ne podnosim do te mjere da me počne boliti želudac. Čak ni upotreba nadimka kojim si tepamo samo kad je jedan od nas dvojice ljut, nije pomogla da se, ako ne odljuti, onda barem otvori. Nakon što sam ga pokušao zagrliti, uslijedio je još jedan njegov raniji odlazak na spavanje, dok je meni kuhalo u želucu. Razmišljao sam, ma pustit ću ga nek se duri dokle god bude htio, ako je u stanju zbog nečega takvog napraviti toliku dramu.

Ipak nisam izdržao. Nakon još jednog dana provedenog na poslu razmišljajući o našoj maloj situaciji doma i nakon još jednog ledeno hladnog telefonskog razgovora na putu doma, odlučio sam se ispričati. Na kraju krajeva, znao sam da sam ga povrijedio. Da je vrag odnio šalu, vidio sam kada sam došao doma. Hladno mi je rekao da mi je tu ručak, da je on umoran i da ide spavati, što inače nikada ne čini popodne. Otišavši za njim, stajao sam kraj kreveta i mojim najpokornijim glasom se ispričao. Nekoliko puta i na nekoliko raznih načina. On je samo rekao «Legni tu kraj mene, šuti i ne diraj me». Jupi, pomislio sam u sebi. Mic po mic, možete zamisliti kako je to završilo i koliko je bilo dosljednosti u onom njegovom «Ne diraj me».

Pao nam je kamen sa srca, i meni i njemu. Nakon svega bio je neobično dobro raspoložen, očito da je i njemu sve to skupa išlo na živce, ali čekao je neku moju iskrenu gestu. Ne znam samo zašto mi je toliko dugo trebalo i dati mu je.

Treba voljeti svoje najbliže, biti obziran, čuvati ih kao malo vode na dlanu. Ponekad treba progutati ponos, ponekad je zaista potrebno izgovoriti «Žao mi je» i «Oprosti» pa čak i ako to ne mislite iskreno ili mislite da niste vi ti koji bi se trebali ispričati. Ovog puta sam zaista bio iskren i bilo mi je zaista iskreno žao. Povrijedio sam ga nenamjerno, ali sam ga ipak povrijedio.

Moram ići. Ručak je na stolu, kako me je upravo obavijestio. Domaća juhica, pohana piletina, izmuljano povrće iz juhe, pire krumpir i kesten pire (kupovni). Ugodna vam nedjelja.

Klikni za ostatak posta...

Savjet iskusnog … za dugu vezu

Tamo gdje su u naslovu tri točkice trebala je doći riječ «pedera». Nisam ju mogao staviti. Teško ju stavim i u tekst, a kamoli u naslov. Imam otpor prema toj riječi. Iako to rade sve rijeđe i rijeđe, ide mi na živce kada na televiziji «gay» prevedu s «peder». Istovremeno me ne smeta kada tu riječ sam upotrebljavam. Valjda što sam i sam "peder", pa mi to onda daje za pravo s njom raditi što želim i koristiti kako želim. To je slično kao i riječ «nigger». Samo ju crnci smiju upotrebljavati. Ali morati ću se prisiliti što rjeđe ju upotrebljavati, jer kako možemo od drugih tražiti da ju ne upotrebljavaju ako sami to isto ne činimo?

Još malo o riječima. Stavio sam riječ «iskusnog» u naslov. Pri tome sam mislio, iskusnog po godinama, a ne u nekom bezobraznom smislu. Nisam htio upotrijebiti riječ «starog», mada to i nije tako daleko od istine. «Iskusno» zvuči i nekako ozbiljnije, tim više što imam nešto vrlo važno za reći, a vezano je uz duge gay veze. Tu već imam nešto iskustva, pa je «iskusno» i s te strane puno bolji izbor. Ali ne radi se samo o gay vezama, nego o vezama općenito.

Imao sam postova gdje sam vas savjetovao gdje pronaći muškarca vašeg života, a sada imam i savjet kako između toliko riba u moru izabrati baš onu pravu.

Kada bih vam morao dati samo jedan savjet, barem svima vama koji ste u potrazi za onim savršenim muškarcem svog života s kojim biste htjeli provesti život, moj savjet bi bio: birajte partnera na osnovu njegova odnosa prema daljinskom upravljaču. Ta važna spoznaja mi je neki dan pala na pamet dok sam izvaljen na kauču štipao daljinski, a glava mog kućnog ljubimca mirno počivala na mom dupetu. Vjerojatno sada sumnjate da se radi o još jednom mom cinično-šaljivo-neozbiljnom postu, ali sasvim sam ozbiljan. Pokušat ću objasniti i zašto. Dobro priznajem, skoro sam sasvim ozbiljan.

Možda i postoje parovi kod kojih početna zaljubljenost, zaluđenost i uzbuđenost potraje cijeli život, ali vjerujem da su takvi u debeloj manjini. Možda oni zaista postoje samo u filmovima? Osim ako to ne skrivaju jako dobro, osobno ne poznajem niti jedan takav par, gay ili str8, svejedno. Možda sam cinik, ali smatram da možemo biti prilično sretni ako se vremenom ne popnemo jedan drugom na vrh glave i ako nam odnos barem preraste u odnos dva izuzetno bliska brata, dakle dvije osobe koje se međusobno duboko vole i poštuju, koji su toliko navikli jedan na drugoga da im njihovo zajedništvo izgleda potpuno prirodno, ali koji se, za razliku od prave braće, ponekad (češće ili rjeđe, ovisno o paru i ovisno o situaciji) i poseksaju. Eto, izraz „topla braća» dobiva svoj puni smisao.

Da se razumijemo, mog kućnog ljubimca zaista iskreno i duboko volim. Smatram se izuzetno sretnim što sam ga upoznao te uspio prevariti da sa mnom provede, za koji mjesec će biti, punih jedanaest godina. Iako smo u mnogočemu različiti, iako mi ponekad pije krv, a znam da i ja njemu, oko onih bitnih stvari imamo vrlo slične poglede i savršeno se razumijemo. Kako rekoh, uskoro slavimo jedanaestu godišnjicu i je li baš toliko strašno ako ću vam iskreno priznati da se tu više ne radi o onoj početnoj zaljubljenosti?

Upravo sam se malo zamislio. Jedanaest godina. Pa to je, koliko? U najboljem slučaju 1/8 ljudskog života? Nevjerojatno kako vrijeme leti. Čini mi se da što je čovjek stariji, to mu vrijeme brže prolazi.

Sjećam se naših prvih dana, ma sjećam se u detalje i našeg prvog susreta i moje prve misli kada sam ga prvi put ugledao, a koja bi se ukratko mogla sažeti u „wow“. Od prvog dana sam imao osjećaj da bi to možda moglo biti to. Prvih nekoliko mjeseci gotovo da uopće nismo niti izlazili iz kreveta. Fizička privlačnost je važna, ali treba misliti na dulje staze jer će se nakon određenog vremena početi događati ono skoro pa neizbježno i tu do izražaja počinje dolaziti toliko važan odnos prema daljinskom upravljaču.

Krevet polako, ali sigurno, sve više počinje zamjenjivati kauč i to onaj smješten ravno ispred televizora. Sada zamislite kako bi izgledao život dvije osobe koje gaje jednaku duboku opsesivnost prema tom možda i najvećem izumu 20. stoljeća? Vjerujem da bi se u opsesiji kontrole prema daljinskom mogao pronaći uzrok brodoloma mnogih veza i brakova. E, kad oni nisu imali nekoga poput mene da ih na vrijeme savjetuje.

Netko će reći kako rješenje postoji u vidu kupnje drugog televizora, ali je li to zaista rješenje? Kakav je to brak ako svaku večer provodite u odvojenim sobama s vlastitim televizorom? Kakav je to brak ako se ne možete stisnuti jedan uz drugoga i zajedno komentirati vruće komade na televiziji? Žao mi je, ali za mene to nije brak.

I zato se smatram vrlo sretnom osobom što moj kućni ljubimac uglavnom prepušta meni upravljanje daljinskim. Sretan sam što mi on u najvećem broju slučaja dopušta terorizirati ga mojim izborom programa. Kažem u najvećem, jer treba pametno iskoristiti svoju moć nad daljinskim i ponekad mu popustiti kako vam se vlastita tvrdoglavost i sebičnost ne bi obila o glavu. Žao mi je što vam moram reći, ali uspješna duga veza nije samo gugutanje, slatki nadimci i seks koji možda i nije uzbudljiv kao prvog dana, ali je ipak seks. Uspješna veza ponekad znači i biti promišljen kako bi vam se ostvarili ciljevi, a u konačnici i kako bi se sama veza uspjela održati. I zato ponekad popustim i smilujem mu se, te mu dozvolim pogledati nešto i po njegovom ukusu, iako i u tim prilikama ne ispuštam daljinski iz ruku. Vlast je čudna stvar i treba s njome oprezno i na tašte.

Dakle, ako nađete nekoga za koga pomislite da bi s njim mogli ostvariti i nešto više od kratkotrajne veze, prije nego poduzmete kakve nepromišljene korake, moj savjet je da ga stavite pred ultimativni test: odvucite ga pred televizor i ispitajte njegovu toleranciju na vaše maltretiranje daljinskim. Naravno, taj postupak je potrebno ponoviti više puta i pratiti rekaciju kroz duži period. Ako mu je prag tolerancije nizak, moj savjet je da pobjegnete glavom bez obzira jer tu nema dugotrajne sreće.

Naravno, savjet vrijedi samo za vas opsjednute daljinskim upravljačem. Trebate se duboko zapitati spadate li u takve. Kada imate 20 i nešto godina možda vam se čini da televizija i nije tako važna, ali probajte pogledati malo u budućnost. Hoćete li za deset godina biti jednako avanturistički raspoloženi, spremni na akciju i provod ili ćete se radije ispružiti na kauču, spustiti glavu na dupe vašeg partnera i odgledati Dnevnik?

Klikni za ostatak posta...

Stari peder

Ima li što jadnije, tužnije i osamljenije? Vjerojatno ima, mada ni biti stari peder nije daleko od toga.

Kako znam da su većina mojih posjetitelja, barem onih koji ostavljaju komentare, vrlo mladi, nisam siguran razmišljaju li o takvim stvarima i hoće li ih zanimati ovoj članak. Možda i hoće. Znam da su se meni vrlo brzo nakon što sam postao svjestan da sam gay, a to je bilo odmah na početku puberteta, počele javljati misli o mom životu u budućnosti. Ispočetka tu i tamo, ali kako su godine prolazile takve misli su mi dolaze sve češće.

Srednja škola, fakultet, to je lijepo bezbrižno doba. Imate svoju obitelj, prijatelje s kojima se družite i izlazite van, odlazite zajedno na luda ljetovanja. Život gotovo da je bezbrižan. Svi su uglavnom u parovima, samo ste vi uvijek sami. Dolazi i kraj fakulteta, prijatelji vam se žene, dobivaju djecu, sve se rjeđe viđate s njima. Tada vjerojatno počnete intezivnije razmišljati o tome što vas čeka u starosti. Ali čak ni tada to još nije ozbiljno. Još uvijek vam je to neka imaginarna kategorija. Ja ću ostariti? Nema šanse. Uvijek ću ostati mlad. Ili barem u najboljim godinama. Dok su vam roditelji još živi, sve se nekako čini lakšim. Još ipak postoji netko tko se može pobrinuti za vas. Ali što kada njih više ne bude?

Čak i ako nađete srodnu dušu, opet su tu hrpa problema. Vi zasigurno niste kao ostali parovi koje poznajete. Vječno se skrivate kao razbojnici i od obitelji i od prijatelja i od poznanika i od susjeda. Naravno ovisi od situacije i od osoba o kojima se radi. S kakvim preprekama se svakodnevno susrećete, u ovom trenutku nemam volje pisati. Ako ste kojim slučajmo u hetero paru i čitate ovo, zamislite sve što zajedno radite kao par izvan svoja četiri zida gdje živite. E vidite, mi to ne možemo. A htjeli bismo.

Mnogi homoseksualci se zabrinuti za svoju budućnost. Kako i ne bi bili. Boje se da će ostariti sami, bez igdje ikoga da im donese čašu vode kada bolovi postanu toliko jaki da se ni iz kreveta ne budu mogli ustati. Prema istraživanjima preko 20% starijih gay osoba nema apsolutno nikoga da im pomogne u slučaju da se razbole. Takvih heteroseksualnih osoba je 2%. Preko 65% starijih gay osoba žive sami. Heteroseksualnih starijih osoba koji žive sami ima manje od 35%.

Dok ste mladi ne opterećujete se puno takvim stvarima. S podsmjehom gledate na stare pedere. Znate i sami kako je površan pederski svijet. Čim navršite 30-tu, gotovo da ste starac. Izgled je uvijek na prvom mjestu. Onda se polaku skupljaju godine i počnete osjećati pritisak pronaći nekoga, pronaći ljubav prije nego postane prekasno ili dok ste još poželjni. Mnogi gay muškarci postaju opsjednuti svojim izgledom, plastičnim operacijama, poremećajima u prehrani, pretjeranim vježbanjem u teretani, a sve zbog potrage za izvorom mladosti kako bi i dalje bili privlačni.

Ali izgled je samo površna, nebitna stvar. Postoje druge, mnogo važnije stvari s kojima ćete se morati suočiti. Treba misliti na budućnost. Treba planirati što u slučaju da se razbolite, što ako budete zatrebali kućnu njegu, na kraju krajeva, što ako umrete, tko će vas i gdje sahraniti. Pa čak i ako ste živjeli zajedno s partnerom 50 godina, zakon ne priznaje vašu vezu kao legalnih supružnika ili barem onih nevjenčanih.

Kod nas je problem da nemate nikoga kome bi se mogli obratiti za bilo kakvu pomoć, pa čak niti za savjet. Kamoli da postoje neke posebne organizacije (privatne, neprofitne, štogod) koje bi se brinule za gay starkelje.

I što su nam mogućnosti? Graditi dobra prijateljstva, čuvati svoje prijatelje, održavati dobre odnose s obitelji. Možda je to malo oportuno razmišljanje, ali to je naša realnost. Nikada ne znate kada će vam netko zatrebati. Ali možda ćete i vi nekome zatrebati i zato budite spremni pružiti pomoć. Uplaćivati životna osiguranja, dodatna zdravstvena osiguranja, posmrtne pripomoći. Ali i za to treba imati sredstava. Učiti, pozavršavati fakultete, zaposliti se. Sami se brinuti za sebe. Pronaći onog nekoga s kime ćete moći živjeti. Možda nekoga s kime ćete moći doživjeti i starost. Oponomućiti parnera za vaš bankovni račun. Možda na neki način legalizirati odnos s vašim partnerom. Štediti novce za starački dom. Sklopiti ugovor kod odvjetnika o raspolaganju imovinom. Želite li da se nakon vaše smrti pojavi neki rođak kojeg nikada niste vidjeli i koji će naslijediti svu vašu imovinu ostavljajući vašeg partnera na ulici?
Nisam stavljao upitnike iza svake rečenice, ali sve su to zapravo pitanja.

I što nas onda čeka? Ne znam. I moram reći da me to brine. Posebno u ovoj državi u kojoj živimo.




Da ne bude sve baš crno obojeno, malo šale pred kraj što sam negdje pronašao.

Neke stvari koje bi vam trebale sugerirati da ste stari homić i da je konačno vrijeme da si pronađete mjesto u domu za umirovljenike (ako ste sretni pa to uspijete pronaći):

• Na jednom od mnogobrojnih noćnih posjeta WC-u, stanete u mraku na psa, da bi zapravo shvatili da su to u stvari bila vaša jaja.
  
  
• Vidite starijeg muškarca sa štapom i odmah ga zamislite u šljokicama.
  
  
• Nakon obavljenog felacija, vaša koljena točno mogu predvidjeti kakvo će vrijeme biti sutra.
  
  
• Zvuk hitne pomoći je jedan od vaših omiljenih tema zvona na mobitelu.
  
  
• Mladi dečki u gay klubu vam skaču u krilo i govore što bi željeli za Božić.
  
  
• Klistir ste konačno počeli koristiti zbog medicinskih razloga.
  
  
• Frizer više vremena potroši na vašim ušima nego na glavi.
  
  
• Vaš rent boy zanijemi u čudu nakon što zaista i ejakulirate.
  
  
• Blog pišete velikim fontom.

Za kraj, evo i link na jednu sretno/tužnu priču objavljenu u New York Times-u o gay paru iz Amerike čiju sam sliku stavio uz ovaj post. Njih dvojca su, govoreći jezikom njihove generacije, bili prijatelji. Ne par, ne ljubavnici, ne partneri, ne supružnici. Radili su zajedno, išli su zajedno na krstarenja i zajedno pjevali u crkvenom zboru.
Zajedno su živjeli skoro 60 godina, ali se nikada nisu držali za ruke u javnosti. I onda su 2003. godine Gus (88) i Elmer (84) prešli kanadsku granicu blizu Nijagarinih slapova i oženili se.

Klikni za ostatak posta...

Gay veze i promiskuitet

Jedna od stvari koje se homoseksualcima nabija na nos je i to kako su promiskuitetni, kako ne mogu ostvariti kvalitetnu dulju vezu i sl. I sve se to naravno koristi kako bi se potkrijepila teorija kako nije vrijedno legalizirati njihove odnose (partnerstvo, brak štogod), jer bi se time samo obezvrijedila institucija braka koja je ionako ugrožena velikim brojem rastava. I ne samo za to, nego je to i jedan od češćih argumenata onih koji uopće niti ne žele čuti za homoseksualce.
No pročitao sam da je u Danskoj (gdje su gay parovi u potpunosti izjednačeni s heteroseksualnim) vršeno istraživanje po kojemu se pokazalo da samo 15% gay brakova završi razvodom, dok s druge strane čak 45% hetero brakova propada. Bitno je, čini mi se, da bi gay veza mogla opstati potrebno je da do nje uoće i dođe, te da se poklope određeni uvjeti i da postoje određeni preduvjeti.

Nikako ne bih htio generalizirati, evo ja sam potpuno suprotan primjer, ali u principu bih se i složio s tvrdnjom da veze među homoseksualcima rijeđe postaju ozbiljne, nego je to slučaj kod heteroseksualnih parovima. No ono što me smeta je što se vrlo rijetko ulazi u problematiku te teme. Rijetko se netko zapita zašto je to tako?

Mislim da postoje nekoliko glavnih uzroka takvom ponašanju.

Prvi je upravo samo društvo i odnos prema homoseksualcima, dakle homofobija. Homoseksualci su cijeli život prisiljeni živjeti potajno, skrivati se od rodbine, prijatelja, susjeda, okoline, pa kako onda da razviju normalnu ljubavnu vezu?
Homoseksualci su u većini slučajeva uskraćeni za stvari koje heteroseksualci smatraju normalnim i uobičajenim. Uzmite za primjer hetero mladi par i kroz što sve oni prolaze. Upoznavanje preko frendova ili društva u kojemu se kreću, u razredu, na faksu, na poslu, gdjegod, prvi izlasci na kave, odlasci u kino, na tulume, kasnije zajednička ljetovanja, zimovanja, upoznavanja s roditeljima i ostalom rodbinom, možda zajednički život, pa planiranje vjenčanja itd. Dakle u mogućnosti su disati punim plućima i raditi što žele i uzimati sve to zdravo za gotovo.
Da li to isto vrijedi i za homoseksualce? Mislim da ne, odn. vrlo malo toga. Homoseksualci se upoznaju na Internetu, preko oglasa, preko gay frendova, u rijetkim gay kafićima ili klubovima (gdje se ionako vrte samo iste face), kojekakvim sumnjivim mjestima, dakle mogućnost izbora im je vrlo limitirana. Pa čak i ako uspiju pronaći kakvu srodnu dušu, kakve su im mogućnosti da zaista otvoreno razviju tu vezu kada se i dalje moraju sakrivati pred svima i pred svakim? Nije nemoguće, ali rekao bih da su u mnogočemu ograničeni i sputavani.
Evo još jedan primjer. Putovanja heteroseksualni parovi uzimaju zdravo za gotovo. Uopće ne razmišljaju o tome. S druge strane homo par osuđen je na kojekakve poglede iznajmljivača apartmana, recepcionera u hotelima ili kampovima kada se pojave i zatraže dvokrevetnu sobu. Da o francuskom ležaju i ne govorim. Odmah osjetite onaj pogled na sebi... Ajde dok je par mlad još i nekako, kao dečki došli malo potražit zabave, ali kada uđete u udređene godine to već postaje nešto drugo. Odmah im vidite u očima, pogledaj ova dva pedera... Ovo je samo jedan mali primjer, ali zamislite si život u kojem se stalno susrećete s takvim stvarima.
Ili kako da jedan gay par funkcionira u zajedničkom domaćinstvu, a da im cijelo susjedstvo iza leđa ne govori „Eno ona dva pedera“, ili nešto još gore. Ako ste pogledali film “Planina Brokeback”, onda vam je jasno o čemu govorim.

Drugi razlog je podrška zajednice paru, koja u potpunosti izostaje kod homoseksualaca, bilo da se radi o podršci države odn. podršci užeg okruženja para. Rekao bih da je heteroseksualni par koji se ne boji prihvaćanja svojih obaju obitelji zapravo iznimka, dok je kod gay parova to pravilo. Slično vrijedi i za prijatelje, kolege, susjede.
Homoseksualnim parovima najčešće izostaje bilo kakva podrška okoline, što unosi određeni nemir i strah u njihovu vezu, pa i u njih same. Naravno da to nikako ne može doprinjeti razvoju stabilne veze. Ne samo da se radi o izostanku podrške, radi se o otvorenom neprijateljstvu.
Dok hetero parovi ulaze u vezu (brak) s vodiljom “dok nas smrt ne rastavi”, homoseksualci se pitaju do kada će njihova veza trajati. Heteroseskualci imaju na izbor veliki broj uzora za njihovu vezu u koje se mogu ugledati, dok ih homoseksualci nemaju uopće.
Tu je i sama institucija braka koja ljude ipak ograničava i ima neka pravila. Neće se neki bračni par odmah rastati zbog neke male svađice ili čak i zbog ozbiljnije krize u braku, upravo zbog tih obveza koji im brak nameće i zbog posljedica koje rastava donosi (imovina, djeca…). Siguran sam da oni nisu povezani brakom, da bi se puno lakše razišli.
Upravo se to i događa homoseksualcima, veze se prekidaju možda i zbog beznačajnih razloga, jer nema ništa što bi ih spriječavalo u tome.
Ne mora biti niti u pitanju baš sami brak, može to biti i neka ozbiljnija veza na koju utječe okolina (rodbina, prijatelji) i na način da se ta veza održi. U homoseksualnom svijetu toga nema, dakle nema te podrške društva da se veza održi.

A treći razlog je i sama priroda muškaraca, ako govorimo o muškim homoseksualcima, jer pederi na kraju krajeva jesu muškarci. Mislim da svi znamo kakav je odnos muškaraca prema seksu. Oni češće razmišljaju donjom glavom umjesto one gornje. Veliki broj muškaraca umočiti će kurac u bilo što samo ako im se ukaže prilika. Pri tome čak nisu uopće izbirljivi. Zašto bi onda homoseksualci trebali biti drugačiji?
Zamislite svijet u kojemu bi žene imale isti odnos prema seksu kao i muškarci? Zar ne bi u tom slučaju promiskuitet među heteroseksualcima također bio znatno raširenija pojava? To vam je svijet muškaraca homoseksualaca: imate muškarce kojima je seks većinu vremena na pameti, ti se muškarci međusobno privlače i žele seks jedni s drugima i eto vam promiskuitetnog ponašanja. Vjerujem da bi slično bilo i među hetreseksualcima da ženama u odnosima nisu ipak bitnije druge stvari od samog seksa.

Naravno da je sve ovo generaliziranje. Naravno da nisu svi homoseksualci (ili muškarci ako baš želite) promiskuitetni, naravno da ima puno homoseksualaca u stabilnim i dugim vezama, ali isto tako mislim da postoji veliki broj homoseksualaca (ne kažem većina, niti spominjem postotke) koji se ipak pronašaju promiskuitetno i koji nisu u stanju ostvariti ozbiljniju vezu.
Ipak većina homoseksualaca želi u vezi istu uzajamnu potporu, romantiku i emocionalnu intimnost kao i hetero parovi.

Klikni za ostatak posta...