Prava istina

Klikni za ostatak posta...

Stanje LGBT zajednice po pitanju zakonodavstva

ILGA Europe je objavila kartu Europe prema stupnju jednakopravnosti LGBT zajednice. Najveći mogući broj bodova 17 nije uspjela dostići niti jedna država. Mi smo tu negdje u zlatnoj sredini. Nažalost, ne radi se o općem socijalnom položaju LGBT-ova/ica, već samo o pravnoj uređenosti država, te su samo gledani zakonodavstvo i administrativna praksa određene države. Kako kod nas to obično i biva, na papiru mi znamo sve lijepo napisati, problem je provedba u praksu. Kada bi se gledao opći socijalni položaj LGBT-ova/ica, siguran sam da bismo bili puno lošije plasirani.

Klikni za ostatak posta...

EMIS - Europsko istraživanje seksualnih navika gej i biseksualnih muškaraca

Klikni za anketu

EMIS je europsko internetsko istraživanje o poznavanju, stavovima i ponašanju muškaraca koji imaju seksualne odnose s drugim muškarcima, a vezano uz HIV i druge spolno prenosive bolesti. Projekt financira Europska komisija i to je najveće takvo istraživanje ikad provedeno u svijetu. Do sada je anketu popunilo preko 300.000 osoba.

Glavni cilj istraživanja je poboljšati nadzor i prevenciju među populacijom muškaraca koji imaju seksualne odnose s drugim muškarcima. Anketa se provodi u suradnji s organzacijama iz 31 zemlje i dostupna je na 25 jezika, nažalost ne i na hrvatskom. Razlog tome je što organizatori EMIS-a nisu uspjeli pronaći nikoga u Hrvatskoj, bilo među vladinim ili nevladinim organizacijama, tko bi se želio uključiti u istraživanje, prvenstveno u smislu prijevoda ankete i kasnije obrade podataka. Iz istog razloga EMIS nije niti promoviran u Hrvatskoj, no svejedno je anketu do sada popunilo oko 500 osoba iz Hrvatske.

EMIS se i dalje nada da će pronaći partnera u Hrvatskoj koji bi želio obraditi podatke osoba iz Hrvatske.

Više o samom projektu možete doznati ovdje: http://www.emis-project.eu

Tko su partneri iz drugih zemalja, možete pogledati ovdje.

Gdje ste Iskorak i ostali?

Istraživanje je otvoreno još samo nekoliko dana, do 31. kolovoza 2010., te unatoč nedostatku verzije na hrvatskom, pozivam vas da odvojite 15-20 minuta te popunite anketu na nekom drugom, vama bliskom jeziku. Pitanja su vezana uz vaše seksualne navike, zdravlje i veze, i potpuno je anonimna. Sudjelujući u anketi možete nešto i naučiti, a informacije koje ćete pružiti pomoći će boljem razumijevanju potreba homo i biseksualnih muškaraca.

Učinite nešto za naše dobro!

Link na EMIS anketu.

Klikni za ostatak posta...

It takes one to know one

… ili sličan sličnog prepoznaje, barem ako je sudeći po rezultatima istraživanja nizozemskih znanstvenika koji su zaključili da gaydar možda uopće nije mit. Oni su uzeli grupu heteroseksualaca i homoseksualaca i dali im slike na kojima su bila prikazana veća geometrijska tijela ispunjena manjim, npr. veliki kvadrat bio je ispunjen manjim pravokutnicima. Općenito, ljudski mozak lakše registrira veće prikaze, pa će tako većina ljudi reći za kvadrat ispunjen manjim pravokutnicima da je u stvari ispunjen također kvadratima. Prema istraživanju, to je i bio slučaj kod većine heteroseksualnih muškaraca i žena, koji su davali brže, ali i netočne odgovore, za razliku od homoseksualnih muškaraca i žena koji su davali sporije, ali točnije odgovore. Homoseksualci su u većem broju točno primjetili da je kvadrat ispunjen pravokutnicima.

Znanstvenici su iz toga izveli zaključak da homoseksualci imaju veću moć zapažanja, kako cjeline, tako i detalja. U svakodnevnom životu, ta sposobnost obraćanja pozornosti detaljima može im pomoći pri otkrivanju nečije seksualne orijentacije, kažu isti ti znanstvenici, dakle gaydar možda ipak postoji.

Jesam li ikad spomenuo da mnogi, barem oni koji me ne poznaju dovoljno, za mene misle da sam jako organiziran, detaljista, da prostite, i picajzla? Ja se uvijek čudom čudim kako uspijevam ljude tako zavarati, jer sam za sebe uvjeren da sam šlampav i ljenčina. Da nisam daljeko od istine, pitajte samo mog kućnog ljubimca koji dijeli to moje mišljenje.

Uglavnom, meni to istraživanje zvuči malo nategnuto. Ali zapravo u stvari i ima smisla. Bezbroj puta (otprilike… tu negdje… manje-više) sam se našao u nekom društvu gdje je bio i jedan, barem po meni, očiti homoseksualac. Naravno, ne računajući mene, ali kako sam ja ionako strašno mačo i logično je da sebe tu ne računam. Ne govorim o feminiziranim likovima, nego o onima koje odaju sitnice, neki lagani pokret ruke, glave, neke izjave (recimo, «Što ja volim salatu od rikule i mozzarelle…») i slične stvari koje kod mene odmah pale lampicu koja trepće «gej, gej, gej!». Meni se čini da samo ja primjećujem takve stvari. Viđao sam i neke cure koje su se zaljubile u, barem meni, očitog geja. Pa kako možeš, zar si slijepa?, u sebi sam govorio.

Ali meni se pali lampica «gej, gej, gej» čak i kod nekih muškaraca koje ne odaju nikakve sitnice, pa čak niti one uočljive samo mom gej-detaljističkom oku. Zapravo sam uvjeren da gaydar ipak postoji, a i znam u čemu je štos: tajna je u očima. Znate ono kad vam se sretne pogled s nekim, ponekad i s potpunim strancem, možda samo u prolazu ili za stolom u kafiću do vas, i odjednom mu se nešto promijeni u pogledu, dogodi se neki «klik», on zadrži na vama pogled dulje nego što bi to bilo uobičajeno i vi vidite u njegovim očima da vas jednostavno skida pogledom i zamišlja divlji seks do iznemoglosti nekoliko puta tijekom jedne noći ono nešto, neki divlji poziv na seks neku toplinu, zainteresiranost, neku čudnu privlačnost, seksualnu naelektriziranost, i sve to untač tomu što možda ima vjenčani prsten na ruci. Naravno, nikada nisam to išao provjerovati u praksi na način da bih nešto poduzeo, ali da je bilo jako puno tih pogleda, bilo ih je. Dobro, nabacim koji put i kakav lagani flert, koji to možda i nije nitkom drugom osim meni, možda samo koja ljubazna riječ, šala ili mali osmijeh.

Ono što me muči u toj mojoj teoriji je da sam takve poglede primjećivao samo kod meni privlačnih muškaraca, pa mi sve to skupa liči na onu: «Što je babi milo, to se babi snilo». Tim više što takve slučajne poglede nisam nikad primjećivao na ženama, iako primjetim, naravno, kada mi se neka žena upucava. Možda su zapravo ti muškarci sasvim pristojni heteroseksualci bez ikakve primjese biseksualnosti koji su samo zbunjeni mojim perverznim pogledom kojeg pokušavaju odgonetnuti? Iako, sumnjam da se o tome radi… Još se sjećam jednog mužjaka kojeg sam često viđao na ručku za vrijeme pauze u jednom yuppie-gablec-restoranu blizu posla. Alfa mužjak od glave do pete, 35-40, skockan, i svaki put kad bi nam se pogledi sreli, to je bilo to. Naravno, ja sam uvijek tražio njegov pogled, a siguran sam i on moj. I onda jednog dana (ne očekujte sada neki veliki i uzbudljivi zaplet), sretnem ga na drugom kraju grada, pred  dućanom naše susjedne zgrade, kako izlazi iz automobila sa ženom i dvije male dječice, valjda su došli nekome u posjetu. I opet su nam se pogledi sreli, ali ovaj puta mi se učinilo da sam vidio strah u njegovim očima. Zato što sam ga sreo nespremnog i ranjivog u obiteljskom okruženju? Whatever. Što je babi milo, to se babi snilo.

Jedino što mi nije jasno kod ovih nizozemskih znanstvenika, ako su već htjeli istraživati postoji li gaydar, ne bi li bilo jednostavnije da su uzeli jednu heteroseksualnu i jednu homoseksualnu skupinu ljudi i onda im pokazivali ljude različite seksualne orijentacije i dali zadatak da otkriju tko je gej? I onda tko ih više otkrije taj pobjednik i čiča miča gotova je priča?

Klikni za ostatak posta...

Soy un hombre homosexual afortunados

Soi un ombre omosesiual afortunados. Zvuči puno bolje nego “I am a fortunate homosexual man.”. Engleski je onak malo, šta-ja-znam, sterilno?

I tak, Ricky priznao da je gej. Šta-ja-znam, zgodan mi je Ricky. To je ovaj u crnim gaćama pokraj neidentificiranog prijatelja na plaži. Eto, ako ste se poradovali kada ste prije kojih 10-tak dana pročitali vijest, nažalost da bi ste se zbližili s Rickyjem trebate izgledati kao ovaj u crno-crvenim gaćicama. Iako, ma samo da me upozna, samo kad bi mogao vidjeti kakav sam u duši, izgled mu više ne bi bio važan...

Samo, gdje baš Ricky? Mislim ono, zvuči kao, šta-ja-znam, Kiki bomboni... Onak aseksualno. Zašto nije recimo Abelardo, Javier, Bermudo, Gonzalo, Raul, Diego, Felipe, Juan, Lope… Mislim ono, puno bolje zvuči “Oh si Abelardo, me muero de ganas, lo que una buena erección, se siente rico, venir afuera por favour, oh Abelaaardooo, siii…”, nego “Oh si Ricky, me muero de ganas, lo que una buena erección, se siente rico, venir afuera por favour, oh Ricky, siii…”. Mislim ono, ubije sav doživljaj.

Klikni za ostatak posta...

Popularizacija gay osoba u politici

Članak iz Slobodne Dalmacije, za kojeg mislim da ga je vrijedno u cijelosti prenijeti:
http://www.slobodnadalmacija.hr/Svijet/tabid/67/articleType/ArticleView/articleId/87274/Default.aspx

49 % Amerikanaca smatra da treba "prihvatiti" homoseksualnost kao i 80 % Francuza, Nijemaca i Španjolaca

Svjetski mediji su vijest o imenovanju islandske premijerke popratili naslovom: "Island ima prvog svjetskog gay lidera". Svi, osim islandskih. Oni nisu spominjali seksualnost Johanne Sigurdardottir, i to sve dok nisu shvatili koliku su pažnju čitavog svijeta privukli upravo tom činjenicom.

Bivša stjuardesa Sigurdardottir (67) postala je s vremenom osoba u koju stanovnici ove države imaju najviše povjerenja. Naravno, bila je gay, 2002. godine registrirala je svoje partnerstvo s drugom ženom. Međutim, Islanđani to nisu primjećivali.

Direktorica tamošnjeg Instituta za politiku Margret Bjornsdottir objašnjava kako biti gay na Islandu nije pitanje "koje traži pažnju". Ohrabreni ovakvim liberalnim stavovima, piše američki magazin Time u novome broju, političari u zapadnoj Europi "izlaze iz ormara" (javno govore o svojoj seksualnosti) i zauzimaju najviše pozicije u državama. Jedanaest gay muškaraca i žena članovi su britanskog Parlamenta, uključujući i dva člana vlade.

Lani je Nicolas Sarkozy postavio Frédérica Mitterranda, gay TV voditelja, za ministra kulture. Pariški gradonačelnik Bertrand Delanoë, za kojega kažu da će se kandidirati za predsjednika 2012., također je gay.

Guido Westerwelle (na slici s desne strane, s partnerom Michaelom Mronzom), šef njemačkih liberala, dobro se snalazi kao ministar vanjskih poslova, kao i ‘njegova prethodnica' gradonačelnici Berlina i Hamburga, dvaju najvećih gradova Njemačke.

Klaus Wowereit, berlinski gradonačelnik, kaže kako je njegov izlazak u javnost pred izbore 2001. godine pod pritiskom tabloida ojačao njegovu kampanju.

- Moje priznanje možda je pridonijelo mojoj popularnosti -  kaže - jer mnogi ljudi cijene iskrenost.

Ovako tolerantna klima daleko je od one koja vlada u većem dijelu SAD-a, gdje - unatoč nedavnom izboru gay žene Annise Parker za gradonačelnicu Houstona, četvrtog po veličini grada u toj zemlji - iskrenost još uvijek može prekinuti karijeru političara.

 

Od 511.000 izabranih političara u SAD-u - od školskih odbora do predsjednika - samo njih 450 javno su se deklarirali kao gay.

Jaz između SAD-a i Europe nije samo na vrhu: 49 % Amerikanaca smatra da treba "prihvatiti" homoseksualnost.

Suprotno tome, takvo mišljenje ima 80 % Francuza, Nijemaca i Španjolaca. Samo konzervativni katolici Poljaci pokazali su da im je ideja o gay političarima neugodna koliko i Amerikancima.

Narasla homofobija ohrabrila je borce za gay prava i buduće političare.

- Iz ormara su izašli ljudi koji to inače nikada ne bi učinili. Ovo je probudilo i naše heteroseksualne prijatelje i obitelji -  kaže Britanac Michael Cashman, laburistički zastupnik u EU parlamentu, treba li dodati - gay.

Prozivke su se pokazale posve nedjelotvornima, jer političar koji otvoreno govori o svojoj seksualnoj orijentaciji doživljava se u 21. stoljeću kao oličenje iskrenosti i autentičnosti. A sve one koji od toga prave pitanje javnost doživljava kao - primitivne zlobnike.

Seksualnost kao oružje

Kada je konzervativni kandidat Adrian Rogers napao svog protivnika Bena Bradshawa da je gay, što je "sterilno, bolešću vođeno i od boga odbačeno zanimanje", birači su odgovorili podrškom Bradshawu. I to golemom.

 

- On je pokušao upotrijebiti moju seksualnost kao političko oružje i ono je eksplodiralo njemu u lice - kaže Bradshaw, aktualni ministar kulture u kabinetu Gordona Browna.

- Od tada živimo u novom svijetu - dodaje.

Klikni za ostatak posta...

Psihološkom terapijom nije moguće promijeniti seksualnu orijentaciju

Vodeća američka strukovna udruga psihologa (APA) objavila je 4. kolovoza 2009. godine službeno priopćenje u kojem savjetuje psihologe da ne potiću svoje pacijente u vjerovanju da terapija može promijeniti seksualnu orijentaciju.

U pripćenju stoju da ne postoje znanstveni dokazi da terapija može pretvoriti homoseksualce u heteroseksualce. APA radna skupina je proučila 83 različite znanstvene studije na engleskom jeziku koje su provođene od 1960. do 2007. godine, te su utvrdili da u njima ne postoji ništa što može sugerirati da terapija može pomoći usmjeravanju pripadnika seksualne manjine (izraz koji obuhvaća sve vrste i stupnjeve privlačnosti prema istom spolu) prema heteroseksualnosti. Štoviše, radna skupina je objavila da nije pronađeno dovoljno dokaza da takva terapija ne ostavlja štetne posljedice za pacijente.

Predsjednica radne skupine Judith M. Glassgold, PsyD je rekla: «Najveći dosegnuti rezultati pojedinih proučavanih studija bili su ti da su određeni pojedinci naučili kako ignorirati ili ne djelovati po pitanju homoseksulane privlačnosti. Ipak, iste te studije ne daju odgovor na pitanje za koje pojedince je to bilo moguće, koliko dugo su trajali rezultati te kakve su njihove dugoročne posljedice za mentalno zdravlje tih pojedinaca. Također, ti rezultati su uvelike manje vjerojatni za osobe koje od početka privlači samo vlastiti spol.»

Još sredinom 70-tih godina APA organizacija je utvrdila da su homoseksualnost i njezine varijacije normalni vidovi ljudske seksualnosti te se ne trebaju smatrati pataloškim oblicima ponašanja kojima je potrebna terapija. Ovo novo pripćenje samo potvrđuje takav stav.

Novo priopćenje govori i o onima koji traže pomoć jer im se seksualni identitet suprotstavlja osobnim religijskim uvjerenjima. Prema takvima treba biti potpuno iskren i otvoreno im reći da se seksualna orijenatcija ne može mijenjati pomoću bilo kakvih terapija te ih se treba savjetovati kako ostvariti osobne ciljeve kroz prihvaćanje vlastite seksualnosti u svijetlu njihove religije. Mladima, kao i odraslima, koji traže terapeutsku pomoć vezano uz vlastitu homoseksualnu orijentaciju, potrebno je pružiti pomoć i savjetovanje u smjeru prihvaćanja vlastitog seksualnog identiteta i nošenja s društvenim reakcijama na taj identitet.

Priopćenje savjetuje roditelje, skrbnike, mlade i njihove obitelji da izbjegavaju orijentacijske tretmane koji prikazuju homoseksualnost kao mentalnu bolest ili razvojni poremećaj te da umjesto toga potraže psihoterapeutsku pomoć, društvenu potporu i obrazovne usluge koji daju točne informacije o seksualnoj orijentaciji i seksualnosti, da povećaju potporu u obitelji i u obrazovnom sustavu i smanje odbacivanje mladeži koja pripada seksualnim manjinama.

APA je izdala ovo pripoćenje u svijetlu pojačanih napora nekih koji tvrde da se seksualna orijenatcija može promijeniti pomoću terapije te da homoseksualnost predstavlja mentalni poremećaj.

Klikni za ostatak posta...

Subota, 13. lipnja

Moram priznati da je ugodno ovih dana prošetati po središtu Zagreba na Jelačić placu ispod ponovno, ako se ne varam treću godinu za redom, postavljenih četiriju zastava duginih boja u znak potpore gay pride-u koji će se održati ove subote. Ugodno je prošetati se u toj masi ljudi, od kojih mnogi vjerojatno niti ne znaju što predstavljaju te zastave, i u sebi tiho pomisliti kako su te zastave postavljene zbog mene. Nekako to u meni budi nadu da ipak ima nade. Na trenutak mogu valjda zaboraviti činjenicu da su zastave postavljene na vrhu stupova gradske rasvjete, nekih dvadesetak ili više metara iznad zemlje, jer da nisu sigurno bi već davno gorjele.

Mogu valjda zaboraviti i činjenicu da neke udruge koje okupljaju istinske domoljube, kako se sami nazivaju, na dan pride-a organiziraju svoj mirni anti-gay skup, za koji još MUP muku muči dozvoliti ga ili ne. O kakvom se istinskom domoljublju radi, dovoljno govori činjenica da unatoč svim problemima u našem društvu, njih su jedino homoseksualci dovoljno zasmetali da protiv njih organiziraju prosvjed. Zanimljivo mi je da ih recimo na prosvjed nije potaklo to što umirovljenici teško žive, što ruju po kantama za smeće, što nam je zdravstvo u stanju kakvom je, što pravo na vrhunsku zdravstvenu zaštitu imaju samo bogati, što se svako malo neki branitelj ubije, što na on-line anketi jednog portala 50% anketiranih odgovara da bi platilo prolazak na ispitu na fakultetu ako bi im se za to ukazala prilika i ako bi prošli nekažnjeno, problem korupcije, nepotizma, bogaćenje jednih i osiromašenje drugih, što seljaci ne mogu živjeti od svog rada, što banke dižu kamate, što nam je gospodarska situacija takva kakva jest.

Vjerojatno je to u redu, ipak je homoseksualnost najgora pošast koja prijeti našem društvu i dovodi u pitanje same temelje na kojima ono počiva. Nije li još i sam Isus veliki dio svojih riječi posvetio upravo protiv te pošasti? Dok s druge strane uopće nije spominjao ljubav prema bližnjem svom, poštenje, moral, pomaganje, skromnost, mirotvorstvo, pravednost, suosjećanje i toleranciju. Ipak, unatoč svim tim nepobitnim činjenicama koje govore protiv homoseksualnosti, nisam još zapravo čuo odgovor na pitanje kako bi to točno par homoseksualaca, koji bi recimo imao pravo ozakoniti svoju vezu, mogao utjecati na bilo čiji život ili smanjiti bilo čija prava ili obezvrijediti bilo što?

Podržavam pride, njegove organizatore i njihovu hrabrost (izgleda da neki homoseksualci ipak nisu "pićkice"), ali nisam sasvim siguran da sve aktivnosti gay aktivista idu u dobrom smjeru. Kako mnogi bez ikakvih argumenata ili promišljanja trube da bi ljudski odnos i snošljivost prema homoseksualcima ugrozio njihova prava ili način života, tako i mnogi homoseksualci trube «dajte nam prava, dajte nam prava», a da pri tome uopće ne shvaćaju o kakvim se pravima radi ili, ako shvaćaju, onda ih se ne trude objasniti onima koji se osjećaju time ugroženim.

Svake godine se nadam, a ovo je već osmi pride po redu, da će sve proći bez incidenata. I uvijek se razočaram. I dok sama povorka prođe u redu jer ju štiti veći broj policajaca i zaštitara od samih sudionika, pravi problemi nastanu kada se skup završi i kada neki sudionici nastradaju u skrivenim uličicama ili haustorima. I ove godine se nadam da će ipak sve proći bez incidenata. A oni koji prigovaraju da se angažiranjem stotina policajaca novci poreznih obveznika troše zbog tamo nekih pedera, neka malo razmisle zbog čega je policija pod punom ratnom opremom zapravo tamo. Štite li oni normalan svijet od napada homoseksualaca ili je obratno? I zato mi je najuspjeliji transparent s prošlogodišnjeg pride-a bio onaj koji je imao natpis «Policija je tu zbog vas». I to je zapravo bit pride-a i zašto se on održava.



Mislim da bi i neki sudionici pride-a ipak trebali shvatiti u kakvom društvu i vremenu živimo. Mislim da bi se neki ipak trebali suzdržati od provokacija. Mislim da bi neki ipak trebali razmisliti zbog čega postoji pride i doprinosi li tom cilju provokacije u vidu ljubljenja ili provokativne odjeće? Znam da sam licemjer, znam da u ljubljenju nema ništa loše, kao niti u tome ako se netko drugačije oblači, ali zaista se pitam ima li od toga više štete nego koristi? Ne postoji li ipak neko prikladnije mjesto i vrijeme za otpustiti svoje ventile? Ne podupiru li se time samo imbecilne predrasude da homoseksualci pride-om traže pravo na ljubljenje u javnosti i jebačinu po parkovima? Ipak Zagreb nije ni Berlin, ni London, ni Sydney, ni San Francisco, ni Rio de Janeiro. Osim toga, mislim da najvažnija stvar i nije u pravima i zakonima. Važnije je raditi na suzbijanju predrasuda, neznanja i mijenjanja svijesti društva i kako ono doživljava homoseksualce. Što meni znači bilo kakav zakon ili pravo na papiru ako ga se ne usudim iskoristiti zbog straha od reakcije okoline?

Ali tko sam ja da drugima solim pamet, kada sam ništa ne poduzimam, nego čekam da se neki hrabriji umjesto mene bore i izlažu batinama. I zato sretno svima koji će sudjelovati, pa i onima koji će se ljubiti i oblačiti u vruće hlaćice.

Klikni za ostatak posta...

Zmaj

Taj sažetak nije dostupan. Kliknite ovdje da biste vidjeli post.

Klikni za ostatak posta...

Različite ljubavi, jednaka prava

To je slogan nove kampanje udruga Kontra i Iskorak kojom traže izjednačavanje prava homoseksualnih osoba s pravima ostalih. Opet sam ostao osupnut komentarima čitatelja na raznim portalima koje su ostavili uz ovu vijest. Ponovno me šokiralo neznanje i zablude, a ponajviše neljudskost nekih ljudi koji ostavljaju komentare.

Svaka čast Kontri i Iskoraku na njihovim akcijama koje provode već dugi niz godina, na organizaciji pravnih i drugih savjetovališta, zaista im se divim na hrabrosti koju imaju zbog svih nas. No da je pred njima još veliki put i dokle idu zablude i neznanje, najbolje se vidi iz tih spomenutih komentara. I zapravo tu i vidim mogući putokaz kojim bi se te udruge trebale voditi, a to je mijenjanje svijesti običnih ljudi, mijenjanje najčešćih zabluda koje vladaju u društvu. Nisam siguran kako bi se to zapravo trebalo provoditi, ali ono što je sigurno je da je osnova napretka edukacija i razjašnjavanje predrasuda.

Možda bi Kontra i Iskorak trebali napraviti web portal namjenjen prvenstveno heteroseksualcima gdje bi im se pokušalo objasniti da biti homoseksualac nije samo jebati nekog u dupe (slikovito rečeno, uostalom sada kada sam i službeno pornografski blog mogu biti prost), možda čak tamo napraviti i neki FAQ o homoseksualcima gdje bi u formi pitanja i odgovora mogli argumentirano razjasniti najčešće predrasude? Možda bi više trebali inzistirati na tome kakva to sve prava donosi pravo na brak, s konkretnim primjerima iz svakodnevnog života s kojima se svatko može identificirati? Pokazati da želja za brakom nije samo neki hir tamo nekih pedera koji nešto žele zato što su naporni, nego zaista i potreba? Djelovati više afirmativno, a ne samo zahtijevati. Možda bi se u svojim kampanjama mogli malo manje orijentirati na prizore zaljubljenih istospolnih parova, a više na probleme s kojima se homoseksualci susreću u svakodnevnom životu? Kampanje organizirati u cilju mijenjanja svijesti? A možda bih se i sam osobno trebao uključiti i učiniti nešto kad sam tako pametan?

Možda bi, između ostalog, mogli oformiti tim ljudi koji bi se uključio na rasprave na portalima i koji bi smireno, uljudno, nenametljivo i prije svega argumentirano odgovarao na komentare? Možda se to čini besmislenim, ali kao što se kuća gradi od temelja, tako treba od početka raditi i na objašnjavanju «naše stvari», jer ako osobi koja je cijelog života slušala da su homoseksualci jedno od najvećih zala čovječanstva dođete s prijedlogom da bi možda i njima trebalo omogućiti prava koja imaju heteroseksualci, naravno da će to oni s gnušanjem odbiti. A odbiti će jer ne znaju o kakvim se pravima radi, jer misle da će oni nešto time izgubiti i jer zapravo ne znaju ništa o homoseksualcima.

U tim komentarima se neprestalno ponavljaju jedne te iste stvari. Homoseksualci traže neka posebna prava koja nemaju niti heteroseksualci, heteroseksualci će time nešto izgubiti, homoseksualnost je stvar izbora, homoseksualnost se treba liječiti, homoseksualnost je «zarazna», ako vas odgaja homoseksualac i sami ćete takvim postati, homoseksualnost se može iskorijeniti, homoseksualnost nije prirodna, homoseksualnost nije po božjim zakonima, homoseksualci su moralne nakaze, homoseksualcima može biti dobro i unutar svoja četiri zida, što će im brak, homoseksualnim brakovima se omalovažava brak heteroseksualaca, svijetom vlada pederski lobi, Biblija kaže ovo ili ono… Još do prije nekoliko godina česti su bili komentari u kojima su se homoseksualci izjednačavali s pedofilima. Takvih je komentara sada znatno manje. Očito je da se stvari mogu mijenjati.

Netko je zapitao:

Da li ijedan homoseksualac može odgovoriti na pitanje po čemu je dobra ta seksualna orijentacija za društvenu zajednicu?

A ja bih odgovorio pitanjem, po čemu je loša ta seksualna orijentacija za društvenu zajednicu? Što recimo gubi društvo kada bi se homoseksualcima dalo pravo sklapanja građanskog braka?

Mogla bi se vjerojatno napisati cijela knjiga o tome, ali da sada budem čisto pragmatičan. Jedna od koristi za cijelo društvo bila bi i ta da bi se povećao broj sretnih parova koji bi se htjeli skrasiti, povećala bi se potražnja za kreditima (lakše je otplaćivati kredit u dvoje, nego sam), a time bi se i povećala prodaja stanova, namještaja, bijele tehnike, automobila, bilo bi više posla u tvrtkama jer bi se povećao broj kupaca njihovih proizvoda, povećao bi se broj zaposlenih koji izdvajaju za zdravstvo, povećanom potrošnjom povećali bi se prihodi od PDV-a, država bi imala više novaca financirati npr. nove jaslice, dječje vrtiće, škole, povećane dječje doplatke, dakle izravna korist za heteroseksualce s djecom. Zar bi to predstavljalo neka posebna prava za homoseksualce kojim bi heteroseksualci bili zakinuti? Na kraju krajeva, povećao bi se i broj sretnih jedinki koje se osjećaju sigurno i zaštićeno u društvu, te bi time bili više motivirani, aktivniji, i za društvo u cjelini produktivniji (više novaca za sve, jeeee… možda ne puno više, ali ipak više).

Ovo je možda banalan primjer, ali možda i nije. Sudeći prema komentarima, izgleda da je potrebno objašnjavati i najbanalnije stvari. Zapravo, na apsolutno svaki komentar bijesnih komentatora, moglo bi se vrlo argumentirano i pristojno odgovoriti. Zar i u vama ovakvi komenatri ne izazivaju želju da odgovorite na njih? Evo, ja ću samo na brzinu i vježbe radi, bez truda da budem posebno pristojan (ipak je ovo pornografski blog) i da obuhvatim sve aspekte koji neki komentar zahtijeva, pokušati dati samo šturi odgovor. Istina je da bi zapravo svaki od ovih komentara zahtijevao poveći odgovor i zapravo je u tome i veliki dio problema. Nije mi bio cilj prosipati velike mudrosti, samo lagano zagrebati po svakoj predrasudi. Netko pametniji od mene bi to sigurno napravio puno bolje.

Nisam protiv unistavanja homosekusalaca ali nisam ni za to da oni dobiju neka specijalna prava, svaka slicna grupa bi mogla da trazi specijalna prava,sta je sa pravima normalnih ?

Homoseksualci ne traže posebna prava. Traže samo pravo na siguran život u dvoje, pravo kakvo imaju i heteroseksualci, pri tome ne uzimajući ništa (pa ni u financijskom smislu) od heteroseksualaca. Normalni ta prava već imaju.

Kazem iskreno, vi homoseksualci zivite svoj zivot i imate vec dosta prava, ali molim vas nemoj te sada pocimat rusit nas temelj, nasu vjeru u Isusa Krista...

Koja prava imamo? Živjeti u paru u četiri zida? Imamo dosta prava, u odnosu na što? Čini mi se da se treba do u nedogled ponavljati da homoseksualci ne traže nikakva posebna prava kao i da omogućavanjem tih prava nitko ne bi bio zakinut ili izgubio neka svoja postojeća prava, niti bi se bilo čiji način života poremetio. Radi se jednostavno o omogućavanju svima prava na dostojan život. Radi se jednostavno o ljudskosti.
Pitam se, ruši li nečiji temelj vjere i svakodnevne vijesti o korupciji u društvu? Nasilje u obitelji? Ubojstva, pljačke, laži, malverzacije, nepotizam, stanje u sudstvu, protekcija, nepravda, skupi lijekovi, nezaposlenost, penzići koji skupljaju plastične flaše iz smeća, beskućnici, izostanak suosjećanja? Spominje li se Isus Krist i u komentarima i uz takve članke? Na koliko mjesta se spominje homoseksualnost u Bibliji i u kojem kontekstu? Što li je uopće Isus Krist rekao o homoseksualnosti? Ama baš ništa. O nekim drugim stvarima, Isus je itekako govorio.

Biti dukčiji ne znači biti u pravu. Manjina nema pravo za sebe tražiti pozicije u društvu koje ne dopušta (negir) većini.

U ovom slučaju, manjina se bori samo za svoja prava. Ne zalazi u prava većine, niti traži da se ona smanje ili na bilo koji način promjene.

Kao prvo treba pogledati tradicionalnu svrhu braka.

A kao drugo, možemo odmah zabraniti brak starijim osobama koji ne mogu imati djece i neplodnim parovima. Dalo bi se tu još pronaći jako puno onih kojima bi trebalo zabraniti brak jer se ne uklapaju u «tradicionalno». A ako netko pod tradicionalnim brakom smatra crkveni brak, homoseksualci ga ne traže. A kao treće treba vidjeti i što je to zapravo "tradicionalno". Može li se pod tradicionalno svesti i na primjer to što žene kroz veliki dio povijesti nisu imale pravo glasa? Ili da su se kroz povijest brakovi tradicionalno ugovarali, i to uz blagoslov crkve, zbog interesa roditelja ili nekog financijskog interesa?

ako su odlucili za svoj svojevrstan zivot sto im treba ta "navlaka" tradicionalnih obiteljskih zadataka. Nista drugo nego doci na vlast. Homoseksualci su danas jedan od najjacih globalnih lobija. I sto mi se najvise gadi je sto jos uvijek vrse pritisak kao da su jos uvijek diskriminirana manjina.

Homoseksualnost nije stvar izbora i nitko tu nije imao mogućnost odlučivanja. Navlaka je potrebna zbog stvaranja preduvjeta sigurnosti, nečega što bi svakom društvu trebao biti cilj osigurati svim svojim članovima. Pragmatična svrha omogućavanja tih preduvjeta je boljitak cijelog društva (sretnije, a time i produktivnije stanovništvo). Zanimljivo bi mi bilo kada bi jedan heteroseksualac koji živi u braku, recimo skoro 12 godina, mogao na neko vrijeme zamijeniti mjesto s homoseksualcem koji živi sa svojim partnerom, recimo isto tako, 12 godina, pa da vidi kako je to živjeti u četiri zida. Bi li i tada na isti način razmišljao o nečijoj diskriminiranosti?

Po starom zavjetu nam je Jahve pokazao kako treba liječiti Sodomu i Gomoru.

To što se aludira, jednostavno nije istina. Problem Sodome i Gomore nije bio homoseksualnost njihovih građana, ali o tome sam već ranije pisao.

homoseksualnost nije prirodna, nije moralna i nije normalna. i fakat je neprihvatljiva! politički i ljudski! Bog je stvorio adama i evu, ne adama i stevu!

Homoseksualnost je nešto s čime se rodiš od strane dva zdrava, heteroseksualna i prirodna roditelja, najčešće baš u braku sklopljenom po crkvenim zakonima. Homoseksualnost nije zabranjena zakonom, homoseksualnost nije na popisu bolesti i ne liječi se, zakonom je zabranjeno diskriminirati homoseksualce. Tko je i što stvorio, je pitanje kojim se ljudi bave od kada postoje. Svatko ima neku svoju teoriju i još nema sigurnog ili barem opće prihvaćenog odgovora. Svatko je slobodan vjerovati u što želi, pri tome ne ograničavajući pravo drugih.

Gospodo homoseksualci, kada jedan drugome napravite dijete onda se i oženite. Ono što nije prirodno, nije pa da se sto puta tvrdi drugačije.

Kako rekoh, svakako bi trebalo zabraniti brakove starijim ljudima koji više ne mogu imati djece. Da o hendikepiranima ili parovima koji ne mogu imati djecu i ne govorim.

Treba im svakako dozvoliti da imaju djecu koju su začeli u takvom braku. Nikako ne bi smjeli imat pa ni odgajati djecu čija oba roditelja nisu u tom braku.

Kakav je ovo argument protiv prava na usvajanje djece od strane homoseksualnih parova? Da je rekao da su homoseksualci monstrumi koji će odmah pojesti usvojeno djete i da im zbog toga ne treba dopustiti mogućnost posvojenja, još bih i mogao razumjeti da netko na takav način razmišlja.

Sorry ekipa u 4 zida radite što hoćete, ali neke su stvari i pitanje pristojnosti i bontona. Ovo javno žvaljenje u parku je koma. Ja to sa svojom ženom iz pristojnosti ne radim u javnosti.

Pravo na žvaljenje u parku ne spada u prava koja traže homoseksualci.

Umjesto da država financijski pomaže roditeljima i djeci oni će radije tu djecu dati pederima i lezbijkama,koja ce od te djece napraviti svoje replike.Ovo je poziv na otvorenu degradaciju i sodomizaciju društva u kojem nema mjesta za normalne ljude.

Između ostalog ovdje navedenog o čemu bi se moglu na dugačko i na široko, što bi to točno bilo «sodomizacija društva»? Uostalom i neki heteroseksualci se prče u šupak, među njima čak i neki koji su to snimili kamerom i nakon toga pjevali "..prva mi je Gospe moja...", a isto se tako veliki broj heteroseksualaca naslađivao istom tom snimkom, možda se čak i jednoručno olakšao, nakon toga možda i otišao u crkvu, pa i pljuvao po onim smrdljivim pederima koji se prče u smrdljivi šupak, a tako bi ga rado zabio nekoj, samo da im hoće dati. No sve je to sasvim privatna stvar i nikoga se ne bi trebala ticati. Da se razumijemo, ne osuđujem osobu na koju aludiram spominjući stihove. Moje mišljenje je da sam čin prčenja u šupak nema veze s nečijom istinskom vjerom. I isto tako mislim da oni koji misle da ima i te kakve veze, ne poznaju svoju vjeru. Ali to je samo moje mišljenje i možda sam u krivu.

Kaj jos oni hoce? Mozda da ih se oslobodi od placanja svih mogucih poreza jer su jadni ah tako ugrozeni?

Mi zapravo želimo plaćati još više poreza. Želimo se ženiti i više kupovati, dizati kredite, trošiti i plaćati još više PDV-a. Ali recimo, moji roditelji su plaćali poreze kojima sam se ja školovao. Danas ja plaćam poreze kojima se školuju tuđa djeca. Je li to pravedno? Ali ne pada mi na pamet tražiti da plaćam manje poreze jer nikada neću imati djecu i time ne trebam sudjelovati u školovanju ili liječenju tuđe djece. To se zove ljudska (ili društvena) solidarnost. Mislim da se o tome govori nešto i u kršćanskoj teoriji…

Istina je ima silovanja čedomorstva,pedofilije (hetero ali i homo) nasilja,ali još nikad nisam vidio da se ti počinioci udružuju u udruge i traže svoja posebna prava za ono što čine,pri tome organizirajući parade koje iritiraju i izazivaju duševnu bol kod ljudi koji su se zatekli u blizini.

Homoseksualci nikome ne čine štetu, nikoga ne ugrožavaju ili ugnjetavaju, za razliku od onih koji čine čedomorstvo, pedofila i nasilnika. Zbog čega bi pogled na ljude koji hodaju u bilo kome izazivao duševnu bol? Jednostavno se radi o nezanju i predrasudama. Mogao bih i ja do kraja banalizirati stvari i reći da mi duševnu bol nanose ljudi koji nose crvenu odjeću ili pišu lijevom rukom.

Ako homićima nije cilj ovakovim manifestacijama vlastita promidžba, zašto pitanje nasljedstva ne riješe postojećim imovinskim zakonima, a ne propagirajući seksualnu deformiranost.

Ne razumijem kakva je veza iz zahtijeva za pravo na brak i vlastite promidžbe? Osim toga, ne radi se samo o imovinskim pitanjima, nego o mnogo drugih stvari koje se ne mogu jednostavno riješiti bilo kojim drugim putem. Osim toga, što bi homići trebali dobiti takvom vrstom promidžbe? Pa nismo baš svi modni mačci ili gurui da nam treba promidžba (ne aludiram da je bilo kakav mačak ili guru homoseksualac, jer o tome jednostavno ne znam ništa). Možda se i radi o seksualnoj deformiranosti, ali i mnogi ljudi se rađaju s npr. fizičkim deformacijama pa će se svi složiti da ih se zbog toga ne treba diskriminirati, iako je stvarnost na žalost drugačija. Poanta je da homoseksualci svojom deformiranošću nikoga ne ugrožavaju ili nekome nanose zlo.

Osobno nemam nista protiv njih ako svoje sklonosti zadrzavaju u spavacoj sobi ali ne i kada trube svoje sklonosti okolo. Kaj me to zanima. Ni ja ne dobijem nis jer sam hetero, zakaj bi onda oni kao homo nekaj morali dobiti??? Ckomite i delajte kak i sav posten svet!!! a s kim se prcate vasa je privatna stvar i ne zanima nikoga u ovoj zemlji!!!

Homoseksualci ne traže pravo na prčenje. To već imaju. Ne žele ni da svi znaju s kim i kako se prče. Homoseksualci ne žele ništa više, nikakva veća prava nego ih imaju heteroseksualci. Neki bi možda bili zadovoljni čak i s približnim pravima. Ne traže nikakve novce ili povlastice. U životu ljudi puno toga dobivaju jer su hetero (npr. lakše dobiju kredit za stan). Heteroseksualci imaju svoju paradu svakog dana, 24h na dan, u bilo kojem kafiću, u bilo kojoj ulici, banci, hotelu, na fakultetu, na radnom mjestu, u skoro svakom filmu ili televizijskoj seriji.

SRAMOTA pomorac sam plovim od 1971 a zapovjednik sam na stranom brodu od 1989 nemam pravo osigurati se preko supruge nego plaćam mjesečno 2500 kn. mirovinsko i zdravstveno a ovi bolesnici šire AIDS i nemoral i htjeli bi još i mukte osiguranje. SRAMOTA. Maltretirate nas sa ovakvim vijestima umjesto da za ovakve likove naručite bolnička kola pa pravac Vrapče.

Kada bi homoseksualci dobili prava koja traže, niti pomorac-homoseksualac koji bi se našao u takvom položaju ne bi mogao ostvariti pravo na zdravstveno i mirovinsko osigurnaje preko svog partnera, te bi također plaćao 2.500kn mjesečno, ili koliko se već plaća. Zanimljivo je da netko tko drugima prigovara da žele nešto mukte (mada je u tome potpuno u krivu), zapravo sam želi nešto mukte npr. raditi vani na brodu kao zapovjednik i svejedno ostvarivati besplatno osiguranje u domovini na račun žene. Očito da nekima niti postojeći sustav zdravstvenog i mirovinskog osiguranja nije jasan. Osim toga, kada je nemoral u pitanju, mogao bih i ja potegnuti za predrasudama i koješta reći o (seksualnom) moralu (nekih) pomoraca. E da još i to, homoseksualnost se ne nalazi na popisu bolesti, tako da je zahtjev za hospitalizacijom potpuno neosnovan.

Ništa od toga... ... dragi moji ''sugrađani''. Možete se vi voljeti koliko god hoćete i kako god hoćete, ali pravo na zajednicu koja se zove ''brak'' nećete dobiti, jer postoji točna definicija ''bračne zajednice'' koja kaže da je brak zajednica dvije osobe različitog spola. I točka. To ne možete promijeniti i neće vam biti dopušteno da to promijenite. Kršćanska i moralna društva imaju veliku obavezu pred Bogom i pred sobom samima da to ostave, tako kako je. Jer je prirodno, jer je moralno, jer je Bogom dano i stvoreno. Štujt malo više Bibliju i svetovne zakone i bit će nam svima bolje...

Definicija braka nije uklesana u kamen. Svijet se mijenja, ljudi su tijekom povijesti bili uvjereni u razne stvari. Zakoni su se mijenjali, postojalo je robovlasničko društvo (u Americi čak i uz blagoslov crkve), nekada žene nisu imale pravo glasa (a onaj tko je rekao da bi ga trebale dobiti bio je prava pederčina), zemlja je bila ravna ploča, Sunce se vrtilo oko Zemlje. Što se tiče Biblije, mislim da se u njoj puno više govori o nekim drugim stvarima, recimo o poštenju, ljubavi, pravdi, samilosti i sućuti. Bit morala nije u seksu, a onaj tko tako misli očito ne razumije što podrazumijeva riječ moral.

nije sto su homoseksualci nego mi smeta da neki (ne svi) na silu hoce da ga razumis i da kazes da je sve dobro i u redu sto radi. Ne da sami sebe lazu nego i ocekivaju da ih i ti lazes. Mislim da svak mora odluciti kako zivi ali ja isto ne idem na ulicu i pravim paradu heteroseksualni koji imaju dicu. Znaci triba bi od zakona traziti posebne zakone za hetero oceve i u tome jos vise slobode ako san katolik! Recimo da me oslobode od pdv-a i da dobijem pensiju zato sto iman dice!!!

Između ostalog (tu bi se dalo jako puno napisati), kada heteroseksualac izađe u šetnju sa djetetom, to je već na neki način parada, kao i kad se na ulici drži za ruke sa suprugom ili partnericom, ali naravno da to nikoga ne uzrujava niti bi ikoga trebalo uzrujavati. Kada bi se dva dečka uhvatili za ruku, to bi se odmah nazvalo parada i provokacija. Kako rekoh, heteroseksualcima je svaki dan parada. Što se mene osobno tiče, ne moram se grliti s partnerom na ulici, pa niti čak držati za ruke (ali ne krijem da bi mi to bilo lijepo), ali htio bih recimo imati pravo upitati liječnika za partnerovo zdravlje ako završi u bolnici, ili barem donijeti mu pidžamu, i pri tome ne imati potrebu lagati tko sam i što sam.

MUSKO I ZENSKO..A SVE OSTALO JE..UNAKAZIVANJE LJUDSKE I COVJECANSKE RASE..Ako usvoje i legaliziraju te gey i lezbo brakove..neka razmisle..onda i o mogucnosti..da COVIK..OZENI nekakvu ZIVOTINJU..psa,macku,svinju,kozu,kravu..i s njom da pravi djecu..

Na žalost, nismo svi Dr. Doolitle pa da možemo pitati svinju bi li se za nas oženila. Brak dvije homoseksualne osobe zasnovao bi se na dobrovoljnom pristanku dvije odrasle osobe.


Znam, sve to izgleda banalno, ali problem je u tome što određeni ljudi ne shvaćaju o čemu se zapravo radi i ne razmišljajući ili ne pokušavajući uopće razumjeti ili postaviti se u tuđu kožu, ponavljaju jedne te iste stvari i jednostavno gluposti, koje su od nekoga čuli. Predrasude kojima ih zasipaju od malih nogu teško se izbacuju iz glave. Sit gladnom ne vjeruje.

Klikni za ostatak posta...

Qlapa - prva gay klapa

Možda ste ovih dana pročitali kako je u Zagrebu osnovana prva gay klapa pod nazivom Qlapa. Kako ih trenutno nema puno, nisu htjeli biti pretenciozni i nazvati se "zbor". Nakon lezbijsko-feminističkog zbora Le Zbor, koji je osnovan prije tri godine i imao već 50-tak nastupa, to je druga LGBTIQ pjevačka skupina u Hrvatskoj. Kažu kako će Qlapa ipak biti otvorena za sve seksualne orijentacije i repertoare koji propagiraju univerzalnu ljubav, a to im je i cilj - promovirati univerzalnu ljubav. Prvi nastup ih očekuje u svibnju u sklopu velikog humanitarnog koncerta za pomoć djevojci koja je hospitalizirana u psihijatrijsku ustanovu samo zato što je lezbijka, o čemu se također puno pisalo.

Možda je i vama palo na pamet, pa čemu to? Čemu se izdvajati i opet davati povoda onima koji govore kako su homoseksualci preagresivni, dosadni sa svojim stalnim prisustvom u medijima i zahtjevima za nekim iracionalnim pravima? Po toj logici bi i drugi, «normalni» zborovi ili klape mogli priljepiti oznaku hetero zbor ili hetero klapa. Zašto ti dosadni pederi moraju stalno isticati da su pederi? Zar heteroseksualci stalno ističu da su heteroseksualci i lijepe si to na čelo? Čak i oni koji se ne smatraju homofobima ne razumiju zbog čega je potrebno i u naziv zbora staviti «gay». Svi oni bi trebali zamisliti se nad svim onim stvarima koje za sebe uzimaju zdravo za gotovo i zapitati se imaju li ih i drugi.


Los Angeles Gay Men's Chorus

Homoseksualni zborovi su prilično raširena pojava u svijetu. To zapravo uopće nije čudno kada se zna koliko homoseksualci vole pjevati, mjuzikle i općenito zabavljati i sebe i druge. Uostalom, «gay» i znači «veseo, radostan». Siguran sam da kada bi se članove bilo kojeg našeg zbora priključilo na gay detektor (predlažem onaj isti kojeg koristi crkva pri odstranjivanju nepoželjnih gay kandidata za svečenićki poziv), mnogi bi ostali iznenađeni. I kada kažem da sam siguran, onda sam zaista siguran i to ne samo na osnovu nekog mog imaginarnog gaydara.


Helsingin gaykuoro Out 'n loud (Helsinški gay zbor - Out 'n loud)

Postoji čak i internacionalno udruženje gay zborova GALA - Gay and Lesbian Association of Choruses, koje danas okuplja 150 zborova iz šest zemalja, ipak velikom većinom iz SAD-a, ali postoje i mnogi drugi gay zborovi iz Italije, Španjolske, Francuske, Skandinavije i drugih zemalja. Radi se cijenjenim i ozbiljnim zborovima, profesionalnim i amaterskim, čije koncerte posjećuje široka publika, koji izdaju CD-ove, nastupaju na televizijii i u najpoznatijim koncertnim dvoranama, idu na turneje, koji imaju tradiciju i preko 30 godina. Tako primjerice Boston Gay Men's Choir godišnje uživo čuje preko 12.000 ljudi. Ali zapravo još je i važnija poruka koja dođe do svih onih ljudi koji putem medija saznaju nešto o njihovom radu.


New York City Gay Men's Chorus

Malo sam išao pretraživati neke od njihovih site-ove ne bih li i sam dokučio razlog njihovog postojanja. Svi oni ističu kako ima je cilj širiti toleranciju, nadu i ljubav kroz univerzalan jezik glazbe i pjesme i u konačnici pridonijeti nastojanjima da naš svijet postane bolje i prijateljskije mjesto za život, kako za njih same, tako i za sve ostale. Žele pokazati da različitosti i manjine samo doprinose bogatstvu društva kao cjeline. Zvuči gotovo kao govor pobjednice za Miss svijeta (i ne mislim time ništa loše), dobro, osim ovog dijela o manjinama. Nije pametno spominjati manjine pred većinom, moglo bi ih se iritirati.

Veliki broj tih zborova osnovan je u 70-tim ili 80-tim godinama, kada su snažnije započele aktivnosti za prava homoseksualaca u SAD-u i nekim europskim državama. Jedan od bitnijih razloga osnivanja bio je i stvaranje sigurnog i prijateljskog okružja za njihove članove, što je u to doba bilo vrlo aktualno, ali niti danas nije puno izgubilo na važnosti. Jedna od važnijih značajki većine tih zborova je i veliki humanitarni angažman, ne samo kada su u pitanju problemi homoseksualne zajednice.


Boston Gay Men's Choir

Boston Gay Men's Choir, inače uvršten u 25 najznačajnijih kulturnih institucija u Bostonu, je 2005. održao turneju po Njemačkoj, Češkoj i Poljskoj tijekom koje su gostovali u poljskom gradu Wroclawu kao prvi gay zbor koji je ikada nastupio u Poljskoj. U rasprodanoj dvorani filharmonije nastupili su pod policijskom zaštitom dok su im ispred dvorane bijesni prosvjednici obećavali vječni život u paklu. Nakon koncerta, lokalne novine su objavile članak pod nazivom «Glazba je pobijedila netoleranciju».

I zapravo o tome se radi. Oni su odlučili ne živjeti u sjeni usprkos onima koji misle da je dobar peder samo mrtav peder, ili onim umjerenijima koji navodno nemaju ništa protiv pedera sve dok su sakriveni u svojoj mišjoj rupi i sve dok ih ne iritiraju samim time što postoje. Željeli su pokazati da su homoseksualci baš kao i svi drugi ljudi, osim što njima nije dozvoljeno progovoriti, ne samo o svojim problemima, nego i o običnim svakodnevnim stvarima, jer bi to neke moglo iritirati. Kada to već ne mogu na svom radnom mjestu, u obitelji ili bilo gdje drugdje, odlučili su udružiti snage i stvoriti sigurno utočište gdje bi udruženim snagama pokušali pokazati da zapravo nikoga ne ugrožavaju.

Naravno da se može biti homoseksualac i pjevati u «normalnom» zboru. Ali u tom zboru ne možeš reći da te vani čeka dečko da odete u kino, tamo ne možeš reći da nakon probe ne možeš otići na piće s kolegama jer se žuriš doma skuhati čaj dečku kojeg je svladala gripa, jer ako to kažeš onda svima naturaš na nos da si homoseksualac i dovodiš se u opasnost da nekoga iritiraš. Tako je u zboru, a tako je i bilo gdje drugdje.

I zato dečkima iz Qlape želim puno uspjeha i zapravo im se želim zahvaliti što imaju hrabrosti za sve nas. A hrabrosti će im itekako trebati.

Oh Happy Day - San Francisco Gay Men's Chorus


O occhi manza mia - Roma Rainbow Choir

Klikni za ostatak posta...

Dostojanstvo i pravda za sve

Već sam nekoliko puta spomenuo moje mišljenje kako homoseksualci trebaju biti dvostruko osjetljiviji na tuđu nesreću, nepravdu ili bilo koji oblik diskriminacije. Barem se to tako meni čini. Naravno da bi takva osjetljivost trebala biti u opisu posla svakog ljudskog bića, ali to nažalost nije tako. Pa čak i oni koji su uvjereni u svoje visoke moralne norme, ponekad me zapanjuju svojim izjavama. Više puta sam čuo kako ljudi za nekoga s fizičkom manom kažu da je Bog s razlogom nekoga označio. To mi je jedna od najstrašnijih izjava koje sam ikada čuo, a nažalost imao sam ju prilike više puta čuti u svojoj neposrednoj okolini.

Ljudi jednostavno ne razmišljaju, ali nisu oni krivi. Država ih ne educira, boje se, medijima je isključivo profit u prvom planu, kapitalizmu je jedino novac važan. Nažalost živimo u društvu „tko jači taj tlači“, a dokaz za to su nam svakodnevne vijesti. Agresija, brutalnost, mačizam, drskost, to je danas na cijeni, barem u ovom podneblju.

Tko imalo odskače od prosjeka je odmah osuđen bez ikakvog pokušaja razumijevanja. Ljudi jednostavno nemaju naviku pokušati se staviti u tuđu kožu, pokušati malo promišljati kako je živjeti drugačijima, nesretnijima, manje sposobnima. Ne, lakše je odmah osuditi, okrenuti glavu, zatvoriti oči. Homoseksualci dobro znaju kako je to biti diskriminiran i kako je to živjeti u strahu, i umjesto da nam to bude lekcija često i mi sami olako osuđujemo i podsmjehujemo se drugima.

Danas (3. prosinac) se pod motom Dostojanstvo i pravda za sve obilježava UN-ov Međunarodni dan osoba s invaliditetom. Uvijek sam smatrao da su homoseksualci i hendikepirani u vrlo sličnom položaju, iako nikako ne bih htio uspoređivati naše probleme. Kako većini ljudi nije jasno što to zapravo znači biti homoseksualac i kako je živjeti s time u ovakvom društvu, tako im jednako nije jasno ni kako je to biti hendikepiran i kako je živjeti s time u istom tom društvu. I prema nama i prema njima ljudi imaju predrasude i društvo nas diskriminira. Prema najnovijim podacima, u Hrvatskoj je evidentirano oko 460.000 osoba s različitim stupnjevima invaliditeta, što je oko deset posto cjelokupnog stanovništva. Čak smo i po udjelu u stanovništvu tu negdje. Dobro, nećemo sada cjepidlačiti, možda sam i podcijenio naš postotak, barem ako je sudeći po Trenutku istine na osnovu kojeg se može zaključiti da bi gotovo svaki muškarac u Hrvatskoj spavao s drugim muškarcem, bilo da su u pitanju novci, napredak u karijeri ili čisto zadovoljstvo, manje je bitno. Bitno je da bi to napravili i pri tome baš uživali, iako samo u radnoj ulozi tako da od “spavanja” u izrazu biste li “spavali s muškarcem” onome u trpnoj ulozi i ne bi baš puno ostalo. Nisam to ja izmislio, tako pričaju ljudi na televiziji.

Gledajući moto ovogodišnjeg međunarodnog dana osoba s invaliditetom, Dostojanstvo i pravda za sve, ne bi li se pod njime mogli i homoseksualci prepoznati? Ne bi li se zapravo mogli svi ljudi u tome prepoznati? Iako je za osobe s invaliditetom potrebna određena pozitivna diskriminacija, ako pogledate UN-ovu Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom, letimičnim pogledom možete vidjeti da se tu većinom ne radi o nikakvim posebnim pravima. U toj konvenciji bi se izraz „osoba s invaliditetom“ vrlo lako mogao zamijeniti i s „homoseksualac” ili „žena“ ili „muškarac“ ili „osoba smeđe kose s pet prstiju na ruci“, jer tu se ne radi o ničemu drugome do osnovnim pravima svih ljudi. Ali naše društvo je takvo, ono što se podrazumijeva za osobu smeđe kose s pet prstiju na svakoj ruci, to nažalost ne vrijedi za osobu s invaliditetom ili za homoseksualca.

I onda se ljudi pitaju što mi u stvari želimo? Kakva to posebna prava tražimo? Zar je tako teško shvatiti da ne tražimo nikakva posebna prava nego samo ona prava koja su dana i drugima. Da malo banaliziram, želim samo da, ako se razbolim, moj partner s kojim živim u 11-ogodišnjoj monogamnoj vezi, koja se u suštini u ničemu ne razlikuje od veze između žene i muškarca, može uzeti nekoliko sati slobodnog na poslu i odvesti me u bolnicu, bez potrebe da laže kako mi je rođak iz sedmog koljena. Ili da, dok ja ležim bolestan kod kuće, može umjesto mene podići recept ili uputnicu za liječnika specijalista. Ili da se, nakon moje smrti, ne mora klati oko nasljedstva s rođacima iz 18 koljena koje nikada u životu nisam vidio? Zašto bi to nama bilo uskraćeno?

Ponekad sam pesimist. Zar možemo očekivati da će u društvu u kojemu se ubija zbog mjesta za parkiranje, zbog krivog nogometnog kluba, zbog krive boje kože, nacionalnosti, vjere ili nečije dužine kose, netko uopće imati razumijevanja za naše probleme? Mislim da ipak možemo, mislim da ipak ima nade, možda čak i za nas, ali svakako za one homoseksualce koji tek dolaze. I zato se iskreno divim svim tim hrabrim ljudima iz kojekakvih udruga za prava homoseksualaca što zbog svih nas stavljaju na kocku vlastitu sigurnost i vlastiti život.

Ovo je trebao biti post o osobama s invaliditetom, a pretvorio se u jadikovku o nama pederima, kakvih sam uostalom ovdje održao već prilično. A možda smo i mi zapravo hendikepirani, možda smo i mi invalidi? Kako se netko rodio bez vida, tako se netko drugi rodio bez želje za seksom ili emocionalnim povezivanjem sa suprotnim spolom. Kako slijepac ima poteškoća sa kretanjem i snalaženjem u prostoru, a time i sa snalaženjem u životu i ostvarivanjem osnovnih ljudskih prava, tako i pederi i lezbe imaju poteškoća s ostvarivanjem nekih osnovnih ljudskih prava samo zato što ih ne privlači suprotni spol. Ja se definitivno osjećam hendikepiranim.

Sa UN-ove stranice:

Što su ljudska prava osoba s invaliditetom?

Svi članovi društva imaju jednaka ljudska prava – ona uključuju civilna, kulturna, gospodarska, politička i društvena prava. Primjeri tih prava su:

- pravo na jednakost pred zakonom bez diskriminacije
- pravo na život, slobodu i sigurnost
- pravo na zaštitu od ugnjetavanja i mučenja
- pravo na zaštitu od iskorištavanja, nasilja i zlostavljanja
- pravo na sloboda kretanja i nacionalnosti
- pravo na život u zajednici
- pravo na izražavanje i mišljenje
- pravo na privatnost
- pravo na dom i obitelj
- pravo na obrazovanje
- pravo na zdravstvenu zaštitu
- pravo na rad
- pravo na odgovarajući životni standard
- pravo na sudjelovanje u političkom i javnom životu
- pravo na sudjelovanje u kulturnom životu

Ovo su neka od osnovnih prava svih ljudi. U našem društvu, koliko od njih može ostvariti homoseksualac koji se ne srami onoga što jest i koji ne živi skriven u mišjoj rupi, onaj koji nije slobodan samo unutar svoja četiri zida? Ako ništa drugo, barem je sigurno da može sudjelovati u kulturnom životu do mile volje.

A koliko od istih tih prava mogu u potpunosti ostvariti hendikepirani? Ako ništa drugo, sigurno je da se mogu zatvoriti u svoja četiri zida i uživati u svojoj privatnosti koliko žele.

A koliko od ovih prava mogu ostvariti i ti, tzv. normalni ljudi? Recimo crnci u Ruandi? Ah pardon, ni oni vjerojatno nisu normalni. Tko je uopće vidio normalnog crnca?

Svi različiti, svi jednaki.

Klikni za ostatak posta...

Malo drugačija web stranica za upoznavanje

Znam da je teško naći onog nekog posebnog, nekoga u koga ćete se zaljubiti i po mogućnosti s kime ćete provesti cijeli život. Pogotovo nama, istospolno usmjerenima, je to teško. Kud nam je izbor 90% manji nego heteroseksualcima, k tome se i velika većina preostalih 10% skriva po mišjim rupama, a neki čak i po tamnim parkovima i iza lažnih on-line profila. Osim toga, mnogi među nama su i izuzetno izbirljivi. Ponekad tražimo puno više nego što sami imamo ponuditi.

Svi smo mi prošli kroz razne web stranice za pronalaženje partnera, svi smo mi chatali, svi smo mi barem jednom kreirali negdje svoj profil nadajući se da ćemo uspjeti pronaći onog savršenog u koga ćemo se zaljubiti i s kojim ćemo sretno proživjeti ostatak života. Ili barem pronaći onog nekog koji je, ako zažmirimo na jedno oko, sasvim podnošljiv za jednonoćnu avanturu nakon koje će se vratiti u svoju mišju rupu, svom dečku ili možda čak svojoj ženi i djeci.

Na žalost, iz jednog internetskog profila ili kratkog on-line chata teško zaista možemo saznati kakav je tko. Svi se mi uvijek nastojimo prikazati u najboljem svjetlu, a osim toga i često kalkuliramo, skrivamo, igramo igrice, tajanstveni smo… To je i razumljivo jer većinu nas je zapravo strah.

Ipak nije sve tako crno. Postoje site-ovi za upoznavanje gdje i prije prvog kontakta, u samom profilu, možete saznati pravo ime i prezime, adresu, datum rođenja, visinu, težinu, boju očiju, rasu, mjesto rođenja, horoskopski znak, HIV status, što ta osoba traži od potencijalnih kandidata, da li samo prijateljstvo, seks ili nešto više, možete pročitati koji su mu hobiji, interesi, a kao da sve to nije dosta, možete pogledati i njegovu pravu fotografiju. Kako bi profil bio savršen, nedostaje samo jedna stvar: veličina 8===D.

Možda vam zvuči predobro da bi bilo istina? I u pravu ste. Uz sve nabrojano, u profilu se nalazi još jedan bitan podatak: zbog čega je osoba u zatvoru. I sama adresa u profilu nije baš prava kućna adresa, nego adresa zatvora u kojem se osoba nalazi i na koju mu možete pisati.

Netko se dosjetio, iz tko zna kojeg razloga, i napravio site Gay Prisoners USA gdje dotični, dakle gay zatvorenici, mogu poslati svoj profil i nadati se da će pronaći kakvu srodnu dušu za dopisivanje ne bi li im vrijeme zatočeništva brže prošlo.



Ako ste po prirodi sumnjičavi i paranoični, ako sumnjate da se iza svakog on-line gay profila krije kakva laž ili klopka, na ovom site-u ste prilično sigurni. Ovdje možete biti sigurni da se iza svakog profila krije, ako ne manijak, onda barem teški kriminalac ili ubojica, pa se barem o tome više ne morate brinuti. A izbor je zaista veliki. Ako vas pale zločesti dečki, ovdje možete upoznati ubojice, pljačkaše, silovatelje, otmičare, zlostavljače, pedofile, lopove, dilere, prevarante, a sve to u svim mogućim oblicima i bojama, od mišićavih nasilnika, ubojica dječjih lica, intelektualno-filozofskih faca, pa sve do travestita. Za svakog ima ponešto.

Ako vas netko od tih slatkiša privuče, nemojte previše vjerovati onome što mnogi od njih napišu, a to je obično nešto u stilu «Nemojte da vas moje optužbe spriječe bolje me upoznati jer ja sam vrlo topla i suosjećajna osoba, imam odličan smisao za humor i uživam nasmijavati ljude». Vlasnici site-a preporučuju oprez prije nego li pošaljete namirisano pismo ispisano na ružičastom papiru. Na Read First stranici se nalazi čitav niz korisnih savjeta kako postupati s ovim opasnim frajerčinama, jer, zamislite, netko od tih finih momaka mogao bi vas htjeti iskoristiti.

Sve je to divno i krasno, ali ipak ste i dalje sumnjičavi jer platonske veze nisu za vas, a većina njih će biti u zatvoru još jako dugo, ako ne i do kraja života. I za to postoji rješenje. Preporučam da se koncentrirate na zatvorenike koji služe kaznu u nekom od kalifornijskih zatvora. Naime, kalifornijski vrhovni sud odlučio je izjednačiti prava homoseksualnih i heteroseksualnih zatvorenika, pa tako sada i homoseksualci imaju pravo na posjete svojih partnera, pa čak i na mogućnost cjelonoćnog vrućeg provoda u posebnoj prostoriji. Idealno bi bilo pronaći kakvog pljačkaša banke u Kaliforniji. Možda je sakrio nešto novaca, pa vam i plati avionsku kartu. Kako su u Kaliforniji ozakonjeni i homoseksualni brakovi, tko zna, možda vam se posreći pa i stanete pred matičara.



Eto, uživali ste u seriji Oz, palio vas je Chris Meleni, aka Chris Keller, i tko je uopće mogao pomisliti da ćete ikada imati priliku pronaći svog Chrisa?

Klikni za ostatak posta...

I gdje je tu misterija?

Možda ste prije koji tjedan primjetili vijest o tome kako su u Velikoj Britaniji arheolozi pronašli kosture dvaju osoba za koje se procjenjuje da potječu između 410. i 1066. godine. Zbog zagrljenog položaja u kojem su pronađeni, odmah se počelo pisati o bračnom paru, o novim Romeo i Juliji, možda jednoj od najvećih ljubavnih priča svih vremena, uglavnom o misteriji.

I onda hladan tuš. Sada stručnjaci vjeruju da se radi o dva muška kostura, ali svejedno se nisu dali zbuniti. Iako uz kosti nisu pronašli nikakve artefakte koji bi to potvrdili, odmah su ih proglasili saksonskim ratnicima koji su zajedno poginuli, vjerojatno junačkom smrću u bitci koja se odvijala rano popodne jednog sivog i kišnog jesenskog popodneva dok su jata gavrana nadlijetala tmurno i maglovito nebo, te su zajedno i pokopani, kao braća po oružju.

Ne znam kako vama, ali meni ta dva kostura više izgledaju kao topla braća. Mislim ono, koliko fakulteta za arheologiju moraš završiti da primjetiš da poza u kojoj su pokopani nekako i nije nešto previše mačo ratnička? Tim više što, opet stručnjaci kažu, lijevi kostur ima neke ženske osobine. Reklo bi se, kakti neki femi ratnik, ne?

Možda se i radi o jednoj od najvećih ljubavnih priča svih vremena, možda se i radi o ljutim mačo ratanicima, ali barem što se mene tiče tu nikakve misterije nema i ova dvojica preko 1,80m visokih seksi frajerčina su bili – pa jel, kak da to fino velim, - tetkice! I za razliku od kojekakvih nadri stručnjaka, ja uz moju tvrdnju nudim i dokaz. Usporedite dvije slike ispod i sve će vam biti jasno. Može li se ovome uopće proturječiti?




Ipak da budem pošten, možda su trupla jednostavno nabacana i slučajno ostala u tom položaju, a osim toga detaljni rezultati analize kostiju se tek očekuju, kao i mogući uzrok smrti. Evo ja ih očekujem s nestrpljenjem.

Do tada, ova dva davna ratnika više zamišljam u nekakvoj drugačijoj borbi, tim više što takve stvari, kažu stručnjaci, u ona doba nisu bile rijetke i čak su bile poticane, te su još od starogrčkog doba ratnici-ljubavnici zakapani zajedno o čemu svjedoče mnogobrojni nađeni nadgrobni spomenici (primjer lijevo).

Izgleda da je na kraju ova poza bila poprilično mačo ratnička, barem u nekim davnim vremenima.

Link na članak: DailyMail.co.uk

Klikni za ostatak posta...