Btw

Ima li tko za preporučiti kakav dobar (ili bilo kakav) film gej tematike iz videoteke Bnet-a? Ili na You Tube-u (s hrvatskim titlovima)? Hvala.

Klikni za ostatak posta...

Molitve za Bobbyja

Zahvaljujući blogu Pronaći sebe, pronašao sam ovaj film na You Tube-u, pa ga i ja ovdje prenosim. Izvrstan, ali jako emotivan film. Priznajem, pustio sam koju suzu, i to nekoliko puta. Uglavnom, ako ste u bedu, a htjeli biste još više biti u bedu, ovo je pravi film za vas. :-)

Film je istinita priča o drami Mary Griffith, majke koja nije mogla prihvatiti sina homoseksualca, snimljena prema knjizi Leroya Adamsa, a u uspomenu na Bobbyja Griffitha i Leroya Adamsa. Mary Griffith prekasno je shvatila da je njezin sin samo bio drugačiji od većine. Mary Griffith govorila je u Kongresu o pravima homoseksualaca i lezbijski i danas je jedna od nautjecajnijih aktivistica gay pokreta. 

Priča počinje 1979. godine. Bobby (R. Kelley) je miljenik svojih roditelja i cijele rodbine, uzoran u svemu, kompleks za ostalu braću i sestre koji nisu tako savršeni. Tek kad pokuša popiti tablete za spavanje, njegov stariji brat Ed (A. Nichols) prvi dozna istinu: Bobby je homoseksualac. Iako je bratu obećao da ništa neće reći roditeljima, Ed kaže majci (M. Griffith), jer se brine da se Bobby ponovno ne pokuša ubiti. Majka je odlučna da će sina izliječiti od homoseksualizma, pa Bobbyja vodi na psihoterapije na kojima mora odgovarati na pitanja kao da je duševni bolesnik. Kad ga jedna sestrična pozove k sebi u Portland, Bobby otkriva da ima obitelji različitih od njegove: roditelji njegovog dečka Davida (S. Bailey) razboriti su i tolerantni, a svog sina smatraju normalnim. Bobby je potresen kad shvati da se njegova majka neće promijeniti...

Film je osvojio nagrade GLAAD i Prism, te je bio u nominacij za Emmy i PGA kao najbolji film, a Sigourney Weaver za ulogu Mary Griffith, velike aktivistice za toleranciju i prava homoseksualaca, bila je nominirana za Zlatni globus, Emmy i niz drugih nagrada.

Izvor teksta: Mojtv.hr.

Klikni za ostatak posta...

Tanka je linija između erotike i pornografije

Ako je pornografija eksplicitno prikazivanje seksualnog odnosa, onda je ovo pornografski film. Ali ako eksplicitan seks pomiješamo s emocijama, dobrom glumom, dobrim scenarijem, dobrom režijom i produkcijom, je li to i dalje pornografija? Možda je to i dalje pornografija, ali s upravo tim stvarima: dobrom glumom, scenarijem i režijom. Neki bi rekli, pornografija je pornografija, bez obzira kako lijepo ju zapakirali.

Ali to možda uopće i nije važno, sve su to zapravo samo oznake i klasifikacije. Zbog čega bi seksualni čin između dvije osobe automatski trebao biti nešto prljavo i loše? Zbog čega bi prikaz dvije osobe kako kuhaju zajedno trebao biti nešto prihvatljivo, dok prikaz dvije osobe dok vode ljubav automatski nešto sramotno i nemoralno? Nije li čin vođenja ljubavi među najintimnijim i najosjećajnijim stvarima koje dvije osobe mogu međusobno podijeliti? Granica između pornografije i erotike očito je uvjetovana određenim nametnutim društvenim konvencijama, koje možda nemaju pokrića u stvarnom životu, odnosno emocijama čovjeka kao jedinke.

Sada kada sam samom sebi to malo obrazložio, mirnije duše stavljam link na jedan ne baš uobičajeni pornić, ali smatram da se niti ne radi o porniću, iako je eksplicitan kao i svaki drugi. Radi se o kratkom filmu nezavisnog redatelja Travisa Mathewsa pod nazivom «I Want Your Love», prvom iz cijele serije koja bi trebala uslijediti. Film distribuira pornografska kuća «NakedSword», dakle sve je relativno.

U filmu dva gej muškarca, najbolji prijatelji, nakon nekoliko čaša vina po prvi puta se upuštaju u međusobni seksulani odnos. Vjerojatno se mnogu među nama mogu u tome prepoznati. Slijedeći nastavci filma, koji tek trebaju uslijediti, istraživat će posljedice i puteve kamo takvo nanovo definirano prijateljstvo može odvesti.

Uživajte, ja jesam.

Klikni za ostatak posta...

Obračun kod O.Gay. Coralla

Gledamo jučer stari vestern film Obračun kod O.K. Coralla i izgleda da sam ja jedini na svijetu koji u tom filmu vidi gej podkontest u odnosu Wyatta Earpa (Burt Lancester) i Doc Hollidaya (Kirk Douglas). Bilo je valjda 5-6 scena gdje sam prokomentirao nešto u stilu «Pa ovo je gori pederluk od Brokeback Mountaina!», naravno kada se uzme u obzir da je film snimljen 1957. Kućni ljubimac nije komentirao, što sam ja shvatio kao njegovo odobravanje mojih tvrdnji.

Ne budi mi teško, bacio sam se na malo istraživanje na internetu ne bih li pronašao potvrdu mojih sumnji, ali uzalud. Izgleda da sam stvarno jedini na svijetu kojem tu nešto smrdi. Pitam se, ne bi li to trebalo nešto govoriti o meni? Ili sam najoštroumniji čovjek na svijetu ili sam možda pak najopterećeniji? Preletio sam čak i biografije Wyatta i Doca, Burta i Kirka, tražio bilo kakve naznake pederluka, išao sam provjeriti da režiser ili možda scenarista nisu neke stare hollywoodske tetke, ali rezultat mog istraživanja je ništa, zero, nada. Pa čak ni tetke na blogovima ni da zucnu, ali pretpostavljam da je tome razlog to što ovaj žanr filmova i nije nešto posebno popularan među njima (nama). No svejedno, i dalje sam uvjeren da je tu kakva tetka umiješala prste i podvalila pederluk pod mačo priču sa Divljeg zapada. Pa pogledajte samo Burta i Kirka, ne bi li oni bili idealan par? Baš si nekako pašu zajedno. Ako ništa drugo, siguran sam da je barem casting tim sumnjiv.

Inače, volim vesterne, još tamo od malih nogu. Rado se sjećam nedjeljnih popodneva uz kakav dobar vestern, a i sada baš mi fino legne kad nas neka televizija iznenadi sa kakvim bezvremenskim klasikom, kao što je to jučer bilo s Obračunom kod O.K. Coralla.

Klikni za ostatak posta...

Chuecatown (Boystown)

Na brzinu jedna preporuka. Jučer smo se kućni ljubimac i ja valjali od smijeha gledajući super simpatični španjolski film Chuecatown (snimljen 2007.) na HBO Comedy. Radi se o sasvim neobaveznoj kriminalističkoj komediji koja sadrži sve elemente koje biste mogli očekivati od jedne španjolske kriminalističke komedije s homoseksualnim likovima: urnebesni likovi, savršeni stil, vrckavi brzi dijalozi na ultra jebozovnom španjolskom, senzualnost, šarenilo i seksipilnost.

Victor radi u agenciji nekretninama u dobro poznatoj madridskoj gay četvrti Chueca. Ali on ima strašnu tajnu: on ubija stare dame, vlasnice stanova, kako bi dobio stanove. Zatim ih renovira i uredi te proda homoseksualnim parovima koji imaju novca. Njegov je cilj pretvoriti Chuecu u madridski Soho. Victorova posljednja žrtva pojavljuje se vrata uz vrata netipičnog homoseksualnoga para Reya i Lea, dvojice medonja koje ne zanima moda, fini maniri niti što je in&out. Rey je naslijedio stan od žrtve i darovao ga svojoj majci, Antoniji. Antonia se stalno petlja u njegovu vezu s Leom, kojega prezire. Inspektorica Mila, ekscentrična žena s mnogim fobijama, i njezin sin Luis istražuju ubojstvo, a Victor zavodi Lea kako bi dobio pristup stanu i ubio Antoniju.

Uz film sam se savršeno opostio i uživao, čemu su doprinjeli i uvijek odlični španjolski glumci. Uz fenomenalnu Rosa Maria Sardu (Mila), koja je često glumila u Almodovarovim filmovima, tu su i dva super frajera. Carlos Fuentes (Rey, ćelavi bradonja), ne znam što bih rekao, san snova… Mislim da sam se opet zaljubio.





Nije loš niti Pablo Puyol (Victor, dolje). Kod njega me posebno intrigira to što je glumio i u filmu koji se zove 20 centimetara.



Čini mi se da je istog mišljenja bio i kućni ljubimac, barem sudeći po onome što smo radili nakon filma, iako nemojte se previše nadati, film je gotovo pa obiteljska zabava minus koja gola guzica. Istina, radi se o fenomenalnoj Pablovoj guzici, ali svejedno... Dovoljan je samo koji pogled na Carlosa i Pabla, pa da vam se po glavi počnu motati kojekakve misli. Jedino me brine na koga se kućni ljubimac napalio? Znajući njegov ukus (imam ogledalo), bojim se da je u pitanju Pepon Nieto (Leo, u bijeloj kariranoj kušulji). Ako ništa drugo, i Pepon je strašno simpatičan.

U svakom slučaju, ako ste željni super pusti-mozak-na-pašu zabave i imate HBO Comedy, repriza vam je danas u 21h, a raspored za slijedeće dane pogledajte ovdje.

Klikni za ostatak posta...

Superkewl

Odgledasmo danas film Gangsterska petorka (Ladykillers) braće Coen s Tomom Hanksom i Irmom P. Hall u glavnim ulogama, ali tu je još hrpa poznatih glumaca. Film je superkewl (iako s ponekad malo zamornim, ali inače meni dragim Tomom Hanksom) sa superkewl gospel glazbom, pa nisam izdržao a da ovo ne stavim (iz filma je). Znate onu moju opsesiju s debelim crnkinjama i američkim jugom. Zvučnici odvrnuti do kraja obavezni. Možete primiti i Bibliju u ruke.

Let Your Light Shine On Me - The Venice Four With Rose Stone and The Abbot Kinney Lighthouse Choir
Trouble Of This World (Coming Home) - Nappy Roots and The Abbot Kinney Lighthouse Choir




Irma P. Hall (ne pjeva, ali zato glumi)

Klikni za ostatak posta...

Upozorenje

Moj me kućni ljubimac upozorio, pa je red da i ja vas. Danas u 23h na HTV2 imate Almodovarov «Volver» (Vraćam se) iz 2006. Nisam ga gledao, ali izgleda da se radi o odličnom filmu. Film je dobio fenomenalne kritike i mnogi najznačajniji svjetski filmski kritičari proglasili su ga jednim od najboljih filmova u 2006.g. Svi Almodovaru tako tipični elementi su opet prisutni. Ne znam za vas, ali ja još nisam gledao niti jedan Almodovarov film koji nije bio dobar. Jedva čekam, možda si čak i kokice ispečem u mikrovalki, unatoč tome što sam danas jedva zakopčao hlače koje nisam nosio od prošle zime. Za neke stvari se vrijedi žrtvovati.

Klikni za ostatak posta...

Prošla baba s kolačima

Jučer (bolje rečeno noćas) sam slučajno na HTV1 u 1 iza ponoći naletio na film «Christiane F. – Mi, djeca s kolodvora Zoo». Žao mi je što nisam ranije znao da je to na programu kako bih vas mogao upozoriti da obavezno pogledate film.

Film je snimljen 1981. godine po kultnoj biografskoj knjizi o Christiane F., o njenim tinejdžerskim godinama (12-15) u zapadnom Berlinu kasnih 70-tih godina u kojima je, zajedno s drugim tinejdžerima, prolazila pakao droge i prostitucije po tada najvećem željezničkom kolodvoru u Berlinu – Bahnhof Zoo. Kao i puno druge tadašnje (i današnje) djece počela je s marihuanom, da bi zatim prešli na nešto jače droge poput LSD-a i drugih tableta, a kasnije završili na herionskoj igli.

Knjigu su napisala dvojica novinara i socijalni radnik koji su isprva trebali napisati samo reportažu o problemu droge među tinejdžerima u Berlinu. Što je ispočetka trebao biti samo dvostani razgovor s Christiane F., pretvorilo se u niz razgovora tijekom dva mjeseca s njom, njizinom majkom i brojnim drugim osobama iz njezina okruženja.

Mislim da nisam imao više od 13-14 godina kada sam knjigu pročitao i sjećam se da je ostavila strašno snažan utisak na mene. Isto kao i film koju godinu kasnije. Na sreću, nikada nisam imao problema niti čak ni doticaja s drogom, ali duboko sam uvjeren da je ta knjiga u meni samo utvrdila osjećaj da s takvim svijetom ne želim imati nikakva posla. Ako si već želim upropastiti život, postoje puno bezbolniji načini, ne samo za mene, nego i za ljude oko mene.

Knjiga i film su poprilično realni (tako bar kažu) i šokantni, mada sam pročitao da neki ovisnici kažu da je stvarnost još i puno gora. Nisam pedagog, ali mislim da bi tu knjigu trebalo dati svakom djetetu da ju pročita. Knjiga je snažna i šokantna, ali baš upravo zbog toga. Slično je i sa filmom. Iako snimljen prije 25 godina, film je u potpunosti suvremen. Dovoljno bi bilo promijeniti koju frizuru i glazbenu podlogu u filmu i film bi lako mogao proći kao da je upravo snimljen. Prikazivao bih ga po školama, a ne u subotu iza ponoći kada sretna djeca spavaju, a ona nesretna se drogiraju po kojekakvim šupama.

Na mene su oboje ostavili nevjerojatno snažan utisak, kako u ta davna vremena kada sam ih prvi put čitao/gledao, tako i noćas. Zapravo ako se pokušavam sjetiti kojih se knjiga uopće sjećam da sam ih čitao kao mladi tinejdžer, ovo je jedna od rijetkih. Zaista vjerujem da bi ih svi trebali pročitati/pogledati.

Često se upitam, kako bih se ja nosio s roditeljstvom? Ponekad mislim da bi bio previše zaštitan i strog roditelj. Bih li mogao imati dovoljno povjerenja u svoje dijete pustiti ga da s prijateljima ode na more sa samo 17 godina, kao što su to mene pustili moji roditelji? Bih li ja mogao imati dovoljno hrabrosti puštati svoju djecu da sa samo 17 ili 18 godina izlaze navečer van? Nisam siguran. Znam da je povjerenje koje su mi dali moji roditelji bilo potpuno opravdano, ali pitam se kako su oni mogli biti u to sigurni? Na stranu da sam ih poslije razočarao po nekim drugim pitanjima.

Gledam danas moje nećake. I brinem se za njih. I ne slažem se s nekim odlukama koje donose njihovi roditelji. Ali šutim. Tko sam ja da nešto kažem? Šta jedna pederčina zna o odgoju djece? Ponekad pomislim da sam sretan što nikada neću imati djecu. Prevelika je to odgovornost. Kukavica sam.

Christiane F. je začudo i danas još živa i još prima pisma onih na koje je njezina priča ostavila duboki trag. Već 30 godina bori se s drogom. Zadnji put je bila na odvikavanju 1994. Danas živi u malom berlinskom stanu sa svojim sinom kojeg je rodila 1996. Na sreću, barem je materijalno osigurana jer još i danas može živjeti od tantijema koje knjiga donosi.

Dajte ljudi prestanite se drogirati, prestanite eksperimentirati s drogama. Znam da mislite kako se možete kontrolirati. To je mislila i Christiane F. sve dok se jednog dana nije našla u autu pušeći smrdljivi kurac nekom smrdljivom pedofilu kako bi si nakon toga u prljavom javnom WC-u mogla ubruzgati slijedeći šut.

Klikni za ostatak posta...

Gay film: Bugarski ljubavnici (Novios búlgaros)

Kako ne biste mislili da ja samo čitam, ponekad nešto i pogledam. Pogledam ja nešto i češće, ali kako je ovo blog gay tematike, nema smisla pisati o svakom filmu kojeg pogledam.

Naletio sam na ovaj film na blogu Gay Themed Movies (gdje ga možete i skinuti) i privukao me iz dva razloga. Kao prvo, autor bloga je obećavao golotinju i vruće scene u filmu (veliki plus za mene), a kao drugo radnja me podsjetila na knjigu Rumunj koju sam nedavno pročitao i nakon koje sam poželio filmsku verziju s puno vrućih scena. Učinili mi se da bi mi se želja, posredno, kroz ovaj film mogla i ostvariti. Ima i treća stvar. Film je španjolski, a ja naprosto obožavam španjolski jezik. Osim toga i sami španjolci nisu nezgodni. Da mi je jednom doživiti da mi neki mrki vrući španjolac stenje na uho, nada, hombre, si, no, perque, puta, toro, el pancho, ... šta ja znam, to bi otprilike bilo to što se tiče mog poznavanja španjolskog jezika.

Naravno da su pornići vrlo lako dostupni na internetu, ali oni su, onako, potrošna roba, dovoljni za kratko zadovoljstvo nakon kojeg padaju u zaborav. Kod “pravih” filmova nabijenih erotikom uzbuđenje je nekako drugačije, toplije, stvarnije, uključuju se i osjećaji, te takve stvari ostaju duže u sjećanju. Možda zapravo više preferiram erotiku u odnosu na hard-core pornografiju. Samo što je dobru erotiku puno teže pronaći nego dobru pornografiju.

U filmu Bugarski ljubavnici (Novios búlgaros u originalu ili Bulgarian Lovers na engleskom) se radi o sredovječnom biznismenu, dobrostojećem madridskom homoseksualcu Danielu (igra ga španjolska zvijezada Fernando Guillén Cuervo) koji na ulici upozna zgodnog 23-godišnjeg macho dominantnog imigranta bugara Kyrila (igra ga albanski glumac na radu u Španjolskoj Dritan Biba) koji doslovno gladuje. Daniela naravno odmah zasvrbi analni otvor te ga odvede kući i zaljubi se u njega. Kyril s druge strane, ima puno praktičnije motive, netko mu treba srediti papire, treba mu smještaj, treba mu hrana, trebaju mu novci, a uvlači Daniela i u svoje mutne poslove. On sebe ne smatra homoseksualcom, niti čak biseksualcom (identična situacija iz Rumunja), a ima i zaručnicu u Berlinu. Dok on jebe u šupak, a ne drugi njega, sve je u redu. Daniel mu bespogovorno ispunjava sve želje i spreman je zbog malo sreće i čvrstog balkanskog kurca staviti na kocku svoj siguran i lagodan život španjolskog aristokrate koji živi u luksuznom stanu i sastaje se sa svojim prijateljima po saunama za višu gay klasu.

Iako ovako hladno napisan sadržaj, film je ipak romantičan i naslućuje mnoge situacije u kojima smo se i mnogi među nama našli. Film otvara mnoga pitanja poput vječitog osjećaja osamljenosti homoseksualaca, mnogobrojnih propalih veza, iskorištavanja i dominacije u vezi, razlike u godinama partnera i zapravo postavlja pitanje do koje su granice homoseksualci spremni ići kako bi dobili malo seksa i pažnje istovremeno potiskivajući činjenicu da se nalaze u vezi u kojoj im ljubav nije uzvraćena.

Film nije neko remek djelo, iako je 2003.g., kada je i snimljen, dobio prvu nagradu na Philadelphia International Gay & Lesbian filmskom festivalu. Po istoimenoj knjizi Eduarda Mendicuttia (Novios búlgaros), režirao ga je, sada već pokojni, Fernando Guillén Cuervo, kažu još jedan u nizu kontroverznih enfant terriblea španjolskog filma, koji se pojavio puno prije superzvijezda Pedra Almodóvara and Venture Ponsa.

Pogledajmo istini u oči, najbolji dijelovi filma, barem za gay publiku, sigurno će biti vruće scene u kojima Kyril bez imalo srama pokazuje svoje golo, mišićavo (i dlakavo) tijelo. I autor onog bloga gdje sam film pronašao je bio potpuno u pravu. Neke scene su stvarno super vruće.

No ipak, radi se o lijepom, osjećajnom i vrlo gledljivom filmu, s dobrom glumom i dobro karakteriziranim likovima i realnim dijalozima, iako i s predvidljivim svršetkom, te ako imate nešto vremena i nešto kuna za bandwith, preporučam da si ga skinete (s engleskim titlovima).

A evo što u filmu možete očekivati:















Odlični blogovi na temu filmova s gay tematikom:
http://gaythemedmovies.blog.hr
http://rariteti.blogspot.com
http://orvelx.blogspot.com

Klikni za ostatak posta...

Mambo Italiano

Ovaj film sam već ranije gledao, ali kako ga je jučer prikazao RTL pogledao sam ga još jednom. Film je strašno simpa, prava opuštajuća zabava idealna za gledanje u dvoje (ako ste gay par). Radi se o romantičnoj gay komediji smještenoj u talijansku zajednicu u Kanadi. Film se zapravo više koncentrira na odnose u jednoj talijanskoj iseljeničkoj obitelji koja u novom svijetu još živi po pravilima stare domovine, nega na romantičnu vezu glavnog lika s gay policajcem, koji je, naravno, također talijan.
A šta da vam kažem, meni je film stvarno dobra komedija (možda čak i "urnebesna" kako to kritičari vole često opisivati), prepuna dobrih štoseva i replika baziranih na predrasudama o talijanima. No to i nisu zapravo predrasude. Oni uglavnom i jesu takvi. Film je tipa "Moje grčko vjenčanje", ali ovaj puta gay style.
Moja preporuka: svakako pogledati.



p.s.
Mrzim kada se klipovi s YouTube-a stavljaju na blogove. Ovaj puta se ni ja nisam mogao suzdržati. Danas na Dan mladosti, dajem časnu gayevsku riječ da to više neću ponoviti u dogledno vrijeme i da ću cijeniti sve ljude svijeta koji žele slobodu i mir.

Klikni za ostatak posta...

Jackie Brown - obljetnica

Nisam neki filmofil, zapravo rijetko mi se i dogodi da me neki film obori s nogu. Jedan od takvih rijetkih filmova je “Jackie Brown” Quentina Tarantina. Ove godine je deset godina od kada je snimljen, pa je gotovo već postao i antologijski. Znam dosta ljudi koji nikada nisu vidjeli film, pa niti čak čuli za njega, te pomislih da vam malo skrenem pažnju na ovo remek djelo.

Film sam gledao niti sam ne znam koliko puta i iznova ga mogu gledati s istim zanimanjem od početka do kraja, iako film traje preko 2,5 sata. Nekoliko puta godišnje naletim na reprize na raznim TV stanicama.

Ne znam zapravo gdje da počnem, u filmu je sve savršeno i stilski dotjerano. To je jedan od onih filmova gdje se radnja sporo odvija i gdje bi cijeli film komotno mogao stati u standardnih sat i pol, ali u cijelom filmu nema niti jedne scene koju bih izbacio. Više ste okupirani samim likovima i njihovim međusobnim odnosima, nego radnjom filma. Donekle slično Seinfeldu, jedino što se ne radi o komediji. Gotovo da je to film o običnom životu likova na koje je radnja imala, eto tek neki utjecaj. Radnja je zapravo u drugom planu.



U Glavnoj ulozi je Pam Grier, zvijezda crnačkih blaxplotation filomova 70-tih godina, koju je Tarantino ovim filmom ponovno uzdigao u zvijezde. Pam je nevjerojatna i, da upotrijebim jednu gotovo pa pedersku riječ, glamurozna, ili da sve ostane u stilu: fabulous. Ne znam zašto mi se ona toliko sviđa. Zrači nečim. Pomalo vuče i na travestita, možda je stvar u tome... Ne znam, jednostavno morate pogledati film i sami se uvjeriti. I ostatak ekipe je izvrstan. Robert Forster (još jedna zaboravljena zvijezda), Samuel L. Jackson, Bridget Fonda, Robert De Niro, Michael Keaton...

I sam film je hommage blaxplotation filmovima iz 70-tih godina, filmovima u kojima su u glavnim pozitivnim ulogama bili crnci, a bijelci obično negativci, korumpirani policajci ili pokvareni političari. Obično bi bio i barem jedan lik pozitivnog bijelca, da se zadovolji neka norma, ali i crnci su prilično stereotipno prikazivani kao svodnici i dileri. Filmovi su prvenstveno bili namijenjeni crnoj publici, pa su valjda stoga i bili puni dobre funky i soul glazbe.

Tako je i u Jackie Brown soundtrack impresivan od samog početka. Film počinje s Pam Grier u zračnoj luci Los Angelesa s izvrsnim soul klasikom "Across 110th Street" u pozadini. Samo ta scena je dovoljna da investirate u nekoliko kuna i iznajmite si film. Nevjerojatno je kako je u toj sceni Tarantino izrežirao i iskombinirao pjesmu s Pam koja ispočetka stoji na pokretnoj traci, pa hoda sporije, zatim brže i brže, gotovo trčeći, dok jedva stiže na check-in aviona opskurne meksičke aviokompanije gdje radi kao stjuardesa. Scena – remek djelo, slično kao nešto kasnije, opet Pam, ali ovaj puta na autocesti i robnoj kući, uz još jedan bezvremenski klasik “Street Life”.



Iako sam ranije rekao da film ima usporenu radnju, ona je zapravo vrlo zanimljiva i Tarantino ju majstorski otpetljava kroz film. No ono što je u filmu stvarno izvrsno je karakterizacija likova. Trenutno mi ne pada na pamet niti jedan film s bolje karakteriziranim likovima. Apsolutno svi, od početka do kraja. Upravo ti “mirni” dijelovi filma, između scena nasilja, kao i njihova kombinacija, daje filmu neku posebnu draž. Posebno mi je zanimljiv odnos Pam Grier (Jackie Brown) i Roberta Fostera (Max Cherry), kemija među njima, a posebno njihova zadnja scena u filmu.

Neću vam sada prepričavati radnju, iznajmite se film i pogledajte. Nadam se da će vam se svidjeti, iako mogu shvatiti da film nije za svakoga i pri tome ne mislim ništa u snobovskom smislu, nego se jednostavno radi o stvari ukusa. Za mene, ovo je jedan od najboljih filmova svih vremena.

Klikni za ostatak posta...

Planina Brokeback

Zahvaljujući Novoj TV, moj partner i ja više nismo jedini pederi koji nisu vidjeli film Planina Brokeback (Brockeback Mountain). Istina, odabrali su termin kao da se radi o hard core porniću. Nema veze što se radi o filmu koji je dobio hrpu nagrada, od nekoliko Oscara, Venecijanskig lava, Zlatnog globusa, da spomenem najvažnije, o filmu protiv kojeg se čak ni Katolička crkva nije bunila previše (ljubav ipak pobjeđuje sve?), ali izgleda da su Hrvati posebna vrsta na koju ljubav dva muškarca može pogubno djelovati... Ali dobro...

Ne znam što bih pametno napisao, film me oborio s nogu. Evo i dva dana poslje još uvijek razmišljam o njemu. Film je baš po mom ukusu, lagano melankoličan, spor, jednostavan... možda sam i ja takav ispod kože. Dobro, nikako se ne može reći da je film jednostavan. Mislio sam više na to da nema sto lica, zamršenu radnju kod koje ti treba notes da zapisuješ tko je tko... Moram spomenuti i fotografiju u filmu. Jednostavno me ostavila bez daha. Scene planina i prirode, i njihove povezanosti s radnjom, su neponovljive.

Da sada ne prepričavam sadržaj, jer ste vjerojatno svi film ionako već vidjeli, samo ukratko, film prati ljubavnu priča između dva muškarca, cowboya tijekom nekih 20-tak godina, smještenu od 60-tih do 80-tih godina prošlog stoljeća.

To mi je prvi put da sam na filmu vidio pravu, realnu ljubavnu priču između dva tough muškarca u kojoj likovi nisu karikirani kako to često biva s pederima u filmovima. Dobro ima nas svakakvih, ne poričem to. Priča je, naravno, tužna, kao što je i život velikog broja pedera zapravo tužan. On ostaje na kraju filma sasvim sam u svojoj kamp prikolici, bez kinte u džepu, ali sa sjećanjima koje mu nitko ne može oduzeti i saznanjem da je bio istinski voljeni da je on istinski volio. Na kraju krajeva, na neki način je i sam to izabarao, jer nije imao dovoljno hrabrosti.
Čak mi se čini da je to zapravo jedna obična ljubavna priča u kojoj su, eto, u glavnim ulogama dva muškarca. Isto tako to su mogli biti muškarac i žena, jer u ovom filmu zapravo se radi o odnosu dva ljudska bića. Jednostavno, lijepo, složeno.

Kroz svu kompleksnost odnosa ta dva muškarca, zapravo se ocrtava odnos društva prema homoseksualcima i prepreke koje susreću u životu. Oni su neshvaćeni, protjeravani, osuđeni na vječno skrivanje, čak i brutalno ubijani, a da su zapravo cijelo to vrijeme isti kao i “normalni” ljudi, željni ljubavi i mira. Društvo im ne dozvoljava da imaju normalan odnos, nego ih tjera na skrivanje i riskantno ponašanje. Ono (društvo) ih tjera da se uklope u neke kalupe (brak) kako bi bili kao i svi ostali i kako bi imali privid normalnog života, a usput unište živote, na prvom mjestu, tih žena koje lažu cijeli život, a zatim i svoje djece. I tko je sada tu kriv? Ti muškarci koji pokušavaju biti “normalni” ili društvo koje ih na to prisiljava? Ne znam... I kada kažem društvo, ne mislim na samo neku opću stvar, mislim na najužu okolinu. Svi vi pederi koji ovo čitate, koliko su vas roditelji, braća i sestre, rodbina, prijatelji, kolege s posla davili s pitanjima “pa kada ćeš se ti ženiti?”, “pa jel imaš curu?” i slično? Koliko vas je među vama, kojima se uopće može dignuti na ženu, popustilo i oženilo ste? Koliko ste zaista sretni? Kako se osjećate kada se sastajete s frajerima po kojekakvim mjestima i onda se vraćate ženama ili curama u topli krevet? Što će biti kada se sazna?... Ne osuđujem vas ja, daleko od toga, možda bih i ja isto tako postupio samo da mi se može dignuti na ženu, ali ne ide, pa ne ide... Možda se i ne fukate s frajerima sa strane, ali ste u sebi duboko, duboko nesretni jer ste svjesni da niste to za što se prodajete i da vam nedostaje jedan bitan dio vas kako bi ste postali cijeli. Možda je to tako i u redu. Možda je to vaš križ kojeg morate nositi. Svatko ima neki križ.

I sada tko su uopće ta dva cowboya u filmu? Jesu li gay ili biseksualci? Rekao bih da su ipak gay, jer se emotivno više vežu uz muškarce, tj. jedan uz drugoga, a ne uz svoje žene. Emotivna veza je zapravo preslaba riječ za ono što se razvilo među njima. To je prava, iskrena, duboka, jedina, ona prava ... ljubav. S tužnim, ali beskrajno romantičnim završetkom. Evo sav sam se raspekmezio, iako film nije klasičan romantičarski gdje su vam potrebne maramice za suze. Čak mi se čini, makar kako to glupo zvučalo, da je to onako baš pravi muški film, ali bez (puno) pucnjave, jurnjave automobilima i hrpe mrtvih.

Što god da napišem, ne znam da li može dočarati kako sam doživio ovaj film. Ne sjećam se da sam ikada išta slično osjećao nakon što sam odgledao neki film. Iako mi je život sasvim drugačiji od likova u filmu, u potpunosti sam se mogao s njima identificirati.

Kada zapravo bolje promislim, film možda nije sazlužio svu tu halabuku i hvalospjeve koji su ga pratili, možda ni sve nagrade koje je dobio. Vjerojatno je tema filma učinila svoje, kao svi su htjeli biti politički korektni i civilizirani. Ali za mene je ovaj film istinsko remek djelo. Nije bitno da li on to uistinu je ili nije, bitno je što on meni znači. A znači mi puno.

I još samo za kraj, jeste li primjetili da njih dvojca u cijelom filmu niti jednom ne kažu “volim te”?. Neke stvari su možda suvišne za izgovoriti.

Linkovi:
http://en.wikipedia.org/wiki/Brokeback_Mountain – sve o filmu uključujući i spoiler
http://www.brokebackmountainmovie.com – posebno su mi zanimljivi komentari i priče ljudi koji su se na neki način prepoznali u filmu (pod “Share your story”).

Klikni za ostatak posta...