Ovo je gej blog za odrasle. Tu se prostači, objavljuju bezobrazne fotografije i koješta drugo.
16 lipnja 2013
Simpa mi je ova stvar (Passenger - Let Her Go), uvijek malo pojačam radio u automobilu kad ju čujem, a teško se oduprem da se ne počnem njihati u ritmu. Dobar je i tekst, onako malo na foru Alanis Morissette - Ironic. Bio sam uvjeren da se radi o nekim Amerima (folk rock i tako to), kad ono Wikipedia kaže da se radi o Englezu. Podsjeća me na Tracy Chapman, čak i frizurom :-). Sudeći po mojoj stručnoj recenziji, radi se o totalno neoriginalnoj stvari, ali svejedno mi se sviđa.
Oh yeah, I'm feelin' good. Nakon izuteno napornog tjedna, jedva sam dočekao vikend. Baš mi je super dan danas. Splitski Pride prošao mirno, pao mi je kamen sa srca. Lijepo vrijeme, KLJ i ja uživamo u kućnoj atmosferi, za večeru me čekaju ostaci ručka, dovršio još jednu romantičnu gej novelu :-). Napisati ću možda koju riječ o njoj nešto kasnije, znam da je to svima strašno zanimljivo :-).
Baš maloprije nešto čačkam i pripremam se za radni ponedjeljak u uredu, kad iz dnevne sobe čujem pjesmu iz reklame koja se već neko vrijeme vrti na televiziji. Radi se o jednoj od meni najdražih pjesama svih vremena: Feeling Good od Nine Simone, ali u nekoj rock obradi. Kako već godinama ne pratim glazbenu scenu (osim onoga što čujem u autu na putu do posla), morao sam guglati o kome se radi. Uglavnom, Muse, and I like it a lot:
Ako ste za još malo odlične glazbe, evo linka na kompletan album 20 najvećih hitova Arethe Franklin. Ja ga upravo slušam i neizmjerno uživam.
Da sutra ozakone gej brakove, bismo li KLJ i ja, nakon 15,5 godina zajedničkog života, stali pred oltar, figurativno govoreći? Mislim zapravo pred matičara, jer nije nam niti u peti želja oskrvnuti nečiji "sveti" brak, niti je ikome želja natjerati crkvu da vjenčava sodomite. Sigurno ne bismo. Jer što bi to za nas promijenilo kada bi društvo i dalje ostalo jednako?
Ali inzistiranje na izjednačavanju prava na brak za gej i hetero parove je izuzetno važno. Prve godine splitskog Pride-a podivljala gomila htjela je kamenovati sudionike pride-a, druge godine je bilo i dalje napeto, ali ipak nešto mirnije, ove godine je prošlo bez ikakvih izgreda. Možda jednog dana ne bude potrebe za helikopterima i specijalcima, jer će se ljudi jednostavno možda naviknuti na različitosti. I zato je važno da nas vide i zato je važan Pride (hvala vam hrabri aktivisti).
Slično je i s pitanjem gej brakova. Danas je oko toga velika buka, jednom kada ih priznaju buka će biti nešto manja, nekoliko godina nakon toga još manja, pa možda onda neka buduća generacija bude zaista mogla uživati u slobodi i bez straha? Sigurno hoće, ali bojim se da mi to nećemo doživjeti. Možda ipak stanemo pred oltar, možda za jedno 10 ili 20 godina, ako ih doživimo i ako nam do tada to omoguće. Tko zna, možda i ranije. Barem radi sigurnijeg zajedničkog života, jer nema puno puno ljudi s kojim bismo mogli podijeliti našu sreću.
Upravo KLJ i ja otpjevasmo ovu pjesmu iz sveg glasa.
Kao vjerojatno i većina drugih parova, i mi imamo interne nadimke koje koristimo, ne samo za međusobno tepanje, nego i u normalnoj svakodnevnoj komunikaciji. Usput, nema šanse da ih ovdje napišem, ali tek informacije radi, nismo bili nešto posebno originalni. Iz zafrkancije, pitao sam KLJ-a mogu li ga, umjesto njegova postojećeg nadimka, od sada zvati "Mon Chéri"? Kratko je samo rekao: Ne. Uglavnom, tako smo se sjetili ove pjesme...
Boli me glava. Popio sam Aspirin, pa malo popušta. Nisam baš dobro spavao i još ovo otužno vrijeme vani… Jučer sam opet glumio da sam nešto što nisam i s dečkima gledao finale Lige prvaka uz puno testosterona, cigareta, mesa, piva i lovačkih priča o ženama (ja sam šutio, da se razumijemo). Bayern! Mandžo! Bayern! Mandžo! U jednom trenutku sam se uplašio da će biti produžeci, na svu sreću to se nije dogodilo i napokon sam nešto iza 23 mogao otići doma. Ovaj puta nisam gledao nogomet uz moje standardno muško društvo, nego s društvom kolege s posla. On me jednostavno «befriend-io», u nedostatku bolje hrvatske riječi. Stalno me zove van, doma na obiteljske ručkove, ne znam što vidi u meni. Ma znam, samo sam lažno skroman. Vidi moju suštu dobrotu, poštenje, iskrenost, spremnost da uvijek pomognem drugima, pa tko me ne bi poželio za prijatelja? I ne, nema tu ništa «sexual».
Znate ona knjiga na koji sam se žalio u postu ispod? Prije neki dan sam ju napokon pročitao do kraja. Ako sam ju već platio, pa kako da ju ne pročitam? Škrtac, još da mi propadne tih 5 ili 6 $. Trebalo mi je, koliko, samo četiri ili pet mjeseci? I onda skužim da sam u jeku moje opsesije za gej romantičnim romanima, downloadirao još jedno pet-šest sličnih romana na koje sam u međuvremenu potpuno zaboravio. I što sad da škrtac radi, nego da odmah počne čitati slijedeći. Odmah me ponijela priča o najboljem igraču australskog nogometa (footy*) i sve što ide uz to (mišići i sl.), koji se, iako debelo u ormaru, zaljubljuje u nesigurnog i mrzovoljnog šmokljana iz umjetničkih krugova. Bljuc, pljuc, fuj, ima li išta otrcanije? Za mene očito nema jer sam roman pročitao u tri dana, a hard copy ima 376 stranica! I ne samo to, nego sam na Amazonu pročitao da roman ima i nastavak i brže bolje sam i njega downloadirao. Ali ni to nije sve, «Kupci koji su kupili ovaj predmet također su kupili i» link pokazivao je naslovnicu još jednog romana s dva vruća polugola frajera na naslovnici, što je meni bilo sasvim dovoljno da bacim pogled na sadržaj i tog romana, te sam tako otkrio da se radi o ljubavi dva vatrogasca! Tko tome može odoliti? Naravno da sam brže bolje i taj roman downloadirao. Sudeći po rezenzijama gej kolega iz SAD-a, čeka me još jedna gej romantična poslastica. Koliko me sada nepročitanih ljubavnih romana čeka? 7? 8? Jao meni. Inače, gej romantični romani prilično su popularni i među hetero čitateljicama, iz tko zna kojih razloga. Još jednom inače i ne fakat, ako ste željni malo gej romantike, nećete pogriješiti s Tigers & Devils (to je onaj s australskim nogometašem). Autor je Sean Kennedy. Guglajte ako vas zanima ili otiđite direktno na Amazon. Mene sada čeka drugi nastavak tog romana, «Tigerland». Htio sam ga početi čitati još jučer navečer, ali bio sam zauzet skandiranjem Mandžo!, Mandžo!, Mandžo!. Opet, ali ne fakat, svaka čast Mandžo!
Prošla me glava. KLJ? Dobro je, kuha nedjeljni ručak. Koliko sam već imao postova na ovom blogu u kojem spominjem da KLJ kuha nedjeljni ručak? Ono, baš pravi, juhica, meso, krumpiri, salata i desert (istina kupljen, ali ipak desert).
Drugi početak, druga sreća... Imam dosta godina. Radim. U vezi sam. Ne pišem pjesme. Uglavnom ne filozofiram. Vizualan sam tip. Dobroćudan sam. Jednostavan sam. Uglavnom sam (bio) napaljen. Kontakt
