Karma

Teško se je oduprijeti utjecaju medija. Oni će iz muhe napraviti slona, iskonstruirati događaje iz slabo provjerenih informacija, bezobzirno, bespoštedno, nemoralno. I sam sam se u širem krugu ljudi u kojem se krećem imao priliku uvjeriti kako čak i običnom čovjeku mediji mogu život postaviti naglavačke, a da niste ni krivi ni dužni.

Mogu misliti što tek rade ovim nekim javnim facama. Ponekad su vam neki ljudi nesimpatični iz možda ni vama samima nerazumljivih razloga, a ako se radi o javnim osoboma, najveću ulogu u tome imaju mediji. I onda ti ljudi nešto naprave i zapitate se niste li ljude sasvim krivo sudili? Sudili u svojoj glavi i osudili ih bez ikakvih dokaza? A znate i sami da je suditi drugima grijeh.

Priznajem da nisam baš pratio život i djelo splitskog tajkuna Keruma. Znam da mu se ime povlačilo po novinama zbog kojekakvih skandala, ali sada se ne mogu sjetiti niti jednog. Prva asocijacija na njega mi je njegova čudnovata frizura. Vjerojatno i svima vama kao i svim medijima kojima je ta frizura možda i osnovni razlog da imaju nešto protiv tog čovjeka. A čovjek je jednostavno ekscentričan. I što je u tome loše?

Bez obzira kakav Kerum uistinu bio, je li loš poslodavac, izrabljuje li svoje radnike, je li stekao svoje malo carstvo na zakonit način, neki dan je učinio nešto zbog čega mu treba skinuti kapu.

Slučajno se našao u dizalu sa ženom koja je sudski tumač za gluhonijeme osobe i koja je doslovce cijeli svoj život posvetila pomaganju glohonijemimim osoboma. Iako je čovjeka prvi put u životu vidjela, žena je uvidjela priliku i ni pet ni šest, odmah u dizalu u jednoj rečenici rekla Kerumu za slučaj 23-godišnjeg gluhonijemog mladića koji ne može pronaći posao. Kerum je samo odgovorio «Nema problema» i mladić se zaposlio kao kuhar u roku 24 sata u nekom Kerumovom restoranu.

Naravno da su se odmah našli cinici koji propituju taj njegov potez. Što ima Kerum od toga? Stvaranje pozitivne slike o sebi u medijima? Olakšice za zapošljavanje invalida? Mora biti neka korist, jer je nemoguće da čovjek pomogne drugom čovjeku a da u tome ne vidi neku korist za sebe, po mogućnosti materijalnu. Rekao bih da takvo razmišljanje najviše govori o onima koji tako razmišljaju. Sude druge po sebi.

I ja znam ponekad biti cinik. I ja ponekad tražim skrivene motive iza raznoraznih donacija ili humanih gesta. Ali čak i da postoji skriveni motiv, je li to uopće bitno? Nije li bitnije da se nekome ipak pomoglo? Nije li možda bitnije to što će dobra reklama za neku tvrtku možda potaknuti njihovu konkurenciju da se i sami uključe, čime će se na kraju krajeva skupiti više novaca?

I zašto da ja ne dam mali prilog za neku humaniturnu akciju za, na primjer, neku bolnicu, samo zato što država u isto to vrijeme troši milijune za, na primjer, neke sportske dvorane za tamo neko svjetsko prvenstvo u rukometu dok u isto vrijeme postoji puno važnijih stvari? Ako budemo čekali da se političari promijene, bojim se da ćemo još dugo čekati. Uostalom, ne može se razmišljati na način da se ide redom, prvo najbitnije ili najkorisnije stvari, pa onda one manje bitne ili korisne. Jer, što je meni bitno, možda nije nekome drugome. Što je meni korisno, možda nije nekome drugome.

A ti milijuni ionako nisu pali s neba. To su naši novci, to je naša humanitarna pomoć koju svaki mjesec kroz poreze uplaćujemo. I to je u redu. Volio bih imati više utjecaja na to gdje se troše moje novci, ali znam da je to gotovo pa utopija. Najmanje što mogu učiniti je izaći na izbore. Najlakše je ne izaći na izbore i onda srati kako nam je usrana država.

Imate li vi naviku pomagati drugima? Uplatite li koju kunicu u dobrotvorne svrhe? Ja uplatim. To je najmanje što mogu učiniti. I koja je moja korist od toga? Jednostavno se osjećam dobro, gotovo ponosnim na sam sebe. Volim se zamišljati kao svecem i samom suštom dobrotom. Znam da to nije dobro i nastojim smanjiti doživljaj. Pokušavam se uvjeriti da to činim iz moje čiste humanosti i suosjećajnosti, da ja od toga nemam ništa. Zapravo je to poprilično zajebana stvar, ako malo bolje promislim…

Nastojim ne suditi. Dat ću prosjaku koju kunu na križanju bez obzira što će to on možda potrošiti na rakiju na prvom uglu. Pa nije čovjek valjda dobrovoljno izabrao biti prosjak? Tko zna kakve su ga životne situacije primorale na to. Nismo svi jednaki, nemamo svi jednake mogućnosti. Netko je sposobniji, netko manje sposoban, netko je odgovorniji, netko manje odgovoran. Netko se zna boriti u životu, netko jednostavno ne zna. Netko se trudi, netko ide linijom manjeg otpora jer drugačije ne zna. Netko je radišan, netko se jednostavno rodio kao ljenčina. Tko sam ja da im sudim? Možda se to i meni dogodi, možda i ja sutra završim na cesti? Možda se rodim kao prosjak u drugom životu? I zato treba sada raditi na svojoj dobroj karmi. Eto vam dobrog skrivenog motiva!

Zastrašujuće je koliko ima jada i mizerije na ovom svijetu.