The devil inside

19 veljače 2009



Ponekad se pitam vode li i druge borbe s demonima u sebi? Je li se većina ljudi rodila dobra ili se moraju truditi takvima postati? Već sam više puta ovdje napisao da ponekad moram samog sebe opominjati i ukoravati kada nešto pomislim i kada znam da to nisu dobre misli. Svjesno se trudim promijeniti negativne ili loše misli ili ih barem otjerati daleko od sebe.

Ne smatram se ljubomornom osobom, niti što se tiče ljubavnih emocija, a niti i svih onih ostalih. Neskromno ću reći da mi se jako rijetko dogodi da na nekoga budem ljubomoran, ali ipak mi se dogodi. Nevjerojatno, ali i ja sam ipak samo ljudsko biće. Ili sam možda toliko veliki narcis da me drugi ljudi uopće ne zanimaju? Ali tada, na samu pojavu ljubomore ili zavisti postajem itekako svjestan tih negativnih osjećaja i jednostavno sam sebi kažem da ne smijem tako razmišljati i svjesno ih tjeram od sebe. Općenito smatram da su ljubomora i zavist među najružnijim osjećajima.

I meni se zna dogoditi da nekoga olako osudim bez da sam mu dao ikakvu šansu. Ali (gotovo) uvijek se uhvatim u tome i iskreno se pokajem. Priznajem da to radim iz čistih sebičnih razloga. Znam da bi mene mnogi osudili, a da me pri tome uopće ne bi poznavali niti bi se to ikada potrudili. Kako mislim da ima nešto u onome „sve se vraća, sve se plaća“, pojednostavljeno rečeno, nastojim si osigurati dobru karmu, ako ne za ovaj, onda barem za drugi život. Ali i o tome sam već pisao i pitam se radim li to zbog toga što zaista želim postati bolja osoba ili zbog toga što se jednostavno bojim da će me stići kazna? Više puta mi se dogodilo da sam se potiho u sebi podsmjehivao drugima, da bih nakon nekog vremena napravio istu glupost kojoj sam se tako slatko u sebi smijao.

Postoje i neke druge stvari, možda još i groznije, možda ih uopće ne bih niti trebao spominjati. Ljudi se ponekad vole naslađivati tuđom nesrećom, zapravo nije to naslađivanje, više je to neka znatiželja, možda čak i strah da se vama nešto slično ne dogodi ili možda čak i sreća što se to vama nije dogodilo. Pa nije bez razloga crna kronika najpopularniji dio novina, pa nisu bez razloga naslovnice pune skandala i ubojstava. Ima nešto čudno u ljudima što ih privlači takvim stvarima. Za takve stvari je vjerojatno zadužen isti dio mozga koji nam omogućava da uživamo u horror filmovima. Zbog čega se ljudi skupljaju oko mjesta prometnih nesreća? Nadaju li se da će vidjeti nekoga mrtvog? Jesu li uplašeni? Jesu li razočarani ako se radi samo o manjoj prometnoj nezgodi? Odvratno, ali znalo mi se dogoditi da ugledam mjesto neke nesreće i u djeliću sekunde pomislim, nije zanimljivo, samo manja materijalna šteta. Ali odmah, u drugom djeliću sekunde postajem svjestan vlastitih odurnih misli i tjeram ih od sebe te si govorim da bih trebao biti sretan što nitko nije nastradao.

Nedavno sam vozio po noći naletio na zastoj na lokalnoj cesti. Vidio sam ispred plave rotirke i izgledalo je kao neka ozbiljna nesreća. Prolazeći pored samog mjesta nesreće moja znatiželja nije izdržala i dobro sam, lagano vozeći u koloni, osmotrio što se događa. Vidio sam čovjeka koji stoji ali je očito šokiran, policija, prazno vozilo hitne pomoći, liječnike i bolničare koji su mi djelovali prilično ležerno i automobil koji je naletio na traktor i koji je bio prilično oštećen, ali sumnjam da je itko u njemu mogao biti teže ozlijeđen. Prva i potpuno iskrena pomisao mi je bila - Hvala Bogu, nitko nije poginuo. Opet sam u tom trenutku postao svjestan svojih misli i, potpuno mi je glupo i spomenuti, ali ću to ipak učiniti, bio sam čak i malo ponosan na sebe što nisam niti djelićem svoga uma bio razočaran što nema krvi i smrti. Pomislio sam i da moji napori u kontroli svojih misli konačno počinju davati rezultate. Čak sam se samom sebi nasmijao kakve sve gluposti meni prolaze kroz glavu.

Kada tako razmišljam o sebi i svojim postupcima, često se zapitam koliko zapravo poznajemo sami sebe?Ako nismo sigurni sami u sebe, kako onda možemo biti sigurni u druge? Koliko uopće možemo poznavati druge? Ponekad mi se čini da sam ja zapravo na nižem stupnju razvoja, pa se još moram boriti s tim nekim osnovnim stvarima, osnovama ljudskosti. Zašto nitko ne napiše kakve upute za ljudsko ponašanje? Netko će reći da takve upute već i postoje u vidu Biblije, Kurana, Tore i sličnih. Možda one to i jesu, ali za moj ukus radi se ipak o prekompliciranim, prenejasnim i ponekad predvosmislenim uputama. Ne možemo baš svi mi to lako shvatiti, možda samo oni napredniji mogu. Zašto nitko nije mislio i na nas koji teže shvaćamo? Zašto se nitko ne sjeti napisati nešto tipa "Ljudskost za neznalice" ili "Kako biti čovjek za početnike"?

Ponekad gledam ljude oko sebe i djelujem si kao „pale sam na svijetu“. Osjetim se nekako usamljeno, izdvojeno, kao da nemam veze s tim ljudima. Pitam se, kakve li misle prolaze njihovim glavama? Jesu li isto toliko udareni kao i ja? Bih li se iznenadio kada bih mogao ući u njihov um na jedan dan? Bi li iznenađenje bilo ugodno ili neugodno?

6 komentara:

mauro kaže...

Sve baš tako je.

tdw kaže...

Što još dodati? Mislim da svi ponekad to pomislimo. To je valjda ljudski...

A.d. kaže...

"nije ni moje maslo za ramazana" mi obicno kazemo u bih...

ja sam nekad (da bi pokazao kako postoje dobri i losi ljudi) govorio kako su ljudi oko nas kao iz silnih ovih serija, postoje dobri likovi, ali i losi likovi. i sebe sam uvijek stavljao medju dobre likove. medjutim, iako nisam ucinio ikakvu finansijsku prevaru, ubio nekog, ukrao lanac hotela prevarom, ukrao drugom voljenu osobu, ipak sam bio "grub" prema nekim ljudima koji to nisu zasluzili, ili barem, sto ti kazes, na prvu ih osudio..

no kod mene je malo drugacije...dugo mi je trebalo da ljude prestanem gledati kao da su svi dobri, povjerljivi, i da su ti iskreni prijatelji...tako da mi ovo "osudjivanje na prvi pogled" itekako dobro dodje. srecom, uvijek mogu uloziti zalbu na svoje zakljucke, i dati na razmatranje opet...no u zadnje vrijeme tesko da pogrijesim....na srecu? na zalost? ne znam...

no otkako sve osobe posmatram nepovjerljivim i ne bas tolikim prijateljima, oni se pravi prijatelji itekako pokazu i iskazu...

raspisah se ja, ali odlicnu si temu dao ;)

pozdrav

Anonimno kaže...

Napiši nešto o tome kako "preobratiti" heteroseksualca, jer ja sam stvarno očajan!

Jonasy kaže...

Nema ti druge nego uzeti jedno sasušeno krilo šišmiša, tri kapi znoja nekog modnog stiliste, isjeckat po jednu laticu raznobojnog cvijeća tako da budu zastupljene sve dugine boje (najbolje koristiti cvijeće ubrano iznad 1500m nadmorske visine i to u vrijeme punog mjeseca), zdrobit jedan (bilo koji) CD od Madonne, jedan DVD s bilo kojom epizodom Seks i grada, spaliti jedne (po mogucnosti nošene) gaće Calvina Kleina i pokupiti pepel, sve to dobro promiješati uz lagano dodavanje čiste izvorske vode i uz stalno pjevanje pjesme «Over the Rainbow». Dati mu da pije natašte po žlićicu na dan tijekom idućih 6 mjeseci i uspjeh bi trebao biti zagarantiran. Nisam nikada isprobao ovaj recept, ali djeluje mi sasvim uvjerljivo. :-)

Jonasy kaže...

A.d., pa ja zapravo uvijek pristupam ljudima s pretpostavkom da su svi dobri, ali uvijek držim određenu distancu. Možda je to proračunato, a možda se radi i o instinktu...