Novi muzej

15 listopada 2009

Postoji jedna stvar o kojoj sam htio nešto napisati još ranije, ali nikako da dođe na red pored svih tih drugih jednako, ako ne i još važnijih, tema o kojima sam morao pisati kao što su zgodni medonje koji plešu i otvaraju usta na Say a Little Prayer, kako zavesti golog Talijana na plaži, tko je južnoamerička gej ikona, što se čita po zagrebačkim tramvajima, tko mi je najbolji u HTZ-u, a najzgodniji u Farmi itd.


Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, Hrvatska


Uglavnom, ne znam zbog čega se toliko svaki put uzrujam, ali kada kod prođem Novim Zagrebom ne mogu se načuditi kukavičluku Zagreba odn. novoj zgradi Muzeja suvremene umjetnosti koja treba biti gotova i useljena u prosincu, ako se ne varam. Zar ne bi u takvu zgradu baš fino legla kakva državna institucija i to neka konzervativnija, poput Ministarstva financija ili Ministarstva pravosuđa, ili možda još i bolje Ministarstva regionalnog razvoja, šumarstva i vodnoga gospodarstva? Zar je ovo suvremena umjetnost? Možda to spada u modernu, ali onu s početka 20. stoljeća.

Mislim da sam davno vidio i neke kompjuterski rađene prikaze kako bi muzej trebao izgledati po noći. Ispod ovih staklenih površina trebala bi se kriti električna instalacija koja bi po noći stvarala zanimljive svjetlosne efekte. Pa ako to možda i bude tako, ako to i bude neki električni kokošinjac, pitam se što je s danom? Zar smo zaista zaslužili da tijekom dana gledamo u nešto ovakvo?

Ne bi li suvremena umjetnost trebala pomicati granice? Izazivati kontroverze, polemike, možda čak i šokirati? Ne bi li na jednoj strani trebala biti grupa ljudi koja bi bez rezerve obožavala (ili se barem pravila da obožava), a s druge oni koji bi bez zadrške pljuvali ili barem priznali da ne razumiju? Nije li tako uvijek bilo kroz povijest kada je u pitanju bila suvremena umjetnost određenog doba? Obični ljudi su prema ovoj zgradi, čini mi se, jednostavno ravnodušni. Zgrada ne izaziva bilo kakve emocije, a to je valjda najgora stvar koja se može dogoditi jednoj zgradi u kojoj će biti smješten muzej suvremene umjetnosti.

Poljana u Novom Zagrebu gdje je muzej izgrađen zapravo je bila idealna za eksperiment jer nije opterećena bilo kakvim povijesnim konotacijama na koje smo toliko osjetljivi i koje zapravo, kada su previše izražene, guše svaki pokušaj hrabrosti i inovativnosti. Lokacija je ostavljala prostora za pomak, za hrabrost, za nešto novo. Pa čak mi je i Avenue Mall preko puta zanimljiviji. Ovako, baš se fino uklopila u tmurne kubuse novozagrebačkih nebodera. A možda je to bila povijesna konotacija kojoj se težilo?

Bojim se da je Zagreb propustio još jednu priliku da konačno napravi nešto hrabro, pogotovo što se radi o zgradi Muzeja suvremene umjetnosti koja bi podnijela gotovo svaku inovaciju ili iskorak od uobičajenog. Mogli smo imati novi simbol Zagreba koji bi možda mogao postati i prepoznatljiv u cijelom svijetu. Zašto biti skroman, možda smo mogli dobiti međunarodno relevantnu zgradu, možda čak i novi simbol poput opere u Sidneyu ili Guggenheima u Bilbaou? Stalno se žalimo kako u Zagreb dolazi premalo turista. Ali zašto bi dolazili? Da vide nešto poput ove nove zgrade Muzeja suvremene umjetnosti ili onih otužno ružnih i nemaštovitih nebodera u Vukovarskoj ulici (Jeste li vidjeli išta ružnije od zgrade Almeria?) Nije li Guggenheim u Bilbaou od jednog gotovo nepoznatog grada napravio svjetsku turističku atrakciju koja privlači horde turista? Zanimalo bi me vidjeti turističku statistiku Bilbaoa prije i nakon Guggenheima.

Po meni, nešto kao zgrada Muzeja suvremene umjetnosti gotovo vapi za nečim novim, možda čak i za ekscesom. A mi smo dobili ovu dosadu. Nije onda niti čudno da je prije nekoliko mjeseci Zagreb proglašen jednim od najdosadnijih, ako ne i najdosadnijim gradom u Europi.Ali to je jedna druga priča.

A evo kako to rade drugi.




Guggenheim u Bilbaou, Španjolska


Muzej suvremene umjetnosti u Niteroiu, Brazil


New Museum, muzej suvremene umjetnosti u New Yorku, SAD



Muzej moderne umjetnosti u Fort Worthu, SAD

 
Muzej moderne umjetnosti, Milwaukee, SAD

 
Muzej moderne umjetnosti u Kalmaru, Švedska

 
Budući muzej suvremene umjetnosti u Milanu, Italija

 
Nadogradnja muzeja moderne umjetnosti Küppersmühle u Duisburgu, Njemačka


Guggenheim u New Yorku, SAD


Muzej umjetnosti u Denveru, SAD

Klikni za ostatak posta...

Total cuteness

Jednostavno sam morao staviti ovaj klip. Total kjutnes, seksines, hotnes, hepines, lavlines, hagablines, berlines, gejnes...i sve tako nešto na "es". Hvala Justsomeone. Kjutnes on the right je ovaj, pa ako se želite sprijateljiti putem fejsa... Valjda su mu i ostala dvojica fejs prijatelji, možda ih pronađete. Inače je DJ iz New York-a. Klip sam valjda pogledao 27 puta i osmjeh mi ne silazi s lica. Još da mi je samo pronaći VIP-ovu Poker Face reklamu. Ujedno se, Tonique, ispričavam za sve što sam rekao vezano uz besplatni fejs. I to je total kjutnes, samo je meni trebalo malo duže da shvatim.



Najdraži trenuci:
0:08 - kjutnes on the right - "you're damn right, girl" pogled ulijevo (ili udesno, ovisno s koje strane se gleda, naše ili njegove)
0:18 - kjutnes on the right - nedužni pogled udesno (ili ulijevo, ovisno s koje strane se gleda, naše ili njegove). Pogled je vrlo kratak, te treba biti posebno pažljiv kako bi ga se uhvatilo.
0:25 - kjutnes in the middle - osmijeh
0:35 - kjutnes in the middle - pivski trbuščić (ima toga i dalje u klipu) i odmah nakon toga lijevo-desno s bokovima
1:04 - poza i osmijeh za kraj

Ali zapravo, svaka sekunda je posebna i dragocjena sama za sebe. Uglavnom, shvatili ste, klip je potrebno jako pažljivo gledati.

Klikni za ostatak posta...

Back

12 listopada 2009

Otključalo me. Vratio sam se u novom ruhu, ali vuk samo dlaku mijenja :-).

Klikni za ostatak posta...

U borbi protiv predrasuda

31 kolovoza 2009

Taj sažetak nije dostupan. Kliknite ovdje da biste vidjeli post.

Klikni za ostatak posta...

Bazhe: Damages

28 kolovoza 2009

Zbog dvije stvari sam uzeo u ruke ovu knjigu. Prva je bila to što se radi o «gay» knjizi, a druga to što ju je napisao Makedonac koji je imigrirao u Ameriku, te knjiga zapravo opisuje jedno sasvim netipično i tužno odrastanje u Makedoniji 80-tih, u vrijeme početka raspada Jugoslavije. Nisam nikada bio u Makedoniji, a površno sam upoznao svega nekoliko Makedonaca, pa mi je ova knjiga ujedno predstavljala priliku da nešto više saznam o toj, kako mnogi kažu, prelijepoj zemlji punoj kontrasta i burne povijesti. I s te strane knjiga me nije razočarala, a daje i savršen uvid u balkanski mentalitet, toliko prisutan i kod nas.

A kada sam već kod Makedonije. sutra (petak) na HTV1 u 21.00h je repriza filma o Aleksandru Velikom, pa ako ga kao i ja do sada niste pogledali, eto prilike.

Damages su memoari u potpunosti zasnovani na stvarnim i gotovo nevjerojatnim događajima. Kako autor sam kaže, istina i život su stvarno čudniji od fikcije. Bazhe je rođen i odrastao u Makedoniji, ali danas već preko jednog desetljeća živi u Americi u dugogodišnjoj vezi sa svojim partnerom Fredom. Bazhe je pisac, pjesnik i slikar, a ovo mu je prva knjiga proze.

Nakon smrti okrutnog oca, Bazhe se vraća iz Amerike u Makedoniju kako bi se brinuo o majci koja umire od raka. U isto to vrijeme Bazhe, nakon 30-ogodišnje potrage, napokon upoznaje svoju biološku majku koja ga iz Splita dolazi posjetiti u Makedoniju. Dok teško pokretna majka boluje u prizemlju kuće, Bazhe skriva biološku majku na katu te joj priča o svom nesretnom djetinjstvu i odrastanju.

Bazhe je bio usvojen kao šestomjesečna beba, te je odrastao uz osjećaj da zapravo nigdje ne pripada. Njegovi usvojitelji, otac, strogi tiranin i viskopozicionirani uvjereni komunist i majka, lokalna ljepoticu kojoj je imidž njezine obitelji bila najvažnija stvar na svijetu, su ga ipak neizmjerno volili, kao i on njih, ali njihov odgoj i pogledi na život, kao i sam njihov život u troje koji je bio pun konflikata, ostavili su teške posljedice na Bazhea. Gotovo da se radi o stereotipu, kada neki pokušavaju pronaći uzroke homoseksualnosti u odgoju i utjecaju okoline: distanciran i strog otac kojeg je nemoguće zadovoljiti, te zaštitnička majka. Bazhe u intervjuu kojeg sam pročitao kaže da njegov odgoj ipak nije imao veze s njegovom homoseksualnosti, te da je on oduvijek znao da je homoseksualac.

Pratimo Bazhev život od ranog djetinjstva i adolescencije u kojima se osjećao izolirano i usamljeno, te mu je najveća želja bila imati barem jednog prijatelja, što mu roditelji nisu dozvoljavali pod izlikom da je on bolji od svih te da ga nitko nije vrijedan, preko sablažnjivanja susjeda u malom makedonskom mjestu svojim androgenim izgledom i nekonvencinalnim ponašanjem, prvih seksualnih kontakata u vojsci, prve velike ljubavi, skandala na fakultetu, očajničke potrage za ljubavi i prijateljstvom koja ga odvodi u promiskuitetno ponašanje, bijega u Tursku gdje kao transvestit živi s bogatim muškarcem, pa sve do nevjerojatne brige i odanosti prema jedinoj majci koju je imao – onoj koja ga je odgojila. Ono što je Bazhe prošao, svu tugu i zlostavljanja, nijedno dijete ili ljudsko biće ne bi smjelo proći. Ipak, Bazheov neslomljiv duh, hrabrost i optimizam u nijednom trenutku nisu mu dozvolili da se slomi, te on ipak pronalazi svoju sreću i mir.

Bazhe piše vrlo pitko, te je knjiga, iako na engleskom, lako razumljiva čak i ako vam engleski nije savršen. Valjda je uzrok tomu to što engleski nije Bazheov materinji jezik, te su mu rečenice jednostavne. Ali to nije ikakav nedostatak, zapravo potpuno suprotno. Bazhe pripovijeda s velikom lakoćom, opisi su detaljni i nevjerojatno realni, rečenice su prelijepe, a s izuztenom lakoćom gradi uzbudljivu priču koja niti u jednom trenutku ne postaje dosadna. Odlično funkcionira i način na koji je priča ispričana. Miješa se sadašnjost i prošlost, te postupno upoznajemo i počinjemo shvaćati Bazhea kroz događaje iz njegove prošlosti koje prepričava svojoj biološkoj majci.

Knjiga je toliko toga. Uzbuđujuća, ozbiljna, zastrašujuća, šokantna, poetska, nježna, osjećajna, tužna, optimistična, mudra, erotska, puna energije i brutalno iskrena. Detaljno opisujući šokantne događaje i analizirajući svijet i ljude oko sebe, Bazhe ne štedi ni sebe ni druge. Sadržaj i tijek radnje se lako prate, ali kompleksnost tema koje knjiga dotiče je upravo nevjerojatna. Obitelj, brak, odrastanje, svijet odraslih i svijet djece, izdaja, razočaranje, ponos, stid, država, institucije, totalitarnost, demokracija, moderni imperijalizam, materijalizam, korupcija, ucjena, škola, tinejdžerska zlostavljanja, vojska, usamljenost, bol, bolest, smrt, ljubav, mržnja, sreća, patnja, silovanje, Balkan, Makedonija, raspad Jugoslavije, rat, Amerika, Turska, vjera, kršćani, muslimani, religijski fundamentalizam, nacionalizam, seksizam, šovinizam, povijest, zatucanost, tračanje, zloba, licemjerje, provincijalziam, zavist, manipulacije, dobrota, nježnost, priroda, karma, umjetnost, poezija, erotika, seks, homoseksualnost, transvestizam, homofobija, suosjećanje, invalidnost, prijateljstvo, odanost, poštenje, optimizam, iskrenost, kajanje, oprost i još toliko toga. U cijelom tom košmaru, Bazhe gotovo gubi život, ali spas ipak pronalazi u Americi.

U određenim trenucima me je zasmetalo što Bazhe na toliko mjesta zamjera ljudima zatucanost, uskogrudnost i olako osuđivanje, ali često se i sam hvata u klopku olakog osuđivanja drugih, ne pokušavajući se dovoljno postaviti u tuđu kožu i razumjeti nečije postupke. Čak mi se čini da ponekad i sam sebi dozvoljava da mu razmišljanja vode određene predrasude, a u isto vrijeme kada je riječ o nekim drugim stvarima, takvo ponašanje drugih osuđuje. Mislim da bi se homoseksualci posebno trebali zamisliti prije li nekoga olako osude ili si dozvole razmišljati rukovodeći se predrasudama. Nismo li upravo i mi žrtve olakog osuđivanja, neznanja i predrasuda?

U knjizi se zapravo radi o potrazi za vlastitim identitetom i slobodom koji se kriju negdje njegovom u djetinjstvu, mladosti, društvu, njegovoj usvojenosti i homoseksualnosti, ali i u onom vječnom općeljudskom pitanju kojeg si svi postavljamo neovisno o bilo kakvim društvenim utjecajima: Tko smo i što smo? Iako Bazheova homoseksualnost igra značajnu ulogu u knjizi, rekao bih da je ovo knjiga za sve, bez obzira na nečiju seksualnu orijentaciju, te da svatko u njoj može prepoznati vlastita razmišljanja ili iz nje ponešto naučiti.

Radi se o nevjerojatnoj i zadivljujućoj knjizi koju sam jednostavno gutao, gotovo ne vjerujući što čovjek u životu može proći. Mislim da ova knjiga svakome može poslužiti kao inspiracija da se zapita tko je i što je, što čini u životu i da možda počne malo drugačije gledati na stvari oko sebe. Možda čak i da postane malo hrabriji.

Ako bih trebao dati neku preporuku, onda bi to bilo: svakako pročitajte. Problem bi mogao biti jedino to što nisam siguran da se kod nas može nabaviti. A što da vam kažem, imate Internet…

Na samom kraju knjige Bazhe kaže nešto što sam i ja ovdje često puta ponovio, a to je da ipak nije dobro previše razmišljati i analizirati stvari. Previše analiziranja ponekad samo komplicira stvari i događaje, jer oni rastavljeni na svoje sastavne dijelove onemogućavaju sagledati cjelinu.

http://www.bazhe.com

Klikni za ostatak posta...

Malo čišćenje

21 kolovoza 2009

Malo sam čistio, što mi i nije baš najdraža aktivnost. Moju fobiju od redovitog čišćenja doma, kućni ljubimac je vrlo zgodno sumirao tako da je našem usisavaču dao prikladno ime: mali zeleni. Kužite, zelene je boje, relativno je mali i ja ga se kao strašno bojim dirati, kako bi se valjda i svi ljudi trebali bojati malih zelenih, marsovaca i ostalih stanovnika nepoznatih nam planeta. Razmišljam, možda bismo mogli angažirati nekoga tko se specijalizirao za čišćenje? Recimo ovaj Chris… Bilo bi u svakom slučaju zanimljivo.



U BBC-jevom prilogu je Chris istaknuo jednog klijenta koji je jedino tražio da mu promijeni sve žarulje u kući, iako su sve bile ispravne. Možda isprva zvući čudno, ali ako se uzme u obzir da je za to potrebno višestruko penjanje na ljestve, klijentov zahtjev postaje sasvim razumljiv.
Chris ima i svoju internetsku stranicu, a u dijelu s preporukama, najzanimljivija mi je ona gdje ga hvali bračni par koji ga je angažirao kao iznenađenje za 21. rođendan svoje kćeri. Ima svakakvih perverznjaka na ovom svijetu…

Ali malo sam skrenuo s teme, jer nisam htio ovdje o takvoj vrsti čišćenja. Radi se zapravo o tome da sam malo čistio po blogu, ne pretjerano, samo malo. Primjetio sam da je ostalo vrlo malo aktivnih gay blogera. Neki blogeri su zadnji post objavili prije godinu ili više, a neki su i sasvim ugasili svoje blogove. Ove koji su zatvorili svoje blogove sam uklonio s popisa, a za one koji nisu ništa objavili još od stoljeća sedmog, nadam se da će se ipak predomisliti.

Od moje poduže liste uglavnom gay blogova, vrlo malo ih je ostalo aktivnih. Izgleda da blogovi više nisu u modi. Stoga sam s desne strane uključio simpa mali gadget koji s mog popisa blogova automatski objavljuje samo deset onih koji imaju nove postove. Ipak, klikom na “pokaži sve”, možete dobtiti cijeli popis. Ako netko zna za još koji zanimljivi i ćudoredni gay blog (kao što je to uostalom i moj) slobodno neka ostavi poruku. Volim čitati gay blogove, što-ja-znam, valjda mi to pruža određeno unutarnje smirenje jer vidim da ima još sličnih meni. Nemojte se uvrijediti, kolege blogeri, nikako ne tvrdim da ste i vi udareni kao i ja.

U općoj oskudici gay blogova, htio sam dati podršku i ukazati vam pozornost na dva relativno nova bloga. Jedan se u međuvremenu ugasio, tako da ništa od toga, ali je zato drugi još ovdje. Vjerojatno ste ga već i primjetili. Jedino mislim da je vlasnik sasvim fulao ime svog bloga. Nazvao ga je «Još jedan g blog», kao da ih ima tko zna koliko, barem ovih aktivnih. Bolje da ga je nazvao «Konačno još jedan g blog». Unatoč problemima, vlasnik pokušava normalno živjeti i pozitivno gledati na svijet. Zar se u tome ne možemo svi lako pronaći? Uglavnom, radi se o vrlo zanimljivom blogu i preporučam da ga svako posjetite, a onda i nastavite čitati i dalje. Nadam se samo da mu neće pisanje bloga brzo dosaditi, kao što je to mnogima ranije.

U sklopu moje male akcije čišćenja, maknuo sam i "play listu". Počela mi je ići na živce, uključivala se sama od sebe, iako sam u postavkama odredio da se aktivacija tj. play vrši isključivo na klik posjetitelja, većina pjesama je postala samo 30-sekundni isječak (autorska prava, bla, bla...), tako da je moja play lista otišla u povijest. Nekako si mislim da nitko baš neće za njom suze roniti.

Još jedna mala novost kod mene je i to da sam uveo mogućnost ocjenjivanja postova. Pa evo, raspalite i budite iskreni. Ako mi se ne svide ocjene, lako ja to sve maknem…

Klikni za ostatak posta...

Psihološkom terapijom nije moguće promijeniti seksualnu orijentaciju

19 kolovoza 2009

Vodeća američka strukovna udruga psihologa (APA) objavila je 4. kolovoza 2009. godine službeno priopćenje u kojem savjetuje psihologe da ne potiću svoje pacijente u vjerovanju da terapija može promijeniti seksualnu orijentaciju.

U pripćenju stoju da ne postoje znanstveni dokazi da terapija može pretvoriti homoseksualce u heteroseksualce. APA radna skupina je proučila 83 različite znanstvene studije na engleskom jeziku koje su provođene od 1960. do 2007. godine, te su utvrdili da u njima ne postoji ništa što može sugerirati da terapija može pomoći usmjeravanju pripadnika seksualne manjine (izraz koji obuhvaća sve vrste i stupnjeve privlačnosti prema istom spolu) prema heteroseksualnosti. Štoviše, radna skupina je objavila da nije pronađeno dovoljno dokaza da takva terapija ne ostavlja štetne posljedice za pacijente.

Predsjednica radne skupine Judith M. Glassgold, PsyD je rekla: «Najveći dosegnuti rezultati pojedinih proučavanih studija bili su ti da su određeni pojedinci naučili kako ignorirati ili ne djelovati po pitanju homoseksulane privlačnosti. Ipak, iste te studije ne daju odgovor na pitanje za koje pojedince je to bilo moguće, koliko dugo su trajali rezultati te kakve su njihove dugoročne posljedice za mentalno zdravlje tih pojedinaca. Također, ti rezultati su uvelike manje vjerojatni za osobe koje od početka privlači samo vlastiti spol.»

Još sredinom 70-tih godina APA organizacija je utvrdila da su homoseksualnost i njezine varijacije normalni vidovi ljudske seksualnosti te se ne trebaju smatrati pataloškim oblicima ponašanja kojima je potrebna terapija. Ovo novo pripćenje samo potvrđuje takav stav.

Novo priopćenje govori i o onima koji traže pomoć jer im se seksualni identitet suprotstavlja osobnim religijskim uvjerenjima. Prema takvima treba biti potpuno iskren i otvoreno im reći da se seksualna orijenatcija ne može mijenjati pomoću bilo kakvih terapija te ih se treba savjetovati kako ostvariti osobne ciljeve kroz prihvaćanje vlastite seksualnosti u svijetlu njihove religije. Mladima, kao i odraslima, koji traže terapeutsku pomoć vezano uz vlastitu homoseksualnu orijentaciju, potrebno je pružiti pomoć i savjetovanje u smjeru prihvaćanja vlastitog seksualnog identiteta i nošenja s društvenim reakcijama na taj identitet.

Priopćenje savjetuje roditelje, skrbnike, mlade i njihove obitelji da izbjegavaju orijentacijske tretmane koji prikazuju homoseksualnost kao mentalnu bolest ili razvojni poremećaj te da umjesto toga potraže psihoterapeutsku pomoć, društvenu potporu i obrazovne usluge koji daju točne informacije o seksualnoj orijentaciji i seksualnosti, da povećaju potporu u obitelji i u obrazovnom sustavu i smanje odbacivanje mladeži koja pripada seksualnim manjinama.

APA je izdala ovo pripoćenje u svijetlu pojačanih napora nekih koji tvrde da se seksualna orijenatcija može promijeniti pomoću terapije te da homoseksualnost predstavlja mentalni poremećaj.

Klikni za ostatak posta...