Da se malo požalim

28 srpnja 2008

Baš sam na neki čudan način nezadovoljan u zadnje vrijeme. Nije to depresija, nisu to crne misli, nije to niti osjećaj nesreće, jer da moram negdje zaokružiti osjećam li se sretno, nesretno ili ravnodušno, zaokružio bih ipak sretno i to bez razmišljanja.

Ali opet je tu prisutno netko tinjajuće nezadovoljstvo. Imam osjećaj kao da ne živim svoj život punim plućima, kao da stalno čekam da moj život zaista i započne, kao da je sve ovo bila samo uvertira. Ne znam što bi se trebalo dogoditi, samo znam da se ponašam kao da će mi to pasti sa neba, a znam da neće. A godine idu. Uljuljao sam se u komociju svog života, možda čak i u kolotečinu i dosadu.

Možda cjepidlačim, možda tražim dlaku u jajetu, a možda me samo uhvatila ljetna fjaka. Razmišljao sam malo o sebi i svom životu, nema veze s knjigom koju sam nedavno čitao. Znam da se ne bih trebao previše žaliti, jer velikih problema u životu nemam (kuc, kuc, kuc). I zahvalan sam zbog toga, oh i te kako. I ne žalim se. Samo malo razmišljam. Znam da je štetno razmišljati, ali nije valjda i zabranjeno?

Čak se na neki način osjećam usamljeno. Cijeli život sam se na neki način osjećao osamljeno. Možda to ljudi oko mene nisu primjećivali, imao sam obitelj, društvo, izlazio, nosio osmjeh na licu, ali nikome se zapravo nisam povjeravao. Sve ono što bi me tištalo uglavnom sam držao u sebi. Žaliti se i prigovarati jednostavno nije u mojoj prirodi. Radije guram stvari pod tepih.

Nedostaju mi i ljudi. Pogotovo u zadnje vrijeme, kada mi se život sveo na kuća-posao-kuća. Nedostaje mi života. Došao sam čak u situaciju da ponekad jednostavno poželim s nekime otići na kavu, a da to nije kućni ljubimac, i ponekad jednostavno nemam s kime. Imam s kime, ali tu je uvijek milijun razloga zašto se nekog ustručavam nazvati. Te s njim sam bio nedavno na kavi, mogao bi još pomisliti da mu se upucavam, te imam osjećaj da mi se ona upucava, pa ne bih htio kod nje stvarati lažnu nadu, te ne želim njih zvati da ne pomisle da sam dosadan, te oni imaju djecu i bezbroj obaveza da još troše svoje dragocjeno vrijeme na mene, te ovo, te ono… Malo sam kompliciran. Hoće li netko biti moj coffee-buddy?

Što bi trebao biti smisao mog života? Potomke nikada neću imati, tako da sam odmah na startu fulao taj ultimativni cilj i svrhu svakog živog bića. Bih li se trebao usmjeriti isključivo na vlastita zadovoljstva? Zadovoljavati samo vlastite hirove i želje? Kada već nemam vlastitu djecu da zadovoljavam njihove hirove i potrebe koji bi me sprječavali uopće razmišljati o sebi i što da radim s vlastitim životom.

Bih li trebao barem dijelom posvetiti život drugima? Iako radim posao kojeg volim i koji ima neke veze s općim dobrom (recimo, ako imate dovoljno mašte), to me ne zadovoljava i ne ispunjava. Padalo mi je na pamet da počnem volontirati negdje i nekako što više razmišljam o tome, to mi se ta ideja počinje sve više sviđati. Zašto ne bih svaki tjedan u neku dobru svrhu izdvojio nekoliko sati svog vremena kojeg ionako uzalud i nemilice trošim da me je gotovo stid? Možda bih tada bio sretniji, možda bih se osjećao korisnijim? Ali i strah me je. Strah me je na nešto obavezati se a ne biti siguran hoću li uspjeti ispuniti svoje obveze i nije li to sve zajedno još samo jedan hir koji bi mi ubrzo dosadio.

Vidite, nisu tu u pitanju drugi, ne radi se tu o humanoj želji da se pomogne drugima. Opet sam tu ja i samo ja, kako da meni bude bolje i kako da se ja osjećam zadovoljnije. I uvijek je dobro pronaći neki razlog za ne pokrenuti se.

Tješim se da sam po prirodi lijen. Tako je najlakše. Nisam ja kriv, kriva je moja lijenost koja mi je u genima i protiv koje se ne mogu boriti. Možda bih trebao naći nekog volontera koji bi mene zabavljao? Postoje li volonterske udruge koje pružaju i takve usluge? Pa kako sam mogao biti tako glup i pomisliti da bih ja mogao biti volonter. Kome bih to ja mogao pomoći kad je i meni treba pomoć. Sudeći po ovom postu – psihijatrijska.

Bez brige, izbaciti ću iz glave ove tmurne misli. Milom ili silom! Do sada mi je ta metoda pomagala. Ili se to zove skrivanje problema pod tepih? Pa kad jednog dana sva nagomilana prljavština i grinje izađu van... Onda će biti gadno... Jednom, kada mi bude 90 godina.

A možda je to sve ipak samo ljetna fjaka. Sezona kiselih krastavaca. Možda je problem zaista u tome što su se svi razbježali po moru, a ja još radim i problem mi je naći nekoga za otići na laganu kavicu? Želi li netko biti moj coffee-buddy? Možda je zapravo problem u kavi? Je li previše ako dnevno popijem 3-4 kave?

Kako je dobar ovaj Black and Gold. Ima Sam Sparro nešto u svom glasu, u svom naglasku. Savršeni naglasak. Sexy.

8 komentara:

količar kaže...

tebe puca kriza srednjih godina, u kombinaciji s ovim šašavim vremenom dobio si jackpot. ajde covjece jonasy okreni se malo, pogledaj sto si sve do sada stvorio, sto sve imas,ko te sve voli.....
smisao zivota je da zivis onako kako ti pase i da ga prozivis sretno i zadovoljno s onima koje volis. neki to zaborave pa olako to bacaju i kad sve izgube shvate da su procerdali zivot radi kretenizma. smisao zivota nisu djeca, nije bogatstvo, nije nista materijalno i opipiljivo, smisao zivota je sreca, ljubav i zivot kakav tebi odgovara. ajmo glavu gore i reci ne krizi srednjih godina.

Tonique DeWeen kaže...

Welcome to my world...

Anonimno kaže...

Ne brini , ne treba tebi psihijatar! Jedan majušni humanist u meni misli kako smo stvoreni za život s drugima i kako se osjećamo ugodno nakon što učinimo nešto dobro za drugoga. Nije čak ni motiv toliko bitan. Bitna su tvoja djela (nisi čitao Harry-ja Pottera i Gospodara prstenova!?!)!
A što se tiče tvoje ekipe za kavu - ne bi li oni sami trebali odlučiti hoće li te odbiti ili neće?
BTW, hvala što dijeliš svoje misli i dr. s nama. Čitam, uživam, smijem se...
Pozdrav
Nene

Jonasy kaže...

Eto, ja otkrivam moje najdublje misli i strahove, a neki uživaju i smiju se. Barem neke koristi...

Anonimno kaže...

Evo upravo kao da si opisao moje misli u tanane. Kad o tome razmišljam pomislim da sam sama kriva za to, a zapravo se čovjek zavuče i izgubi svakodnevne drugove za kavu. Svatko na svoju stranu i uglavnom su ljudi koji se svakodnevno vidjaju povezani poslom, školom, obavezama. Ali svakako čovjeku treba bar jedan sa kojim se vidja svaki dan, a da to nije obitelj, ljubav, posao relacija. I da se sa tim jednim priča uvijek nastavlja. Kao neki roman.Preljekovita stvar. Natasa

Anonimno kaže...

Izvrsno bi bilo da je to netko iz susjedstva tako da covjek ne ovisi o prometu, mjestu zivljenja i sl.

Anonimno kaže...

Bi li trebao barem dijelom posvetiti život drugima?
Pa ti upravo svojim blogom to i činiš! Hvala ti! Uživam na tvom blogu! Pozdrav od jednog gej-dečka

Anonimno kaže...

Ajd budi sretan da imaš nekog ko ti skuha kokošju juhu, nemaju svi tu sreću :) Razumijem što želiš reći, ali kolko sam shvatio, ti si i izgradio nekakav zid oko sebe, do tebe je nemoguće uopće doprijeti… S jedne strane, volio bi ići na nekakvu kavu s nekim, raspravljati o poskupljenju dnevnih novina, Karadžićevom makeoveru :) a s druge strane naći ćeš tisuću razloga zašto je bolje ostati doma i ne napraviti takvu katastrofalnu pogrešku, kao što je neobavezna cuga. Curama/ženama ne želiš pobuditi lažnu nadu? Pa zar ne misliš da nisu dovoljne odrasle da, ako bi krivo protumačile kavu s tobom, preživjele tvoje odbijanje/ravnodušnost i nastavile se družiti s tobom jer to žele, jer im je jednostavno ugodno u tvom društvu? Ako je pak neki muškarac u pitanju, onda treba brojati vrijeme od jedne do druge kave, i treba minimalno proći šesanest dana, inače znači da se upucavaš? Dobro si zaključio…malo si kompliciran :) Isto tako, nisam primijetio na tvom blogu da si ostavio neki kontakt, mail, msn, nešto…možda bi upoznao nekog i dobio coffee-buddyja, za dosadne srijede navečer, npr. :) Siguran sam da bi kandidata bilo :) Z.