Da se malo požalim

Baš sam na neki čudan način nezadovoljan u zadnje vrijeme. Nije to depresija, nisu to crne misli, nije to niti osjećaj nesreće, jer da moram negdje zaokružiti osjećam li se sretno, nesretno ili ravnodušno, zaokružio bih ipak sretno i to bez razmišljanja.

Ali opet je tu prisutno netko tinjajuće nezadovoljstvo. Imam osjećaj kao da ne živim svoj život punim plućima, kao da stalno čekam da moj život zaista i započne, kao da je sve ovo bila samo uvertira. Ne znam što bi se trebalo dogoditi, samo znam da se ponašam kao da će mi to pasti sa neba, a znam da neće. A godine idu. Uljuljao sam se u komociju svog života, možda čak i u kolotečinu i dosadu.

Možda cjepidlačim, možda tražim dlaku u jajetu, a možda me samo uhvatila ljetna fjaka. Razmišljao sam malo o sebi i svom životu, nema veze s knjigom koju sam nedavno čitao. Znam da se ne bih trebao previše žaliti, jer velikih problema u životu nemam (kuc, kuc, kuc). I zahvalan sam zbog toga, oh i te kako. I ne žalim se. Samo malo razmišljam. Znam da je štetno razmišljati, ali nije valjda i zabranjeno?

Čak se na neki način osjećam usamljeno. Cijeli život sam se na neki način osjećao osamljeno. Možda to ljudi oko mene nisu primjećivali, imao sam obitelj, društvo, izlazio, nosio osmjeh na licu, ali nikome se zapravo nisam povjeravao. Sve ono što bi me tištalo uglavnom sam držao u sebi. Žaliti se i prigovarati jednostavno nije u mojoj prirodi. Radije guram stvari pod tepih.

Nedostaju mi i ljudi. Pogotovo u zadnje vrijeme, kada mi se život sveo na kuća-posao-kuća. Nedostaje mi života. Došao sam čak u situaciju da ponekad jednostavno poželim s nekime otići na kavu, a da to nije kućni ljubimac, i ponekad jednostavno nemam s kime. Imam s kime, ali tu je uvijek milijun razloga zašto se nekog ustručavam nazvati. Te s njim sam bio nedavno na kavi, mogao bi još pomisliti da mu se upucavam, te imam osjećaj da mi se ona upucava, pa ne bih htio kod nje stvarati lažnu nadu, te ne želim njih zvati da ne pomisle da sam dosadan, te oni imaju djecu i bezbroj obaveza da još troše svoje dragocjeno vrijeme na mene, te ovo, te ono… Malo sam kompliciran. Hoće li netko biti moj coffee-buddy?

Što bi trebao biti smisao mog života? Potomke nikada neću imati, tako da sam odmah na startu fulao taj ultimativni cilj i svrhu svakog živog bića. Bih li se trebao usmjeriti isključivo na vlastita zadovoljstva? Zadovoljavati samo vlastite hirove i želje? Kada već nemam vlastitu djecu da zadovoljavam njihove hirove i potrebe koji bi me sprječavali uopće razmišljati o sebi i što da radim s vlastitim životom.

Bih li trebao barem dijelom posvetiti život drugima? Iako radim posao kojeg volim i koji ima neke veze s općim dobrom (recimo, ako imate dovoljno mašte), to me ne zadovoljava i ne ispunjava. Padalo mi je na pamet da počnem volontirati negdje i nekako što više razmišljam o tome, to mi se ta ideja počinje sve više sviđati. Zašto ne bih svaki tjedan u neku dobru svrhu izdvojio nekoliko sati svog vremena kojeg ionako uzalud i nemilice trošim da me je gotovo stid? Možda bih tada bio sretniji, možda bih se osjećao korisnijim? Ali i strah me je. Strah me je na nešto obavezati se a ne biti siguran hoću li uspjeti ispuniti svoje obveze i nije li to sve zajedno još samo jedan hir koji bi mi ubrzo dosadio.

Vidite, nisu tu u pitanju drugi, ne radi se tu o humanoj želji da se pomogne drugima. Opet sam tu ja i samo ja, kako da meni bude bolje i kako da se ja osjećam zadovoljnije. I uvijek je dobro pronaći neki razlog za ne pokrenuti se.

Tješim se da sam po prirodi lijen. Tako je najlakše. Nisam ja kriv, kriva je moja lijenost koja mi je u genima i protiv koje se ne mogu boriti. Možda bih trebao naći nekog volontera koji bi mene zabavljao? Postoje li volonterske udruge koje pružaju i takve usluge? Pa kako sam mogao biti tako glup i pomisliti da bih ja mogao biti volonter. Kome bih to ja mogao pomoći kad je i meni treba pomoć. Sudeći po ovom postu – psihijatrijska.

Bez brige, izbaciti ću iz glave ove tmurne misli. Milom ili silom! Do sada mi je ta metoda pomagala. Ili se to zove skrivanje problema pod tepih? Pa kad jednog dana sva nagomilana prljavština i grinje izađu van... Onda će biti gadno... Jednom, kada mi bude 90 godina.

A možda je to sve ipak samo ljetna fjaka. Sezona kiselih krastavaca. Možda je problem zaista u tome što su se svi razbježali po moru, a ja još radim i problem mi je naći nekoga za otići na laganu kavicu? Želi li netko biti moj coffee-buddy? Možda je zapravo problem u kavi? Je li previše ako dnevno popijem 3-4 kave?

Kako je dobar ovaj Black and Gold. Ima Sam Sparro nešto u svom glasu, u svom naglasku. Savršeni naglasak. Sexy.