Michael Newton: Putovanje duša

Znate što mi je uvijek bilo najgluplje na kojekakvim blogovima? Postovi u kojima vlasnici pišu kako im je žao što dugo nisu ništa napisali i kako ni ovaj puta nemaju nešto pametno za reći jer im se ništa zanimljivo ne događa u životu i kako se samo javljaju da znate da su još ovdje i da misle na vas.

Dakle došao je i taj trenutak za koji sam mislio da nikada neće stići. Žao mi je što (relativno) dugo nisam ništa napisao i niti ovaj puta nemam ništa pametno za reći jer mi se stvarno ništa zanimljivo ne događa, a niti nemam baš volju niti inspiraciju za pisanje, i eto, samo se javljam da znate da sam još ovdje i da i dalje mislim na vas.

Eto!

Još jedan dokaz da treba biti vrlo, vrlo oprezan ne samo s onim što činite, nego i s onim što mislite, jer vam se lako može vratiti istom mjerom. O tome sam već ranije pisao, pa kad već nemam ništa pametno za reći, barem da se ne ponavljam.

Zapravo, upravo mi je sinulo o čemu bih mogao prozboriti koju riječ. Ima čak i veze s ovim uvodom: pazi što misliš, karma, sve se vraća, sve se plaća i slično.

Pročitao sam još jednu knjigu. Znam da se mnogi već hvataju za glavu- «Oh ne, još jedan zamoran post». Odmah da vas razveselim – imam osjećaj da post neće biti kratak. I po prvi puta na ovom blogu knjiga nema veze s homoseksualcima. Fakat sam u krizi!

Radi se o knjizi „Putovanje duša“ od Michaela Newtona, američkog psihologa i certificiranog hipnoterapista, člana Američkog savjetološkog društva (American Counseling Association). On je kao neka faca koji je osnovao i svoj institut te gostovao na brojnim televizijama i talk showovima. Poznat je po svojoj metodi regresije kojom se pacijenti prisjećaju svojih prošlih života.

Priznajem da sam pao na reklamu i bez ikakve preporuke ili malo istraživanja odlučio nabaviti knjigu. Da li imamo dušu i što se s njom događa nakon smrti? Pa koga to ne bi zanimalo? I još od tamo nekog navodno uvaženog psihologa? Očekivao sam neku senzacionalnu knjigu, štivo koje će mi otvoriti oči, otkriti sve tajne života i mojeg bića, gotovo da sam zapjevao «Once I Was Blind, But Now I Can See»…

I tako, držim ja konačno knjigu u ruci, vrtim je i čitam što piše na koricama i prvo što mi upadne u oči je citat Shirley Temple kako je to najuzbudljivija knjiga koju je ikada pročitala. Odmah mi je tu nešto zasmrdilo. Pa zar baš Shirley Temple? Nisu li mogli citirati nekog nobelovca? Ali odmah sam sam sebe ukorio, tko sam ja da drugima sudim? Što ja uopće znam o Shirley da bih s podsmjehom reagirao na njezino mišljenje? Rekoh, treba uvijek biti na oprezu s onim što vam se mota u glavi.

No osjećaj me ipak nije prevario i ne znam ima li to ipak neke veze sa Shirley ili nema. Knjiga je ispočetka čak i zanimljiva. Sastavljena je od intervjua koje je autor vodio sa svojim pacijentima dok su bili pod hipnozom u kojoj ih je vraćao, ne samo u prošle živote, nego i u vrijeme između dva života, između dvije reinkarnacije.

Ukratko, nakon tjelesne smrti, naša duša odlazi u svoj nebeski dom gdje se susreće sa uskim krugom svojih najdražih duša s kojima je čak i živjela na Zemlji u mnogim od prošlih života. Ako ste se nadali da ćete nakon smrti ponovno vidjeti vaše bake i djedove, stričeve i tete, djecu, roditelje ili braću i sestre, zaboravite. Vjerojatnije je da ćete ponovno susreti svog najboljeg prijatelja ili možda bračnog druga odn. životnog partnera ili možda neku treću osobu koja je imala važan utjecaj u vašem životu a da toga niste niti bili svjesni.

Prostor u kojem borave duše između dva zemaljska života je fluidni energetski svijet u kojem se duše oporavljaju od prošlog života i pripremaju za idući. Imaju čak i svoje učitelje ili vodiče, i sve zapravo podsjeća na neku suvremenu obrazovnu ustanovu za usavršavanje duša. Dakle svi vi koji ste mislili da je vaše školovanje završilo i da nikada više nećete morati učiti, gadno ste se prevarili. Smisao svega toga, pa time i našeg života i svih ostalih zemaljskih života koje duša proživi, je razvitak samih duša i njihovo usavršavanje kako bi se u konačnici mogle spojiti sa samom vrhunskom savršenom dušom.

Ohrabrujuće je da je smisao svega čista pozitiva. Cilj je upoznati sebe kako bi se moglo pomoći drugima. Sve ono što je se smatra dobrim, poput nesebičnosti, dobrih međuljudskih odnosa, miroljubivosti, suosjećanja, pomaganja, otvorenosti uma i sl., zaista i je dobro, te bi cilj svakog života trebao bi biti razvijanje tih osobina i obuzdavanje onih negativnih poput gramzivosti, sebičnosti, agresije, ljubomore, zatucanosti itd.

Sve je to divno i krasno i bilo bi predivno da to tako zaista i jest. Ako je sve to istina, onda se zaista nemamo zašto bojati smrti. No meni sve to izgleda preobično, prejednostavno, prezemaljski, preljudski, prebajkovito i to u smislu dječjih bajki… Mislim ono (ovdje bi mi pasao smajlić, obožavam uzrećicu «mislim, ono…». Umjesto smajlića prigodna fotografija.), nije li Michael mogao smisliti nešto originalnije, a ne već nešto sto puta prežvakano? Ali možda to i je prava istina kad već svi ponavljaju jedno te isto, počevši od raznih religijskih teorija, pa evo i do psihologa.

Uvijek sam te stvari zamišljao kao nešto potpuno neshvatljivo našem umu, kao nešto za što u ljudskom jeziku ne postoje odgovarajuće riječi koje bi to opisale... Ali zašto bi sve trebalo biti zamršeno? Možda je istina zaista tako jednostavna i prozaična kako nas Newton pokušava uvjeriti?

Upitna je i metoda samog Newtona. Intervjui su zanimljivi, ali koliko u njima uopće ima kredibiliteta? Imam dojam kao da Newton navodi pacijente da mu kažu ono što on želi čuti. I je li on objavio svoje radove u bilo kojem relevantnom znanstvenom časopisu? No odmah si moram postaviti i pitanje, a zašto bi ih trebao objaviti? Tko kaže da je naša znanost sveta krava? Sami znanstvenici? Pa to je isto kao da ja kažem da sam najpametniji čovjek na svijetu. Sve je zapravo relativno i na svaku tvrdnju ili pitanje može se uzvratiti ili odgovoriti protupitanjem.

Tu je još jedna stvar. Sam Newton priznaje da su to njegovi pacijenti, dakle ljudi koji imaju određenih psiholoških problema, pa kad se tome doda hipnoza, američka televizija, objavljivanje knjiga koje redom postaju bestseleri, eto vam pseudoznanosti i štiva kojeg će većina ljudi rado pročitati jer je tako zavodljivo i dobro zvuči njihovom umu. No opet mogu se upitati, zašto bi hipnoza ljudi s određenim psihičkim problemima trebala biti upitna?

I da to sve skupa ima nekog smisla, zbog čega sam ja za tu knjigu morao čuti u nekoj reklami, zašto cijeli svijet već ne bruji o njoj jer tu se ipak otkrivaju one najveće tajne, ono što ljude najviše zanima, a to je koji je uopće naš smisao? To mi se čini sličnim onim silnim čudotvornim preparatima za mršavljenje, rast kose ili povećanje penisa. Da ti preparati zaista djeluju, ne bi li za njih svi već čuli? Da li bi uopće imali potrebu za reklamom? Sjetite se Viagre… Treba li njoj reklama?

Da ne govorim da su gotovo svi primjeri prošlih života pacijenata iz englesko govorećeg područja. Nešto kao u američkim SF filmovima gdje i svemirci iz najudaljenijih dijelova svemira tečno govore engleski. Newton kaže da su duše sklone reinkarnirati se u geografski ista područja… Pitam se, nije li to ograničavajuće za njihovo potpuno sazrijevanje? Može li se duša zaista samospoznati ako je cijeli svoj vječni život proživjela kao bijelac? Ili su možda duše rasisti? Možda duše same po sebi nisu rasisti, ali su ljudski rasisti u pravi kada kažu da različite rase ljudi nisu jednake?

Duše unaprijed mogu izabrati tijelo i život u koji će se useliti. Tako je u knjizi primjer duše koja je htjela postati glazbenik pa je izabrala reinkarnirati se u New Yorku zbog velikih mogućnosti za obrazovanje koji taj grad pruža i još k tome u bogatoj obitelji koja će joj i omogućiti to isto školovanje. Ma nemoj, stvarno težak život si je duša izabrala. Što će u njemu vrijedno naučiti? Note? Možda note i jesu bit svega, možda bismo svi trebali naučiti note i svirati lijepu glazbu? Možda se vrhovna duša hrani glazbom koju ljudi proizvode? A možda je ta duša već proživljela dovoljno teških života i iskusila dovoljno patnje kako bi konačno mogla spoznati i što je to užitak? Eto vidite, sve može dobiti logičan smisao samo kada si postavite određena pitanja…

Zanima me koja bi duša izabrala roditi se u crnoj Africi, po mogućnosti s AIDS-om čija majka također boluje od AIDS-a, a otac je od njega već i umro? Tko bi izabrao roditi se kao dijete koje će umrijeti nekoliko godina nakon rođenja, ako ne od AIDS-a, onda barem od gladi i nedovoljne liječničke njege? Tko bi izabrao roditi se kao dijete koje psihički i fizički zlostavljaju? Pretpostavljam da se i u takvom životu ima puno toga naučiti, i to jako puno toga. Može se puno toga naučiti o patnji, skromnosti, prihvaćanju. Ne možemo znati što je užitak, ako ne poznajemo patnju, ali zašto nema takvih primjera u knjizi? Možda nas Newton nije htio šokirati.

Ili koja bi duša poželjela živjeti moj život? Mora da se radi o nekoj mazohističkoj duši! Ili možda baš suprotno, možda je u pitanju hedonistička i konformistička duša kojoj je bila potrebna dobra lekcija o mazohizmu? Ma šalim se, znam da ima itekako gorih života nego je moj. Ali fakat je to tema za razmišljanje. Što bi duša mogla naučiti kroz moj život? Koju lekciju to treba savladati? Možda razumijevanje i prihvaćanje? Možda je u prošlom životu bacala molotovljeve koktele na pedere, pa sada treba naučiti kako je to s druge strane? Koja je lekcija vaše duše?

Ako je taj Newton imao tisuće pacijenata koji su se vraćali čak i u doba pračovjeka, kako da se baš nitko od njih nije vratio u doba recimo gradnje egipatskih piramida i odgonetnuo njihovu tajnu? Kako se nitko nije vratio u doba Isusa? Ne, tu su samo neke trla-baba-lan priče koje bih i ja i svi vi mogli izmisliti na osnovu znanja i povijesnih knjiga koje su nam dostupne… A možda ta vrhovna duša ne želi da saznamo određene stvari, pa zato o tome Newtonovi pacijenti nisu niti mogli pričati?

Život nakon smrti, smisao života, mnogo života i mnogo mogućnosti, fluidni energetski prostor s bilijunima duša gdje su svi prijateljski raspoloženi, smrt koja uopće nije strašna... Zar ne bi bilo prekrasno da je sve to istina? Ne tvrdim da nije, dapače, i sam sam sklon vjerovanju da tu ima neke istine, odnosno volio bih u to vjerovati, ali kada sam tako veliki skeptik. Na žalost, ova knjiga me nije uspjela uvjeriti u postojanje duša. Možda je to prava lekcija koju moram naučiti u ovom životu? Ne biti toliko skeptičan! Ali kako, kako netko može biti siguran u nešto? Kako netko može slijepo vjerovati u nešto nedokazivo našem umu? Čak je i lakše u nešto nekritički vjerovati nego si postavljati pitanja. Hoću reći, da pojasnim ako nisam dovoljno jasan između redova mog teksta, možda sam ja jako napredan kada si postavljam sve takva redom duboka pitanja…

Žao mi je, ali meni sve ovo zvuči kao velika prevara. Zvuči mi kao pseudoznanost i želja za mlaćenjem novaca. Jesam već spomenuo da je knjiga bila bestseler?

Mogu shvatiti da se ljudima ova knjiga čini zanimljivom, barem kao neki roman ili SF. I meni je bila, barem do određenog dijela. Nakon toga stvari se manje-više ponavljaju i jedva sam je pročitao do kraja. Da ne spominjem da sam čak nekoliko puta zaspao usred čitanja. Bukvalno, onako baš sa slinom koja mi se cijedi iz jednog kuta usta i knjigom na koljenima bez da sam stigao staviti bookmark (na hrvatskom se to valjda kaže označavač stranice na kojoj je čitatelj knjige stao).

No da neki ljudi padaju u trans nakon što su je pročitali, da kažu kako im je pomogla svladati strah od smrti i pokazala smisao života, e to zaista ne razumijem. Tko su ti ljudi? Postavljaju li oni sebi ikada bilo kakva pitanja ili nekritički gutaju sve što im se servira?

Iako autor tvrdi da je ateist, skeptik i otvorena uma, i na prvi pogled kritičan prema religijama, rekao bih da je knjiga napisana onako prilično perfidno, koristeći opće poznate dogme ili vjerovanja iz raznih religija kako bi se i vjernici u njoj lako prepoznali i kako se ne bi cijela stvar previše kosila s njihovim uvjerenjima. Naravno sve to u cilju širenja svoje čitalačke publike a time i vlastite zarade.

Ipak, moram reći da je knjiga pozitivna i potiče na razmišljanje i u tome vidim njezinu najveću vrijednost. Ne samo da razmišljate o tome odakle dolazite i kamo idete, nego i tko ste sada, kakvi su vaši postupci, možete li se poboljšati, za svoje dobro i dobro onih koji žive oko vas. Pa makar i sav taj trud bio uzaludan, pa makar i naša smrt bila kraj svega, vjerujem da je puno ljepše život proživjeti kao dobro nego kao zločesto ljudsko biće. I zbog toga nikako ne može biti pogrešno truditi se biti boljim ljudskim bićem. Kakva kod da je prava istina.

Moja preporuka je da vaš novac ipak ostavite za nešto pametnije. Možete ga donirati u dobrotvorne svrhe, što će svakako biti dobro za vašu karmu. Nikada se ne zna.

Ili recimo još nešto pametnije, štedite za provod na Zrću! E da sam barem i ja sada tamo. Da se trljam u bazenu pod pjenom s vrućim, nabildanim frajerima. Evo nabio sam si slušalice na uši, odvrnuo zvučnike do daske i pustio sam si pjesmu broj 190 s moje play liste (kliknite na # pa će vam se pjesme poredati po rednom broju), i zamišljam se u transu vrućeg housea u Papayi ili Aquariusu. Ili barem u zagrljaju nekog dlakavca (makar su takvi tamo u debeloj manjini) u obližnoj šumici. Ili barem na zadnjem sjedištu automobila. Slut ostaje slut! Jebeš dušu! Iskoristi dan! Super stvar ta br. 190. Gajevska da ne može biti gejevskija! Probajte i pjesmu br. 188. nije ništa manje gejiš. Obećavam! Iako priznajem da mom ukusu više odgovara pjesma br. 184. Nemam pojma je li i ona gejiš.

Probao sam naći neku vruću sliku sa Zrća, kako bih vam pobliže dočarao moju maštariju. Iskreno, nije mi se nešto posebno dalo pretraživati i, na žalost, najbolje što sam uspio naći je ovo:



E sad, zamislite ove tri koke s mišićima, pišama, dlakavim guzama, kratko ošišane i dobiti ćete viziju slike kakvu sam tražio.

Bio neki dan prilog na TV-u sa Zrća, i kad tamo među hrpom mladog i utegnutog svijeta, našao se i jedan stari partijaner s dlakavom pivskom trbušinom, sijedom glavom i perverznim, požudnim pogledom željnim mladog mesa. Nisam to bio ja! Kad vam kažem...