Verbalni egzibicionisti

19 studenoga 2008

Ponekad se upitam, zašto uopće pišem blog? Tim više što nikada nisam pratio tuđe blogove, niti su me uopće zanimali, sve dok i sam nisam počeo pisati. Niti danas ih ne pratim puno, svega nekoliko na kojima ponekad i ostavim poneki komentar, neki trag da sam tamo bio.

Nije mi ni danas jasno zašto sam počeo pisati. Ne sjećam se trenutka kada sam odlučio otvoriti blog. Sjećam se samo da sam na početku imao potpuno drugačiju viziju mog bloga nego što je na kraju ispao. Htio sam biti puno osobniji, puno emotivniji, pa čak i puno prostiji (što nema veze s pornografijom). Nije tako ispalo. Valjda bi mi to trebalo nešto govoriti, a to je da i nisam baš najotvorenija osoba na svijetu. To sam i prije znao, ovaj blog mi je valjda samo konačna potvrda moje introvertiranosti. Sve to vjerojatno objašnjava priličnu diskrepanciju između imena bloga i njegova sadržaja.

Ali blog mi je pomogao shvatiti još poneke aspekte moje osobnosti. Tako sam saznao da sam mizantrop, flegmatik, melankolik, uglavnom sve same neke dugačke riječi i to još ne posebno pozitivne. A da sam ponekad i previše samokritičan, to sam ionako znao, kao i što sam znao i da sam ponekad narcis. Narcisodini-samokritičar. To je valjda sinonim sadomazohizmu. Uglavnom vrlo jedna kompleksna ličnost. To sada samom sebi laskam, iako sam duboko u sebi uvjeren da sam poprilično jednostavan, ali ne u onom pozitivnom, nego u onom nekom ograničavajućem smislu. Ma tješim se kako je sve to zapravo kao Doktor u kući. Koju god osobinu uzmete, pronaći ćete si neke simptome.



Neki dan, zahvaljujući Monsieuru Mersaultu, saznao sam da sam i djelomično egzistencijalista. Stranac mi je bio omiljena knjiga iz srednjoškolske lektire, a volio sam i ostale slične egzistencijalističke autore. Osim što sam sve te već nabrojane dugačke riječi, još sam i zaboravljiv, pa sam tako u potpunosti zaboravio o čemu se u Strancu radi. Otišao sam malo osvježiti pamćenje, pa sam usput pročitao i koju riječ o egzistencijalizmu i naravno da sam kod sebe pronašao poneke simptome te opake bolesti. Ne sve, da se odmah malo utješim, samo neke. Htio bih ponovno pročitati Stranca.

No da se vratim razlozima pisanja bloga, kojih se vjerojatno može smisliti bezbroj. Stvari su prilično jasne kod onih nekih čisto materijalističkih blogova kao što su promocija sebe kao osobe (novinari, političari, zvijezde, javne osobe), promocija neke ideje, usluge ili proizvoda, promocija neke druge web stranice, zarada… Ali što je s onom velikom većinom blogova koji postoje iz nejasnih razloga i iza kojih stoje nevidljivi ljudi?

Možda neki pišu blogove jer je to kao popularno, ili je bar nekada bilo, neki možda smatraju da su neotkriveni literati ili poete, neki možda vjeruju da su njihove ideje toliko zanimljive da ih je šteta ne podijeliti s drugima, neki se možda blogom koriste kako bi izrekli nešto što u stvarnom životu nikada ne bi, nekima je možda zanimljiva mogućnost komentiranja vlastitih misli od strane nepoznatih ljudi, nekima je to vid relaksacije, nekima možda mogućnost stvoriti neku bolju verziju samoga sebe, neki su možda usamljeni pa si na taj način stvaraju osjećaj pripadnosti i društvene interakcije odn. pronalaze nekoga tko će ih napokon saslušati, neki možda nadoknađuju pažnju koja im nedostaje u pravom životu, nekima je to možda ispušni ventil kroz kojeg mogu izbaciti ono što ne mogu u stvarnom svijetu, neki možda zapisuju svoje misli i događaje kako ih ne bi zaboravili ili kako bi ih kasnije mogli s drugima podijeliti, nekima je to možda način da prijatelje i obitelj obavještavaju o novostima u svom životu, nekima je to možda samo čista zabava, nekima možda čisto uzbuđenje… Nije li nam svima to zapravo besplatna psihoterapija? Ekran nam dođe nešto poput kauča kod psihologa ili psihijatra. Mislim da sam nekad i pročitao nešto na tu temu… Kod mene je vjerojatno razlog sve gore nabrojano.

Ali ako ću biti iskren, mislim da je mi je u nekim slučajevima bavljenje vlastitim blogom i čitanje tuđih blogova pomoglo vidjeti jasnije određene stvari. Pogotovo nama gejevima blog svijet pruža mogućnost ulaska u svijet misli drugih nama sličnih i zapravo nam pomaže shvatiti da postoje ljudi koji razmišljaju slično nama, koje muče slični problemi, pomaže nam na neki način prihvatiti same sebe. Da o količini gay pornografije na blogovima niti ne govorim, kada sam se već dotaknuo pozitivnih učinaka blog svijeta.



Ali, ne zvuči li i uzbuđujuće pomisao na dijeljenje vlastitih misli s potpunim strancima, dobivati komentare na njih, na neki način se samoprovjeravati? Možda nekima blogiranje pruža slično uzbuđenje, sličan kick, kao onima što svojom golotinjom ispod mantila straše bakice po parkovima? Nisu li mnogi blogeri zapravo verbalni egzibicionisti? Mislim na one tamo neke druge blogere, ne na vas, a svakako ne na mene. Kod mene se radi o čistoj zabavi i o nikakvim drugim dubljim, psihoanalize vrijednim razlozima.

9 komentara:

M. Mersault kaže...

I ja se, iako pišem tek kratko, pitam zašto zapravo pišem blog! Već sam u prvom postu napomenuo da nemam pojma zašto sam se odlučio za nešto takvo. Ja bih također htio biti puno otvoreniji, ali ne mogu. Uvijek pazim što ću napisati, jer mi uvijek visi nešto nad glavom. Ne mogu se u potpunosti otvoriti, što je i jasno, ali meni osobno to nije nikakav pokazatelj moje eventualne introvertiranosti, nego naprosto neke opreznosti ili nešto u tom stilu. Čak možda ne i opreznosti, nego želje da neke lijepe ili ružne stvari sačuvam samo za sebe. I da, definitivno moram uzeti zadnju tvoju rečenicu, i kod mene se također radi o običnoj zabavi i nikakvim 'uzvišenijim' nastojanjima. Pozdrav! ;)

NShappy kaže...

koji god da je razlog zbog kog pises, meni je jako drago da to radis :)

količar kaže...

potpisujem ovo sto kaze happy, ja pojma nemam zasto sam poceo pisat, tak doslo mi, kasnije spletom okolnosti se moj blog pretvorio kao sredstvo komunikacije izmedju mene i ljudi koji su ostali doma..

zbrčkani kaže...

...jonasy, nije bitan razlog zašto pišeš ovaj blog, bitno je da ga pišeš. druge blogove, osim tvoga, vrlo rijetko čitam. otkako sam ga otkrio, puno mi znači. odgovara mi na neka moja unutarnja pitanja koja nikad nisam imao kome postaviti. daje mi na neki način snage da se suočim s mnogobrojnim dvojbama, trojbama...u mom zbčkanom umu. dođeš mi kao neki psiholog, da ne kažem psihijatar. jer teško se nosim s tim što sam. nisam to tražio, a još manje htio, no viša je sila drugačije odredila. e, sad sam već zabrijao. u svakom slučaju ti blog je izvrstan, koristan... jesi li razmišljao da ga pretočiš u knjigu ? ako su šprajc i njemu slični to učinili sa svojim beskorisnim umotvorinama, zašto ne bi i ti objavio nešto što uistinu vrijedi ? Pitanje postavljam tek tako, čini mi se da odgovor već znam. :)

Jonasy kaže...

Često mi je zapravo teško samog sebe realno pogledati. Introvertiranost je možda preteška riječ, ali vjerujem da sam ju sebi samom nametnuo opravdavajući se da to tako mora biti. Nadam se, ma siguran sam, da to nije prešlo u patološki oblik. Zapravo je istina, možda bi opreznost bila bolja riječ.

Hvala NShappy i zbrčkani. A što se zadnjeg pitanja tiče, mislim da si u pravu zbrčkani, odgovor već znaš :-).

Colin kaže...

Svi mi imamo neke svoje razloge za pisanje bloga kao što si gore nabrojao. Meni je iskreno to način neki da izbacim nešto iz sebe, ili nakon nekog razgovora sa ljudima o toj temi koji me uopšte ne kapiraju. Ljudi od pamtivijeka pišu dnevnike, a iz tih dnevnika su nastale mnoge knjige. Ja ne znam koji je tvoj razlog pisanja??? Ali kakv god bio, ljudsi je, i normalan je.
Meni je tvoj blog veoma lije, i pratim ga stalno. I vjeruj mi da mi je mnogo pomogao u shvaćanju mnogoh stvari, pogotovo kada sam ušao u gay svijet. Tada je lijepo imati nekog vodića koji će ti govoriti iskreno stvari o gay svijetu, a ti to upravo radiš i treba da se ponosiš stime....
Veliki pozdrav ;)

Anonimno kaže...

Imam dojam da si vrlo iskren, a to što si mislio da ćeš biti osobniji i iskreniji u pisanju, normalno je jer da si osobniji/iskreniji mnogi bi mogli otkriti tko se prije pod pseudonimom jonasy, a to ne želiš. samo ti ostani takav kakav jesi!

NShappy kaže...

ma, za novu godinu nas sve jonasy vodi na kremsnite kod vinceka :P

Ivica kaže...

Postoji mnogo razloga zašto netko piše blog.

Jedan je sigurno promocija sebe koja se pretvori možda u naviku ili čak i ovisnost ili strast :-)... ne samo o pisanju nego i o publici.

Ja imam skoro iste razloge zašto sam vjeran čitatelj he he.

PS. ne pišem blog da se razumijemo.