Nedavno sam pričao s jednim Talijanom, nekako smo došli do ferragosta i zanimljivo mi je bilo da on uopće nije znao što točno znači «ferragosto». I dok sam ja to uvijek nekako povezivao s «ferijima» i «augustom», valjda je složenica «ferragosto» toliko ušla u talijanski jezik da ju Talijani upotrebljavaju automatski, uopće ne razmišljajući o njenom značenju i od kojih riječi je nastala.
To me potaklo malo proguglati web i tako sam saznao da je rimski car August ( 23. rujna 63. pr. Kr. –19. kolovoza 14.), pravim imenom Gaj Julije Cezar Oktavijan, nakon što je šesti mjesec rimskog kalendara nazvao po samom sebi, prebacio u mjesec august (kolovoz) svečanosti koje su se odvijale u septembru (rujnu) i koje su označavale završetak ljetnog poljoprivrednog ciklusa i bile posvećene božici Diani.
Feriae Augusti (Augustove svečanosti - od tuda talijanski izraz «ferragosto») obilježavale su se s kolektivnim obredima, jelom, pićem i seksualnim eskapadama. Robovima i slugama je također bilo dopušteno sudjelovati. Vrhunac obreda bio je 15. kolovoza te su se oni toliko duboko ukorijenili u narodu, da im je crkva kasnije radije dala kršćanski okvir nego ih pokušla iskorijeniti. To je uostalom bio slučaj i s gotovo svim ostalim većim crkvenim blagdanima. Od 6. stoljeća se tako 15. kolovoz počeo slaviti kao blagdan Uznesenja Bogorodice, poznatiji i kao Velika Gospa.
Danas termin «ferragosto» označava vrhunac godišnjih odmora za Talijane kada je gotovo cijela Italija zatvorena jer su svi na odmoru izvan gradova ili u posjetu rodbini na selu. Ferragosto je i službeni praznik, uostalom kao i kod nas, 15. kolovoza – Velika Gospa. Kod nas pak ferragosto označava cijeli kolovoz kada nam se događa invazija Talijana, što svi vi koji ste sada na moru možete posvjedočiti.
Mislio sam da bi vam ovo moglo biti zanimljivo, a možda čak i korisno kada, možda baš na sam dan ferragosta, budete na nekoj osamljenoj plažici ležali goli uz nekog rasnog Talijana kojeg ste upoznali koji dan ranije. Ako vam bude ponestalo tema za razgovor, dok mu prstom lagano pratite liniju dlačica koja se od pupka spušta prema dolje, jednostavno ga upitajte Amore, sai cosa significa ferragosto?
Ferragosto
02 kolovoza 2009Znoj
26 srpnja 2009Jel se znojite? Od vrućine… U ove kasne noćne sate...
Volim zvuk španjolskog i portugalskog jezika, pogotovo kada su u kombinaciji s ritmovima južnoameričkih crnaca. Posebno mi je drag portugalski jezik. Volim one njihove silne š i ž. Nekako mi pašu uz vruće ljetne dane. Puno š-ova i puno ž-ova ukomponirano uz vruće južnoameričke ritmove, od svega se samo još više znojim.
Prva je Salome de Bahia, južnoamerička gay ikona, par exellence. To vam dođe nešto kao brazilska Tereza Kesovija. Prvu ploču snimila je 1958. Salome pjeva o nekom drugom mjestu…. (Outro Lugar)
Volim i Salomein Taj Mahal, ponajviše zbog "ž"-a u Taj Mahal i "š"-a u estória de amor, a posebno zbog kombinacije "š"-a i "ž"-a u San German. Pažljivo slušajte.
Drugi su Negrocan. Pjevaju na španjolskom a čine ih Brazilac, Čileanac, Urugvajac i Englez. Kad god, pjevaju oni…A tu vam je i Salomeina, nešto tradicionalnija verzija.
Prve dvije pjesme su vam sigurno poznate, ali zato je treća prava poslastica. Opet puno š-ova i ž-ova. Ona je Bebel Gilberto, Brazilka koja pjeva bossa novu. Ako ste kao i ja, pa mrzite kad blogeri stavljaju pjesme s You Tube-a, najozbiljnije apeliram na vas da ipak kliknete na «Play» na klipu ispod. Brazil u najboljem izdanju, Escrava Isaura, Forca de um desejo i tako dalje.
Nadalje, ako ste opet imalo kao i ja, pa volite zažmiriti i malo odsanjariti o lijepim stvarima, mjestima, malo odmoriti duh od svakodnevice, ovo je prava pjesma za to. Zamislite prekrasan sunčani dan, osjetite sunce na koži, zamislite puno plavetnila iznad i ispod vas, zamislite bjelinu pjene pitomih valova, zamislite i osjetite lagani topli povjetarac na koži… Samo zatvorite oči…
Ako vam nikad nije dosta chill out mjuze, pogotovo u ove ljetne dane, svakako potražite još nešto od Bebel na You Tube-u. Za početak opet samo zatvorite oči i nećete se osjećati sami. You can close your eyes and never feel alone, pjeva Bebel (mrdanje guzom i bokovima u ritmu zajamčeno). Još ona kaže Mislim na tebe, osjećam okus mora, u zrncima pijeska, valjam se… Samo na portugalskom to puno ljepše zvuči, Penso em você, sinto um gosto de mar, Nos grãos de areia, e eu a rolar.
Naravno, sanjariti se može i u dvoje…
Ako vam još nije dosta Bebel (meni nikada nije), evo još malo… Batucada (jednostavno morate poslušati kako biste povjerovali da ovakva glazba postoji), Tanto Tempo, Samba da Benção, So Nice… Dalje tražite sami.
Želio bih posjetiti Južnu Ameriku...
Još malo o tramvajima
22 srpnja 2009
Moram izraziti svoje oduševljenje novim zagrebačkim tramvajima. Zapravo više bi to bilo oduševljenje životom u Zagrebu tijekom ljeta i pri tome koristeći nove tramvaje. Dok vani prži 30 i nešto i dok očarano buljim u onaj display koji pokazuje za koliko minuta stiže slijedeći tramvaj, prava je milina ući u klimatizirani tramvaj i to na savršeno pogođenu temperaturu. Niti je prevruće, niti doživite toplinski udar prilikom izlaska na ulicu. Čak niti ljudi ne smrde po znoju. Gotovo da vam dođe žao kada stigne vaša stanica i morate izaći. A najbolje od svega, od kada su prestale škole i fakulteti i pola Zagreba se preselilo na more, slobodno mjesto za sjedenje može se pronaći i u vrijeme najveće špice. Istina, riječ špica pomalo gubi smisao tijekom ljetnih mjeseci, jer je u polupraznom gradu više niti nema.
Stvarno uživam vozeći se tramvajima. Svugdje lako i brzo stignete i još k tome na savršeno udoban način. Zanimljivo je sjediti i promatrati svijet u tramvaju i svijet koji prolazi izvan tramvaja. Zanimljivo je promatrati ljude i pokušati dokučiti tko su i što su, odakle idu, kamo idu, čeka li ih netko, jesu li sretni ili nesretni. Zanimljivo mi je promatrati mlade, savršeno skockane cure u najkraćim mogućim haljinicama kako zadubljeno čitaju svoje knjige. Zanimljivo mi je promatrati bakice i djedice koji se vraćaju s placa ili putuju nekom starom prijatelju na susret uz kavu na Jelačić placu. Mislim ono, zanimljivo mi je baciti pogled i na nekog dobrog frajera, mada mi se nekako čini da je bolji izbor među onima koji se voze na svoja četiri kotača i na koje je tako dobar pogled iz niskopodnih tramvaja. Možda je to zbog sve one sile konja koja se nalazi između njihovih nogu?
Zanimljivo mi je i gledati sve te ljude koji svi redom čitaju samo 24 sata. Nisam nikoga vidio kako čita Jutarnji ili Večernji. Ako zanemarim moju prvu pretpostavku iz prošlog posta o inteligenciji štovatelja 24 sata, kao drugi razlog o popularnosti tih novina u zagrebačkim tramvajima palo mi je na pamet to da imaju savršeni format za čitanje u tramvaju. Onako sitne, lako ih je listati. Ali čini mi se da sam ipak otkrio pravi razlog njihove popularnosti, a to je da njihovi kolporteri ostavljaju besplatno izdanje po tramvajima pa ih može uzeti tko želi. Uđem danas u tramvaj i barem 15 ljudi ih je čitalo. Baš mi je bilo žao kad je zadnji primjerak, koji je bio meni na dohvat ruke, ispred nosa zgrabio neki djedica. A taman sam se napalio na čitanje 24 sata.
Ali možda ipak najveća prednost tramvaja je u tome da se ne morate brinuti oko parkiranja niti o tome smijete li popiti koji pivu više. Ironija je zapravo da u ovo doba godine problema s parkiranjem niti nema.
Znam da bi moje oduševljenje tramvajima sasvim nestalo da sam prisiljen koristiti ih svaki dan, tijekom cijele godine, kada su nesnosne gužve, kada se svi isparavaju zbog iznenadnog pljuska ili kada dođe do zastoja. Ovo moje gotovo pa dragovoljno prepuštanje vožnji tramvajima nema veze sa stvarnom životom. Tim više što biram samo nove tramvaje. Uzmem si dovoljno vremena, pa si mogu priuštiti taj luksuz.
Ukratko, gotovo da mi niti nije žao što u ovom trenutku nisam na moru, nego na vrućem zagrebačkom asfaltu.
Ain't he the cutest?
Olako osuđivanje
21 srpnja 2009Kuc, kuc? Mogu ja nešto reći? Vidim da ste se raspisali na prethodni post. Naslov tog posta me je ujedno podsjetio kako dugo vremena nisam ništa napisao. Pa eto, da se malo javim… :-). Ni ovaj puta nemam ništa pametno za reći, što me naravno neće spriječiti da ipak nešto napišem. Dakle, obavih moje standardne isprike kojima se ograđujem od svih plitkosti koje slijede.
Silom prilike, vozim se danas tramvajem, i to mi se ponekad zna dogoditi (bua koji snob), i jednostavno sam se morao samom sebi nasmijati kako sam glup i umišljen. Preko puta mene sjedila je žena koja se sva zadubila u čitanje novine 24 sata. Nisam si mogao pomoći, kao i svaki put kada vidim kada netko čita 24 sata, a da ne pomislim koja si ti primitvka i seljakuša, kako možeš čitati to smeće? Obično uz to ide i osjećaj sažaljevanja prema biću nižeg ranga u odnosu na moju visost. Ponekad čak znam samozadovoljno pomisliti, pa vidi ti se i po izgledu da si na razini onoga što pišu 24 sata.
Ali onda sam odmah i pomislio, pa dobro, kada je to vaša visost zadnji puta pročitala novine? Bilo kakve. I odmah sam se postidio samoga sebe i moje ničim opravdane oholosti i snobizma. Pitam se, ako sam svjestan toga da sam snob i ohol, je li time moj grijeh manji? Čak i ako se iskreno zbog toga pokajem? Bojim se da to počinje zadirati u neke ozbiljne duhovne teme kojima možda nisam dorastao, što ne znači da se njima intimno itekako ne trebam pozabaviti.
U svakom slučaju, morati ću se prisiliti izbaciti takve misli iz glave, misli kojima olako znam osuditi potpune neznance. Jednostavno ću si reći, kao i mnogo puta do sada, ma tko si ti da drugima sudiš? Začepi tu svoju gubicu i zatvori taj ventil iz kojeg ti naviru takve gluposti u glavu i posveti se nekim drugim, pametnijim i korisnijim stvarima.
Recimo, snimanju frajera po tramvajima. Dobro, ne mogu raći da sam to u potpunosti zanemario. Ja sam jednostavno multitasking. Istovremeno mogu nekoga olako osuditi na osnovu onoga što čita i za nekog sasvim drugog pomisliti, koja si ti jadna tetkica, pa i iz aviona je očito da si nagurao čarape u te uske hlačice! Zapravo se opet radi o olakom osuđivanju. Tko zna, možda je tetkica zaista obdarena? A možda sam ja multitasking samo kada je olako osuđivanje u pitanju? Bojim se i pomisliti što je tetkica o meni mislila.
U svakom slučaju, moram se po gore navedenom pitanju promijeniti i to ovaj put govorim bez trunka ironije.
Subota, 13. lipnja
11 lipnja 2009
Moram priznati da je ugodno ovih dana prošetati po središtu Zagreba na Jelačić placu ispod ponovno, ako se ne varam treću godinu za redom, postavljenih četiriju zastava duginih boja u znak potpore gay pride-u koji će se održati ove subote. Ugodno je prošetati se u toj masi ljudi, od kojih mnogi vjerojatno niti ne znaju što predstavljaju te zastave, i u sebi tiho pomisliti kako su te zastave postavljene zbog mene. Nekako to u meni budi nadu da ipak ima nade. Na trenutak mogu valjda zaboraviti činjenicu da su zastave postavljene na vrhu stupova gradske rasvjete, nekih dvadesetak ili više metara iznad zemlje, jer da nisu sigurno bi već davno gorjele.
Mogu valjda zaboraviti i činjenicu da neke udruge koje okupljaju istinske domoljube, kako se sami nazivaju, na dan pride-a organiziraju svoj mirni anti-gay skup, za koji još MUP muku muči dozvoliti ga ili ne. O kakvom se istinskom domoljublju radi, dovoljno govori činjenica da unatoč svim problemima u našem društvu, njih su jedino homoseksualci dovoljno zasmetali da protiv njih organiziraju prosvjed. Zanimljivo mi je da ih recimo na prosvjed nije potaklo to što umirovljenici teško žive, što ruju po kantama za smeće, što nam je zdravstvo u stanju kakvom je, što pravo na vrhunsku zdravstvenu zaštitu imaju samo bogati, što se svako malo neki branitelj ubije, što na on-line anketi jednog portala 50% anketiranih odgovara da bi platilo prolazak na ispitu na fakultetu ako bi im se za to ukazala prilika i ako bi prošli nekažnjeno, problem korupcije, nepotizma, bogaćenje jednih i osiromašenje drugih, što seljaci ne mogu živjeti od svog rada, što banke dižu kamate, što nam je gospodarska situacija takva kakva jest.
Vjerojatno je to u redu, ipak je homoseksualnost najgora pošast koja prijeti našem društvu i dovodi u pitanje same temelje na kojima ono počiva. Nije li još i sam Isus veliki dio svojih riječi posvetio upravo protiv te pošasti? Dok s druge strane uopće nije spominjao ljubav prema bližnjem svom, poštenje, moral, pomaganje, skromnost, mirotvorstvo, pravednost, suosjećanje i toleranciju. Ipak, unatoč svim tim nepobitnim činjenicama koje govore protiv homoseksualnosti, nisam još zapravo čuo odgovor na pitanje kako bi to točno par homoseksualaca, koji bi recimo imao pravo ozakoniti svoju vezu, mogao utjecati na bilo čiji život ili smanjiti bilo čija prava ili obezvrijediti bilo što?
Podržavam pride, njegove organizatore i njihovu hrabrost (izgleda da neki homoseksualci ipak nisu "pićkice"), ali nisam sasvim siguran da sve aktivnosti gay aktivista idu u dobrom smjeru. Kako mnogi bez ikakvih argumenata ili promišljanja trube da bi ljudski odnos i snošljivost prema homoseksualcima ugrozio njihova prava ili način života, tako i mnogi homoseksualci trube «dajte nam prava, dajte nam prava», a da pri tome uopće ne shvaćaju o kakvim se pravima radi ili, ako shvaćaju, onda ih se ne trude objasniti onima koji se osjećaju time ugroženim.
Svake godine se nadam, a ovo je već osmi pride po redu, da će sve proći bez incidenata. I uvijek se razočaram. I dok sama povorka prođe u redu jer ju štiti veći broj policajaca i zaštitara od samih sudionika, pravi problemi nastanu kada se skup završi i kada neki sudionici nastradaju u skrivenim uličicama ili haustorima. I ove godine se nadam da će ipak sve proći bez incidenata. A oni koji prigovaraju da se angažiranjem stotina policajaca novci poreznih obveznika troše zbog tamo nekih pedera, neka malo razmisle zbog čega je policija pod punom ratnom opremom zapravo tamo. Štite li oni normalan svijet od napada homoseksualaca ili je obratno? I zato mi je najuspjeliji transparent s prošlogodišnjeg pride-a bio onaj koji je imao natpis «Policija je tu zbog vas». I to je zapravo bit pride-a i zašto se on održava.
Mislim da bi i neki sudionici pride-a ipak trebali shvatiti u kakvom društvu i vremenu živimo. Mislim da bi se neki ipak trebali suzdržati od provokacija. Mislim da bi neki ipak trebali razmisliti zbog čega postoji pride i doprinosi li tom cilju provokacije u vidu ljubljenja ili provokativne odjeće? Znam da sam licemjer, znam da u ljubljenju nema ništa loše, kao niti u tome ako se netko drugačije oblači, ali zaista se pitam ima li od toga više štete nego koristi? Ne postoji li ipak neko prikladnije mjesto i vrijeme za otpustiti svoje ventile? Ne podupiru li se time samo imbecilne predrasude da homoseksualci pride-om traže pravo na ljubljenje u javnosti i jebačinu po parkovima? Ipak Zagreb nije ni Berlin, ni London, ni Sydney, ni San Francisco, ni Rio de Janeiro. Osim toga, mislim da najvažnija stvar i nije u pravima i zakonima. Važnije je raditi na suzbijanju predrasuda, neznanja i mijenjanja svijesti društva i kako ono doživljava homoseksualce. Što meni znači bilo kakav zakon ili pravo na papiru ako ga se ne usudim iskoristiti zbog straha od reakcije okoline?
Ali tko sam ja da drugima solim pamet, kada sam ništa ne poduzimam, nego čekam da se neki hrabriji umjesto mene bore i izlažu batinama. I zato sretno svima koji će sudjelovati, pa i onima koji će se ljubiti i oblačiti u vruće hlaćice.
Obilje
06 lipnja 2009Dok sam danas jeo trešnje, vraćali su mi se flashbackovi iz djetinjstva. Sjetio sam se kako sam se kao dijete penjao na ogrmno stablo trešnje kod mog tetka i tete i uživao u tim slatkim malim plodovima. Sjećam se i kako su stavljali kojekakva strašila po krošnji, ne bi li otjerali gladne čvorke. Danas kada razmišljam o svom djetinjstvu, u isti mah mi se čini daleko i kao da je bilo jučer. Iako sam odrastao u gradu, sjećanja na svoje djetinjstvo doživljavam kao da čitam Družbu Pere Kvržice.
Jedući danas trešnje, sjetio sam se koliko sam ih volio, koliko sam uživao u njima tih nekoliko tjedana dok su sazrijevale. Sjećam se da sam gledao tu istu krošnju trešnjinog drveta u punom cvatu i unaprijed se veselio danu kada će iz mirišljavih cvjetova nastati mali, slatki, crveni plodovi.
Palo mi je na pamet i kako sam se veselio bananama i narančama koje smo jeli samo po zimi, kada nije bilo drugog voća, osim jabuka koje su mogle dugo stajati. Točno se sjećam i dana kada je mama s placa prvi put donijela grapefruit i kako mi je to egzotično zvučalo. I koliko sam samo šećera morao staviti.
Danas je skoro sve dostupno tijekom cijele godine. Nekako se izgubila ta čar izmjene godišnjih doba, te voća i povrća koje ih je pratilo. Nekada smo po zimi jeli samo kiselo zelje, papriku, krastavce, danas svježu salatu možeš kupiti u bilo koje doba godine. Kao da smo danas pomalo prestali cijeniti ono što imamo, jer nam je sve dostupno cijelo vrijeme i sve uzimamo zdravo za gotovo.
Kako ne bi ovo ispao previše sentimentalan i pekmezast post, moram priznati da sam se razmišljajući o tim dobrim starim vremenima, sjetio i koliko mi je značila jedna objavljena slika kurca u «itd-u» i to crno bijela na lošem papiru, uz koju sam uživao i nekoliko mjeseci do broja kada bi im se opet zaletila jedna slična fotografija! A ne danas, otvoriš kompjuter i kurci iskaču na sve strane, u bilo koje doba dana i noći, u bilo koje doba godine. Više jednostavno niti to ne možeš cijeniti kao nekada!
E, to su bila vremena…
A kad sam već kod pasa...
03 lipnja 2009... još nešto za rubriku "zabava". Pazite što radite pasoljupci! Vidim da vas ima.
