Jackie Brown - obljetnica

Nisam neki filmofil, zapravo rijetko mi se i dogodi da me neki film obori s nogu. Jedan od takvih rijetkih filmova je “Jackie Brown” Quentina Tarantina. Ove godine je deset godina od kada je snimljen, pa je gotovo već postao i antologijski. Znam dosta ljudi koji nikada nisu vidjeli film, pa niti čak čuli za njega, te pomislih da vam malo skrenem pažnju na ovo remek djelo.

Film sam gledao niti sam ne znam koliko puta i iznova ga mogu gledati s istim zanimanjem od početka do kraja, iako film traje preko 2,5 sata. Nekoliko puta godišnje naletim na reprize na raznim TV stanicama.

Ne znam zapravo gdje da počnem, u filmu je sve savršeno i stilski dotjerano. To je jedan od onih filmova gdje se radnja sporo odvija i gdje bi cijeli film komotno mogao stati u standardnih sat i pol, ali u cijelom filmu nema niti jedne scene koju bih izbacio. Više ste okupirani samim likovima i njihovim međusobnim odnosima, nego radnjom filma. Donekle slično Seinfeldu, jedino što se ne radi o komediji. Gotovo da je to film o običnom životu likova na koje je radnja imala, eto tek neki utjecaj. Radnja je zapravo u drugom planu.



U Glavnoj ulozi je Pam Grier, zvijezda crnačkih blaxplotation filomova 70-tih godina, koju je Tarantino ovim filmom ponovno uzdigao u zvijezde. Pam je nevjerojatna i, da upotrijebim jednu gotovo pa pedersku riječ, glamurozna, ili da sve ostane u stilu: fabulous. Ne znam zašto mi se ona toliko sviđa. Zrači nečim. Pomalo vuče i na travestita, možda je stvar u tome... Ne znam, jednostavno morate pogledati film i sami se uvjeriti. I ostatak ekipe je izvrstan. Robert Forster (još jedna zaboravljena zvijezda), Samuel L. Jackson, Bridget Fonda, Robert De Niro, Michael Keaton...

I sam film je hommage blaxplotation filmovima iz 70-tih godina, filmovima u kojima su u glavnim pozitivnim ulogama bili crnci, a bijelci obično negativci, korumpirani policajci ili pokvareni političari. Obično bi bio i barem jedan lik pozitivnog bijelca, da se zadovolji neka norma, ali i crnci su prilično stereotipno prikazivani kao svodnici i dileri. Filmovi su prvenstveno bili namijenjeni crnoj publici, pa su valjda stoga i bili puni dobre funky i soul glazbe.

Tako je i u Jackie Brown soundtrack impresivan od samog početka. Film počinje s Pam Grier u zračnoj luci Los Angelesa s izvrsnim soul klasikom "Across 110th Street" u pozadini. Samo ta scena je dovoljna da investirate u nekoliko kuna i iznajmite si film. Nevjerojatno je kako je u toj sceni Tarantino izrežirao i iskombinirao pjesmu s Pam koja ispočetka stoji na pokretnoj traci, pa hoda sporije, zatim brže i brže, gotovo trčeći, dok jedva stiže na check-in aviona opskurne meksičke aviokompanije gdje radi kao stjuardesa. Scena – remek djelo, slično kao nešto kasnije, opet Pam, ali ovaj puta na autocesti i robnoj kući, uz još jedan bezvremenski klasik “Street Life”.



Iako sam ranije rekao da film ima usporenu radnju, ona je zapravo vrlo zanimljiva i Tarantino ju majstorski otpetljava kroz film. No ono što je u filmu stvarno izvrsno je karakterizacija likova. Trenutno mi ne pada na pamet niti jedan film s bolje karakteriziranim likovima. Apsolutno svi, od početka do kraja. Upravo ti “mirni” dijelovi filma, između scena nasilja, kao i njihova kombinacija, daje filmu neku posebnu draž. Posebno mi je zanimljiv odnos Pam Grier (Jackie Brown) i Roberta Fostera (Max Cherry), kemija među njima, a posebno njihova zadnja scena u filmu.

Neću vam sada prepričavati radnju, iznajmite se film i pogledajte. Nadam se da će vam se svidjeti, iako mogu shvatiti da film nije za svakoga i pri tome ne mislim ništa u snobovskom smislu, nego se jednostavno radi o stvari ukusa. Za mene, ovo je jedan od najboljih filmova svih vremena.