Gay ikone

Oduvijek me je kopkalo od kuda dolazi taj pojam gay ikone i zašto uopće postoje. Ako se pogledaju takve liste vidjeti će se da se na njima nalaze većinom žene. Moram priznati da mi to nikada nije bilo jasno. Zar ne bi bilo logičnije da obožavaju muškarce s kojima bi se rado poševili?

Je li to zbog toga što gayevi u stvari žele biti žene, pa se s njima i poistovjećuju? Žele biti kao one? Žele biti žene kako bi se nesmetano mogli jebavati s muškarcima? Biti poštovani u društvu, imati sretan obiteljski život, djecu i uvijek dostupan kurac?

Isto tako većinom su to pjevačice, tu i tamo koja glumica. Možda se lakše identificiraju s pjesmama koje govore o ljubavi i čežnji za muškarcima? Za razliku od muških pjevača koji pjevaju o ljubavi prema ženama, pa je i logičnije da njihove pjesme preferiraju hetero muškarci. OK, tu ne ubrajam kojekakve ljigave gay bandove i slatkaste pjevače za kojima lude tinejdžerice.

Gay ikone obično su vrlo zgodne, glamurozne, sexy žene, ali koje zbog nekog razloga većina hetero muškaraca ne voli baš previše. Možda gay muškarci žele njihove blještave i površne živote, jer su i sami takvi? Površni i slavopohlepni?

Stvarno nemam pojma zašto je to tako, ali iskreno, i sam volim te gay ikone. Čak od djetinjstva, kada nisam imao pojma o gay ikonama, baš sam uvijek znao ko prstom u govno pogoditi neku gay ikonu.

Evo jedan primjer. Davno, u 80-tim, uđem u dućan i kupim LP “Nightclubbing” od Grace Jones. Nikada prije nisam za nju ni čuo, valjda me privukao odličan cover s njenom androgenom figurom i cigaretom u ustima. Mjesecima ga nisam skidao s gramafona. I danas mi je to jedan od najdražih albuma. I onda pročitam da je taj album proglašen albumom godine u New Musical Expressu. Bio sam tako ponosan na moj dobar ukus, sve dok nešto kasnije nisam pročitao da je Grace Jones gay ikona i da uglavnom nastupa po gay klubovima. To mi je bio konačan dokaz da sam u stvari gay i da to nije samo prolazna faza nakon koje ću postati pravi hetero mužjak. Nakon toga više nisam nikome pričao da mi srce poskoči čim čujem “Pull Up To The Bumper” ili “Walking In The Rain” ili “Feel Up” ili “Use Me" ili bilo koju pjesmu s tog albuma.

To je bila za mene prekretnica. Od tada sam uvijek bio oprezan pri izjašnjavanju koju glazbu volim, koji filmovi mi se sviđaju, koje knjige rado čitam, što gledam na televiziji. Jer bio sam siguran, ako se meni sviđa, to mora da je popularno među pederima. U jednu ruku to i nije tako loše. Barem potiho mogu testirati moje str8 frendove kada se izjašnjavaju što oni vole. Ako netko voli Cher, to odmah mora biti sumnjivo. Ili ako netko voli “Sex and the City”, to je pederčina na kvadrat.

Pa tko su onda te najveće gay ikone svih vremena (barem onih u kojima je postojala televizija)? Ako malo prosurfate netom, vidjeti ćete da se pojavljuju manje više ista imena.

Od žena tu je naravno Madonna (valjda najveća od svih gay ikona), pa zatim Kylie Minogue, Dolly Parton, ABBA, Judy Garland, Marilyn Monroe, Audrey Hepburn, Liza Minnelli, Barbara Streisand, Pink, Cher, Julie Andrews, Sister Sledge, Donna Summer, Gloria Gaynor, Beyonce, Stevie Nicks, Dusty Springfield, Gwen Stefani, Blondie, Doris Day, Shirley Bassey, Marlene Dietrich, Bette Davis, Joan Crawford, Elizabeth Taylor, Diana Ross, Oprah, K. D. Lang, Cindy Lauper, Kate Bush, Britney Spears, Paris Hilton, Eartha Kitt...

Muškaraca ima puno manje na listama, a najčešće se pojavljuju Cary Grant, Rock Hudson, George Michael, David Backham, Elton John, Rupert Everett, Morrissey, Boy George, Village People, Prince, Scissor Sisters, Pet Shop Boys...

Pa evo, kada vam idući put str8 frend kaže da mu je Stevie Nicks baš cool, možda vam zapravo želi reći da bi se rado s vama povalio u krevetu.