Sanjarenje za brzi san

Nikada nisam imao problema brzo zaspati (kuc, kuc, kuc) i to bez obzira o kojem dobu dana ili noći se radilo, gdje ili u kojem položaju se nalazio. Jednostavno sklopim oći i već spavam.
Ipak najdraže mi je onako lijepo otići u krevet u neko normalno doba noći i zaspati uz neke ugodne misli.

Ne znam o čemu vi razmišljate prije nego zaspite, ali ja sam primjetio da mi je teže zaspati ako razmišljam o onome što mi se dogodilo protekli dan ili ako pravim plan za sutra ili za iduće dane. To mi je nekako prekonkretno, preozbiljno, jednostavno mi razbistri um i teže zaspim.

Zbog toga imam jednu moju malu metodu uz koju mi je najdraže i najslađe zaspati. Radi se o tome da maštam o jednoj pomalo utopističkoj, ali ipak i realnoj situaciji u kojoj bi se volio naći. Ali stvar je u tome da uvijek razmišljam o jednoj te istoj situaciji, i tako već godinama. Situacija ili “scenario” je uvijek gotovo identičan, tu i tamo samo malo promijenim pojedine ljude koji se pojavljuju ili mjesto održavanja “radnje”. To su uglavnom ljudi koje poznajem u stvarnom životu i to oni koji mi najviše znače, a tu i tamo ubacim nekog imaginarnog lika. Ne radi se o nikakvoj seksualnoj maštariji (tada sigurno ne bih mogao zapsati, barem ne dok se ne olakšam), već o jednom običnom danu iz nekog mog idelanog života. Idem u takve detalje da u mašti vodim prave razgovore, uvijek primjećujem iste sitnice, stvari... Kuću i druga mjesta u kojoj se odvija mašta poznajem do najmanjeg kuta, uvijek u mašti radim jedno te isto... I to tako već godinama, gotovo svaku noć.

Možda se nekome to čini dosadno, ali možda je u tome i bit da bude dosadno. Možda me tako lijepo uspava upravo ta dosada, nedostatak neizvjesnosti, sigurnost i udobnost dobro poznatog terena.

Maštarija ipak ima neku svoju radnju, svoj početak, sredinu i kraj. Zapravo ne znam koji je kraj, jer ga nikada nisam uspio izmaštati. Uvijek zaspim ranije. Ponekad niti ne krenem od početka, nego negdje od sredine, ali ništa, opet zaspim prije nego saznam kakav će biti kraj.

Kada malo bolje razmislim oduvijek sam to radio, još od djetinjstva. Sjećam se da sam kao klinjo maštao o podmornici kojom plovim morima i rijekama i gledam one čudesne šarene ribe i lelujave trave, muljave i tmurne rijeke ili duboka jezera. To mi je bilo uzbudljivo, ali ujedno i smirujuće jer sam se nalazio u sigurnosti podmornice. Tko zna, možda bi psiholozi mogli štošta na ovo reći.

Moja sadašnja maštarija drži me već godinama. Sigurno pet, šest godina, možda i više. O čemu se radi? Neka to ipak ostane za mene. Tko zna možda vam jednom i kažem, ako za nekoliko godina promijenim maštariju.

Siguran sam da nisam jedini koji to radi. Ako niste nikada probali, preporučam, pogotovo ako imate problema sa snom. Čak i ako nemate, probajte, možda se navučete kako sam se i ja navukao. Zamislite si neku za vas idealnu i ugodnu situaciju i jednostavno se prepustite da vas mašta ponese.